Jump to content

Sign in to follow this  
  • članaka
    35
  • komentara
    0
  • otvaranja
    747

Entries in this blog

Matrix

Opoziv darovanja

Opoziv učinjenog darovanja je uređeno odredbama čl. 493 do 498 Zakona o obveznim odnosima.

Razlozi zbog kojih može uslijediti opoziv darovanja mogu biti:

1. osiromašenje darovatelja,

2. zbog grube nezahvalnosti.

Da bi opoziv zbog osiromašenja darovatelja bio valjan potrebno je ispuniti kumulativno zakonske pretpostavke i to da darovatelj nema sredstva nužna ni za vlastito nužno uzdržavanje i da ne postoji osoba koja ga je po zakonu dužna uzdržavati,s tim da je potrebno  da se dar ili njegova vrijednost u vrijeme opoziva nalazi u imovini odbdarenika.

Također se još u st. 3 i 4 članka 493 navode sljedeće pretpostavke valjanosti opoziva:

-Obdarenik nije dužan vratiti dar ako darovatelju osigura sredstva koja mu nedostaju za uzdržavanje u granicama opravdanih potreba.

-Darovatelj ne može opozvati darovanje i zahtijevati povrat dara ako se namjerno ili grubom nemarnošću doveo u oskudicu ili ako je od predaje dara proteklo deset godina za nekretnine, odnosno pet godina za pokretnine.

Darovatelj može opozvati darovanje zbog grube nezahvalnosti obdarenika,a pod grubom nezahvalnošću se podrazumijeva da je obdarenik učinio prema darovatelju ili prema članovima njegove uže obitelji djelo kažnjivo po kaznenim propisima ili se teže ogriješio o zakonom utvrđene dužnosti prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji.

U vezi izjave o opozivu darovanja važno je to da ona mora biti ovjerena od strane javnog bilježnika i upućena poštom obdareniku. Zakonom  je određen subjektivni rok prava na opoziv darovanja koji prestaje istekom godinu dana od dana kada je darodavatelj saznao za opoziv.

Matrix

Cesija je ustupanje tražbine s dosadašnjeg vjerovnika (cedent) na novog vjerovnika (cesionar), a dužnik (cesus) i tražbina ostaju isti.

Kod cesije postoje tri temeljna odnosa i tri subjekta.
1.odnos cedent - dužnik, u kojem stari i novi vjerovnik sklapaju ugovor o cesiji i za prijenos tražbine nije potreban pristanak dužnika, nego je cedent samo dužan obavijestiti dužnika o obavljenom ustupanju. Ova obavijest osim praktičnih ima i pravne učinke. 
2 .odnos cesionar - dužnik, u kojem novi vjerovnik ima prema dužniku ista prava kao i cedent do ustupanja, a uz glavnu tražbinu na njega prelaze i sva sporedna prava. Dužnik može protiv cesionara istaknuti ne samo prigovore koje ima prema njemu nego i sve prigovore koje je mogao istaknuti protiv cedenta. 
3 .odnos cedent - cesionar ovisi o tome je li cesija naplatna ili nenaplatna, o čemu ovisi odgovara li cedent samo za istinitost postojanja tražbine, tj. odgovara da li ustupljena tražbina stvarno postoji, odnosno odgovara li i za bonitet tražbine. Kod naplatne cesije cedent uvijek odgovara za istinitost postojanja tražbine.

Matrix

Parcelacija zemljišta

U članku su prikazane osnove postupka parcelacije zemljišta.

Parcelacija zemljišta je postupak kojim se vrši promjena oblika i površine parcele u katastru i zemljišnoj knjizi,u kojem se uglavnom jedna katastarska dijeli na više njih ili se više čestica spaja u jednu.

Parcelacija se provodi pomoću parcelacijskog elaborata, koji izrađuje ovlaštena geodetska tvrtka.

Parcelacijski elaborat je geodetski proizvod sastavljen od grafičkih priloga s prikazanim stvarnim i katastarskim stanjem, te niza pisanih iskaza za katastar i zemljišnu knjigu, a temelj je za promjenu stanja u katastru i zemljišnim knjigama.

Postoje dva različita postupka parcelacije:

-parcelacija poljoprivrednog zemljišta i

-parcelacija građevinskog zemljišta.

Da biste saznali u je li vaša čestica u poljoprivrednom ili građevinskom području, obratite se nadležnom uredu za prostorno planiranje i urbanizam, pri čemu Vam je potrebana kopija katastarskog plana.

Parcelacija poljoprivrednog zemljišta sukladno Zakonu o poljoprivrednom zemljištu , moguća je jedino uz suglasnost Agencije za poljoprivredno zemljište. Do početka rada Agencije, poslove davanja suglasnosti obavljat će Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja. U slučajevima diobe katastarskih čestica poljoprivrednog zemljišta za koje je dobivena suglasnost, ovlaštene geodetske tvrtke će izraditi parcelacijski elaborat i predati ga u katastarski ured na daljenj postupanje. U protivnom (Agencija nije suglasna), elaborati se neće izrađivati.

Parcelacija građevnog zemljišta, sukladno Zakonu o prostornom uređenju i gradnji , moguća je u skladu sa slijedećim dokumentima

-rješenje o uvjetima građenja

-lokacijska dozvola

-rješenje o utvrđivanju građevne čestice

-detaljni plan uređenja - DPU

Parcelacijski elaborat služi za formiranje jedne ili više čestica u svrhu:

-kupnje ili prodaje nekretnina

-ostavinske diobe

-dobivanja hipotekarnog kredita

-diobe obiteljske imovine

-rješavanja imovinsko-pravnih odnosa

-formiranja građevnih čestica ili čestica služnih njima (prilazni putevi) okrupnjavanja čestica

 Prije predaje parcelacijskog elaborata u katastar potrebno ishodovati slijedeće dokumente:

-kopiju katastarskog plana

-vlasnički list posjedovni list

-potvrdu o namjeni zemljišta

-suglasnost Agencije za čestice koje nisu građevne (poljoprivredno zemljište) dozvolu za formiranje čestice za građevinsko zemljište

Dokumenti ne smiju biti stariji od šest mjeseci.

Konkretno postupak parcelacije ide na sljedeći način;

-geodetski stručnjak izlazi na teren te snima predmetnu parcelu. Nakon što se predmetna čestica ili čestice snime dobiveni podaci se kompjuterski obrađuju, iscrtavaju te se izrađuje parcelacijski elaborat. Ako se radi o poljoprivrednom zemljištu, elaboratu je potrebno priložiti suglasnost na diobu čestica, koju izdaje Agencija za poljoprivredno zemlište (Ministarstvo). Ako se radi o građevinskom zemljištu, elaborat se šalje na suglasnost gradskom uredu za prostorno planiranje i urbanizam,potom se parcelacijski elaborat predaje u nadležni katastarski ured na pregled i ovjeru. Nakon pregleda i provedbe predmeta u katastru, novonastalo stanje se evidentira u katastarskom planu i operatu. Prijavne listove za zemljišnu knjigu, koji su sastavni dio parcelacijskog elaborata, katastar po protokolu šalje u zemljišnu knjigu. Njime se evidentiraju promjene na predmetnim parcelama u zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda te se stanje na katastru usklađuje sa stanjem u zemljišnoj knjizi. Parcelacijskim elaboratom se u pravilu vlasničko stanje ne mijenja. Mijenjanje vlasničkog stanja moguće je prilaganjem određenih pravni poslova  parcelacijskom elaboratu.

Matrix

Raskid ugovora

Raskid ugovora treba razlikovati od slučajeva pobojnosti(otvori članak) ili ništavosti(otvori članak), pri kojima s ugovorom nešto nije u redu već u vrijeme sklapanja. Pri raskidu je riječ o prestanku pravno valjanog ugovora koji još nije ispunjen ili je samo djelomično ispunjen. Raskid ugovora moguć je sporazumom stranaka koje su ga, jednako kao što su ga bile ovlaštene sklopiti, ovlaštene i raskinuti,no međutim, ako je ispunjen, nema mogućnosti raskida – u tom slučaju može se samo sklopiti novi ugovor, ali tada sa suprotnim (obrnutim) ugovornim ulogama. To je posebno važno u odnosu na moguće porezne zahtjeve jer pri raskidu nema porezne obveze ni na osnovi prvog ugovora, a nema li raskida ugovora, ima poreznih obveza na temelju oba ugovora.

Za razliku od rješenja u nekim drugim pravima u hrvatskom pravu vrijedi načelo neformalnosti raskida, što znači da se sporazum o raskidu može postići i usmeno, čak i kad je osnovni ugovor u pisanu obliku. Formalni raskid obvezan je kad ga propisuje zakon ili kad to proizlazi iz prirode stvari – preporučuje se, posebno radi lakšeg dokazivanja, uvijek sastaviti ispravu o raskidu, koja ne podrazumijeva nikakvu ovjeru suda ili javnog bilježnika. Pravno je dopušteno ugovoriti i jednostrani raskid, dakle neovisno o volji druge strane. To će oprezna ugovorna strana često ugovoriti, primjerice za slučaj kašnjenja i slično. S obzirom na to da je riječ o vrlo ozbiljnoj situaciji s važnim pravnim posljedicama i često suprotstavljenim stranačkim interesima, preporučljivo je pravo na jednostrani raskid ugovoriti ne samo u pisanu obliku nego i uza što jasniju ugovornu odredbu koja ne omogućava različita tumačenja i uopće nesporazume.

Kao posebnu situaciju Zakon o obveznim odnosima uređuje pravo na jednostrani raskid na temelju zakona, dakle bez potrebe za posebnom ugovornom odredbom o raskidu. Potrebno je dati izjavu o volji za raskid; daje je ona strana u čiju je korist pravo na raskid propisano, naravno, samo ako želi raskid.

Riječ je o dvjema situacijama:

-prva je kada protustrana ne ispuni svoju obvezu, s time da, ako rok ispunjenja nije važan, sastojak ugovora mora biti dana mogućnost ispunjenja, koja se pruža opomenom ili pozivom na ispunjenje; ako to ne dovede do ispunjenja, a da se izjava o raskidu, nastupa raskid.

-druga je situacija tzv. promijenjenih okolnosti ili klauzule rebus sic stantibus, koja znači da ugovor obvezuje dok se ne promijene okolnosti u kojima je sklopljen. Naime, često se nakon sklapanja ugovora okolnosti promijene toliko da ga se ne bi ni sklopilo da su to ugovorne strane znale. Nevažne su promjene nakon zakašnjenja, dakle nakon što je već dospjela obveza, a nema prava na raskid ni zbog okolnosti koje se realno moglo predvidjeti. Naravno, dvije ugovorne strane često će različito interpretirati pravo na raskid i tada to može riješiti samo sud. Oprezna ugovorna strana zato će što preciznije i svakako u pisanu obliku predvidjeti moguće probleme i naglasiti svoje pravo na raskid pazeći pri tome da ti slučajevi budu navedeni samo kao primjeri jer bi, u suprotnom, to moglo značiti da su se ugovorne strane odrekle prava na raskid u svim drugim situacijama

Zakon o obveznim odnosima propisuje i situaciju u kojoj uopće nije potrebna izjava o volji za raskid nego do raskida dolazi silom zakona. To su situacije tzv fiksnih ugovora(otvori članak) u kojima je ispunjenje u roku bitan sastojak (primjerice, izdavanje akreditiva u određenom roku) i izjava o raskidu nije potrebna. Međutim, ako onaj komu akreditiv nije izdan (dakle onaj koji nije prekršio svoju obvezu) to želi, može svojom izjavom volje poništiti zakonsku odredbu o raskidu i održati ugovor na snazi. Ne postoji mogućnost raskida ostane li neispunjen samo neznatan dio obveze.
Raskidom nastaje situacija kao da ugovora nema i svaka strana mora vratiti ono što je primila, ako je nešto primila (ako je riječ o novcu, mora vratiti i zatezne kamate od dana primitka do povrata). Međutim, strana odgovorna za raskid mora drugoj nadoknaditi štetu nastalu raskidom, što može značiti i vrlo veliku obvezu. Oslobođenje od te obveze moguće je samo ako dužnik dokaže (dakle, na njemu je teret dokaza) da nije ispunio svoju obvezu ili je zakasnio s ispunjenjem zbog okolnosti na koje nije mogao utjecati, otkloniti ih ili izbjeći

Naš zakon dopušta i povećanje odgovornosti, što je korisno ugovoriti, ali uvijek u pisanom obliku i što jasnije, da bi se nejasnoće svele na najmanju mjeru. Veoma je važno da svatko tko pristupa sklapanju ugovora zna da je to vrlo ozbiljna stvar, nešto što obvezuje, ali isto tako i nešto što može (posebno ako druga strana nije baš najurednija i najsavjesnija, a to se događa) umjesto koristi koju svatko očekuje prouzročiti velike probleme. Jedan je od mogućih problema i da druga strana raskine ugovor koji nam je mnogo značio, čak i bez posebne izjave volje ako je riječ o zakonskom raskidu. Kao najvažniji savjet svima izdvojili bismo angažiranje stručnjaka za sklapanje ugovora, ali na način mnogo drukčiji od kod nas još uobičajenoga. To znači zahtijevati pisano gledište razvoja odnosa, argumentirano upozorenje bar na najveće i najčešće teškoće, uključujući i raskid ugovora, a posebno osvrt na rješavanje mogućih odštetnih zahtjeva i na to tko u kojem slučaju snosi teret dokaza. Naravno, savjetodavac je (uza stručnost, preduvjet da ga se uopće angažira) to prihvatljiviji što ima veći iznos osiguravajućega pokrića za štetu koje prouzrokuje u obavljanju svoje profesionalne djelatnosti.

Kad se ugovor nemože raskinuti
1.Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze.
2.Raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza osim obveze na naknadu štete.
3.Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala.
4.Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se prema pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora.
5.Svaka strana duguje drugoj naknadu za korist koju je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi.
6. Strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je primila isplatu.
Pretpostavke za raskid
1.Ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano velik gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine.
2.Izmjenu ili raskid ugovora ne može zahtijevati strana koja se poziva na promijenjene okolnosti ako je bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili svladati.
3.Strana koja zahtijeva izmjenu ili raskid ugovora ne može se pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka određenog za ispunjenje njezine obveze.
4.Kad jedna strana zahtijeva raskid ugovora, ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajuće odredbe ugovora pravedno izmijene.
Posebni slučaji za ugovore o prijenosu nekretnina
Iznimno je, posebnim propisom (Zakon o porezu na promet nekretnina) određeno da se prijenos u zemljiš-nim knjigama smatra konačnim ispunjenjem ugovora, pa se u roku od jedne godine od rješenja o utvrđivanju porezne obveze dopušta obnova poreznog postupka i stavljanje izvan snage porezne obveze – izvan navedenog roka takva mogućnost zbog raskida voljom stranka ne postoji. Nema li suglasnosti stranaka ili je premašen navedeni rok, jedina je mogućnost za ugovorne strane raskid sudskom odlukom, što znači dodatni gubitak i vremena i novca. U svim drugim slučajevima u kojima takav specijalni propis ne postoji, primjenjuje se opće pravilo i, ako je ugovor ispunjen (a prodavatelj je pri prodaji nekretnina sve izvršio sklapanjem ugovora i davanjem dopuštenja za uknjižbu pa bi se, da nema navedene posebne odredbe, sigurno smatralo da je ugovor ispunjen), nema mogućnosti raskida.
Matrix

Ništavost pravnog posla

Ništavi pravni poslovi/ugovori nazivaju se i apsolutno ništavim pravnim poslovima. S njima se postupa kao da nisu zaključeni, kao da pravno ne postoje. Ništavošću se štite temeljna načela društvenog uređenja izražena u pravnim i moralnim normama društva. Ništavost nastupa ex lege i sud na nju pazi po službenoj dužnosti (ex offo),ali prema sudskoj praksi,samo kad se tako tuži,obzirom da sud svoje odluke donosi u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

Ništetnost, ništavost ili ništavnost pravnog posla (primjerice ugovora), pojam koji označava da sklopljeni ugovor ne proizvodi namjeravane pravne učinke koje bi proizvodio da je valjan. Ipak, važno je naglasiti kako nije točno da ništavan ugovor ne stvara nikakve pravne učinke, jer u slučaju ispunjenja strane mogu zahtjevati vraćanje ispunjenog, a može nastati i odgovornost jedne strane za štetu drugoj strani.

Razlog ništavosti je protivnost ugovora javnom poretku, odnosno ustavu neke zemlje,no protivnost ustavu ne znači samo protivnost ustavnim načelima nego i konkretnim odredbama ustava.

Osim toga, pravni posao ništavim čini i protivnost pojedinim prisilnim propisima, protivnost moralu društva, a Zakon o obveznim odnosima (ZOO) točno predviđa i druge određene razloge.

Razlozi za ništetnost su sljedeći:

-poslovna nesposobnost

- nepostojanje suglasnosti tijela pravne osobe,

-fizička sila,

-simulacija,

-nesporazum

-zabrana sklapanja ugovora jednoj strani.

Predmet ugovorne obveze (činidba) mora biti objektivno moguća, odrediva i pravno dopuštena.

-Razlozi ništetnosti u svezi s pobudom.

Pobuda je nedopuštena kad je protivna javnom poretku, odnosno ustavu zemlje.

-Razlozi ništetnosti zbog nedostatka oblika.

Kad propis određuje oblik u kojem ugovor mora biti sklopljen, a i kada same ugovorne strane odrede oblik kao pretpostavku valjanosti ugovora, izostanak sklapanja ugovora u propisanom obliku dovodi do ništavosti.

Budući da ništavost nastaje na osnovi zakona, sud može svojom odlukom samo proglasiti posao ništavim, ako su se stekli za to predviđeni razlozi (zakonski), dakle, sud može donijeti samo deklaratornu odluku. Ništavost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla.

-RAZLOZI ZA NIŠTAVOST-

Kao razlozi ništavosti javljaju se poslovna nesposobnost stranaka, nevaljanost i nesuglasnost očitovanja volje, nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost, odnosno neodredivost činidbe, nepostojanje i nedopuštenost osnove, te ponekad, nedostatak potrebnog oblika.

Pravni posao može biti i djelomično ništavan,odnosno ništavost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništavost cijelog ugovora – utile per inutile non vitiatur (korisno se štetnim ne kvari). To vrijedi, međutim, samo u slučaju kad ugovor može opstati bez te ništavne odredbe, a ta odredba nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Ništavan ugovor ne proizvodi namjeravane pravne učinke.

Osnovna dužnost ugovornih strana u slučaju ništavosti ugovora jest povrat u prijašnje stanje, i to tako da svaka od njih ima vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora.

Ako je ugovor ništavan zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Hrvatske i prisilnim propisima, sud može (ali ne mora) odbiti u cjelini ili djelomično zahtjev nesavjesne strane, a to je ona koja je u vrijeme sklapanja posla znala ili morala znati za navedene razloge ništavosti, za vraćanjem onoga što je drugoj strani dala.

Među pravnim posljedicama ništavosti predviđena je i odgovornost za štetu zbog sklapanja ništavog pravnog posla. Odgovornost za štetu pada na onu stranu koja je kriva za sklapanje ništavog pravnog posla. Dužnost naknade štete ne postoji ako se dokaže da je strana koja trpi štetu zbog ništavosti posla znala ili prema okolnostima posla morala znati za postojanje uzroka ništavosti. Na ništavost se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dakle, pored ugovornih strana i treće osobe od kojih ponajprije državni odvjetnik i državni pravobranitelj.

Pravo na isticanje ništavosti nije vremenski ograničeno,odnosno zahtjev nezastarijeva.

Matrix

Pobojnost pravnog posla

Pobojnost ugovora pojam je koji označava da ugovor stvara namjeravane pravne učinke kao i valjani pravni posao, ali da ti učinci mogu biti poništeni,no pri tome je važno naglasiti da se pobojne pravne poslove može izjednačiti s valjanima i oni će proizvoditi namjeravane učinke tako dugo sve dok ne budu poništeni, ako uopće budu poništeni. Također, pobojnost na postoji u općem interesu, tj. sud na nju ne pazi po službenoj dužnosti.

Ugovor je pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana u pogledu voljete kad je to zakonom ili posebnim propisima određeno. 

Ograničena poslovna sposobnost javlja se kao razlog pobojnosti pravnog posla samo u slučaju kad ograničeno sposobna osoba zaključi pravni posao bez odobrenja svojeg zakonskog zastupnika, a takvo odobrenje ni naknadno ne uslijedi. 

Mane volje koje izazivaju pobojnost pravnog posla jesu prijetnja, zabluda i prijevara.

Druge razloge pobojnosti predviđene zakonom nalazimo u povredi načela jednake vrijednosti činidaba (ekvivalentnost prekomjerno oštećenje), i pravnim radnjama dužnika na štetu vjerovnika. Po pozitivnim propisima svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu može pobijati radnju svog dužnika koja je poduzeta na njegovu štetu, tj. ako zbog njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

Ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog poništenja ugovora, pod uvjetom da nije znao niti morao znati za postojanje uzroka pobojnosti.

Osobe ovlaštene na traženje poništenja jesu stranke u poslu, a iznimno i neke treće osobe. Od stranaka poništenje može tražiti ona u čijem je interesu pobojnost ustanovljena.

Poništenje pobojnog pravnog posla može se tražiti u roku od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno od prestanka prisile ako je zaključen pod prijetnjom ili prisilom (subjektivni rok). Krajnji rok za poništenje je tri godine računajući od dana sklapanja pravnog posla (objektivni rok). Za neke slučajeve predviđeni su posebni rokovi, tako da je rok za osobu koja je bez potrebnog odobrenja sklopila pravni posao za vrijeme svoje ograničene poslovne sposobnosti tri mjeseca od dana stjecanja potpune poslovne sposobnosti. Kod prekomjernog oštećenja predviđen je jedinstveni objektivni rok od godinu dana računajući od dana sklapanja pravnog posla. Svi navedeni rokovi su prekluzivni pa se nakon njihova proteka gasi pravo na zahtjev za poništenje.

 

Matrix

O bračnoj stečevini

Za ocjenu prava vlasništva bračnih drugova na bračnoj stečevini, mjerodavni su propisi koji su vrijedili u vrijeme njezina stjecanja (Odluka Vrhovnog suda RH,br.57/2005)

Trenutno važeći Obiteljski zakon (Narodne novine broj: 103/15; dalje: ObZ 2015), stupio je na snagu i primjenjuje se od 1. studenog 2015. godine, a na imovinu stečenu do tog datuma, primjenjuje se raniji zakoni kojima su imovinski odnosi bračnih drugova pravno regulirani:

-Obiteljski zakon iz 2003. godine (Narodne novine broj: 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 25/13, 05/15; dalje: ObZ 2003),

-Obiteljski zakon iz 1998. godine (Narodne novine broj: 162/1998; dalje: ObZ 1998),

- Zakon o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine broj: 11/1978, 27/1978, 45/1989, 59/1990, 25/1994, 162/1998; dalje: ZBPO).

Prema odredbi članka 36. stavka 1. trenutno važećeg ObZ 2015, bračna stečevina je ona imovina koju su bračni drugovi stekli radom ili koja potječe iz imovine stečene radom, pod uvjetom da je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice. Navedeno vrijedi ako bračni drugovi nisu svojim bračnim ugovorom odredili drukčije. Također, u bračnu stečevinu ulazi i imovinska korist od autoskog prava, kao i dobitak iz igara na sreću (članak 36. stavak 2. ObZ 2015), stečeni, također, za vrijeme trajanja bračne zajednice. U bračnoj stečevini bračni su drugovi suvlasnici po pola, dakako, ako drukčije nisu ugovorili (članak 36. stavak 3. ObZ 2015). S obzirom da se radi o imovinskim odnosima bračnih drugova, oni su ih slobodni svojim međusobnim ugovorom urediti kako god žele, pod uvjetom da su takva raspolaganja pravno moguća i dopuštena. To pravo ne prestaje prestankom bračne zajednice ili braka. Štoviše, ako bračni drugovi nakon prestanka braka nisu uredili svoje imovinske odnose sporazumno, imovinski odnosi mogu se urediti sudskom odlukom (članak 45. ObZ 2015). Radi se o postupku koji je različit od postupka razvoda braka, i koji se može, ali ne mora voditi paralelno s postupkom razvoda braka. ObZ 2003 i ObZ 1998 uređuju bračnu stečevinu na isti način. ZBPO, međutim, koji se primjenjuje na imovinu bračnih drugova stečenu do 1. srpnja 1999. godine, ne poznaje termin bračne stečevine, već umjesto toga uređuje zjedničku stečevinu bračnih drugova, i to značajno drukčije nego što to čine tri novija obiteljska zakona. Naime, ZBPO u članu 277. određuje da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova zajednička imovina. Bračni drugovi mogu sporazumno podijeliti zajedničku imovinu tako da odrede suvlasničke dijelove u čitavoj ili u jednom dijelu imovine, ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom drugu pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine (član 284. ZBPO). Svaki bračni drug može za vrijeme trajanja braka ili nakon prestanka braka, tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini ili dijelu te imovine ili na pojedinoj stvari iz te imovine (član 285. ZBPO). Kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine, a u slučaju spora, sud određuje koliki je bio doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine (član 287. ZBPO). Iz navedenog slijedi da udio svakog bračnog druga u zajedničkoj imovini bračnih drugova stečenoj prije 1. srpnja 1999. godine nije unaprijed određen, već ga trebaju odrediti bilo stranke svojim sporazumom, bilo sud, u slučaju da takav sporazum izostane. Stoga je moguća i takva dioba u kojoj bi došlo do podjele takve imovine u omjeru drukčijem od 1/2 :1/2 pa je utoliko takvu podjelu moguće i zahtjevati.

Potrebno je također naglasiti da za određenje bračne stečevine bitno trajanje bračne zajednice, kao životne zajednice bračnih drugova, a ne samog braka. Ukoliko bračni drugovi steknu određenu imovinu nakon prestanka bračne zajednice, no prije nego je brak pravomoćno razveden; ta imovina ne ulazi u bračnu stečevinu. To je potvrdio i Županijski sud u Varaždinu svojom presudom, prema kojoj, da bi se u postupku utvrdila bračna stečevina bračnih drugova, nije potrebno da je brak između stranaka razveden (Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br.1064/07-2)

Sama dioba zajedničke imovine odnosno bračne stečevine vrši se prema pravilima Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje: ZV).

Kod zajedničke imovine bračnih drugova potrebno je najprije odrediti koja imovina predstavlja zajedničku stečevinu, a potom odrediti i udjele bračnih drugova u zajedničkoj stečevini. Prema pravilima ZV, svaki zajedničar ima pravo na diobu zajedničke stvari koja je moguća i dopuštena (članak 63. stavak 1. ZV), i ovlašten je zahtjevati da se zajedničko vlasništvo podijeli na način da se odredi koliko mu suvlasnički dio pripada na ime njegova udjela u zajedničkom vlasništvu (članak 63. stavak 2. ZV). Veličina suvlasničkog dijela određuje se prema sporazumu svih zajedničara, a ako sporazuma nema, onda o tome odlučuje sud na zahtjev bilo kojega od zajedničara (članak 63. stavak 3. ZV), prema mjerilima koje za svaki slučaj postavlja zakon (članak 63. stavak 4. ZV). Tek, dakle, pošto se odrede udjeli bračnih drugova u zajedničkoj stečevini i zajedničko vlasništvo pretvori u suvlasništvo, moguća je daljnja dioba prema pravilima o razvrgnuću suvlasničke zajednice.

Kod bračne stečevine, koja predstavlja suvlasništo ex lege, moguće je odmah po utvrđivanju koja imovina ulazi u bračnu stečevinu i time predstavlja predmet suvlasništva bračnih drugova  provesti razvrgnuće suvlasničke zajednice.

Svaki suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva i to mu pravo ne zastarijeva, on to jedino ne može tražiti u nevrijeme (članak 47. ZV). Suvlasnici sporazumno određuju način razvrgnuća, u granicama mogućega i dopuštenoga (članak 49. stavak 1. ZV). Ako se suvlasnici ne mogu sporazumjeti o bilo kojem pitanju razvrgnuća, svaki od njih može zahtjevati da o tome odluči sud (članak 49. stavak 4. ZV). Kad razvrgnuće provodi sud, vezan je u prvom redu strogim zakonskim odredbama, a podredno sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća, ako takav postoji, a moguć je i dopušten, te pravom na razvrgnuće isplatom koje bi imao pojedini suvlasnik na temelju zakona ili pravnog posla (članak 50. stavak 1. ZV). Ako sud nije vezan na taj način po pitanju načina razvgnuća, pokretnine će podijeliti fizički a nekretnine geometrijski (članak 50. stavak 2. ZV), pri čemu može osnovati služnost ili stvarni teret na dijelu nekretnine, ako je to nužno radi uporabe ili iskorištavanja tog dijela (članak 50. stavak 3. ZV). Ako takva dioba nije moguća a da se znatno ne umanji vrijednost imovine, sud će odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način te da se dobiveni iznos podijeli sukladno suvlasničkim dijelovima (članak 50. stavak 4. ZV). Suvlasnik ima pravo na razvrgnuće isplatom ako mu isto pripada na temelju zakona ili pravnog posla, ili pak ukoliko učini vjerojatnim da za to postoji osobito opravdan razlog, pa će u tom slučaju sud odrediti da stvar pripadne u cijelosti njemu, dok će tom suvlasniku odrediti rok u kojem mora isplatiti ostale suvlasnike (članak 51. ZV). Također, kad suvlasnici razvrgavaju suvlasništvo na nekoliko stvari, a o čemu će nerijetko biti riječ pri razvrgnuću bračne stečevine, sud može na zahtjev svakoga od njih odlučiti da umjesto da se svaka pojedina stvar dijeli, da svakome od njih pripadne pojedina stvar ili pojedine stvari u cijelosti, razmjerno njihovim suvlasničkim djelovima, a prema njihovim potrebama (članak 52. stavak 1. ZV). Ako stvari koje ovakvim načinom razvrgnuća pripadnu pojedinom suvlasniku prelaze vrijednost njegova suvlasničkog dijela, taj je suvlasnik dužan isplatiti razliku drugim suvlasnicima (članak 52. stavak 3. ZV).

S druge strane, imovina bračnog druga koja ne ulazi u bračnu stečevinu, njegova je vlastita imovina (članak 253. ObZ 2003). Na njoj bračni drug čija je to imovina ima prava kao jedini vlasnik. ObZ 2003, ObZ 1998 i ZBPO uređuju vlastitu imovinu bračnog druga na isti način. 

Treba reči da je za određenje bračne stečevine bitno trajanje bračne zajednice, a ne braka. Brak i bračna zajednica nisu istovjetni pojmovi. Naime, sklapanjem braka ne mora nastati istovremeno i bračna zajednica (nije dovoljno da brak formalno postoji, već je potrebno da bračni drugovi stvarno žive u bračnoj zajednici), ali bračna zajednica je sastavni dio braka i može trajati jedino i isključivo za trajanja braka. Postojanje bračne zajednice sud treba utvrditi ako postane sporno smatra li se određena imovina bračnom stečevinom ili se radi o vlastitoj imovini. Teret dokazivanja o trenutku prestanka bračne zajednice na onom je bračnom drugu koji tvrdi da je bračna zajednica određenog dana prestala jer se u protivnom presumira da bračna zajednica traje sve do prestanka braka. U sudskoj praksi je ocijenjeno da okolnost što su stranke stanovale odvojeno, uz činjenicu da je do toga došlo voljom stranaka i da su se dugotrajno nastavili svakodnevni kontakti stranaka, ne upućuje na postojanje prekida bračne zajednice (Vrhovni sud RH Gž 361/92-2) . Ako bračni drugovi steknu određenu imovinu nakon prestanka bračne zajednice, ta imovina ne ulazi u bračnu stečevinu. Također, „Da bi se u postupku utvrdila bračna stečevina bračnih drugova, nije potrebno da je brak između stranaka razveden.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br.Gž 1064/07-2od 13. veljače 2008.

Dakle, prema OZ-u svaki od bračnih drugova u polovici je suvlasnik na bračnoj stečevini čija su osnovna obilježja nastanka: rad, trajanje bračne zajednice i predmet bračne stečevine.

Rad je konstitutivni element za nastanak bračne stečevine. U obzir dolazi svaki oblik rada kojim se stvara vrijednost odnosno koji je jedan od bračnih drugova upotrijebio za stvaranje imovine koja ima status bračne stečevine. To može biti rad na temelju kojega se ostvaruje pravo na plaću ili naknadu, ostvarivanje prihoda samozapošljavanjem, obavljanjem poljodjelskih poslova, a kao udjel bračnog druga uzima se i rad u kućanstvu, rad oko odgoja i brige o djeci ili drugim članovima obitelji te svaki drugi oblik rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine (Vrhovni sud RH, br.Rev 1084/08-2, od 29. listopada 2008.). Pritom, kako je već rečeno, količina, trajanje, vrsta i novčana vrijednost rada, ne utječe na omjer suvlasničkih dijelova bračnih drugova u bračnoj stečevini.

Kada govorimo o radu kao obilježju nastanka bračne stečevine, treba napomenuti da ako bračni drug slučajno pronađe vrijedan predmet, on je njegova vlastita imovina, no, ako se on profesionalno bavi pronalaženjem i prodajom starih stvari, one, kao i vrijednost dobivena njihovom prodajom, smatraju se bračnom stečevinom. Ako se bračni drug bavi sakupljanjem plodova (gljiva, šumskog voća) i potom ih prodaje na tržnici, oni i novac dobiven njihovom prodajom su bračna stečevina jer je to jedan od neposrednih oblika rada. Također, kad za vrijeme trajanja bračne zajednice bračni drug, primjerice, radi na poljoprivrednom zemljištu koje je njegova vlastita imovina ili vlastita imovina drugog bračnog druga ili kad bračni drug zarađuje iznajmljujući kuću za odmor u vlasništvu njegova bračnog druga, s obzirom da je rezultat rada (poljoprivredni plodovi, novac) stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice radom, ima status bračne stečevine.

Što se tiče predmeta bračne stečevine, to mogu biti plaća i druge naknade po osnovi rada, pravo vlasništva bračnih drugova na nekretninama i pokretninama koje su pribavljene radom bračnih drugova, prava na temelju dionica i dividende trgovačkih društava, vlasništvo trgovačkog društva ili obrta ako je osnovano ulaganjem novčanih i drugih vrijednosti koje predstavljaju bračnu stečevinu te predmeti koji služe obavljanju zanata, ušteđevina u novcu i novčani prihodi od bračne stečevine - npr. kamate od ušteđevine, najamnina ili zakupnina od nekretnina ili drugih stvari koje čine bračnu stečevinu, tražbine iz različitih ugovornih odnosa, prava iz životnog osiguranja ili dodatnog mirovinskog osiguranja.

Predmet bračne stečevine može biti i vlasništvo na pokretninama i nekretninama koje su stečenena temelju ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju. Naime, imovina koju dobije jedan bračni drug na temelju ugovora o doživotnom odnosno dosmrtnom uzdržavanju ulazi u bračnu stečevinu jer je stečena davanjem uzdržavanja primatelju uzdržavanja, dakle radom ili prihodima od rada bračnih drugova, bez obzira što je samo jedan od njih ugovorna strana takvog ugovora. No, kada bi se uzdržavanje sastojalo u isplati određenog novčanog iznosa primatelju uzdržavanja kojeg bi bračni drug – davatelj uzdržavanja plaćao iz vlastite imovine, imovina stečena na temelju takvog ugovora ne bi ulazila u bračnu stečevinu. „Imovina koju je jedan bračni drug stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ne predstavlja posebnu imovinu tog bračnog druga ako je ta imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice i ako su oba bračna druga prihvatila i izvršavala obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je sklopio jedan bračni drug.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br.Gž 910/12-2, od 4. veljače 2013.

Imovina koja potječe od imovine bračnih drugova stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice, također je bračna stečevina i ako je nastala po prestanku bračne zajednice (primjerice kupnja stana nakon prestanka bračne zajednice, ali novcem pribavljenim prodajom nekretnine koja je bila bračna stečevina).

Budući da nema posebnih odredbi o statusu darova, razlikovanjem pravnih osnova iz kojih nastaje bračna stečevina odnosno vlastita imovina, proizlazi da svaki dar učinjen za vrijeme trajanja bračne zajednice, ako nije učinjen iz vlastite imovine, ima status bračne stečevine, tj. suvlasništva u idealnoj polovici dijela. Dakle, dar koji jedan bračni drug učini drugome predstavlja vlastitu imovinu obdarenika pod pretpostavkom da je darovanje učinjeno iz vlastite imovine darovatelja. „U konkretnom slučaju zato nema sumnje u pravilnost zaključka da je tužiteljica, nakon što su roditelji tuženika ovome darovali prijeporne nekretnine u cijelosti, 1/2 istih stekla od tuženika temeljem darovnog ugovora, te da u tom dijelu ona predstavlja njezinu vlastitu (posebnu) imovinu.” – Odluka Vrhovnog suda RH, br.Rev 696/06, od 3. listopada 2006.

Sudska praksa izjašnjavala se i o pitanjuotplaćivanja kredita„Sudjelovanjem u otplati dijela kredita tijekom trajanja braka, kojim je prije zaključenja braka jedan od bračnih drugova kupio stan, drugi bračni drug ne stiče stvarno pravo na dijelu tog stana, već obveznopravni zahtjev razmjerno uloženim sredstvima u otplati kredita.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br.Rev 3024/90 od 30. prosinca 1991.; Novčana sredstva koje jedan bračni drug dobije kao kredit i otplaćuje ga, ne predstavlja njegovu vlastitu imovinu, a nakon razvoda braka dug tog bračnog druga s osnova kredita koji je utrošen za povećanje zajedničke imovine ili za druge zajedničke potrebe predstavlja dug koji tereti oba bivša bračna druga.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br.Gž 3608/13-3, od 17. srpnja 2013.

Zakonom također nije riješen status nekih prava koja nastaju za vrijeme trajanja bračne zajednice, a imaju imovinski karakter te velikom vrijednošću mogu utjecati na ukupno imovinsko stanje bračnih drugova. To su prava na temelju dionica i poslovnog udjela u trgovačkim društvima i pravo na isplatu dividende iz dionica i poslovnog udjela, pravo iz namjenske stambene štednje, iz životnog osiguranja ili dopunskog mirovinskog osiguranja.

Iako dionice i poslovni udjeli glase na jednog bračnog druga, njihov su stvarni vlasnik oba bračna druga. Vrijednost svake dionice kao i njihova dividenda bračna su stečevina jer su nastale kao posljedica ulaganja novca zarađenog za vrijeme bračne zajednice. Ako je bračni drug prije sklapanja braka imao vlastite dionice ili poslovne udjele čija je dividenda došla na naplatu za vrijeme trajanja bračne zajednice ili čak i nakon prestanka braka, radi se o vlastitoj imovini budući da su plodovi (dividenda) nastali iz vlastite imovine.

Što se tiče ugovora kojima je predmet životno osiguranje za slučaj smrti ili nezgode, a koje sklapaju bračni drugovi ili barem jedan od njih, dođe li do realizacije takvog ugovora na način da protekom ugovorenog roka bračnom drugu bude isplaćen sav ugovoreni iznos na ime životnog osiguranja ili pak pristane doživotno primati određenu mjesečnu naknadu ili u slučaju prijevremenog odustanka od ugovora - iznos koji mu s kamatama pripada, treba kao i ušteđevinu smatrati bračnom stečevinom. No, u teoriji, ako bi bračni drug svoje osiguranje plaćao iz vlastite imovine, onda bi i dobit iz nje predstavljala vlastitu imovinu, a što je u stvarnosti vrlo teško ustanoviti. Postoji izuzetak kada sredstva dobivena iz police životnog osiguranja treba smatrati vlastitom imovinom - realizira li bračni drug osiguranik premiju na ime naknade štete koju je pretrpio nastupom invaliditeta, radilo bi se o materijalnoj satisfakciji vezanoj isključivo uz osobu bračnog druga. “Iznosi isplaćeni jednom bračnom drugu s naslova naknade za pretrpljenu štetu ne predstavljaju bračnu stečevinu, nego posebnu imovinu tog bračnog druga.“ - Odluka Vrhovnog suda RH, br.Rev 929-07, od 2. travnja 2008.

Sklapanjem ugovora o dodatnom mirovinskom osiguranju ostvaruje se poseban oblik štednje. Uplaćivanjem u mirovinski fond povećava se iznos bračnog druga koji će on jednog dana koristiti kao povećani iznos mirovine. Takva mirovina, kao i svaki drugi oblik zarade (plaće) smatra se bračnom stečevinom. Ako bi bračni drug raskinuo ugovor o dodatnom mirovinskom osiguranju, novac koji se takvom štednjom prikupio, također je bračna stečevina.

Treba istaknuti da je probleme koji bi eventualno mogli nastati prilikom dokazivanja predstavlja li određena imovina bračnu stečevinu ili vlastitu imovinu, moguće izbjeći sklapanjem bračnog ugovora.

Pravni izvori članka:

-Obiteljski zakon-i

-Sudska praksa Vrhovnog i Županijskih sudova RH

Matrix

 

Kako ubuduće u moru tema na Legalisu nebi morali tražiti odgovor u vezi troškova sudskog razvrgnuća suvlasništva na nekretninama,jedan takav odgovor izdvajamo kao članak.

Na troskove razvrgnuca suvlasničke zajednice nekretnina i nadalje se primjenjuju pravna pravila Zakona o sudskom vanparničnom postupku(Sl. nov.od 1. kolovoza 1934., br. 45-175-1934),koja se primjenjuju na temelju odredbe članka 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941.(Nar. nov., br. 73/91)glede cega se kod odlučivanja o troškovima postupka primjenjuje pravno pravilo iz paragrafa 20.Zakona o sudskom vanparničnom postupku, a ne odredbe Zakona o parničnom postupku.

Prema navedenom pravnom pravilu osnovno je načelo u izvanparničnom postupku da svaki sudionik snosi sve svoje troškove, odnosno da trošak zastupanja pada na zastupanoga, a ako je bilo zajedničkih troškova, o njima odlučuje sud na način da ih određuje razmjerno, koje pravilo predstavlja bitnu razliku u odnosu na parnični postupak.

Nužne troškove u izvanparničnom postupku predstavljaju samo troškovi pristojbi,troškovi očevida i vještačenja, dok trošak zastupanja po punomoćniku nepredstavlja nužan trošak i on pada na zastupanog.

Prema stavku 4. pravnog pravila iz paragrafa 20.Zakona o sudskom vanparničnom postupku sud može po prijedlogu jedne stranke naložiti drugoj da naknadi troškove, podrazumijevajući i troškove pravnog zastupnika, koje je prouzrokovala neosnovanim prijedlozima ili grubom krivnjom.

 

Matrix

Članak je iniciran učestalim upitima koji se odnose na zabilježbu spora i njene učinke koje proizvodi nakon upisa u zemljišne knjige,glede čega u nastavku članka obrazlažemo što dobivamo upisom zabilježbe spora.

Naime,prema čl. 81. Zakona o zemljišnim knjigama zabilježba spora je upis kojim se čini vidljivim da se glede knjižnog prava vodi, pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, postupak čiji bi ishod mogao utjecati na uknjižbu pripadanja, postojanja, opseg, sadržaj ili opterećenje tog prava.

Nakon njezine provedbe nitko se neće moći opravdati da nije znao, niti da nije mogao znati, da se glede određenog knjižnog prava vodi takav postupak i upravo zbog tih razloga je i čl. 81. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da zabilježba spora ima učinak da pravomoćna presuda, donesena u povodu tužbe, djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižna prava nakon što je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu,a isto vrijedi i kad je zabilježbom spora učinjeno vidljivim da se vodi postupak pred drugim nadležnim tijelom o čijem ishodu ovisi knjižno pravo,a kad se vodi postupak radi donošenja odluke na temelju koje bi se neko knjižno pravo trebalo upisati u zemljišne knjige, zabilježbom spora osigurat će se i bolje mjesto u prvenstvenom redu za knjižno pravo koje bi se tek trebalo upisati.

Prema čl. 81. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama u slučaju kad je zabilježeni spor dovršen odlukom prema kojoj stranci pripada pravo, dosuđeno pravo dobiva ono mjesto u prvenstvenom redu koje mu je bilo osigurano zabilježbom spora. Ako je postupak, radi kojeg je bila provedena zabilježba, dovršen ovršnom odlukom na temelju koje bi bio promijenjen upis glede kojega je zabilježba provedena, ta će se odluka ovršiti na način da će se dopustiti upis promjene na onaj način i u onom opsegu kako je to odlučeno,i istodobno će se narediti brisanje zabilježbe spora, ali i svih onih upisa koji su zatraženi nakon štoje prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu, ako su u suprotnosti s ovim upisom (čl. 83. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama). Zabilježbu spora može zahtijevati svaka stranka u postupku glede knjižnog prava čiji bi rezultat mogao utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg sadržaja ili opterećenje tog prava, kao i svaka druga osoba koja je sudionik postupka, a za to ima pravni interes ako dokaže da se taj postupak vodi. 

Zabilježbu spora može rješenjem dopustiti zemljišnoknjižni kao i drugi sud pred kojim se vodi postupak čija se zabilježba zahtijeva,a ako se postupak vodi pred drugim nadležnim tijelom zabilježbu spora može zahtijevati svaki sudionik tog postupka koji za to ima pravniinteres, ako dokaže da se taj postupak vodi,u tom slučaju zabilježbu može na prijedlog rješenjem dopustiti zemljišnoknjižni sud, a po službenoj dužnosti je može narediti rješenjem i tijelo pred kojim se vodi postupak.

Pravni izvori članka:

Zakon o zemljišnim knjigama.

 

Matrix

Institut protuovrhe

Većina korisnika foruma nisu upoznati sa mogućnosti uporabe instituta protuovrhe,uređenim Ovršnim zakonom,pa tako u mnogim temama navode da su isti dug platili dva puta,da im je ovršeno više nego je to određeno ovršnom ispravom,pogrešno obračunate kamate,da je ukinuta ovršna isprava temeljem koje je provedena ovrha i slično,glede čega u ovom članku prikazujemo put ka zaštiti svojih prava.

Protuovrha je jedan o restitucijskih načina pravne zaštite koji stoje na raspolaganju ovršeniku i trećim osobama u povodu ovrha koje su protiv njega neosnovano provedene. 

Nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio.

To se naziva protuovrhom.

Postupak se provodi u dva stadija,odnosno u prvome se nalaže ovrhovoditelju da vrati ono što je ovrhom neosnovano dobio, dok se u drugom provodi protiv ovrhovoditelja ovrha radi ispunjenja toga naloga.

Razlozi za protuovrhu su sljedeći:

1. ako je ovršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez učinka, 

2. ako je tijekom ovršnoga postupka namirio ovrhovoditelju tražbinu mimo suda tako da je ovrhovoditelj dvostruko namiren, 

3. ako je rješenje o ovrsi pravomoćno ukinuto i prijedlog za ovrhu odbačen ili odbijen, odnosno ako je rješenje o ovrsi pravomoćno preinačeno, 

4. ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrhe proglašena nedopuštenom. 

Taj prijedlog stranke sud neće prihvatiti ako se u pogledu onoga što je ovrhovoditelj dobio ovrhom nastupile takve stvarne ili pravne promjene da vraćanje više nije moguće.

Također, ako je ovrhovoditelj ovrhom naplatio određeni novčani iznos, ovršenik u prijedlogu za protuovrhu može tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate toga iznosa. 

Prava na naknadu štete iz navedenih razloga ovršenik može ostvarivati u posebnoj parnici radi naknade štete.

Ono što je bitno istaknuti da se prijedlog za protuovrhu može podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kad je ovršenik saznao za razlog za protuovrhu , a najkasnije u roku od jedne godine od dana dovršetka ovršnoga postupka.(subjektivni i objektivni rokovi.)

Ovršenik ne može prije proteka tog roka ostvarivati svoju tražbinu u parničnom postupku, osim u slučaju kada prijedlog stranke sud ne prihvaća da se u pogledu onoga što je ovrhovoditelj dobio ovrhom nastupile takve stvarne ili pravne promjene da vraćanje više nije moguće.

Ako je ovršni postupak pokrenut po službenoj dužnosti, protuovrha nije dopuštena, već ovršenik svoja moguća prava može ostvarivati u posebnoj parnici.

Postupak po prijedlogu je sljedeći:

-prijedlog će sud dostaviti ovrhovoditelju i pozvati ga da se u roku od osam dana izjasni o tome prijedlogu,a ako se u tom roku ovrhovoditelj usprotivi prijedlogu, sud će o njemu odlučiti nakon održanoga ročišta.

Ako se ovrhovoditelj u tom roku ne očituje o prijedlogu, sud će ocijeniti hoće li o njemu odlučiti bez održavanja ročišta.

Rješenjem kojim prihvati prijedlog sud će naložiti ovrhovoditelju da u roku od petnaest dana vrati ovršeniku ono što je ovrhom dobio ,no međutim iznimno sud ne mora provesti ročište kada iz dostavljenih isprava nedvojbeno proizlazi da je prijedlog za protuovrhu osnovan.

Na temelju pravomoćnoga i ovršnoga rješenja kojim je ovrhovoditelju naloženo da ovršeniku vrati ono što je ovrhom dobio, sud će, na prijedlog ovršenika, rješenjem odrediti protuovrhu koja se provodi po pravilima za provođenje ovrhe.

 

Matrix

Nerijetko na forumu korisnici miješaju(pogrešno shvataju)solemnizaciju i ovjeru potpisa određenog pravnog posla,glede čega će mo u ovom članku ukratko pojasniti.

Solemnizacija ugovora(ili kakvog drugog dokumenta) je postupak potvrde ugovora kod javnog bilježnika kod kojeg javni bilježnik provjerava odgovara li ugovor propisanoj formi te objašnjava sudionicima pravnog odnosa smisao i posljedice tog pravnog posla,i upravo po tome se solemnizacija ugovora uveliko razlikuje od javnobilježničke ovjere potpisa na ugovoru,u kojem slučaju(ovjere potpisa), javni bilježnik samo potvrđuje da je sudionik pravnog posla osobno potpisao ugovore i pritom ne pojašnjava sudionicima sadržaj ugovora,kao što je to slučaj kod solemnizacije.

 

Matrix

Blokada računa ovršenika

Kao što i naziv članka govori,u kojim situacijama se blokira račun ovršenika;

Naime,račun ovršenika blokira se samo u slučaju ako za izvršenje osnova za plaćanje na svim računima ovršenika nema dovoljno novca za njezino podmirenje,no ukoliko na računu ima dosta novaca za pokrivanje duga račun se ne smije blokirati.

Po svim zaprimljenim osnovama za plaćanje, neovisno o tome tko je ovršenik, Fina postupa odmah nakon njihova primitka, tako da se automatizmom u banke elektronički dostavlja nalog za izvršenje i to u iznosu određenom u osnovi za plaćanje,a sredstvima iznad tog iznosa ovršenik može slobodno raspolagati i račun ovršenika se ne blokira.

Posebno valja istaknuti kako se iz dopuštenog minusa na računu ovršenika ne smiju uzimati sredstva za podmirenje duga.

 

Matrix

Obilježja fiktivnih ugovora

Često puta se susrećemo sa pravnim terminom fiktivan,prividan ili simulirani pravni posao a da pri tome neznamo koja su to obilježja fiktivnog pravnog posla,odnosno ugovora.

Prividan,simulirani ili fiktiva je onaj ugovor kod kojega postoji prividna (neistinita) glavna namjera, cilj ili osnova, obzirom na opstojnost svjesnog sporazumnog nesklada volja ugovornih strana u trenutku sklapanja takvoga ugovora,jer takav ugovor nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana već je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se samo stvori privid o sklapanju ugovora,glede čega isti ugovor nema učinka među ugovornim stranama, jer glede istoga nije postignuta nikakva suglasnost volja ugovornih strana. 

Razlikujemo apsolutno prividne ugovore, temeljem kojih ugovorne strane sklapaju isti u cilju da kod trećih osoba stvore dojam da je između njih sklopljen takav ugovor, iako su one suglasne da ne žele sklopiti nikakav ugovor te relativno prividne ugovore, osnovom kojih ugovorne strane sklapaju jedan ugovor praveći se da ga žele i kao takvog ga prezentiraju prema drugima,sve u namjer da prikriju neki drugi ugovor koji stvarno žele.

Prema odredbi iz čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, dok je odredbom st. 2. istoga propisano da u slučaju ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost, time što se prema odredbi st. 3. toga članka prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi.

 

Apsolutna simulacija sastoji se u sklapanju prividnog pravnog posla poradi zaobilaženja propisa, prijevare trećih osoba ili u kakvu drugu svrhu, primjerice: kada ovršenik prividno prodaje stvari bliskim srodnicima ili prijateljima poradi prikrate ovrhovoditelja; u slučaju prividnog otuđenja nekretnine bliskim srodnicima poradi stjecanja prava na dječji doplatak; u slučaju sklapanja kupoprodajnog ugovora samo iz razloga da bi jedna od ugovornih strana stekla dokaz vlasništva nekretnine poradi dobivanja ulazne vize u određenoj zemlji. Prividnost kao mana volje i to kao oblik svjesnog nesklada između volje i očitovanja, jer stranke ne žele pravni posao koji sklapaju, ima za posljedicu ništetnost takvog pravnog posla pa se stoga sa istim postupa kao da nije ni sklopljen, kao da pravno (ni) ne postoji. Dakle, stranke sklapaju prividan ugovor bez namjere (volje) da raspolažu svojim pravima i obvezama onako kako je to navedeno u sadržaju prividnog ugovora, jer ni kod jedne ugovorne strane ne postoji želja da se bilo što (u odnosu na prava i obveze stranaka prema sadržaju fiktivnog ugovora...) stvarno promjeni tj. realizira.

 

Relativna simulacija predstavlja sklapanje prividnog ugovora da bi se istim prikrio neki drugi ugovor,što će reći da za razliku od apsolutne simulacije kod koje stranke sklapaju određeni ugovor iako (zapravo) ne žele sklopiti nikakav ugovor, kod relativne simulacije nema suglasja stranačke volje „samo“ 

za sklapanje prividnog (simuliranog) ugovora, ali postoji stranačka volja za sklapanje drugog, prikrivenog (disimuliranog) ugovora koji prikriva prividan (simulirani) ugovor, primjerice, u slučaju kada stranke prividno sklope ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju samo iz razloga da određenog nasljednika-e liše prava na nužni dio,a u biti se radi odarovanju,glede čega je u takvomu slučaju simulirani ugovor ništetan (jer ne odražava stvarnu ugovornu volju stranaka...), dok je disimulirani ugovor (obzirom da ga stranke uistinu žele sklopiti...) valjan, ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost,no ako prividan (simulirani) ugovor prikriva drugi (disimulirani) ugovor koji je ništetan, onda u takvomu slučaju oba ugovora nemaju pravnog učinka.

 

Matrix

Raskid "fiksnog" ugovora

Kada pravni prosao,odnosno ugovor u kojem je ispunjenje u određenom roku njegov bitan sastojak zato što je to izričito ugovoreno ili zato što je ispunjenje ugovora bitan sastojak po prirodi posla,možemo reći da se radi o fiksnom ugovoru,no u praksi se postavlja pitanje dali je potrebno izričito ugovoriti da je rok izvršenja ugovora bitan sastojak ugovora da bi se radilo o fiksnom ugovornom poslu;

-odgovor je negativan.

Naime, o fiksnom ugovoru (odnosno pravnom poslu) radit će se u slučaju kad je ispunjenje u određenom roku njegov bitan sastojak,pa tako odredbe ZOO određuju da se ugovor raskida po samom zakonu kad ispunjenje obveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora,a bitni sastojci ugovora odnosno pravnog posla jesu oni koji su nužni za određen tip pravnog posla odnosno ugovora,pa kad su oni određeni strogim propisima,možemo reći da se radi o objektivno bitnim sastojcima; a kad su to ugovorne strane ugovorile da se određeni ugovorni uglavak ima smatrati bitnim, radit će se o subjektivno bitnim sastojcima.

Odredbama Zakona o obveznim odnosima određeno je da će se ugovor raskinuti po samom zakonu kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku tako i u slučaju kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla,što će reći da će se ugovor po samom zakonu raskinuti u dva slučaja: 

.ako su ugovorne strane izričito ugovorile da je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora i da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku,

.u slučaju ako takve klauzule nema ali je ispunjenje ugovora u određenom roku po prirodi posla bitan sastojak ugovora;

glede čega u tim slučajevima nije potrebna izjava vjerovnika o raskidu ugovora jer se ugovor raskida ex lege.

 

Matrix

Svi pravni sustavi poznaju zastaru kao zakonom određeno vrijeme do kojeg se vjerovniku jamči pravna mogućnost naplate potraživanja,što će reći kada to vrijeme prođe, nastupila je zastara,no to ne znači da pravo potraživanja nestaje, već samo znači da se više ne može naplatiti nekom pravnom ili sudskom zaštitom u slučaju kad dužnik prigovori da je protekao propisani rok zastare,pa tako prema propisima mirovinskog i zdravstvenog osiguranja,zastara za naplatu mirovinskih, zdravstvenih i drugih obveznih doprinosa zastarijeva za 5 godina od dana kada je zastara počela prvi put teći, a ona počinje prvi put teći nakon isteka kalendarske godine u kojoj je utvrđena obveza plaćanja doprinosa,što znači da u slučaju ako je obveza plaćanja doprinosa postojala u siječnju 2016. godine, rok zastare od 5 godina počinje teći od 1. I. 2017, pa zastara nastupa tek 1. I. 2022.,to je tzv. relativna zastara koja se prekida svakom službenom radnjom mjerodavnog tijela usmjerenom na naplatu doprinosa, koja je dostavljena na znanje obvezniku,no,nakon isteka 10 godina od dana kada je zastara počela prvi put teći, bez obzira na to koliko je bilo prekida tijeka zastare, nastupa apsolutni rok zastare prava na naplatu doprinosa i kamata.

Matrix

Članak je iniciran učestalim upitima u vezi poreza pri sklapanju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju,u kojem se naravno dotičemo i ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Naime,u 19 godina koliko je na snazi, od 1997. godine do danas, Zakon o porezu na promet nekretnina mijenjan je svega dva puta,a najznačajnije izmjene i dopune Zakona o porezu na promet nekretnina objavljene su u NN 153/02., s početkom primjene od 1. siječnja 2003., a odnosile su se na uvođenje oslobođenja od plaćanja poreza na promet nekretnina za kupnju prve nekretnine kojom porezni obveznik – građanin rješava vlastito stambeno pitanje.

Novi prijedlog izmjena i dopuna zakona je objavljen u Narodnim novinama br. 22/11., koji se odnosi na uređenje porezne obveze, primjećuju se, u odnosu na ranije važeći Zakon, određene novosti,a najbitnija od njih odnosi se na sada  izričito propisivanje postojanja porezne obveze u slučaju stjecanja nekretnine na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

Naime, Zakon o porezu na promet nekretnina donesen je 1997. godine, u doba kada u hrvatskom pravnom sustavu ugovor o dosmrtnom uzdržavanju još nije bio izričito normiran nijednim pravnim propisom,te uvođenje izričite obveze plaćanja poreza na promet nekretnina u slučaju stjecanja nekretnine na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju nakon više od pet godina od početka primjene Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05. i 41/08.), u koji su konačno unesene odredbe o ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju (cjelovito objedinjene zajedno s odredbama o ugovoru o doživotnom uzdržavanju), u konačnici je potpuno razumljivo. 

Dakle, s obzirom da odredbe Zakona o obveznim odnosima razlikuju ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, navedenu razliku neophodno je bilo ugraditi u Zakon o porezu na promet nekretnina,što je noveliranim Zakonom izričito definirano tko su obveznici plaćanja poreza, i to u čl. 8. koji navodi sljedeće: „Ako se nekretnina stječe na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ili ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, obveznik poreza na promet nekretnina je davatelj uzdržavanja.« Čl. 11. st. 1. t. propisuje oslobođenja od plaćanja poreza navodeći da porez na promet nekretnina ne plaćaju: „bračni drug, potomci i preci te posvojenici i posvojitelji koji u odnosu na primatelja uzdržavanja stječu nekretnine na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju“,(no ne i na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju) Ostalim stjecateljima porez na promet nekretnina umanjuje se za 5% za svaku godinu trajanja uzdržavanja proteklu od dana sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju</strong> pa do smrti primatelja uzdržavanja (čl. 8. st. 2.). 

Bitno istaknuti da porezna obveza kod sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, prema čl. 16. st. 2. Zakona o porezu na promet nekretnina, nastaje u trenutku smrti primatelja uzdržavanja, a ne u trenutku sklapanja ugovora kao kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, čime je isključena mogućnost dvosmislenog tumačenja trenutka nastanka porezne obveze, a ujedno je za ugovor o doživotnom uzdržavanju propisana i netom spomenuta dodatna porezna olakšica jer je stjecanje nekretnine odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.

 

Uređivanje članka povodom novog Zakona o porezu na promet nekretnina koji stupa na snagu 01.01.2017.god.

 

Naime,novi zakon koji je na snazi od 01.01.2017.godine,napokon nam donosi bitnu novinu u smislu poreznog oslobođenja sadržanu u odredbama čl.13.st.7.,prema kojim;

Porez na promet nekretnina ne plaćaju:

-bračni drug, potomci i preci koji čine uspravnu liniju te posvojenici i posvojitelji koji su u tom odnosu s primateljem uzdržavanja te od njega stječu nekretnine na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ili na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju,za razliku od trenutno važećeg zakona,kao što to kazuje i sam naziv ovog članka.

 

Matrix

U praksi je čest slučaj da se ostavinska rasprava neće provoditi iz razloga nepostojanja imovine,saglasno odredbama čl.215.Zakona o nasljeđivanju,glede čega se stvara dilema da li zakonski nasljednik u tom slučaju može biti pasivno legitimiran u parnici radi namirenja dugova ostavitelja.

Naime,nasljednikova procesna pozicija stupanja na mjesto ostavitelja/dužnika uvjetovana je time što je on njegov nasljednik,uprkos činjenici što on slijedom te svoje pozicije nije naslijedio imovinu,budući da nasljednikova procesna pozicija odvojena od materijalnopravne pozicije, koja se odnosi na mogućnosti naplate vjerovnika, tj.odredbe čl. 139.st. 3. Zakona o nasljeđivanju,po kojoj nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja do visine naslijeđene imovine, pri čemu nasljednik ostavitelja koji nije ostavio imovinu ne bi odgovarao za njegove dugove,no kao što je već rečeno, takva činjenica ga ne oslobađa njegove zakonske obveze da kao nasljednik stupi u postupak na pasivnoj strani,odnosno da bude tuženik u parnici radi namirenja dugova ostavitelja,u kojoj se sa uspjehom može pozvati na odredbe čl.139.st.3.Zakona o nasljeđivanju.

 

Matrix

Nemali je broj slučajeva da se u ostavinskom postupku nasljednik-ci odriču nasljedstva a sve kako bi izbjegli odgovornost za dugove umrle osobe,međutim se postavlja pitanje odgovara li nasljednik za dugove ostavitelja koji je svoj nasljedni dio ustupio drugom sunasljedniku.

 

-odgovor je pozitivan

 

Naime,sukladno odredbama čl.139. st.3 i 4. Zakona o nasljeđivanju,nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira na to je li izvršena dioba nasljedstva,a prema stavku 2. istog članka, nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za dugove ostavitelja.

Međutim ako se nasljednik izjasni da se odriče nasljednog dijela u korist drugog sunasljednika,to je jasno da se prethodno prihvatio nasljednog dijela,budući kako nebi bilo moguće ustupiti imovinu koja prethodno nije njegova,što daje za učinak da takvo odricanje nasljedstva u korist sunasljednika je ustupanje nasljedstva nakon što je takva osoba već postala nasljednik, pa takav nasljednik i uz čin ustupanja odgovara za dugove ostavitelja, onako kako bi odgovarao da svoj naslijeđeni dio nije ustupio.

Pravni izvori članka:

-Zakon o nasljeđivanju

-Sudska praksa

 

Matrix

Ovrha dužnikova nasljednika

Sukladno Ovršnom zakonu,ovrha se može odrediti na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla,a što se na odgovarajući način primjenjuje i na ovrhu protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik,glede čega se postavlja pitanje može li sud osnovom pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju odrediti ovrhu protiv nasljednika ostavitelja.

Naime,sudska praksa je zauzela stav da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju predstavlja ispravu na temelju koje će ovršni sud odrediti ovrhu protiv nasljednika dužnika iz ovršne isprave, a nasljednik kao ovršenik može se protiviti navedenoj ovrsi izjavljivanjem žalbe te isticanjem tvrdnje u njoj da ne odgovara za dugove dužnika(ostavitelja), što čini žalbeni razlog iz članka 50. st.1. točka 7.Ovršnog zakona,povodom kojeg će ovršni sud ovršenika uputiti na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (članak 52.Ovršnog zakona).Što se sve smatra ovršnom ispravom propisano je u članku 23. Ovršnog zakona, dok je podobnost ovršne isprave za ovrhu propisana u članku 29.istog zakona,temeljem kojeg pravomoćno rješenje o nasljeđivanju predstavlja ispravu osnovom koje će ovršni sud odrediti ovrhu protiv nasljednika dužnika iz ovršne isprave,s tim da kao što je već rečeno da se nasljednik kao ovršenik može protiviti navedenoj ovrsi, među ostalim, i pozivom na odredbu iz članka 139. Zakona o nasljeđivanju,prema kojoj nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja i to do visine vrijednosti naslijeđene imovine,uz napomenu da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika,a kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove(svi za jednog,jedan za sve), i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva,a među nasljednicima dugovi se dijele razmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako oporukom ostavitelj nije drugačije odredio.

Bit iznesenog u smislu naslova ovog članka,da je nužno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju a koje je akcesorno ovršnoj ispravi(pravomoćno ovršno rješenje)u kojoj je ostavitelj naveden kao dužnik/ovršenik,budući da se ovim ispravama dokazuje neprekinuti niz nasljeđivanja,odnosno činjenica da su nasljednici potomci ostavitelja koji je iza sebe zaista i ostavio određene dugove zbog kojih je pokrenut ovršni postupak,glede čega te isprave ne mogu egzistirati jedna bez druge ako se dugovanje želi namiriti od ostaviteljevih nasljednika.

Pravni izvori članka:

-Ovršni zakon

-Zakon o nasljeđivanju

-Sudska praksa

 

Matrix

U životu se susrećemo sa situacijom da bi vlastitu nekretninu prodali,darovali,odnosno sklopili pravni posao usmjeren na prenos prava vlasništva na nekretninama,no na istoj nekretnini postoji ovlaštenik prava služnosti doživotnog plodouživanja ili druge osobne služnosti,glede čega nas takva pravna situacija stavlja u dilemu po pitanju dopuštenosti upisa prava vlasništva na novog stjecatelja nekretnine.

Naime,činjenica dabi na nekoj nekretnini bilo upisano pravo osobne služnosti plodouživanja nije zapreka vlasniku nekretnine da istom slobodno raspolaže u pravnom prometu,ali bitno je za naglasiti da u slučaju sklapanja pravnog posla kojim se prenosi pravo vlasništva nekretnine prodavatelj na stjecatelja prenosi samo onaj opseg prava na nekretnini kojim je i sam raspolagao, pa prijenos prava vlasništva ne znači prestanak prava osobne služnosti koja će i dalje teretiti nekretninu bez obzira na promjenu vlasnika,budući da nije moguće promjenom vlasnika mjenjati opseg prava koja na predmetnoj nekretnini ima ovlaštenik prava služnosti bez njegovog dopuštenja.

 

Matrix

U članku se dotićemo pitanja,dali je moguć prenos prava vlasništva na nekretnini opterećenoj hipotekom.

Upis promjene vlasnika u zemljišnoj knjizi na nekretnini pod hipotekom je moguć,za što je najbolji primjer stambenog kredita,budući da u tim situacijama banka sklapa ugovor o kreditu sa kupcem,pri čemu se povrat kredita osigurava upisom hipoteke na nekretnini,no banka doznačuje sredstva iz kredita tek onda kad se na nekretnini koja je predmet kupoprodaje upiše hipoteka u korist banke, kao osiguranje povrata kredita,što će reći da je tada kao vlasnik nekretnine još uvijek upisan prodavatelj,a dok se upis prava vlasništva na kupca obavlja nakon što je hipoteka upisana,no između ostalog treba istaknuti da upis promjene vlasnika nekretnine uopće nemože naštetiti hipotekarnom vjerovniku,budući da upisana hipoteka ima učinak i nakon promjene vlasnika,odnosno je hipotekarni vjerovnik ovlašten izvršiti naplatu osiguranog potraživanja iz vrijednostizaložene nekretnine neovisno o tome tko je trenutni vlasnik nekretnine.

 

Matrix

U praksi se događa da nakon smrti knjižnog vlasnika nekretnine a prije okončanja ostavinskog postupka dođe do nevaljalog upisa od strane treće osobe,slijedom čega se postavlja pitanje, dali je nasljednik ostavitelja čije je knjižno pravo povrijeđeno nevaljalim upisom ovlašten na podnošenje brisovne tužbe:

odgovor je pozitivan

Naime,smrću ostavitelja njegov nasljednik prima cjelokupni pravni položaj (sveopće pravno sljedništvo), pa tako stječe pravo vlasništva svake pojedine ostaviteljeve stvari bez potrebe predaje, odnosno uzimanja u posjed ili upisa prava vlasništva u zemljišne knjige, kao i druga prava ostavitelja,budući da hrvatsko nasljedno pravo ne poznaje institut ležeće ostavine (hereditas iacens),slijedom čega je nasljednik i prije nego ishodi upis svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi ovlašten brisovnom tužbom zahtijevati brisanje nevaljane odnosno neistinite uknjižbe i uspostavljanje prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja.

 

Matrix

U praksi je nemali broj primjera sklapanja ugovora o darovanju nekretnina,a da pri tome predmetna nekretnina nije predana u posjed obdareniku,glede čega se postavlja pitanje ""je li valjan ugovor o darovanju koji je sklopljen u pisanom obliku i proveden u zemljišnim knjigama, ali nije izvršena i prava predaja u posjed darovane nekretnine""

odgovor je negativan

Naime,već je u mnogobrojnim odlukama Vrhovnog suda RH donesenim u primjeni pravnog pravila iz paragrafa 943. bivšeg OGZ-a zauzeto pravno shvaćanje da ugovor o darovanju treba biti sačinjen u formi sudskog zapisnika, odnosno javnobilježničkog akta sukladno odredbi čl. 53. st. 1. toč. 3. Zakona o javnom bilježništvu, a kad ugovor o darovanju nije sačinjen u propisanoj formi,tada taj nedostatak može nadomjestiti samo prava predaja stvari, a ne i uknjižba u zemljišne knjige.Dakle, činjenica što bi ugovor bio proveden u zemljišnim knjigama ne može nadomjestiti predaju stvari u neposredan posjed,glede čega je takav darovni ugovor protivan zakonu, pa je zaključeni pravni posao ništav temeljem odredbi čl.322. Zakona o obveznim odnosima.

Pravni izvori članka:

VS RH Rev-542/03

VS RH Rev-995/04

VS RH Rev 955/09

 

Matrix

Kao što naslov i govori,u članku se dotičemo pitanja zastare zahtjeva radi naknade štete koja je prouzročena neizvršenjem pravomoćne odluke suda od strane osobe koja je obvezana na određenu činidbu.

Naime,ako dužnik u roku koji mu je ostavljen odlukom suda(paricioni rok)neispuni svoju obvezu,vjerovnik je ovlašten zatražiti pomoć od države,odnosno pokrenuti postupak za prinudno izvršenje obveze(ovrha),no neovisno od istog postupka vjerovnik je ovlašten zahtijevati i naknadu štete koju trpi zbog ponašanja dužnika suprotno obvezi utvrđenoj odlukom suda,ali se postavlja pitanje ""kad zastarijeva takav zahtijev""

Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO, zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo da zahtijeva ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

U tom smislu, zastarjelost potraživanja naknade štete koju vjerovnik trpi zbog zakašnjenja dužnika u ispunjenju obveze počinje teći od momenta kada dužnik padne u zakašnjenje, jer od tog trenutka, u smislu odredbe člana 183. st. 1. ZOO, za vjerovnika nastaje pravo da zahtijeva i ovu naknadu.

Imajući u vidu da potraživanja utvrđena pravosnažnom presudom dospijevaju protekom paricionog roka koji je presudom određen, to protekom ovog roka počinje teći rok zastarijelosti naknade štete zbog zakašnjenja u ispunjenju obveze utvrđene tom presudom.

Prema odredbi člana 223. ZOO kada zastari glavno potraživanje, zastarijela su i sporedna te u tom smislu i pravo na naknadu štete, kao jedno od sporednih potraživanja koja nastaju usljed činjenice da je dužnik zakasnio sa ispunjenjem glavne obveze zastarijeva kada zastari i ta obveza.

Obzirom da prema odredbi člana 233. stav 1. ZOO, sva potraživanja utvrđena, između ostalog pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za 10 godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarijelosti, to i potraživanje naknade štete zbog zakašnjenja u izmirenju obveze utvrđene tom odlukom, u smislu odredbe člana 223. ZOO, zastarijeva za vrijeme od 10 godina.

 

Matrix

U članku je objašnjen pravni učinak i posljedice smrti davatelja uzdržavanja na ugovor o doživotnom uzdržavanju.

Naime,ako je zaključen ugovor o doživotnom uzdržavanju, a u slučaju da davatelj uzdržavanja umre prije primatelja uzdržavanja,njegova prava i obveze iz ugovora prelaze na njegova bračnog druga i njegove potomke (nasljednike prvoga nasljednog reda) koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu, a ako ne pristanu na produljenje ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovor se raskida, a oni nemaju pravo zahtijevati naknadu za prije dano uzdržavanje. Drukčije je kada bračni drug i potomci nisu u stanju preuzeti ugovorne obveze, u kojem slučaju oni imaju pravo zahtijevati od primatelja uzdržavanja naknadu za uzdržavanje koje je primatelj uzdržavanja dobio od pokojnog davatelja uzdržavanja. Naknadu određuje sud po slobodnoj ocjeni,a posebno će uzeti u obzir imovinske prilike primatelja uzdržavanja i osoba koje su nasljednici pokojnog davatelja uzdržavanja.

 

Sign in to follow this  
×