Jump to content

  • članaka
    54
  • komentara
    0
  • otvaranja
    2261

Entries in this blog

Matrix

Zastara u sudskoj praksi

" Zastarijevanje je počelo teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj imao pravo zahtijevati od tuženice ispunjenje obveze‟.

VS RH Rev 1795/11-2 od 10. lipnja 2015

********************

Zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika (čl. 215. u svezi s čl. 210. ZOO) počinje  teći  od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (…), a ne kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi od dana kada su ta ulaganja učinjena.

Pritom se ističe da pri stjecanju bez osnove zastarni rok iznosi pet godina, dakle, riječ je o općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a.

VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015.

****************

U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7. ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. ZV radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove

VS RHRev-x 294/14-2 od 15.04.2015.

VS RH Rev-x 358/11-2 od 20.11.2013.

*****************

"Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju zastara prava zahtijevati vraćanje stečenog po osnovi koja je kasnije otpala nije mogla početi teći prije no što je VSRH donio prije navedenu presudu i prije nego što je ta presuda dostavljena ovdje tužiteljici.‟

VS RH Revt-141/16-2 od 1. veljače 2017

***************

„Prema ocjeni ovog revizijskog suda, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u ovom predmetu radi se o stjecanju bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok – čl. 371. ZOO),  a zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je dan kada je tužitelju dostavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006.‟ 

VS RH Revr-1787/12-2 od 6. veljače 2013.

*******************

Osobi kojoj su povrijeđena ustavna prava presudom Upravnog suda Republike Hrvatske te rješenjima upravnih tijela, a što je utvrđeno odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske temeljem čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona, pripada pravo na naknadu štete koju oštećena osoba i podnositelj ustavne tužbe trpi uslijed nezakonitih i neustavnih odluka upravnih tijela i Upravnog suda Republike Hrvatske. Kod toga nije od značaja što je osporeni upravni akt i dalje egzistentan i nije došlo do njegovog poništenja temeljem čl. 76. st. 1. Ustavnog zakona.

            Osnov odgovornosti tužene je u čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ('Narodne novine', broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03, 199/03 i 79/07 – dalje: ZSDU) koji određuje da štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda u slučaju iz čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona kada se radi o odlukama državnih tijela i suda, a koje odluke su suprotne Ustavu Republike Hrvatske, ispunjene su pretpostavke da se radi o nezakonitom radu i da je Republika Hrvatska dužna naknaditi eventualnu štetu, a sve u skladu s odredbom čl. 13. ZSDU.

            Kod toga zastara potraživanja naknade štete počinje teći sukladno odredbi čl. 376. st. 1. ZOO od dana dostave odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske temeljem čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona.‟

VS RH Revr-1036/09-2 od 31.01.2012.

*********************

„U smislu odredbe čl. 361. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a kod stjecanja bez osnove to je kada je došlo do prestanka posjeda i korištenja stvari u odnosu na koju je vršeno ulaganje. To je bilo najkasnije 4. studenoga 1999.‟ (kada je tužiteljica napustila zajedničko domaćinstvo).

VS RH Rev-1587/11-2 od 16.12.2015

*****************

 Zastara odvjetnikovog zahtjeva za obavljanje radnje zastupanja počinje teći od kada su te radnje obavljene. 

VS RH Rev- 953/12-2 od 26. veljače 2013. VS RH Rev-x 68/17-2 od 24. siječnja 2017.

***************

 „Tuženik se u reviziji samo pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 453/05-2 od 3. svibnja 2007., a iz sadržaja revizije može se zaključiti da se na ovu odluku poziva stoga što smatra da je u njoj zauzeto shvaćanje s kojim nije podudarno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana drugostupanjska odluka, a radi se o pitanju početka tijeka zastare za tražbinu odvjetnika po osnovi pružene usluge zastupanja stranci u parničnom postupku. Konkretno, u odluci na koju se revident pozvao izraženo je shvaćanje da početak tijeka zastare za nagradu za svaku obavljenu radnju teče od dana kada je ta radnja učinjena. Međutim, to se pravno shvaćanje ne odnosi na ovaj predmet jer je činjenični supstrat iz predmeta na koji se revident pozvao različit od onoga u ovom predmetu. Naime, pravno shvaćanje izraženo u presudi ovoga suda Rev 453/05-2 od 3. svibnja 2007. odnosi se na činjenično stanje prema kojem nije bilo dogovora između stranke i odvjetnika o dospijeću plaćanja nagrade za pružene usluge zastupanja, dok su u ovom predmetu nižestupanjski sudovi utvrdili da su stranke dogovorile način plaćanja odvjetničke usluge u vidu plaćanja predujma, a ostatka po završetku parnice, dakle po ispunjenju naloga, a kako nije sporno da je tuženik tužitelju opozvao punomoć prije završetka parnice odnosno ispunjenja naloga, a tužitelj kao odvjetnik da je u skladu s odredbom čl. 18. st. 3. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ br. 9/94, 117/98) kojom je propisano da je odvjetnik u slučaju opoziva punomoći dužan izdati račun u roku od 30 dana od dana opoziva to i učinio, te zaključili da od tada teče i petogodišnji zastarni rok za navedeno potraživanje.‟

VS RH Rev 1352/17-3 od 30. svibnja 2018

Napomena:Važno je istaknuti da se ta praksa odnosi samo na tražbine odvjetnika koje su dospjele prije stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12 – u daljnjem tekstu: OT/12). Naime, prema Tbr. 48. stavak 5. OT/12, naplata odvjetničke usluge u svim postupcima, osim kaznenim ili prekršajnim, dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ako se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju. Pritom, prema stavku 7. tog tarifnog broja, odvjetnik tijekom obavljanja odvjetničke usluge ima pravo na naplatu predujma za obavljanje pojedine radnje iz naznačene Tarife, s tim da OT/12 stupa na snagu danom objave u „Narodnim novinama”, odnosno 19. prosinca 2012. godine. Naknadnim Izmjenama i dopunama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 118/14), određeno je da se   odredbe Tbr. 48. stavak 5. i 6. Tarife o dospjelosti naplate odvjetničke usluge primjenjuju i na radnje poduzete do dana stupanja na snagu ove Tarife.

Slijedom navedenog, u postupcima glede naplate odvjetničke tražbine moguće je primijeniti OT/12 na sve tražbine koje su dospjele okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ako se ne provodi ovrha, dakle, dospijeće nastupa tek pravomoćnim okončanjem pojedinog postupka. S obzirom na postojeći tekst i okolnost da se odredbe o dospjelosti odnose i na odvjetničke usluge te radnje poduzete do dana stupanja na snagu OT/12, postavlja se praktično pitanje granice do koje (ili od koje) se može primijeniti ta odredba. Kako sada izgleda (jer još nema odgovarajuće sudske prakse najvišeg suda), čini se da bi za pravilnu primjenu tih odredbi odlučno bilo vrijeme pravomoćnog okončanja postupka koje bi moralo nastupiti nakon stupanja na snagu OT/12, međutim, ako je do toga došlo ranije tada ne bi bilo moguće (retroaktivno) primijeniti OT/12. Time bi se i buduća sudska praksa u odnosu na tijek zastare odvjetničkih usluga morala radikalno izmijeniti.     

*******************

Kada tužitelj tvrdi da mu je šteta (trajni gubitak stanarskog prava) nastala zbog propusta staratelja za poseban slučaj (odvjetnika) da protiv prvostupanjske presude podnese pravni lijek, onda se trenutkom nastanka štete ima smatrati  onaj u kome su nastupile pravne posljedice pravomoćnosti te presude pa je i zastara počela teći istekom toga dana

VS RH Rev-x 627/13-2 od 1. srpnja 2015.

***************

Pravna shvačanja Vrhovnog suda u odnosu na zemljište koje je postalo društveno vlasništvo ili je vlasniku oduzeto bez zakonom predviđenog postupka:

1. zastarni rok potraživanja naknade za ekspropriranu nekretninu odnosno za nekretninu koja je vlasniku oduzeta u zakonito provedenom postupku, počinje teći od pravomoćnog završetka postupka o određivanju pravične naknade, odnosno prvog dana poslije dana kad je prijašnji vlasnik nekretnine imao pravo zahtijevatinaknadu,      

2. potraživanje naknade za zemljište koje je postalo društveno vlasništvo ili je vlasniku oduzeto bez zakonom predviđenog postupka i ne može se tužitelju vratiti, zastarijeva u općem petogodišnjem zastarnom roku prema odredbi članka 371.  ZOO-a –  ako je riječ o stjecanju bez osnove ili po osnovi koja je poslije prestala, odnosno u roku zastarijevanja tražbine naknade štete – ako je riječ o odštetnom zahtjevu,

3. zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se dužnikova imovina povećala na račun vjerovnika, a vjerovnik mogao tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, 

4. pravo vlasnika na naknadu za oduzeto mu zemljište ne može zastarjeti ako može zahtijevati povrat zemljišta.

VS RH Rev-x 357/11-2 od 8. lipnja 2011

******************

Zastara zahtjeva za naknadu vrijednosti zemljišta, i to od strane nesavjesnog vlasnika koji je i nadalje upisan kao vlasnik zemljišnoknjižne čestice (u slučaju građenja na tuđem zemljištu od strane savjesnog graditelja),  teče od dana završetka izgradnje objekta na tužiteljevom zemljištu. U tom smislu se u Rev-x 484/15-2  od 9. veljače 2016., navodi sljedeće pravno shvaćanje:

            „Obzirom da su tuženici na zemljištu tužitelja, bez njegove dozvole izgradili kuće sa dvorištem, prema ocjeni ovog suda, riječ je o institutu građenja na tuđem zemljištuiz čl. 24. st. 1 ZOVO, koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima

            Člankom 24. st. 2. ZOVO propisano je da u slučaju iz st. 1. vlasnik zemljišta ima pravo  za vrijeme od 3 godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vrijeme od 10 godina od završene izgradnje, tražiti da mu graditelj nadoknadi vrijednost zemljišta u visini njegove prometne cijene u vrijeme donošenja sudske odluke.

            Budući da su tuženici kuće na tužiteljevom zemljištu dovršili u razdoblju 1986.-1989., a da je tužitelj tužbu podnio 2002., to je protekao desetogodišnji objektivni rok iz čl. 24. st. 2. ZOVO, unutar kojeg je tužitelj mogao od tuženika zahtijevati naknadu vrijednosti zemljišta. Stoga je osnovan prigovor zastare koji su tuženici istakli.‟

            U slučaju kada je graditelj nesavjestan, a vlasnik savjestan, u revizijskoj odluci br. Rev-x 1250/11-2 od 26. lipnja 2013., istaknuto je:

            „U konkretnom slučaju tužitelji su tražili predaju u posjed spornih dijelova nekretnine, te je takav zahtjev bio postavljen sve do preinake tužbe 1998. godine.
U čl. 25. st. 5. ZOVO propisano je da pravo izbora iz st. 1. ovog članka vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana dovršetka izgradnje građevinskog objekta, a nakon proteka tog roka vlasnik može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta. Kod toga je u odlukama ovoga suda Rev-1493/1998, Rev-522/2001 i drugima zauzeto shvaćanje da potraživanje ranijeg vlasnika zemljišta s naslova naknade tržišne vrijednosti zemljišta koje je građenjem postalo vlasništvo graditelja zastarijeva u općem zastarnom roku, a zastara počinje teći završetkom izgradnje‟

********************

 Samostalno potraživanje kamata (nakon podmirenja glavnog potraživanja kao u ovom slučaju) zastarijeva u roku od tri godine od nastanka svakog pojedinog dnevnog iznosa kamata, jer to potraživanje nastaje i dospijeva svakog dana u vremenu od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja.

VS RH u odluci br. Rev-41/1999

******************

Glede tražbina osiguranih založnim pravom u odluci u povodu izvanredne revizije br. Rev-1464/15-2 od 8. srpnja 2015. (za koju je revizijski sud ocijenio da je dopuštena) tuženik je postavio sljedeća pravna pitanja:

            Ima li založni vjerovnik čije je pravo zaloga upisano u zemljišne knjige iz založene stvari pravo namiriti svoje potraživanje iako bi prema odredbama   ZOO-a eventualno nastupila zastara potraživanja? Prestaje li tražbina osigurana založnim pravom istekom vremena potrebnog za zastaru prema općim odredbama ZOO-a koje uređuju pitanja zastare ?

            Odgovor na postavljena pitanja glasi. „Budući da je založno pravo tuženika upisano u javnoj knjizi, tj. u zemljišnim knjigama, proizlazi da se vjerovnik, ovdje tuženik, ima pravo namiriti iz založene stvari čak i kada je tražbina zastarjela, ali u opsegu koji isključuje zastarjela potraživanja kamata i drugih povremenih davanja (čl. 368. st. 2. ZOO).‟

            Također, u revizijskoj odluci br. Rev 433/17-2 od 16. svibnja 2017., u odnosu na zastaru tražbine osigurane založnim pravom istaknuto je pravno shvaćanje:

            „(…) da je u konkretnom slučaju, a nakon što je tuženik upisom u zemljišne knjige stekao založno pravo (hipoteku) na nekretninama tužiteljice i (time) ovlaštenje tražiti namirenje svoje dospjele i uknjižene tražbine iz vrijednosti tih  nekretnina, tužiteljica kao založni dužnik i vlasnik nekretnina, na kojima je odlukom suda (primjenom odredbe čl. 97. st. 6. OZ-a/96, u bitnome identičnoj odredbi čl. 148. st. 4. OZ-a) uknjiženo pravo zaloga u korist tuženika radi osiguranja namirenja njegove tražbine u visini od 291.146,69 kn s pripadajućim  kamatama, dužna trpjeti namirenje (iz vrijednosti nekretnina) dospjele i nepodmirene (a založnim pravom osigurane) tražbine tuženika,

            - da tuženik, kao založni vjerovnik, u ovome slučaju zahtijeva upravo ono što je ovlašten zahtijevati iz smisla odredbe čl. 339. st. 1. ZVDSP-a: '...namirenje dospjele tražbine založnoga vjerovnika iz vrijednosti zaloga...', i to tražbine koja po visini ne prelazi iznos tražbine upisane u zemljišnim knjigama na založenim nekretninama,

             - da u takvoj situaciji, a budući da je založno pravo tuženika upisano u javnoj knjizi (u zemljišnim knjigama), tuženik (vjerovnik) ima pravo (jer je po svojoj pravnoj prirodi založno pravo upisano u zemljišne knjige 'jače od zastare') namiriti se iz založenih nekretnina čak i da je njegova tražbina prema tužiteljici (dužniku) zastarjela: pravo na takvo namirenje (u smislu odredbe čl. 339. st. 3. ZVDSP-a) ne zastarijeva.‟

***************

  U odluci koja je donesena u povodu izvanredne revizije u predmetu Rev-1129/17-2 od 8. kolovoza 2017. (radilo se o zastari prava zahtijevati ispunjenje obveze utvrđene pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda), postavljena su sljedeća pravna pitanja:

 1. Koliki je zastarni rok potraživanja utvrđenog pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda – pravne osobe za upravljanja vodama, kao ovršnom ispravom, na kojem se temelji potraživanje s osnove naknade za uređenje voda?

 2. Kada nastupa zastara prava zahtijevati ispunjenje obveze utvrđene pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda – pravne osobe za upravljanje vodama kao ovršne isprave?

            U obrazloženju naznačene odluke izneseni su sljedeći odgovori:

            „U navedenim revizijskim odlukama (Rev-2846/14 od 4. svibnja 2016. i Rev-3035/14 od 30. ožujka 2016.), odlučujući o pitanju je li nastupila zastara tražbina iz ovršne isprave – rješenja o utvrđenju naknade za uređenje voda koje je donio ovrhovoditelj u okviru svojih javnopravnih ovlaštenja,  zauzeto je pravno shvaćanje da se, temeljem odredbe čl. 16. st. 1. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva ('Narodne novine', broj 153/09, 90/11 i 56/13 - dalje: ZFVG) u vezi sa čl. 73. st. 2. ZFVG-a i čl. 74. st. 1. ZFVG-a, u takvom slučaju primjenjuju prvenstveno odredbe Općeg poreznog zakona ('Narodne novine'', broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13 - dalje: OPZ), i to odredbe čl. 94., 95. i 96. OPZ-a kojima je uređeno pitanje porezne zastare,  a da se odredbe Zakona o obveznim odnosima na zastaru takvih tražbina imaju primijeniti tek podredno, ako odredbama OPZ-a nije uređeno drugačije (čl. 94. st. 12. OPZ).‟         

******************

 U dopuštenoj izvanrednoj reviziji, u kojoj je donesena odluka br. Rev-x 420/14-2 od 9. rujna 2014. (tako i u Rev-x 660/14-2 od 14. travnja 2015. i Rev-x 579/16-2 od 19. listopada 2016.) postavljeno je pravno pitanje glede tijeka zastare regresnog zahtjeva osiguratelja prema svom osiguraniku u slučaju nastupa gubitka prava iz obveznog automobilskog osiguranja.

            U obrazloženju naznačene odluke rečeno je sljedeće:

            „U prvostupanjskom postupku utvrđeno je, a koja utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja, da se nezgoda dogodila 24. svibnja 1997., da je tuženik upravljao osobnim vozilom, pri čemu je bio pod utjecajem alkohola, da se tužitelj i tuženik nalaze u ugovornom odnosu osiguranja (obveznog osiguranja u prometu), da je tužitelj oštećenoj osobi iz štetnog događaja za koji je tuženik kriv isplatio iznos od 40.550,00 kn 23. prosinca 1997., a da je tuženik izgubio prava iz osiguranja jer je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola. Sud smatra da je tužitelj dokazao pretpostavke za regresno potraživanje od tuženika te se poziva na odredbu članka 939. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO) i na odredbu članka 87. stavak 3. Zakona o osiguranju ('Narodne novine' br. 90/94, 20/97, 46/97. - pročišćeni tekst, 116/99. i 11/02.). Nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev na isplatu, pri čemu smatraju da tražbina tužitelja nije zastarjela, obzirom je štetni događaj nastupio 24. svibnja 1997., isplata izvršena 23. prosinca 1997., a tužba podnijeta 25. siječnja 2002. Stoga je tužitelj ustao tužbom unutar zastarnog roka od pet godina, sukladno članku 371. ZOO-a.

            Tuženik u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje: 'Je li nastupila zastara tražbine tužitelja?'. Obrazlažući važnost postavljenog materijalnopravnog pitanja ističe da je ovaj sud o postavljenom pitanju, dakle, u slučaju regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku temeljenog na gubitku prava iz osiguranja,  već zauzeo shvaćanje i navodi odluke ovog suda broj Rev 1371/2009-2 od 20. travnja 2010., Rev 1432/2010-2 od 4. travnja 2012. i Rev 56/2000-2 od 8. srpnja 2004., a da shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno s tim shvaćanjem. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi iz članka 392.a stavak 2. ZPP-a, u pobijanom dijelu i u okviru postavljenog materijalnopravnog pitanja, ovaj sud nalazi da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa zauzetim shvaćanjem ovog suda o tom pitanju.

            Odredbom članka 371. ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom članka 380. stavak 3. ZOO-a, upravo je propisan takav poseban rok zastare kod ugovora o osiguranju te je propisano da potraživanja osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine. Sukladno navedenim zakonskim odredbama, ovaj sud je u više odluka (tako u Rev-56/00, Rev-1371/09) izrazio shvaćanje da regresno potraživanje osiguratelja prema njegovom osiguraniku, zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku. Stoga je osnovana tvrdnja revidenta da pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno sa zauzetim pravnim shvaćanjem o tom pravnom pitanju.

            U konkretnom slučaju, radi se o regresnom zahtjevu osiguravatelja prema svom osiguraniku, iz Ugovora o osiguranju pa takav zahtjev zastarijeva u roku od tri godine. Naime, člankom 380. stavak 3. ZOO-a propisan je takav rok zastare kod ugovora o osiguranju. U konkretnom slučaju, tužba je podnesena 25. siječnja 2002. Kako zastara ovakve regresne tražbine osiguratelja prema svom osiguraniku počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku, cijeneći utvrđenje da je sporni iznos isplaćen 23. prosinca 1997., to je već u trenutku podnošenja tužbe sudu istekao rok od tri godine. Zbog toga je utužena tražbina zastarjela.‟

********************

 Regresno potraživanje osiguratelja prema svom osiguraniku zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku

VS RH Rev-2309/10 od 27. ožujka 2012.).

*****************

Drugo pravno pitanje koje se u praksi jednako ponavlja odnosi se na  regres koji je posljedica osigurateljeve isplate na temelju ugovora o osiguranju, u ovom slučaju osiguratelja (kao tužitelja) iz osnove onog što je isplatio svom osiguraniku (kao oštećeniku na temelju automobilskog kasko osiguranja) prema štetnikovom osiguratelju od automobilske odgovornosti. U takvom je slučaju, prema postojećoj sudskoj praksi i pravnoj doktrini, riječ o zakonskoj personalnoj subrogaciji pri kojoj isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu (članak 963. stavak 1. ZOO/05). Drugim riječima to znači da osiguratelj ulazi u sva prava svog osiguranika (neki to slikovito opisuju da osiguratelj ulazi „u njegove cipele‟), što znači da stupanjem u istovjetan pravni položaj svog osiguranika (oštećenika), osiguratelj ne dolazi u povoljniji položaj u odnosu na štetnika, stoga osiguratelj u tom slučaju nema neka druga ili povoljnija prava prema štetniku od svog osiguranika, a niti se takvom promjenom osobe vjerovnika u bilo čemu mijenja štetnikov pravni položaj. To se svakako odnosi i na zastaru, i to i na njezin početak i tijek i na rokove zastare.

            U odnosu na ovo pitanje u revizijskoj odluci br. Revx-1126/2016-2 od 3. listopada 2018., ponovljena su već prije istaknuta pravna shvaćanja revizijskog suda pa je rečeno sljedeće:

            „Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev konačno prihvaćen reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) izjavio je tuženik postavljajući u reviziji materijalnopravno pitanje: 'U kojem roku zastarijeva tražbina osiguratelja – ovdje tužitelja s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku kao oštećeniku po osnovi automobilskog kasko osiguranja prema štetniku, odnosno ovdje njegovom osiguratelju od automobilske odgovornosti?'.

            U prilog važnosti postavljenog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni podnositelj revizije se pozvao na čitav niz odluka i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1275/11-2 od 27. siječnja 2016., zatim broj Rev-x-602/12-2 od 19. rujna 2012., broj Rev-1440/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1724/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1250/10 od 3. studenoga 2011., te broj Gzz-98/02-2 od 12. veljače 2003. Predložio je da se u pobijanom dijelu drugostupanjsku presudu preinači uz naknadu troškova revizije.(…)

            Za razliku od pravilnog shvaćanja u prvostupanjskoj presudi, drugostupanjski sud je dio tužbenog zahtjeva prihvatio iznoseći pravno shvaćanje da u predmetnom slučaju nije u primjeni trogodišnji, već opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 371. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 -  dalje: ZOO/91).

            Izloženo shvaćanje je pogrešno.

            U predmetnom slučaju trebalo je primijeniti zastarni rok od tri godine jer isplata naknade štete osiguraniku ne daje tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik pa tako niti poseban rok zastare različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik kao oštećenik (čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO/91).

            Dakle, na postavljeno pitanje treba odgovoriti da je zastara počela teći od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Ovdje u svakom slučaju, budući da druge činjenice nisu utvrđivane od kada je oštećenik prijavio štetu tužitelju, a to je bilo 23. kolovoza 2003., dakle, zastara je počela teći 24. kolovoza 2003. Budući da je tužba podnesena 29. studenoga 2006., tražbina tužitelja je zastarjela.

            Pritom treba dodati da sam dan plaćanja naknade od osiguratelja svom osiguraniku nije odlučan za početak tijeka zastare, već je samo pretpostavka za stjecanje aktivne legitimacije. U protivnom bi se taj rok mogao neograničeno produžavati, što je protivno ne samo zakonskom uređenju na koje se prethodno revizijski sud pozvao, već i svrsi instituta zastare.

             Da je riječ o trogodišnjem zastarnom roku, Vrhovni sud Republike  Hrvatske se izjasnio u čitavom nizu svojih odluka pa i onih na koje se pozvao podnositelj revizije, a posebice bi trebalo imati na umu da je shvaćanje doneseno i u tzv. izvanrednoj reviziji koja ima javnopravni značaj upravo u osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske).‟

            Istovjetno je rečeno i u odluci br. Rev 1275/11-2 od 27. siječnja 2016., u kojem slučaju je predmet spora bila tražbina tužitelja (kasko osiguratelja) na ime naknade materijalne štete na temelju regresnog zahtjeva prema osiguraniku (iz obveznog osiguranja) štetnika s obzirom na to da je tužitelj svom kasko osiguraniku isplatio štetu na temelju računa o popravku teretnog vozila. Dakle, riječ je o trogodišnjem roku i zastari koja teče od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Tako se u obrazloženju navedene odluke ističe sljedeće:

            ‟Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je u ovoj pravnoj stvari nastupila zastara potraživanja temeljem odredbe čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO. Naime, u konkretnom slučaju radi se o subrogaciji iz čl. 939. st. 1. ZOO u kojem slučaju u smislu odredbe čl. 380. st. 6. ZOO zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi navršava se u istom roku. Dakle, kod slučaja subrogacije osiguravatelj u cijelosti stupa u pravni položaj oštećenika, te potraživanje naknade štete zastarijeva u istim rokovima kao i prema samom oštećeniku. U pravu su također nižestupanjski sudovi kada su primijenili zastarni rok od tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO, i slijedom čega su pravilno zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do zastare potraživanja obzirom da se štetni događaj dogodio 23. rujna 2000., a u krajnjoj liniji sam oštećenik je prijavio štetu tužitelju 10. listopada 2000. i kada se mora uzeti da je započeo teći zastarni rok. Obzirom da je tužba podnesena 16. siječnja 2004. regresni zahtjev tužitelja podnesen je izvan zastarnog roka iz čl. 376. st. 1. ZOO, slijedom čega tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Pritom treba napomenuti tužitelju da zastarni rok ne može teći od dana kada je tužitelj ispunio svoju osiguravateljsku obvezu i isplatio svom osiguraniku odštetu, jer bi to bilo u suprotnosti s navedenim odredbama čl. 939. st. 1. i čl. 380. st. 6. ZOO.‟

            U odnosu na pravno pitanje od kada teče zastara u ovakvim slučajevima, važna je i odluka br. Rev-x 23/17-2 od 22. veljače 2017., donesena u povodu izvanredne revizije, koja u bitnom dijelu obrazloženja glasi:

            „U ovom stupnju postupka sporno je li nastupila zastara, odnosno, preciznije kada je ista započela teći. Sud drugog stupnja zauzeo je pravno shvaćanje da je zastara počela teći kada je tuženik isplatio tužitelju glavnicu, 28. studenoga 2001., slijedom čega, podnošenjem tužbe 29. lipnja 2004. nije nastupila zastara.

        Ovaj sud smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je revizijski sud o tom pitanju zauzeo shvaćanje i odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Navedeno proizlazi iz odluke ovog suda broj Gzz 98/02 te Rev-x 602/12.

  Na temelju odredbe iz čl. 939. st. 1. ZOO isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.   Nadalje iz odredbe čl. 380. st. 6. ZOO proizlazi da zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kada i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i završava se u istom roku.  Dakle, isplatom naknade štete na tužitelja - osiguratelja su prešla sva prava njegovog osiguranika, jer je tužitelj stupio u pravnu poziciju svog osiguranika.

             Isplata naknade štete osiguraniku ne daje, međutim, tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik, pa tako niti poseban rok zastare, različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik - oštećenik.  Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava rok za zastaru (iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO) teče od dana kada je oštećenik (osiguranik tužitelja) doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.‟

**********************

Kada je riječ o šteti koja je prouzročena neosiguranim vozilom, pravno pitanje tijeka i roka zastare u većini slučajeva nije upitno budući da se u tom slučaju ne radi o tražbini iz ugovora o osiguranju, nego regresnoj tražbini koja se temelji izravno na zakonu.

            U tom smislu je u odluci br.  Rev 1145/12-2 od 16. veljače 2016. (kao i u Rev 406/07-2 od 16. svibnja 2007. i Rev-2102/10 od 12. listopada 2011.), istaknuto sljedeće pravno shvaćanje:

            „Iz navedenog, pozivom na odredbučlanka 91. st. 1. Zakona o osiguranju (NN, br.46/97 – dalje: ZO), sudovi nižeg stupnja pravilno ocjenjuju da je predmetna šteta počinjena neosiguranim traktorom, pa nema ugovora o osiguranju, te se ne može primijeniti odredba čl. 380. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 53/91, itd. – dalje u tekstu: ZOO).

            Naime, tražbina tužitelja prema tuženiku, nije tražbina iz ugovora o osiguranju, nego tražbina s osnova regresa(…) koja se temelji izravno na (zakonu) čl. 91. st. 4. ZO. Riječ je, dakle o tražbini za koju zakonom nije određen neki drugi rok zastare pa stoga konkretna tražbina tužitelja zastaruje u općem zastarnom roku pet godina (čl. 371. ZOO).

            Dakle, regresni zahtjev tužitelja za isplaćeni iznos štete oštećenoj osobi, kojoj je šteta prouzročena vožnjom neosiguranog vozila – traktora zastaruje u općem zastarnom roku od 5 godina.‟

********************

Prema odredbama članka 234. stavak 1. ZOO/05, tražbine ugovaratelja osiguranja, odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala. Dakle, u ovom je slučaju (početak tijeka zastarnog roka pomaknut na prvi dan poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala pa bi to zapravo bilo prvog siječnja sljedeće (iduće) godine od one u kojoj je tražbina nastala. Pritom valja istaknuti da se petogodišnji rok odnosi samo na tražbine iz ugovora o osiguranju života, i to –ugovaratelja osiguranja ili treće osobe, dok se za regresnu tražbinu osiguratelja prema njegovu osiguraniku primjenjuje trogodišnji zastarni rok (tako u Rev-1371/09 od 20. travnja 2010.). S druge strane, tražbina iz ugovora o osiguranju zbog posljedica nesretnog slučaja zastarijeva u roku od tri godine (tako u Rev-1/08 od 13. ožujka 2008.)

 

            U odnosu na ovo pravno pitanje u odluci br. Rev 1775/14-3 od 14. listopada 2015., istaknuto je sljedeće:

            „Prema čl. 380. st. 1. ZOO potraživanja ugovaratelja osiguranja odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. Naime, pravilno je drugostupanjski sud zaključio kako je u konkretnom slučaju riječ o potraživanju iz osiguranja od nesretnog slučaja, (…), no međutim pogrešno je drugostupanjski sud primijenio odredbu čl. 380. st. 1. ZOO u pogledu računanja tijeka roka zastare.

            Prema shvaćanju ovoga suda potraživanje tužiteljice iz ugovora o osiguranju nije nastalo u trenutku štetnog događaja već onoga dana kada je kod tužiteljice nakon završetka liječenja utvrđeno postojanje zaostalog trajnog invaliditeta.  Prema tome tek tada je tužiteljica mogla saznati koje su konačne posljedice njezinog ozljeđivanja, te je od toga trenutka mogla i potraživati isplatu osigurnine od tuženika, imajući u vidu da je osigurani slučaj upravo trajni invaliditet kod tužiteljice.‟

            No,  ako zainteresirana osoba dokaže da do dana određenog u stavku 1. ovoga članka nije znala da se osigurani slučaj dogodio, zastara počinje od dana kad je za to saznala, s tim da u svakom slučaju tražbina zastarijeva kod osiguranja života za deset, a kod ostalih za pet godina od dana određenog u stavku 1. ovoga članka.

            Sudska praksa iz odluke Rev-x 314/13-2 od 19. lipnja 2013. pokazuje da u konkretnom slučaju postoje objektivni i subjektivni rokovi zastare, s tim da su rokovi iz članka 234. stavak 1. ZOO/05, zapravo subjektivni rokovi, dok su rokovi iz stavaka 2. tog članka objektivne prirode. U tom smislu u navedenoj odluci se navodi:

            „Prema odredbi čl. 380. st. 1. ZOO potraživanje ugovaratelja osiguranja iz ugovora o osiguranju (osim ugovora o osiguranju života) zastarijevaju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo.

            Prema stavku 2. istog članka ako zainteresirana osoba dokaže da do dana određenog u prethodnom stavu nije znala da se osigurani slučaj dogodio, zastarijevanje počinje od dana kada je za to saznala, u svakom slučaju za pet godina od dana određenog u prethodnom stavku.

            Imajući na umu citiranu zakonsku odredbu i činjenična utvrđenja da je predmetno potraživanje, utemeljeno na dobrovoljnom ugovornom osiguranju (tzv. B kombinacija), nastalo tijekom 1987. to je doista u vrijeme podnošenja predmetne tužbe 8. siječnja 1991. već bio istekao subjektivni zastarni rok od tri godine koji je počeo teći od 1. siječnja 1988., a istekao 1. siječnja 1991.‟

******************

Međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine, s tim da zastara teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu (članak 228. ZOO/05).

            U odnosu na te zakonske odredbe sporna pitanja odnosila su se uglavnom na situacije u kojima su na jednoj strani bile pravne osobe (trgovci), a na drugoj Republika Hrvatska ili obrtnik, kao i na ono koje se odnosi na tražbine iz kreditnih odnosa.

            U revizijskoj odluci br. Rev-234/10 od 19. studenoga 2011. istaknuto je:

            „Tražbine iz ugovora o kreditu sklopljenog između pravnih osoba zastarijevaju u roku od tri godine.‟

            U odluci br. Rev 234/10-2 od 19.11.2013., u tom je smislu obrazloženo:

            „Kako proizlazi iz odgovora na tužbu, tuženik se tužbenom zahtjevu protivio 'prvenstveno iz razloga što je potraživanje tužitelja prema tuženiku u cijelosti zastarjelo.' Pritom posebno nije osporio samo postojanje potraživanja, dok je izrijekom osporio visinu potraživanju u pogledu kamata. Budući da prema odredbi čl. 221. ZPP ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala u sudskom postupku, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da je odgovorom na tužbu, iako se zbog zastare protivio tužbenom zahtjevu, tuženik posredno priznao činjenicu postojanja glavnog potraživanja i njegovu visinu, čime je tužitelj dokazao postojanje potraživanja u tom dijelu (u iznosu od 11.444.420,78 kn).

             Prema odredbi čl. 374. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01: dalje – ZOO), međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga te potraživanja naknade štete za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.

            Drugostupanjski sud bez posebnog obrazloženja zaključuje da 'potraživanje s osnove ugovora o kreditu niti potraživanje banke za plaćeni iznos s osnove bankarske garancije nisu potraživanja iz ugovora u prometu roba i usluga iz čl. 374. st. 1. ZOO'.

            Pojam ugovora u privredi definiran je odredbom čl. 25. st. 2. ZOO, prema kojoj odredbi su, prema tom Zakonu, ugovori u privredi  ugovori što ih poduzeća i druge pravne osobe koje obavljaju privrednu djelatnost te imaoci radnji i drugi pojedinci koji u obliku registriranog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost sklapaju među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmete njihova poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima.

            Iz samog sadržaja ugovora o kreditu i ugovora o izdavanju bankarske garancije moglo bi se zaključiti da je iste ugovore tužitelj zaključio u obavljanju svoje gospodarske djelatnosti usmjerene na ostvarenje dobiti plasmanom financijskih sredstava. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa izraženog u shvaćanju drugostupanjskog suda, paušalnim zaključkom da u ovoj pravnoj stvari valja primijeniti opći zastarni rok  iz čl. 371. st. 1. ZOO, nije raspravljena i druga odlučna okolnost – je li i tuženik ugovore sklopio u obavljanju djelatnosti koje čine predmet njegovog poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima, u kojem slučaju bi sporni ugovori predstavljali ugovore u prometu robe i usluga koje ima u vidu odredba čl. 374. st. 1. ZOO. Pritom se navodi kako prema pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 14. studenog 2013. potraživanja iz ugovora o kreditu sklopljenog između pravnih osoba zastarijevaju za tri godine (čl. 374. st. 1. ZOO).‟

            U Revt-302/10 od 6. ožujka 2012. rečeno je sljedeće:

            „Međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga, između trgovačkog društva i Republike Hrvatske zastarijevaju za  tri godine (čl. 374. st. 1. ZOO791)‟.

            S druge strane, u Rev-103/10 od 22. studenoga 2012. istaknuto je pravno shvaćanje:

            „Tražbine obrtnika prema pravnoj osobi iz sklopljenog ugovora o obavljanju njihovih djelatnosti zastarijevaju u roku od tri godine.‟

            U revizijskoj odluci br. Rev-x 952/16-2 od 14. veljače 2017. odgovoreno je na nekoliko pravnih pitanja, a posebice na pitanje – što zapravo je ugovor o prometu robe i usluga i na koje se međusobne tražbine odnosi odredba iz članka 374. stavak 1. ZOO/91.

            „Prema odredbi čl. 374. st. 1. ZOO-a međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora u prometu robe i usluga, te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.   

            Glede značenja pojma društvene pravne osobe u smislu navedene odredbe ZOO-a revizijski sud je u većem broju svojih odluka, među kojima i u odlukama Revt-56/2006-2 od 25. 5. 2006. i Revt-302/2010-2 od 6. 3. 2012. iznio shvaćanje da se pojam društvene pravne osobe ne ograničava samo na subjekte trgovačkog prava, već da je on širi i obuhvaća i druge društvene i pravne osobe pa tako i RH. Navedeno shvaćanje na kojem se temelji i pobijana presuda sadašnja je praksa revizijskog suda pa je neosnovana revizijska tvrdnja da se Republika Hrvatska ne može smatrati društvenom pravnom osobom.

            Neosnovana je i revizijska tvrdnja da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su predmetni ugovor ocijenili kao trgovački ugovor o prometu robe i usluga na koji se primjenjuje trogodišnji rok zastare. Predmetni ugovor sklopljen je između tužitelja koji je trgovačko društvo čija je gospodarska djelatnost obavljanje stručnog nadzora nad izvođenjem građevinskih radova i tuženice kao društvene pravne osobe i naručitelja te usluge.

            Suprotno tvrdnji revidenta taj ugovor predstavlja ugovor o prometu robe i usluga koji ima u vidu odredba čl. 374. st. 1. ZOO-a pa je za ocjenu pitanja zastare utuženog potraživanja nastalog u vezi tog ugovora mjerodavna ta odredba.‟

*******************

U odnosu na pitanje zastare tražbine iz zadužnice bilo je dosta spornih situacija, ali najspornije je bilo pitanje rokova zastare. 

            Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u tom smislu, u svom pravnom shvaćanju broj: Su-IV-4/18-17 od 19. studenoga 2018. istaknuo sljedeće:

            „a tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ NN 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05).‟

            U tom smislu u revizijskoj odluci br. Rev 2260/17-2 od 14. studenoga 2017., donesenoj u povodu izvanredne revizije u kojoj su razmatrani pravni karakter i zastarni rokovi u odnosu na  zadužnice koje su izdane sukladno odredbama OZ-a iz 1996. godine i (solemnizirane) zadužnice koja se pojavila nakon toga, tj. od 1. siječnja 2011. (OZ NN 139/10) godine, istaknuto je sljedeće:

            „Tužiteljica u reviziji naznačuje pitanja:

            Da li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. Ovršnog zakona ('Narodne novine' 12/96 i 29/99) –dalje: OZ/96) ima značaj pravomoćne sudske odluke?

             Da li se na zadužnicu, odnosno potraživanje utvrđeno u toj ispravi koja je izdana sukladno čl. 183. OZ/96 može primijeniti odredba čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO)?(…)

            S obzirom na navedena utvrđenja sporno je ima li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. OZ/96 značaj sudske odluke kojom je utvrđeno potraživanje, a time u vezi s obzirom na odredbe čl. 371. i 379. ZOO, sporno je vrijeme potrebno za nastupanje zastare.(…)

            S obzirom na formu isprave, koja predstavlja privatnu ispravu s tek javno ovjerenim potpisom izdavatelja, neovisno o tome što prema odredbi čl. 183. st. 1. OZ/96 ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, zadužnica izdana sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, po ocjeni ovog suda, nije sudska odluka kojom je utvrđeno potraživanje.

            Naime, zadužnica sama po sebi nije 'pravomoćna sudska odluka' već dostavom iste banci tek proizvodi učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, ali ujedno nije i rješenje o ovrsi, koje i inače po svom sadržaju (osim kod rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem se nalaže isplata) nije takva sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje. Konačno, zadužnica izdana u smislu čl. 183. st. 1. OZ/96 nije javnobilježnički akt, ni privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku. Stoga u odnosu na potraživanja  iz takve zadužnice nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 379. st. 1. ZOO.‟

            U odnosu na početak tijeka zastare valja istaknuti da zastarni rokovi i kad je u pitanju zadužnica u pravilu počinju teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje svoje obveze.  U tom smislu pravna doktrina ističe sljedeće:

            ‟Kod zadužnice nije propisan rok u kojem je na temelju nje moguće tražiti ovrhu pa je zato teško odrediti trenutak kad vjerovnik ima 'pravo zahtijevati ispunjenje obveze'.  To će prije svega ovisitio tome je li zadužnica izdana nakon što je tražbina iz osnovnog posla dospjela ili prije roka dospijeća. U prvom slučaju zastarni rok počeo bi teći dan nakon izdavanja zadužnice, a u drugom tek dan nakon dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla.‟

            U svakom slučaju podnošenjem zadužnice na naplatu dolazi do prekida zastare, koja potom počinje teći ispočetka. Jasno je da do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (članak 241. ZOO/05). Prema tome, budući da je Agencija po zakonu nadležno tijelo koje provodi ovrhu radi ostvarenja novčane tražbine na računima dužnika, to nema sumnje da se podnošenjem zadužnice na naplatu putem Agencije prekida tijek zastare tražbine na koju se odnosi zadužnica.

            Drugo je pak pitanje, što se sve može dogoditi sa zastarom i njezinim tijekom ako putem Agencije ne dođe do naplate tražbine osigurane zadužnicom. Izgleda da se na to pitanje može odgovoriti rješenjem iz revizijske odluke br. Rev 943/17-2 od 10. svibnja 2017., koja u bitnom dijelu svog obrazloženja glasi:

            „Dakle, ovaj sud je u primjeni i tumačenju odredbe čl. 389. ZOO-a kada se radi o dilemi ima li ranije pokrenuti ovršni postupak radi ostvarivanja iste tražbine koji je dovršen obustavom postupka učinak prekida zastare u svakom slučaju neovisno o razlogu zbog kojeg je došlo do obustave postupka, ili pitanje učinaka prekida zastare valja vezati uz razloge obustave postupka, zauzeo ovo potonje pravno shvaćanje, dakle, da se kod odgovora na pitanje je li rok zastare prekinut pokretanjem ovršnog postupka koji je okončan obustavom postupka te da li slijedom toga zastarni rok teče iz početka zauzeo shvaćanje da to ovisi o razlozima zbog kojih je došlo do obustave ovršnog postupka i na kojoj od stranaka u ovršnom postupku leže razlozi zbog kojih je ovršni postupak obustavljen. 

            U predmetu Gzz-50/01 zbog činjenice što ovrhovoditelj nije uplatio predujam za izlazak sudskog ovršitelja i što je upravo stoga ovršni postupak obustavljen zauzeto je pravno shvaćanje da u takvoj situaciji jer je za obustavu postupka odgovoran ovrhovoditelj pokretanje tog ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) nema za posljedicu prekid zastare.

            Dakle, argumentum a contrario kada je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja tada pokretanje ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovo teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno.‟

            Navedeno pravno shvaćanje svodi se zapravo na zaključak prema kojem ovrhovoditelj podnošenjem zadužnice na naplatu. Agenciji prekida tijek zastare, s tim da neuspjeh naplate iz tog postupka za koji je odgovoran ovrhovoditelj koji podnosi zadužnicu na naplatu, ne bi imao za posljedicu prekid zastare. U protivnom, kada je bilo koji postupak, pa i onaj pred Agencijom, obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao nikakvog utjecaja, tada pokretanje postupka koji je potom okončan obustavom ili neuspjelim završetkom, ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje teći ispočetka. Tu će se uvijek postavljati i pitanje od kojeg bi trenutka zastara u slučaju kada nije riječ o sudskom postupku počela ponovno teći. O tome za sada nema sudske prakse, ali možda je najbolji odgovor za to onaj koji proizlazi iz članka 215. stavak 1. ZOO-a, odnosno, da zastara i u tom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kad je određeni postupak pravomoćno završen (obustavljen) ili je nedvojbeno da se takav postupak više ne može provoditi.

************************

 

 

 

 

 

Matrix

- "Davanjem u zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, sve dok nije okončan postupak za povrat te imovine, nije došlo do stjecanja bez osnove nastrani države."

(VSRH, Rev-503/2007-2 od 22. svibnja 2007.).-

*************

"Nema zakonske osnove za povrat ulaganja učinjenih prilikom adaptacije kuće kad su ta ulaganja izvršena dobrovoljno i besplatno, pri čemu se nije očekivala niti zahtijevala naknada."

(VSRH, Rev -580/2007-2 od 29. kolovoza 2007.).-

************

Glede ulaganje tuđeg rada i sredstava u odnosu na isti institut navodi se: „(…) zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika (čl. 215. u svezi s čl. 210. ZOO) počinje  teći  od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (), a ne kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi od dana kada su ta ulaganja učinjena. 

VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015.

***************

"Kad je uplata u korist određenog žiro-računa izvršena zabunom, bez valjane pravne osnove, radi se o stjecanju bez osnove s pravom na povrat onog što je neosnovano plaćeno."

(VSRH, Gzz-165/2005-2 od 24. studenoga 2005.).-

***********

"Stjecatelj koji je naplatio tražbinu u ovršnom postupku, na temelju tada pravomoćne i ovršne presude koja je ukinuta u revizijskom postupku, u trenutku stjecanja bio je savjestan stjecatelj koji duguje zateznu kamatu od postavljenog zahtjeva za vraćanje onoga što je naplatio u ovršnom postupku."

(VSRH, Rev -737/2002-2 od 21. rujna 2005.).-

**************

"Kupac koji je platio razliku cijene temeljem potpisanog ugovora, a smatrao jeda tu razliku ne duguje, mogao bi tražiti povrat samo ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu."

(VSRH, Rev-3443/1999-2od 21. siječnja 2004.)

*************

Vrhovni sud RH u svojoj je odluci Rev-x 474/10 zauzeo stav da se u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništavog ugovora primjenjuju odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa tako i odredba čl. 214. kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U svakom slučaju, tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, jer se taj dan nedvojbeno može smatrati kao "dan podnošenja zahtjeva" u smislu navedene odredbe ZOO-a. Ima li tužitelj pravo na zatezne kamate i za razdoblje prije podnošenja tužbe ovisi o tome je li tuženik bio savjestan ili nesavjestan stjecatelj, kao i o tome je li zahtijevao vraćanje prije podnošenja tužbe. 

Vrhovni sud RH  Rev-x 474/10

**************

Prema stavu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-3584/11 nema pravo zahtijevati vraćanje onaj tko je izvršio isplatu znajući da nije dužan platiti. Tako i okolnost da je tužiteljev direktor imao protupravni interes sredstvima tužitelja namiriti obvezu treće osobe nije isplata nedugovanog. U ovom konkretnom predmetu nesporno je da je tužitelj u trenutku uplate novčanih sredstava na tuženikov račun točno znao (morao znati) što plaća, kome plaća i zašto to plaća, odnosno da je znao (morao znati) kako plaća tuđi dug.

Nakon uplate 2000. godine tužitelj se tek 2001. godine obratio tuženiku sa zahtjevom za povrat uplaćenih sredstava. Kao razlog takvog zahtjeva navodi kako je tuženik uplaćena sredstva stekao bez osnove jer među društvima tužitelja i tuženika nije postojao vjerovničko dužnički odnos, pa nije bilo osnove plaćanja. Za ovaj sud navedene nesporne činjenice bile su dostatne za ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva i njegovo odbijanje.

Okolnost na koju se tužitelj pozvao o tome kako je do predmetne transakcije došlo iz razloga što je bivši tužiteljev direktor imao protupravni interes tužiteljevim sredstvima platiti umješača jer je u tom društvu većinski član, ne dovodi u pitanje utvrđene činjenice.Ako je tome doista tako bilo, odnosno ako je član uprave - direktor tužiteljevog društva protivno interesu tog društva poduzimao određene radnje na štetu društva, onda je tužitelj mogao ustati protiv njega tužbom za naknadu štete na temelju odredbe čl. 273. ZTD-a.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske br. Pž-3584/11

************

Kad je u revizijskom postupku ukinuta pravomoćna presuda na temelju koje je, u ovršnom postupku prisilno naplaćena tražbina, osnovan je zahtjev za vraćanje onog što je naplaćeno u ovršnom postupku, na temelju stjecanja bez osnove, neovisno o tome što između stranaka i dalje traje postupak o istoj tražbini.

VSRH, Rev-737/2002-2 od 21. rujna 2005. godine.

*********************

 

Kad je iznos dosuđen pravomoćnom presudom tuženik isplatio tužitelju, a ta je presuda odlukom revizijskog suda naknadno ukinuta uz vraćanje predmeta na ponovno suđenje, tužitelj je u obvezi vratiti tuženiku primljeni iznos neovisno o tome kakav će biti rezultat ponovnog suđenja.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 516/2010-2 od 14.7.2010.

*************

Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju zastara prava zahtijevati vraćanje stečenog po osnovi koja je kasnije otpala nije mogla početi teći prije no što je VSRH donio prije navedenu presudu i prije nego što je ta presuda dostavljena ovdje tužiteljici.

VS RH Revt-141/16-2 od 1. veljače 2017

*******************

"Prema ocjeni ovog revizijskog suda, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u ovom predmetu radi se o stjecanju bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok – čl. 371. ZOO),  a zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je dan kada je tužitelju dostavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006.‟ 

VS RH Revr-1787/12-2 od 6. veljače 2013

*************

Kada vraća ono što je stekao bez osnove, nepošteni stjecatelj dužan je platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

 

Sažetak:

Prema tome, s obzirom na nesporno utvrđene činjenice, sukladno navedenoj odredbi iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a, tuženik je dužan tužitelju isplatiti utuženi neosnovano stečeni iznos od 25.465,64 kn sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a). Tuženik ne spori činjenicu da se naplatio iako za to nije imao pravne osnove od samog početka, što znači da je bio nepošteni stjecatelj od trenutka stjecanja.

VTs RH Pž-4079/10, od 13. svibnja 2014.

*************

Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi s tim da je strana koja vraća novac dužna platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila. S obzirom na to da se radi o zahtjevu za vraćanje danog po osnovi stjecanja bez osnove (ugovor je raskinut pa je ta osnova prestala) primijenit će se opći zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Prema toj odredbi rok je pet godina. Odredbom članka 215. Zakona o obveznim odnosima, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-1467/96 od 6. prosinca 2000

***********

Pravomoćna i ovršna presuda Općinskog suda od 20. studenoga 2006., na temelju koje je tužitelj isplatio tuženici utuženi iznos od 142.248,80 kn, a koja je kasnije ukinuta revizijskom odlukom uz vraćanje predmeta na ponovno suđenje, u vrijeme plaćanja predstavljala je valjanu pravnu osnovu tuženičina stjecanja tih novčanih sredstava.

Ukidanjem presude ta je osnova otpala, pa je na temelju odredbe čl. 1111. st. 3. ZOO-a tada nastala obveza vraćanja navedenog iznosa.

Ta obveza je bezuvjetna pa tuženica neosnovano smatra da je za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja za vraćanje tih sredstava od značenja daljnji tijek parnice u kojoj je ukinuta presuda na temelju koje je izvršeno plaćanje, jer je nakon ukidanja ta presuda bez učinka, a nova presuda kojom bi tužbeni zahtjev bio prihvaćen može predstavljati novu samostalnu osnovu na temelju koje će tužitelj biti dužan namiriti tuženici tražbinu u skladu s tom presudom."

Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj Rev 516/10-2, od 14. srpnja 2010

*************

Riječ je o stjecanju bez osnove ako dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nije utemeljen na pravnom poslu ili u zakonu. 
Time nastaje obveznopravni odnos koji djeluje inter partes i u kojem je stjecatelj dužnik, a osoba čiji je dio imovine prešao u imovinu stjecatelja jest vjerovnik.
(Privredni sud Hrvatske, Pž–3437/93 od 28. prosinca 1993., Praxis, 2/36)

****************
Osoba koja nije stanar, a koristila je i adaptirala stan, ne može od stanara tražiti povrat više uloženih sredstava s naslova stjecanja bez osnove budući da stanar nije vlasnik stana.


(Vrhovni sud Republike Hrvatske,27 Rev–3097/91, od 12. lipnja 1991.)

************"**

Osnovanost zahtjeva za vraćanje isplaćenog po osnovi stjecanja bez osnove ne ovisi o krivnji stjecatelja već o tome ima li isplata osnove u pravnom poslu ili zakonu.


(Županijski sud u Bjelovaru, Gž–1297/99, od 2. rujna 1999.)

************

Kada je vjerovnik naplatio zatezne kamate temeljem pravomoćne odluke suda, on je taj iznos stekao temeljem valjane pravne osnove te dužnik ne može osnovano tražiti u 
novoj parnici vraćanje iznosa zateznih kamata koje su plaćene preko propisane stope pozivom na institut stjecanja bez osnove.


(VS HR, Rev–2/2000, od 13. travnja 2000.)

***********

Potraživanje naknade koristi koju je imala osoba upotrebljavajući tuđu stvar u svoju korist zastarijeva u općem zastarnom roku.


(VS RH, Gzz–6/85, od. 12. rujna 1985.)

**********
Ako netko neovlašteno uporabi tuđu stvar u svoju korist, imatelj stvari može zahtijevati da mu naknadi protuvrijednost materijalne koristi koju je imao od uporabe tuđe stvari i to do isteka općeg zastarnog roka od pet godina.


(Vps, Pž–303/82, od 29. lipnja 1982.)

**********
Zastarijevanje potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ne od trenutka kada je vjerovnik saznao za povećanje.


(VS RH, Rev–421/1992, od 25. lipnja 1992.)

************

Banka koja je u zabludi isplatila fizičkoj osobi svotu strane valute koja joj nije pripadala, može tražiti i vraćanje navedenih svota u istoj valuti.
(VS RH, Rev–653/90 od 25. srpnja 1990.)

***********
Zahtjev prodavatelja da mu kupac prije isporuke automobila isplati razliku do konačne cijene ne može se smatrati prinudom kad je takva obveza kupca predviđena ugo-
vorom. Tužitelj stoga nema pravo na povrat onoga što je platio.


(VS RH, Rev–1250/94, od 23. travnja 1997.)

***********

 Prijetnja raskidom ugovora ne mora imati značenje prinude odnosno prijetnje u smislu odredbe čl. 60. Zakona o obveznim odnosima i stoga tužitelj s te osnove nema pravo na povrat.


(VS RH, Rev–2449/94, od 30. travnja 1997.)

************

Savjestan stjecatelj je onaj kojemu je temeljem pravomoćne sudske odluke isplaćena naknada nematerijalne štete, bez obzira na to je li ona isplaćena dobrovoljno ili u ovršnom postupku.


(Županijski sud u Gradu Zagrebu, Gž–392/96, od 22. listopada 1996.)

*******************
Tko plati znajući da nije obvezan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje novca osim ako je zadržao pravo traženja novca natrag ili ako je platio da bi izbjegao prisilu.


(VS RH, Rev–953/82, od 13. siječnja 1983.)

*************
Utvrđeno je da je tužiteljeva imovina smanjena u korist tuženikove pogreškom tužitelja kao osiromašene osobe. Ta se pogreška nikako ne može smatrati ispričivom zabludom, već očitim nemarom i neusklađenosti rada tužiteljevih službi.


(VS RH, II Rev–86/87 od 22. listopada 1987., PSP–38/74)

******************

Procijenjeno je da nije savjestan pribavitelj osoba koja je nakon proteka roka određenog vremena mogla znati da joj je dva puta plaćena renta zbog izgubljene zarade. Zato takva osoba ne može osnovano zadržati drugi put plaćenu svotu za isti dug.


(VS RH, Rev–214/89, od 4. listopada 1989.)

**********
Zajmoprimatelj je obvezan zajmodavcu vratiti iznos koji je primio zajedno s kamatama. Dakle, ako je zajmodavac po akceptnom nalogu naplatio veću svotu, višak koji prelazi ugovoreni iznos zajma zajedno s kamatama stekao je bez osnove i obvezan je taj iznos vratiti zajmoprimatelju.


(Visoki trgovački sud RH, Pž–938/94, od 11. travnja 1995.)

************
Tuženik je od tužitelja primio svotu od 30.000 DEM i to iznos od 23.000 DEM dana 4. ožujka 1994., a iznos od 7.000 DEM 25. ožujka 1994., sve u svrhu da tu novčanu svotu tuženik preda poduzeću M., a na ime troškova realizacije inozemnog kredita. Tuženik navedenu svotu nije predao poduzeću M. već ju je neovlašteno zadržao za sebe.
Na temelju takvog utvrđenja, a primjenom odredbi čl. 210. st. 3. i čl. 214. ZOO-a, tuženik je obvezan tužitelju isplatiti navedenu novčanu svotu sa zateznom kamatom koju 
je Zagrebačka banka plaćala na devizne štedne uloge valute DEM, a koja teče od dana kada je tužitelj tuženiku predao navedene novčane iznose do isplate, sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju na dan isplate.


(VRHS RH, Rev–1046/02, od 17. ožujka 2004.)

************

Osoba koja je u očekivanju sklapanja braka radila za svog zaručnika i time pridonijela povećanju njegove imovine ima pravo na naknadu na osnovi neosnovanog obogaćenja ako nije došlo do sklapanja braka.


(VS RH, Gž–1796/79, od 20. ožujka 1979.)

***********
Obveza vraćanja stečenog bez osnove nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu (u ovom slučaju ugovor o uzdržavanju) koja se nije ostvarila.
(VS RH, Rev–686/88, od 26. listopada 1988.)

************

Kad je viši carinski organ ukinuo zaštitnu mjeru oduzimanja automobila koju je izrekao niži carinski organ na temelju čl. 386. Carinskog zakona, tada je prestala pravna osnova za plaćanje troškova dopreme, čuvanja i ležarine automobila. Stoga osoba koja je 
morala platiti te troškove prilikom preuzimanja vozila ima pravo zahtijevati njihovo vraćanje.


(VS RH, Rev–2364/81, od 6. travnja 1982.)

************
Jedna od ugovornih strana može zahtijevati naknadu koristi koju je druga strana ostvarila neovlaštenom uporabom njezinih sredstava (strojeva) nakon raskida ugovora o ortakluku.


(VS RH, Rev–2126/88, od 11. travnja 1989., PSP–44/96)

************
Ako je poništeno rješenje nadležnog upravnog tijela o obvezi plaćanja poreza na promet nekretninama i pravima, osoba od koje je naplaćen porez ima pravo na kamate na iznos vraćenog novca koji nije bila dužna platiti i to za razdoblje od izvršene uplate do 
isteka roka za uplatu razrezanog poreza prema novom rješenju.


(VS RH, Rev–53/90, od 26. rujna 1990.)

*************

Od osobe koja se protupravno koristila stambenim prostorom vlasnik može potraživati naknadu koristi koju bi ostvario njegovim iznajmljivanjem podstanarima samo ako dokaže da bi upravo na taj način ostvario prihod.


(VS RH, Rev–948/89, od 14. prosinca 1989., PSP–47/82) 

*********
Suvlasnik koji se bez naknade koristi suvlasničkim dijelom nekretnine drugoga suvlasnika neosnovano se obogatio za visinu najamnine koju bi inače morao plaćati, pa je to korist koju je obvezan naknaditi i to u nominalnoj svoti najamnine kako bi ona dospi-
jevala za naplatu.


(VS RH, Rev–1881/91, od 28. studenoga 1991., Izbor–93/113)

***************

Zahtjev vlasnika, kojemu je oduzimanjem posjeda onemogućeno korištenje njego-
va stana, za naknadu troškova najamnine isplaćene za drugi iznajmljeni stan, predstavlja 
odštetni zahtjev, a ne zahtjev za naknadu koristi od uporabe tuđe stvari.


(VS RH, Rev–2565/86, od 28. travnja 1987.) 

***********
4. O zahtjevu podstanara ili osobe koja se bez pravnog osnova koristi stanom, o vraćanju sredstava koja je ta osoba uložila za poboljšanje uvjeta stanovanja valja odlučiti 
primjenom propisa o poslovodstvu bez naloga.


(VS RH, Rev–948/89, od 14. studenoga 1989.)

************

Radnik koji je dokupio staž umjesto organizacije ispunjavajući njezinu zakonsku obvezu ima pravo na naknadu plaćenog iznosa.


(VS RH, Rev–3221/93, od 25. studenoga 1993.)

*********
Kada je poslodavac propustio platiti doprinose za mirovinsko osiguranje, pa osiguranik sam plati te doprinose, ali u vrijeme kada je već nastupila zastara potraživanja s naslova dužnih doprinosa, ne može od poslodavca zahtijevati povrat plaćenih iznosa.


(VS HR, Rev–1736/90, od 21. ožujka 1991.)

********
Komunalno poduzeće dužno je platiti općini trošak popravka kanalizacije, jer je to poduzeće po zakonu dužno održavati kanalizaciju.


(Visoki trgovački sud, Pž–1213/93, od 18. listopada 1994.)

**************
Tuženik je bio u obvezi platiti porez na promet nekretnina, no platio ga je tužitelj koji je bio zakonski solidarni jamac. Tužitelju pripada pravo tražiti od tuženika naknadu 
plaćene svote, jer u toj situaciji vrijede pravila o vraćanju onoga što je plaćeno bez osnove.


(VS RH, Rev–3595/93, od 4. svibnja 1995.)

***********

U konkretnom slučaju tužitelj i ne tvrdi da je dio njegove imovine prešao u imovinu tuženika, nego da je treća osoba I. Č. izvršila uplatu određenih sredstava na žiro–račun 
tuženika. Kako nikakav dio imovine tužitelja nije prešao u imovinu tuženika, to nije tužitelj aktivno legitimiran potraživati vraćanje uplaćenih sredstava. 
Eventualno bi I. Č., koji je sredstva uplatio, mogao u posebnoj parnici tražiti povrat navedenog iznosa, ali opet pod određenim uvjetima. Zato ovaj sud ocjenjuje da na strani 
tužitelja nema aktivne legitimacije. Ništa ne mijenja na stvari što je tužitelj bio vlasnik stana i da je kupac I. Č. cijenu pogrešno platio tuženiku umjesto tužitelju.


(Privredni sud Hrvatske, Pž–3437/93, od 28. prosinca 1993.)

*************
Postojanje mogućnosti protuovrhe ne isključuje pravo na podnošenje tužbe zbog stjecanja bez osnove.


(VS RH, Rev–112/92, od 29. prosinca 1993.)

***********

Bivši bračni drug, koristeći suvlasnički dio nekretnine drugog bivšeg bračnog druga, neosnovano se obogatio i to za razmjeran iznos najamnine koji bi se ostvario iznajmljivanjem tog dijela nekretnine.


(VS RH, Rev–1419/98, od 9. svibnja 2001.)

********
Visina koristi koju su tuženici stekli, koristeći se radom i uslugama tužitelja bez osnova, utvrđuje se prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude.


(VS RH, Rev–686/88, od 26. listopada 1988.)

**********
Onaj koji je stekao bez osnove obvezan je vratiti ono što je stekao na taj način i to prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude. U konkretnom slučaju to znači da valja utvrditi za koliku je vrijednost ulaganjem sredstava tužitelja povećana prometna 
vrijednost stambenog objekta tuženoga u vrijeme presuđenja. Ako bi ulaganjem sredstava tužitelja u objekt tuženika porasla prometna vrijednost stambenog objekta tuženika, radilo bi se o stjecanju bez osnove na strani tuženika.

(VS RH, Rev–227/93, od 3. studenoga 1993.)

***********
Na iznos neosnovano više zaračunate cijene stana prodavatelj je kupcu obvezan platiti kamate koje teku od dana kada je kupac uplatio taj iznos.

(VS HR, Rev–1486/86, od 28. listopada 1986.)

*************
Zajmoprimac je obvezan zajmodavcu vratiti iznos koji je primio zajedno s kamatama. Stoga, ako je zajmodavac po akceptnom nalogu naplatio veću svotu, višak koji prelazi ugovoreni iznos zajma zajedno s kamatama stekao je bez osnove.

(VS RH, Pž–938/84, od 11. travnja 1995.)

*************
Obveza svake strane glede plaćanja zateznih kamata na iznos koji je primila na osnovi ništavog pravnog posla i koji je dužna vratiti procjenjuje se prema odredbama o 
opsegu vraćanja pri stjecanju bez osnove.

(VS RH, Rev–999/92, od 7. srpnja 1993.)

****************

Osiguratelj ne može tražiti vraćanje svote isplaćene u ime naknade štete zbog tjelesne ozljede, narušenja zdravlja ili smrti ako je isplata izvršena prema pravomoćnoj presudi, jer valja smatrati da je naknada izvršena savjesnom stjecatelju, pri čemu nije odlučujuće što je u revizijskom postupku oštećeni odbijen u tom dijelu tužbenog zahtjeva.

(VS HR, Rev–1491/87, od 24. prosinca 1987.)

*************
Dijete koje pridonosi uzdržavanju roditelja znajući da na to nije obvezno ne može zahtijevati vraćanje isplaćenih svota. S obzirom na takva utvrđenja nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo zauzevši stajalište da je tužiteljica pridonosila uzdržavanju svoje majke smatrajući da je to moralna obveza kćeri prema majci, a da to nije bila obvezna. Stoga se tuženica nije neosnovano bogatila za svote koje je tužiteljica davala za njezino uzdržavanje. S obzirom na izneseno, tužiteljica je, znajući za raskid ugovora sa svojom majkom, pridonosila njezinom uzdržavanju, a da na to nije bila prisiljena ni 
obvezana (osim moralne obveze). Tako postupajući, tužiteljica je dobrovoljno pristala na smanjenje svoje imovine za svote koje je davala za uzdržavanje svoje majke. Stoga je neosnovano njezino traženje danih svota za majčino uzdržavanje i sudovi su pravilno odbili njezino tužbeno traženje.

(VS HR, Rev–350/88, od 21. rujna 1988.)

***************

 U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7. ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. ZV radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove

VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015. i Rev-x 358/11-2 od 20. studenoga 2013.

 

Matrix

„Pravilan  je  pravni  stav  nižih  sudova  da  to  što  bi  tužitelji  eventualno  bili  povrijeđeni  u  svom  nužnom nasljednom  dijelu  …  nije  razlog  za  utvrđenje  ništavosti  darovnog  ugovora.“

–  odluka  Vrhovnog  suda  Republike  Hrvatske,  broj  Rev  925/1993-2  od  18.  svibnja  1994.-

***********

 „Nužni  nasljednik  može  tražiti  vraćanje  dara  u  ostavinskom  postupku  samo  ako  je  zahtjev  usmjeren protiv sunasljednika i ako sunasljednici pristaju dobrovoljno vratiti stvar, a u protivnom zahtjev za vraćanje  dara  može  se  ostvariti  jedino  u  parnici.“

 - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 252/1994-2 od 29. svibnja 1997.-

*********

 „Ukoliko  zakonski  nasljednik  smatra  da  je  oštećen  u  nužnom  dijelu  zbog  darovanja  od  strane ostavitelja  trećoj  osobi  koja  nije  nasljednik,  umanjenje  dara  trećoj  osobi  zbog  povrede  nužnog  dijela može  tražiti  jedino  u  posebnoj  građanskoj  parnici,  a  ne  i  u  ostavinskom  postupku.“

-  odluka  Županijskog  suda  u  Koprivnici,  broj  Gž  865/2001-2  od  15.  studenoga  2001.-

***********

 „Kad  nasljednik  nije  tijekom  ostavinskog  postupka  zahtijevao  vraćanje  dara  niti  je  zatražio  nužni  dio, nije  nastupio  prekid  zastare  tužbe.“

- odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 210/1994-2 od 7. rujna 1995.-  

*************

„  Kada  je  tuženik  na  darovanoj  stvari  učinio  takve  građevinske  promjene  da  su  iste  u  pravnom  smislu u cjelini rezultirale nastankom nove stvari - novog stambenog objekta, tada takva nova stvar u cjelini ne  predstavlja  vraćanje  darovane  stvari  u  ostavinsku  imovinu  pok.  majke  stranaka,  već  samo  u  onom dijelu  koliki  bi  bio  nužni  dio  tužitelja  na  darovanoj  nekretnini,  a  prema  stanju  stvari  u  vrijeme  koju  bi takva  darovana  stvar  imala  u  vrijeme  saznanja  tuženika  za  vraćanje  dara.“  

- odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 814/1990-2 od 24. lipnja 1992.-

************

 „Pravilno  je  stajalište  suda  drugoga  stupnja  da  nasljednik  kome  je  povrijeđen  nužni  dio  raspoložbom ostavitelja  ugovorom  o  doživotnom  uzdržavanju  nema  pravo  tražiti  povrat  imovine  radi  povrede nužnog  dijela.  Međutim,  pokojnica  kasnijim  ugovorom  o  doživotnom  uzdržavanju  više  nije  mogla raspolagati  imovinom  kojom  je  raspolagala  ranijim  darovnim  ugovorom,  jer  više  nije  bila  vlasnica imovine  koja  je  bila  predmetom  tog  darovnog  ugovora,  budući  da  je  to  tada  bila  tuženica,  koja  je upravo  na  temelju  tog  darovnog  ugovora  i  bila  upisana  u  zemljišnim  knjigama  kao  vlasnica  tih nekretnina.  Budući  da  je  tuženica  te  nekretnine  dobila  kao  dar  od  ostaviteljice,  tužitelj  bi  mogao  tražiti povrat  dijela  te  imovine  ukoliko  je  tim  darovanjem  povrijeđeno  njegovo  pravo  na  nužni  nasljedni  dio.“

-  odluka  Vrhovnog  suda  Republike  Hrvatske,  broj  Rev  147/1997-2  od  5.  veljače  1998.-

***********

 „Pravilno  sudovi  zaključuju  da  je  pok.  Č.  Đ.  za  života  dao  tuženiku  suglasnost  za  otkup  stana,  ali pogrešno  smatraju  da  se  davanje  navedene  suglasnosti  smatra  odricanjem  od  prava  (pravo  na  otkup stana),  a  koje  se  odricanje  u  smislu  čl.  34.  ZN  smatra  darom.  Stoga  prema  pravnom  shvaćanju  ovoga suda  davanje  suglasnosti  pok.  Č.  Đ.  tuženiku  kao  sinu  i  članu  porodičnog  domaćinstva  nema  značaj darovanja  predmetnog  stana  niti  odricanja  od  prava  na  otkup  stana  u  smislu  čl.  34.  ZN.  Zbog  toga  se  ne može  niti  govoriti  o  vrijednosti  tog  stana  kao  dara,  a  koja  bi  se  imala  uračunati  u  vrijednost  ostavine vezano  za  izračunavanje  nužnog  dijela  u  smislu  odredbe  čl.  33.  st.  3.  ZN.  (…)  Prema  pravnom shvaćanju  Ustavnog  suda  RH  izraženom  u  odluci  broj  U-III/3041/2003  od  10.  ožujka  2004.,  pravo  na otkup stana koje pripada stanaru - nositelju stanarskog prava u smislu odredbi Zakona o prodaji stanova je osobno pravo koje ne prelazi na nasljednike te je tom odlukom Ustavni sud prihvatio pravno stajalište  Vrhovnog  suda  RH  izraženo  u  presudi  Gzz-53/2003  od  27.  svibnja  2003.“  

-  odluka  Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 994/2007-2 od 1. prosinca 2010.

************

Pravo na nužni dio iza smrti pokojnog brata pripada sestri kada je ona bez nužnih sredstava za život i nesposobna za rad, a neodlučno je da li joj sredstva za uzdržavanje mogu pružiti druge osobe.

VSRH Rev 1406/1997

*******

Okolnost da je darovanjem povrijeđen nužni dio nasljednika, nije razlog za ništavost ugovora o darovanju.

VSRH Rev 925/1993

*********

Pretpostavka izračunavanja visine nužnog dijela pojedine nasljednice je utvrđenje opsega ostavinske imovine.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 397/10-2 od 12.V.2010.

**********

Sud ne može bez oporučiteljeve volje odrediti da nužnom nasljedniku pripada na ime nužnog dijela određeni novčani iznos.

ŽS Zg Gž 1356/2000

*******

Ostavinski sud nije ovlašten, bez izričitog sporazuma stranaka, izvršiti konkretizaciju nužnog dijela određivanjem koje će stvari i prava nužni nasljednik realno dobiti iz ostavine.

ŽS St Gž 789/1996

***********

Ako je među strankama sporna vrijednost ostavine na temelju koje se izračunava nužni dio i vrijednost darova koje je ostavitelj učinio nužnom nasljedniku sud će prekinuti ostavinski postupak i stranke uputiti na parnicu jer se radi o spornim činjenicama o kojim ovisi pravo na nužni dio i uračunavanje vrijednosti dara u nužni dio.

Županijski sud u Splitu Gžx 417/2010 od 29.11.2010.

**********

Snaha ne ulazi u krug nužnih nasljednika iza pok. svekra, niti po pravu predstavljanja iza svog pok. supruga koji je bio sin ostavitelja i koji, iako je nadživio ostavitelja, nije postavio zahtjev za nužni dio.

ŽS Ka Gž 242/1999

***********

Zakonski nasljednici imaju pravo na ime svog zakonskog dijela iz ostavine dobiti minimalno nužni dio, bez obzira što nasljeđuju samo na temelju zakona.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 370/10-2 od 14.IV.2010.

*********

Nećakinja ostavitelja nije nužni nasljednik.

ŽS Ri Gž 2842/2000

************

Pravo na nužni dio iz smrti pokojnog brata pripada sestri kada je ona bez nužnih sredstava za život i nesposobna za rad, a neodlučno je da li joj sredstva za uzdržavanje mogu pružiti druge osobe.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1406/97 od 13.2.2001.

***********

Činjenica što neki nasljednici (brat i sestre ostaviteljice) u nasljednoj izjavi nisu zatražili nužni dio iz ostavinske imovine, ne isključuje ih od nasljeđivanja nužnog dijela onog nasljednika (majke ostaviteljice) koji je zahtjev za nužni dio postavio, jer se ovdje više ne radi o njihovu pravu kao nužnih nasljednika ostavitelja, već o zakonskom nasljeđivanju onog što je njihov predak (majka) naslijedio po osnovi nužnog nasljednog dijela.

Županijski sud u Bjelovaru Gž 2381/2008-2 od 9.1.2009.

**************

Kad nužni nasljednik tvrdi da je ugovor o doživotnom uzdržavanju djelomično i ugovor o darovanju, ovlašten je tražiti vraćanje dara a da ne traži poništenje ugovora.

VSRH Rev 252/1994

***********

Matrix

Deklaratorna tužba

Tužbom se ne može tražiti utvrđenje da je presuda nepostojeća, ništetna i da ne proizvodi pravne učinke, pa tužbu treba odbaciti.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt 212/2009-2 od 22.9.2010.

**********

Ne može se tužbom tražiti utvrđenje da je sudska presuda ništava i da ne proizvodi pravne učinke.

VSRH, Rev 958/93 od 9.2.1994. – IO 2/1995-126; Rev 651/07 od 11.7.2007.

**********

Odluku suda stranka ne može pobijati u parnici, podnošenjem deklaratorne tužbe na utvrđenje ništavosti sudske odluke, već se o pravilnosti sudske odluke može raspravljati i njezina zakonitost ocjenjivati isključivo u postupku redovnih odnosno izvanrednih pravnih lijekova, te, eventualno, podnošenjem ustavne tužbe ukoliko su za njezino podnošenje ispunjene određene pretpostavke.

Županijski sud u Varaždinu Gž 156/2005-2 od 31.1.2005.

*********

Podnošenje deklaratorne tužbe nije vezano za rok.

VSRH, Rev 2423/94 od 5.3.1997

**********

Odluka o priznanju stanarskog prava koju je u smislu odredbe čl. 93. st. 1. Zakona o stambenim odnosima (NN br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/94), donijela općina kao davatelj stana na korištenje nije upravni akt i može se stoga u parničnom postupku tražiti utvrđenje da ta odluka ne proizvodi pravne učinke.

VSRH, Rev 2635/00 od 22.3.2001.

*********

Dioničar ima pravni interes tražiti utvrđenje ništavosti ugovora na temelju kojeg društvo prenosi na drugoga cijeli svoj pogon.

VSRH, Rev 68/07 od 24.10.2007.

*********

Kada se u postupku koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na predmetu ovrhe utvrdi da je ovršni postupak iz kojeg je tužitelj upućen na parnicu obustavljen, smatra se da tužitelj u tom slučaju više nema pravni interes za tužbu na utvrđenje i takav tužbeni zahtjev treba odbaciti.

ŽS u Koprivnici, Gž 1177/99 od 9.3.2000.

***********

Ovisno o tražbinama prema stečajnom dužniku radnici se u stečajnom postupku pojavljuju kao stečajni vjerovnici i kao vjerovnici stečajne mase. Ako potraživanje radnika prema stečajnom dužniku proizlazi iz bivše odredbe čl. 86. Zakona o radu (koja je ukinuta čl. 58. Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona iz 2003., ali koja se primjenjuje na stečajne postupke pokrenute prije stupanja na snagu tog zakona 30. kolovoza 2003.), radnik je vjerovnik stečajne mase koji pravo na namirenje svoga potraživanja može ostvarivati kondemnatornom tužbom za čije podnošenje nije preduvjet da je to potraživanje prethodno prijavljeno i osporeno u stečajnom postupku. Zbog toga sud u parničnom postupku vođenom radi isplate te tražbine ne smije pozvati radnika da svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev uskladi s rješenjem stečajnog suca o upućivanju na parnicu, to jest da postavi deklaratorni tužbeni zahtjev.

VTSRH, Pž 1388/04 od 19.12.2007.

**********

Deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje ništavosti pojedinih radnji koje je sud proveo u drugom postupku. Umjesto toga, tužitelj u tom drugom postupku pravnim lijekovima može pobijati zakonitost postupanja suda.

VTS RH, Pž-1941/06 od 29.siječnja 2009. (TS Bjelovar P-587/05 od 9.veljače 2006.)

**********

Nema pravni interes za utvrđivanje nevaljanosti oporuke ostavitelja onaj zakonski nasljednik koji je svojom nasljedničkom izjavom oporuku priznao pravno valjanom.

Obzirom na to daje tužiteljica svojom nasljedničkom izjavom spornu oporuku priznala istinitom i pravno valjanom, a koja nasljednička izjava nije poništena (čl. 141. ZN), pravilno su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu tužiteljice ispravno ocijenivši da tužiteljici nedostaje pravni interes za podnošenje ove tužbe za utvrđenje nevaljanosti te oporuke (čl. 187. ZPP).

Kako tužiteljica u ovom postupku ne traži poništenje njene nasljedničke izjave date u ostavinskom postupku vođenom po smrti pok. J.P., to se o valjanosti nasljednike izjave tužiteljica i ne može raspravljati u ovom postupku.

VSRH, Rev 1141/97,01.03.2000.

*********

Nedopuštena je tužba na utvrđenje pravne nevaljanosti upisa u zemljišnu knjigu, koji se provodi na temelju oduke suda.

ŽS u Osijeku, Gž 958/07 od 26.4.2007.

**********

Postojanje pravnog interesa sud može provjeravati samo prije donošenja odluke o tužbenom zahtjevu.

VS, Gzz 65/82 od 1.6.1982.- PSP 22/159; ŽS u Zagrebu, Gž 556/95 od 8.10.1996. – ING PSP 1998-8-34; VS, Revr 581/03 od 27.5.2004.

********

Tužbu kojom se zahtijeva utvrđenje činjenice da sadržaj sudske nagodbe ne odgovara dogovoru stranaka, sud će odbaciti jer odlučivanje o tome ne spada u sudsku nadležnost.

VS, Rev 1362/99 od 9.3.2000.

*******

Provedbom ovrhe prestaje pravni interes za daljnje vođenje parnice pokrenute radi utvrđenja te ovrhe nedopuštenom, pa ako tužitelj (ovršenik) tužbu na utvrđenje ne preinači postavljanjem kondemnatornog zahtjeva sud će tužbu odbaciti kao nedopuštenu.

Županijski sud u Bjelovaru Gž 2019/2010-2 od 24.2.2011.

*********

Legatar nema pravni interes utvrđivati ništavost oporuke kojom mu je oporučitelj izvršio određeno raspolaganje.

ŽS u Zagrebu, Gž 348/00 od 12.3.2002.

********

Odluka o priznanju stanarskog prava koju je u smislu odredbe čl. 93. st. 1. Zakona o stambenim odnosima – Narodne novine, br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/94, donijela općina kao davatelj stana na korištenje nije upravni akt i može se stoga u parničnom postupku tražiti utvrđenje da ta odluka ne proizvodi pravne učinke.

“Drugostupanjski je sud ukinuo presudu suda prvog stupnja i odbacio tužbu, jer smatra da s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva tužba u ovoj pravnoj stvari nije u smislu odredaba članka 187. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novi­ne”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) dopuštena. Opravdano, međutim, revi­dentica tvrdi da je navedeni sud time bitno povrijedio odredbe parničnog postupka (članak 354 stavak 1. u vezi s člankom 187. ZPP).

Prema odredbi članka 187. stavak 1. ZPP tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.

Odluku za koju tužiteljica zahtijeva da se utvrdi da je bez pravnog učinka, donijela je u smislu odredaba članka 93. stavak 1. i 67. Zakona o stambenim odno­sima (“Narodne novine”, broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 – dalje: ZSO) Komisija za dodjelu, zamjenu i prijenos korištenja društvenih stanova kojima je raspolagao prednik prvotuženika G. Z. Općina C. Njome je drugotuženiku J.I. ml. priznato sustanarsko pravo na dijelu spornog stana kao članu porodičnog domaćinstva susta­nara J.I. ml. koji se je trajno iselio iz stana (članak 67. ZSO). U smislu odredbe članka 93. stavak 1. ZSO u slučajevima medu koje spada i onaj iz članka 67. istog zakona, stanar je u roku 30 dana od dana stjecanja stanarskog prava dužan oba­vijestiti davatelja stana a davatelj stana dužan je donijeti odluku kojom mu priznaje stanarsko pravo. Upravo takvu odluku donijela je bivša Općina Centar i to ne kao upravni akt (pravilnost kojeg ne bi bilo dopušteno preispitivati u parničnom po­stupku), već u svojstvu davatelja stana na korištenje. Zato se pravni učinci te odluke mogu ocjenjivati u parnici. Tužiteljica u ovom sporu, zahtijevajući utvrđenje da sporna odluka ne proizvodi pravne učinke, pobija zapravo utvrđenje da drugotuženiku ima sustanarsko pravo na spornom stanu. Ona, dakle, traži utvrđenje nepostojanja određenog prava, a takav zahtjev u smislu citirane odredbe članka 187. stavak 1. ZPP može biti predmet deklaratorne zaštite.”

VSRH, Rev 2635/00, 22.03.2001.

**********

Za odlučivanje u sporu radi utvrđenja da je između stranaka nastao pravni odnos posvojenja nadležan je općinski sud.

ŽS u Rijeci, Gž 1483/99 od 22.11.2000.

*********

Kad je odluka o prihvaćanju deklaratornog tužbenog zahtjeva već donesena, sud u žalbenom postupku nije ovlašten ocijeniti postoji li tužiteljev pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Revr 581/2003-2 od 27.5.2004.

*********

Prije podnošenja tužbe za utvrđenje da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika tužitelj se nije dužan obratiti tuženiku tražeći zaštitu svog prava.

VS, Revr 473/04 od 3.2.2005.

********

Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.

Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje budućih pravnih odnosa niti apstraktno rješenje pojedinog pravnog pitanja kao niti utvrđenje o mogućim pravnim posljedicama određenog pravnog odnosa.

Ako se deklaratorna tužba može podići prema posebnim propisima, sud je dužan ispitati jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke za takvu tužbu.

VTS RH, Pž-2844/07 od 11.veljače 2008. (TS Split P-270/07 od 25.siječnja 2007.)

**********

Nema pravni interes za utvrđivanje nevaljanosti oporuke ostavitelja onaj zakonski nasljednik koji je svojom nasljedničkom izjavom oporuku priznao pravno valjanom.

VS, Rev 1141/97 od 1.3.2000.

*********

Kada vjerovnik za određenu tražbinu raspolaže sa zadužnicom, koja je po svojstvu ovršnosti izjednačena s ostalim ovršnim ispravama na temelju kojih se može protiv dužnika zahtijevati neposredno ovrha, vjerovniku i za kondemnatornu tužbu nedostaje pravni interes.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 5595/09 od 22.3.2011. (TS Bjelovar P-269/09 od 21.4.2009.)

*********

Tužbom na utvrđenje ne može se zahtijevati utvrđenje postojanja ili nepostojanja kakve činjenice, pa tako ni činjenice da je tužitelj platio cijenu iz određenog ugovora.

“Kod toga treba istaći da je pravilnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku i to odredbe čl. 187. st. 1. ZPP, prvostepeni sud trebao odbaciti tužbu u dijelu u kojem je podnesena deklaratorna tužba – tužba za utvrđenje.

Tužbom za utvrđenje se može tražiti da sud samo utvrdi postojanje od­nosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (arg. iz čl. 187. st. 1. ZPP). Takva se tužba može podnijeti i kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima prav­ni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospje­losti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi prav­ni interes za podizanje takve tužbe (čl. 187. st. 2. ZPP).

Iz zahtjeva kako je istaknut u tužbi ne proizlazi da su ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe na utvrđenje jer se tužbom ne zahtijeva da sud utvrdi “istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave” (arg. iz 61. 187. st. 1. ZPP) već da utvrdi da je tužitelj svoje dugovanje u iznosu od dinara 685.211,90 isplatio 3. 05. 1991. godine tuženiku i da mu više ne duguje ništa temeljem ugovora broj 310″.”

PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-641/92 od 14. travnja 1992.

********

Tužbom se može tražiti utvrđenje da imovina ulazi u ostavinu, a ne i nalaganje suprotnoj strani da to u određenom roku prizna pod prijetnjom ovrhe.

ŽS u Zagrebu, Gž 7623/99 od 17.11.2001.

********

Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost kakve isprave.

Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje činjenice da je tuženik otpisao dug tužitelju.

VTS RH, Pž-377/07 od 11.rujna 2009. (TS Karlovac P-386/06 od 6.prosinca 2006.)

***********

Kada se u postupku koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na predmetu ovrhe utvrdi da je ovršni postupak iz kojeg je tužitelj upućen na parnicu obustavljen smatra se da tužitelj u tom slučaju više nema pravni interes za tužbu na utvrđenje i takav tužbeni zahtjev je potrebno odbaciti.

Županijski sud Koprivnica Gž 1177/99 od 9.3.2000.

*********

Tužbom na utvrđenje može se zahtijevati da sud utvrdi istinitost odnosno neistinitost neke isprave, ali ne i da sadržaj isprave ne odgovara stvarnosti (da svjedodžba o klasi broda ne odgovara stvarnom tehničkom stanju bro­da). Isto tako se ne može zahtijevati da sud utvrdi da je tuženik odgovoran za štetu, budući da tužitelj nema pravnog interesa jer može kondemnator­nom tužbom zahtijevati naknadu štete.

PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1380/92 od 15. rujna 1992.

********

Tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje ako pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom.

ŽS u Sisku, Gž 2637/02 od 17.4.2003.

********

Tužbom se može tražiti utvrđenje da se određeni ugovor o doživotnom uzdržavanju ima smatrati darovnim ugovorom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 69/97 od 7.3.2001.

**********

Kada vjerovnik za određenu tražbinu raspolaže sa zadužnicom, koja je po svojstvu ovršnosti izjednačena s ostalim ovršnim ispravama na temelju kojih se može protiv dužnika zahtijevati neposredno ovrha, vjerovniku i za kondemnatornu tužbu nedostaje pravni interes.

VTS RH, Pž-5595/09 od 22.ožujka 2011. (TS Bjelovar P-269/09 od 21.travnja 2009.)

*********

Podnošenjem tužbe nasljednika stanara, za donošenje presude kojom se nadomješta ugovor o kupoprodaji stana, s kojim su zahtjevom odbijeni, nije došlo do prekida zastare glede zahtjeva nasljednika za naknadu štete zbog nesklapanja ugovora.

VSRH Rev 894/2007-2

*********

Procesna pretpostavka za podnošenje tužbe radi utvrđenja osporenog potraživanja ili nastavka postojeće parnice je postojanje rješenja o upućivanju na parnicu. Radi se o procesnoj pretpostavci koja se tiče predmeta spora i na njeno postojanje sud u parničnom postupku vodi računa tijekom cijelog postupka i po službenoj dužnosti. Vjerovnik koji nije upućen u parnicu nema pravnog interesa za vođenje parnice to se takva tužba mora odbaciti.

Trgovački sud u Zagrebu, P-438/10 od 11.listopada 2010

*********

Osporeno rješenje ispitano je u granicama iz čl. 392. a) ZPP i utvrđeno je da nisu ostvareni u reviziji određeno navedeni razlozi.

Pravilno su sudovi odlučili kada su tužbu na utvrđenje u kojoj je istaknuti citirani tužbeni zahtjev odbacili.

Međutim, to ne iz razloga nepostojanja pravnog interesa, već iz slijedećih razloga.

Predmetnom tužbom traži se utvrđenje ništavosti javnog nadmetanja kao jedne od postupovnih radnji unovčenja imovine tuženika kao stečajnog dužnika, propisane odredbama čl. 158. st. 3. Stečajnog zakona (“Narodne novine” broj 44/96, 29/99, 129/00 i 123/03) i čl. 92. Ovršnog zakona (“Narodne novine” broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03 i 194/03).

Zakonitost odnosno pravilnost te postupovne radnje isključivo se može osporavati u stečajnom postupku dopuštenim pravnim sredstvom, a ne u parničnom postupku tužbom za utvrđenje.

Prema odredbi čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje: ZPP) tužbom za utvrđenje može se tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.

Budući da se predmetnom tužbom za utvrđenje, kako je već navedeno, ne traži da se utvrdi ni postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ni istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, to proizlazi da je ista nedopuštena i da su sudovi pravilno odlučili kada su tužbu odbacili.

Okolnost što su predmet javnog nadmetanja nekretnine u odnosu na koje tužitelj ističe i ostvaruje izlučno pravo, ne čine objavljeno javno nadmetanje ništavim. Za slučaj povrede izlučnih prava tužitelja, tužitelj kao izlučni vjerovnik, ukoliko to doista jest, ima prava iz čl. 80. st. 3. Stečajnog zakona (čl. 163.e Stečajnog zakona).

Ocjenjujući zbog ovih razloga da revizija nije osnovana, istu je valjalo odbiti (čl. 393. u vezi čl. 400. st. 4. ZPP).

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE – Broj: Revt 144/06-2

***********

Kada je tužiteljica rješenjem izvanparničnog suda u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice upućena na parnicu sa zahtjevom za razvrgnućem suvlasničke zajednice jer je tuženi osporio suvlasničke omjere, tada tužiteljica ne može deklaratornom tužbom tražiti utvrđenje svojeg suvlasničkog omjera upisanog u zemljišne knjige jer za to nema pravni interes, već može tražiti da sud u parničnom postupku odluči o načinu razvrgnuća njihove suvlasničke zajednice.

ŽS u Velikoj Gorici, Gž 1935/02 od 27.8.2003.

***********

Pravni propis kojim je predviđena mogućnost podizanja tužbe za utvrđenje je i čl. 178. Stečajnog zakona (NN br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/00).

VS, Revt 23/2004-2 od 28.9.2004.

**********

Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.

Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje budućih pravnih odnosa niti apstraktno rješenje pojedinog pravnog pitanja kao niti utvrđenje o mogućim pravnim posljedicama određenog pravnog odnosa.

Ako se deklaratorna tužba može podići prema posebnim propisima, sud je dužan ispitati jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke za takvu tužbu.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 2844/07 od 11.2.2008 (TS Split P-270/07 od 25.1.2007.)

********

Tužbom se ne može zahtijevati utvrđenje da je tužitelj najpovoljniji na natječaju objavljenom radi davanja u zakup poslovnog prostora.

VS, Rev 317/05 od 26.4.2005.

**********

Tužbom na utvrđenje može se zahtijevati da sud utvrdi postojanje nekog prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitost ili neistinitost neke isprave, a ne i da sud utvrdi činjenicu da je dug prestao plaćanjem određenog iznosa novca.

PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1773/92 od 29. rujna 1992.

**********

Ako tužitelj deklaratornom tužbom traži utvrđenje činjenice, sud takvu tužbu mora odbaciti.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 7895/03 od 13.12.2006.

**********

Nema mjesta ispitivanju postojanja pravnog interesa za zahtijevanja deklaratorne pravne zaštite u slučaju kada postoji zakonom dana ovlast na zahtijevanje takve zaštite.

Član društva koji je sudjelovao u radu glavne skupštine i svoje protivljenje donesenim odlukama izjavio u zapisnik, ovlašten je po samom zakonu tražiti sudsku zaštitu utvrđenjem ništavnosti odluke skupštine društva pa u takvom slučaju nema potrebe ocjenjivati ima li tužitelj pravni interes za zahtijevanje takve sudske zaštite.

VTS RH, Pž-7950/08 od 27.travnja 2012. (TS Pazin P-267/07 od 24.rujna 2008.)

**********

Kad radnik tužbom zahtjeva utvrđenje postojanja radnog odnosa, budući da je riječ o sporu u kojem se traži zaštita protiv odluke poslodavca kojom je povrijeđeno neko pravo radnika za dopuštenost tužbe nije odlučno je li se radnik prethodno obratio poslodavcu, ali je odlučno ima li pravni interes za podnošenje tužbe, što je procesna pretpostavka za podnošenje tužbe za utvrđenje.

VS, Rev 473/04 od 3.2.2005.

**********

Kada se u postupku koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na predmetu ovrhe utvrdi da je ovršni postupak iz kojeg je tužitelj upućen na parnicu obustavljen smatra se da tužitelj u tom slučaju više nema pravni interes za tužbu na utvrđenje i takav tužbeni zahtjev je potrebno odbaciti.

Sud prvog stupnja utvrdio je da je na ovu parnicu tužiteljica upućena rješenjem istog suda pod brojem Ovr-336/98. od 2. studenoga 1998. godine. Tijekom ovršnog postupka, kao i tijekom ovog postupka, tužiteljica tvrdi da su pokretnine koje su bile predmet ovog postupka njezino vlasništvo te da ne mogu biti predmetom ovrhe u spisu Ovr-336/98.. Nadalje, sud prvog stupnja poklanjajući vjeru iskazu I. tužene, koja je u svojem iskazu tvrdila da tužiteljica nije bila vlasnica spornih pokretnina, a čije navode su potvrdili i podaci iz pravomoćne presude broj P.683/94. utvrđuje da tužiteljica nije vlasnica popisanih i zaplijenjenih pokretnina. Nadalje, sud prvog stupnja također utvrđuje da je pravomoćnim rješenjem istog suda broj Ovr.336/98. od 30. travnja 1999. godine ovršni postupak obustavljen, a predmetom ovršnog postupka bile su upravo sporne pokretnine u ovom postupku. Iz tih razloga sud prvog stupnja tužbeni zahtjev tužiteljice odbio je u cijelosti.

U svojoj žalbi tužiteljica u bitnom analizira činjenična utvrđenja suda prvog stupnja tvrdeći da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdiočinjenično stanje, te da je iz tih razloga presuda suda prvog stupnja nije pravilna. Ne upuštajući se u ocjenu činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu vlasništva spornih nekretnina, protivno tvrdnjama iz žalbe po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice i to iz razloga jer je utvrđeno da je ovršni postupak broj Ovr.336/98., u kojem ovršnom postupku je tužiteljica upućena na ovu parnicu, obustavljen, zbog čega tužiteljica više nema pravni interes za utvrđenje da je nedopustiva ovrha na spornim pokretninama jer one više nisu predmet ovrhe. 

ŽS u Koprivnici, Gž-1177/99-2. od 9. ožujka 2000. godine

*******

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba kojom tužitelj traži utvrđivanje vlasništva novčanog iznosa, a na temelju pravomoćne odluke tuženika. Prema odredbi čl. 187. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, nastavno ZPP) tužba za utvrđenje može se podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje tužbe. Iz utvrđenih činjenica slijedi da nije ispunjen uvjet iz čl. 187. st. 2. ZPP da se tužbom traži postojanje nekog prava tužitelja prije dospjelosti, kada se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom.

Isticanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje da neki pravni odnos (koji je prije ili tijekom parnice postao sporan) postoji ili ne postoji te od čijeg postojanja ili nepostojanja ovisi odluka o sporu, ne smatra se preinakom tužbe.

Jedna od osnovnih pretpostavki za dosuđenje naknade izmakle koristi je postojanje objektivne vjerojatnost da bi oštećenik zaista stekao dobitak da u tome nije bio spriječen.

Osnovanost zahtjeva da se ukloni opasnost štete nezavisna je od zahtjeva za naknadu štete jer se za naknadu štete odgovara prema načelo subjektivne odgovornost, a tužba za zabranu daljeg vršenja štetne radnje može biti usmjerena i protiv osobe koja može biti u zabludi o nedopuštenosti njezine radnje.

VTS RH Pž-5955/07-3 od 01. listopada 2008.g.

**********

Otvoreni investicijski fond nema pravnu osobnost (čl. 202. Zakona o investicijskim fondovima) pa oni (kao imatelji dionica) ne mogu biti tužitelji u sudskom postupku, već kao tužitelj mora biti naznačeno društvo za upravljanje investicijskim fondovima koje upravlja tim fondovima.

Davanje punomoći, kao oblik ugovora o nalogu, predstavlja građanskopravni posao, a navodi da je na opunomoćitelje pri davanju punomoći vršen pritisak predstavljaju isticanje da je isti posao sklopljen uz mane volje, posljedica čega je pobojnost ugovora, ali i kao takvi proizvode pravne učinke dok ne budu poništeni.

Tužba za utvrđenje može se podnijeti radi utvrđenja postojanja ili nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitosti ili neistinitosti kakve isprave, ali ne i radi utvrđenja činjenica.

Eventualna kumulacija predstavlja isticanje dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi u jednoj tužbi tako da sud sljedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Stoga ponavljanje dijela već istaknutog zahtjeva u istoj tužbi ne predstavlja eventualnu kumulaciju.

Trgovački sud u Zagrebu, P-3666/08 od 28. svibnja 2009.

********

Zahtjev za utvrđenje «da je tuženik namiren sa svojim kreditom» je zahtjev za utvrđenje da pravni odnos nastao ugovorom o kreditu više ne postoji. Zato je dopuštena deklaratorna tužba s takvim zahtjevom.

VS, Revt 128/05 od 22.2.2006.

***********

Tužitelj kojem je tuženik tijekom postupka u cijelosti udovoljio kondemnatornom tužbenom zahtjevu više nema pravni interes za kondemnatornu pravnu zaštitu, ali on može preinakom tužbe zahtijevati deklaratornu zaštitu. Takva zaštita se tužitelju može priznati samo ako to opravdava značaj nastalih posljedica na tužiteljev pravni odnos s tuženikom.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 2912/04 od 5.4.2007.

**********

Utvrđenje prava na prioritetnu koncesiju poljoprivrednog zemljišta ne ide u sudsku nadležnost.

VS, Rev 634/06 od 24.1.2007.

*********

Nije dopuštena tužba za utvrđenje kojom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi postojanje određene činjenice.

VTS RH, Pž-1772/94, od 21. lipnja 1994.

*********

Deklaratornom tužbom se ne može tražiti kondemnatorna pravna zaštita.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Paž 7414/04 od 30.10.2007.

*******

Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili ne istinitost kakve isprave.

Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje činjenice da je tuženik otpisao dug tužitelju.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 377/07 od 11.9.2009. (TS Karlovac P-386/06 od 6.12.2006.)

*********

Tuženik može do zaključenja glavne rasprave pred sudom podnijeti protutužbu. U slučaju da je tuženik protutužbu predao sudu prije zaključenja glavne rasprave, ali je ona dostavljena sucu koji vodi postupak nakon objave presude kojom je sud odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva, daljnji postupak po protutužbi provest će se kao po tužbi, s time da će u daljnjem parničnom postupku tuženik nastupiti kao tužitelj.

VTSRH, Pž 2899/04 od 9.2.2007.

*********

Deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje ništavosti pojedinih radnji koje je sud proveo u drugom postupku. Umjesto toga, tužitelj u tom drugom postupku pravnim lijekovima može pobijati zakonitost postupanja suda.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 1941/06 od 29.1.2009. (TS Bjelovara P-587/05 od 9.2.2006.)

********

Nije dopuštena tužba kojom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi da on nije dužan izvršavati preuzete ugovorne obveze zbog nastupa više sile.

VTS RH Pž-305/95 od 23. svibnja 1995.

********

Utvrđenje da je počinjeno smetanje posjeda može biti samo u funkciji ostvarenja kondemnatorne posjedovne zaštite.

ŽS u Varaždinu, Gž 1540/2008-2 od 17.12.2008.

**********

Tužbom na utvrđenje može se zahtijevati da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa, a ne i da utvrdi da je određena klauzula iz ugovora ništava.

VTS RH, Pž-1865/92 od 22. studenoga 1994.

********

Tužbom na utvrđenje može se tražiti da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa, istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.

Tužbom na utvrđenje ne može se tražiti utvrđenje odnosno neutvrđenje kakve činjenice.

VTS RH, Pž-2527/03 od 19. studenog 2002.

Matrix

Ugovorna  strana  u  ugovoru  o  doživotnom  uzdržavanju  je  osoba  koja  se  obvezuje  da  uzdržava  doživotno  drugu ugovornu  stranu  ili  treću  osobu  kao  primaoca  uzdržavanja  kojemu  ostavlja  svu  svoju  imovinu  ili  jedan  njezin dio,  pa  ako  takvu  obvezu  uzdržavanja  nije  preuzela  osoba  navedena  u  ugovoru  kao  davatelj  uzdržavanja  i  ne radi se o ugovoru o doživotnom uzdržavanju.

Županijski sud u Bjelovaru  Gž-1951/97 od 22. I. 1998

***********

Kad  nužni  nasljednik  tvrdi  da  je  ugovor  o  doživotnom uzdržavanju  djelomično  i  ugovor  o  darovanju, ovlašten je tražiti vraćanje dara a da ne traži poništenje ugovora.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 252/94, od 29.  V. 1997.

***********

Smatra  se  da  je  oporučitelj  koji je  zaključio  ugovor  o  doživotnom uzdržavanju  nekoliko  dana  nakon sastava oporuke, opozvao namjenu stvari koju je nekome namijenio oporukom.

Županijski sud u  Varaždinu, Gž-1360/06-2, od 27. XI. 2006.

*********

Osoba  koja  u  ostavinskom postupku  ustvrdi,  da  je  s  ostaviteljem  zaključila  ugovor  o  doživotnom  uzdržavanju, koji u biti predstavlja oporuku, smatra se strankom u ostavinskom postupku.

Županijski sud u Bjelovaru,  Gž-175/01-2, od 8. II. 2001

*********

Postupak  prekinut  smrću tužiteljice  ne  mogu  preuzeti osobe  koje  su  na  temelju ugovora  o  doživotnom uzdržavanju  s  tužiteljicom  kao primateljicom  uzdržavanja  stekle nekretninu  koja  je  predmet  spora, jer nisu njezini nasljednici.

Županijski sud u Zagrebu,  Gž-407/10-2, 29.  VI. 2010.

********

Ako  predmet  prijenosa  vlasništva  na  temelju  ugovora  o  doživotnom  uzdržavanju  nakon  smrti  primatelja uzdržavanja  imaju  biti  sve  nekretnine  u  vlasništvu  istoga,  onda  davatelj  uzdržavanja  stječe  pravo  vlasništva  i na  nekretninama  koje  je  primatelj  uzdržavanja  stekao  nakon  zaključenja  ugovora  o  doživotnom  uzdržavanju  a koje su u trenutku njegove smrti bile u njegovu vlasništvu.

Županijski sud u  Varaždinu,  Gž-1128/09-2, od 9. XI. 2009.

********

Postojanje  pravno  valjanog  ugovora  o  doživotnom  uzdržavanju  na  temelju  kojeg  je  ostavinska  imovina  prenesena  na  davatelja  uzdržavanja  isključuje  raspravljanje  o  ostavinskoj  imovini,  bez  obzira  na  to  što  ugovor  nije proveden  u  zemljišnim  knjigama,  budući  da  je  bit  ugovora  o  doživotnom  uzdržavanju  da  se  prijenos  prava vlasništva  odgađa  do  smrti  primatelja  uzdržavanja,  te  da  časom  smrti  primatelja  uzdržavanja  pravo  vlasništva na  imovini  koja  je  predmet  ugovora  prelazi  na  davatelja  uzdržavanja,  a  što  pak  znači  da  u  času  smrti  primatelj uzdržavanja više nije vlasnik nekretnina, kojih je bio vlasnik do svoje smrti.

Županijski sud u  Varaždinu,  Gž-703/06-2, od 17.  VII. 2006.

**********

 Davatelj  uzdržavanja  kao  ugovorna  strana  u  ugovoru  o  doživotnom  uzdržavanju  s  ostaviteljem  ne  smatra se strankom, niti osobom koja ostvaruje neko pravo iz ostavine.

Županijski sud u Zagrebu - ŽS  ZgGž 4070/1996

*****

Kad  su  nakon  zaključenja  ugovora  o  doživotnom  uzdržavanju  voljom  primatelja  uzdržavanja  nastupile  okolnosti  koje  su  se  mogle  predvidjeti,  a  davatelj  uzdržavanja  je  drugačije  obveze  i  dalje  spreman izvršavati,  to  je  razlog  da  se  odnosi  stranaka  ponovno  urede  u  izvanparničnom  postupku,  odnosno  da  se izmijeni postojeći ugovor, ali ne da se ugovor raskine.

Županijski sud u Zagrebu,  Gž-3777/06, od 6. III. 2006

*********

 Okolnost  da  je  primatelj  uzdržavanja  umro  nekoliko  mjeseci  nakon  sklapanja  ugovora  o  doživotnom uzdržavanju  sama  po  sebi  ne  utječe  na  njegovu  pravnu  valjanost  jer  takav  ugovor  sadrži  u  sebi  i  elemente aleatornosti.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 183/10-2, od 15. IX. 2010.

**********

Ugovor  o  doživotnom  uzdržavanju  u  kojem  je  primatelj  uzdržavanja  izjavio  da  davatelju  uzdržavanja ostavlja  svu  svoju  imovinu  pa  i  onu  koju  će  imati  u  trenutku  smrti,  pravno  je  valjan  i  proizvodi  sve namjeravane učinke.

Županijski sud u Rijeci,  Gž-786/01, od 18. IX. 2002.

********

Ugovor  o  doživotnom  uzdržavanju koji  nije  sastavljen  u  pisanom obliku  i  ovjeren  od  suca  ne može konvalidirati iako je izvršen.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 898/94, od 21. X. 1998.

*********

Sudac  nije  ovlašten  uskratiti ovjeru  ugovora  o  doživotnom uzdržavanju  koji  nema  točnu oznaku  nekretnine  i površine, niti je ovlašten ispitivati osnovu stjecanja prava vlasništva primatelja uzdržavanja.

Županijski sud u Zagrebu,  Gž-9913/00, od 18. II. 2003.

**********

Okolnost  da  je  u  zemljišnim knjigama  uknjiženo  pravo fiducijarnog  vlasništva  radi osiguranja  novčane tražbine, nije zapreka za ovjeru ugovora o doživotnom uzdržavanju prethodnog vlasnika.

Županijski  sud  u  Zagrebu,  Gž-2018/03,  od  28.  X.  2003. 

*********

 Predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti i buduća imovina.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2082/99, od 21.  VIII. 2002.

*********

Kada  je  rješenje  Centra  za  socijalnu  skrb  kojim  je  staratelju  za  poseban  slučaj  odobreno  sklapanje ugovora  o  doživotnom  uzdržavanju  naknadno  poništeno,  tada  je  i  zaključeni  ugovor  o  doživotnom uzdržavanju ništav.

Županijski sud u  Varaždinu,  Gž-1428/08-2, od 8. XII. 2008.

*******

 Osoba  koja  nije  stranka  ugovora  o  doživotnom  uzdržavanju,  niti  je  pozvana  na  nasljeđivanje,  nije  aktivno legitimirana za pobijanje (poništenje)tog ugovora.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 753/01, od 18. XII. 2001.

*********

Okolnost  da  je  primateljica uzdržavanja  ugovorom raspolagala nekretninama  koje  nisu  njezino vlasništvo  ne čini taj ugovor ništavim, već on za vlasnika ne proizvodi pravni učinak.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1365/96, od 21. II. 2001.

*****

Nije  pravno  valjan  ugovor  o doživotnom uzdržavanju kojim imovina primatelja uzdržavanja prelazi u vlasništvo treće osobe koja nije ugovorna strana.

Županijski sud u Zagrebu, Gž-6370/08-2, od 10.  V. 2011. 

******

Skrbnik ne može sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju sa štićenikom.

Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-1342/06, od 27. IX. 2007.

*********

Ocijenjeno  je  uzimajući  u  obzir  sve  okolnosti  slučaja,  da  okolnost  da  je  davatelju  uzdržavanja  u  vrijeme  sklapanja  ugovora  bila  poznata  teška  bolest  primateljice  uzdržavanja,  i  da  je  ona  umrla  kratko vrijeme  iza  toga,  sama  po  sebi  ne  ukazuje  na  ništavost  ugovora  kada  je  bilo  neizvjesno  koliko  će  dugo primateljica uzdržavanja živjeti.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 207/00, od 6.  VI. 2000. 

********

Izvršavanjem  obveze  za  vrijeme braka  sa  ostaviocem  iz zaključenog  ugovora  o doživotnom  uživanju zaključenim prije  njezinog  braka  sa ostaviocem  tužiteljica  nije  mogla steći  pravo  vlasništva  po  osnovu ugovora  o  doživotnom uzdržavanju  koje  je  pravo  već prethodno  stekao  isključivo ostavilac  kao  davalac uzdržavanja, pa  bi  prvotužiteljici  s  tog  osnova  ako  za  to  postoje  pretpostavke  - eventualno  pripadao  samo obveznopravni zahtjev.

VS RH Rev 3257/1993-2 od 30.03.1994

*******

Ne  postoji  niti  jedan  relevantan  medicinski  pokazatelj  iz  kojeg  bi  proizlazilo  da  pok.  S.  D.  R.,  u  trenutku sklapanja  (i  ovjere)  Ugovora    o  doživotnom  uzdržavanju,  ne  bi  bio  sposoban  za  rasuđivanje.  Naime,  u  konkretnom  slučaju  prvostupanjski  sud  je  proveo  vještačenje  po  medicinskom  vještaku  dr.  P.  S.,  koji  je  odgovorio na  sve  prigovore  tužiteljice.  Prema  odredbi  čl.  261.  st.  3.  ZPP  ako  u  mišljenju  jednog  ili  više  vještaka  postoje proturječnosti  ili  nedostaci,  ili  se  pojavi  sumnja  u  pravilnost  danog  mišljenja,  a  ti  se  nedostaci  ne  mogu  otkloniti  saslušanjem  vještaka,  zatražit  će  se  mišljenje  drugih  vještaka.  Kako  nižestupanjski  sudovi  u  nalazu vještaka  nisu  naišli  na  proturječnosti  ili  nedostatke,  to  su  pravilno  zaključili  da  je  pok.  S.  D.  R.  u  trenutku zaključenja  predmetnog  ugovora  bio  sposoban  za  rasuđivanje  i  sklapanje  predmetnog  ugovora  u  smislu  čl. 56.  st.  1.  Zakona  o  obveznim  odnosima  (“Narodne  novine”  broj  53/91,  73/91,  3/94,  7/96  i  112/99  –  dalje: ZOO), pa da slijedom toga isti nije ništav u smislu odredbe čl. 103. i 104. ZOO.

VS RH Rev-x 42/11-2 od 30.03.2011.

*******

Prema  odredbi  čl.  26.  Zakona  o  obveznim  odnosima  (“Narodne  novine”,  broj  53/91,  73/91,  3/94,  7/96, 112/99  –  dalje  u  tekstu:  ZOO)  ugovor  je  sklopljen  kad  su  se  ugovorne  strane  suglasile  u  bitnim  sastojcima  ugovora,  a  prema  odredbi  čl.  28.  st.  1.  ZOO  volja  za  sklapanje  ugovora  može  se  izjaviti  riječima, uobičajenim  znacima ili drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću  može zaključiti  o njezinu postojanju,  -  dok  prema  odredbi  st.  2.  toga  zakonskog  članka  izjava  volje  mora  biti  učinjena  slobodno i  ozbiljno.  Izjava  volje  da  bi  bila  pravovaljana  mora  potjecati  od  osobe  sposobne  za  rasuđivanje,  jer osoba  nesposobna  za  rasuđivanje  ne  može  slobodno  i  ozbiljno  izraziti  svoju  volju  u  pravnom  smislu. Sposobnost,  odnosno  nesposobnost  za  rasuđivanje  za  slučaj  spora  utvrđuje  sud  na  temelju  nalaza  i mišljenja  medicinskih  vještaka,  jer  je  za  utvrđenje  te  činjenice  potrebno  stručno  znanje  iz  medicinske struke,  kojim  sudac  ne  raspolaže  u  dovoljnoj  mjeri.  Stoga  ocjena  suca  koji  je  izvršio  ovjeru  određenog ugovora  o  doživotnom  uzdržavanju  smatrajući  da  ne  postoje  zapreke  za  obavljanje  sudske  ovjere, ne  sprječava  sudsko  utvrđenje  u  parničnom  postupku  da  je  ugovorna  strana  ugovora  o  doživotnom uzdržavanju  bila  nesposobna  za  rasuđivanje  u  vrijeme  sklapanja  ugovora  o  doživotnom  uzdržavanju, ako se to utvrđenje temelji na nalazu i mišljenju medicinskog vještaka.

VS RH Rev 847/10-2  od 05.01.2011.

*********

  Ocijenjeno  je  da  je  drugi  bračni  drug  pristao  na  raspolaganje  ugovorom  o  dosmrtnom  uzdržavanju  kojeg je  kao  primatelj  uzdržavanja  sklopio  jedan  od  bračnih  drugova  (čiji  je  predmet  bila  zajednička  imovina bračnih drugova), kad je nazočio sklapanju ugovora i znao za njegovo postojanje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1277/09-2, od 13. IV. 2010. 

**********

U  postupku  koji  je  prethodio  reviziji  utvrđeno  je  da  su  stranke  sklopile  ugovor  o  dosmrtnom uzdržavanju.  Riječ  je  očito  o  takvom  ugovoru  jer  su  stranke  ugovorile  da  tužiteljica  kao  primateljica uzdržavanja  daje  tuženicima  kao  davateljima  uzdržavanja  vlasništvo  stana  i  posjed  stana  odmah  nakon  potpisa  tog  ugovora  od  10.  svibnja  1999.  Činjenica  da  su  stranke  nazvale  taj  ugovor  ugovorom  o doživotnom  uzdržavanju,  zbog  pogrešnog  naziva  ugovora,  ne  dovodi  u  sumnju  njegovu  pravnu  bit,  tj. da  je  riječ  o  ugovoru  o  dosmrtnom  uzdržavanju.

VS RH Rev 865/05-2 od 06.04.2006.

*********

 Ako  nakon  smrti  davatelja  uzdržavanja  njegov  nasljednik,  i  onda  kada  na  to  nije izričito  pozvan  od  strane  primatelja  uzdržavanja,  ne  nastavi  sa  izvršavanjem  ugovora (pružanjem  ugovorenog  uzdržavanja)  ili    ako  na  neki  drugi  nedvojben  način  ne  izrazi pristanak  za  preuzimanje  obveze  uzdržavanja,  smatra  se  da  je  ugovor  o  doživotnom uzdržavanju prestao ex  lege  časom  smrti davatelja uzdržavanja. 

Županijski sud  u  Bjelovaru, Gž-564/14-2, od  27. XIII. 2015.   

************

 Kada  nasljednici  spore  pravnu  valjanost  ugovora  o  doživotnom  uzdržavanju ostavitelja  (kao  primatelja  uzdržavanja)  i  treće  osobe  koja  nije  i  njegov  nasljednik  (kao davatelja  uzdržavanja)  tada  spor  o  činjenicama  od  kojih  ovisi  sastav  ostavine  ne  postoji između  stranaka  ostavinskog  postupka,  pa  onda  nema  mjesta  ni  prekidu  postupka  radi upućivanja nasljednika  na parnicu protiv treće  osobe. 

Županijski sud  u  Bjelovaru, Gž-71/14-4, od  22. I. 2015.   

********************

Ako je ostavitelj ugovorom o doživotnom uzdržavanju zaključenim s jednim od zakonskih nasljednika otuđio svoju imovinu, a preostali zakonski nasljednici osporavaju pravnu valjanost tog ugovora, radi se o sporu među nasljednicima i to, da li neka imovina ulazi u ostavinu sud neće odlučiti u skladu s odredbama čl. 214. Zakona o nasljeđivanju da se ne raspravlja ostavina, već će u skladu s odredbama čl. 223. Zakona o nasljeđivanju prekinuti ostavinsku raspravu i uputiti nasljednike da povedu parnicu.

Županijski sud u Bjelovaru, Gž-397/01-2, od 12. III. 2001.

***************

"Imovina stečena na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, za vrijeme trajanja bračne zajednice, bračna je stečevina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice  ili potječe iz te imovine, neovisno o tome, jesu li stranke tog ugovora na strani davatelja uzdržavanja jedan ili oba bračna druga"

            Budući da u primjeni odredbe čl. 252. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 162/98 – dalje: ObZ – koji je bio u primjeni od 1. srpnja 1999. do 22. srpnja 2003.) tako i u primjeni odredbe čl. 248. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11 – dalje: ObZ/03), bračna stečevina predstavlja imovinu koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine. S druge strane, vlastita imovina prema odredbi čl. 257. st. 2. ObZ, istovjetno odredbi čl. 253. ObZ/03, predstavlja imovinu koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od one iz čl. 257. st. 2. ObZ/98, te iz čl. 253. ObZ/03 (nasljeđivanje, darovanje i sl.).

            Ugovor o doživotnom uzdržavanju u svojim bitnim obilježjima je naplatni pravni posao. Tek iznimno može biti riječ o mješovitom pravnom poslu koji sadrži i ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o darovanju, a to samo u okolnostima ako je pri njegovu zaključivanju bila svjesna nerazmjerna korist za davatelja uzdržavanja i ako su ugovorne strane u vrijeme sklapanja ugovora svjesne postojanja nerazmjera i na njega dobrovoljno pristaju. 

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x-29/2015-2 od 7. veljače 2017.      

 

 

Matrix

O prigovoru prijeboja sud može odlučivati samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, a ukoliko tuženik postavi protutužbeni zahtjev, tada isti ostvaruje protiv tužitelja svoj samostalan tužbeni zahtjev.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 177/09-2 od 26.X.2009.

*

 

Kad protutužbeni zahtjev nije u vezi s tužbenim zahtjevom, protutužba nije nedopuštena pa je sud ne smije odbaciti, već sa njom postupiti kao sa samostalnom tužbom.

Županijski sud u Bjelovaru Gž 2301/2008-2 od 26.3.2009.

*

Protutužba je po svom procesnom karakteru samostalna tužba pa ako nisu ispunjene sve pretpostavke iz čl. 189. ZPP-a, sud je nije ovlašten odbaciti, već s njom treba postupiti kao sa svakom drugom samostalnom tužbom, što znači da postupak po protutužbi treba izdvojiti i u izdvojenom postupku odlučiti o postavljenom zahtjevu. Gž 764/03 od 9.6.2003.

*

“Pravna osnova tužbenog zahtjeva je isplata premije osiguranja sukladno odredbama članka 912. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje : ZOO) kojim je propisano da je ugovaratelj osiguranja dužan platiti premiju osiguranja (…) u ugovorenim rokovima (…). Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da eventualno potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovi naknade štete ne utječe na obvezu tuženika kao ugovaratelja osiguranja za plaćanjem premije osiguranja. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, a u postupanju prvostupanjskog suda nisu uočene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Na pravilnost i zakonitost pobijane presude nije od utjecaja niti činjenica da je tuženik podneskom od 1. ožujka 2004. podnio protutužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 8.782,17 kn s pripadnom zakonskom zateznom kamatom po osnovi naknade štete. Navedeni je podnesak zaprimljen na prvostupanjskom sudu 2. ožujka 2004. nakon što je prvostupanjski sud zaključio glavnu raspravu i objavio pobijanu presudu. Sukladno odredbi članka 189. ZPP-a protutužba je po svom procesnom karakteru samostalna tužba pa tuženik nije dužan svoj zahtjev ostvarivati protutužbom, već to može učiniti i u samostalnoj parnici, niti je sud dužan (ali može) provesti jedinstven parnični postupak po tužbi i protutužbi. S obzirom je tuženik podnio protutužbu nakon što je prvostupanjski sud već objavio pobijanu presudu, a da pritom nije iskoristio svoje procesno ovlaštenje i nije pristupio na ročište 2. ožujka 2004. kada je mogao istaknuti protutužbeni zahtjev, činjenica da prvostupanjski sud pobijanom presudom nije odlučio o njegovom protutužbenom zahtjevu ne utječe na daljnje postupanje prvostupanjskog suda po protutužbi. Naime, prvostupanjski će sud u nastavku postupka izdati naredbu sudskoj pisarnici da se formira novi spis po protutužbi i izdvoji dio spisa koji se odnosi na protutužbu sukladno odredbi članka 170. Sudskog poslovnika. Nakon toga će provesti odvojeni postupak po protutužbi kao samostalnoj tužbi. Slijedom navedenog, valjalo je sukladno odredbi članka 368. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.”

VTSRH Pž 2899/2004-3

*

 

Ukoliko se tužbeni zahtjev tužitelja i zahtjev protutužbe tuženika odnose na novčano potraživanje, tada se takvi zahtjevi mogu uzajamno prebiti, zbog čega tuženik nije ovlašten ujedno isticati i prigovor prijeboja, budući da o prigovoru prijeboja sud može odlučivati samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, dok postavljenim protutužbenim zahtjevom tuženik ostvaruje

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 509/08-2 od 2.III.2009.

*

 

Činjenice da zahtjev protutužbe nije u svezi sa zahtjevom tužbe, i da se zahtjevi protutužbe i tužbe ne mogu međusobno prebijati, ne čine podnesenu protutužbu nedopuštenom zbog čega bi ju sud mogao odbaciti, niti predstavljaju razlog za odbijanje zahtjeva iz protutužbe, već je u navedenom slučaju sud trebao sa njom postupiti kao sa samostalnom tužbom, odnosno izdvojiti ju i o njoj odlučiti u izdvojenom postupku.

Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2301/08-2 od 26. III. 2009. godine.

*

Tuženik može do zaključenja glavne rasprave pred sudom podnijeti protutužbu. U slučaju da je tuženik protutužbu predao sudu prije zaključenja glavne rasprave, ali je ona dostavljena sucu koji vodi postupak nakon objave presude kojem je sud odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva, daljnji postupak po protutužbi provest će se kao po tužbi s time da će u daljnjem parničnom postupku tuženik nastupiti kao tužitelj.

VTSRH Pž 2899/2004-3

*

Protutužbenim zahtjevom tuženik ostvaruje protiv tužitelja samostalan tužbeni zahtjev, pa ako je riječ o novčanim potraživanjima, sud je dužan u presudi, ako utvrdi postojanje potraživanje tužitelja iz tužbenog zahtjeva i tuženika iz protutužbenog zahtjeva, izvršiti prebijanje utvrđenih potraživanja stranaka, dok u slučaju da tuženik izjavi prigovor prijeboja, sud može odlučivati samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

ŽS u Varaždinu, Gž 1410/05 od 10.10.2005.

Matrix

Pravo na podnošenje brisovne tužbe ima nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe, pa u slučaju kada je tužiteljica i nadalje ostala upisana u zemljišnoj knjizi kao suvlasnica, u istom suvlasničkom omjeru, kao i prije provedbe ugovora o darovanju, tada njezino knjižno prvo nije povrijeđeno.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1375/2008-2 od 15.5.2012.

*.

Upis povećanja površine jedne smanjenjem površine druge zemljišne čestice, izvršen bez donošenja rješenja kojim se takav upis određuje i nalaže njegova provedba u zemljišnoj knjizi, nije pogrešan već nevaljan upis za koji nisu bile ispunjene potrebne pretpostavke, pa se zaštita od takvog upisa ne ostvaruje zahtjevom za ispravak već zahtjevom za brisanje.

Županijski sud u Bjelovaru Gž-2272/2012 -2 od 15.11.2012.

*

Podnošenje brisovne tužbe ograničeno trogodišnjim prekluzivnim rokom iz čl. 129. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama odnosi se samo na daljnjeg (trećeg) poštenog stjecatelja, koji je knjižno pravo stekao u dobroj vjeri postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, a ne i na univerzalne sukcesore (nasljednike) neposrednog stjecatelja čijim nevaljanim (neistinitim) upisom je povrijeđeno knjižno pravo tužitelja, prema kojima se tužba može podnijeti bez vremenskog ograničenja sve do nastupa činjenica uslijed kojih bi tužiteljevo knjižno pravo i inače prestalo.

Županijski sud u Bjelovaru Gž 3035/2011-2 od 3.5.2012.

*

Na podnošenje brisovne tužbe aktivno legitimirana je osoba koja je nositelj nekog knjižnog prava koje je povrijeđeno nezakonitom uknjižbom u korist neke osobe.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1400/2009-2 od 21.8.2012.

*

Brisovnu tužbu može podnijeti samo osoba koja je prije osporavane promjene u zemljišnim knjigama bila upisana kao nositelj knjižnog prava i to samo protiv osobe koja je u zemljišnim knjigama uknjižena kao nositelj knjižnog prava.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 1092/07 od 9. 8.2010. (TS Dubrovnik P-3/07 od 27.2.2007.)

*

Tužitelj koji na temelju sudske odluke nastoji ishoditi upis svog vlasništva nekretnine u zemljišnu knjigu mora postaviti tužbeni zahtjev sukladan stanju nekretnine u zemljišnim knjigama. To se ne odnosi samo na oznaku katastarske čestice, broj zemljišno knjižnog uloška pojedine katastarske općine, već i na naziv, površinu, izgrađenost i druga svojstva čestice koja čini zemljišno knjižno tijelo navedeno u posjedovnici zemljišno knjižnog uloška.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 1037/07 od 18.2.2010. (TS Zagreb P-3784/97 od 6.10.2006.)

*

Nositelj knjižnog prava kojemu je to pravo povrijeđeno uknjižbom u korist treće osobe svoju zaštitu knjižnog prava može ostvarivati brisovnom tužbom. Protivna strana, osim što može osporavati postojanje povrijeđenog prava nositelja knjižnog prava, može u tom postupku isticati prigovor da su nastupile činjenice na temelju kojih je nositelju knjižnog prava povrijeđeno knjižno pavo i tako trebalo prestati.

Ako je nositelj knjižnog prava s osobom koja je kasnije upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnina sklopio ništav ugovor o prijenosu vlasništva nekretnine (na temelju kojeg je i upisana promjena vlasništva u zemljišnoj knjizi), ali su stranke tog ugovora naknadno sklopile valjan ugovor o prijenosu vlasništva nekretnine, nositelj knjižnog prava više ne može uspjeti u postupku pokrenutom brisovnom tužbom jer sklapanje novog valjanog ugovora o prijenosu vlasništva nekretnine predstavlja činjenicu na temelju koje bi njegovo povrijeđeno knjižno pravo i tako prestalo.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Paž 815/06 od 9.3.2010. (TS Osijek P-1319/05 od 16.12.2005.)

*

Tužbeni zahtjev u brisovnoj tužbi kojim tužitelj traži brisanje uknjižbe koja vrijeđa njegova prava i uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog prava mora biti određen. To znači da tužitelj mora točno navesti koji upis u zemljišnim knjigama se treba brisati i koje se ranije zemljišno knjižno stanje treba uspostaviti.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3945/07 od 26.2.2008.

Brisovnu tužbu (tužbu radi brisanja uknjižbe koja vrijeđa prava tužitelja i uspostavu prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja) može podnijeti samo osoba koja je kao nositelj knjižnog prava bila upisana prije osporavane promjene u zemljišnim knjigama. Tu tužbu ne može podnijeti osoba koja nikada nije ni bila upisana u zemljišne knjige premda je nekretninu stekla određenim pravnim poslom i ima valjan titulus.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 91/05 od 4.9.2007.

*

Brisovna tužba je stvarnopravna tužba kojom se štite samo upisana knjižna prava, zbog čega je brisovnu tužbu ovlaštena podići samo osoba koja je u zemljišnoj knjizi (bila) upisana kao nositelj knjižnog prava.

Županijski sud u Varaždinu Gž 104/2008-2 od 2.9.2009.

*

Nositelj knjižnoga prava ostvaruje pravo na brisanje uknjižbe kojom mu je to pravo povrijeđeno, sam ako nisu nastupile činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo ionako prestalo.

Županijski sud u Virovitici Gž 118/2008-2 od 13.10.2008.

*

Kad je knjižno pravo brisano na temelju presude donesene u parnici u kojoj nositelj knjižnog prava nije bio stranka, on ima pravo brisovnom tužbom osporavati valjanost upisa provedenog na temelju te presude.

Županijski sud u Šibeniku Gž 1075/2009 od 12.4.2010.

*

Trogodišnji rok zastare vrijedi samo za savjesnog stjecatelja nekretnina, dok prema nesavjesnom nije vremenski ograničen.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 734/2006-2 od 14.2.2008.

*

Brisovna tužba je stvarnopravna tužba kojom se štite samo upisana knjižna prava, zbog čega je brisovnu tužbu ovlaštena podići samo osoba koja je u zemljišnoj knjizi (bila) upisana kao nositelj knjižnog prava.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 104/08-2 od 02.IX.2008.

*

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. u svezi sa čl. 508. st. 1. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Što se tiče drugih bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP, valja reći da revident nije naveo koje bi to bitne povrede odredbi ZPP bile ostvarene i na koji način, već je samo općenito naveo kao razlog za izjavljivanje revizije bitne povrede odredbi ZPP, pa zbog toga ovaj sud nije ispitivao ostvarenje drugih bitnih povreda odredaba ZPP tijekom postupka.Ovaj sud međutim smatra da su nižestupanjski sudovi u primjeni materijalnog prava ostvarili pogrješan pravni pristup.Naime, u ovoj parnici radi se o tužbi za brisanje u smislu pravnog pravila paragrafa 68. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama, koji se primjenjivao kao pravno pravilo na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (“Narodne novine”, broj 53/91), do stupanja na snagu Zakona o zemljišnim knjigama 1. siječnja 1997. godine (“Narodne novine”, broj 91/96 i 114/01). Prema odredbi čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama nositelj knjižnog prava, koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe može radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe, koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati ako zakonom nije drukčije određeno. Brisovnu tužbu, dakle, može podnijeti samo nositelj knjižnog prava kojemu je povrijeđeno, odnosno zemljišnoknjižni ovlaštenik. U provedenom postupku nije utvrđeno zemljišnoknjižno stanje, kako sadašnje koje je sporno, tako i ono koje je prethodilo tom sadašnjem stanju, makar je prvostupanjski sud zatražio izvadak iz zemljišnih knjiga (list broj 11).Nižestupanjski sudovi svoje presude temelje na činjenici da nije sklopljen ugovor iz čl. 51. Zakona o građevinskom zemljištu (“Narodne novine”, broj 42/86, 41/88, 16/90 i 53/90) smatrajući tužbeni zahtjev osnovanim na temelju te činjenice.Zbog takvog pristupa nižestupanjskih sudova u primjeni materijalnog prava činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno. Naime, u smislu odredbe čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama, pa i pravnog pravila paragrafa 68. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama brisovnu tužbu mogla je podnijeti samo osoba, koja je nositelj knjižnog prava koje joj je povrijeđeno, tj. osoba koja je neposredno prije osporavanoga zemljišnoknjižnog upisa bila upisana kao nositelj knjižnog prava. Sadržaj spisa ne upućuje na zaključak da su tužitelji aktivno legitimirani na brisovnu tužbu, odnosno tužbu koja je predmet ove parnice, odnosno da su bili nositelji zemljišnoknjižnog prava, koje je predmet parnice. Zbog toga je zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova činjenično stanje za donošenje zakonite presude u ovom pravnom odnosu ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je ovaj sud na temelju čl. 395. st. 2. ZPP prihvatio reviziju i ukinuo presude nižestupanjskih sudova, te predmet vratio na ponovno suđenje.U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi sve činjenice odlučne za donošenje zakonite odluke u ovoj parnici, posebno vodeći računa o odredbi čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama.

VS RH Rev 1421/01-2

*

Brisanje upisanog založnog prava nije ovlaštena zahtijevati osoba koja neposredno prije osporavanog upisa nije bila upisana kao nositelj knjižnog prava.

VSRH Rev 1430/2000

*

Pogrješka u upisu prilikom provedbe uknjižbe prava vlasništva ispravlja se na način određen odredbama čl. 117. do 119. Zakona o zemljišnim knjigama a zaštita od povrede knjižnog prava uknjižbom u korist neke druge osobe može se zahtijevati samo brisovnom tužbom.

ŽS Vž Gž 461/2006-2

*

Predmet spora je zahtjev tužitelja za brisanje uknjižbe prava vlasništva predmetnih nekretnina na prvog-tuženika i upisa u korist drugog i trećeg tuženika koji su svoje pravo izveli iz nevaljane prednikove uknjižbe i uspostava ranijeg knjižnog stanja. Prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice i okolnosti važne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom sporu i na temelju takvih utvrđenja donio pravilnu odluku da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje brisovne tužbe. U konkretnom slučaju ne radi se o neistinitoj uknjižbi jer je provedena na temelju pravomoćne presude pa se takav upis ne može s uspjehom pobijati brisovnom tužbom. Zbog žalbenih prigovora potrebno je istaknuti da temelji zahtijevanja sudske zaštite brisovnom tužbom moraju postojati i biti dokazani u tijeku postupka, a ne mogu se temeljiti na činjenicama i okolnostima koje će se eventualno utvrditi naknadno. Tuženici u postupku imaju položaj jedinstvenih suparničara jer se uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja može uspostaviti jedino brisanjem uknjižbe u korist neposrednog stjecatelja, ali i upisa u korist osobe koja je svoje pravo izvela iz nevaljane prednikove uknjižbe. Kod toga je potrebno naglasiti da se brisovna tužba na temelju čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (“Narodne novine” br. 91/96) protiv neposrednog stjecatelja s uspjehom može podići, sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi se povrijeđeno knjižno pravo ionako brisalo iz zemljišne knjige.”

ŽS Sk Gž 988/2001

*

Brisovna tužba protiv neposrednog stjecatelja knjižnog prava može se podići, sve dok ne nastupe činjenice temeljem kojih bi se povrijeđeno knjižno pravo ionako brisalo iz zemljišne knjige.

ŽS Sk Gž 988/2001

*

Ovo zato što se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvoj grešci prilikom provedbe upisa koju bi bio ovlašten naknadno ispraviti zemljišnoknjižni sud primjenom odredaba čl. 116-119 ZZK, jer se kroz institut ispravka pogreške u upisu prema citiranim zakonskim odredbama ne može ispravljati upis za čiju provedbu nisu eventualno bile ispunjene sve pretpostavke odredjene zemljišnoknjižnim pravom, odnosno čijom provedbom je eventualno povrijedjeno nečije knjižno pravo, kako to čini sud prvog stupnja donoseći pobijano rješenje. Stoga bez pristanka predlagatelja nije bilo osnova za donošenje pobijanog rješenja o stavljanju izvan snage rješenja tog suda posl.br. Z-907/98-3 od 9. veljače 2001. godine, već je zahtjev predloženika za ispravak pogreške u provedbi navedenog zemljišnoknjižnog upisa brisanje hipoteke valjalo odbiti kao neosnovan, a predloženicima pristoji pravna mogućnost zaštitu svog eventualno povrijedjenog knjižnog prava ostvarivati tužbom za brisanje sukladno odredbi čl. 129 ZZK, a u svezi s odredbom iz čl. 342 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96 i 68/98 – u nastavku: ZV). Slijedom obrazloženog valjalo je uvaženjem žalbe predlagatelja uz pravilnu primjenu materijalnog prava sadržanog u citiranim odredbama ZZK pobijano rješenje preinačiti i odbiti kao neosnovan zahtjev predloženika za ispravak pogrešnog upisa – uknjižbe brisanja hipoteke dozvoljenog i provedenog u zemljišnoj knjizi temeljem rješenja suda prvog stupnja posl.br. Z-907/98-3 od 9. veljače 2001. godine, kako je to odlučeno u točki I izreke ovog rješenja. Ujedno je valjalo prvostupanjskom sudu naložiti brisanje uknjižbe založnog prava na predmetnoj nekretnini koja je u zemljišnoj knjizi provedena temeljem pobijanog rješenja od 2. srpnja 2001. godine, uz istovremenu uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja i brisanje zabilježbe žalbe protiv ovog pobijanog rješenja, kako je to i odlučeno u točki II izreke ovog rješenja. Ovo rješenje u točki I i II njegove izreke temelji se na odredbi čl. 127 ZZK.”

Županijski sud u Rijeci ŽS Ri Gž 2266/2001

*

 Zahtjev za utvrđenje “da je tuženik namiren sa svojim kreditom” je zahtjev na utvrđenje da pravni odnos nastao ugovorom o kreditu više ne postoji. Zato je dopuštena deklaratorna tužba s takvim zahtjevom.

VSRH Revt 128/2005-2

*

Knjižno je pravo povrijeđeno ako u vrijeme podnošenja prijedloga za njegovu promjenu, ograničenje i sl. upisom u zemljišnu knjigu nisu bile ispunjene materijalnopravne i zemljišnoknjižne pretpostavke za izvršeni uknjižbu, tj. ako je upis nevaljan. U konkretnom sporu to znači da bi upis hipoteke u korist tuženika na predmetnim nekretninama bio neistinit, ako je u trenutku podnošenja prijedloga tuženika za upis hipoteke u zemljišnu knjigu odredba ugovora o osiguranju tražbine hipotekom bila stavljena izvan snage, odnosno ako se je tuženik tog prava odrekao. Stoga se prava i obveze stranaka u ovom sporu mogu procjenjivati samo na temelju sadržaja odredaba sklopljenih ugovora (ugovora o kreditu i aneksa tom ugovoru), te dopunskih pravila obveznog prava.

VSRH Revt 120/2004-2

*

Nije ispunjena pretpostavka za podnošenje brisovne tužbe ukoliko tužitelj nije nikada bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik ili nositelj nekog drugog stvarnog prava, iz razloga što brisovnu tužbu može podnijeti samo nositelj knjižnog prava koje je povrijeneno uknjižbom.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 813/08-3 od 25.XI.2008.

*

Pogrješka u upisu prilikom provedbe uknjižbe prava vlasništva ispravlja se na način odrenen odredbama čl. 117-119 Zakona o zemljišnim knjigama a povreda knjižnog prava uknjižbom u korist neke druge osobe može se zahtijevati samo brisovnom tužbom.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 461/06-2 od 19.II.2008.

*

 

Kad je osoba u čiju je korist provedena uknjižba raspolagala knjižnim pravom u korist poštenog stjecatelja, rok za podnošenje brisovne tužbe, je tri godine, a počinje teći od knjižnog upisa.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1092/2008-3 od 20.4.2011.

*

Na tužbu za brisanje zemljišnoknjižnog upisa ovlašten je samo onaj tko je povrijeđen u svom knjižnom pravu.

Županijski sud u Zagrebu Gž 3389/2006 od 29.4.2008.

Matrix

Nema mjesta zabilježbi spora u odnosu na sve upisane suvlasnike, već samo na one suvlasnike koji su kao tuženici označeni u tužbi kojom je pokrenut spor i u odnosu na koje je predložen upis zabilježbe spora.

Županijski sud u Splitu Gžzk 608/2010 od 17.6.2010.

*

Nema mjesta zabilježbi spora zatraženoj zbog podnošenja prijedloga za ponavljanje pravomoćno dovršenog postupka jer pojam spora uključuje postupak koji je u tijeku, a ne onaj koji je pravomoćno dovršen.

Županijski sud u Splitu Gžzk 633/2009 od 27.11.2009.

*

Nije u dobroj vjeri ni prilikom stavljanja prijedloga za uknjižbu prava vlasništva osoba kojoj je poznato da je u zemljišnim knjigma upisana zabilježba spora na nekretnini.

Županijski sud u Splitu Gž 6910/2008 od 21.10.2009.

*

Kada se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje prava vlasništva nekretnine, a ne i upis tog prava, ostvarene su pretpostavke za upis zabilježbe spora.

Županijski sud u Splitu Gžzk 477/2009 od 18.1.2010.

*

U tijeku ovršnog postupka nije dopuštena zabilježba spora jer se zabilježbom ovrhe postiže ista svrha kao i zabilježbom spora.

Županijski sud u Varaždinu Gž 298/2009-2 od 26.3.2009.

*

Zabilježba upravnog postupka može se tražiti samo u slučaju kada se pred upravnim tijelom vodi postupak koji za rezultat ima upravni akt.

Županijski sud u Splitu Gžzk 469/2009 od 19.8.2009.

*

U izreci rješenja kojim se određuje zabilježba spora mora stajati oznaka poslovnog broja predmeta pod kojim se pred prvostupanjskim sudom vodi spor jer je upravo to smisao i svrha predmetne zabilježbe.

Županijski sud u Splitu Gžx 778/2009 od 16.11.2009.

*

Za određivanje zabilježbe spora potrebno je da tužba o sporu o knjižnom pravu u odnosu na koji se predlaže zabilježba podnesena sudu pri čemu nije pravno odlučno postoji li litispendencija ili ne.

Županijski sud u Šibeniku Gž 1030/2009 od 6.8.2009.

*

čl.81. st1.

Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZK, zabilježba spora je upis kojim se čini vidljivim da se glede knjižnog prava vodi pred sudom ili drugim nadležnim tijelom postupak čiji bi ishod mogao utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg, sadržaj ili opterećenje toga prava. Knjižna su prava ona prava za koja je ZZK ili drugim zakonom određeno da mogu biti predmet zemljišnoknjižnog upisa – pravo vlasništva i ostala stvarna prava na nekretninama, pravo nazadkupa, prvokupa, najma, zakupa, kao i koncesije, te ostala prava na nekretninama za koja je to posebnim zakonom dopušteno (članak 16. stavak 1. u svezi s člankom 30. stavak 1. ZZK). Iz pobijanog rješenja proizlazi da u sporu pred nadležnim trgovačkim sudom, predlagatelj tužbom traži utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji sporne nekretnine, sklopljenog između uknjiženog vlasnika – predloženika ad 1), kao prodavatelja i predloženika ad 2), kao kupca. Spor u kojem tužbeni zahtjev glasi samo na utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnine nije spor o knjižnom pravu, slijedom čega nije dopuštena zabilježba takvog spora u zemljišnoj knjizi.

Županijski sud u Šibeniku ŽS Ši Gž 167/2001

*

Parnica radi proglašenja nedopustivosti ovrhe na nekretnini kao predmetu ovrhe nije spor o nekom knjižnom pravu, niti od ishoda te parnice ovisi uknjižba, pripadanje, postojanje, opseg ili sadržaj tog knjižnog prava, pa stoga nije moguće u zemljišnoj knjizi, kod nekretnine koja je predmet ovrhe, ni odrediti zabilježbu spora iz navedene parnice.

Gž-414/10-2, od 4. VI. 2010.

*

Tijekom revizijskog postupka nije moguće odrediti upis zabilježbe spora, jer navedeni upis pretpostavlja postojanje postupka o nekom knjižnom pravu koji još nije pravomoćno okončan.

Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1142/10-2, od 10. IX. 2010.

*

Nije dopuštena zabilježba spora u kojem se traži utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnine.

ŽS Ši Gž 167/2001

*

Iako se pred sudom vodi spor, radi nedopuštenosti ovrhe na nekretninama, to nje spor glede knjižnog prava i ne postoje zakonske pretpostavke za zabilježbu takovog spora.

Gž-150/07-2, od 1. veljače 2007.

*

Ukoliko je u tijeku ovršni postupak, tada nije dopuštena zabilježba spora iz razloga što se zabilježbom ovrhe postiže ista svrha kao i zabilježbom spora.

Gž. 298/09-2 od 26. III.2009.

Matrix

 Ako je nekretnina u rješenju o nasljeđivanju utvrđena kao izvanknjižno vlasništvo ostavitelja a prednica ostavitelja također nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, onda se nasljednik može upisati u zemljišnu knjigu kao vlasnik samo ako pokrene pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, ali ne i na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju.

Kratki tekst odluke:

“No u pogledu nekretnina koje su u rješenju o nasljeđivanju utvrđene kao izvanknjižno vlasništvo treba upozoriti žalitelja da niti njegova prednica nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, a što znači da se na tim nekretninama, a na temelju predmetnog rješenja o nasljeđivanju, ne može upisati niti on kao nasljednik, jer nije udovoljeno materijalnoj pretpostavci knjižnog prednika iz čl. 40. Zakona o zemljišnim knjigama.  To ne znači da nasljednik nije također izvanknjižni vlasnik tih nekretnina, budući da je on vlasništvo tih nekretnina stekao nasljeđivanjem, kao jednim od zakonom dopuštenih načina stjecanja prava vlasništva na nekretninama u smislu odredbe čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine”, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06). Međutim, nasljednik se ne može upisati u zemljišnoj knjizi kao vlasnik na temelju rješenja o nasljeđivanju, već isti može pokrenuti pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, radi sređivanja vlasništva ili utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama.”

Županijski sud u  Varaždinu, Gž-511/09-2, od 29. IV. 2009.

 

Upis u zemljišne knjige na temelju presude protiv tuženika koji nisu uknjiženi kao vlasnici, zemljišnoknjižni sud dopustit će ako je u izreci presude utvrđeno da se radi o isključivim nasljednicima odnosno o svim pravnim sljednicima knjižnog prednika u svim drugim slučajevima nužno je uz prijedlog za upis i presudu dostaviti knjižne isprave koje dokazuju slijed od knjižnog prednika do tuženika.

Županijski sud u Splitu Gžzk 523/2011 od 21.6.2011.

*

Zabilježba spora ne može se provesti jedino ako se upis zahtijeva protiv onoga koji je u vrijeme podnošenja zahtjeva za upis upisan kao nositelj knjižnog prava glede kojeg se zahtijeva upis ili bude istovremeno uknjižen ili predbilježen.

Županijski sud u Splitu Gž 6677/2007 od 28.3.2008.

*

Zabilježba spora ima pravni učinak da pravomoćna presuda donesena u povodu tužbe djeluje i protiv onih koji su stekli knjižna prava pošto je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu.

Županijski sud u Šibeniku Gž 595/2010-2 od 29.3.2010.

*

 

Kad se uknjižba zahtijeva na temelju presude, zemljišnoknjižni sud nije ovlašten o knjižnom predniku ispitivati jesu li tuženici nasljednici upisanih osoba.

 Županijski sud u Splitu Gžzk 587/2009 od 11.11.2009.

*

 

Tužitelj iz spora o pravu vlasništva na nekretnini može tražiti zabilježbu spora iako tuženik u zemljišnim knjigama nije upisan kao vlasnik nekretnine, ako uz prijedlog za zabilježbu priloži ispravu koja je podobna za upis takvoga tuženikovog prava.

Županijski sud u Virovitici Gž 312/2010-2 od 11.11.2010.

*

Prema pravnom pravilu iz paragrafa 21. biv. Zakona o zeljišnim knjigama, koje se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (“Narodne novine”, broj 71/91), upisi su dopušteni jedino protiv onoga, koji je u vrijeme podnesene molbe u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik zemljišta ili imalac prava, u pogledu kojega ima da se čini upis, ili koji bude bar u isto doba kao takav uknjižen ili predbilježen. Ako pravni prednik osobe koja zahtijeva upis nije upisan kao nositelj knjižnog prava na koga se odnosi zahtjev za upis, zemljišnoknjižni sud će, u skladu s načelom legaliteta, odbiti zahtjev za uknjižbu jer njezina provedba ne bi bila u skladu sa zemljišnoknjižnim stanjem (pravno pravilo iz paragrafa 104. st. 1. toč. 1. Zakona o zemljišnim knjigama). Budući da u konkrentom slučaju nije kao vlasnik predmetne nekretnine upisana osoba u odnosu na koju se traži uknjižba, već je upisana treća osoba, zatražena uknjižba prava vlasništva nije mogla biti provedena s obzirom na citirano pravno pravilo iz paragrafa 21. Zakona o zemljišnim knjigama, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog za uknjižbu.” Napomena: Sada vidi članak 40. Zakona o zemljišnim knjigama (“Narodne novine”, broj 91/96).

Županijski sud u Splitu ŽS St Gž 1666/1996

*

Tužitelj je u tužbi, koja je zaprimljena kod prvostupanjskog suda dana 24. siječnja 1995. godine, naveo, da je s tuženom dana 11. veljače 1994. godine sklopio kupoprodajni ugovor za nekretninu upisanu u zk.ul.br. 2523 k.o. C., koja se sastoji od stambene zgrade, garaže i dvorišta, da je isplatio kupoprodajnu cijenu i podmirio porezne obveze, te da tužena odbija priznati tužitelju pravo vlasništva i u međuvremenu je darovnim ugovorom otuđila iste nekretnine.U tužbenom zahtjevu tužitelj je tražio da se utvrdi vlasnikom kupljene nekretnine i da mu tužena izda tabularnu ispravu.Tijekom parnice u podnesku zaprimljenom kod prvostupanjskog suda dana 10. listopada 1997. godine tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev na način opisan u izreci drugostupanjske presude.U obrazloženju drugostupanjske presude, sud drugog stupnja navodi utvrđenje suda prvog stupnja, da je tužena dana 9. svibnja 1994. godine sklopila ugovor o darovanju predmetne nekretnine sa sinom V. M., te da je V. M. upisani vlasnik te nekretnine, ne ulazeći u ocjenu da li je tužena potpisala citiranu punomoć na temelju koje je D. M. kao punomoćnik tužene sklopio sa tužiteljem citirani ugovor o prodaji iste nekretnine, te da li se slijedom toga radi o valjanom ugovoru sklopljenog na temelju zastupanju u okviru odredbe čl. 88. Zakona o obveznim odnosima, te da tužena više nije upisana vlasnikom predmetne nekretnine, već njezin sin V. M..Prihvaćajući činjenice relevantne za presuđenje u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, sud drugog stupnja pravilno je ocijenio imajući na umu odredbu čl. 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (ranije čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima), da tužena nije pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari.Naime, sud drugog stupnja pravilno je zaključio, da bi se zahtjev za promjenu uknjižbe prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjizi mogao postaviti prema onoj osobi koja je upisana kao vlasnik na nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjizi (čl. 40. Zakona o zemljišnim knjigama). Dakle, pravo vlasništva na nekretnini stječe se upisom u zemljišnu knjigu, pa kupac iz ugovora o prodaji nekretnine ne može tražiti da ga se kao kupca utvrdi vlasnikom nekretnine, već je ugovor o prodaji pravni osnov za stjecanje vlasništva na nekretnini, a način stjecanja je uknjižba u zemljišne knjige. Sud drugog stupnja pravilno je zaključio, da se ne radi o zahtjevu za izdavanje tabularne isprave, koja se osniva na ugovornom odnosu između stranaka, tj. kada se traži ispunjenje obveze iz ugovora o kupoprodaji nekretnina ukoliko isti ugovor nije sposoban za zemljišno-knjižnu provedbu, jer u sebi ne sadrži tzv. klauzulu intabulandi.Stoga je sud drugog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelja odbio s tužbenim zahtjevom za razliku od suda prvog stupnja, koji je pogrešno primijenio materijalno pravo prihvaćajući tužbeni zahtjev.Iz navedenih razloga valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

VS RH Rev 1337/02-2

*

Predlagatelj upisa je prijedlogu priložio javnu ispravu – pravomoćnu presudu u kojoj je protustranka označena kao „Novogradnja“ d.d. u stečaju D., dok je nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja GP „Novogradnja“ D., pa kako predlagatelj prijedlogu nije priložio elaborat o pretvorbi društvenog poduzeća GP „Novogradnja“ D. iz kojeg bi proizlazilo da su predmetne nekretnine unesene u društveni kapital te pravne osobe u postupku pretvorbe, ne može se dopustiti upis nekretnina koje se u zemljišnoj knjizi vode kao društveno vlasništvo s pravom korištenja GP „Novogradnja“ D. u korist predlagatelja.

Županijski sud u Bjelovaru, Gž-43/07-2, od 22. ožujka 2007.

Matrix

"Ukoliko  se  radi o  imovini  koju  su  stranke  kao  bračni  drugovi  stekli  radom  za  vrijeme  trajanja bračne  zajednice,  tada  činjenica  da  se  na  imovinu  uknjižio  tuženik  kao  vlasnik  u 1/1  dijela,  ne  dovodi  u  pitanje  pravno  svojstvo  ove  imovine  niti  dovodi  u  pitanje suvlasnički  udjel  tužiteljice  na  toj  imovini,  ako  stranke  nisu  drugačije ugovorile.“  

–  Odluka  Vrhovnog  suda  RH,  br.  Rev  577/08-2,  od  1.  travnja 2009.;

 „Prilikom  utvrđenja  suvlasništva  na  bračnoj  stečevini,  sud  nije  ovlašten odrediti  umjesto  diobe,  isplatu  vrijednosti  suvlasničkog  dijela,  osim  ako  se utvrdi  da  jednom  od  suvlasnika  pripada  znatno  manji  dio  stvari.“

 –  Odluka Županijskog  suda  u  Varaždinu,  br.  Gž.  385/05-2,  od  30.  lipnja  2005.

"Za  ocjenu  prava  vlasništva  bračnih  drugova  na  bračnoj  stečevini,  mjerodavni su  propisi  koji  su  vrijedili  u  vrijeme  njezina  stjecanja "

(Odluka  Vrhovnog  suda RH,  br.  Rev  57/2005-2,  od  14.  prosinca  2005).  

„Kada  je  stjecanje  zajedničke imovine  (obiteljske  kuće)  započelo  prije,  a  završilo  poslije  stupanja  na  snagu Obiteljskog  zakona,  za  pravilnu  primjenu  materijalnog  prava  pri odlučivanju  o udjelima  supružnika  u  toj  imovini,  potrebno  je  utvrditi  kada  je  izvršen  pretežiti dio  radova  na  izgradnji  objekta,  budući  da  o  tome  ovisi  hoće  li  se  stjecanje bračne  stečevine  prosuđivati  primjenom  odredaba  Zakona  o  braku  i  porodičnim odnosima  ili  primjenom  odredaba  Obiteljskog  zakona.“  

–  Odluka  Županijskog suda  u  Bjelovaru,  br.  Gž-657/09-2,  od  26.  ožujka  2009.

  „Imovina  stečena  na  temelju  statusa ratnog  vojnog  invalida  Domovinskog  rata,  ne  može  se  smatrati  imovinom stečenom  u  braku  i  kao  takva  ne  može  predstavljati  bračnu  stečevinu  stranka“.  

-Odluka  Vrhovnog  suda  RH,  br.  Rev  1365/2008-2,  od  10.  veljače  2010;  

„Ne predstavlja  bračnu  stečevinu  nekretnina  koju  je  jedan  bračni  drug  stekao  na ovršnoj  javnoj  dražbi  i  platio  je  novcem  koji  nije  predstavljao  bračnu stečevinu.“  

–  Odluka  Vrhovnog  suda  RH,  br.  Rev  369/06-2,  od  26.  ožujka 2008.

 "Sklapanjem braka ne mora nastati istovremeno i bračna zajednica (nije dovoljno da brak formalno postoji, već je potrebno da bračnidrugovi stvarno žive u bračnoj zajednici), ali bračna zajednica je sastavni dio braka i može trajati jedino isključivo za trajanja braka. Postojanje bračne zajednice sud treba utvrditi ako postane sporno smatra li se određena imovina bračnom stečevinom ili se radi o vlastitoj imovini. Teret dokazivanja o trenutku prestanka bračne zajednice na onom je bračnom drugu koji tvrdi da je bračna zajednica određenog dana prestala jer se u protivnom presumira da bračna zajednica traje sve do prestanka braka. U sudskoj praksi je ocijenjeno da okolnost što su stranke stanovale odvojeno, uz činjenicu da je do toga došlo voljom stranaka i da su se dugotrajno nastavili svakodnevni kontakti stranaka, ne upućuje na postojanje prekida bračne zajednice

(Vrhovni sud RH, br. Rev 361/92-2, od 12. ožujka 1992) .

"Ako bračni drugovi steknu određenu imovinu nakon prestanka bračne zajednice,ta imovina ne ulazi u bračnu stečevinu. Također, da bi se u postupku utvrdila bračna stečevina bračnih drugova, nije potrebno da je brak između stranaka razveden.“

– Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž.1064/07-2, od 13.veljače 2008.

Rad je konstitutivni element za nastanak bračne stečevine. U obzir dolazi svaki oblik rada kojim se stvara vrijednost odnosno koji je jedan od bračnih drugova upotrijebio za stvaranje imovine koja ima status bračne stečevine.To može biti rad na temelju kojega se ostvaruje pravo na plaću ili naknadu,ostvarivanje prihoda samozapošljavanjem, obavljanjem poljodjelskih poslova, a kao udjel bračnog druga uzima se i rad u kućanstvu, rad oko odgoja i brige o djeci ili drugim članovima obitelji te svaki drugi oblik rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine

(Vrhovni sud RH, br. Rev 1084/08-2, od 29. listopada 2008.)

„Imovina koju je jedan bračni drug stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ne predstavlja posebnu imovinu tog bračnog druga ako je ta imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice i ako su oba bračna druga prihvatila i izvršavala obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je sklopio jedan bračni drug.“

– Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br.Gž.910/12-2, od 4. veljače 2013.

 „U konkretnom slučaju zato nema sumnje u pravilnost zaključka da je tužiteljica, nakon što su roditelji tuženika ovome darovali prijeporne nekretnine u cijelosti, 1/2 istih stekla od tuženika temeljem darovnog ugovora, te da u tom dijelu ona predstavlja njezinu vlastitu (posebnu)imovinu.”

– Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 696/06-2, od 3. listopada2006.

 

„Sudjelovanjem u otplati dijela kredita tijekom trajanja braka, kojim je prije zaključenja braka jedan od bračnih drugova kupio stan, drugi bračni drug ne stiče stvarno pravo na dijelu tog stana, već obveznopravni zahtjev razmjerno uloženim sredstvima u otplati kredita.“

– Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev3024/90-2, od 30. prosinca 1991.;

„Novčana sredstva koje jedan bračni drug dobije kao kredit i otplaćuje ga, ne predstavlja njegovu vlastitu imovinu, a nakon razvoda braka dug tog bračnog druga s osnova kredita koji je utrošen za povećanje zajedničke imovine ili za druge zajedničke potrebe predstavlja dug koji tereti oba bivša bračna druga.“

– Odluka Županijskog suda u Varaždinu,br. Gž.3608/13-3, od 17. srpnja 2013.

“Iznosi isplaćeni jednom bračnom drugu s naslova naknade za pretrpljenu štetu ne predstavljaju bračnu stečevinu, nego posebnu imovinu tog bračnog druga.“

-Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 929/07-2, od 2. travnja 2008

"Kad bračni drug zahtijeva vraćanje sredstava  uloženih  u  stan  drugog  bračnog druga, radi poboljšanja uvjeta stanovanja, treba uzeti u obzir da se bračni  drug koji je ulagao  i  sam  koristio rezultatima svojih ulaganja" 

Iz obrazloženja citiramo:

“Pogrešan  je  pravni pristup nižestupanjskih sudova da je tuženica ulagala u stan za drugoga, jer je i ona stanovala u tome stanu i za vraćanje  onoga  što  je  tuženica u stan svog pokojnog supruga uložila treba postojati osnova ili u zakonu ili u ugovoru,  a  ako  nje  nema, nema ni obveze vraćanja. Osim toga valja imati na umu da bi se o zahtjevu za naknadu ulaganja učinjenih  u  stan  pokojnog  supruga  tuženice  moralo odlučivati tako da bi došli u obzir samo izdaci ako nisu obuhvaćeni  koristima  koje je sama tuženica imala korištenjem te stvari“.

(Vs RH, Rev. 3547/94, od 29. 1. 1998. - Izbor odluka  1/1998  -  79)

 

Da bi utvrdio da li otpremnina tužiteljice predstavlja bračnu stečevinu ili posebnu imovinu tužiteljice, sud je dužan utvrditi da li je tužiteljica otpremninu u stranoj državi primila ovisno o poslovnim rezultatima njezina poslodavca i bez obzira na duljinu njezinog staža kod istog poslodavca ili je ostvarenje naknade ovisilo o duljini trajanja radnog odnosa prije prestanka radnog odnosa, odnosno utvrditi kakvo pravno značenje ima isplaćena naknada prema propisima zemlje u kojoj je tužiteljica bila u radnom odnosu.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 773/08-3 od 15.IX.2008.

*

“Prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog poimanja u vezi s primjenom materijalnog prava nije u relevantnom pravcu raspravio predmet spora niti utvrdio pravnoodlučne činjenice i okolnosti. Naime, prvostupanjski sud svoju odluku – da su stranke suvlasnici za po jednu polovicu u izreci pobijane presude označene obiteljske kuće i pokretnina – temelji na odredbi članka 249. stavak 1. Obiteljskog zakona i utvrđenju da je ta imovina stečena za vrijeme trajanja braka i izvanbračne zajednice parničnih stranaka. Odredbe OBZ-a/03, pa tako i odredba njegovog članka 249. stavak 1., kojom je propisano da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici imovine stečene u braku, primjenjuje se na imovinske odnose bračnih drugova nastalih nakon stupanja na snagu toga Zakona (22. srpnja 2003.), a ne može se retroaktivno primjenjivati i na imovinske odnose bračnih drugova nastalih prije stupanja na snagu OBZ-a/03. – A u ovom konkretnom slučaju prema utvrđenjima prvostupanjskog suda očito je izgradnja sporne obiteljske kuće definitivno završena 2000., dakle prije stupanja na snagu OBZ-a/03. Stoga utvrđenje suvlasničkih dijelova stranaka u predmetnoj obiteljskoj kući treba izvršiti prema tada važećim propisima. Prije sada važećeg OBZ-a/03 bio je u primjeni Obiteljski zakon – NN 162/98 (dalje: OBZ/98), koji je stupio na snagu dana 1. srpnja 1999., kojim je također bila propisana (članak 253. stavak 1.) zakonska presumpcija da su bračni drugovi suvlasnici bračne imovine (“stečevine”) na jednake dijelove, ako nisu drugačije ugovorili. – A prije toga Zakona bio je u primjeni Zakon o braku i porodničnim odnosima (NN 11/78, 27/78 i 45/89 – dalje ZBPO), prema kojem se veličina suvlasničkih dijelova bračnih drugova u bračnoj imovini utvrđivala prema njihovim pojedinačnim doprinosima (radom i sredstvima) u stvaranju odnosno stjecanju te imovine. Stoga je za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu glede predmetne obiteljske kuće potrebno prethodno cjelovito raspraviti i pouzdano utvrditi koliki je bio doprinos (radom i sredstvima) pojedine od stranaka u izgradnji te kuće do 1. srpnja 1999., uz prethodno utvrđenje što je i koliko do tada izgrađeno i vrijednosti do tada izgrađenog, kao i vrijednosti onoga što je napravljeno nakon toga datuma, a što strankama pripada na jednake dijelove.”

ŽS Du Gž 18/2006

*

Ukoliko su tuženi pokretninu koja je predmet parničnog postupka prodali i predali u posjed trećoj osobi za vrijeme trajanja parničnog postupka, sud nije ovlašten odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi suvlasnicom predmetne pokretnine u . dijela.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 173/07-2 od 19.II.2007.

*

Ocijenjeno je da nije riječ o zajedničkoj imovini bračnih drugova, kad je automobil na kredit kupio jedan od bračnih drugova nakon što je već duže vrijeme bila prekinuta bračna zajednica.

VSRH Rev 1289/2006-2

*

Da bi se u postupku utvrdila bračna stečevina bračnih drugova, nije potrebno da je brak izmenu stranaka razveden.

Županijski sud u Varaždinu, Gž.1064/07-2 od 13. II. 2008.

*

Činjenica da je tužiteljica bila suvlasnica u ¼ dijela predmetnih nekretnina temeljem bračne stečevine u vrijeme zasnivanja založnog prava na tim nekretninama, utječe na pravo stjecatelja založnog prava, bez obzira što ista nije bila upisana u zemljišne knjige, jer u konkretnom slučaju pred načelom povjerenja u zemljišne knjige, prednost ima načelo da nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1356/06-2 od 03.I.2007.

*

Adaptacija sastavnog dijela stana (drvarnice) od strane jednog bračnog druga, ne može se smatrati pravnom osnovom za samostalno stjecanje stvarnih prava na tom dijelu stana, ako je takva adaptacija, dogradnja ili nadogradnja, učinjena bez suglasnosti suvlasnika, već se o pravu na naknadu onome tko je dogradio, nadogradio ili preuredio zgradu, odlučuje prema pravilima obveznog prava.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 185/07-2 OD 30.V.2007.

*

Imovina stečena ugovorom o doživotnom uzdržavanju, koji ugovor su sklopili jedan bračni drug i primatelj uzdržavanja, smatra se vlastitom imovinom.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1360/06-2 od 27.XI.2006.

*

Kada se tužiteljica u tužbi poziva na pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva na pokretnini, temeljem bračne stečevine, tada u takvom sporu, kao tuženica ne može biti samostalno legitimirana tužiteljičina bivša svekrva, već je tužiteljica dužna tužbom obuhvatiti i bivšeg supruga, time da je tužbeni zahtjev potrebno postaviti u smislu utvrnenja suvlasničkih prava i za preostali dio suvlasničke pokretnine, a ne samo za 1/2 dijela pokretnine (automobila).

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 70/07-2 od 22.V.2007.

*

Prilikom utvrđenja suvlasništva na bračnoj stečevini, sud nije ovlašten odrediti umjesto diobe, isplatu vrijednosti suvlasničkog dijela, osim ako se utvrdi da jednom od suvlasnika pripada znatno manji dio stvari.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 385/05-2 od 30. VI. 2005.

*

Sud smije donijeti djelomičnu presudu i glede dijela zahtjeva koji je među strankama sporan.

VSRH Rev 1289/2006-2

*

Kada solidarna obveza nije posebno propisana zakonom, bračni drugovi su solidarno odgovorni ako je pravni posao iz kojeg proistječe dugovanje, usmjeren na stjecanje imovine koja ulazi u bračnu stečevinu, pri čemu je bračni drug, kojeg se tereti na solidarnu odgovornost s bračnim drugom koji je izravni dužnik, upoznat s osnovom zaduženja te ju je odobrio odnosno od toga prihvaća ostvarenu korist.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 632/07-2 od 12.IX.2007.

*

Početak tijeka zastarnog roka kada se zahtjeva povrat neosnovano stečenog, teče od dana stjecanja bez osnove, odnosno od dana kada je izvanbračni drug prodao nekretninu koja predstavlja imovinu stečenu izmenu izvanbračnih drugova za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice.

Županijski sud u Varaždinu, Gž.505/07-2 od 22.I.2008.

*

Kada je stjecanje zajedničke imovine (obiteljske kuće) započelo prije a završilo poslije stupanja na snagu Obiteljskog zakona, za pravilnu primjenu materijalnog prava pri odlučivanju o udjelima supružnika u toj imovini, potrebno je utvrditi kada je pretežiti dio radova na izgradnji izvršen, jer od toga ovisi da li će se stjecanje bračne stečevine prosuđivati primjenom odredbi Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine” broj 11/78, 45/89 i 59/90), ili primjenom odredbi Obiteljskog zakona.

Županijski sud u Bjelovaru, Gž-657/09-2 od 26. III. 2009. godine.

 

Tužitelj nema pravo na isplatu vrijednosti darovane nekretnine ukoliko prije toga nije opozvao ugovor o darovanju, bez obzira što se radi o nekretnini koju je darovao izvanbračnoj supruzi.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1218/09-3 od 11.I.2010.

*

Nema mjesta spajanju parnice radi rastave braka i imovinsko-pravnog spora istih stranaka radi utvrđenja bračne stečevine.

ŽS Ri Gž 451/2001

*

Na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice do stupanja na snagu Obiteljskog zakona (1. srpnja 1999.) primjenjuju se odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima.

VSRH Rev 171/2005-2

*

Tužiteljica nema pravo stjecanja suvlasništva na kući, bez obzira na činjenicu što je zajedno sa izvanbračnim drugom dovršavala istu za vrijeme izvanbračne zajednice, ukoliko je predmetnu kuću sagradio izvanbračni drug prije početka izvanbračne zajednice.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 173/07-2 od 19.II.2007. – Potvrđneno VSRH, Rev. 745/07-2 od 09.IV.2008.

*

Okolnost da je tužitelju kao 100%-tnom invalidu Domovinskog rata, u skladu s člankom 16. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Narodne novine” broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 58/95 i 11/96), na cijenu utvrđenu prema članku 11. stavku 1. točke 1. do 6. tog Zakona, priznat popust od 100% dakle, da je taj stan imao cijenu od 0,00 kn, ne mijenja karakter ugovora o kupoprodaji tog stana između Republike Hrvatske odnosno MORH-a kao prodavatelja i tuženika kao kupca. Tuženik je, koristeći ovo pravo na popust prilikom kupnje stana, iskoristio svoje osobno pravo koje je stekao kao hrvatski vojni invalid, a imovina stečena na temelju tog prava ne može se smatrati imovinom koja bi bila stečena radom ili koja potječe iz te imovine.

ŽS Vg Gž 958/2002-2

*

Ugovor o utvrđenju i diobi zajedničke imovine u svezi s razvodom, nije ugovor o uređenju imovinskih odnosa (bračni ugovor) za koji se tražio oblik javnobilježničkog akta.

VSRH Rev 2414/1996

 

Na temelju izvanbračne veze koja je trajala za vrijeme trajanja braka jednog od izvanbračnih drugova, ne mogu nastati imovinski odnosi na principima stjecanja bračne imovine.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1168/08-2 od 21.X.2008.

*

U sporu radi utvrđenja bračne stečevine koji je pokrenuo jedan bračni drug, treća osoba ne može biti utužena samostalno.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 70/07-2 od 22.V.2007.

*

Pobojnost sporazuma (izvan)bračnih drugova o imovinskim odnosima ne može se isticati prigovorom u parnici već temeljem konstitutivne odluke suda o poništenju takvog sporazuma.

VSRH Rev 1159/2001-2

*

Nakon stupanja na snagu Obiteljskog zakona (NN 116/03) više se ne može raspravljati u kojem omjeru je bračni drug doprinio stjecanju zajedničke imovine, a to iz razloga što vrijedi zakonska predmnjeva da su bračni drugovi suvlasnici na jednake dijelove bračne stečevine, s time da je sud dužan utvrditi što predstavlja posebnu imovinu pojedinog bračnog druga, a što bračnu stečevinu.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1517/05-2 od 10.XI.2005.

*

Tužiteljica koja je snosila cjelokupne troškove uzdržavanja zajedničkog djeteta, dakle i troškove koje je bio u obvezi plaćati tuženik, ima pravo tražiti naknadu troškova uzdržavanja retroaktivno, za razdoblje u kojem obveznik uzdržavanja nije ispunjavao svoju obvezu.

Županijski sud u Varaždinu, Gž.731/08-2 od 06.V.2008.

*

Nakon stupanja na snagu Obiteljskog zakona (NN 116/03) više se ne može raspravljati u kojem omjeru je bračni drug doprinio stjecanju zajedničke imovine, a to iz razloga što vrijedi zakonska predmnjeva da su bračni drugovi suvlasnici na jednake dijelove bračne stečevine, s time da je sud dužan utvrditi što predstavlja posebnu imovinu pojedinog bračnog druga, a što bračnu stečevinu.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1517/05-2 od 10.XI.2005.

*

Kad je stan kupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice do dana početka primjene Obiteljskog zakona (NN 162/98), tj. do 1. srpnja 1999., a dug tereti samo jednog bračnog druga koji je nakon prestanka bračne zajednice nastavio s otplatom duga, na stečenu imovinu primjenjuju se odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja (kupnje) stana.

VSRH Rev 973/2005-2

*

Kada sporna činjenična osnova ne daje osnovu za izravnu primjenu zakonske presumpcije o automobilu kao dijelu bračne stečevine, tada je sud dužan utvrditi suvlasničke omjere stranaka na automobilu i način vršenja suposjeda na istom.

Županijski sud u Varaždinu, Gž.1615/06-2 od 21.III.2007.

*

Tužba radi utvrđenja bračne stečevine u odnosu na trgovačka društva (u kojem slučaju je potrebno tužbu proširiti i na ta trgovačka društva) ne može se smatrati vlasničkom tužbom, budući da stjecanje prava na poslovne udijele ne može biti temeljeno na stvarnom pravu već isključivo na Zakonu o trgovačkim društvima, odnosno, na općim pravilima obveznog prava.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 958/03-2 od 18. VIII. 2003.

*

Ne predstavlja bračnu stečevinu nekretnina koju je jedan bračni drug stekao na ovršnoj javnoj dražbi i platio je novcem koji nije predstavljao bračnu stečevinu.

VSRH Rev 369/2006-2

 

Ukoliko je nekretnina kupljena za vrijeme trajanja braka a gradnja građevine na toj nekretnini dovršena je za vrijeme važenja Zakona o braku i porodičnim odnosima, tada će sud prilikom odlučivanja o bračnoj stečevini, primijeniti Zakon o braku i porodičnim odnosima, imajući u vidu temeljno načelo pravnog poretka o zaštiti stečenih prava.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 724/08-2 od 10.III.2008.

*

“Neosnovan je prigovor promašene pasivne legitimacije, kojeg revidenti opetovano ističu u reviziji. Pravo zahtijevati utvrđenje bračne stečevine, u odnosu na umrlog bračnog druga, ne ovisi o pokretanju ili provedbi ostavinskog postupka, pa stoga ni o upućivanju jednog od nasljednika na parnicu radi utvrđenja ostavinske imovine, jer je odredbama čl. 13. i 14. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine” br. 52/71 i 47/78), koji je bio na snazi u vrijeme smrti I. R., propisano da osobu, koja je umrla bez potomaka, nasljeđuju njegov bračni drug, te braća i sestre umrloga. Nasljedstvo se, prema odredbi čl. 128. st. 1. Zakona o nasljeđivanju, otvara smrću, s daljom posljedicom prelaska ostavinske imovine trenutkom smrti ostavitelja po sili zakona na njegove nasljednike (čl. 135. Zakona o nasljeđivanju). Nije stoga osnovana tvrdnja revidenata da se bez provedbe ostavinskog postupka ne može voditi ovaj postupak zato što se ne znaju ostaviteljevi nasljednici.”

VSRH Rev 1079/2003-2

*

Kada je tužena kupila stan temeljem Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo u vrijeme kada nije bila u izvanbračnoj niti bračnoj zajednici sa tužiteljem, te je ista bila i upisana u knjigu položenih ugovora kao vlasnica istog, tada činjenica da je aneks ugovora kojim je izvršen obračun dugovanog iznosa, obročna otplata te izvršena isplata ukupne cijene, sastavljen u vrijeme kada je trajala izvanbračna zajednica, ne daje pravo suvlasništva tužitelja na istom, niti u slučaju da su novčana sredstva kojim je isplaćena ukupna cijena stana bila njegova.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1316/08-2 od 06.X.2008.

 

*

Ukoliko su bračni drugovi investirali u adaptaciju i dogradnju na nekretnini koja je u vlasništvu trećih osoba, sud će prilikom utvrđivanja bračne stečevine utvrditi sudjelovanje bračnih drugova u izgradnji i adaptaciji tih nekretnina kako na osnovu ulaganja iz vrijednosti njihove posebne imovine, tako i temeljem uloženih sredstava iz zajedničke imovine, te temeljem tako utvrđene vrijednosti utvrditi udio bračnih drugova u bračnoj stečevini, imajući u vidu neoborivu pretpostavku da su bračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima imovine koja je stečena temeljem rada za vrijeme trajanja braka, te obvezati vlasnike nekretnine da svakom bračnom drugu isplate naknadu na ime uloženih materijalnih sredstava sukladno pravima obveznog prava o stjecanju bez osnove.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1663/04-2 od 29. XII. 2004.

*

Ako samo jedan bračni drug otplaćuje dug (obročna otplata) nastao kupnjom stana (povećanjem imovine) taj se dug neće uzeti u obzir kod utvrđivanja udjela bračnih drugova u zajedničkoj imovini samo ako drugi bračni drug pruži osiguranje da će prilikom isplate duga namiriti odgovarajući dio.

VSRH Rev 973/2005-2

*

Činjenica da je tužitelj otplaćivao kredit sredstvima ostvarenim radom, ne upućuje na zaključak da se radi o isključivom ulaganju tužitelja u povećanje imovine tuženika, jer se njegov prihod iz radnog odnosa ne može smatrati njegovom vlastitom imovinom.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1292/05-2 od 22.VIII.2005.

*

Nekretnina koju je stekla tužena za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice, temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju, predstavlja njezinu posebnu imovinu, a činjenica da je tužitelj sudjelovao u otplati te nekretnine, ne može predstavljati pravnu osnovu za stjecanje suvlasništva na toj nekretnini, budući za stjecanje vlasničkih prava nije odlučno na koji način je, u financijskom smislu, funkcionirala izvanbračna zajednica stranaka, a predmetna nekretnina po tuženici nije stečena radom, za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1689/05-2 od 14.II.2006.

*

“U ovom predmetu drugostupanjski je sud u izreci svoje presude dopustio reviziju kako bi se raspravilo pravno pitanje utjecaja na udio u stjecanju imovine bivših bračnih drugova činjenice da je imovina stečena u braku, a u svezi sa stjecanjem te imovine postoji dug trećoj osobi koji tereti samo jednoga od bivših bračnih drugova (čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku – NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje ZPP). Iz rezultata postupka proizlazi: – da su stranke bile u braku od 20. ožujka 1976. do 17. travnja 1990., – da je za vrijeme trajanja bračne zajednice tuženik ugovorom od 25. travnja 1994. br. 02-247/1-94 otkupio stan od T. š. V. d.d. V., na koje je stanarsko pravo imala tužiteljica, – da je stan kupljen na obročnu otplatu od 360 mjesečnih obroka, – da za vrijeme trajanja bračne zajednice otplaćeno 45 rata te k tome i prvi obrok (učešće) vrijednost kojega čini 3% vrijednosti stana. Prvostupanjski sud utvrđuje udio tužiteljice u vlasništvu spornog stana od 1/14 više daljnjih 1/67 iz razloga što bi za vrijeme trajanja bračne zajednice radom stra- naka bilo stečeno 2/4 više 2/67 stana jer je toliko do tada otplaćeno vrijednosti stana. Drugostupanjski sud pak smatra da je udio stranaka u stjecanju spornog stana jednak, jer da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, kad drukčije nisu ugovorili (čl. 249. st. 1. Obiteljskog zakona – NN 116/03). Ako sam tuženik nakon prestanka bračne zajednice plaća dospjele obroke za otplatu stana da time ostvaruje obvezno pravni zahtjev u odnosu na tužiteljicu. Ostvario se revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Sporni stan je stečen radom stranaka za vrijeme trajanja bračne zajednice za vrijeme važenja Zakona o braku i porodičnim odnosima (NN 51/89 – pročišćeni tekst, 59/90). Odredbom čl. 361. st. 2. Obiteljskog zakona (NN 116/03) propisano je da se danom primjene tog Zakona ne mijenjaju prava i dužnosti stečena po prijašnjim propisima. Istu odredbu sadržavao je u čl. 363. st. 2. i prije važeći Obiteljski zakon (NN 162/98). Stoga se na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice do 1. srpnja 1999., kao dana početka primjene Obiteljskog zakona (NN 162/98) primjenjuju odredbe Zakona koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja te imovine, tj. odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima (NN 51/89 – pročišćeni tekst, 59/90). Naime, radi se o stečenim pravima u pogledu zajedničke imovine, po prijašnjim propisima, a koja se ne mijenjaju s danom primjene Obiteljskog zakona (čl. 363. st. 2. Obiteljskog zakona).”

VSRH Rev 973/2005-2

*************

"Imovina stečena na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, za vrijeme trajanja bračne zajednice, bračna je stečevina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice  ili potječe iz te imovine, neovisno o tome, jesu li stranke tog ugovora na strani davatelja uzdržavanja jedan ili oba bračna druga"

            Budući da u primjeni odredbe čl. 252. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 162/98 – dalje: ObZ – koji je bio u primjeni od 1. srpnja 1999. do 22. srpnja 2003.) tako i u primjeni odredbe čl. 248. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11 – dalje: ObZ/03), bračna stečevina predstavlja imovinu koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine. S druge strane, vlastita imovina prema odredbi čl. 257. st. 2. ObZ, istovjetno odredbi čl. 253. ObZ/03, predstavlja imovinu koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od one iz čl. 257. st. 2. ObZ/98, te iz čl. 253. ObZ/03 (nasljeđivanje, darovanje i sl.).

            Ugovor o doživotnom uzdržavanju u svojim bitnim obilježjima je naplatni pravni posao. Tek iznimno može biti riječ o mješovitom pravnom poslu koji sadrži i ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o darovanju, a to samo u okolnostima ako je pri njegovu zaključivanju bila svjesna nerazmjerna korist za davatelja uzdržavanja i ako su ugovorne strane u vrijeme sklapanja ugovora svjesne postojanja nerazmjera i na njega dobrovoljno pristaju. 

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x-29/2015-2 od 7. veljače 2017.      

Matrix

Dugovi ostavitelja ne smatraju se sastavnim dijelom ostavine, pa se u rješenje o nasljeđivanju ne unosi odredba o odgovornosti nasljednika za dugove ostavitelja.

Kratki tekst odluke:

“Žalba nije u pravu kada traži da se u rješenju o nasljeđivanju unese odredba odgovornosti nasljednika za dugove ostavitelja, jer je ta odgovornost nastala po sili zakona, pa stoga ni ne postoji obveza vjerovnika da prijavi svoja potraživanja, a ni dužnost ostavinskog suda da ispituje i utvrđuje osnovanost i visinu ostaviteljevih dugova. Dakle, predmet nasljeđivanja je sva imovina ostavitelja bez obzira na dugove i njihovu visinu i neovisno o postojanju dugova, pa se dugovi ostavitelja ne smatraju sastavnim dijelom ostavine, oni ne terete ostavinu, nego osobno nasljednike, postoje kao osobni dugovi pojedinog nasljednika u razmjeru s vrijednošću njegovog nasljednog dijela (čl. 145. Zakona o nasljeđivanju - “Narodne novine”, br. 52/71, 47/78 i 56/00, sada čl. 139. Zakona o nasljeđivanju - “Narodne novine”, br. 48/03 i 163/03).”

Županijski sud u Dubrovniku, Gž-1436/05, od 11.  V. 2006.

*****************

 U ostavinskoj raspravi sud ne ispituje i ne utvrđuje postojanje i visinu dugova ostavitelja, osim kada se radi o izračunavanju nužnog djela, iz kojeg razloga niti nije dužan u rješenju o nasljeđivanju utvrđivati dugove ostavitelja, a to zbog toga što je rješenje o nasljeđivanju deklaratorna, a ne kondemnatorna sudska odluka, pa takva odluka ne može sadržavati izreku u kojoj bi se nasljednicima nalagala obveza na činidbu.

Županijski sud u  Varaždinu, Gž-220/05-2, od 15. II. 2005.

*********************

 Okolnost da je u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju utvrđeno da postoji dug ostavine u određenom novčanom iznosu prema određenom trgovačkom društvu ne znači istodobno i da su potraživanja tog trgovačkog društva utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, niti da zastarni rok na temelju odredbe čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima iznosi 10 godina, a to iz razloga što sud u ostavinskoj raspravi nije ovlašten utvrđivati dugove ostavitelja, odnosno njihovu visinu, a ako vjerovnici prijave svoja potraživanja, o njima se ne raspravlja u ostavinskom postupku.

Županijski sud u  Varaždinu, Gž-921/06-2, od 10.  VII. 2006.

******************

Za dugove ostavioca nasljednici odgovaraju cijelom svojom imovinom ali do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

Kratki tekst odluke:

“Novčano potraživanje koje se u ovom postupku prisilno naplaćuje jest dug prednika ovršenika pok.  V.D. a ovršenici su pravomoćnom presudom obvezni da potraživanje namire ovrhovoditelju. Ovrhovoditelji ističu da je predmet ovrhe kuća koja je prije smrti pok.  V.D. bila suvlasništvo njega u 1/2 dijela i ovršenice B.D. u 1/2 dijela a ovršenici su sada na jednake dijelove naslijedili suvlasnički dio pok.  V.D. pa smatraju da se ovrha može provesti samo na dijelu koji je naslijeđen od pok.  V.D. Prema čl. 145. st. 1. Zakona o nasljeđivanju nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Pri tome nasljednici ne odgovaraju za dugove samo naslijeđenom imovinom kako to pogrešno drže ovršenici već cjelokupnom svojom imovinom ali do visine vrijednosti naslijeđene imovine.”

Županijski sud u Koprivnici, Gž 667/98-2, od 17. XII. 1998. 

****************

Nasljednik odgovara za dugove ostavitelja prema tržišnoj vrijednosti naslijeđene imovine koju je ona imala u momentu smrti ostavitelja.

ŽS Vž Gž 748/2003-2

**************

Prema odredbi čl. 6. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03) koji je stupio na snagu 6. travnja 2003. godine, a ostaviteljica je umrla 24. travnja 2003. godine, smrću ostavitelja koji nema nasljednika ostavina prelazi na općinu, odnosno grad određen ovim Zakonom, koji time dobivaju jednak položaj kao da su ostaviteljevi nasljednici čega se oni ne mogu odreći. S obzirom na gore navedeno sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je ostavinsku imovinu pok. M. S. uručio Općini K. u smislu odredbe čl. 6. Zakona o nasljeđivanju. Navodi žalbe da Općina K. ne prihvaća nasljedstvo, jer ne može podmiriti dugove ostaviteljice, ne mogu se prihvatiti, jer se takovi prigovori i navodi ne mogu isticati u žalbenom postupku, već se napominje da prema odredbi čl. 139. st. 3. Zakona o nasljeđivanju nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, dakle, samo prema vrijednosti nekretnina koje je Općina K. naslijedila, a to nekretnine upisane u zk.ul. br. 1477 k.o. G. S.”

ŽS Bj Gž 1625/2004-2

**************

Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio isplatu utuženog iznosa od ukupno 120.000,00 kn s naslova ulaganja koja je izvršio svojim radom i novčanim ulaganjima u rekonstrukciju nekretnine koja je bila vlasništvo prednice tužene tj. njezine majke, a koju je nekretninu nakon smrti majke naslijedila tužena. Drugostupanjski sud polazi od utvrđenja prvostupanjskog suda, da je tuženi, živeći u zajednici s majkom tužene, svojim radom i sredstvima izvršio određena ulaganja prilikom rekonstrukcije odnosno adaptacije nekretnine u D., koja je bila vlasništvo majke tužene (prema utvrđenjima prvostupanjskog suda u iznosu od 12.008,08 kn), ali suprotno prvostupanjskom sudu, zaključuju da ne postoji pravni osnov po kojem bi tužitelj od tužene mogao zahtijevati povrat odnosno naknadu za izvršena ulaganja. Pri tome, polazeći od rezultata provedenih dokaza, a posebno navoda samog tužitelja, drugostupanjski sud zaključuje da je navedena ulaganja tužitelj vršio dobrovoljno i besplatno, ne očekujući niti zahtijevajući od prednice tužene naknadu bilo po stvarnopravnom bilo po obveznopravnom osnovu, s ciljem i motivom zajedničkog življenja, odnosno korištenja predmetne nekretnine. Iako je takvim ulaganjima od strane tužitelja na određen način umanjena njegova imovina odnosno povećana imovina prednice tužene, upravo zbog dobrovoljnosti i besplatnosti takvih ulaganja drugostupanjski sud s pravom zaključuje da nisu ispunjene pretpostavke predviđene zakonom za slučaj stjecanja bez osnove i vraćanja onog što je stečeno bez osnove (čl. 210. Zakona o obveznim odnosima – “Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, u svezi s čl. 211. Zakona o obveznim odnosima). S obzirom na nepostojanje duga prednice tužene prema tužitelju ne prihvaća niti zaključivanje prvostupanjskog sdua o postojanju obveze tuženice kao nasljednice na povrat utuženog iznosa (čl. 145. Zakona o nasljeđivanju – “Narodne novine”, broj 52/71, 27/78 i 56/00). Drugostupanjski sud, također, s pravom zaključuje da okolnost što je nastupila smrt prednice tužene čime je prestala i mogućnost daljnjeg zajedničkog života i korištenja predmetne nekretnine od strane tužitelja i prednice tužene nije sama po sebi takva okolnost koja bi tužitelju davala pravo na naknadu potraživanja kojeg utužuje ovom tužbom.“

VSRH Rev 580/2007-2

**************

Nasljednici glavnog dužnika, glede svoje odgovornosti za namirenje potraživanja ostavitelja ne mogu se pozivati na činjenicu da je za namirenje obveze ugovoreno osiguranje, budući njihova obveza predstavlja glavnu obvezu, dok obveza jamca može biti sporedna ili izjednačena s obvezom glavnog dužnika odnosno njegovih nasljednika.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1346/08-2 od 18.II.2009.

**************

Novčana pomoć koju jedan nasljednik primi sukladno odredbi čl. 64. Kolektivnog ugovora od svog poslodavca nisu namjenska sredstva za podmirenje troškova sahrane i za taj iznos se ne umanjuju obveze drugog nasljednika za naknadu troškova sahrane koju je platio nasljednik koji je primio novčanu pomoć.

ŽS Kc Gž 249/2002

**************

Nasljednici odgovaraju za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine time da isti nisu dužni namirivati vjerovnike ostavitelja određenim redoslijedom.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1033/08-2 od 10.VI.2008.

***************

Revizijski će sud, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava primijeniti odredbe čl. 145. Zakona o nasljeđivanju po kojima nasljednici odgovaraju solidarno za dugove ostavitelja svaki do visine svog nasljeđenog dijela.

VSRH Rev 356/2002

 

*****************

Nasljednik koji se prihvatio nasljedstva i svoj dio ustupio sunasljednici, odgovara za dugove ostavitelja do vrijednosti naslijenene imovine.

Županijski sud u Varaždinu, Gž.291/07-2 od 30.IV.2007.

**************

Nasljednici mogu svoja prava ostvarivati pa tako zahtijevati i povrat zajma odmah, po smrti ostavitelja, ne čekajući donošenje rješenja o nasljeđivanju.

VSRH Rev 615/1998

**************

Ovršni postupak će se nastaviti nakon smrti ovršenika u odnosu na sve zakonske nasljednike bez obzira što rješenjem o nasljenivanju nije raspoređena nekretnina na kojoj se vodi ovršni postupak, iz razloga što nekretnina koja je predmet ovršnog postupka, prelazi na sve ovršenike kao zakonske nasljednike iza pok. ovršenika u času njegove smrti, a nasljednici u času ostaviteljeve smrti stječu nasljedno pravo i na njih po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, a u kojem trenutku se osniva i nasljednička zajednica nasljednika.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1841/06-2 od 20.XII.2006.

*************

Kad je tužba za naplatu dugovanja ostavitelja podnesena protiv jednog od nasljednika njegov prigovor da nije jedini nasljednik nije odlučan, budući da nasljednici odgovaraju solidarno za dugove ostavitelja, ali do visine naslijeđenog dijela.

VSRH Rev 1830/1997

******************

Nema zakonskog osnova za povrat ulaganja učinjenih prilikom adaptacije kuće kad su ta ulaganja izvršena dobrovoljno i besplatno pri čemu se nije očekivala niti zahtijevala naknada.

VSRH Rev 580/2007-2

****************

Okolnost da je u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju utvrđeno da postoji dug ostavine u određenom novčanom iznosu prema određenom trgovačkom društvu ne znači istodobno i da su potraživanja tog trgovačkog društva utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, niti da zastarni rok temeljem odredbe čl. 379 st. 1 Zakona o obveznim odnosima iznosi 10 godina, a to iz razloga što sud u ostavinskoj raspravi nije ovlašten utvrđivati dugove ostavitelja, odnosno njihovu visinu, a ukoliko vjerovnici prijave svoja potraživanja, o njima se ne raspravlja u ostavinskom postupku.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 921/06-2 od 10.VII.2006.

****************

Nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine i to svaki do visine vrijednosti svojeg nasljednog dijela.

ŽS Ri Gž 2292/1999

**************

Kada ima više nasljednika iza ostavitelja, oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviteljeve i to svaki do visine vrijednosti svojeg nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva, iz kojeg razloga nema bitnog utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja, činjenica da je tuženik samo jedan od nasljednika u ostavinskom postupku.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1571/05-2 od 28.X.2005.

*****************

U pravu je revident kada ističe da trošak nadgrobnog spomenika koji je tužiteljica podigla po svojoj volji i odluci u čast pok. Josipa ne predstavlja dug ostavitelja pok. Josipa za koji odgovaraju nasljednici. Nasljednici kada preuzimaju prava umrlog, preuzimaju i njegove obveze imovinske prirode. Dugovi ostavitelja su teret koji su osobno teretili ostavitelja, a to nije slučaj s troškom za nadgrobni spomenik koji ostavitelj nije “naručio” prije smrti i tužiteljica, kada je učinila trošak za takav spomenik, učinila ga je za sebe te ne može to potraživati kao vjerovnik prema ostavitelju, jer on taj dug nije učinio.”

VSRH Rev 3054/1993

*****************

Naime, nasljednik odgovara za dugove ostaviteljeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Opseg odgovornosti nasljednika za ostaviteljeve dugove prosuđuje se prema vrijednosti naslijenene imovine koju je ona imala u času prijelaza na nasljednika, dakle u momentu smrti ostavitelja.

Ona se procjenjuje prema tržišnoj vrijednosti stvari u času smrti, pa kasnije promjene nastale u vrijednosti naslijeđenih predmeta ostavine, ne utječu na veličinu i opseg nasljednikove odgovornosti.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 748/03-2 od 02. lipnja 2003.

**************

Odgovornost nasljednika ograničena vrijednošću naslijeđene imovine odnosi se samo na onaj dio tražbine vjerovnika koji je postojao u času ostaviteljeve smrti, pa stoga, neovisno od vrijednosti naslijeđene imovine, vjerovnik ima pravo na naplatu od nasljednika i onog dijela tražbine – zateznih kamata – koja je nastala kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju nakon smrti ostavitelja, jer u tom dijelu to nije dug ostavitelja već dug nasljednika.

Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2811/12-2, od 23. VIII. 2012.

***************

Nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine i to svaki do visine vrijednosti svojeg nasljednog dijela.

Županijski sud Rijeka Gž 2292/99, Gž 1333/99 od 17.1.2001.

****************

Nasljednik odgovara za dugove ostavitelja prema tržišnoj vrijednosti naslijenene imovine koju je ona imala u momentu smrti ostavitelja.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 748/03-2 od 02. lipnja 2003.

**************

Kada ima više nasljednika iza ostavitelja, oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviteljeve i to svaki do visine vrijednosti svojeg nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva, iz kojeg razloga nema bitnog utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja, činjenica da je tuženik samo jedan od nasljednika u ostavinskom postupku.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1571/05-2 od 28.X.2005.

*************

Za obveze ostavitelja koje se temelje na ugovoru o zastupanju, nasljednica odgovara do visine vrijednosti naslijenene imovine, menutim za ocjenu početka tijeka zastarnog roka, nije od odlučnog značaja činjenica da je nasljednica izdala punomoć tužitelju za zastupanje u parnici koju je preuzela na strani ostavitelja kao njegova nasljednica.

Županijski su u Varaždinu, Gž. 243/08-2 od 03.III.2008.

*************

Kada ima više nasljednika iza ostavitelja, oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviteljeve i to svaki do visine vrijednosti svojeg nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva, iz kojeg razloga nema bitnog utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja, činjenica da je tuženik samo jedan od nasljednika u ostavinskom postupku.

ŽS Vž Gž 1571/2005-2

**************

Supruga ostavitelja nije ovlaštena tražiti povrat troškova sahrane ostavitelja od oporučne nasljednice.

Županijski sud u Varaždinu 10 Gž 2049/2011-2 od 19.4.2011.

************

Nasljednik dužnika je pasivno legitimiran i u slučaju kad je rješenjem, odlučeno da se neće provoditi ostavinska rasprava, jer nema ostavinske imovine.

Županijski sud u Varaždinu Gžx 244/2011-2 od 7.12.2011.

***************

Nasljednici odgovaraju za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine time da isti nisu dužni namirivati vjerovnike ostavitelja određenim redoslijedom.

Županijski sud u Varaždinu Gž 1033/2008-2 od 10.6.2008.

*****************

Odgovornost nasljednika ograničena vrijednošću naslijeđene imovine odnosi se samo na onaj dio tražbine vjerovnika koji je postojao u času ostaviteljeve smrti, pa stoga, neovisno o vrijednosti naslijeđene imovine, vjerovnik ima pravo na naplatu od nasljednika i onog dijela tražbine – zateznih kamata – koja je nastala kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju nakon smrti ostavitelja, jer u tom dijelu to nije dug ostavitelja već dug nasljednika.

Županijski sud u Bjelovaru Gž 2811/2012-2 od 23.8.2012.

*************,***

Nasljednici glavnog dužnika, glede svoje odgovornosti za namirenje potraživanja, ne mogu se pozivati na činjenicu da je za namirenje obveze ugovoreno osiguranje kredita, budući da njihova obveza predstavlja glavnu obvezu, dok obveza jamca može biti sporedna ili izjednačena s obvezom glavnog dužnika odnosno njegovih nasljednika

Županijski sud u  Varaždinu, Gž-1346/08-2, od 18. II. 2009.

****************

U rješenje o nasljeđivanju ne unosi se obveza nasljednika da podmiri dugove ostavitelja do visine naslijeđene imovine, niti se oni utvrđuju u ostavinskom postupku.

Kratki tekst odluke:

“Sud prvog stupnja je sukladno odredbi čl. 172. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 52/71 i 47/78) u ostavinskom postupku iza pok. M. L. umrle 1. 10. 1952. godine, utvrdio tko su nasljednici (toč. II.), te koja imovina čini njezinu ostavinu (toč. I.). U odnosu na jedini žalbeni navod u vezi s dugom prema ostavini, žalitelju treba odgovoriti da dugovi ostavine nisu sastavni dio ostavine, pa se u rješenje o nasljeđivanju ne unosi obveza nasljednika da podmire dug do visine naslijeđene imovine, niti postoji obveza ostavinskog suda ispitivati i utvrđivati postojanje i visinu ostavinskih dugova (osim kad se radi o izračunavanju nužnog dijela).”

Županijski sud u Zagrebu, Gž-8282/00, od 29. X. 2002.; Gž-13050/01, od 28. I. 2003. ***

*******************

Ne predstavlja dug ostavitelja trošak za nabavu nadgrobnog spomenika za koji ostavitelj nije izrazio volju.

Kratki tekst odluke:

“U pravu je revident kada ističe da trošak nadgrobnog spomenika koji je tužiteljica podigla po svojoj volji i odluci u čast pok. Josipa ne predstavlja dug ostavitelja pok. Josipa za koji odgovaraju nasljednici. Nasljednici kada preuzimaju prava umrlog, preuzimaju i njegove obveze imovinske prirode. Dugovi ostavitelja su teret koji su osobno teretili ostavitelja, a to nije slučaj s troškom za nadgrobni spomenik koji ostavitelj nije “naručio” prije smrti i tužiteljica, kada je učinila trošak za takav spomenik, učinila ga je za sebe te ne može to potraživati kao vjerovnik prema ostavitelju, jer on taj dug nije učinio.”

Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 3054/93, od 28. XII. 1994.

***************

Supruga ostavitelja nije ovlaštena tražiti povrat troškova sahrane ostavitelja od oporučne nasljednice.

Kratki tekst odluke:

“Pobijanim dijelom prvostupanjske presude odbijen je protutužbeni zahtjev tužene radi naknade joj troškova sahrane koje je snosila iza svog pok. supruga J. M. a oca tužiteljice, s obzirom na stajalište prvostupanjskog suda da, doduše, sukladno odredbi čl. 139. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (dalje: ZN), nasljednik odgovara za dugove ostavitelja, no da dugovi ostavitelja predstavljaju teret koji je osobno teretio ostavitelja za njegova života, zbog čega troškovi sahrane ne ulaze u kategoriju “dugova ostavitelja” jer su nastali nakon ostaviteljeve smrti. Iako je tužiteljica naslijedila cjelokupnu imovinu pok. ostavitelja kao njegova oporučna nasljednica, prvostupanjski sud zaključuje da nije u obvezi naknaditi tuženici troškove pogreba koje je ista snosila, pa ni u znak zahvalnosti ili poštovanja, zbog čega je pozivom na odredbu čl. 139. st. 1. ZN-a odbio protutužbu tuženice. Naime, valja navesti da nije sporno da je tužiteljica oporučna nasljednica cjelokupne ostavinske imovine iza svog pok. oca J. M., umrlog dana 17. prosinca 2006., kao i da je troškove sahrane snosila njegova supruga, tužena. No, prema odredbi čl. 1114. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), ne može se zahtijevati povrat onoga što je dano ili učinjeno na ime ispunjenja neke naravne ili moralne obveze. Imajući u vidu što je tužena kao supruga pok. ostavitelja evidentno u tom svojstvu snosila troškove njegove sahrane, a što valja sagledati kroz kontekst njezine moralne obveze, to ista, s obzirom na sadržaj prethodno navedene odredbe ZOO-a nema ni pravne ni zakonske osnove zahtijevati od tužiteljice (iako kćeri i kao takve pod određenim pretpostavkama također u moralnoj obvezi na snošenje takvih troškova) kao oporučne nasljednice povrat tih troškova.”

Županijski sud u  Varaždinu, 10 Gž-2049/11-2, od 19. IV. 2011.

Matrix

Za  valjanost  pismene  oporuke  pred svjedocima  odlučno  je  da  li  oporučitelj  zna  čitati  ili  pisati  na  jeziku  na  kojem  je oporuka sastavljena.Stoga  su  sudovi  nižeg  stupnja  pravilno  primijenili  odredbu  čl.  69.  Zakona  o  nasljeđivanju  kada su  prihvatili  tužbeni  zahtjev,  kojim  je  utvrđeno  da  sporna  oporuka  nije  pravno  valjana  s  obzirom  da  oporučiteljica nije  znala  čitati  i  pisati  na  jeziku  na  kojem  je  oporuka  napisana.  Okolnost  što  je  oporučiteljica  bila  upoznata  sa sadržajem  oporuke  preko  prevoditelja  ne  čini  istu  oporuku  pravno  valjanom,  jer  je  intencija  zakonodavca  bila  da oporučitelj zna čitati i pisati na onom jeziku na kojem je oporuka napisana.

VS RH Rev 2291/1997-2 od  30. studenog 2000. Godine

 

Osobom  koja  ne  zna  čitati  i  pisati  treba smatrati  i  onu  koja  nije  u  mogućnosti čitati  i  pisati  npr.  zbog  gubitka  ili oštećenja vida.

VS RH Rev 1277/1993-2 od  2. veljače 1995.

 

Okolnost da oporučitelj nije pročitao pismenu oporuku pred svjedocima koju je pisao oporučni nasljednik, nije od utjecaja, kad su ispunjene ostale pretpostavke za njezinu valjanost.

ŽS Zg Gž 1523/1997

*

Potomci ostavitelja i njihovi bračni drugovi ne mogu biti oporučni svjedoci, bez obzira na stupanj srodstva s ostaviteljem.

VSRH Rev 2813/1991

*

Različiti datumi na pisanoj oporuci pred svjedocima ne predstavljaju takvu manjkavost, koja bi nužno tu oporuku činila nevaljanom, ukoliko na nevaljanost oporuke ne upućuju i druge okolnosti.

ŽS Gs Gž 292/2003-2

*

Okolnost da se oporučitelj nije potpisao i na prvom listu oporuke, nije od utjecaja na pravnu valjanost pisane oporuke pred svjedocima.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1471/2010-2 od 15.9.2010.

*

Valjana je pismena oporuka pred svjedocima koja nije sastavljena po neposrednom kazivanju oporučitelja već treće osobe, ako su ispunjene ostale pretpostavke za valjanost pismene oporuke.

VSRH Rev 460/1992

*

Teret dokazivanja zagubljene oporuke na onoj je stranci koja se poziva na postojanje takve oporuke.

Županijski sud u Splitu Gžp 433/2010 od 28.12.2010.

*

Za valjanost pismene oporuke pred svjedocima odlučno je da li oporučitelj zna čitati ili pisati na jeziku na kojem je oporuka sastavljena.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 2291/97 od 30.11.2000.

*

Ostaviteljičina izjava može biti dana i riječju “da”, kojom je na jasan način pokazala da se radi o njezinoj oporuci koju ona potpisuje pred prisutnim svjedocima.

VSRH Rev 937/1991

*

Oporučitelj može dati izjavu da je to njegova oporuka ne samo riječima navedenim u Zakonu o nasljeđivanju već i drugim izrazima koji na jasan način iskazuju stvarnu, ozbiljnu i slobodnu volju ostavitelja.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 17/2005-2 od 29.9.2005.

*

Osobom koja ne zna čitati i pisati treba smatrati i onu koja nije u mogućnosti čitati i pisati npr. zbog gubitka ili oštećenja vida.

VSRH Rev 1277/1993

*

Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi da je usmena oporuka D. Ž. kojom je svu svoju imovinu njoj ostavio, istinita i pravovaljana. Tužbeni zahtjev se zasniva na tvrdnji da je oporučitelj ranije napisao pismenu oporuku kojom je univerzalnom nasljednicom imenovao tužiteljicu, ali da je nije mogao naći niti se sjetiti gdje se ona nalazi, pa je iz tog razloga bio prisiljen i sastaviti usmenu oporuku, kojom svoju imovinu ostavlja tužiteljici. Prema odredbi čl. 78. Zakona o nasljeđivanju (NN 52/71 i 47/78 ) oporučitelj može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako zbog iznimnih prilika nije u mogućnosti sastaviti pismenu oporuku. To znači, da u smislu navedene odredbe ocjena postoje li iznimne prilike i može li se usmenoj oporuci priznati valjanost, ovisi o činjenici da li se oporučitelj nalazio u takvoj situaciji da mu je osobno bilo nemoguće sastaviti pismenu oporuku. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da i u slučaju da je istinita tvrdnja tužiteljice da je oporučitelj ranije napisao pismenu oporuku koju dan prije smrti nije mogao naći, niti se sjetiti gdje se ona nalazi, nema značaj izuzetnih prilika koje bi ga onemogućile da sastavi pismenu oporuku.”

ŽS Zg Gž 4992/1999

*

Pravno je valjana oporuka koju je svojom rukom napisao i potpisao oporučitelj velikim tiskanim slovima pri čemu niti okolnost što se njegov potpis na oporuci sastoji od početnog slova vlastitog imena i cijelog prezimena nema utjecaja na njenu valjanost.

VSRH Rev 1226/2007-2

*

Oporuka pisana na pisaćoj mašini i potpisana po oporučiteljici i jednom oporučnom svjedoku je po svojem obliku ništava oporuka.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 527/03-2 od 12. svibnja 2003.

*

Oporučitelj može dati izjavu da je to njegova oporuka ne samo riječima navedenim u Zakonu o nasljeđivanju već i drugim izrazima koji na jasan način iskazuju stvarnu, ozbiljnu i slobodnu volju ostavitelja.

VSRH Rev 17/2005-2

*

Ukoliko se radi o osobi koja je završila samo jedan razred osnovne škole i koja se može vrlo teško i nečitljivo potpisati koristeći potpuno neprepoznatljive znakove, tada navedeno upućuje na zaključak da se radi o osobi koja ne zna pisati, zbog čega ista nije mogla sastaviti pisanu oporuku pred svjedocima.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1169/09-2 od 11.I.2010.

*

Naknadno sačinjenje pisane oporuke pred svjedocima od strane primateljice uzdržavanja, ne znači nužno i ispunjenje pretpostavki za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju u smislu odredbe članka 116. Zakona o nasljeđivanju.

ŽS Gs Gž 307/2006-2

*

Odredba čl. 73 st. 2 ZN-a taksativno navodi osobe koje ne mogu biti svjedoci oporuke, što posljedično rezultira pravnom nevaljanošću oporuke u slučaju ako je svjedok oporuke jedna od osoba taksativno nabrojena u citiranoj zakonskoj odredbi. Budući da je svjedok oporuke bio nećak ostavitelja, odnosno srodnik ostavitelja u pobočnoj liniji drugog stupnja, to je oporuka pravno nevaljana.”

ŽS Ri Gž 2024/2001

*

Za valjanost pismene oporuke pred svjedocima odlučno je da li oporučitelj zna čitati ili pisati na jeziku na kojem je oporuka sastavljena.

VSRH Rev 2291/1997

*

Oporučiteljica je pismenom oporukom pred svjedocima (čl. 69 ZN-a) raspolagala svojom imovinom, time da po navodima tužbe je jedan od svjedoka oporuke bio bračni drug srodnika oporučiteljice u pobočnoj liniji (čl. 73 st. 2 ZN-a). Medjutim, budući da je brak srodnika oporučiteljice u pobočnoj liniji prestao smrću i to prije potpisivanja sporne oporuke, takva činjenica ne ukazuje na nepravovaljanost oporuke, jer je smrću bračnog druga svjedoka oporuke prestalo tazbinsko srodstvo, a samim time takav svjedok pismene oporuke više nije osoba iz odredbe čl. 73 st. 2 ZN-a.

ŽS Ri Gž 1465/2000

*

Za pravnu valjanost pismene oporuke pred svjedocima se traži da oporučitelj zna čitati i pisati, pri čemu nije dovoljno da oporučitelj znade čitati i pisati, već se traži da on oporučitelj bude u stanju služiti se ovim svojim znanjem.

VSRH Rev 1343/1997

 

Na ništavost oporuke zbog nedostatka u obliku sud ne pazi po službenoj dužnosti.

VS RH Rev-1920/1999-2 od 21. studenog 2001.

 

Ostaviteljičina  izjava  može  biti  dana  i  riječju  “da”,  kojom  je  na  jasan  način  pokazala  da  se  radi  o  njezinoj  oporuci koju ona potpisuje pred prisutnim svjedocima.

Kratki tekst  odluke:

“Nije  u  pravu  revident  kada  smatra  da bez  riječi  “to  je  moja  oporuka”  nema valjane  pismene oporuke  sastavljene  pred svjedocima  koju  predviđa  odredba  iz članka  69.  ZN.  Ovaj  revizijski  sud prihvaća  pravno stajalište  nižeg  suda  da ostaviteljičina  izjava  može  biti  data  i  s rječju  “da”,  kojom  je  na  jasan  način ostaviteljica  pokazala  da  se  radi  o njezinoj  oporuci  koju  ona  potpisuje  pred prisutnim  svjedocima.  Ova  izjava  ne mora biti  dana  samo riječima  navedenima  u zakonu,  već  i  drugim  izrazima  koji  na jasan  način  iskazuju  ostaviteljičinu  volju. A  to  je  sud  u konkretnom  slučaju  i utvrdio,  kada  je  svoju  slobodnu  i  ozbiljnu volju  ostaviteljica  pred  prisutnim svjedocima  izrazila riječju  “da”.  To  više što  je  sud  tijekom  postupka,  a  što  i  nije osporavano,  utvrdio  da  je  ostaviteljica imala  govornu manu zbog koje se teško izražavala i teško je komunicirala.”

VSRH Rev 937/1991

* * *

Valjana  je  pismena  oporuka  pred svjedocima  koja  nije  sastavljena  po neposrednom  kazivanju  oporučitelja  već treće osobe, ako su ispunjene ostale pretpostavke za valjanost pismene oporuke.

Kratki  tekst odluke:

“Drugostupanjski  je  sud  pravilno preinačio presudu  prvostupanjskog  suda  u pobijanom  dijelu kojim  je  udovoljeno tužbenom  zahtjevu  tužiteljice  kojim  traži da  se  utvrdi  da  je  ništava  pismena oporuka  pred  svjedocima  sada  pok. brata tužiteljice,  a  bivšeg  supruga  tužene,kojom je  tužena  imenovana  nasljednicom ostavitelja  jer je  utvrđeno  da  su ispunjene sve  zakonske  pretpostavke  za  valjanost takve  oporuke.  Naime,  utvrđeno  je  da  je pisac sporne  oporuke  u  odvjetničkoj pisarnici  najprije  sastavio  pismenu oporuku  pred  svjedocima  tuženoj  kojom ona  svoju imovinu  ostavlja  ostavitelju  i da se  tužena  ponovno  vratila  u  odvjetničku pisarnicu  izjavivši  da  i  njezin  suprug, odnosno  oporučitelj,  koji  zbog invalidnosti nogu  nije  mogao  pristupiti,  hoće  da  i njemu  sastavi  takvu  oporuku,  što je  on  i učinio.  Utvrđeno  je  nadalje  da  je  to pismeno  oporučitelj  potpisao  u prisutnosti dvaju  svjedoka,  izjavivši  pred njima  da  je to  njegov  testament,  a  zatim  su  se potpisali  svjedoci  na  oporuci.  Nema uporišta  u  Zakonu  o  nasljeđivanju, i  to  u odredbama  članka  69.  toga  zakona kojima  su  određene  pretpostavke  za valjanost  pismene  oporuke  pred svjedocima,  da  se  takva  oporuka  mora neminovno  sastaviti  po  neposrednom  kazivanju  oporučitelja,  kako  to  pogrešno smatra  prvostupanjski  sud  i  tužiteljica (zbog  čega  smatraju  da  je  sporna oporuka  ništava).  Za  valjanost  takve oporuke moguće  je  i  da  netko  treći  dade piscu  oporuke  podatke  o  volji oporučitelja  i  predmetu  oporuke,  kao  što  je  to  bilo  u ovom  slučaju,  a  nije  bitno  da  to  učini sam  oporučitelj  izravno.  Bitno  je  za takvu vrstu  oporuke  da  je  ispravu  o  oporuci koju  je  netko  drugi  napisao,  a  ne oporučitelj,  oporučitelj  (koji  zna  čitati  i pisati)  vlastoručno  potpisao  u  prisutnosti dvaju  svjedoka,  izjavljujući  pred  njima  da je  to  njegova  oporuka  i  da  su  se svjedoci  oporuke  potpisali  na oporuci,  što sve u konkretnom slučaju predleži.” 

VSRH Rev 460/1992

Matrix

Pravno  je  valjana  oporuka  koju  je svojom rukom  napisao  i  potpisao  oporučitelj velikim  tiskanim  slovima pri  čemu  niti okolnost  što  se  njegov  potpis  na  oporuci sastoji  od  početnog  slova  vlastitog imena  i  cijelog prezimena nema utjecaja na njenu valjanost.

VS RH rev 1226/07-2 od 21. svibnja 2008.

**************

Odredbom  čl.  64.  st.  2.  Zakona  o  nasljeđivanju  (“Narodne  novine”  br.  52/71  i  47/78),  propisana  je  ništavost oporuke  ukoliko  oporučitelj  nije  u  vrijeme  njenog  sačinjenja  bio  sposoban  za  rasuđivanje,  odnosno  ukoliko  je oporuku  sačinio  pod  prijetnjom,  prinudom,  prijevarom  ili  u  zabludi  (čl.  65.  Zakona).  Kako  niti  jedan  od  tih  elemenata  nije  egzistirao  u  vrijeme  sačinjenja  oporuke,  s  pravom  su  nižestupanjski  sudovi  odbili  tužbeni  zahtjev  za utvrđenje  oporuke  nepravovaljanom.  Na  takvu  ocjenu  ne  utječe  ni  činjenica  da  je  oporučitelj  stavio  datum  30. veljače  1990.,  niti  tvrdnja  da  u  oporuci  nije  spomenuo  sina  (tužitelja),  budući  da  u  oporuci  na  nekoliko  mjesta  rabi izraz “oba nasljednika”, a to su upravo sin i kćer ostavitelja, jer drugih zakonskih nasljednika nije bilo.

VS RH Rev-994/01-2 od  12. studenoga 2003. godine

***********

Ovaj sud slaže se sa ocjenom nižestupanjskih sudova da je oporuka sada pok. B. M. od 11. svibnja 1995. godine pravovaljana. Oporučitelj je oporuku napisao svojom rukom i vlastoručno ju potpisao, te dodao i datum kada je sastavljena, pa su ispunjene sve pretpostavke pravovaljanosti vlastoručne oporuke predviđene odredbom čl. 68. ZN. Činjenica da je ostavitelj uz svoj potpis dodao i otisak kažiprsta ne čini vlastoručnu oporuku nevaljanom.”

VSRH Rev 436/2003-2

*

Isključenje iz nasljedstva mora u oporuci biti izraženo na nesumnjiv način.

VSRH Rev 156/2001

*

Valjan je ugovor kojim je ostavitelj ugovorio s bankom da za slučaj njegove smrti prava s njegovih računa kod te banke prelaze na određenu osobu.

VSRH Rev 960/1990

*

Oporuka je jednostrani akt oporučitelja te svako kasnije raspolaganje od strane oporučitelja određenom stvari koju je bio nekome namijenio oporukom ima za posljedicu opoziv namjene, te stvari i opoziv oporuke kako je to propisano čl. 107. Zakona o nasljeđivanju. Zbog navedenog je oporuka opozvana i u slučaju kada je ostavitelj pravno valjanim ugovorom raspolagao imovinom koja je bila predmet oporuke u korist treće osobe ili pak osobe u čiju je korist izvršio raspolaganje oporukom.”

VSRH Rev 1081/1999

*

Kad je ispunjenje naloga iz oporuke za oporučnog nasljednika postalo nemoguće (zbog smrti osobe o kojoj je trebalo brinuti) bez njegove krivnje, to nije od utjecaja na njegova prava kao nasljednika.

VSRH Rev 2261/1997

*

Vlastoručna oporuka je pravovaljana ako ju je oporučitelj napisao svojom rukom i ako ju je potpisao. Pritom potpis oporuke mora uslijediti nakon što se ona napiše, dakle, na kraju oporuke.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1330/2008-2 od 17.2.2010.

*

Oporuka koju je oporučitelj napisao svojom rukom i potpisao pravovaljana je, te za taj oblik oporuke nisu potrebne nikakve druge formalnosti, ali ako su iste ipak učinjene (ovdje potpisi svjedoka) one same po sebi ne oduzimanju oporuci značenje valjane vlastoručne oporuke. Potpisi svjedoka na vlastoručnoj oporuci ne daju toj oporuci značenje pisane oporuke pred svjedocima.

Županijski sud u Splitu Gž 3442/2008 od 11.3.2010.

*

Kasnije raspolaganje oporukom na stvari koja je bila predmet ugovora o darovanju nema značenje opoziva ugovora o darovanju.

VSRH Rev 1083/1991

 

Kad  je  ostavinski  sud  utvrdio  oporuku nevaljanom,  a  trebao  je  stranku  uputiti na parnicu,  pravomoćnost odluke ostavinskog suda ne spriječava vođenje parnice radi utvrđenja valjanosti oporuke.

VS RH Rev 436/03-2 od  31. ožujka 2004. godine.

Matrix

Predmet nasljeđivanja su stvari i prava koja pripadaju ostavitelju u času smrti, pa tako i nekretnine koje nisu upisane u zemljišnim knjigama, koje se u tom slučaju nasljeđuju kao izvanknjižno vlasništvo.

Kratki tekst odluke:

“Pod ostavinskom imovnom podrazumijeva se sva imovina koja može biti predmet nasljeđivanja koju je ostavitelj kao svoje vlasništvo posjedovao. Dakle, i nepokretna imovina za koju nasljednici tvrde da je vlasništvo ostavitelja pri čemu nije od značaja, što su eventualno određene nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi na imenu druge osobe, kao što je to slučaj u ovom predmetu. Naime, u tom slučaju se nepokretna imovina nasljeđuje kao vanknjižno vlasništvo.”

Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2473/00-2, od 21. XII. 2000.

***

Dospjele svote naknade za tuđu pomoć i njegu mogu se naslijediti, bez obzira što visina te naknade nije utvrđena pismenim sporazumom ili pravomoćnom sudskom odlukom, jer se odredbe st. 2. čl. 197. Zakona o obveznim odnosima odnose samo na singularnu sukcesiju, a ne i na nasljeđivanje, kao što je to kod nematerijalne štete (čl. 204. Zakona o obveznim odnosima).

Kratki tekst odluke:

“Naknada za tuđu pomoć i njegu čiju isplatu zahtijeva tužitelj novčana je tražbina dospjela do časa njegove smrti, radi čega je to imovinsko pravo prema odredbi iz čl. 2. Zakona o nasljeđivanju koje se može nasljeđivati i neosnovana je žalbena tvrdnja tuženika da je ova neprenosiva tražbina ujedno i nenasljediva tražbina.”

Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2333/00-2, od 14. XII. 2000.

 

Predmet nasljeđivanja su stvari i prava koja pripadaju ostavitelju u času smrti, pa tako i nekretnine, koje nisu upisane u zemljišnim knjigama, koje se u tom slučaju nasljeđuju kao izvanknjižno vlasništvo.

ŽS Bj Gž 2473/2000

*

Ako među nasljednicima nema spora da još neka imovina koja nije uknjižena na ostavitelja predstavlja ostavinu, tu imovinu također treba uvrstiti u rješenje o nasljeđivanju s naznakom da se radi o faktičnom vlasništvu prema tvrdnji nasljednika. Također, u takvim slučajevima i u obrazloženju treba navesti da je nekretnina upisana na ostavitelja samo za određenu kvotu, a da bi, prema tvrdnji nasljednika, oni trebali biti isključivi nasljednici određenog dijela nekretnine, te da je stoga tako i navedeno u izreci rješenja o nasljeđivanju. Takvo rješenje o nasljeđivanju veže samo stranke nasljednike, dok to njima ne daje nikakva prava u odnosu na treće osobe koje nisu nasljednici.”

ŽS St Gž 2110/1997

*

Nasljednici bivšeg vlasnika imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, koji je podnio zahtjev za povrat te imovine, a za njegova života o tom zahtjevu nije odlučeno, ne mogu svoja prava u svezi s tom imovinom ostvarivati u ostavinskom postupku.

ŽS Vu Gž 1230/2002

*

Ukoliko je pok. ovrhovoditelj kao odvjetnik umro tijekom trajanja ovršnog postupka, tada ovršni postupak protiv ovršenice može nastaviti nasljednik ovrhovoditelja a ne preuzimatelj odvjetničkog ureda za slučaj smrti odvjetnika.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1083/09-3 od 03.XI.2009.

*

Grobno mjesto na mjesnom groblju ne predstavlja nekretnina na kojoj se može steći pravo vlasništva, već je nasljedivo samo pravo korištenja grobnog mjesta.

ŽS Ri Gž 676/2002

*

Postojanje pravno valjanog ugovora o doživotnom uzdržavanju na temelju kojeg je ostavinska imovina prenesena na davatelja uzdržavanja, isključuje raspravljanje o ostavinskoj imovini, bez obzira što ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama, budući je bit ugovora o doživotnom uzdržavanju da se prijenos prava vlasništva odgađa do smrti primatelja uzdržavanja, te da trenutkom smrti primatelja uzdržavanja pravo vlasništva na imovini koja je predmet ugovora prelazi na davatelja uzdržavanja, a što pak znači da u trenutku smrti primatelj uzdržavanja više nije vlasnik nekretnina, kojih je bio vlasnik do svoje smrti.

ŽS Vž Gž 703/2006-2

*

Pravo bivšeg političkog zatvorenika na naknadu za vrijeme provedeno u zatvoru ili pritvoru, osobno je pravo, slijedom čega se iznosi te naknade koji nisu dospjeli za života ovlaštenika, ne mogu naslijediti.

ŽS Vu Gž 1605/2003-3

*

Predmet nasljeđivanja su stvari i prava koja pripadaju ostavitelju u času smrti. Nasljednici bivšeg vlasnika imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, koji je podnio zahtjev za povrat te imovine, a za njegova života o tom zahtjevu nije odlučeno, ne mogu stoga svoja prava u svezi s tom imovinom ostvarivati u ostavinskom postupku.

ŽS Vu Gž 1230/2002

*

Supruga ozlijeđenog, koji boravi u bolnici i toplicama za vrijeme rehabilitacije, nema pravo na naknadu za njegu i pomoć koju je pružala ozlijeđenom za to vrijeme, jer takova dodatna njega i pomoć ima značaj moralnog čina.

ŽS Bj Gž 2333/2000

*

Ako određena nekretnina nije bila u vlasništvu ostavitelja u času njegove smrti, iako je ista pogrešno bila upisana u zemljišnim knjigama kao njegovo vlasništvo, tada takva nekretnina ne može prijeći u vlasništvo nasljednika ostavitelja.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1184/09-2 od 28.IV.2010.

*

Ukoliko među nasljednicima nema spora da još neka imovina koja nije uknjižena na ostavitelja predstavlja ostavinu istu imovinu također treba uvrstiti rješenje o nasljeđivanju s naznakom da se radi o faktičnom vlasništvu prema tvrdnji nasljednika. Također u takvim slučajevima i u obrazloženju treba navesti da je nekretnina upisana na ostavitelja samo na određenu kvotu a da prema tvrdnji nasljednika bi oni trebali biti isključivi nasljednici određenog dijela nekretnine, te da je stoga tako i navedeno u izreci rješenja o nasljeđivanju. Takvo rješenje o nasljeđivanju veže samo stranke nasljednike, dok to istima ne daje nikakova prava u odnosu na treće osobe koje nisu nasljednici.”

ŽS St Gž 2110/1997

*

Ujedno valja reći, da rješenjem o isplati akontacije ovrhovoditelj nije stekao ovršnu ispravu za isplatu razlike, jer…(u novčana sredstva primatelja uzdržavanja ulaze samo ona koja su ostvarena na dan smrti primatelja uzdržavanja, pravo na naknadu je osobno pravo i prestaje smrću korisnika), te ovrhovoditelj nema pravne osnove za pokretanje ovrhe, radi isplate novčane naknade na ime korisnika – bračnog druga.”

ŽS Vu Gž 1605/2003-3

 

Pozivanjem na sporazum između oporučnog i zakonskog nasljednika o eventualnom načinu korištenja ostavinske imovine nije pozivanje na nasljedno pravo, pa se o njemu ne raspravlja u ostavinskom postupku niti ima utjecaja na tijek istog.

Kratki tekst odluke:

“Kako se zakonski nasljednik poziva na neki navodni sporazum o pravu stanovanja i zabrani otuđenja glede stana koji je bio predmetom nasljeđivanja i raspravljanja u ovom ostavinskom postupku, te u situaciji da oporučni nasljednik negira u svojem odgovoru postojanje takvog sporazuma, a kako ta eventualna prava za zakonskog nasljednika ne bi proizlazila iz raspoložbe ostavitelja iza kojega se vodi ovaj ostavinski postupak, to se u ovom ostavinskom postupku o takvim eventualnim pravima zakonskog nasljednika ne može raspravljati već bi ona mogla biti predmetom raspravljanja u parnici. Naime, u postupku za ostavinsku raspravu, a primjenom odredbe iz čl. 172. ZN-a, sud utvrđuje tko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu ostavinu i koja prava iz ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama, pa kako se žalitelj i ne poziva na netko svoje nasljedno pravo, to se njegova žalba u svemu ukazuje neosnovanom.”

Županijski sud u Rijeci, Gž-397/98, od 18. III. 1998.

Za ocjenu predstavlja li neka nekretnina ostavinu nije odlučno je li ta nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana na ime ostavitelja kao vlasnika, već je odlučno da je ta nekretnina predstavljala njegovu imovinu u času smrti.

Kratki tekst odluke:

“Donoseći pobijano rješenje, prvostupanjski sud smatra da ostavitelj nije suvlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. broj 1187 k.o. P. i zk. ul. broj 582 P. u 1/2 dijela, jer je prezime ostavitelja N., a na ovim nekretninama kao suvlasnik istih u zemljišnim knjigama upisan je N.Takav zaključak suda prvog stupnja, međutim, ne može se prihvatiti, jer su i nekretnine u izvanknjižnom vlasništvu ostavinska imovina kada među nasljednicima nema spora o tome da je i ta imovina ostavinska imovina pokojnog.”

Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1133/08-2, od 21.  VII. 2008. 

Matrix

Tužena nema pravo na naknadu troškova postupka ukoliko punomoćnik iste nije u zahtjevu za naknadu troškova određneno obrazložio i dokumentirao troškove za koje traži naknadu.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 573/09-2 od 02.VI.2009.

************

Prema čl. 164. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja. Prema st. 2. istog članka stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje zahtijeva naknadu, a prema st. 3. istog članka stranka je dužna staviti zahtjev, ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti.

Tuženik je u ovom predmetu određeno zahtijevao samo naknadu troškova sastava žalbe sa PDV-om u iznosu od 1.220,00 kn, što mu je s obzirom na uspjeh u parnici i dosuđeno (čl. 166. st. 2. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).

O ostalim troškovima tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske nije bio ovlašten odlučivati, jer ih punomoćnik tuženika nije određeno ni zahtijevao. Naime, žalba se odnosila na rješenje prvostupanjskog suda o troškovima postupka kojima je tuženiku bilo naloženo da tužitelju naknadi troškove parnice. Tuženik je predložio da se tu odluku preinači na način da se odbije zahtjev tužitelja za naknadu troškova, što je žalbeni sud i prihvatio, budući da je prihvatio žalbu i u odnosu na glavnu stvar. Budući da je punomoćnik tuženika zahtijevao samo trošak sastava žalbe s PDV-om u iznosu od 1.220,00 kn to je žalbeni sud bio ovlašten odlučiti samo o tako, određeno postavljenom zahtjevu.

Budući da je žalbeni sud u cijelosti odlučio o postavljenom zahtjevu to prijedlog za dopunu nije osnovan pa ga je valjalo odbiti (čl. 340. st. 3. i 4. ZPP).

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE – Broj: Gž 33/05-2

**************

Da bi se moglo odlučivati o zahtjevu za naknadu parničnih troškova, on mora biti određen, tj. mora biti postavljen razvrstano kako u odnosu na pojedine radnje za koje se traži naknada, tako i u odnosu na svotu koja se traži za dotičnu parničnu radnju.

VS, II Rev 7/97 od 15.6.2000.

*************

 

Prilikom odlučivanja o troškovima postupka kod donošenja presude zbog ogluhe i presude bez održavanja rasprave primjenjuju se opće odredbe Glave dvanaest Zakona o parničnom postupku.

„Odredba čl. 164. st.3. ZPP-a određuje da je stranka zahtjev za naknadu troškova dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima; a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba da odluči. Konkretno to znači da je tužiteljica bila dužna u tužbi o kojoj je sud trebao odlučiti, staviti zahtjev za naknadu troškova kako je to i izričito propisano odredbom čl.164. st.3. ZPP-a, a što tužiteljica nesporno nije učinila. Također valja ukazati na odredbu čl.186. ZPP-a prema kojoj tužba treba sadržavati određeni zahtjev, kako u pogledu glavne stvari tako i u odnosu na sporedna potraživanja, a koja, bez dvojbe, čine i troškovi postupka. Obzirom na izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a, a imajući u vidu i odredbu čl.164. st.1. ZPP-a prema kojoj o naknadi troškova sud odlučuje samo na određeni zahtjev stranke, a da je tužiteljica u tužbi postavila u cijelosti neodređen zahtjev za naknadu troškova postupka navodeći u tužbenom zahtjevu da joj je tuženik dužan naknaditi troškove parničnog postupka ne navodeći pri tom o kojem se trošku i u kojoj visini parničnog troška se radi, to prvostupanjski sud nije bio u mogućnosti presudom zbog ogluhe odlučiti o obvezi naknade troškova nastalih tužiteljici u vezi podnesene tužbe. Kako, dakle, ni jedna odredba ZPP-a ne ovlašćuje tužiteljicu da zahtjev za naknadu troškova postupka završenog donošenjem presude zbog ogluhe stavi nakon njezina donošenja, prvostupanjski sud pravilnom je primjenom odredbe čl.164. st.3. ZPP-a odbio njezin zahtjev podnesen na način kako to određuje odredba čl.164. st.2. ZPP-a tek nakon donošenja presude zbog ogluhe.”

Županijski sud u Varaždinu, Gž.4122/13-2 od 10. veljače 2014.

**************

Ako sud donosi odluku bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti najkasnije u prijedlogu o kojemu su treba odlučiti.

Stranka je prekludirana u pravu na podnošenje zahtjeva za naknadu troškova postupka ako zahtjev podnese nakon što je sud donio odluku bez prethodnog raspravljanja te taj zahtjev stranke sud treba odbaciti.

VTS RH, Pž-6253/10 od 6.prosinca 2010. (TS Bjelovar P-665/10 od 21.srpnja 2010)

****************

O naknadi troškova postupka sud odlučuje u postupku u kojem su ti troškovi nastali. Nije moguće osnovano zahtijevati naknadu parničnih troškova izvan postupka u kojemu su ti troškovi nastali, odnosno s naslova naknade štete u posebnoj parnici.

VTSRH, Pž 3076/04 od 3.8.2004.

***************

Presudu zbog ogluhe sud donosi bez prethodnog raspravljanja, pa je tužitelj zahtjev za naknadu troškova dužan staviti u tužbi, a ne tek nakon saznanja da je donesena presuda zbog ogluhe.

ŽS u Bjelovaru, Gž 656/04 od 11.5.2004.

***************

Nije od značaja za odluku o parničnom trošku, što je stranka podne­skom obavijestila sud da neće pristupiti na ročište, a u slučaju zaklju­čenja glavne rasprave, da će zahtjev za naknadu troškova staviti u roku koji joj odredi sud, jer je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju. Izuzetak su samo slučajevi ; ako je riječ o donošenju odluke bez pret­hodnog raspravljanja kada je stranka zahtjev dužna staviti u prijedlo­gu o kojem sud treba odlučiti, te kada se radi o povlačenju tužbe ili odu­stanku od pravnog lijeka izvan rasprave u kojem slučaju se zahtjev za naknadu troškova može staviti u roku od 15 dana, nakon što stranka primi obavijest o odustanku.

“Prema odredbama st. 3. čl. 164. ZPP zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stran­ka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba da odluči.

Osim izuzetka iz st. 3. čl. 164. ZPP da je zahtjev za naknadu troškova stran­ka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja, riječ je dakle o podnescima stranaka o kojima sud ne odlučuje saslušanjem protivne stranke, zakon predviđa još samo dva slučaja, a to su; povlačenje tužbe i odustanak od pravnog lijeka pod­neskom stranke o čemu je obaviještena protivna stranka koja u tom slučaju može staviti zahtjev za naknadu troškova u roku od 15 dana po primitku obavijesti.

Činjenica, što je tuženik podneskom obavijestio sud da neće pristupiti na ročište i predložio je da se ročište održi u njegovoj odsutnosti, kao i da će u slučaju zaključenja glavne rasprave zahtjev za naknadu troškova dostaviti u roku koji mu su odredi, nije od utjecaja na zakonitost odluke prvostupanjskog suda , kraj nespor­ne činjenice da tuženik zahtjev u kojem je određeno naveo koje troškove potražuje nije stavio do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a to je ročište od 12. 6. 2000. godine na kojem je zaključenja glavna rasprava i na koju je tuženik bio pozvan.”

ŽS Bjelovar, Gž 1656/00, 24.08.2000.

************************

Stranka je dužna u zahtjevu za naknadu troškova određeno navesti troškove za koje traži naknadu, a sam zahtjev za naknadu troškova dužna je staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, ili točnije do zaključenja glavne rasprave.

«Kako tuženica nije bila prisutna ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena i kako sud nije dužan prethodno izvještavati bilo koju od stranaka na kojem će ročištu zaključiti glavnu raspravu, i kako nije sporno da tuženica zahtjev za naknadu troškova nije stavila do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, to osnovano prvostupanjski sud nije, niti mogao, odlučivati o bilo kakvoj naknadi troškova nastalih tuženici.»

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 74/03-2 od 20. siječnja 2003.

***************

Stranka je dužna određeno navesti troškove za koje traži naknadu, a odlučujući o troškovima postupka koji pripadaju tužitelju sud nije dužan uzeti u obzir i neodređeno zatraženu naknadu troškova postupka «+ sudske pristojbe».

«Kako i sam tužitelj ne osporava da u troškovniku nije stavio određeni zahtjev za naknadu troškova sudskih pristojbi, ne navodeći niti u vezi kojih podnesaka zahtijeva naknadu sudskih pristojbi, odnosno kojih odluka suda, i u kojem iznosu, to prvostupanjski sud nije ni bio dužan, odlučujući o troškovima postupka koji pripadaju tužitelju, uzeti u obzir i neodređeno zatraženu naknadu troškova postupaka – «+ sudske pristojbe.»

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 124/03 od 03. veljače 2003.

*****************

Zahtjev za naknadu troškova s osnova sudskih pristojbi, o čijoj visini je sud već donio odluku, i koje je stranka već platila, postavljen na način da su zatraženi „prema odluci suda”, bez navođenja iznosa koji se potražuje, ne predstavlja određeno postavljen zahtjev kojem bi sud mogao udovoljiti.

Županijski sud u Bjelovaru, Gž-384/10-2, od 13. V. 2010.

*****************

Nema pravo na naknadu parničnog troška stranka koja ju je zatražila tek nakon zaključivanja glavne rasprave.

ŽS u Zagrebu, Gž 11241/99 od 18.1.2000.

*****************

Zahtjev za naknadu parničnih troškova stranka može staviti ne samo na posljednjem održanom ročištu, već i tijekom postupka.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 68/2010-2 od 6.10.2010.

*****************

Rok za podnošenje zahtjeva za naknadu parničnog troška u slučaju povlačenja tužbe teče od primitka obavijesti o povlačenju tužbe bez obzira na to kada je tuženiku dostavljeno rješenje suda o povlačenju tužbe.

ŽS u Koprivnici, Gž 629/99 od 8.7.1999.

***************

Nije od značaja za odluku o parničnom trošku što je stranka podneskom obavijestila sud da neće pristupiti ročištu, a u slučaju zaključenja glavne rasprave da će zahtjev za naknadu troškova staviti u roku koji joj odredi sud, jer je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju. Izuzetak su samo slučajevi kad je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja kada je stranka dužna zahtjev staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti, te kada je riječ o povlačenju tužbe ili odustanku od pravnog lijeka izvan rasprave. Tada se zahtjev za naknadu troškova može staviti u roku od 15 dana nakon što stranka primi obavijest o odustanku.

ŽS u Bjelovaru, Gž 1656/00 od 24.8.2000.

******************

Stranka u svom zahtjevu mora određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Taj zahtjev stranka je dužna postaviti prije zaključenja glavne rasprave, a sud o tom zahtjevu mora odlučiti neovisno o tome je li zahtjev podnesen tijekom ranijeg postupka (na primjer u podnescima) ili na posljednjem ročištu prije zaključenja glavne rasprave.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3683/06 od 19.3.2007.

*****************

Zahtjev stranke za naknadu troškova postupka mora postojati i onda kad sud odlučuje o parničnim troškovima po načelu krivnje.

ŽS u Rijeci, Gž 1001/01 od 12.9.2001.

****************

Kad je tužba povučena izvan rasprave, sud neće tuženiku dosuditi parnične troškove koje je on zatražio po proteku roka od petnaest dana od dana primitka obavijesti da je tužba povučena.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 2442/98 od 17.7.2001.

**************

Kad je prvostupanjski sud propustio odlučiti o zahtjevu stranke za naknadu parničnih troškova, podnesak stranke kojim pobija odluku o trošku smatra se prijedlogom za donošenje dopunske presude.

ŽS u Zagrebu, Gžn 326/04 od 10.2.2004.

***************

Kad se iz raspravnog rješenja suda ne može zaključiti da je završeno raspravljanje koje prethodi odlučivanju o troškovima, stranke mogu naknadno u podnesku postaviti određeni zahtjev za naknadu parničnih troškova.

“Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud, odlučivši o tuženikovu zahtjevu za naknadu parničnog troška podnesenom nakon donošenja rješenja o odbacivanju tužbe, povrijedio odredbe članka 164. stavka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., i 117/03. – u nastavku teksta: ZPP), jer da tuženik nije postavio određen zahtjev za naknadu parničnog troška, a da je taj zahtjev postavio nakon završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima.

U ovoj parici održano je jedno ročište za glavnu raspravu i na tom je ročištu prvostupanjski sud riješio da će u prigovoru nedostatka tužiteljeva pravnog interesa za vođenje ove parnice, iznesenom u odgovoru na tužbu, odlučiti posebnim pismenim rješenjem.

Iz ovakvog raspravnog rješenja prvostupanjskog suda tuženik nije mogao zaključiti da je dužan postaviti određen zahtjev za naknadu parničnog troška, jer to rješenje ne upućuje na mogućnost završetka parnice, kao što bi upućivala odluka prvostupanjskog suda da je glavna rasprava zaključena.

Stoga se u ovom slučaju primjenjuje odredba članka 164. stavka 3. ZPP, prema kojoj je stranka dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti.

Takav prijedlog sadrži tuženikov podnesak od 04. kolovoza 2004. (list 17) kojim tuženik predlaže da prvostupanjski sud dopuni rješenje o odbacivanju tužbe odlukom o parničnom trošku, s navođenjem osnove i iznosa parničnog troška za koji tuženik traži naknadu.”

Županijski sud u Vukovaru, broj: Gž-2445/04-2 od 3. siječnja 2005.

***********************

Da bi se moglo odlučivati o zahtjevu za naknadu parničnih troškova, on mora biti određen, tj. mora biti postavljen razvrstano kako u odnosu na pojedine radnje za koje se traži naknada tako i u odnosu na svotu koja se traži za dotičnu parničnu radnju.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 7/97 od 15.6.2000.

***************

Kad tužitelj smanji tužbeni zahtjev, naknadu parničnih troškova koji se odnose na smanjeni dio zahtjeva tuženik može zatražiti prije donošenja odluke o glavnoj stvari zajedno sa zahtjevom za naknadu ostalih troškova obračunatih prema smanjenom tužbenom zahtjevu.

VS, Rev 402/04 od 21.9.2005.

******************

Donošenjem odluke o osnovanosti osnove (međupresude) tužbenog zahtjeva ne završava raspravljanje u parnici, niti njome sud odlučuje o troškovima postupka, pa stoga, kada drugostupanjski sud tu odluku preinači na način da obije tužbeni zahtjev, tuženik je ovlašten postaviti zahtjev za naknadu parničnog troška u roku od 15 dana od dana primitka drugostupanjske odluke.

S obzirom na žalbene navode tužitelja u kojima postavlja pitanje do kada je tuženik bio dužan predati zahtjev za naknadu troškova, sporno je između stranaka je li zahtjev za naknadu troškova postupak tuženika pravovremen. Iz sadržaja spisa P-171/09 proizlazi da je tuženik primio drugostupanjsku presudu Županijskog suda u P. Gž-74/09-2 dana 26. studenog 2010. godine, dok je njegov zahtjev za trošak parničnog postupka zaprimljen u sudu 13. prosinca 2010. godine.

Prema ocijeni ovoga drugostupanjskog suda tuženik ima pravo na trošak parničnog postupka odgovarajućom primjenom odredbe čl. 164. st. 8. Zakona o parničnom postupku – “Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), u roku

od 15 dana od dostave odluke na temelju koje je saznao da je postupak pravomoćno završen, a to je odluka Županijskog suda u P. Gž-74/09-2 od 16. studenog 2010. godine, kojom je potvrđena djelomična presuda Općinskog suda u P. broj P-102/08-20 od 4. prosinca 2008. godine, kojom je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja, a preinačena međupresuda na način da je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu štete. Tom je drugostupanjskom presudom parnični postupak pravomoćno završen.

Donošenju međupresude od strane prvostupanjskog suda prethodio je postupak u kojem su sazreli uvjeti za donošenje odluke o osnovanosti zahtjeva, a takvo raspravljanje ograničeno je na utvrđenje činjenica o kojima ovisi ta odluka, dok bi se raspravljanje o visini tužbenog zahtjeva nastavilo tek s pravomoćnošću međupresude. To znači da bi se tek nastavljanjem tog postupka stekli uvjeti za utvrđivanje činjenica koje utječu na visinu tražbine, nakon čega bi se raspravljanje završilo, a do završetka tog raspravljanja stranke bi bile dužne staviti zahtjev za troškove parničnog postupka kao što to propisuje članak 164. st. 3. ZPP-a. No, kada je odlukom drugostupanjskog suda kojim je preinačena prvostupanjska odluka o međupresudi parnični postupak završen, tada više nema nastavka raspravljanja o visini zahtjeva i tek tada stranka koja uspijeva u tom postupku stječe mogućnost podnošenja zahtjeva za trošak parničnog postupka, a što je tuženik i učinio podnošenjem svojeg zahtjeva. Iz tih razloga prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o troškovima parničnog postupka i neosnovano o tome u žalbi prigovara tužitelj. ”

Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1557/11-2, od 3. I. 2011.

*********************

 

Ako je tužiteljica zahtjev za naknadu sudske pristojbe na tužbu zatražila u određenom iznosu već u tužbi, tada je sud prilikom odlučivanja o naknadi parničnih troškova dužan uvažiti taj zahtjev, bez obzira na to što ga tužiteljica nije određeno postavila i u troškovniku, već u troškovniku zatražila samo naknadu sudske pristojbe po odluci suda.

ŽS u Varaždinu, Gž 2024/05 od 1.3.2006.

****************

O parničnom trošku sud odlučuje onom vrstom odluke kakvom završava postupak pred tim sudom.

ŽS u Šibeniku, Gž 172/01 od 26.2.2001.

****************

 

Kad sud donosi odluku bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova podnijeti najkasnije u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti.

Stranka je prekludirana u pravu na podnošenje zahtjeva za naknadu troškova postupka ako zahtjev podnese nakon što sud donese odluku bez prethodnog raspravljanja.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 6523/2010 od 6.12.2010.

******************

Kad se iz raspravnog rješenja suda ne može zaključiti da je završeno raspravljanje koje prethodi odlučivanju o troškovima, stranke mogu naknadno u podnesku postaviti određeni zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Županijski sud u Vukovaru Gž 2445/2004-2 od 3.1.2005.

****************

 

Tuženik nema pravo na naknadu troškova odgovora na tužbu nakon odbacivanja tužbe, ako trošak nije zatražio u odgovoru na tužbu.

Županijski sud u Splitu Gž mal 619/2010 od 31.12.2010.

*****************

Ako sud donosi odluku bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti najkasnije u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti.

Stranka je prekludirana u pravu na podnošenje zahtjeva za naknadu troškova postupka ako zahtjev podnese nakon što je sud donio odluku bez prethodnog raspravljanja te taj zahtjev stranke sud treba odbaciti.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 6523/2010 od 6.12.2010.

*********************

Stranka je dužna najkasnije do završetka raspravljanja staviti zahtjev za naknadu troškova postupka, ali ne i nakon toga. Sud ne smije odlučivati o osnovanosti zahtjeva za naknadu troškova postupka koji je podnesen sudu nakon završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima već taj zahtjev mora odbaciti.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 2470/04 od 9.5.2007.

******************

Sud ne može odlučivati o zahtjevu za naknadu troškova postupka kojeg je stranka dostavila sudu nakon zaključenja glavne rasprave.

Zaključenjem glavne rasprave stranka je prekludirana u pravu na podnošenje zahtjeva za naknadu troškova postupka.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3035/04 od 16.10.2007.

*************

Postupak  određivanja  ovrhe  na temelju  vjerodostojne  isprave  po javnom bilježniku  te  nastavni postupak  pred  parničnim  sudom koji  se  vodi  kao  povodom prigovora  protiv  platnog  naloga, predstavlja  jedan  jedinstveni postupak  u  pogledu prava  na trošak  zastupanja  po  punomoćniku u  osobi  odvjetnika  pa  stoga,  kada vrijednost  predmeta  spora  ne prelazi  iznos  od  1.000,00  kuna, stranci  za  cijeli  taj postupak pripada  pravo  na  trošak  u  visini jedne  jednokratne  naknade  iz Tbr.7.t.8. Odvjetničke  tarife  a  ne zasebno  na  trošak  određivanja ovrhe  i  zasebno  na  trošak parnice.

Županijski sud  u  Bjelovaru, Gž-2960/2013-2, od  8. XII. 2014.  godine 

*********

Rok  za  uplatu  predujma  potrebnog za  izvođenje  dokaza  (medicinsko vještačenje),  kao  sudski  rok moguće  ja  na  pravovremeno podnesen  zahtjev  stranke produljiti samo  jedanput  –  pa  kada  sud  to  i učini  a  predujam  ne  bude  uplaćen ni  do isteka  tog  produljenog  roka već  po  njegovom  proteku  sud  će preći  preko  izvođenja dokaza.   

Županijski sud  u  Bjelovaru, Gž-3395/14-3, od  26. III. 2015.   

****************

Zahtjev  za  naknadu  troškova nastalih  zbog  delegacije  drugog stvarno  nadležnog suda  odlukom predsjednika  VSRH,  na  koje stranke imaju  pravo  u  skladu  sa  odredbom čl.11.  Zakona  o  sudovima  na  teret sredstava  državnog  proračuna, mora  se  podnijeti sudu  u   rokovima koji  važe  i  za  podnošenje  zahtjeva za  naknadu  parničnih  troškova  na teret protivne stranke. 

Županijski sud  u  Bjelovaru, Gž-2579/14-2, od  16. X. 2015.   

************

Matrix

Uredba o nasljeđivanju

Članak objašnjava da se na ostavitelje koji su preminuli od 17. kolovoza 2015. god. i nadalje, a koji su imali neku vezu sa drugom državom članicom EU, primjenjuje Uredba o nasljeđivanju br. 650/2012, koja između ostalog uređuje nadležnost, mjerodavno pravo, priznavanje i izvršavanje odluka u nasljednim stvarima. Uredba uvodi Europsku potvrdu o nasljeđivanju koja služi za dokazivanje statusa nasljednika u drugim državama članicama EU, s rokom važenja od 6 mjeseci.

Prema istoj uredbi, nadležni za provođenje ostavine su sudovi države članice EU u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti, odnosno države sa kojom je ostavitelj imao najbližu vezu. Nadležni sud ovlašten je raspravljati cijelu ostavinu, a čime je derogirana ranija isključiva nadležnost hrvatskih sudova za raspravljanje ostavine koja se sastoji od nekretnina na području Republike Hrvatske. Na postupak se, ovisno o konkretnom slučaju, može primjenjivati pravo različitih država članica, a ostavitelju je omogućeno i da sam u oporuci izabere da će za njegovo nasljeđivanje biti mjerodavno pravo države čiji je on državljanin.

Matrix

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima

pročišćeni tekst zakona

NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00,114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09,143/12, 152/14

 

Glava 1.
OPĆE ODREDBE

Posjednik

Članak 10.

(1) Osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari, njezin je posjednik.

(2) Tko svoju faktičnu vlast izvršava osobno ili posredovanjem pomoćnika u posjedovanju neposredni je posjednik.

(3) Kad netko stvar posjeduje kao plodouživatelj, založni vjerovnik, zakupoprimac, najmoprimac, čuvar, posudovnik ili u kojem drugom sličnom odnosu u kojemu je prema drugome ovlašten ili obvezan kroz neko vrijeme posjedovati je, onda je posjednik te stvari i taj drugi (posredni posjednik). Stoji li posredni posjednik prema nekomu trećemu u takvu odnosu, i taj je posredni posjednik.

(4) Posjednikom se smatra i osoba koja svoju faktičnu vlast ima u pogledu dijela neke stvari, premda taj dio ne bi mogao biti samostalnim objektom stvarnih prava, poput sobe ili druge prostorije u stanu i slično.

(5) S posjedom stvari izjednačeno je faktično izvršavanje sadržaja prava stvarnih služnosti glede neke nekretnine (posjed prava), pa se na posjed prava primjenjuju na odgovarajući način odredbe o posjedu stvari, ako to nije suprotno naravi prava niti odredbama zakona.

(6) Kad isti posjed stvari ili prava ima više osoba, one su suposjednici.

Samostalni posjednik

Članak 11.

(1) Tko stvar ili pravo posjeduje priznajući višu vlast posrednoga posjednika, nesamostalni je posjednik; tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik ili posjeduje pravo kao da je nositelj toga prava – samostalni je posjednik.

(2) Posjed će se smatrati samostalnim, ako se ne dokaže suprotno.

(3) Svatko može u pravnom prometu valjano postupati pouzdavajući se u to da je samostalni posjednik pokretne stvari njezin vlasnik, osim ako zna ili je morao znati da nije tako.

Pomoćnik u posjedovanju

Članak 12.

(1) Posjed nema onaj tko ne izvršava nikakvu svoju vlast glede neke stvari.

(2) Dok osoba koja je u radnom ili sličnom odnosu ili u nečijem kućanstvu postupa pokoravajući se tuđim nalozima glede neke stvari ili prava, pa izvršava isključivo tuđu faktičnu vlast, ona nema posjed toga, nego je samo posjednikov pomoćnik u posjedovanju.

Glava 2.
STJECANJE

Izvorno i izvedeno stjecanje

Članak 13.

Posjed je stečen kad stjecatelj uspostavi svoju faktičnu vlast glede stvari, bilo da ju je osnovao jednostranim činom (izvorno stjecanje posjeda), ili da mu je prenesena (izvedeno stjecanje posjeda).

Predaja

Članak 14.

(1) Posjed se prenosi predajom same stvari ili sredstva kojim stjecatelj ima vlast na stvari, a predaja je izvršena čim se stjecatelj s voljom prenositelja nađe u položaju izvršavati vlast glede stvari.

(2) Kad se posjed prenosi osobi koja nije prisutna, predaja je izvršena kad stvar primi sam stjecatelj ili osoba koja ga po njegovoj volji ili po zakonu u tome zastupa, a predajom prijevozniku samo ako prijevoznik radi za račun stjecatelja.

(3) Kad su za robu predanu prijevozniku ili skladištaru izdani vrijednosni papiri koji je zamjenjuju u pravnom prometu, predaja takva papira znači predaju te robe; pritom kad je jedna osoba u dobroj vjeri primila takav papir, a druga je u dobroj vjeri primila robu – posjed robe je stekla ova druga.

Predaja očitovanjem volje

Članak 15.

(1) Samim očitovanjem volje da se posjed predaje stjecatelju taj stječe neposredni posjed samo ako je već u položaju da izvršava svoju vlast glede stvari.

(2) Samim očitovanjem volje da se posjed predaje stjecatelju može posjed prijeći na njega tako da dotadašnji posjednik zadrži stvar, a stjecatelju se prenese ili se za njega osnuje pravo da mu dotadašnji posjednik preda tu stvar; isto tako i da se stvar preda nekoj trećoj osobi, a stjecatelj dobije pravo da mu ona preda tu svar.

(3) Predaja posjeda učinjena samim očitovanjem volje da se posjed predaje stjecatelju djelovat će prema trećima samo ako su o tome obaviješteni, ili im je to inače poznato.

Stjecanje posjeda prava

Članak 16.

(1) Kad posjednik jedne nekretnine jednostrano učini glede nekretnine koju drugi posjeduje nešto što taj ne bi trebao trpjeti, a taj to ipak otrpi, posjednik prve nekretnine je time u korist te nekretnine, kao povlasne, izvorno stekao posjed prava stvarne služnosti na drugoj nekretnini kao poslužnoj.

(2) Kad posjednik jedne nekretnine jednostrano zabrani posjedniku druge nekretnine činiti na toj nekretnini nešto što bi taj inače mogao činiti, pa to taj zbog toga propusti učiniti, posjednik prve nekretnine je time u korist te nekretnine, kao povlasne, izvorno stekao posjed prava stvarne služnosti da se to propušta činiti na drugoj nekretnini kao poslužnoj.

(3) Kad posjednik jedne nekretnine po sporazumu s posjednikom druge nekretnine učini glede te druge nekretnine nešto što njezin posjednik inače ne bi trebao trpjeti, pa to taj otrpi, posjed prava stvarne služnosti činiti to glede druge nekretnine, kao poslužne, nastao je u korist prve nekretnine, kao povlasne, izvođenjem iz posjeda te druge nekretnine.

(4) Kad posjednik nekretnine počne na temelju sporazuma s posjednikom druge nekretnine propuštati da na nekretnini koju posjeduje čini nešto što bi inače mogao činiti, posjed prava stvarne služnosti da se to propušta činiti na drugoj nekretnini kao poslužnoj nastao je u korist prve nekretnine kao povlasne izvođenjem iz posjeda te druge nekretnine.

(5) U slučajevima iz stavka 3. i 4. ovoga članka uzima se da je posjed prava stvarne služnosti predan stjecatelju.

(6) Posjed prava stvarnih služnosti uspostavljen u korist određene nekretnine kao povlasne prelazi zajedno s posjedom te povlasne nekretnine na stjecatelja kad ona bude predana drugome u posjed, no onaj tko izvorno stekne posjed nekretnine, ne stječe samim time i posjed prava stvarne služnosti koja postoji u njezinu korist.

Nasljeđivanje posjeda

Članak 17.

(1) Ostaviteljevi posjedi stvari i prava prelaze na njegova nasljednika zbog ostaviteljeve smrti i u njezinu času, onakvi kakvi su u tom času bili u ostavitelja.

(2) Kad su ostaviteljevi posjedi zbog njegove smrti prešli na dva ili više sunasljednika, svi su oni time postali suposjednici svakoga pojedinoga od tih posjeda, pa će ga tako izvršavati, osim ako je na temelju oporukom izražene ostaviteljeve volje ili odluke ostavinskoga suda izvršavanje povjereno nekome drugome.

(3) Prelaskom ostaviteljeva posjeda na njegova nasljednika ili nasljednike ne dira se u ostale posjede iste stvari, odnosno prava.

Glava 3.
KAKVOĆA POSJEDA

Zakonitost, istinitost i poštenje posjeda

Članak 18.

(1) Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed).

(2) Posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja. Posjed koji je pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, postaje miran kad osobi od koje je tako pribavljen prestane njezino pravo da štiti svoj posjed koji joj je tako oduzet.

(3) Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

(4) Ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu; to na odgovarajući način vrijedi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku.

(5) Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

(6) Poštenje i istinitost posjeda pravne osobe prosuđuje se prema poštenju i postupanju one fizičke osobe koja je za tu pravnu osobu ovlaštena poduzimati čine stjecanja ili izvršavanja njezina posjeda, a poštenje i istinitost posjeda osoba koje imaju zakonskoga zastupnika – prema poštenju i postupanju toga njihova zastupnika.

Glava 4.
TRAJNOST I ZAŠTITA

Načelo trajnosti

Članak 19.

(1) Posjed traje dok traje posjednikova faktična vlast glede stvari, ali on ne prestaje, niti se prekida, ako je smetnja ili propuštanje izvršavanja posjednikove vlasti bilo po svojoj naravi samo privremeno.

(2) Smatra se da posjed nakon što je stečen traje neprekidno dalje, a tko tvrdi da je prestao ili da je bio prekinut, treba dokazati da su nastupile okolnosti zbog kojih je posjed prestao.

Samovlasno smetanje

Članak 20.

(1) Samovlast je zabranjena, bez obzira na to kakav je posjed, nitko ga nema pravo samovlasno smetati, ako i smatra da ima jače pravo na posjed.

(2) Tko posjedniku bez njegove volje oduzme posjed ili ga u posjedovanju uznemirava, samovlasno je smetao njegov posjed.

(3) Ni osoba od koje je posjed pribavljen silom, potajno, odnosno prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, ne smije samovlasno oduzeti taj posjed nakon što joj prestane pravo na zaštitu posjeda.

(4) Nije samovlasno smetanje posjeda ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda odnosno drugoga tijela, donesenom na temelju zakona koji to dopušta. No, samovlasno je i kad je čin oduzimanja ili smetanja posjeda učinjen u nekom javnom, društvenom ili sličnom interesu, ako nije dopušten zakonom ili na temelju zakona.

Pravo na zaštitu posjeda

Članak 21.

(1) Koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda.

(2) I posjednik koji je posjed stekao samovlasno ga oduzevši drugome silom, potajno ili zlouporabom povjerenja, ima pravo štititi svoj posjed; jedino ga nema pravo štititi od one osobe kojoj ga je bio samovlasno oduzeo, no smjet će to i protiv nje nakon što mu posjed postane miran.

(3) Pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od trideset dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastaloga smetanja.

(4) Pravo na zaštitu posjeda ostvaruje se u posebnom postupku pred sudom (postupak zbog smetanja posjeda) ili putem samopomoći.

(5) Posjed koji je posjedniku bio oduzet, nije prestao niti je bio prekinut ako ga je posjednik služeći se svojim pravom na zaštitu posjeda ponovno uspostavio ili ishodio njegovu uspostavu.

Sudska zaštita

Članak 22.

(1) Posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.

(2) Sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.

(3) Pravo na poduzimanje posjedovnih čina smije se isticati i o njemu se smije raspravljati jedino u vezi s prigovorom da oduzimanje, odnosno smetanje posjeda nije bilo samovlasno.

Članak 23.

(1) Zaštitu posjeda ovlašten je tražiti i posredni posjednik, s time da u slučaju kad neposredni posjednik ne može ili neće ponovo preuzeti neposredni posjed koji mu je bio oduzet, posredni posjednik može za sebe zahtijevati predaju stvari.

(2) Posredni posjednik nije ovlašten staviti zahtjev u cilju zaštite svoga posrednoga posjeda od smetanja koje je počinio neposredni posjednik, ako bi za odlučivanje o tom zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovu pravnom odnosu.

Članak 24.

(1) Svaki je suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnoga smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjega suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti.

(2) Suposjednik nije ovlašten staviti zahtjev za zaštitu svoga suposjeda od smetanja koje je počinio njegov suposjednik ako bi za odlučivanje o tom zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovu pravnom odnosu.

Članak 25.

(1) Posjed koji je s ostavitelja prešao na nasljednike ovlašten je štititi svaki nasljednik, odnosno sunasljednik od samovlasnoga smetanja treće osobe.

(2) Kad objektom posjeda upravlja na temelju svojega ovlaštenja izvršitelj oporuke ili skrbnik ostavine, tada je on ovlašten tražiti zaštitu posjeda koji je s ostavitelja prešao na nasljednika, odnosno nasljednike.

(3) Odredbom stavka 2. ovoga članka ne dira se u pravo svakoga pojedinoga nasljednika ili sunasljednika na zaštitu, no s time da može zahtijevati povrat oduzetoga jedino prema izvršitelju oporuke, odnosno skrbniku ostavine.

Članak 26.

Pravo na posjed može se utvrđivati i ostvarivati pred sudom, ili drugim nadležnim tijelom vlasti, neovisno o trajanju i ishodu postupka za zaštitu posjeda.

Dopuštena samopomoć

Članak 27.

(1) Tko ima pravo na zaštitu posjeda, smije svoj posjed zaštititi za vrijeme trajanja rokova iz članka 21. stavka 3. ovoga Zakona i silom od onoga tko mu posjed samovlasno oduzme ili ga u posjedovanju uznemirava, ako je to nužno jer bi sudska pomoć stigla prekasno, a opasnost je neposredna, ali samo ako za zaštitu svoga posjeda ne primjeni silu veće jakosti nego li je primjerena okolnostima (dopuštena samopomoć).

(2) Dopuštenom samopomoći smije se umjesto posjednika poslužiti posjednikov pomoćnik u posjedovanju.

(3) Ostvari li posjednik svoje pravo na zaštitu posjeda putem samopomoći kad nisu ispunjene pretpostavke iz stavka 1. ovoga članka, zaštitio je svoj posjed, ali odgovara za štetu koju je pritom nanio.

Glava 5.
PRESTANAK

Prestanak posjeda stvari

Članak 28.

(1) Posjed stvari je prestao kad je stvar propala, kad se izgubila, a nema izgleda da će se opet naći, a i kad je posjednik svojom voljom napustio stvar.

(2) Dotadašnjem je posjedniku prestao njegov posjed kad je stvar stekla u posjed osoba koja neće izvršavati nikakvu njegovu vlast u pogledu te stvari ili kad mu je druga osoba oduzela stvar, ako on nije ostvario zaštitu svoga posjeda.

Prestanak posjeda prava

Članak 29.

(1) Posjed prava je prestao kad je propala nekretnina na kojoj se izvršavao sadržaj toga prava ili se posjednik odrekao svojega posjeda prava.

(2) Posjed prava ne prestaje samim neizvršavanjem sadržaja prava stvarne služnosti dok ga njegov posjednik može izvršavati ako to želi; prestaje, međutim, kad posjednik poslužne nekretnine prestane činiti što je dotada činio, prestane trpjeti da se i dalje izvršava sadržaj prava služnosti na njegovoj nekretnini, odnosno prestane propuštati što je do tada propuštao, ako posjednik prava ne ostvari zaštitu svoga posjeda.

(3) Posjed prava stvarne služnosti prestaje dotadašnjem posjedniku i zajedno s prestankom njegova posjeda nekretnine u čiju ga je korist izvršavao.

Matrix

Glede nužnog dijela, treba naglasiti kako isti predstavlja određeni zakonski dio onog dijela koji bi nužni nasljednik kao zakonski nasljednik dobio da nema oporuke ili dara,odnosno besplatnog raspolaganja ostavitelja.

Da bi se uopće moglo pričati o ostvarenju prava na nužni dio, valja naglasiti kako se nužni dio daje samo na zahtjev, a nikada po službenoj dužnosti,što će reči isticanjem prigovora u ostavinskom postupku ili izravnom tužbom.

Kada govorimo o nužnim nasljednicima i njihovom pravu svakako valja reči da isti mogu zahtijevati nužni dio samo ako su ujedno i zakonski nasljednici,pa bi npr to značilo ako imamo unučad ostavitelja, tada isti ne bi bili nužni nasljednicu djeda, ako je njihov otac, odnosno ostaviteljev sin još živ, te shodno tome i zakonski nasljednik ostavitelja.

Nužne nasljednike možemo svrstati u dvije kategorije:

1.Apsolutni nužni nasljednici u koje se svrstavaju ostaviteljevi potomci, njegova posvojčad i njihovi potomci, te njegov bračni drug, koji kao nužni nasljednici imaju pravo na jednu polovicu onog dijela koji bi im pripao po zakonu (primjerice, ako imamo slučaj u kojemu ostavitelj ima bračnog druga i dvoje djece, a oporukom je sve ostavio nekoj trećoj osobi, bračni drug i djeca ostavitelja imaju pravo zahtijevati nužni dio ( ½ zakonskog dijela), odnosno bračni drug i djeca, svaki pojedinačno dobiti će 1/6 na ime nužnog dijela, odnosno ukupno 3/6 iliti ½ ostavine. Druga polovica ostavine pripada trećoj osobi kao oporučnom nasljedniku )

2.Relativni nužni nasljednici podrazumijevaju ostaviteljeve roditelje, posvojitelje i ostale pretke ( djedovi, bake i dr. ), ali samo pod uvjetima da su i oni zakonski nasljednici, ujedno trajno nesposobni za rad, bez sredstava za život, te sukladno navedenom, njihov nužni dio iznosi 1/3 njihova zakonskog dijela.

U slučajevima kada oporučitelj raspolaže preko onoga što mu je dopušteno, dolazi do povrijede nužnog dijela, i to kad je ukupna vrijednost raspolaganja oporukom i/ili vrijednost darova tolika da zbog nje nužni nasljednik ne bi dobio punu vrijednost svoga nužnog dijela.

Kada je povrijeđen nužni dio, oporučna raspolaganja umanjiti će se, a darovi će se vratiti koliko je potrebno da bi se dopunio nužni dio. Stoga, najprije se umanjuju oporučna raspolaganja, a tek ukoliko nužni dio time ne bi bio podmiren, vraćaju se darovi i to počevši od posljednjeg dara, te obratno redu kojim su darovi učinjeni. Ukoliko su darovi učinjeni istodobno, vraćaju se razmjerno.

Prilikom utvrđivanja ukupne vrijednosti oporučnih raspolaganja i darova, uzimaju se u obzir i ona raspolaganja i darovi za koja je ostavitelj naredio da se nužnom nasljedniku ne uračunavaju u njegov nasljedni dio. Isključivo na zahtjev nužnih nasljednika dolazi do umanjenja oporučnih raspolaganja i vraćanja darova.

Svakako valja naglasiti da je pravo zahtijevati umanjenje raspolaganja oporukom i povrat dara nasljedivo samo ako je nužni nasljednik prije svoje smrti već stavio zahtjev za nužni dio.

IMG_20181118_171138_895.jpgProtekom roka, gubi se pravo zahtijevati umanjenje oporučnih raspolaganja i vraćanja darova zbog povrede nužnog dijela, što će reči da je nastupila zastara. Isto tako, kako je ranije navedeno, nasljednik će izgubiti pravo i kada je ostavinski postupak pravomoćno okončan unutar isteka trogodišnjeg roka, ako on, uprkos tome što je u istome sudjelovao, pritom nije postavio zahtjev za umanjenje oporučnih raspolaganja, odnosno vraćanje darova, zbog povrijede njegova nužnog dijela.(prekid zastare)

Pravni izvor;

Iz Zakona o nasljeđivanju(čl.69-84)

Matrix

Opoziv darovanja

Opoziv učinjenog darovanja je uređeno odredbama čl. 493 do 498 Zakona o obveznim odnosima.

Razlozi zbog kojih može uslijediti opoziv darovanja mogu biti:

1. osiromašenje darovatelja,

2. zbog grube nezahvalnosti.

Da bi opoziv zbog osiromašenja darovatelja bio valjan potrebno je ispuniti kumulativno zakonske pretpostavke i to da darovatelj nema sredstva nužna ni za vlastito nužno uzdržavanje i da ne postoji osoba koja ga je po zakonu dužna uzdržavati,s tim da je potrebno  da se dar ili njegova vrijednost u vrijeme opoziva nalazi u imovini odbdarenika.

Također se još u st. 3 i 4 članka 493 navode sljedeće pretpostavke valjanosti opoziva:

-Obdarenik nije dužan vratiti dar ako darovatelju osigura sredstva koja mu nedostaju za uzdržavanje u granicama opravdanih potreba.

-Darovatelj ne može opozvati darovanje i zahtijevati povrat dara ako se namjerno ili grubom nemarnošću doveo u oskudicu ili ako je od predaje dara proteklo deset godina za nekretnine, odnosno pet godina za pokretnine.

Darovatelj može opozvati darovanje zbog grube nezahvalnosti obdarenika,a pod grubom nezahvalnošću se podrazumijeva da je obdarenik učinio prema darovatelju ili prema članovima njegove uže obitelji djelo kažnjivo po kaznenim propisima ili se teže ogriješio o zakonom utvrđene dužnosti prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji.

U vezi izjave o opozivu darovanja važno je to da ona mora biti ovjerena od strane javnog bilježnika i upućena poštom obdareniku. Zakonom  je određen subjektivni rok prava na opoziv darovanja koji prestaje istekom godinu dana od dana kada je darodavatelj saznao za opoziv.

Matrix

Pravni odnosi subjekata cesije

Cesija je ustupanje tražbine s dosadašnjeg vjerovnika (cedent) na novog vjerovnika (cesionar), a dužnik (cesus) i tražbina ostaju isti.

Kod cesije postoje tri temeljna odnosa i tri subjekta.
1.odnos cedent - dužnik, u kojem stari i novi vjerovnik sklapaju ugovor o cesiji i za prijenos tražbine nije potreban pristanak dužnika, nego je cedent samo dužan obavijestiti dužnika o obavljenom ustupanju. Ova obavijest osim praktičnih ima i pravne učinke. 
2 .odnos cesionar - dužnik, u kojem novi vjerovnik ima prema dužniku ista prava kao i cedent do ustupanja, a uz glavnu tražbinu na njega prelaze i sva sporedna prava. Dužnik može protiv cesionara istaknuti ne samo prigovore koje ima prema njemu nego i sve prigovore koje je mogao istaknuti protiv cedenta. 
3 .odnos cedent - cesionar ovisi o tome je li cesija naplatna ili nenaplatna, o čemu ovisi odgovara li cedent samo za istinitost postojanja tražbine, tj. odgovara da li ustupljena tražbina stvarno postoji, odnosno odgovara li i za bonitet tražbine. Kod naplatne cesije cedent uvijek odgovara za istinitost postojanja tražbine.

Matrix

Parcelacija zemljišta

U članku su prikazane osnove postupka parcelacije zemljišta.

Parcelacija zemljišta je postupak kojim se vrši promjena oblika i površine parcele u katastru i zemljišnoj knjizi,u kojem se uglavnom jedna katastarska dijeli na više njih ili se više čestica spaja u jednu.

Parcelacija se provodi pomoću parcelacijskog elaborata, koji izrađuje ovlaštena geodetska tvrtka.

Parcelacijski elaborat je geodetski proizvod sastavljen od grafičkih priloga s prikazanim stvarnim i katastarskim stanjem, te niza pisanih iskaza za katastar i zemljišnu knjigu, a temelj je za promjenu stanja u katastru i zemljišnim knjigama.

Postoje dva različita postupka parcelacije:

-parcelacija poljoprivrednog zemljišta i

-parcelacija građevinskog zemljišta.

Da biste saznali u je li vaša čestica u poljoprivrednom ili građevinskom području, obratite se nadležnom uredu za prostorno planiranje i urbanizam, pri čemu Vam je potrebana kopija katastarskog plana.

Parcelacija poljoprivrednog zemljišta sukladno Zakonu o poljoprivrednom zemljištu , moguća je jedino uz suglasnost Agencije za poljoprivredno zemljište. Do početka rada Agencije, poslove davanja suglasnosti obavljat će Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja. U slučajevima diobe katastarskih čestica poljoprivrednog zemljišta za koje je dobivena suglasnost, ovlaštene geodetske tvrtke će izraditi parcelacijski elaborat i predati ga u katastarski ured na daljenj postupanje. U protivnom (Agencija nije suglasna), elaborati se neće izrađivati.

Parcelacija građevnog zemljišta, sukladno Zakonu o prostornom uređenju i gradnji , moguća je u skladu sa slijedećim dokumentima

-rješenje o uvjetima građenja

-lokacijska dozvola

-rješenje o utvrđivanju građevne čestice

-detaljni plan uređenja - DPU

Parcelacijski elaborat služi za formiranje jedne ili više čestica u svrhu:

-kupnje ili prodaje nekretnina

-ostavinske diobe

-dobivanja hipotekarnog kredita

-diobe obiteljske imovine

-rješavanja imovinsko-pravnih odnosa

-formiranja građevnih čestica ili čestica služnih njima (prilazni putevi) okrupnjavanja čestica

 Prije predaje parcelacijskog elaborata u katastar potrebno ishodovati slijedeće dokumente:

-kopiju katastarskog plana

-vlasnički list posjedovni list

-potvrdu o namjeni zemljišta

-suglasnost Agencije za čestice koje nisu građevne (poljoprivredno zemljište) dozvolu za formiranje čestice za građevinsko zemljište

Dokumenti ne smiju biti stariji od šest mjeseci.

Konkretno postupak parcelacije ide na sljedeći način;

-geodetski stručnjak izlazi na teren te snima predmetnu parcelu. Nakon što se predmetna čestica ili čestice snime dobiveni podaci se kompjuterski obrađuju, iscrtavaju te se izrađuje parcelacijski elaborat. Ako se radi o poljoprivrednom zemljištu, elaboratu je potrebno priložiti suglasnost na diobu čestica, koju izdaje Agencija za poljoprivredno zemlište (Ministarstvo). Ako se radi o građevinskom zemljištu, elaborat se šalje na suglasnost gradskom uredu za prostorno planiranje i urbanizam,potom se parcelacijski elaborat predaje u nadležni katastarski ured na pregled i ovjeru. Nakon pregleda i provedbe predmeta u katastru, novonastalo stanje se evidentira u katastarskom planu i operatu. Prijavne listove za zemljišnu knjigu, koji su sastavni dio parcelacijskog elaborata, katastar po protokolu šalje u zemljišnu knjigu. Njime se evidentiraju promjene na predmetnim parcelama u zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda te se stanje na katastru usklađuje sa stanjem u zemljišnoj knjizi. Parcelacijskim elaboratom se u pravilu vlasničko stanje ne mijenja. Mijenjanje vlasničkog stanja moguće je prilaganjem određenih pravni poslova  parcelacijskom elaboratu.

Matrix

Raskid ugovora

Raskid ugovora treba razlikovati od slučajeva pobojnosti(otvori članak) ili ništavosti(otvori članak), pri kojima s ugovorom nešto nije u redu već u vrijeme sklapanja. Pri raskidu je riječ o prestanku pravno valjanog ugovora koji još nije ispunjen ili je samo djelomično ispunjen. Raskid ugovora moguć je sporazumom stranaka koje su ga, jednako kao što su ga bile ovlaštene sklopiti, ovlaštene i raskinuti,no međutim, ako je ispunjen, nema mogućnosti raskida – u tom slučaju može se samo sklopiti novi ugovor, ali tada sa suprotnim (obrnutim) ugovornim ulogama. To je posebno važno u odnosu na moguće porezne zahtjeve jer pri raskidu nema porezne obveze ni na osnovi prvog ugovora, a nema li raskida ugovora, ima poreznih obveza na temelju oba ugovora.

Za razliku od rješenja u nekim drugim pravima u hrvatskom pravu vrijedi načelo neformalnosti raskida, što znači da se sporazum o raskidu može postići i usmeno, čak i kad je osnovni ugovor u pisanu obliku. Formalni raskid obvezan je kad ga propisuje zakon ili kad to proizlazi iz prirode stvari – preporučuje se, posebno radi lakšeg dokazivanja, uvijek sastaviti ispravu o raskidu, koja ne podrazumijeva nikakvu ovjeru suda ili javnog bilježnika. Pravno je dopušteno ugovoriti i jednostrani raskid, dakle neovisno o volji druge strane. To će oprezna ugovorna strana često ugovoriti, primjerice za slučaj kašnjenja i slično. S obzirom na to da je riječ o vrlo ozbiljnoj situaciji s važnim pravnim posljedicama i često suprotstavljenim stranačkim interesima, preporučljivo je pravo na jednostrani raskid ugovoriti ne samo u pisanu obliku nego i uza što jasniju ugovornu odredbu koja ne omogućava različita tumačenja i uopće nesporazume.

Kao posebnu situaciju Zakon o obveznim odnosima uređuje pravo na jednostrani raskid na temelju zakona, dakle bez potrebe za posebnom ugovornom odredbom o raskidu. Potrebno je dati izjavu o volji za raskid; daje je ona strana u čiju je korist pravo na raskid propisano, naravno, samo ako želi raskid.

Riječ je o dvjema situacijama:

-prva je kada protustrana ne ispuni svoju obvezu, s time da, ako rok ispunjenja nije važan, sastojak ugovora mora biti dana mogućnost ispunjenja, koja se pruža opomenom ili pozivom na ispunjenje; ako to ne dovede do ispunjenja, a da se izjava o raskidu, nastupa raskid.

-druga je situacija tzv. promijenjenih okolnosti ili klauzule rebus sic stantibus, koja znači da ugovor obvezuje dok se ne promijene okolnosti u kojima je sklopljen. Naime, često se nakon sklapanja ugovora okolnosti promijene toliko da ga se ne bi ni sklopilo da su to ugovorne strane znale. Nevažne su promjene nakon zakašnjenja, dakle nakon što je već dospjela obveza, a nema prava na raskid ni zbog okolnosti koje se realno moglo predvidjeti. Naravno, dvije ugovorne strane često će različito interpretirati pravo na raskid i tada to može riješiti samo sud. Oprezna ugovorna strana zato će što preciznije i svakako u pisanu obliku predvidjeti moguće probleme i naglasiti svoje pravo na raskid pazeći pri tome da ti slučajevi budu navedeni samo kao primjeri jer bi, u suprotnom, to moglo značiti da su se ugovorne strane odrekle prava na raskid u svim drugim situacijama

Zakon o obveznim odnosima propisuje i situaciju u kojoj uopće nije potrebna izjava o volji za raskid nego do raskida dolazi silom zakona. To su situacije tzv fiksnih ugovora(otvori članak) u kojima je ispunjenje u roku bitan sastojak (primjerice, izdavanje akreditiva u određenom roku) i izjava o raskidu nije potrebna. Međutim, ako onaj komu akreditiv nije izdan (dakle onaj koji nije prekršio svoju obvezu) to želi, može svojom izjavom volje poništiti zakonsku odredbu o raskidu i održati ugovor na snazi. Ne postoji mogućnost raskida ostane li neispunjen samo neznatan dio obveze.
Raskidom nastaje situacija kao da ugovora nema i svaka strana mora vratiti ono što je primila, ako je nešto primila (ako je riječ o novcu, mora vratiti i zatezne kamate od dana primitka do povrata). Međutim, strana odgovorna za raskid mora drugoj nadoknaditi štetu nastalu raskidom, što može značiti i vrlo veliku obvezu. Oslobođenje od te obveze moguće je samo ako dužnik dokaže (dakle, na njemu je teret dokaza) da nije ispunio svoju obvezu ili je zakasnio s ispunjenjem zbog okolnosti na koje nije mogao utjecati, otkloniti ih ili izbjeći

Naš zakon dopušta i povećanje odgovornosti, što je korisno ugovoriti, ali uvijek u pisanom obliku i što jasnije, da bi se nejasnoće svele na najmanju mjeru. Veoma je važno da svatko tko pristupa sklapanju ugovora zna da je to vrlo ozbiljna stvar, nešto što obvezuje, ali isto tako i nešto što može (posebno ako druga strana nije baš najurednija i najsavjesnija, a to se događa) umjesto koristi koju svatko očekuje prouzročiti velike probleme. Jedan je od mogućih problema i da druga strana raskine ugovor koji nam je mnogo značio, čak i bez posebne izjave volje ako je riječ o zakonskom raskidu. Kao najvažniji savjet svima izdvojili bismo angažiranje stručnjaka za sklapanje ugovora, ali na način mnogo drukčiji od kod nas još uobičajenoga. To znači zahtijevati pisano gledište razvoja odnosa, argumentirano upozorenje bar na najveće i najčešće teškoće, uključujući i raskid ugovora, a posebno osvrt na rješavanje mogućih odštetnih zahtjeva i na to tko u kojem slučaju snosi teret dokaza. Naravno, savjetodavac je (uza stručnost, preduvjet da ga se uopće angažira) to prihvatljiviji što ima veći iznos osiguravajućega pokrića za štetu koje prouzrokuje u obavljanju svoje profesionalne djelatnosti.

Kad se ugovor nemože raskinuti
1.Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze.
2.Raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza osim obveze na naknadu štete.
3.Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala.
4.Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog, uzajamna vraćanja obavljaju se prema pravilima za ispunjenje dvostranoobveznih ugovora.
5.Svaka strana duguje drugoj naknadu za korist koju je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi.
6. Strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je primila isplatu.
Pretpostavke za raskid
1.Ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano velik gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine.
2.Izmjenu ili raskid ugovora ne može zahtijevati strana koja se poziva na promijenjene okolnosti ako je bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili svladati.
3.Strana koja zahtijeva izmjenu ili raskid ugovora ne može se pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka određenog za ispunjenje njezine obveze.
4.Kad jedna strana zahtijeva raskid ugovora, ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajuće odredbe ugovora pravedno izmijene.
Posebni slučaji za ugovore o prijenosu nekretnina
Iznimno je, posebnim propisom (Zakon o porezu na promet nekretnina) određeno da se prijenos u zemljiš-nim knjigama smatra konačnim ispunjenjem ugovora, pa se u roku od jedne godine od rješenja o utvrđivanju porezne obveze dopušta obnova poreznog postupka i stavljanje izvan snage porezne obveze – izvan navedenog roka takva mogućnost zbog raskida voljom stranka ne postoji. Nema li suglasnosti stranaka ili je premašen navedeni rok, jedina je mogućnost za ugovorne strane raskid sudskom odlukom, što znači dodatni gubitak i vremena i novca. U svim drugim slučajevima u kojima takav specijalni propis ne postoji, primjenjuje se opće pravilo i, ako je ugovor ispunjen (a prodavatelj je pri prodaji nekretnina sve izvršio sklapanjem ugovora i davanjem dopuštenja za uknjižbu pa bi se, da nema navedene posebne odredbe, sigurno smatralo da je ugovor ispunjen), nema mogućnosti raskida.
Matrix

Ništavost pravnog posla

Ništavi pravni poslovi/ugovori nazivaju se i apsolutno ništavim pravnim poslovima. S njima se postupa kao da nisu zaključeni, kao da pravno ne postoje. Ništavošću se štite temeljna načela društvenog uređenja izražena u pravnim i moralnim normama društva. Ništavost nastupa ex lege i sud na nju pazi po službenoj dužnosti (ex offo),ali prema sudskoj praksi,samo kad se tako tuži,obzirom da sud svoje odluke donosi u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

Ništetnost, ništavost ili ništavnost pravnog posla (primjerice ugovora), pojam koji označava da sklopljeni ugovor ne proizvodi namjeravane pravne učinke koje bi proizvodio da je valjan. Ipak, važno je naglasiti kako nije točno da ništavan ugovor ne stvara nikakve pravne učinke, jer u slučaju ispunjenja strane mogu zahtjevati vraćanje ispunjenog, a može nastati i odgovornost jedne strane za štetu drugoj strani.

Razlog ništavosti je protivnost ugovora javnom poretku, odnosno ustavu neke zemlje,no protivnost ustavu ne znači samo protivnost ustavnim načelima nego i konkretnim odredbama ustava.

Osim toga, pravni posao ništavim čini i protivnost pojedinim prisilnim propisima, protivnost moralu društva, a Zakon o obveznim odnosima (ZOO) točno predviđa i druge određene razloge.

Razlozi za ništetnost su sljedeći:

-poslovna nesposobnost

- nepostojanje suglasnosti tijela pravne osobe,

-fizička sila,

-simulacija,

-nesporazum

-zabrana sklapanja ugovora jednoj strani.

Predmet ugovorne obveze (činidba) mora biti objektivno moguća, odrediva i pravno dopuštena.

-Razlozi ništetnosti u svezi s pobudom.

Pobuda je nedopuštena kad je protivna javnom poretku, odnosno ustavu zemlje.

-Razlozi ništetnosti zbog nedostatka oblika.

Kad propis određuje oblik u kojem ugovor mora biti sklopljen, a i kada same ugovorne strane odrede oblik kao pretpostavku valjanosti ugovora, izostanak sklapanja ugovora u propisanom obliku dovodi do ništavosti.

Budući da ništavost nastaje na osnovi zakona, sud može svojom odlukom samo proglasiti posao ništavim, ako su se stekli za to predviđeni razlozi (zakonski), dakle, sud može donijeti samo deklaratornu odluku. Ništavost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla.

-RAZLOZI ZA NIŠTAVOST-

Kao razlozi ništavosti javljaju se poslovna nesposobnost stranaka, nevaljanost i nesuglasnost očitovanja volje, nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost, odnosno neodredivost činidbe, nepostojanje i nedopuštenost osnove, te ponekad, nedostatak potrebnog oblika.

Pravni posao može biti i djelomično ništavan,odnosno ništavost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništavost cijelog ugovora – utile per inutile non vitiatur (korisno se štetnim ne kvari). To vrijedi, međutim, samo u slučaju kad ugovor može opstati bez te ništavne odredbe, a ta odredba nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Ništavan ugovor ne proizvodi namjeravane pravne učinke.

Osnovna dužnost ugovornih strana u slučaju ništavosti ugovora jest povrat u prijašnje stanje, i to tako da svaka od njih ima vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora.

Ako je ugovor ništavan zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Hrvatske i prisilnim propisima, sud može (ali ne mora) odbiti u cjelini ili djelomično zahtjev nesavjesne strane, a to je ona koja je u vrijeme sklapanja posla znala ili morala znati za navedene razloge ništavosti, za vraćanjem onoga što je drugoj strani dala.

Među pravnim posljedicama ništavosti predviđena je i odgovornost za štetu zbog sklapanja ništavog pravnog posla. Odgovornost za štetu pada na onu stranu koja je kriva za sklapanje ništavog pravnog posla. Dužnost naknade štete ne postoji ako se dokaže da je strana koja trpi štetu zbog ništavosti posla znala ili prema okolnostima posla morala znati za postojanje uzroka ništavosti. Na ništavost se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dakle, pored ugovornih strana i treće osobe od kojih ponajprije državni odvjetnik i državni pravobranitelj.

Pravo na isticanje ništavosti nije vremenski ograničeno,odnosno zahtjev nezastarijeva.

Matrix

Pobojnost pravnog posla

Pobojnost ugovora pojam je koji označava da ugovor stvara namjeravane pravne učinke kao i valjani pravni posao, ali da ti učinci mogu biti poništeni,no pri tome je važno naglasiti da se pobojne pravne poslove može izjednačiti s valjanima i oni će proizvoditi namjeravane učinke tako dugo sve dok ne budu poništeni, ako uopće budu poništeni. Također, pobojnost na postoji u općem interesu, tj. sud na nju ne pazi po službenoj dužnosti.

Ugovor je pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana u pogledu voljete kad je to zakonom ili posebnim propisima određeno. 

Ograničena poslovna sposobnost javlja se kao razlog pobojnosti pravnog posla samo u slučaju kad ograničeno sposobna osoba zaključi pravni posao bez odobrenja svojeg zakonskog zastupnika, a takvo odobrenje ni naknadno ne uslijedi. 

Mane volje koje izazivaju pobojnost pravnog posla jesu prijetnja, zabluda i prijevara.

Druge razloge pobojnosti predviđene zakonom nalazimo u povredi načela jednake vrijednosti činidaba (ekvivalentnost prekomjerno oštećenje), i pravnim radnjama dužnika na štetu vjerovnika. Po pozitivnim propisima svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu može pobijati radnju svog dužnika koja je poduzeta na njegovu štetu, tj. ako zbog njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

Ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog poništenja ugovora, pod uvjetom da nije znao niti morao znati za postojanje uzroka pobojnosti.

Osobe ovlaštene na traženje poništenja jesu stranke u poslu, a iznimno i neke treće osobe. Od stranaka poništenje može tražiti ona u čijem je interesu pobojnost ustanovljena.

Poništenje pobojnog pravnog posla može se tražiti u roku od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno od prestanka prisile ako je zaključen pod prijetnjom ili prisilom (subjektivni rok). Krajnji rok za poništenje je tri godine računajući od dana sklapanja pravnog posla (objektivni rok). Za neke slučajeve predviđeni su posebni rokovi, tako da je rok za osobu koja je bez potrebnog odobrenja sklopila pravni posao za vrijeme svoje ograničene poslovne sposobnosti tri mjeseca od dana stjecanja potpune poslovne sposobnosti. Kod prekomjernog oštećenja predviđen je jedinstveni objektivni rok od godinu dana računajući od dana sklapanja pravnog posla. Svi navedeni rokovi su prekluzivni pa se nakon njihova proteka gasi pravo na zahtjev za poništenje.

 

Matrix

O bračnoj stečevini

Za ocjenu prava vlasništva bračnih drugova na bračnoj stečevini, mjerodavni su propisi koji su vrijedili u vrijeme njezina stjecanja (Odluka Vrhovnog suda RH,br.57/2005)

Trenutno važeći Obiteljski zakon (Narodne novine broj: 103/15; dalje: ObZ 2015), stupio je na snagu i primjenjuje se od 1. studenog 2015. godine, a na imovinu stečenu do tog datuma, primjenjuje se raniji zakoni kojima su imovinski odnosi bračnih drugova pravno regulirani:

-Obiteljski zakon iz 2003. godine (Narodne novine broj: 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 25/13, 05/15; dalje: ObZ 2003),

-Obiteljski zakon iz 1998. godine (Narodne novine broj: 162/1998; dalje: ObZ 1998),

- Zakon o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine broj: 11/1978, 27/1978, 45/1989, 59/1990, 25/1994, 162/1998; dalje: ZBPO).

Prema odredbi članka 36. stavka 1. trenutno važećeg ObZ 2015, bračna stečevina je ona imovina koju su bračni drugovi stekli radom ili koja potječe iz imovine stečene radom, pod uvjetom da je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice. Navedeno vrijedi ako bračni drugovi nisu svojim bračnim ugovorom odredili drukčije. Također, u bračnu stečevinu ulazi i imovinska korist od autoskog prava, kao i dobitak iz igara na sreću (članak 36. stavak 2. ObZ 2015), stečeni, također, za vrijeme trajanja bračne zajednice. U bračnoj stečevini bračni su drugovi suvlasnici po pola, dakako, ako drukčije nisu ugovorili (članak 36. stavak 3. ObZ 2015). S obzirom da se radi o imovinskim odnosima bračnih drugova, oni su ih slobodni svojim međusobnim ugovorom urediti kako god žele, pod uvjetom da su takva raspolaganja pravno moguća i dopuštena. To pravo ne prestaje prestankom bračne zajednice ili braka. Štoviše, ako bračni drugovi nakon prestanka braka nisu uredili svoje imovinske odnose sporazumno, imovinski odnosi mogu se urediti sudskom odlukom (članak 45. ObZ 2015). Radi se o postupku koji je različit od postupka razvoda braka, i koji se može, ali ne mora voditi paralelno s postupkom razvoda braka. ObZ 2003 i ObZ 1998 uređuju bračnu stečevinu na isti način. ZBPO, međutim, koji se primjenjuje na imovinu bračnih drugova stečenu do 1. srpnja 1999. godine, ne poznaje termin bračne stečevine, već umjesto toga uređuje zjedničku stečevinu bračnih drugova, i to značajno drukčije nego što to čine tri novija obiteljska zakona. Naime, ZBPO u članu 277. određuje da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova zajednička imovina. Bračni drugovi mogu sporazumno podijeliti zajedničku imovinu tako da odrede suvlasničke dijelove u čitavoj ili u jednom dijelu imovine, ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom drugu pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine (član 284. ZBPO). Svaki bračni drug može za vrijeme trajanja braka ili nakon prestanka braka, tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini ili dijelu te imovine ili na pojedinoj stvari iz te imovine (član 285. ZBPO). Kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine, a u slučaju spora, sud određuje koliki je bio doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine (član 287. ZBPO). Iz navedenog slijedi da udio svakog bračnog druga u zajedničkoj imovini bračnih drugova stečenoj prije 1. srpnja 1999. godine nije unaprijed određen, već ga trebaju odrediti bilo stranke svojim sporazumom, bilo sud, u slučaju da takav sporazum izostane. Stoga je moguća i takva dioba u kojoj bi došlo do podjele takve imovine u omjeru drukčijem od 1/2 :1/2 pa je utoliko takvu podjelu moguće i zahtjevati.

Potrebno je također naglasiti da za određenje bračne stečevine bitno trajanje bračne zajednice, kao životne zajednice bračnih drugova, a ne samog braka. Ukoliko bračni drugovi steknu određenu imovinu nakon prestanka bračne zajednice, no prije nego je brak pravomoćno razveden; ta imovina ne ulazi u bračnu stečevinu. To je potvrdio i Županijski sud u Varaždinu svojom presudom, prema kojoj, da bi se u postupku utvrdila bračna stečevina bračnih drugova, nije potrebno da je brak između stranaka razveden (Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br.1064/07-2)

Sama dioba zajedničke imovine odnosno bračne stečevine vrši se prema pravilima Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje: ZV).

Kod zajedničke imovine bračnih drugova potrebno je najprije odrediti koja imovina predstavlja zajedničku stečevinu, a potom odrediti i udjele bračnih drugova u zajedničkoj stečevini. Prema pravilima ZV, svaki zajedničar ima pravo na diobu zajedničke stvari koja je moguća i dopuštena (članak 63. stavak 1. ZV), i ovlašten je zahtjevati da se zajedničko vlasništvo podijeli na način da se odredi koliko mu suvlasnički dio pripada na ime njegova udjela u zajedničkom vlasništvu (članak 63. stavak 2. ZV). Veličina suvlasničkog dijela određuje se prema sporazumu svih zajedničara, a ako sporazuma nema, onda o tome odlučuje sud na zahtjev bilo kojega od zajedničara (članak 63. stavak 3. ZV), prema mjerilima koje za svaki slučaj postavlja zakon (članak 63. stavak 4. ZV). Tek, dakle, pošto se odrede udjeli bračnih drugova u zajedničkoj stečevini i zajedničko vlasništvo pretvori u suvlasništvo, moguća je daljnja dioba prema pravilima o razvrgnuću suvlasničke zajednice.

Kod bračne stečevine, koja predstavlja suvlasništo ex lege, moguće je odmah po utvrđivanju koja imovina ulazi u bračnu stečevinu i time predstavlja predmet suvlasništva bračnih drugova  provesti razvrgnuće suvlasničke zajednice.

Svaki suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva i to mu pravo ne zastarijeva, on to jedino ne može tražiti u nevrijeme (članak 47. ZV). Suvlasnici sporazumno određuju način razvrgnuća, u granicama mogućega i dopuštenoga (članak 49. stavak 1. ZV). Ako se suvlasnici ne mogu sporazumjeti o bilo kojem pitanju razvrgnuća, svaki od njih može zahtjevati da o tome odluči sud (članak 49. stavak 4. ZV). Kad razvrgnuće provodi sud, vezan je u prvom redu strogim zakonskim odredbama, a podredno sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća, ako takav postoji, a moguć je i dopušten, te pravom na razvrgnuće isplatom koje bi imao pojedini suvlasnik na temelju zakona ili pravnog posla (članak 50. stavak 1. ZV). Ako sud nije vezan na taj način po pitanju načina razvgnuća, pokretnine će podijeliti fizički a nekretnine geometrijski (članak 50. stavak 2. ZV), pri čemu može osnovati služnost ili stvarni teret na dijelu nekretnine, ako je to nužno radi uporabe ili iskorištavanja tog dijela (članak 50. stavak 3. ZV). Ako takva dioba nije moguća a da se znatno ne umanji vrijednost imovine, sud će odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način te da se dobiveni iznos podijeli sukladno suvlasničkim dijelovima (članak 50. stavak 4. ZV). Suvlasnik ima pravo na razvrgnuće isplatom ako mu isto pripada na temelju zakona ili pravnog posla, ili pak ukoliko učini vjerojatnim da za to postoji osobito opravdan razlog, pa će u tom slučaju sud odrediti da stvar pripadne u cijelosti njemu, dok će tom suvlasniku odrediti rok u kojem mora isplatiti ostale suvlasnike (članak 51. ZV). Također, kad suvlasnici razvrgavaju suvlasništvo na nekoliko stvari, a o čemu će nerijetko biti riječ pri razvrgnuću bračne stečevine, sud može na zahtjev svakoga od njih odlučiti da umjesto da se svaka pojedina stvar dijeli, da svakome od njih pripadne pojedina stvar ili pojedine stvari u cijelosti, razmjerno njihovim suvlasničkim djelovima, a prema njihovim potrebama (članak 52. stavak 1. ZV). Ako stvari koje ovakvim načinom razvrgnuća pripadnu pojedinom suvlasniku prelaze vrijednost njegova suvlasničkog dijela, taj je suvlasnik dužan isplatiti razliku drugim suvlasnicima (članak 52. stavak 3. ZV).

S druge strane, imovina bračnog druga koja ne ulazi u bračnu stečevinu, njegova je vlastita imovina (članak 253. ObZ 2003). Na njoj bračni drug čija je to imovina ima prava kao jedini vlasnik. ObZ 2003, ObZ 1998 i ZBPO uređuju vlastitu imovinu bračnog druga na isti način. 

Treba reči da je za određenje bračne stečevine bitno trajanje bračne zajednice, a ne braka. Brak i bračna zajednica nisu istovjetni pojmovi. Naime, sklapanjem braka ne mora nastati istovremeno i bračna zajednica (nije dovoljno da brak formalno postoji, već je potrebno da bračni drugovi stvarno žive u bračnoj zajednici), ali bračna zajednica je sastavni dio braka i može trajati jedino i isključivo za trajanja braka. Postojanje bračne zajednice sud treba utvrditi ako postane sporno smatra li se određena imovina bračnom stečevinom ili se radi o vlastitoj imovini. Teret dokazivanja o trenutku prestanka bračne zajednice na onom je bračnom drugu koji tvrdi da je bračna zajednica određenog dana prestala jer se u protivnom presumira da bračna zajednica traje sve do prestanka braka. U sudskoj praksi je ocijenjeno da okolnost što su stranke stanovale odvojeno, uz činjenicu da je do toga došlo voljom stranaka i da su se dugotrajno nastavili svakodnevni kontakti stranaka, ne upućuje na postojanje prekida bračne zajednice (Vrhovni sud RH Gž 361/92-2) . Ako bračni drugovi steknu određenu imovinu nakon prestanka bračne zajednice, ta imovina ne ulazi u bračnu stečevinu. Također, „Da bi se u postupku utvrdila bračna stečevina bračnih drugova, nije potrebno da je brak između stranaka razveden.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br.Gž 1064/07-2od 13. veljače 2008.

Dakle, prema OZ-u svaki od bračnih drugova u polovici je suvlasnik na bračnoj stečevini čija su osnovna obilježja nastanka: rad, trajanje bračne zajednice i predmet bračne stečevine.

Rad je konstitutivni element za nastanak bračne stečevine. U obzir dolazi svaki oblik rada kojim se stvara vrijednost odnosno koji je jedan od bračnih drugova upotrijebio za stvaranje imovine koja ima status bračne stečevine. To može biti rad na temelju kojega se ostvaruje pravo na plaću ili naknadu, ostvarivanje prihoda samozapošljavanjem, obavljanjem poljodjelskih poslova, a kao udjel bračnog druga uzima se i rad u kućanstvu, rad oko odgoja i brige o djeci ili drugim članovima obitelji te svaki drugi oblik rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine (Vrhovni sud RH, br.Rev 1084/08-2, od 29. listopada 2008.). Pritom, kako je već rečeno, količina, trajanje, vrsta i novčana vrijednost rada, ne utječe na omjer suvlasničkih dijelova bračnih drugova u bračnoj stečevini.

Kada govorimo o radu kao obilježju nastanka bračne stečevine, treba napomenuti da ako bračni drug slučajno pronađe vrijedan predmet, on je njegova vlastita imovina, no, ako se on profesionalno bavi pronalaženjem i prodajom starih stvari, one, kao i vrijednost dobivena njihovom prodajom, smatraju se bračnom stečevinom. Ako se bračni drug bavi sakupljanjem plodova (gljiva, šumskog voća) i potom ih prodaje na tržnici, oni i novac dobiven njihovom prodajom su bračna stečevina jer je to jedan od neposrednih oblika rada. Također, kad za vrijeme trajanja bračne zajednice bračni drug, primjerice, radi na poljoprivrednom zemljištu koje je njegova vlastita imovina ili vlastita imovina drugog bračnog druga ili kad bračni drug zarađuje iznajmljujući kuću za odmor u vlasništvu njegova bračnog druga, s obzirom da je rezultat rada (poljoprivredni plodovi, novac) stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice radom, ima status bračne stečevine.

Što se tiče predmeta bračne stečevine, to mogu biti plaća i druge naknade po osnovi rada, pravo vlasništva bračnih drugova na nekretninama i pokretninama koje su pribavljene radom bračnih drugova, prava na temelju dionica i dividende trgovačkih društava, vlasništvo trgovačkog društva ili obrta ako je osnovano ulaganjem novčanih i drugih vrijednosti koje predstavljaju bračnu stečevinu te predmeti koji služe obavljanju zanata, ušteđevina u novcu i novčani prihodi od bračne stečevine - npr. kamate od ušteđevine, najamnina ili zakupnina od nekretnina ili drugih stvari koje čine bračnu stečevinu, tražbine iz različitih ugovornih odnosa, prava iz životnog osiguranja ili dodatnog mirovinskog osiguranja.

Predmet bračne stečevine može biti i vlasništvo na pokretninama i nekretninama koje su stečenena temelju ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju. Naime, imovina koju dobije jedan bračni drug na temelju ugovora o doživotnom odnosno dosmrtnom uzdržavanju ulazi u bračnu stečevinu jer je stečena davanjem uzdržavanja primatelju uzdržavanja, dakle radom ili prihodima od rada bračnih drugova, bez obzira što je samo jedan od njih ugovorna strana takvog ugovora. No, kada bi se uzdržavanje sastojalo u isplati određenog novčanog iznosa primatelju uzdržavanja kojeg bi bračni drug – davatelj uzdržavanja plaćao iz vlastite imovine, imovina stečena na temelju takvog ugovora ne bi ulazila u bračnu stečevinu. „Imovina koju je jedan bračni drug stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ne predstavlja posebnu imovinu tog bračnog druga ako je ta imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice i ako su oba bračna druga prihvatila i izvršavala obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je sklopio jedan bračni drug.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br.Gž 910/12-2, od 4. veljače 2013.

Imovina koja potječe od imovine bračnih drugova stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice, također je bračna stečevina i ako je nastala po prestanku bračne zajednice (primjerice kupnja stana nakon prestanka bračne zajednice, ali novcem pribavljenim prodajom nekretnine koja je bila bračna stečevina).

Budući da nema posebnih odredbi o statusu darova, razlikovanjem pravnih osnova iz kojih nastaje bračna stečevina odnosno vlastita imovina, proizlazi da svaki dar učinjen za vrijeme trajanja bračne zajednice, ako nije učinjen iz vlastite imovine, ima status bračne stečevine, tj. suvlasništva u idealnoj polovici dijela. Dakle, dar koji jedan bračni drug učini drugome predstavlja vlastitu imovinu obdarenika pod pretpostavkom da je darovanje učinjeno iz vlastite imovine darovatelja. „U konkretnom slučaju zato nema sumnje u pravilnost zaključka da je tužiteljica, nakon što su roditelji tuženika ovome darovali prijeporne nekretnine u cijelosti, 1/2 istih stekla od tuženika temeljem darovnog ugovora, te da u tom dijelu ona predstavlja njezinu vlastitu (posebnu) imovinu.” – Odluka Vrhovnog suda RH, br.Rev 696/06, od 3. listopada 2006.

Sudska praksa izjašnjavala se i o pitanjuotplaćivanja kredita„Sudjelovanjem u otplati dijela kredita tijekom trajanja braka, kojim je prije zaključenja braka jedan od bračnih drugova kupio stan, drugi bračni drug ne stiče stvarno pravo na dijelu tog stana, već obveznopravni zahtjev razmjerno uloženim sredstvima u otplati kredita.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br.Rev 3024/90 od 30. prosinca 1991.; Novčana sredstva koje jedan bračni drug dobije kao kredit i otplaćuje ga, ne predstavlja njegovu vlastitu imovinu, a nakon razvoda braka dug tog bračnog druga s osnova kredita koji je utrošen za povećanje zajedničke imovine ili za druge zajedničke potrebe predstavlja dug koji tereti oba bivša bračna druga.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br.Gž 3608/13-3, od 17. srpnja 2013.

Zakonom također nije riješen status nekih prava koja nastaju za vrijeme trajanja bračne zajednice, a imaju imovinski karakter te velikom vrijednošću mogu utjecati na ukupno imovinsko stanje bračnih drugova. To su prava na temelju dionica i poslovnog udjela u trgovačkim društvima i pravo na isplatu dividende iz dionica i poslovnog udjela, pravo iz namjenske stambene štednje, iz životnog osiguranja ili dopunskog mirovinskog osiguranja.

Iako dionice i poslovni udjeli glase na jednog bračnog druga, njihov su stvarni vlasnik oba bračna druga. Vrijednost svake dionice kao i njihova dividenda bračna su stečevina jer su nastale kao posljedica ulaganja novca zarađenog za vrijeme bračne zajednice. Ako je bračni drug prije sklapanja braka imao vlastite dionice ili poslovne udjele čija je dividenda došla na naplatu za vrijeme trajanja bračne zajednice ili čak i nakon prestanka braka, radi se o vlastitoj imovini budući da su plodovi (dividenda) nastali iz vlastite imovine.

Što se tiče ugovora kojima je predmet životno osiguranje za slučaj smrti ili nezgode, a koje sklapaju bračni drugovi ili barem jedan od njih, dođe li do realizacije takvog ugovora na način da protekom ugovorenog roka bračnom drugu bude isplaćen sav ugovoreni iznos na ime životnog osiguranja ili pak pristane doživotno primati određenu mjesečnu naknadu ili u slučaju prijevremenog odustanka od ugovora - iznos koji mu s kamatama pripada, treba kao i ušteđevinu smatrati bračnom stečevinom. No, u teoriji, ako bi bračni drug svoje osiguranje plaćao iz vlastite imovine, onda bi i dobit iz nje predstavljala vlastitu imovinu, a što je u stvarnosti vrlo teško ustanoviti. Postoji izuzetak kada sredstva dobivena iz police životnog osiguranja treba smatrati vlastitom imovinom - realizira li bračni drug osiguranik premiju na ime naknade štete koju je pretrpio nastupom invaliditeta, radilo bi se o materijalnoj satisfakciji vezanoj isključivo uz osobu bračnog druga. “Iznosi isplaćeni jednom bračnom drugu s naslova naknade za pretrpljenu štetu ne predstavljaju bračnu stečevinu, nego posebnu imovinu tog bračnog druga.“ - Odluka Vrhovnog suda RH, br.Rev 929-07, od 2. travnja 2008.

Sklapanjem ugovora o dodatnom mirovinskom osiguranju ostvaruje se poseban oblik štednje. Uplaćivanjem u mirovinski fond povećava se iznos bračnog druga koji će on jednog dana koristiti kao povećani iznos mirovine. Takva mirovina, kao i svaki drugi oblik zarade (plaće) smatra se bračnom stečevinom. Ako bi bračni drug raskinuo ugovor o dodatnom mirovinskom osiguranju, novac koji se takvom štednjom prikupio, također je bračna stečevina.

Treba istaknuti da je probleme koji bi eventualno mogli nastati prilikom dokazivanja predstavlja li određena imovina bračnu stečevinu ili vlastitu imovinu, moguće izbjeći sklapanjem bračnog ugovora.

Pravni izvori članka:

-Obiteljski zakon-i

-Sudska praksa Vrhovnog i Županijskih sudova RH

×