Jump to content

Sign in to follow this  
  • članaka
    5
  • komentara
    3
  • otvaranja
    586

Entries in this blog

G-man

O institutu zastare i njegovoj regulativi u našem kazneno-pravnom sustavu, vidite u našem članku ovdje.

Međutim, ovaj članak nastojati će prikazati i drugačiji pogled na naslovnu temu, odnosno moguću (ne)usklađenost odredbe čl. 86. Kaznenog zakona sa čl. 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, primarno s aspekta poštivanja odnosno zaštite načela zakonitosti (kao temeljnog načela kaznenog materijalnog prava), a s aspekta provođenja jednog od njegovih derivata – principa zabrane retroaktivnosti, uključujući i njegovu iznimku (načelo obvezne primjene blažeg zakona), kao i poštivanja načela pravne sigurnosti.

 

Da se podsjetimo, čl. 86. KZ-a glasi –

Ako se prije nastupa zastare kaznenog progona ili zastare izvršenja kazne promijeni rok zastare, primijenit će se zastarni rokovi novog zakona“,

čime je faktički ozakonjeno stajalište Kaznenog odjela VSRH-a o pitanju dopustivosti retroaktivne primjene zastarnih rokova, zauzeto na njegovoj sjednici 1983. godine, a dodatno potvrđeno sjednicama održanima 2006. i 2007., prema kojem je takvo što moguće, uz dodatan uvjet da su iz toga isključeni oni slučajevi, u kojima bi do stupanja na snagu novih (dužih) rokova zastare, prema odredbama ranijeg zakona, nastupila zastara.

Drugim riječima, odredba čl. 86. KZ-a percipira se postupovno-pravnom, iako je smještena unutar materijalnog zakona, i stoga je dozvoljena njena retroaktivna primjena, uz izraženu ogradu. Ovakvo stajalište, naizgled je na štetu okrivljenika jer produljuje rok zastare kaznenog progona, ali opravdava se stajalištem kako je zastara institut uveden iz razloga oportuniteta postupka (vremenski određenog perioda unutar kojeg vođenje kaznenog postupka ima smisla, jer debelo zakašnjela pravda nije pravda, a znatan protek vremena dovodi u pitanje i sam kredibilitet njezina utvrđenja), i da nikad nije i neće biti privilegijem optuženika, te da njegova materijalna prava i položaj u postupku eventualnim produljenjem rokova zastare, ničime nisu povrijeđena.

Načelo zakonitosti i pravne sigurnosti, u suštini znače da počinitelj kaznenog djela, u trenutku počinjenja djela zna da to što je učinio predstavlja kazneno djelo, o kojem točno se kaznenom djelu radi i kakvu kaznu može očekivati za to kazneno djelo, ali pitanje je da li to podrazumijeva i njegovu privilegiju saznanja do kada može očekivati progon države odnosno posljedično kalkulirati s istim očekivanjem te eskivirati progon. Stajalište našeg zakondavstva i prakse je da ne podrazumijeva. Jasno, u slučajevima u kojima je zastara prema ranijim rokovima već istekla, poradi zaštite spomenutih načela, kao i povjerenja građana u pravnu državu, nije dozvoljeno „oživljavanje iz mrtvih“ takvih predmeta i njihovo procesuiranje. Da ne bi ispalo da je Hrvatska usamljena u takvu razmišljanju, svjedoče identična stajališta u zakonodavstvu SR Njemačke i Francuske.

 

Pa, ipak postavlja se pitanje je li takvo stajalište potpuno u skladu sa čl. 7. EKLJP-a, s aspekta načela zakonitosti i načela obvezne primjene blažeg zakona, kao jednog od njegovih derivata?

Navedeno pitanje već se pojavilo pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, među prvim predmetima bio je predmet Coeme i dr. protiv Belgije. U navedenom predmetu, u suštini radilo se o tome da je, nakon počinjenja kaznenog djela, a tijekom vođenja postupka protiv gospodina Coeme-a i drugih, došlo do produženja zastarnog roka kaznenog progona (s tri na pet godina), koji je tada, u konačnici bio i primijenjen na njihov slučaj. Coeme i ostali podnijeli su tužbu sudu u Strasbourgu, sa napomenom da je prema njihovu mišljenju, među ostalim, takvim postupanjem sudova u Belgiji došlo do povrede čl. 7. EKLJP.

Sud u Strasbourgu nije utvrdio povredu čl. 7. Konvencije sa obrazloženjem da je prema belgijskom kaznenom pravu, institut zastare i sve odredbe vezane oko njega, institut kaznenog postupovnog prava, i da sukladno tome, nema nikakve zapreke za njegovu retroaktivnu primjenu, obzirom da je temeljno načelo postupovnog kaznenog prava po pitanju njegove vremenske primjene – tempus regit actum, odnosno da se kazneni postupak vodi prema odredbama zakona koji je na snazi u trenutku poduzimanja radnje (ako samim zakonom nije drugačije određeno).

U teoriji kaznenog prava, u načelu nema spora kako se princip zabrane retroaktivnosti odnosi na materijalno-pravne odredbe kaznenog prava, a ne i postupovno-pravne (uz iznimke određene samim postupovnim zakonom). No, isti sud se ne izjašnjava decidirano što bi bilo kada bi se radilo o slučaju da su sukladno odredbama domicilnog prava, zastara i njene odredbe klasificirane kao institut kaznenog materijalnog prava, što je posljedično dovelo do toga da su mnogi autori ovakvo stajalište Europskog suda iskoristili za izvođenje argumenta a contrario, odnosno da bi u obrnutom slučaju bila utvrđena povreda čl. 7. Konvencije.

U prilog takvog razmišljanja svakako ide i mišljenje Venecijanske komisije na identičan upit Ustavnog suda Gruzije iz 2009., gdje spomenuta Komisija daje sljedeće mišljenje – „Sudska praksa Europskog suda za ljudska prava ustanovljuje da je, ukoliko se prema domaćem pravu države zastara smatra institutom proceduralne, a ne materijalne naravi, dopušteno mijenjati zastaru u smislu produženja zastarnih rokova sa retroaktivnim učinkom vezano uz kaznena djela kod kojih zastarni rok još nije istekao u trenutku uvođenja izmjene. ... To međutim, ne ograničava pravo države da donese takva pravna pravila, prema kojima istek zastarnog roka implicira supstantivna (materijalna), a ne samo procesna prava, u kojem slučaju produljenje zastarnog roka sa retroaktivnim učinkom ne bi bilo dozvoljeno.“

 

Ovi argumenti imaju težinu. Pa ipak, postavlja se pitanje kakvu bi odluku Europski sud donio, da primjerice osuđenik iz Republike Hrvatske odluči ovo pitanje dovesti pred njega?

Prema informacijama dostupnima autoru ovog teksta, (zasada barem) ne postoji nijedna odluka Europskog suda po podnesenoj identičnoj tužbi, u kojoj se on decidirano izjasnio o ovoj problematici. Postoji spomenuti slučaj Coeme i dr. protiv Belgije, ali ponovno ukazujem da je zastara prema belgijskom pravnom sustavu institut kaznenog postupovnog prava (pa povrede nema), što nas vodi do idućeg pitanja – institut kojeg kaznenog prava je zastara u našem sustavu?

O tome postoje suprotstavljena razmišljanja. Primjerice Bačić i Cvitanović smatraju zastaru razlogom isključenja kažnjivosti kao jednog od strukturnih elemenata kaznenog djela, odnosno prema njima zastara ima čisti materijalno-pravni karakter, stoga bi retroaktivna primjena produljenih rokova zastare narušavala princip zabrane retroaktivnosti, tim više budući bi bila na štetu okrivljenika. Štoviše, u prilog takvom razmišljanju govori i službeno obrazloženje Novele Kaznenog zakona iz 2006., gdje je predlagatelj istaknuo sljedeće – „produljeni zastarni rokovi mogu se odnositi i primijeniti samo na kaznena djela koja bi bila ili će biti počinjena nakon stupanja na snagu zakona s takvim promjenama, a nikako retroaktivno na kaznena djela ili izrečene kazne prije toga“, što je kako vidimo protivno sadašnjoj regulativi.

S druge strane, Novoselec i Bojanić ističu kako zastara osim nesporne materijalno-pravne prirode ima i procesno-pravnu narav, a koja se očituje da predstavlja tzv. negativnu procesnu pretpostavku, tj. onemogućava vođenje kaznenog postupka protekom njena roka, u kojem slučaju se kazneni postupak ili obustavlja rješenjem ili završava donošenjem tzv. formalne presude (presude kojom se optužba odbija). Glede navedenog nema spora, ali ostaje pitanje da li ovaj procesno-pravni karakter zastare, automatizmom dovodi do razmišljanja da naš sustav zapravo prihvaća mješovitu teoriju o značaju instituta zastare, pa time naša aktualna legislativa moguće ne bi bila protivna čl. 7. Konvencije? Tim više, što naša judikatura nudi niz odluka u kojima se jasno ističe kako je zastara institut materijalnog kaznenog prava. Možda se u moru razmišljanja najlogičnijim čini pojašnjenje „mješovitog“ karaktera zastare, dano od Cvitanovića, koji ističe kako „je zastara primarno materijalno-pravni institut s obzirom na to da je njegov materijalno-pravni sadržaj u odnosu na procesni - causa efficiens (tvorni, proizvodni uzrok koji ne samo da po formuli principium influens esse in aliud određuje bitak nečega nego ga određuje na točno određeni način, tako da opstojnost toga drugoga u potpunosti ovisi o djelovanju prvoga)“.

 

U nastavku ću iznijeti još nekoliko stvari koje treba imati u vidu.

Prva se odnosi na slučaj Scoppola vs Italija (No. 2), u kojem je Europski sud jasno ustvrdio da klasifikacija (smještaj) pojedine odredbe unutar domicilnog prava nije odlučujući za procjenu njena karaktera (materijalno ili postupovno-pravnog), što nam zapravo ne pomaže u odgovoru na naše pitanje, ali ujedno ne daje za pravo onima koji smatraju odgovor jasnim, budući je zastara kod nas propisana materijalnim zakonom (Kaznenim zakonom), pa bi stoga trebala biti percipirana čistim materijalno-pravnim institutom.

Nadalje, Hrvatska nije jedina zemlja koju muči navedeno pitanje, što se može razaznati iz ovog primjera slične tematike naših susjeda iz Italije.

Također, treba istaknuti i malu nekonzistentnost našeg zakonodavca, što svakako ne pridonosi pravnoj sigurnosti, kao ni uvjerljivosti zakonodavca u propisivanju zakona. Naime, zanimljivo je da je stajalište našeg zakonodavca u Prekršajnom zakonu po pitanju retroaktivne primjene zastarnih rokova, nomotehnički sasvim drugačije. Naime, novelom PZ-a iz 2013., i u prekršajnom pravu napušteno je razlikovanje između tzv. relativne (2 godine) i apsolutne (4 godine) zastare, te je uveden jedinstveni pojam zastare (a koja je faktički zamijenila raniju apsolutnu zastaru – 4 godine). Međutim, u čl. 14c Prekršajnog zakona (2013.), o utjecaju i primjeni novih rokova zastare, zakonodavac ističe kako se „na zastaru prekršajnog progona i zastaru izvršenja prekršajnopravne sankcije primjenjuje se rok zastare propisan u vrijeme počinjenja prekršaja“. Ovo se lakonski može argumentirati sa time kako su rokovi apsolutne zastare iz ranijeg PZ-a i jedinstveni rok zastare iz noveliranog PZ-a identični (4 godine), pa stoga odredba u stilu one iz čl. 86. KZ-a ne bi imala smisla budući do produženja rokova nije došlo (osim u slučaju isteka roka relativne zastare iz ranijeg PZ-a), ali se pritom zaboravlja na nomotehniku i pravnu formulaciju kojom se takvo što propisuje. Jer ovakvim nomotehničkim rješenjem, zakonodavac opet vrlo nespretno ostavlja prostora zaključku da nije sinkroniziran u regulativi dviju „bratskih“ grana prava – kaznenog i prekršajnog, čiji principi funkcioniranja imaju jednake uzuse i načela. Argumenti da su prekršaji i kaznena djela neusporedivi, po pitanju njihove ozbiljnosti, a kod zastare o razlici u dužini trajnja njenih rokova – nisu argumenti, već nedostatak istih.

U konačnici, treba imati na umu i činjenicu da je kazneno pravo, bez ikakve dvojbe najrigoroznija i najsurovija grana prava, koja u sebi nosi potencijal da doslovce uništi život pojedinca i stoga zahtijeva vrlo, vrlo restriktivan pristup, posebice u procjeni i tumačenju pojedinih njenih odredaba, gdje je osnovna nit vodilja da iste ne smiju biti propisane niti primijenjene na štetu okrivljenika odnosno ne smiju pogoršati njegovu poziciju u postupku. Ovo je univerzalno prihvaćeni princip.

 

Zaključno - osobno se, za razliku od nekih, ne bih usudio upuštati u prejudiciranje u slučaju eventualne tužbe Europskom sudu od strane osuđenika u RH, jer dihotomija u teoriji kaznenog prava po ovom pitanju je nevjerojatno izražena, a zastupljenost i argumenti obje strane, podjednaka su broja i snage. Međutim, bilo bi oportuno, i za zakonodavca i za pravosuđe u cjelini (i osobno svakako podupirem), da svatko tko smatra da postoji nesuglasnost odredbe čl. 86. našeg KZ-a sa čl. 7. Konvencije, podnese tužbu Europskom sudu (budući izražavam sumnju da bi naš Ustavni sud u povodu ustavne tužbe odstupio od postojeće regulative), pa da se jednom zauvijek „demistificira“ čl. 86. KZ-a i njegova „pravna valjanost“, da Sud dade svoje konačno mišljenje i da znamo na čemu smo, i radi samih okrivljenika i radi budućeg postupanja, a ponajviše radi načela zakonitosti i pravne sigurnosti.

Ovaj članak napisan je upravo na tragu da se prikaže i drugi pogled na ovu problematiku, onu koja odstupa od trenutne legislative i koja je daleko od jednostavne, kakvom je pojedinci nastoje prikazati.

 

Za one koje zanima saznati nešto detaljnije o teoretskom poimanju instituta zastare, sa istaknutom problematikom i osvrtom na rješenja u pojedinim državama, preporučam rad autorice Ruth A. Kok, kao jedan od najboljih na tu tematiku.

 

 

 

G-man

Produljeno kazneno djelo

Produljeno kazneno djelo jedan je od najkontroverznijih i najkontradiktornijih instituta materijalnog kaznenog prava. Naime, rijetko koji institut izaziva toliku podjelu među teoretičarima i praktičarima. Prigovara mu se da neosnovano favorizira okrivljenika, koji ionako već u sklopu stjecaja, uživa određene privilegije, pa čemu potreba za daljnim privilegijama? Također, ostavlja otvorenim za raspravu niz pitanja – od toga je li moguć kod svih kaznenih djela, pitanje zastare, pitanje primjene pravila ne bis in idem, pitanje nužne obrane itd. Na većinu ovih pitanja, aktualni KZ i sudska praksa daju odgovore, ali i dalje ima onih koji gaje suprotno stajalište.

 

Sam institut je formalno-pravno uveden u naš kazneno-pravni sustav Kaznenim zakonom iz 1997., iako je u našoj sudskoj praksi egzistirao niz desetljeća prije toga, a spominjan je i u postupovnim zakonima već u '50-im godinama prošlog stoljeća, i nadalje. U aktualnom Kaznenom zakonu, reguliran je u čl. 52., koji kaže kako produljeno kazneno djelo postoji kada počinitelj s namjerom izvrši više odvojenih radnji u prirodnom smislu, kojima se ostvaruju bića istog ili istovrsnih kaznenih djela, ako one s obzirom na njihovu prostornu i vremensku povezanost čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu.

Iz navedene definicije proizlazi kako institut ima dvije osnovne komponente – subjektivnu i objektivnu. Subjektivna komponenta se očituje u tzv. produljenoj namjeri, odnosno namjeri koja znači da svaka nova radnja, koja ulazi u koncept produljenog kaznenog djela, predstavlja „prirodni“ nastavak ranije kriminalne aktivnosti počinitelja. U prošlosti je bilo i drugačijeg razmišljanja, neki teoretičari govorili su o tzv. jedinstvenoj namjeri, kod koje bi počinitelj već u startu, trebao zamisliti svoje djelovanje, kao niz kriminalnih sekvenci koje će se nadovezivati jedna na drugu, a što je zapravo apsurdno, i praktički bi u potpunosti isključilo sam institut iz primjene, pa je takvo razmišljanje napušteno. Sama činjenica da se traži namjera, jasno implicira da je produljeno kazneno djelo isključeno kod nehajnih kaznenih djela.

Objektivna komponenta očituje se u činjenici izvršenja više radnji, kojima se ostvaruju bića istog ili istovrsnih kaznenih djela, te da u tom pogledu mora postojati određena prostorna i vremenska povezanost između navedenih radnji. Ukoliko bi se radilo o istovrsnim kaznenim djelima, sukladno čl. 52. st. 3. KZ-a, produljeno kazneno djelo će se pravno označiti prema najtežem od tih kaznenih djela. To bi bili slučajevi, primjerice pokušaja i dovršenog kaznenog djela, ili osnovnih te kvalificiranih oblika kaznenog djela (primjerice dvije krađe i jedna teška krađa, u kojem slučaju se produljeno kazneno djelo pravno označava kao teška krađa, neovisno o tome što postoji samo jedna teška krađa, a dvije „obične“ krađe).

Prostorna povezanost znači da su, radnje koje ulaze u koncept produljenog kaznenog djela, počinjene na točno određenom prostoru, kojeg krasi povezanost. Primjerice, nema govora o produljenom kaznenom djelu, ukoliko stanovnik Osijeka nekome ukrade novčanik u Osijeku, a zatim ode na ljetovanje u Dubrovnik, pa tamo ukrade novčanik nepažljivom Nijemcu.

Vremenska povezanost, s druge strane znači da počiniteljeve radnje moraju biti učinjene u određenom vremenskom kontinuitetu, ne na način da doslovce svaki dan čini radnje koje ulaze u koncept produljenog kaznenog djela, ali da to čini u određenom kontinuitetu, glede kojeg je u praksi moguće naći različita rješenja. To može primjerice biti, nekoliko tjedana, može i nekoliko mjeseci, ovisno o svim okolnostima počinjenja djela, posebice brojnosti radnji. Uz navedene objektivne parametre determinirane zakonom, valja spomenuti još jedan – bitno istovjetan način počinjenja djela. Stoga, nema govora o produljenom kaznenom djelu, primjerice ukoliko je netko prvo ukrao stvar velike vrijednosti (preko 60.000,00 kuna), a zatim minsko-eksplozivna sredstva, iako oboje predstavljaju kvalifikatorne okolnosti kaznenog djela krađe (pa bi se radilo o teškoj krađi).

 

Novina uvedena aktualnim KZ-om, jeste ona izražena u čl. 52. st. 2., a odnosi se na činjenicu kako kaznena djela koja predstavljaju napad na život, tijelo, spolnu ili druge slobode osobe, ne mogu biti pravno označena kao produljena. Treba naglasiti kako je i u „režimu“ ranijeg KZ-a, ovo pravilo bilo poštivano, ali uz određene iznimke. Primjerice, bila je dozvoljena konstrukcija produljenog kaznenog djela u odnosu na silovanje iste žrtve od strane istog počinitelja u više navrata. Jednako bi vrijedilo i za slučaj tjelesnog ozljeđivanja (pod istim okolnostima). Naime, pravno (a i životno) je logično da, u slučaju kada postoji napad na spolnu slobodu ili tjelesni integritet više osoba, ne može postojati produljeno kazneno djelo, međutim ako bi se radilo o istoj osobi, takva mogućnost je postojala. Spomenutom promjenom, iz zakonske dikcije proizlazi da takva mogućnost više neće postojati, čak ni u ovim prethodno navedenim iznimkama, već će se uvijek raditi o stjecaju kaznenih djela, pri čemu će se morati točno utvrditi koliko je istih kaznenih djela počinjeno u stjecaju, i za njih suditi počinitelju. U slučaju sumnje u točan broj, primjenjivat će se procesno-pravno pravilo in dubio pro reo, odnosno u dvojbi u korist optuženika.

Važna novina jeste i ona izražena u čl. 52. st. 4. KZ-a, prema kojoj se za produljeno kazneno djelo može izreći kazna za polovicu veća od gornje mjere kazne propisane za utvrđeno djelo, koja ne smije prijeći gornju mjeru propisanu za tu vrstu kazne. Navedena odredba ispravila je „nepravdu“, koja je postojala u „režimu“ ranijeg KZ-a, prema kojoj su, barem na papiru, počinitelj jednog kaznenog djela i počinitelj produljenog kaznenog djela sa npr. deset radnji, bili u potpuno istoj poziciji glede moguće visine kazne. Naravno da je sud prilikom odmjeravanja visine kazne vodio računa o ciljevima generalne i specijalne prevencije, pa je „teže“ kažnjavao počinitelja produljenog kaznenog djela, ali ostaje činjenica da ga nije mogao kazniti većom mjerom kazne od one propisane za konkretno kazneno djelo. Sada je to moguće, pa se primjerice počinitelj produljenog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora u trajanju do 10 godina, može kazniti i sa kaznom zatvora u trajanju do 15 godina. Jedina granica jeste ona koju zakon propisuje u pogledu općeg maksimuma za određenu vrstu kazne (novčana kazna u visini do 360 odnosno 500 dnevnih iznosa, kazna zatvora u trajanju do 20 godina).

 

Kod produljenog kaznenog djela, postoje dvije osnovne poteškoće kroz njegovu primjenu – pitanje zastare i pitanje primjene pravila ne bis in idem. Za zastaru i novine koje je donio novi KZ, vidite naš članak. Što se primjene pravila ne bis in idem tiče, valja napomenuti kako načelno govoreći, postojanje pravomoćne presude za određeni vremenski period (npr. od 01.01.2014.-30.06.2014.), predstavlja res iudicatu (presuđenu stvar) za eventualno naknadno otkrivenu radnju iz spomenutog perioda. Doduše, ima iznimaka, primjerice ako se radi o značajnoj kriminalnoj količini, koja je naknadno otkrivena (npr. presuđeno je deset radnji, a otkriveno 50 novih radnji iz istog perioda), jer bi suprotno razmišljanje bilo pravno nekonzistentno, ili u slučaju obnove kaznenog postupka u korist osuđenika (čl. 501. st. 1. t. 5. ZKP-a), ili u slučaju da se utvrdi da je za određenu radnju (ili radnje) bilo supočiniteljstva/sudioništva. Također valja istaknuti kako postojanje pravomoćne oslobađajuće presude ne predstavlja zapreku za suđenje naknadno otkrivenoj radnji iz presudom obuhvaćenog perioda, ukoliko sud smatra istu radnju samostalnim djelom.

 

Zaključno, vrijeme i praksa će pokazati, ima li ili ne, institut produljenog kaznenog djela, budućnost u našem kazneno-pravnom sustavu. Moderni kazneno-pravni sustavi, većinom otklanjaju mogućnost njegove primjene zbog istaknutih razloga.

 

G-man

Ublažavanje kazne i oslobođenje od kazne jesu slučajevi kada sud, unatoč utvrđenju učina kaznenog djela, ili izriče kaznu manju od minimalno propisane za konkretno kazneno djelo (ublažavanje kazne) ili optuženika u cijelosti oslobađa kazne (oslobođenje od kazne).

 

Kazneni zakon (2011.), u čl. 48. razlikuje tri vrste slučajeva u kojima može doći do ublažavanja kazne :

1. kad to zakon izričito propisuje, primjerice kod kaznenih djela počinjenih nečinjenjem (čl. 20. st. 3. KZ-a), kod prekoračenja nužne obrane (čl. 21. st. 3. KZ-a), bitno smanjene ubrojivosti (čl. 26. KZ-a), pokušaja kaznenog djela (čl. 34. st. 2. KZ-a), pomaganja (čl. 38. KZ-a) itd.,

2. kad postoje naročite olakotne okolnosti, osobito ako se počinitelj pomirio sa žrtvom, ako joj je u potpunosti ili većim dijelom naknadio štetu prouzročenu kaznenim djelom ili se ozbiljno trudio naknaditi tu štetu, a svrha kažnjavanja može se postići i takvom blažom kaznom, pri čemu sud uvijek mora jasno navesti razloge na osnovi kojih je našao da su utvrđene okolnosti osobito olakotne i da kaznu zbog toga treba ublažiti (u protivnom čini bitnu povredu odredaba kaznenog postupka), i

3. kada su se državni odvjetnik i okrivljenik o tome sporazumjeli u okviru pregovora o uvjetima priznavanja krivnje i kazneno-pravnoj sankciji.

 

Naglasak je na tome da ublažavanje kazne uvijek predstavlja mogućnost, ne i obvezu suda, a hoće li je ili ne sud i prihvatiti, ovisi naravno o svim okolnostima konkretnog slučaja te posebice adekvatnom ostvarivanju ciljeva generalne i specijalne prevencije, što je zapravo i osnovni smisao kažnjavanja – da se ostvari kolika-tolika ravnoteža, koja je narušena počinjenjem kaznenog djela.

Što se granica ublažavanja kazne tiče, iste su specificirane u čl. 49. KZ-a, u rasponu :

1. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u trajanju od deset godina, kazna se može ublažiti do tri godine,

2. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u trajanju od pet godina, kazna se može ublažiti do dvije godine,

3. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u trajanju od tri godine, kazna se može ublažiti do jedne godine,

4. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u trajanju od jedne godine, kazna se može ublažiti do šest mjeseci,

5. ako je za kazneno djelo propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, kazna se može ublažiti do tri mjeseca.

 

U slučaju sporazuma između državnog odvjetnika i okrivljenika, spomenute granice mogu se prepoloviti, ali nikada ispod 3 mjeseca, što je opći zakonski minimum propisan za kaznu zatvora.

 

S druge strane, sukladno čl. 50. KZ-a, sud može osloboditi kazne okrivljenika u sljedećim slučajevima :

1. kad se takva ovlast temelji na izričitoj zakonskoj odredbi, primjerice u općem dijelu KZ-a – neprikladni pokušaj (čl. 34. st. 3.), dobrovoljni odustanak (čl. 35.), neprikladni pokušaj poticanja (čl. 37. st. 3.), u posebnom dijelu KZ-a – protupravno oduzimanje slobode (čl. 136. st. 5.), otmica (čl. 137. st. 4.), neprovođenje odluke za zaštitu dobrobiti djeteta (čl. 173. st. 4.), neovlaštena proizvodnja i promet drogama (čl. 190. st. 9.), omogućavanje trošenja droge (čl. 191. st. 5.), krađa (čl. 228. st. 3.), davanje mita (čl. 294. st. 3.), davanje lažnog iskaza (čl. 305. st. 4.), zločinačko udruženje (čl. 328. st. 3.) itd.,

2. kad ga posljedice kaznenog djela počinjenog iz nehaja tako teško pogađaju da je njegovo kažnjavanje nepotrebno radi ostvarenja svrhe kažnjavanja – ovdje se, u biti radi o tragedijama koje pogode okrivljenika na način da bilo kakva kazna izrečena od strane suda neće biti ni približno teška kao „doživotna kazna“ života sa vlastitom savješću, odnosno život sa spoznajom da je okrivljenik odgovoran za smrt sebi bliske osobe, primjerice smrtno stradavanje člana obitelji u prometnoj nesreći koju je skrivio okrivljenik, ili majka koja je ugušila dijete u snu, jer je stavila dijete u isti krevet u kojem i ona spava, a kroz san je svojim tijelom prekrila djetetovo, što je posljedično dovelo do ugušenja djeteta i slične tragedije,

3. kad je počinitelj nastojao otkloniti ili umanjiti posljedice kaznenog djela počinjenog iz nehaja te naknadio štetu koju je njime prouzročio, primjerice lovac koji je slučajno upucao drugog lovca, koji se skrivao u grmu, podvezao mu ranu te ga odveo na hitnu (spasivši mu pritom život) i platio mu liječenje te rehabilitaciju, te

4. kad se počinitelj kaznenog djela za koje je propisana samo novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine pomirio sa žrtvom i naknadio štetu – ovdje je kažnjavanje doista, u većini slučajeva, nepotrebno, budući se radi o lakšim kaznenim djelima, jasno uz ispunjenje spomenutih uvjeta.

 

Treba napomenuti kako, u situaciji kada je sud ovlašten počinitelja osloboditi kazne, uvijek ga može i blaže kazniti, pri čemu nije dužan držati se propisanih granica ublažavanja, osim jedne – a ta je opći zakonski minimum od tri mjeseca.

Kao i ublažavanje kazne, i oslobođenje od kazne, nije obveza suda, već mogućnost, a hoće li je sud prihvatiti ili neće, ovisi o svim okolnostima slučaja i ostvarivanju svrhe kažnjavanja.

 

G-man

Ovaj članak bavi se razlikovanjem između uvjerenja da se ne vodi kazneni postupak (ranije zvanog uvjerenje o nekažnjavanju) i izvatka iz kaznene evidencije (kolokvijalno zvanog dosje).

 

Uvjerenje da se ne vodi kazneni postupak odnosno ranije zvano uvjerenje o nekažnjavanju, dokazuje da protiv podnositelja zahtjeva nije doneseno pravomoćno rješenje o provođenju istrage, ne postoji potvrđena optužnica, nije donesena presuda o izdavanju kaznenog naloga, nije određena rasprava na temelju privatne tužbe niti je donesena nepravomoćna presuda. Drugim riječima, uvjerenje se odnosi na eventualne kaznene postupke u tijeku, odnosno one koji još nisu pravomoćno okončani. Stoga je i raniji naziv „uvjerenje o nekažnjavanju“ znao ljude dovoditi u zabludu u pogledu stvarnog značenja spomenutog uvjerenja, do te mjere da su neki autori smatrali kako navedeno uvjerenje nije u skladu sa Zakonom o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji (iako to uopće nije bilo povezano). Spomenuta semantička „nespretnost“, razlog je promjene naziva (uvjerenje da se ne vodi kazneni postupak), iako se u praksi i dan-danas još rabi naziv uvjerenje o nekažnjavanju.

Uvjerenje se izdaje na temelju čl. 159. Zakona o općem upravnom postupku, kao potvrda o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija.

Zahtjev koji, za fizičku osobu sadrži :

ime i prezime, ime i prezime roditelja i djevojačko prezime majke, datum i mjesto rođenja, adresu prebivališta, adresu boravišta, državljanstvo, broj osobne iskaznice, od kojeg je tijela i kojeg datuma izdana, datum do kojeg vrijedi, OIB te datum i svrhu traženja uvjerenja,

a za pravnu osobu sadrži :

naziv i sjedište pravne osobe, matični broj, OIB te datum i svrhu traženja uvjerenja,

se sukladno čl. 91. Sudskog poslovnika, podnosi Općinskom sudu koji postupa u kaznenim predmetima (nadležnom prema mjestu prebivališta podnositelja zahtjeva), na propisanom obrascu (Obrazac br. 9.).

 

Uvjerenje izdaje službenik suda utvrđen godišnjim rasporedom poslova, nakon uvida u baze podataka sustava eSpis, sustava CTS, Evidencije potvrđenih optužnica i Evidencije pravomoćnih rješenja o provođenju istrage. Ukoliko iz uvida u prethodno navedene baze podataka, proizlazi da je protiv osobe koja zahtjeva izdavanje uvjerenja doneseno pravomoćno rješenje o provođenju istrage ili da postoji potvrđena optužnica ili da je donijeta presuda o izdavanju kaznenog naloga ili da je određena rasprava na temelju privatne tužbe ili da je donijeta nepravomoćna presuda, kod jednog ili više odgovarajućih navoda upisuju se naziv tijela pred kojim se vodi postupak, poslovni broj predmeta, članak, stavak i naziv zakona odnosno zakonski naziv kaznenog djela zbog kojeg se vodi postupak. Drugim riječima, u navedenim slučajevima, podnositelju zahtjeva neće biti izdano „čisto“ uvjerenje odnosno takvo uvjerenje predstavljati će mu zapreku u ostvarivanju određenih prava, u sklopu čijeg postupka ostvarivanja je dužan podnijeti uvjerenje. S druge strane, ukoliko su sve ove evidencije prazne, uvjerenje će biti „čisto“ i samim time zapreka za ostvarivanje prava neće biti.

Uvjerenje se može tražiti iz raznih razloga, u pravilu najčešće u svrhu zasnivanja radnog odnosa, ili radi ostvarivanja prava na dodatak za djecu, ostvarivanja prava iz zdravstvenog, invalidskog ili mirovinskog osiguranja te ostvarivanja prava na socijalnu zaštitu. U spomenutim slučajevima ne plaća se sudska pristojba. U ostalim slučajevima, sudska pristojba iznosi 30,00 kuna u državnim biljezima. Treba napomenuti kako se uvjerenje, u pravilu traži osobno, ali moguće je tražiti ga i putem opunomoćenika (punomoć mora biti ovjerena kod javnog bilježnika).

 

Za razliku od uvjerenja da se ne vodi kazneni postupak, koje se odnosi isključivo na eventualne kaznene postupke u tijeku, izvadak iz kaznene evidencije (kolokvijalno zvan dosje) odnosi se isključivo na one kaznene postupke koji su pravomoćno okončani. Kaznenu evidenciju temeljem čl. 3. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji, ustrojava i vodi Ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa. Kaznena evidencija vodi se za fizičke i pravne osobe koje su za kaznena djela pravomoćno osuđene u Republici Hrvatskoj, ali i za državljane Republike Hrvatske i za pravne osobe sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, koje su za kaznena djela pravomoćno osuđene izvan Republike Hrvatske, pod uvjetom da su ti podaci dostavljeni Ministarstvu. Ministarstvo osigurava sudovima i državnim odvjetništvima neposredan pristup podacima upisanim u kaznenu evidenciju u odnosu na osobu za koju je započeo kazneni progon, a policiji i državnom odvjetništvu neposredan pristup podacima o pravomoćno osuđenim osobama, radi sprječavanja, otkrivanja i progona kaznenih djela.

Ministarstvo ujedno dostavlja podatke iz kaznene evidencije izdavanjem uvjerenja o podacima iz kaznene evidencije, pri čemu razlikujemo tzv. opće uvjerenje (cjeloviti podaci iz kaznene evidencije za određenu osobu) i tzv. posebno uvjerenje (djelomični podaci iz kaznene evidencije za određenu osobu, u pravilu u odnosu na točno određena kaznena djela).

 

Opće uvjerenje rezervirano je isključivo za tijela taksativno navedena u čl. 11. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji, s time da svaka osoba ima pravo za sebe tražiti razgledavanje podataka iz kaznene evidencije koji se upisuju u opće uvjerenje, putem pisanog zahtjeva koji se podnosi Ministarstvu, koje će uz odgovarajuće mjere zaštite, opće uvjerenje dostaviti općinskom sudu na čijem području osoba ima prebivalište ili boravište. Podnositelj zahtjeva tada sam razgledava opće uvjerenje na općinskom sudu pod nadzorom ovlaštenog službenika i ne smije ga prepisivati, slikati ili na bilo koji način umnožavati. Nakon razgledavanja ovlašteni službenik dužan je u prisutnosti osobe uništiti opće uvjerenje i o tome sastaviti bilješku koju dostavlja Ministarstvu. Navedeno pravilo ima iznimku, sadržanu u čl. 14. st. 3. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji – naime, svaka osoba ima pravo tražiti podatke iz kaznene evidencije za sebe, ako su joj ti podaci potrebni radi ostvarivanja nekog prava u inozemstvu ili u međunarodnoj organizaciji (primjerice u postupku ishođenja vize).

Posebno uvjerenje s druge strane, sadržava ograničene podatke iz kaznene evidencije koje se izdaje za posebnu svrhu ili kada je to predviđeno posebnim zakonom, primjerice trgovačkim sudovima ovlaštenima za upis u sudski registar – posebno uvjerenje s podacima o eventualno izrečenoj sigurnosnoj mjeri zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti osobi osnivača ili osobi ovlaštenoj za zastupanje i predstavljanje subjekta upisa, ili posebno uvjerenje s istim podacima, nadležnom tijelu za vođenje registra na njegov zahtjev, u odnosu na obrtnika ili osobu ovlaštenu za zastupanje ili predstavljanje drugih pravnih osoba koje nisu upisane u sudski registar trgovačkih sudova. Nadalje, posebno uvjerenje se može dostaviti sudovima, tijelima javne vlasti i ustanovama u postupcima zaštite prava i interesa djece kao i u postupcima povjeravanja određenih poslova i zadataka u radu s djecom, u odnosu na taksativno određena kaznena djela, a također i poslodavcu (uz suglasnost osobe čiji podaci se traže), u postupku zasnivanja radnog odnosa ili povjeravanja poslova u kojima se dolazi u redoviti kontakt s djecom.

 

G-man

Zastara kaznenog progona specifičan je institut kaznenog prava, koji u suštini znači da se, protekom zakonom specificiranog vremenskog razdoblja, kazneni progon više ne može poduzeti, jer je izgubio svaki smisao budući je „zub vremena otupio oštricu potrebe privođenja počinitelja pravdi“.

Kazneni zakon (2011.) donio je sa sobom dosta novina u pogledu reguliranja instituta zastare. Ona koja prva upada u oči, jeste činjenica da je ukinuto razlikovanje između tzv. relativne i apsolutne zastare. Relativna zastara predstavljala je vremensko razdoblje, unutar kojeg je bilo potrebno pokrenuti kazneni progon, dok je apsolutna zastara predstavljala vremensko razdoblje, unutar kojeg je bilo potrebno pravomoćno okončati kazneni postupak. Ranije uređenje napušteno je iz razloga što je takvo razlikovanje, u pravilu strano modernim kazneno-pravnim sustavima, ali i činjenici neadekvatne zakonske regulative u pogledu radnji koje prekidaju rok zastare kaznenog progona, što je posljedično u sudskoj praksi dovelo do različitih tumačenja i odluka.

Iz navedenih razloga, naš je zakonodavac odlučio uvesti „jedinstvenu“ zastaru kaznenog progona, čiji rokovi su normirani čl. 81. st. 1. KZ-a, a iznose –

- 40 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna dugotrajnog zatvora i kazna zatvora u trajanju dužem od 15 godina,

- 25 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 10 godina,

- 20 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 5 godina,

- 15 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 3 godine,

- 10 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od jedne godine, i

- 6 godina za ostala kaznena djela.

 

Postoje određena kaznena djela kod kojih institut zastare naprosto nema primjene, jer se radi o onim djelima, koja predstavljaju najgore od ljudske vrste, gdje interesi kaznenog progona i kažnjavanja počinitelja, nemaju ograničen rok trajanja. Navedena kaznena djela, sukladno čl. 81. st. 2. KZ-a, nalazimo u tri pravna izvora – Kaznenom zakonu (genocid, zločin agresije, zločin protiv čovječnosti i ratni zločin), Zakonu o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije (a temeljem čl. 31. st. 4. Ustava RH) te međunarodnom pravu. Navedena kaznena djela mogu se progoniti i izvan prethodno spomenutih rokova, iako naravno i ona imaju svoju krajnju granicu, a ta je životni vijek počinitelja.

Važna novina jeste i ona izražena u čl. 81. st. 3. KZ-a, prema kojoj, ukoliko bi prije proteka rokova iz stavka 1. istog članka bila donesena prvostupanjska presuda, zastara kaznenog progona se produljuje za dvije godine. Relevantnost spomenute odredbe, očituje se u činjenici da se time onemogućava nastup zastare u situaciji kada je donesena nepravomoćna presuda netom prije isteka zastarnog roka, u kojem slučaju je odgovornost za nastup zastare bila prebačena na žalbene sudove, koji tada nisu imali dovoljno vremena da odluče o predmetu unutar zastarnog roka ili su odlučili da presudu ukinu i vrate predmet na ponovni postupak, za kojeg onda više nije bilo vremena. Ovom odredbom na neki način, „kupljeno“ je potrebno vrijeme unutar kojeg se, čak i u slučaju ukidanja presude i njenom vraćanju na ponovni postupak, predmet može pravomoćno riješiti.

Što se tiče tijeka zastare kaznenog progona, sukladno čl. 82. st. 1. KZ-a, zastara kaznenog progona počinje teći danom kad je kazneno djelo počinjeno, s time da ukoliko posljedica koja je obilježje kaznenog djela nastupi kasnije, zastara počinje teći od tog trenutka. Ovim potonjim dijelom ispravljena je određena nelogičnost koja je postojala u ranijoj praksi u pogledu produljenog kaznenog djela. Naime, produljeno kazneno djelo, osim što samo po sebi favorizira okrivljenika, jer ga stavlja u povoljniji položaj negoli da mu se sudi za stjecaj kaznenih djela, favoriziralo je okrivljenika i po pitanju zastare, i to na način da su se rokovi zastare računali u odnosu na sve radnje koje su ušle u koncept produljenog kaznenog djela, pa bi tada one radnje, u odnosu na koje je nastupila apsolutna zastara kaznenog progona, jednostavno bile ispuštane iz koncepta, kao da se nisu ni dogodile. Navedeno razmišljanje bilo je teoretski nekonzistentno, jer ukoliko je produljeno kazneno djelo jedno kazneno djelo (a prema teoriji jeste), tada nema nikakvog razloga da se ono, po bilo kojem pitanju, uključujući i pitanje zastare, „rastavlja na proste faktore“ odnosno same radnje koje ga sačinjavaju. U konačnici, u prilog tome govori i odredba čl. 8. st. 2. KZ-a, u pogledu vremena počinjenja kaznenog djela, koja kaže da ukoliko se počiniteljeva djelatnost sastoji iz više vremenski odvojenih radnji, djelo je počinjeno danom posljednje radnje.

U pogledu mirovanja zastare nije bilo promjena u odnosu na ranije uređenje, temeljem čl. 82. st. 2. KZ-a - zastara kaznenog progona ne teče za vrijeme za koje se prema zakonu kazneni progon ne može poduzeti ili se ne može nastaviti (iz naše prakse, npr. za vrijeme ratnog stanja). Mirovanje zastare zapravo znači da se, eventualno proteklo vrijeme zastare do nastupa mirovanja ne gubi, već po prestanku okolnosti koje su dovele do mirovanja, zastara nastavlja teći tamo gde je stala. U slučaju da su te okolnosti postojale od samog početka očekivanog tijeka zastare, zastara ne teče tako dugo dok te okolnosti ne prestanu.

Za određena, taksativno navedena kaznena djela (ropstvo, trgovanje ljudima, ubojstvo, teško ubojstvo, usmrćenje, sudjelovanje u samoubojstvu, sakaćenje ženskih spolnih organa, teška tjelesna ozljeda, osobito teška tjelesna ozljeda, teška kaznena djela protiv spolne slobode, bludne radnje, spolno uznemiravanje, spolna zlouporaba djeteta mlađeg od petnaest godina, spolna zlouporaba djeteta starijeg od petnaest godina, zadovoljenje pohote pred djetetom mlađim od petnaest godina, podvođenje djeteta, iskorištavanje djece za pornografiju, iskorištavanje djece za pornografske predstave, teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djece, omogućavanje izvanbračnog života s djetetom, ostavljanje u teškom položaju bliske osobe, napuštanje djeteta i povreda djetetovih prava), počinjena na štetu djeteta, temeljem odredbe čl. 82. st. 3. KZ-a, zastara počinje teći tek od punoljetnosti žrtve. Drugim riječima, ovdje zastara miruje sve do trenutka kada žrtva napuni osamnaest godina života. Vrijeme počinjenja djela dakle, irelevantno je po pitanju početka tijeka zastare.

 

Odredba koja je nesumnjivo podigla najviše prašine, te donijela kritike od strane dijela teoretičara i praktičara, jeste ona iz čl. 86. KZ-a - ukoliko se prije nastupa zastare kaznenog progona ili zastare izvršenja kazne promijeni rok zastare, primijenit će se zastarni rokovi novog zakona, i to bez obzira bili oni duži (samim time nepovoljniji) ili kraći (povoljniji po okrivljenika). Navedena odredba pokazala se zanimljivom, u kontekstu načela obvezne primjene blažeg zakona. Ovdje se, prije svega postavlja pitanje je li zastara institut materijalnog ili postupovnog kaznenog prava. Postoje zagovornici i jedne i druge opcije, međutim postoji i treće razmišljanje – da je zastara institut mješovite naravi. Samim „smještajem“ zastare u Kazneni zakon, dakle materijalni zakon, logičnim se ukazuje kako ona predstavlja institut materijalnog kaznenog prava. Međutim, s druge strane, ne mogu se zapostaviti učinci zastare, koji su primarno procesno-pravne naravi budući se bave rokovima, koji su karakteristika postupovnog kaznenog prava. Iz tog razloga, definitivno pozicioniranje zastare kao instituta isključivo materijalnog ili postupovnog kaznenog prava, vrlo je teško. Izgledno je da, i u teoriji i u praksi, nikad neće biti postignut opći konsenzus po tom pitanju.

Međutim, izraženo rješenje, iako legislativno predstavlja novinu, gledajući kroz praksu VSRH, kako onu iz dalje, tako i onu iz recentne prošlosti, zapravo i nije novina. Naime, VSRH još je, sad već davne 1983. godine, u odluci I Kž-256/83 izrazio stajalište kako zastara nije privilegij okrivljenika, već institut koji je primarno donesen iz razloga svrhovitosti kaznenog progona, te se stoga pitanje primjene blažeg zakona, ne postavlja u odnosu na institut zastare. Ovakvo razmišljanje potvrđeno je i kroz pravno stajalište prihvaćeno na sjednici Kaznenog odjela VSRH, broj Su-IV-155/06 od 25. rujna 2006. godine. Zastarni rok predstavlja vremenski okvir unutar kojeg kazneni progon ima smisla poduzimati, pri čemu prava okrivljenika ni na koji način nisu umanjena. U konačnici, zašto bi okrivljenik uopće imao privilegij saznanja koliko dugo može izbjegavati kazneni progon?

 

Što to konkretno znači za postupke u tijeku? Vrlo jednostavno, ukoliko je do stupanja na snagu KZ-a, dakle zaključno do 31. prosinca 2012. godine, budući je KZ stupio na snagu 01. siječnja 2013. godine, prema odredbama ranijeg kaznenog zakonodavstva nastupila zastara kaznenog progona, bilo relativna bilo apsolutna, neovisno o tome postoji li ili ne kakva odluka po tom pitanju, zastarni rokovi iz čl. 81. st. 1. KZ-a ne mogu se primijeniti. U protivnom slučaju, unatoč činjenici da su novim zakonskim rješenjem, zastarni rokovi produljeni, oni će se primijeniti, neovisno o tome što su nepovoljniji po okrivljenika. Valja napomenuti da bi jednak scenarij vrijedio, i u slučaju da su rokovi zastare kaznenog progona skraćeni, ali i da je zastara novim zakonskim rješenjem posve ukinuta.

 

Sign in to follow this  
×