Jump to content

Sign in to follow this  
  • članaka
    5
  • komentara
    3
  • otvaranja
    457

Zastara kaznenog progona prema Kaznenom zakonu (2011.)

Sign in to follow this  
G-man

6438 otvaranja

Zastara kaznenog progona specifičan je institut kaznenog prava, koji u suštini znači da se, protekom zakonom specificiranog vremenskog razdoblja, kazneni progon više ne može poduzeti, jer je izgubio svaki smisao budući je „zub vremena otupio oštricu potrebe privođenja počinitelja pravdi“.

Kazneni zakon (2011.) donio je sa sobom dosta novina u pogledu reguliranja instituta zastare. Ona koja prva upada u oči, jeste činjenica da je ukinuto razlikovanje između tzv. relativne i apsolutne zastare. Relativna zastara predstavljala je vremensko razdoblje, unutar kojeg je bilo potrebno pokrenuti kazneni progon, dok je apsolutna zastara predstavljala vremensko razdoblje, unutar kojeg je bilo potrebno pravomoćno okončati kazneni postupak. Ranije uređenje napušteno je iz razloga što je takvo razlikovanje, u pravilu strano modernim kazneno-pravnim sustavima, ali i činjenici neadekvatne zakonske regulative u pogledu radnji koje prekidaju rok zastare kaznenog progona, što je posljedično u sudskoj praksi dovelo do različitih tumačenja i odluka.

Iz navedenih razloga, naš je zakonodavac odlučio uvesti „jedinstvenu“ zastaru kaznenog progona, čiji rokovi su normirani čl. 81. st. 1. KZ-a, a iznose –

- 40 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna dugotrajnog zatvora i kazna zatvora u trajanju dužem od 15 godina,

- 25 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 10 godina,

- 20 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 5 godina,

- 15 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 3 godine,

- 10 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od jedne godine, i

- 6 godina za ostala kaznena djela.

 

Postoje određena kaznena djela kod kojih institut zastare naprosto nema primjene, jer se radi o onim djelima, koja predstavljaju najgore od ljudske vrste, gdje interesi kaznenog progona i kažnjavanja počinitelja, nemaju ograničen rok trajanja. Navedena kaznena djela, sukladno čl. 81. st. 2. KZ-a, nalazimo u tri pravna izvora – Kaznenom zakonu (genocid, zločin agresije, zločin protiv čovječnosti i ratni zločin), Zakonu o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije (a temeljem čl. 31. st. 4. Ustava RH) te međunarodnom pravu. Navedena kaznena djela mogu se progoniti i izvan prethodno spomenutih rokova, iako naravno i ona imaju svoju krajnju granicu, a ta je životni vijek počinitelja.

Važna novina jeste i ona izražena u čl. 81. st. 3. KZ-a, prema kojoj, ukoliko bi prije proteka rokova iz stavka 1. istog članka bila donesena prvostupanjska presuda, zastara kaznenog progona se produljuje za dvije godine. Relevantnost spomenute odredbe, očituje se u činjenici da se time onemogućava nastup zastare u situaciji kada je donesena nepravomoćna presuda netom prije isteka zastarnog roka, u kojem slučaju je odgovornost za nastup zastare bila prebačena na žalbene sudove, koji tada nisu imali dovoljno vremena da odluče o predmetu unutar zastarnog roka ili su odlučili da presudu ukinu i vrate predmet na ponovni postupak, za kojeg onda više nije bilo vremena. Ovom odredbom na neki način, „kupljeno“ je potrebno vrijeme unutar kojeg se, čak i u slučaju ukidanja presude i njenom vraćanju na ponovni postupak, predmet može pravomoćno riješiti.

Što se tiče tijeka zastare kaznenog progona, sukladno čl. 82. st. 1. KZ-a, zastara kaznenog progona počinje teći danom kad je kazneno djelo počinjeno, s time da ukoliko posljedica koja je obilježje kaznenog djela nastupi kasnije, zastara počinje teći od tog trenutka. Ovim potonjim dijelom ispravljena je određena nelogičnost koja je postojala u ranijoj praksi u pogledu produljenog kaznenog djela. Naime, produljeno kazneno djelo, osim što samo po sebi favorizira okrivljenika, jer ga stavlja u povoljniji položaj negoli da mu se sudi za stjecaj kaznenih djela, favoriziralo je okrivljenika i po pitanju zastare, i to na način da su se rokovi zastare računali u odnosu na sve radnje koje su ušle u koncept produljenog kaznenog djela, pa bi tada one radnje, u odnosu na koje je nastupila apsolutna zastara kaznenog progona, jednostavno bile ispuštane iz koncepta, kao da se nisu ni dogodile. Navedeno razmišljanje bilo je teoretski nekonzistentno, jer ukoliko je produljeno kazneno djelo jedno kazneno djelo (a prema teoriji jeste), tada nema nikakvog razloga da se ono, po bilo kojem pitanju, uključujući i pitanje zastare, „rastavlja na proste faktore“ odnosno same radnje koje ga sačinjavaju. U konačnici, u prilog tome govori i odredba čl. 8. st. 2. KZ-a, u pogledu vremena počinjenja kaznenog djela, koja kaže da ukoliko se počiniteljeva djelatnost sastoji iz više vremenski odvojenih radnji, djelo je počinjeno danom posljednje radnje.

U pogledu mirovanja zastare nije bilo promjena u odnosu na ranije uređenje, temeljem čl. 82. st. 2. KZ-a - zastara kaznenog progona ne teče za vrijeme za koje se prema zakonu kazneni progon ne može poduzeti ili se ne može nastaviti (iz naše prakse, npr. za vrijeme ratnog stanja). Mirovanje zastare zapravo znači da se, eventualno proteklo vrijeme zastare do nastupa mirovanja ne gubi, već po prestanku okolnosti koje su dovele do mirovanja, zastara nastavlja teći tamo gde je stala. U slučaju da su te okolnosti postojale od samog početka očekivanog tijeka zastare, zastara ne teče tako dugo dok te okolnosti ne prestanu.

Za određena, taksativno navedena kaznena djela (ropstvo, trgovanje ljudima, ubojstvo, teško ubojstvo, usmrćenje, sudjelovanje u samoubojstvu, sakaćenje ženskih spolnih organa, teška tjelesna ozljeda, osobito teška tjelesna ozljeda, teška kaznena djela protiv spolne slobode, bludne radnje, spolno uznemiravanje, spolna zlouporaba djeteta mlađeg od petnaest godina, spolna zlouporaba djeteta starijeg od petnaest godina, zadovoljenje pohote pred djetetom mlađim od petnaest godina, podvođenje djeteta, iskorištavanje djece za pornografiju, iskorištavanje djece za pornografske predstave, teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djece, omogućavanje izvanbračnog života s djetetom, ostavljanje u teškom položaju bliske osobe, napuštanje djeteta i povreda djetetovih prava), počinjena na štetu djeteta, temeljem odredbe čl. 82. st. 3. KZ-a, zastara počinje teći tek od punoljetnosti žrtve. Drugim riječima, ovdje zastara miruje sve do trenutka kada žrtva napuni osamnaest godina života. Vrijeme počinjenja djela dakle, irelevantno je po pitanju početka tijeka zastare.

 

Odredba koja je nesumnjivo podigla najviše prašine, te donijela kritike od strane dijela teoretičara i praktičara, jeste ona iz čl. 86. KZ-a - ukoliko se prije nastupa zastare kaznenog progona ili zastare izvršenja kazne promijeni rok zastare, primijenit će se zastarni rokovi novog zakona, i to bez obzira bili oni duži (samim time nepovoljniji) ili kraći (povoljniji po okrivljenika). Navedena odredba pokazala se zanimljivom, u kontekstu načela obvezne primjene blažeg zakona. Ovdje se, prije svega postavlja pitanje je li zastara institut materijalnog ili postupovnog kaznenog prava. Postoje zagovornici i jedne i druge opcije, međutim postoji i treće razmišljanje – da je zastara institut mješovite naravi. Samim „smještajem“ zastare u Kazneni zakon, dakle materijalni zakon, logičnim se ukazuje kako ona predstavlja institut materijalnog kaznenog prava. Međutim, s druge strane, ne mogu se zapostaviti učinci zastare, koji su primarno procesno-pravne naravi budući se bave rokovima, koji su karakteristika postupovnog kaznenog prava. Iz tog razloga, definitivno pozicioniranje zastare kao instituta isključivo materijalnog ili postupovnog kaznenog prava, vrlo je teško. Izgledno je da, i u teoriji i u praksi, nikad neće biti postignut opći konsenzus po tom pitanju.

Međutim, izraženo rješenje, iako legislativno predstavlja novinu, gledajući kroz praksu VSRH, kako onu iz dalje, tako i onu iz recentne prošlosti, zapravo i nije novina. Naime, VSRH još je, sad već davne 1983. godine, u odluci I Kž-256/83 izrazio stajalište kako zastara nije privilegij okrivljenika, već institut koji je primarno donesen iz razloga svrhovitosti kaznenog progona, te se stoga pitanje primjene blažeg zakona, ne postavlja u odnosu na institut zastare. Ovakvo razmišljanje potvrđeno je i kroz pravno stajalište prihvaćeno na sjednici Kaznenog odjela VSRH, broj Su-IV-155/06 od 25. rujna 2006. godine. Zastarni rok predstavlja vremenski okvir unutar kojeg kazneni progon ima smisla poduzimati, pri čemu prava okrivljenika ni na koji način nisu umanjena. U konačnici, zašto bi okrivljenik uopće imao privilegij saznanja koliko dugo može izbjegavati kazneni progon?

 

Što to konkretno znači za postupke u tijeku? Vrlo jednostavno, ukoliko je do stupanja na snagu KZ-a, dakle zaključno do 31. prosinca 2012. godine, budući je KZ stupio na snagu 01. siječnja 2013. godine, prema odredbama ranijeg kaznenog zakonodavstva nastupila zastara kaznenog progona, bilo relativna bilo apsolutna, neovisno o tome postoji li ili ne kakva odluka po tom pitanju, zastarni rokovi iz čl. 81. st. 1. KZ-a ne mogu se primijeniti. U protivnom slučaju, unatoč činjenici da su novim zakonskim rješenjem, zastarni rokovi produljeni, oni će se primijeniti, neovisno o tome što su nepovoljniji po okrivljenika. Valja napomenuti da bi jednak scenarij vrijedio, i u slučaju da su rokovi zastare kaznenog progona skraćeni, ali i da je zastara novim zakonskim rješenjem posve ukinuta.

 

Sign in to follow this  


0 komentara


Preporučeni komentari

Još nema komentara.

Registrirajte se kako bi mogli sudjelovati u raspravi

Da bi postavili pitanje ili objavili komentar trebate biti naš korisnik.

Izradite korisnički račun

Izradite korisnički račun na našoj stranici. Lako je!

Registrirajte se

Prijavite se

Već imate korisnički račun? Prijavite se ovdje.

Prijavite se sad

×