U praksi je čest slučaj da se ostavinska rasprava neće provoditi iz razloga nepostojanja imovine, sukladno odredbama čl.215.Zakona o nasljeđivanju, glede čega se stvara dilema da li zakonski nasljednik u tom slučaju može biti pasivno legitimiran u parnici radi namirenja dugova ostavitelja.

Naime, nasljednikova procesna pozicija stupanja na mjesto ostavitelja/dužnika uvjetovana je time što je on njegov nasljednik, uprkos činjenici što on slijedom te svoje pozicije nije naslijedio imovinu, budući da je njegova procesna pozicija odvojena od materijalnopravne pozicije, koja se odnosi na mogućnosti naplate vjerovnika, tj.odredbe čl. 139.st. 3. Zakona o nasljeđivanju, po kojoj nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja do visine naslijeđene imovine, pri čemu nasljednik ostavitelja koji nije ostavio imovinu ne bi odgovarao za njegove dugove, no kao što je već rečeno, takva činjenica ga ne oslobađa njegove zakonske obveze da kao nasljednik stupi u postupak na pasivnoj strani,odnosno da bude tuženik u parnici radi namirenja dugova ostavitelja, u kojoj se sa uspjehom može pozvati na odredbe čl.139.st.3.Zakona o nasljeđivanju.