Jump to content

Logo2.jpg.df467c50602ed1173e41130f1129f825.jpg   XXXI. REDOVNO SAVJETOVANJE " AKTUALNOSTI KAZNENOG PRAVA U SVJETLU ODLUKA USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE"

Hrvatsko udruženje za kaznene znanosti i praksu od 6. do 8. prosinca 2018. održava svoje 31. redovno savjetovanje pod nazivom "Aktualnosti kaznenog prava u svjetlu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske". Savjetovanje će se ove godine održati u Remisens Premium Hotelu Kvarner.

Program savjetovanja, prijavnicu, kontakte, kao i druge detalje vezane uz Savjetovanje, možete preuzeti u dokumentu: Program - Opatija 2018.

Sign in to follow this  
  • članaka
    5
  • komentara
    3
  • otvaranja
    806

Produljeno kazneno djelo

Sign in to follow this  
G-man

3192 otvaranja

Produljeno kazneno djelo jedan je od najkontroverznijih i najkontradiktornijih instituta materijalnog kaznenog prava. Naime, rijetko koji institut izaziva toliku podjelu među teoretičarima i praktičarima. Prigovara mu se da neosnovano favorizira okrivljenika, koji ionako već u sklopu stjecaja, uživa određene privilegije, pa čemu potreba za daljnim privilegijama? Također, ostavlja otvorenim za raspravu niz pitanja – od toga je li moguć kod svih kaznenih djela, pitanje zastare, pitanje primjene pravila ne bis in idem, pitanje nužne obrane itd. Na većinu ovih pitanja, aktualni KZ i sudska praksa daju odgovore, ali i dalje ima onih koji gaje suprotno stajalište.

 

Sam institut je formalno-pravno uveden u naš kazneno-pravni sustav Kaznenim zakonom iz 1997., iako je u našoj sudskoj praksi egzistirao niz desetljeća prije toga, a spominjan je i u postupovnim zakonima već u '50-im godinama prošlog stoljeća, i nadalje. U aktualnom Kaznenom zakonu, reguliran je u čl. 52., koji kaže kako produljeno kazneno djelo postoji kada počinitelj s namjerom izvrši više odvojenih radnji u prirodnom smislu, kojima se ostvaruju bića istog ili istovrsnih kaznenih djela, ako one s obzirom na njihovu prostornu i vremensku povezanost čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu.

Iz navedene definicije proizlazi kako institut ima dvije osnovne komponente – subjektivnu i objektivnu. Subjektivna komponenta se očituje u tzv. produljenoj namjeri, odnosno namjeri koja znači da svaka nova radnja, koja ulazi u koncept produljenog kaznenog djela, predstavlja „prirodni“ nastavak ranije kriminalne aktivnosti počinitelja. U prošlosti je bilo i drugačijeg razmišljanja, neki teoretičari govorili su o tzv. jedinstvenoj namjeri, kod koje bi počinitelj već u startu, trebao zamisliti svoje djelovanje, kao niz kriminalnih sekvenci koje će se nadovezivati jedna na drugu, a što je zapravo apsurdno, i praktički bi u potpunosti isključilo sam institut iz primjene, pa je takvo razmišljanje napušteno. Sama činjenica da se traži namjera, jasno implicira da je produljeno kazneno djelo isključeno kod nehajnih kaznenih djela.

Objektivna komponenta očituje se u činjenici izvršenja više radnji, kojima se ostvaruju bića istog ili istovrsnih kaznenih djela, te da u tom pogledu mora postojati određena prostorna i vremenska povezanost između navedenih radnji. Ukoliko bi se radilo o istovrsnim kaznenim djelima, sukladno čl. 52. st. 3. KZ-a, produljeno kazneno djelo će se pravno označiti prema najtežem od tih kaznenih djela. To bi bili slučajevi, primjerice pokušaja i dovršenog kaznenog djela, ili osnovnih te kvalificiranih oblika kaznenog djela (primjerice dvije krađe i jedna teška krađa, u kojem slučaju se produljeno kazneno djelo pravno označava kao teška krađa, neovisno o tome što postoji samo jedna teška krađa, a dvije „obične“ krađe).

Prostorna povezanost znači da su, radnje koje ulaze u koncept produljenog kaznenog djela, počinjene na točno određenom prostoru, kojeg krasi povezanost. Primjerice, nema govora o produljenom kaznenom djelu, ukoliko stanovnik Osijeka nekome ukrade novčanik u Osijeku, a zatim ode na ljetovanje u Dubrovnik, pa tamo ukrade novčanik nepažljivom Nijemcu.

Vremenska povezanost, s druge strane znači da počiniteljeve radnje moraju biti učinjene u određenom vremenskom kontinuitetu, ne na način da doslovce svaki dan čini radnje koje ulaze u koncept produljenog kaznenog djela, ali da to čini u određenom kontinuitetu, glede kojeg je u praksi moguće naći različita rješenja. To može primjerice biti, nekoliko tjedana, može i nekoliko mjeseci, ovisno o svim okolnostima počinjenja djela, posebice brojnosti radnji. Uz navedene objektivne parametre determinirane zakonom, valja spomenuti još jedan – bitno istovjetan način počinjenja djela. Stoga, nema govora o produljenom kaznenom djelu, primjerice ukoliko je netko prvo ukrao stvar velike vrijednosti (preko 60.000,00 kuna), a zatim minsko-eksplozivna sredstva, iako oboje predstavljaju kvalifikatorne okolnosti kaznenog djela krađe (pa bi se radilo o teškoj krađi).

 

Novina uvedena aktualnim KZ-om, jeste ona izražena u čl. 52. st. 2., a odnosi se na činjenicu kako kaznena djela koja predstavljaju napad na život, tijelo, spolnu ili druge slobode osobe, ne mogu biti pravno označena kao produljena. Treba naglasiti kako je i u „režimu“ ranijeg KZ-a, ovo pravilo bilo poštivano, ali uz određene iznimke. Primjerice, bila je dozvoljena konstrukcija produljenog kaznenog djela u odnosu na silovanje iste žrtve od strane istog počinitelja u više navrata. Jednako bi vrijedilo i za slučaj tjelesnog ozljeđivanja (pod istim okolnostima). Naime, pravno (a i životno) je logično da, u slučaju kada postoji napad na spolnu slobodu ili tjelesni integritet više osoba, ne može postojati produljeno kazneno djelo, međutim ako bi se radilo o istoj osobi, takva mogućnost je postojala. Spomenutom promjenom, iz zakonske dikcije proizlazi da takva mogućnost više neće postojati, čak ni u ovim prethodno navedenim iznimkama, već će se uvijek raditi o stjecaju kaznenih djela, pri čemu će se morati točno utvrditi koliko je istih kaznenih djela počinjeno u stjecaju, i za njih suditi počinitelju. U slučaju sumnje u točan broj, primjenjivat će se procesno-pravno pravilo in dubio pro reo, odnosno u dvojbi u korist optuženika.

Važna novina jeste i ona izražena u čl. 52. st. 4. KZ-a, prema kojoj se za produljeno kazneno djelo može izreći kazna za polovicu veća od gornje mjere kazne propisane za utvrđeno djelo, koja ne smije prijeći gornju mjeru propisanu za tu vrstu kazne. Navedena odredba ispravila je „nepravdu“, koja je postojala u „režimu“ ranijeg KZ-a, prema kojoj su, barem na papiru, počinitelj jednog kaznenog djela i počinitelj produljenog kaznenog djela sa npr. deset radnji, bili u potpuno istoj poziciji glede moguće visine kazne. Naravno da je sud prilikom odmjeravanja visine kazne vodio računa o ciljevima generalne i specijalne prevencije, pa je „teže“ kažnjavao počinitelja produljenog kaznenog djela, ali ostaje činjenica da ga nije mogao kazniti većom mjerom kazne od one propisane za konkretno kazneno djelo. Sada je to moguće, pa se primjerice počinitelj produljenog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora u trajanju do 10 godina, može kazniti i sa kaznom zatvora u trajanju do 15 godina. Jedina granica jeste ona koju zakon propisuje u pogledu općeg maksimuma za određenu vrstu kazne (novčana kazna u visini do 360 odnosno 500 dnevnih iznosa, kazna zatvora u trajanju do 20 godina).

 

Kod produljenog kaznenog djela, postoje dvije osnovne poteškoće kroz njegovu primjenu – pitanje zastare i pitanje primjene pravila ne bis in idem. Za zastaru i novine koje je donio novi KZ, vidite naš članak. Što se primjene pravila ne bis in idem tiče, valja napomenuti kako načelno govoreći, postojanje pravomoćne presude za određeni vremenski period (npr. od 01.01.2014.-30.06.2014.), predstavlja res iudicatu (presuđenu stvar) za eventualno naknadno otkrivenu radnju iz spomenutog perioda. Doduše, ima iznimaka, primjerice ako se radi o značajnoj kriminalnoj količini, koja je naknadno otkrivena (npr. presuđeno je deset radnji, a otkriveno 50 novih radnji iz istog perioda), jer bi suprotno razmišljanje bilo pravno nekonzistentno, ili u slučaju obnove kaznenog postupka u korist osuđenika (čl. 501. st. 1. t. 5. ZKP-a), ili u slučaju da se utvrdi da je za određenu radnju (ili radnje) bilo supočiniteljstva/sudioništva. Također valja istaknuti kako postojanje pravomoćne oslobađajuće presude ne predstavlja zapreku za suđenje naknadno otkrivenoj radnji iz presudom obuhvaćenog perioda, ukoliko sud smatra istu radnju samostalnim djelom.

 

Zaključno, vrijeme i praksa će pokazati, ima li ili ne, institut produljenog kaznenog djela, budućnost u našem kazneno-pravnom sustavu. Moderni kazneno-pravni sustavi, većinom otklanjaju mogućnost njegove primjene zbog istaknutih razloga.

 

Sign in to follow this  


0 komentara


Preporučeni komentari

Još nema komentara.

Registrirajte se kako bi mogli sudjelovati u raspravi

Da bi postavili pitanje ili objavili komentar trebate biti naš korisnik.

Izradite korisnički račun

Izradite korisnički račun na našoj stranici. Lako je!

Registrirajte se

Prijavite se

Već imate korisnički račun? Prijavite se ovdje.

Prijavite se sad

×