Jump to content

Sign in to follow this  
  • članaka
    5
  • komentara
    3
  • otvaranja
    661

Zastara kaznenog progona - (ne)usklađenost čl. 86. Kaznenog zakona sa čl. 7. EKLJP

G-man

1562 otvaranja

O institutu zastare i njegovoj regulativi u našem kazneno-pravnom sustavu, vidite u našem članku ovdje.

Međutim, ovaj članak nastojati će prikazati i drugačiji pogled na naslovnu temu, odnosno moguću (ne)usklađenost odredbe čl. 86. Kaznenog zakona sa čl. 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, primarno s aspekta poštivanja odnosno zaštite načela zakonitosti (kao temeljnog načela kaznenog materijalnog prava), a s aspekta provođenja jednog od njegovih derivata – principa zabrane retroaktivnosti, uključujući i njegovu iznimku (načelo obvezne primjene blažeg zakona), kao i poštivanja načela pravne sigurnosti.

 

Da se podsjetimo, čl. 86. KZ-a glasi –

Ako se prije nastupa zastare kaznenog progona ili zastare izvršenja kazne promijeni rok zastare, primijenit će se zastarni rokovi novog zakona“,

čime je faktički ozakonjeno stajalište Kaznenog odjela VSRH-a o pitanju dopustivosti retroaktivne primjene zastarnih rokova, zauzeto na njegovoj sjednici 1983. godine, a dodatno potvrđeno sjednicama održanima 2006. i 2007., prema kojem je takvo što moguće, uz dodatan uvjet da su iz toga isključeni oni slučajevi, u kojima bi do stupanja na snagu novih (dužih) rokova zastare, prema odredbama ranijeg zakona, nastupila zastara.

Drugim riječima, odredba čl. 86. KZ-a percipira se postupovno-pravnom, iako je smještena unutar materijalnog zakona, i stoga je dozvoljena njena retroaktivna primjena, uz izraženu ogradu. Ovakvo stajalište, naizgled je na štetu okrivljenika jer produljuje rok zastare kaznenog progona, ali opravdava se stajalištem kako je zastara institut uveden iz razloga oportuniteta postupka (vremenski određenog perioda unutar kojeg vođenje kaznenog postupka ima smisla, jer debelo zakašnjela pravda nije pravda, a znatan protek vremena dovodi u pitanje i sam kredibilitet njezina utvrđenja), i da nikad nije i neće biti privilegijem optuženika, te da njegova materijalna prava i položaj u postupku eventualnim produljenjem rokova zastare, ničime nisu povrijeđena.

Načelo zakonitosti i pravne sigurnosti, u suštini znače da počinitelj kaznenog djela, u trenutku počinjenja djela zna da to što je učinio predstavlja kazneno djelo, o kojem točno se kaznenom djelu radi i kakvu kaznu može očekivati za to kazneno djelo, ali pitanje je da li to podrazumijeva i njegovu privilegiju saznanja do kada može očekivati progon države odnosno posljedično kalkulirati s istim očekivanjem te eskivirati progon. Stajalište našeg zakondavstva i prakse je da ne podrazumijeva. Jasno, u slučajevima u kojima je zastara prema ranijim rokovima već istekla, poradi zaštite spomenutih načela, kao i povjerenja građana u pravnu državu, nije dozvoljeno „oživljavanje iz mrtvih“ takvih predmeta i njihovo procesuiranje. Da ne bi ispalo da je Hrvatska usamljena u takvu razmišljanju, svjedoče identična stajališta u zakonodavstvu SR Njemačke i Francuske.

 

Pa, ipak postavlja se pitanje je li takvo stajalište potpuno u skladu sa čl. 7. EKLJP-a, s aspekta načela zakonitosti i načela obvezne primjene blažeg zakona, kao jednog od njegovih derivata?

Navedeno pitanje već se pojavilo pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, među prvim predmetima bio je predmet Coeme i dr. protiv Belgije. U navedenom predmetu, u suštini radilo se o tome da je, nakon počinjenja kaznenog djela, a tijekom vođenja postupka protiv gospodina Coeme-a i drugih, došlo do produženja zastarnog roka kaznenog progona (s tri na pet godina), koji je tada, u konačnici bio i primijenjen na njihov slučaj. Coeme i ostali podnijeli su tužbu sudu u Strasbourgu, sa napomenom da je prema njihovu mišljenju, među ostalim, takvim postupanjem sudova u Belgiji došlo do povrede čl. 7. EKLJP.

Sud u Strasbourgu nije utvrdio povredu čl. 7. Konvencije sa obrazloženjem da je prema belgijskom kaznenom pravu, institut zastare i sve odredbe vezane oko njega, institut kaznenog postupovnog prava, i da sukladno tome, nema nikakve zapreke za njegovu retroaktivnu primjenu, obzirom da je temeljno načelo postupovnog kaznenog prava po pitanju njegove vremenske primjene – tempus regit actum, odnosno da se kazneni postupak vodi prema odredbama zakona koji je na snazi u trenutku poduzimanja radnje (ako samim zakonom nije drugačije određeno).

U teoriji kaznenog prava, u načelu nema spora kako se princip zabrane retroaktivnosti odnosi na materijalno-pravne odredbe kaznenog prava, a ne i postupovno-pravne (uz iznimke određene samim postupovnim zakonom). No, isti sud se ne izjašnjava decidirano što bi bilo kada bi se radilo o slučaju da su sukladno odredbama domicilnog prava, zastara i njene odredbe klasificirane kao institut kaznenog materijalnog prava, što je posljedično dovelo do toga da su mnogi autori ovakvo stajalište Europskog suda iskoristili za izvođenje argumenta a contrario, odnosno da bi u obrnutom slučaju bila utvrđena povreda čl. 7. Konvencije.

U prilog takvog razmišljanja svakako ide i mišljenje Venecijanske komisije na identičan upit Ustavnog suda Gruzije iz 2009., gdje spomenuta Komisija daje sljedeće mišljenje – „Sudska praksa Europskog suda za ljudska prava ustanovljuje da je, ukoliko se prema domaćem pravu države zastara smatra institutom proceduralne, a ne materijalne naravi, dopušteno mijenjati zastaru u smislu produženja zastarnih rokova sa retroaktivnim učinkom vezano uz kaznena djela kod kojih zastarni rok još nije istekao u trenutku uvođenja izmjene. ... To međutim, ne ograničava pravo države da donese takva pravna pravila, prema kojima istek zastarnog roka implicira supstantivna (materijalna), a ne samo procesna prava, u kojem slučaju produljenje zastarnog roka sa retroaktivnim učinkom ne bi bilo dozvoljeno.“

 

Ovi argumenti imaju težinu. Pa ipak, postavlja se pitanje kakvu bi odluku Europski sud donio, da primjerice osuđenik iz Republike Hrvatske odluči ovo pitanje dovesti pred njega?

Prema informacijama dostupnima autoru ovog teksta, (zasada barem) ne postoji nijedna odluka Europskog suda po podnesenoj identičnoj tužbi, u kojoj se on decidirano izjasnio o ovoj problematici. Postoji spomenuti slučaj Coeme i dr. protiv Belgije, ali ponovno ukazujem da je zastara prema belgijskom pravnom sustavu institut kaznenog postupovnog prava (pa povrede nema), što nas vodi do idućeg pitanja – institut kojeg kaznenog prava je zastara u našem sustavu?

O tome postoje suprotstavljena razmišljanja. Primjerice Bačić i Cvitanović smatraju zastaru razlogom isključenja kažnjivosti kao jednog od strukturnih elemenata kaznenog djela, odnosno prema njima zastara ima čisti materijalno-pravni karakter, stoga bi retroaktivna primjena produljenih rokova zastare narušavala princip zabrane retroaktivnosti, tim više budući bi bila na štetu okrivljenika. Štoviše, u prilog takvom razmišljanju govori i službeno obrazloženje Novele Kaznenog zakona iz 2006., gdje je predlagatelj istaknuo sljedeće – „produljeni zastarni rokovi mogu se odnositi i primijeniti samo na kaznena djela koja bi bila ili će biti počinjena nakon stupanja na snagu zakona s takvim promjenama, a nikako retroaktivno na kaznena djela ili izrečene kazne prije toga“, što je kako vidimo protivno sadašnjoj regulativi.

S druge strane, Novoselec i Bojanić ističu kako zastara osim nesporne materijalno-pravne prirode ima i procesno-pravnu narav, a koja se očituje da predstavlja tzv. negativnu procesnu pretpostavku, tj. onemogućava vođenje kaznenog postupka protekom njena roka, u kojem slučaju se kazneni postupak ili obustavlja rješenjem ili završava donošenjem tzv. formalne presude (presude kojom se optužba odbija). Glede navedenog nema spora, ali ostaje pitanje da li ovaj procesno-pravni karakter zastare, automatizmom dovodi do razmišljanja da naš sustav zapravo prihvaća mješovitu teoriju o značaju instituta zastare, pa time naša aktualna legislativa moguće ne bi bila protivna čl. 7. Konvencije? Tim više, što naša judikatura nudi niz odluka u kojima se jasno ističe kako je zastara institut materijalnog kaznenog prava. Možda se u moru razmišljanja najlogičnijim čini pojašnjenje „mješovitog“ karaktera zastare, dano od Cvitanovića, koji ističe kako „je zastara primarno materijalno-pravni institut s obzirom na to da je njegov materijalno-pravni sadržaj u odnosu na procesni - causa efficiens (tvorni, proizvodni uzrok koji ne samo da po formuli principium influens esse in aliud određuje bitak nečega nego ga određuje na točno određeni način, tako da opstojnost toga drugoga u potpunosti ovisi o djelovanju prvoga)“.

 

U nastavku ću iznijeti još nekoliko stvari koje treba imati u vidu.

Prva se odnosi na slučaj Scoppola vs Italija (No. 2), u kojem je Europski sud jasno ustvrdio da klasifikacija (smještaj) pojedine odredbe unutar domicilnog prava nije odlučujući za procjenu njena karaktera (materijalno ili postupovno-pravnog), što nam zapravo ne pomaže u odgovoru na naše pitanje, ali ujedno ne daje za pravo onima koji smatraju odgovor jasnim, budući je zastara kod nas propisana materijalnim zakonom (Kaznenim zakonom), pa bi stoga trebala biti percipirana čistim materijalno-pravnim institutom.

Nadalje, Hrvatska nije jedina zemlja koju muči navedeno pitanje, što se može razaznati iz ovog primjera slične tematike naših susjeda iz Italije.

Također, treba istaknuti i malu nekonzistentnost našeg zakonodavca, što svakako ne pridonosi pravnoj sigurnosti, kao ni uvjerljivosti zakonodavca u propisivanju zakona. Naime, zanimljivo je da je stajalište našeg zakonodavca u Prekršajnom zakonu po pitanju retroaktivne primjene zastarnih rokova, nomotehnički sasvim drugačije. Naime, novelom PZ-a iz 2013., i u prekršajnom pravu napušteno je razlikovanje između tzv. relativne (2 godine) i apsolutne (4 godine) zastare, te je uveden jedinstveni pojam zastare (a koja je faktički zamijenila raniju apsolutnu zastaru – 4 godine). Međutim, u čl. 14c Prekršajnog zakona (2013.), o utjecaju i primjeni novih rokova zastare, zakonodavac ističe kako se „na zastaru prekršajnog progona i zastaru izvršenja prekršajnopravne sankcije primjenjuje se rok zastare propisan u vrijeme počinjenja prekršaja“. Ovo se lakonski može argumentirati sa time kako su rokovi apsolutne zastare iz ranijeg PZ-a i jedinstveni rok zastare iz noveliranog PZ-a identični (4 godine), pa stoga odredba u stilu one iz čl. 86. KZ-a ne bi imala smisla budući do produženja rokova nije došlo (osim u slučaju isteka roka relativne zastare iz ranijeg PZ-a), ali se pritom zaboravlja na nomotehniku i pravnu formulaciju kojom se takvo što propisuje. Jer ovakvim nomotehničkim rješenjem, zakonodavac opet vrlo nespretno ostavlja prostora zaključku da nije sinkroniziran u regulativi dviju „bratskih“ grana prava – kaznenog i prekršajnog, čiji principi funkcioniranja imaju jednake uzuse i načela. Argumenti da su prekršaji i kaznena djela neusporedivi, po pitanju njihove ozbiljnosti, a kod zastare o razlici u dužini trajnja njenih rokova – nisu argumenti, već nedostatak istih.

U konačnici, treba imati na umu i činjenicu da je kazneno pravo, bez ikakve dvojbe najrigoroznija i najsurovija grana prava, koja u sebi nosi potencijal da doslovce uništi život pojedinca i stoga zahtijeva vrlo, vrlo restriktivan pristup, posebice u procjeni i tumačenju pojedinih njenih odredaba, gdje je osnovna nit vodilja da iste ne smiju biti propisane niti primijenjene na štetu okrivljenika odnosno ne smiju pogoršati njegovu poziciju u postupku. Ovo je univerzalno prihvaćeni princip.

 

Zaključno - osobno se, za razliku od nekih, ne bih usudio upuštati u prejudiciranje u slučaju eventualne tužbe Europskom sudu od strane osuđenika u RH, jer dihotomija u teoriji kaznenog prava po ovom pitanju je nevjerojatno izražena, a zastupljenost i argumenti obje strane, podjednaka su broja i snage. Međutim, bilo bi oportuno, i za zakonodavca i za pravosuđe u cjelini (i osobno svakako podupirem), da svatko tko smatra da postoji nesuglasnost odredbe čl. 86. našeg KZ-a sa čl. 7. Konvencije, podnese tužbu Europskom sudu (budući izražavam sumnju da bi naš Ustavni sud u povodu ustavne tužbe odstupio od postojeće regulative), pa da se jednom zauvijek „demistificira“ čl. 86. KZ-a i njegova „pravna valjanost“, da Sud dade svoje konačno mišljenje i da znamo na čemu smo, i radi samih okrivljenika i radi budućeg postupanja, a ponajviše radi načela zakonitosti i pravne sigurnosti.

Ovaj članak napisan je upravo na tragu da se prikaže i drugi pogled na ovu problematiku, onu koja odstupa od trenutne legislative i koja je daleko od jednostavne, kakvom je pojedinci nastoje prikazati.

 

Za one koje zanima saznati nešto detaljnije o teoretskom poimanju instituta zastare, sa istaknutom problematikom i osvrtom na rješenja u pojedinim državama, preporučam rad autorice Ruth A. Kok, kao jedan od najboljih na tu tematiku.

 

 

 



3 komentara


Preporučeni komentari

Pozdrav,

Osobno sam u situaciji u kojoj razmisljam da podnesem tuzbu Sudu za Ljudska Prava,pa me zanima Vase misljenje o tome?

Osuden sam pravomocno u Hrvatskoj na 3g i 8mj zatvora.

Presuda je pravomocna od svibnja.2010 g  i tadasnji rok zastare izvrsenja kazne je bio svibanj 2020 g.

Medutim 2013. g se mijenja zakon i po novom zakonu zastara nastupa 2025 g.

Ja posjedujem dvojno drzavljanjstvo i ne planiram da idem na izdrzavanje kazne u Hrvatsku,mada mi ostao samo jedan dio,ali bi podnio tuzbu protiv Hrvatske za retroaktivnu primjenu zakona.

Pa me zanima Vase misljenje o tome,i dali je to legalno sa pravne strane sto je ucinjeno u mom slucaju.

Unaprijed hvala na odgovoru.

Lijep pozdrav.

Podijeli ovaj komentar


Link to comment

Pozdrav...

Ja sam stava bližeg tome da čl. 86. KZ-a nije usklađen sa EKLJP i da se ne bi smjelo retroaktivno primjenjivati produžene rokove zastare, a zbog gore istaknutih razloga. Kazneno pravo definitivno je najdestruktivnija grana prava, koja u sebi nosi potencijal da doslovce uništi život čovjeka i zato, po meni, s aspekta elementarnih načela i postavki na kojima počiva, treba biti rigorozan u njihovoj primjeni i ne dozvoljavati previše iznimaka, jer to je put u arbitrarnost i totalnu pravnu nesigurnost. Time se gubi i smisao same grane.

Glede Vašeg slučaja, mišljenja sam da biste se prvo trebali obratiti Ustavnom sudu RH sa prijedlogom za ocjenu ustavnosti spomenutog članka Kaznenog zakona, pozivajući se na gore iznesene argumente, posebice judikaturu Europskog suda za ljudska prava, pa ukoliko njegova odluka bude negativna, to bio korak za dalje prema ESLJP.

Je li protiv Vas izdana tjeralica ili iniciran postupak za izdavanje europskog uhidbenog naloga?

Inače, USRH imao je priliku razjasniti stvari u odluci povodom ustavne tužbe bivšeg premijera, međutim u obrazloženju odluke, nakon je istaknuo iste argumente kao što su ovi gore, iz nekog samo njemu poznatog razloga, nije htio da se decidirano izjasni o ovom pitanju sa lakonskim pojašnjenjem da to nije predmet odlučivanja (!). Jedino što je istaknuo jeste da je nedopušteno predmete koji su već, za vrijeme važenja ranije regulative, pali u zastaru, ponovno "preotvarati" odnosno vraćati ponovno u sferu kaznenog progona, čime su de facto gotovo cijeli kriminal ratnog profiterstva i onaj iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjene za vrijeme Domovinskog rata, učinili neprogonjivim, imajući u vidu da je za većinu tog kriminala, do promjene Ustava RH iz 2010. kojom je određeno njegovo nezastarijevanje, već nastupila zastara kaznenog progona. Samim time i ta ustavna odredba je praktički bezvrijedna.

Podijeli ovaj komentar


Link to comment

Pozdrav,

Hvala  lijepo na odgovoru.

Da izdana je tjeralica,ali kao sto sam naveo imam dvojno drzavljanstvo i zivim u toj drzavi,koja ne isporucuje svoje gradane.

Sada sam u fazi odluke dali da pokusam prebaciti izdrzavanje kazne u ovu drzavu,pa tu cekati zastaru izvrsenja posto je po zakonu ove drzave ostalo isto tj.2020.

Neznam,uglavnom to me bas sputava,posto sam u meduvremenu se i ozenio i dobio djecu,a ne pada mi na pamet da idem to rjesavati u Hrvatsku.

Ali me sputava tako u nekim obiteljskim stvarima,u nicemu drugom.Hvala Bogu.Sto se mene tice ni 2025 mi ne smeta.Ali ipak mislim da nije realno da se to tek tako mijenja.

Pricat cu sa advokatima pa da podnesemo to na Ustavni sud,pa onda dalje da probamo.

Lijep pozdrav.

Hvala.

Podijeli ovaj komentar


Link to comment

Registrirajte se kako bi mogli sudjelovati u raspravi

Da bi postavili pitanje ili objavili komentar trebate biti naš korisnik.

Izradite korisnički račun

Izradite korisnički račun na našoj stranici. Lako je!

Registrirajte se

Prijavite se

Već imate korisnički račun? Prijavite se ovdje.

Prijavite se sad

×