"Davanjem u zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, sve dok nije
okončan postupak za povrat te imovine, nije došlo do stjecanja bez osnove na strani države."

(VSRH, Rev-503/2007-2 od 22. svibnja 2007.).-
*************
"Nema zakonske osnove za povrat ulaganja učinjenih prilikom adaptacije kuće kad su ta ulaganja izvršena dobrovoljno i besplatno, pri čemu se nije očekivala niti zahtijevala naknada."

(VSRH, Rev -580/2007-2 od 29. kolovoza 2007.).-
************
Glede ulaganje tuđeg rada i sredstava u odnosu na isti institut navodi se: „(…) zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika (čl. 215. u svezi s čl. 210. ZOO) počinje teći od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (…), a ne kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi od dana kada su ta ulaganja učinjena.‟ 

VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015.
***************
"Kad je uplata u korist određenog žiro-računa izvršena zabunom, bez valjane pravne osnove, radi se o stjecanju bez osnove s pravom na povrat onog što je neosnovano plaćeno."

(VSRH, Gzz-165/2005-2 od 24. studenoga 2005.).-
***********
"Stjecatelj koji je naplatio tražbinu u ovršnom  postupku, na temelju tada pravomoćne i ovršne presude koja je ukinuta u revizijskom postupku, u trenutku stjecanja bio je savjestan stjecatelj koji duguje zateznu kamatu od postavljenog zahtjeva za vraćanje onoga što je naplatio u ovršnom postupku."

(VSRH, Rev -737/2002-2 od 21. rujna 2005.).-
**************

"Kupac koji je platio razliku cijene temeljem potpisanog ugovora, a smatrao jeda tu razliku ne duguje, mogao bi tražiti povrat samo ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu."

(VSRH, Rev-3443/1999-2od 21. siječnja 2004.)
*************
Vrhovni sud RH u svojoj je odluci Rev-x 474/10 zauzeo stav da se u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništavog ugovora primjenjuju odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa tako i odredba čl. 214. kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.U svakom slučaju, tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, jer se taj dan nedvojbeno može smatrati kao "dan podnošenja zahtjeva" u smislu navedene odredbe ZOO-a. Ima li tužitelj pravo na zatezne kamate i za razdoblje prije podnošenja tužbe ovisi o tome je li tuženik bio savjestan ili nesavjestan stjecatelj, kao i o tome je li zahtijevao vraćanje prije podnošenja tužbe. 

Vrhovni sud RH Rev-x 474/10
**************
Prema stavu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-3584/11 nema pravo zahtijevati vraćanje onaj tko je izvršio isplatu znajući da nije dužan platiti. Tako i okolnost da je tužiteljev direktor imao protupravni interes sredstvima tužitelja namiriti obvezu treće osobe nije isplata nedugovanog. U ovom konkretnom predmetu nesporno je da je tužitelj u trenutku uplate novčanih sredstava na tuženikov račun točno znao (morao znati) što plaća, kome plaća i zašto to plaća, odnosno da je znao (morao znati) kako plaća tuđi dug.
Nakon uplate 2000. godine tužitelj se tek 2001. godine obratio tuženiku sa zahtjevom za povrat uplaćenih sredstava. Kao razlog takvog zahtjeva navodi kako je tuženik uplaćena sredstva stekao bez osnove jer među društvima tužitelja i tuženika nije postojao vjerovničko dužnički odnos, pa nije bilo osnove plaćanja. Za ovaj sud navedene nesporne činjenice bile su dostatne za ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva i njegovo odbijanje.
Okolnost na koju se tužitelj pozvao o tome kako je do predmetne transakcije došlo iz razloga što je bivši tužiteljev direktor imao protupravni interes tužiteljevim sredstvima platiti umješača jer je u tom društvu većinski član, ne dovodi u pitanje utvrđene činjenice.Ako je tome doista tako bilo, odnosno ako je član uprave - direktor tužiteljevog društva protivno interesu tog društva poduzimao određene radnje na štetu društva, onda je tužitelj mogao ustati protiv njega tužbom za naknadu štete na temelju odredbe čl. 273. ZTD-a.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske br. Pž-3584/11
************

Kad je u revizijskom postupku ukinuta pravomoćna presuda na temelju koje je, u
ovršnom postupku prisilno naplaćena tražbina, osnovan je zahtjev za vraćanje onog što je naplaćeno u ovršnom postupku, na temelju stjecanja bez osnove, neovisno o tome što između stranaka i dalje traje postupak o istoj tražbini.

VSRH, Rev-737/2002-2 od 21. rujna 2005. godine.
*********************
Kad je iznos dosuđen pravomoćnom presudom tuženik isplatio tužitelju, a ta je presuda odlukom revizijskog suda naknadno ukinuta uz vraćanje predmeta na ponovno suđenje, tužitelj je u obvezi vratiti tuženiku primljeni iznos neovisno o tome kakav će biti rezultat ponovnog suđenja.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 516/2010-2 od 14.7.2010.
*************
„Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju zastara prava zahtijevati vraćanje stečenog po osnovi koja je kasnije otpala nije mogla početi teći prije no što je VSRH donio prije navedenu presudu i prije nego što je ta presuda dostavljena ovdje tužiteljici.‟

VS RH Revt-141/16-2 od 1. veljače 2017
*******************
"Prema ocjeni ovog revizijskog suda, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u ovom predmetu radi se o stjecanju bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok – čl. 371. ZOO), a zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je dan kada je tužitelju dostavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006.‟ 

VS RH Revr-1787/12-2 od 6. veljače 2013
*************
Kada vraća ono što je stekao bez osnove, nepošteni stjecatelj dužan je platiti zatezne kamate od dana stjecanja.
Sažetak:
Prema tome, s obzirom na nesporno utvrđene činjenice, sukladno navedenoj odredbi iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a, tuženik je dužan tužitelju isplatiti utuženi
neosnovano stečeni iznos od 25.465,64 kn sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a). Tuženik ne spori činjenicu da se naplatio iako za to nije imao pravne osnove od samog početka, što znači da je bio nepošteni stjecatelj od trenutka stjecanja.

VTs RH Pž-4079/10, od 13. svibnja 2014.

**************

Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi s tim da je strana koja vraća novac dužna platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila. S obzirom na to da se radi o zahtjevu za vraćanje danog po osnovi stjecanja bez osnove (ugovor je raskinut pa je ta osnova prestala) primijenit će se opći zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Prema toj odredbi rok je pet godina. Odredbom članka 215. Zakona o obveznim odnosima, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-1467/96 od 6. prosinca 2000
***********
Pravomoćna i ovršna presuda Općinskog suda od 20. studenoga 2006., na temelju
koje je tužitelj isplatio tuženici utuženi iznos od 142.248,80 kn, a koja je kasnije ukinuta revizijskom odlukom uz vraćanje predmeta na ponovno suđenje, u vrijeme plaćanja predstavljala je valjanu pravnu osnovu tuženičina stjecanja tih novčanih sredstava. Ukidanjem presude ta je osnova otpala, pa je na temelju odredbe čl. 1111. st. 3. ZOO-a tada nastala obveza vraćanja navedenog iznosa.Ta obveza je bezuvjetna pa tuženica neosnovano smatra da je za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja za vraćanje tih sredstava od značenja daljnji tijek parnice u kojoj je ukinuta presuda na temelju koje je izvršeno plaćanje, jer je nakon ukidanja ta presuda bez učinka, a nova presuda kojom bi tužbeni zahtjev bio prihvaćen može predstavljati novu samostalnu osnovu na temelju koje će tužitelj biti dužan namiriti tuženici tražbinu u skladu s tom presudom."

Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj Rev 516/10-2, od 14. srpnja 2010
*************
Riječ je o stjecanju bez osnove ako dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nije utemeljen na pravnom poslu ili u zakonu.Time nastaje obveznopravni odnos koji djeluje inter partes i u kojem je stjecatelj dužnik, a osoba čiji je dio imovine prešao u imovinu stjecatelja jest vjerovnik.

(Privredni sud Hrvatske, Pž–3437/93 od 28. prosinca 1993., Praxis, 2/36)
****************
Osoba koja nije stanar, a koristila je i adaptirala stan, ne može od stanara tražiti povrat više uloženih sredstava s naslova stjecanja bez osnove budući da stanar nije vlasnik stana.

(Vrhovni sud Republike Hrvatske,27 Rev–3097/91, od 12. lipnja 1991.)
**************

Osnovanost zahtjeva za vraćanje isplaćenog po osnovi stjecanja bez osnove ne ovisi o krivnji stjecatelja već o tome ima li isplata osnove u pravnom poslu ili zakonu.

(Županijski sud u Bjelovaru, Gž–1297/99, od 2. rujna 1999.)
************
Kada je vjerovnik naplatio zatezne kamate temeljem pravomoćne odluke suda, on je taj iznos stekao temeljem valjane pravne osnove te dužnik ne može osnovano tražiti u novoj parnici vraćanje iznosa zateznih kamata koje su plaćene preko propisane stope pozivom na institut stjecanja bez osnove.

(VS HR, Rev–2/2000, od 13. travnja 2000.)
***********
Potraživanje naknade koristi koju je imala osoba upotrebljavajući tuđu stvar u svoju korist zastarijeva u općem zastarnom roku.

(VS RH, Gzz–6/85, od. 12. rujna 1985.)
**********
Ako netko neovlašteno uporabi tuđu stvar u svoju korist, imatelj stvari može zahtijevati da mu naknadi protuvrijednost materijalne koristi koju je imao od uporabe tuđe stvari i to do isteka općeg zastarnog roka od pet godina.

(Vps, Pž–303/82, od 29. lipnja 1982.)
**********
Zastarijevanje potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ne od trenutka kada je vjerovnik saznao za povećanje.

(VS RH, Rev–421/1992, od 25. lipnja 1992.)
************
Banka koja je u zabludi isplatila fizičkoj osobi svotu strane valute koja joj nije
pripadala, može tražiti i vraćanje navedenih svota u istoj valuti.

(VS RH, Rev–653/90 od 25. srpnja 1990.)
***********
Zahtjev prodavatelja da mu kupac prije isporuke automobila isplati razliku do
konačne cijene ne može se smatrati prinudom kad je takva obveza kupca predviđena ugovorom. Tužitelj stoga nema pravo na povrat onoga što je platio.

(VS RH, Rev–1250/94, od 23. travnja 1997.)
***********

Prijetnja raskidom ugovora ne mora imati značenje prinude odnosno prijetnje u
smislu odredbe čl. 60. Zakona o obveznim odnosima i stoga tužitelj s te osnove nema pravo na povrat.

(VS RH, Rev–2449/94, od 30. travnja 1997.)
************
Savjestan stjecatelj je onaj kojemu je temeljem pravomoćne sudske odluke isplaćena naknada nematerijalne štete, bez obzira na to je li ona isplaćena dobrovoljno ili u ovršnom postupku.

(Županijski sud u Gradu Zagrebu, Gž–392/96, od 22. listopada 1996.)
*******************
Tko plati znajući da nije obvezan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje novca osim ako je zadržao pravo traženja novca natrag ili ako je platio da bi izbjegao prisilu.

(VS RH, Rev–953/82, od 13. siječnja 1983.)
*************
Utvrđeno je da je tužiteljeva imovina smanjena u korist tuženikove pogreškom
tužitelja kao osiromašene osobe. Ta se pogreška nikako ne može smatrati ispričivom zabludom, već očitim nemarom i neusklađenosti rada tužiteljevih službi.

(VS RH, II Rev–86/87 od 22. listopada 1987., PSP–38/74)
******************
Procijenjeno je da nije savjestan pribavitelj osoba koja je nakon proteka roka određenog vremena mogla znati da joj je dva puta plaćena renta zbog izgubljene
zarade.Zato takva osoba ne može osnovano zadržati drugi put plaćenu svotu za isti dug.

(VS RH, Rev–214/89, od 4. listopada 1989.)
**********
Zajmoprimatelj je obvezan zajmodavcu vratiti iznos koji je primio zajedno s kamatama. Dakle, ako je zajmodavac po akceptnom nalogu naplatio veću svotu, višak koji prelazi ugovoreni iznos zajma zajedno s kamatama stekao je bez osnove i obvezan je taj iznos vratiti zajmoprimatelju.

(Visoki trgovački sud RH, Pž–938/94, od 11. travnja 1995.)
************

Tuženik je od tužitelja primio svotu od 30.000 DEM i to iznos od 23.000 DEM dana 4. ožujka 1994., a iznos od 7.000 DEM 25. ožujka 1994., sve u svrhu da tu novčanu svotu tuženik preda poduzeću M., a na ime troškova realizacije inozemnog kredita.
Tuženik navedenu svotu nije predao poduzeću M. već ju je neovlašteno zadržao za sebe.
Na temelju takvog utvrđenja, a primjenom odredbi čl. 210. st. 3. i čl. 214. ZOO-a, tuženik  je obvezan tužitelju isplatiti navedenu novčanu svotu sa zateznom kamatom koju je Zagrebačka banka plaćala na devizne štedne uloge valute DEM, a koja teče od dana kada je tužitelj tuženiku predao navedene novčane iznose do isplate, sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju na dan isplate.

(VRHS RH, Rev–1046/02, od 17. ožujka 2004.)
************
Osoba koja je u očekivanju sklapanja braka radila za svog zaručnika i time pridonijela povećanju njegove imovine ima pravo na naknadu na osnovi neosnovanog obogaćenja ako nije došlo do sklapanja braka.

(VS RH, Gž–1796/79, od 20. ožujka 1979.)
***********
Obveza vraćanja stečenog bez osnove nastaje i kada se nešto primi s obzirom na
osnovu (u ovom slučaju ugovor o uzdržavanju)  koja se nije ostvarila.

(VS RH, Rev–686/88, od 26. listopada 1988.)
************
Kad je viši carinski organ ukinuo zaštitnu mjeru oduzimanja automobila koju je izrekao niži carinski organ na temelju čl. 386. Carinskog zakona, tada je prestala
pravna osnova za plaćanje troškova dopreme, čuvanja i ležarine automobila. Stoga osoba koja je morala platiti te troškove prilikom preuzimanja vozila ima pravo zahtijevati njihovo vraćanje.

(VS RH, Rev–2364/81, od 6. travnja 1982.)
************
Jedna od ugovornih strana može zahtijevati naknadu koristi koju je druga strana ostvarila neovlaštenom uporabom njezinih sredstava (strojeva) nakon raskida ugovora o ortakluku.

(VS RH, Rev–2126/88, od 11. travnja 1989., PSP–44/96)
************

Ako je poništeno rješenje nadležnog upravnog tijela o obvezi plaćanja poreza na promet nekretninama i pravima, osoba od koje je naplaćen porez ima pravo na kamate na iznos vraćenog novca koji nije bila dužna platiti i to za razdoblje od izvršene uplate do isteka roka za uplatu razrezanog poreza prema novom rješenju.

(VS RH, Rev–53/90, od 26. rujna 1990.)
*************
Od osobe koja se protupravno koristila stambenim prostorom vlasnik može potraživati naknadu koristi koju bi ostvario njegovim iznajmljivanjem podstanarima samo ako dokaže da bi upravo na taj način ostvario prihod.

(VS RH, Rev–948/89, od 14. prosinca 1989., PSP–47/82) 
*********
Suvlasnik koji se bez naknade koristi suvlasničkim dijelom nekretnine drugoga
suvlasnika neosnovano se obogatio za visinu najamnine koju bi inače morao plaćati, pa je to korist koju je obvezan naknaditi i to u nominalnoj svoti najamnine kako bi ona dospijevala za naplatu.

(VS RH, Rev–1881/91, od 28. studenoga 1991., Izbor–93/113)
***************
Zahtjev vlasnika, kojemu je oduzimanjem posjeda onemogućeno korištenje njegova stana, za naknadu troškova najamnine isplaćene za drugi iznajmljeni stan,
predstavlja odštetni zahtjev, a ne zahtjev za naknadu koristi od uporabe tuđe stvari.

(VS RH, Rev–2565/86, od 28. travnja 1987.) 
***********
O zahtjevu podstanara ili osobe koja se bez pravnog osnova koristi stanom, o vraćanju sredstava koja je ta osoba uložila za poboljšanje uvjeta stanovanja valja odlučiti primjenom propisa o poslovodstvu bez naloga.

(VS RH, Rev–948/89, od 14. studenoga 1989.)
************

Radnik koji je dokupio staž umjesto organizacije ispunjavajući njezinu zakonsku obvezu ima pravo na naknadu plaćenog iznosa.

(VS RH, Rev–3221/93, od 25. studenoga 1993.)
*********
Kada je poslodavac propustio platiti doprinose za mirovinsko osiguranje, pa osiguranik sam plati te doprinose, ali u vrijeme kada je već nastupila zastara
potraživanja s naslova dužnih doprinosa, ne može od poslodavca zahtijevati povrat
plaćenih iznosa.

(VS HR, Rev–1736/90, od 21. ožujka 1991.)
********
Komunalno poduzeće dužno je platiti općini trošak popravka kanalizacije, jer je to poduzeće po zakonu dužno održavati kanalizaciju.

(Visoki trgovački sud, Pž–1213/93, od 18. listopada 1994.)
**************
Tuženik je bio u obvezi platiti porez na promet nekretnina, no platio ga je tužitelj koji je bio zakonski solidarni jamac. Tužitelju pripada pravo tražiti od tuženika naknadu plaćene svote, jer u toj situaciji vrijede pravila o vraćanju onoga što je plaćeno bez osnove.

(VS RH, Rev–3595/93, od 4. svibnja 1995.)
***********
U konkretnom slučaju tužitelj i ne tvrdi da je dio njegove imovine prešao u imovinu
tuženika, nego da je treća osoba I. Č. izvršila uplatu određenih sredstava na žiro račun  tuženika. Kako nikakav dio imovine tužitelja nije prešao u imovinu tuženika, to nije tužitelj aktivno legitimiran potraživati vraćanje uplaćenih sredstava. 
Eventualno bi I. Č., koji je sredstva uplatio, mogao u posebnoj parnici tražiti povrat
navedenog iznosa, ali opet pod određenim uvjetima. Zato ovaj sud ocjenjuje da na
strani tužitelja nema aktivne legitimacije. Ništa ne mijenja na stvari što je tužitelj bio vlasnik stana i da je kupac I. Č. cijenu pogrešno platio tuženiku umjesto tužitelju.

(Privredni sud Hrvatske, Pž–3437/93, od 28. prosinca 1993.)
*************

Postojanje mogućnosti protuovrhe ne isključuje pravo na podnošenje tužbe zbog stjecanja bez osnove.

(VS RH, Rev–112/92, od 29. prosinca 1993.)
***********
Bivši bračni drug, koristeći suvlasnički dio nekretnine drugog bivšeg bračnog druga,
neosnovano se obogatio i to za razmjeran iznos najamnine koji bi se ostvario
iznajmljivanjem tog dijela nekretnine.

(VS RH, Rev–1419/98, od 9. svibnja 2001.)
********
Visina koristi koju su tuženici stekli koristeći se radom i uslugama tužitelja bez osnova, utvrđuje se prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude.

(VS RH, Rev–686/88, od 26. listopada 1988.)
**********
Onaj koji je stekao bez osnove obvezan je vratiti ono što je stekao na taj način i to
prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude. U konkretnom slučaju to znači da valja utvrditi za koliku je vrijednost ulaganjem sredstava tužitelja povećana prometna vrijednost stambenog objekta tuženoga u vrijeme presuđenja. Ako bi ulaganjem sredstava tužitelja u objekt tuženika porasla prometna vrijednost stambenog objekta tuženika, radilo bi se o stjecanju bez osnove na strani tuženika.

(VS RH, Rev–227/93, od 3. studenoga 1993.)
***********
Na iznos neosnovano više zaračunate cijene stana prodavatelj je kupcu obvezan platiti kamate koje teku od dana kada je kupac uplatio taj iznos.

(VS HR, Rev–1486/86, od 28. listopada 1986.)
*************
Zajmoprimac je obvezan zajmodavcu vratiti iznos koji je primio zajedno s kamatama. Stoga, ako je zajmodavac po akceptnom nalogu naplatio veću svotu, višak koji prelazi ugovoreni iznos zajma zajedno s kamatama stekao je bez osnove.

(VS RH, Pž–938/84, od 11. travnja 1995.)
*************
Obveza svake strane glede plaćanja zateznih kamata na iznos koji je primila na osnovi ništavog pravnog posla i koji je dužna vratiti procjenjuje se prema odredbama o opsegu vraćanja pri stjecanju bez osnove.

(VS RH, Rev–999/92, od 7. srpnja 1993.)
****************

Osiguratelj ne može tražiti vraćanje svote isplaćene u ime naknade štete zbog tjelesne ozljede, narušenja zdravlja ili smrti ako je isplata izvršena prema pravomoćnoj presudi, jer valja smatrati da je naknada izvršena savjesnom stjecatelju, pri čemu nije odlučujuće što je u revizijskom postupku oštećeni odbijen u tom dijelu tužbenog zahtjeva.

(VS HR, Rev–1491/87, od 24. prosinca 1987.)
*************
Dijete koje pridonosi uzdržavanju roditelja znajući da na to nije obvezno ne može
zahtijevati vraćanje isplaćenih svota. S obzirom na takva utvrđenja nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo zauzevši stajalište da je tužiteljica
pridonosila uzdržavanju svoje majke smatrajući da je to moralna obveza kćeri prema majci, a da to nije bila obvezna. Stoga se tuženica nije neosnovano bogatila za svote koje je tužiteljica davala za njezino uzdržavanje. S obzirom na izneseno, tužiteljica je, znajući za raskid ugovora sa svojom majkom, pridonosila njezinom uzdržavanju, a da na to nije bila prisiljena ni obvezana (osim moralne obveze). Tako postupajući, tužiteljica je dobrovoljno pristala na smanjenje svoje imovine za svote koje je davala za uzdržavanje svoje majke. Stoga je neosnovano njezino traženje danih svota za majčino uzdržavanje i sudovi su pravilno odbili njezino tužbeno traženje.

(VS HR, Rev–350/88, od 21. rujna 1988.)
***************
 U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7.ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. ZV radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove

VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015. i Rev-x 358/11-2 od 20. studenoga 2013.

**************

Potraživanje ostavitelja na temelju stjecanja bez osnove prelazi na nasljednike neovisno o tome je li ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja.

Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev
2510/2010-2 od 11.1.2012.

*****************

Kada tuženik posjeduje nekretninu ili neku drugu stvar tužitelja ili posjeduje njegov suvlasnički dio, plaćanje vrijednosti 
postignute koristi prema čl. 1111. i 1120. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05 i 41/08) moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari. Kada je 
moguće vraćanje tj. kada je moguća predaja nekretnine ili stvari u posjed ili suposjed tada se naknada koristi prosuđuje prema  odredbi čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN. 91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00;114/01; 79/06; 141/06; 146/08; 38/09; 153/09) ali samo u slučaju kada tužitelj uz platež koristi tužbenim zahtjevom traži i predaju  nekretnine ili stvari u posjed. 

Zaključak sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 04. rujna 2013.

****************

Ako je tužitelj imao pravni put u kojem je mogao isticati prigovor zastare i tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom, ali to nije učinio, onda ne može zahtijevati vraćanje naplaćenog iznosa, jer tuženik navedeni iznos nije stekao bez osnove

U konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik proveo ovrhu na tužiteljevim novčanim sredstvima temeljem zadužnice na kojoj je javni bilježnik G... F... - J... ovjerila potpis tužitelja pod brojem ovjere Ov-18738/06, a koja je izdana 7. 4. 2006. Valjanost navedene zadužnice tužitelj ne dovodi u pitanje, već ističe da je zadužnica u trenutku podnošenja na naplatu bila u zastari. Zastarom tražbine odnosno zadužnice tuženik, međutim, nije ostao bez osnove jer zastara u smislu čl. 214. st. 1. ZOO-a podrazumijeva gubitak zahtjeva, a ne i samog prava na ispunjenje tražbine. Tome u prilog govori i činjenica da ako dužnik ispuni zastarjelu obvezu, nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, čak i ako nije znao da je obveza zastarjela (čl. 221. ZOO-a).

Tužitelj u tužbi ističe da važeći zakonski propisi ne predviđaju mogućnost da se u postupku pred Financijskom agencijom istakne prigovor zastare, što nije točno.

Prema odredbi čl. 210. st. 1. OZ-a, koji je vrijedio u trenutku podnošenja zadužnice na naplatu, nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz čl. 209. st. 1. ovoga Zakona, prema odredbi čl. 209. st. 5. ovog Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Prema st. 2. istog članka OZ-a, na prijedlog za odgodu prijenosa iz st. 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz st. 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (čl. 50. i 53.).

Prema odredbi čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a, ovršenik može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Odredbom čl. 52. istog Zakona propisano je da sud može ovršenika koji je podnio žalbu iz navedenog razloga uputiti na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, dok prema čl. 62. st. 1. t. 4. OZ-a, rezultat navedenog parničnog postupka može biti razlog za protuovrhu i vraćanje onoga što je ovrhovoditelj ovrhom dobio.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž-5938/18 od 09.03.2020.