Naime, kao i za sve druge imovinskopravne odnose bračnih drugova, u našem pravnom sistemu postoje dva pravna režima koja se odnose na definiranje bračne stečevine te prema stajalištu Vrhovnog suda RH na imovinu stečenu do 01.srpnja 1999 se primjenjuju odredbe Zakona o bračnim i porodičnim odnosima, a na imovinu stečenu poslije Obiteljski zakon. Općenito, prema ZBPO, je li imovina stečena ugovorom o doživotnom/dosmrtnom uzdržavanju posebna imovina ili bračna stečevina prosuđuje se prema doprinosu supružnika u stjecanju te imovine. Sukladno tome, ako onaj koji nije bio davatelj uzdržavanja nije značajno doprinosio u pružanju uzdržavanja, smatra se kako nije stekao suvlasništvo u toj imovini. Kada se radi o imovini na koju se primjenjuje Obiteljski zakon, postoji zakonska pretpostavka o suvlasništvu na jednake dijelove bračne stečevine, međutim isti zakon je određuje kao imovinu koju su bračni drugovi stekli radom ili potječe iz te imovine stečene za vrijeme bračne zajednice. Shodno tome sudska praksa je zauzela stajalište da će se odluka suda o imovini stečenoj na temelju ugovora o doživotnom/dosmrtnom uzdržavanju temeljiti na utvrđenim činjenicama je li takova imovina stečena zajedničkim radom ili potječe iz te imovine, pa kako postoje odluke kojima sudovi smatraju da imovina koju je jedan bračni drug stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ne predstavlja posebnu imovinu toga bračnog druga, ako je ta imovina stečena u vrijeme bračne zajednice i ako su oba bračna druga prihvatila i izvršavala obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je sklopio jedan bračni drug, tako postoje i odluke kojima je takova imovina stečena na različitom pravnom temelju od imovine stečene radom te je imovina samo bračnog druga koji je sklopio ugovor o uzdržavanju (Gž Ob-56/2016, Gž-6403/13, Rev-95/08, Gž-1360/06...).

Dakle, kako se radi o aleatornoj praksi, zavisnoj od slučaja do slučaja, ne može se ustvrditi da će se takovi ugovori automatizmom tretirati kao bračna stečevina.