Jump to content

  • članaka
    62
  • komentara
    0
  • otvaranja
    2843

Zastara u sudskoj praksi

Sign in to follow this  
Matrix

79 otvaranja

" Zastarijevanje je počelo teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj imao pravo zahtijevati od tuženice ispunjenje obveze‟.

VS RH Rev 1795/11-2 od 10. lipnja 2015

********************

Zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika (čl. 215. u svezi s čl. 210. ZOO) počinje  teći  od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (…), a ne kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi od dana kada su ta ulaganja učinjena.

Pritom se ističe da pri stjecanju bez osnove zastarni rok iznosi pet godina, dakle, riječ je o općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a.

VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015.

****************

U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7. ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. ZV radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove

VS RHRev-x 294/14-2 od 15.04.2015.

VS RH Rev-x 358/11-2 od 20.11.2013.

*****************

"Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju zastara prava zahtijevati vraćanje stečenog po osnovi koja je kasnije otpala nije mogla početi teći prije no što je VSRH donio prije navedenu presudu i prije nego što je ta presuda dostavljena ovdje tužiteljici.‟

VS RH Revt-141/16-2 od 1. veljače 2017

***************

„Prema ocjeni ovog revizijskog suda, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u ovom predmetu radi se o stjecanju bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok – čl. 371. ZOO),  a zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je dan kada je tužitelju dostavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006.‟ 

VS RH Revr-1787/12-2 od 6. veljače 2013.

*******************

Osobi kojoj su povrijeđena ustavna prava presudom Upravnog suda Republike Hrvatske te rješenjima upravnih tijela, a što je utvrđeno odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske temeljem čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona, pripada pravo na naknadu štete koju oštećena osoba i podnositelj ustavne tužbe trpi uslijed nezakonitih i neustavnih odluka upravnih tijela i Upravnog suda Republike Hrvatske. Kod toga nije od značaja što je osporeni upravni akt i dalje egzistentan i nije došlo do njegovog poništenja temeljem čl. 76. st. 1. Ustavnog zakona.

            Osnov odgovornosti tužene je u čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ('Narodne novine', broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03, 199/03 i 79/07 – dalje: ZSDU) koji određuje da štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda u slučaju iz čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona kada se radi o odlukama državnih tijela i suda, a koje odluke su suprotne Ustavu Republike Hrvatske, ispunjene su pretpostavke da se radi o nezakonitom radu i da je Republika Hrvatska dužna naknaditi eventualnu štetu, a sve u skladu s odredbom čl. 13. ZSDU.

            Kod toga zastara potraživanja naknade štete počinje teći sukladno odredbi čl. 376. st. 1. ZOO od dana dostave odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske temeljem čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona.‟

VS RH Revr-1036/09-2 od 31.01.2012.

*********************

„U smislu odredbe čl. 361. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a kod stjecanja bez osnove to je kada je došlo do prestanka posjeda i korištenja stvari u odnosu na koju je vršeno ulaganje. To je bilo najkasnije 4. studenoga 1999.‟ (kada je tužiteljica napustila zajedničko domaćinstvo).

VS RH Rev-1587/11-2 od 16.12.2015

*****************

 Zastara odvjetnikovog zahtjeva za obavljanje radnje zastupanja počinje teći od kada su te radnje obavljene. 

VS RH Rev- 953/12-2 od 26. veljače 2013. VS RH Rev-x 68/17-2 od 24. siječnja 2017.

***************

 „Tuženik se u reviziji samo pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 453/05-2 od 3. svibnja 2007., a iz sadržaja revizije može se zaključiti da se na ovu odluku poziva stoga što smatra da je u njoj zauzeto shvaćanje s kojim nije podudarno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana drugostupanjska odluka, a radi se o pitanju početka tijeka zastare za tražbinu odvjetnika po osnovi pružene usluge zastupanja stranci u parničnom postupku. Konkretno, u odluci na koju se revident pozvao izraženo je shvaćanje da početak tijeka zastare za nagradu za svaku obavljenu radnju teče od dana kada je ta radnja učinjena. Međutim, to se pravno shvaćanje ne odnosi na ovaj predmet jer je činjenični supstrat iz predmeta na koji se revident pozvao različit od onoga u ovom predmetu. Naime, pravno shvaćanje izraženo u presudi ovoga suda Rev 453/05-2 od 3. svibnja 2007. odnosi se na činjenično stanje prema kojem nije bilo dogovora između stranke i odvjetnika o dospijeću plaćanja nagrade za pružene usluge zastupanja, dok su u ovom predmetu nižestupanjski sudovi utvrdili da su stranke dogovorile način plaćanja odvjetničke usluge u vidu plaćanja predujma, a ostatka po završetku parnice, dakle po ispunjenju naloga, a kako nije sporno da je tuženik tužitelju opozvao punomoć prije završetka parnice odnosno ispunjenja naloga, a tužitelj kao odvjetnik da je u skladu s odredbom čl. 18. st. 3. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ br. 9/94, 117/98) kojom je propisano da je odvjetnik u slučaju opoziva punomoći dužan izdati račun u roku od 30 dana od dana opoziva to i učinio, te zaključili da od tada teče i petogodišnji zastarni rok za navedeno potraživanje.‟

VS RH Rev 1352/17-3 od 30. svibnja 2018

Napomena:Važno je istaknuti da se ta praksa odnosi samo na tražbine odvjetnika koje su dospjele prije stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12 – u daljnjem tekstu: OT/12). Naime, prema Tbr. 48. stavak 5. OT/12, naplata odvjetničke usluge u svim postupcima, osim kaznenim ili prekršajnim, dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ako se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju. Pritom, prema stavku 7. tog tarifnog broja, odvjetnik tijekom obavljanja odvjetničke usluge ima pravo na naplatu predujma za obavljanje pojedine radnje iz naznačene Tarife, s tim da OT/12 stupa na snagu danom objave u „Narodnim novinama”, odnosno 19. prosinca 2012. godine. Naknadnim Izmjenama i dopunama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 118/14), određeno je da se   odredbe Tbr. 48. stavak 5. i 6. Tarife o dospjelosti naplate odvjetničke usluge primjenjuju i na radnje poduzete do dana stupanja na snagu ove Tarife.

Slijedom navedenog, u postupcima glede naplate odvjetničke tražbine moguće je primijeniti OT/12 na sve tražbine koje su dospjele okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ako se ne provodi ovrha, dakle, dospijeće nastupa tek pravomoćnim okončanjem pojedinog postupka. S obzirom na postojeći tekst i okolnost da se odredbe o dospjelosti odnose i na odvjetničke usluge te radnje poduzete do dana stupanja na snagu OT/12, postavlja se praktično pitanje granice do koje (ili od koje) se može primijeniti ta odredba. Kako sada izgleda (jer još nema odgovarajuće sudske prakse najvišeg suda), čini se da bi za pravilnu primjenu tih odredbi odlučno bilo vrijeme pravomoćnog okončanja postupka koje bi moralo nastupiti nakon stupanja na snagu OT/12, međutim, ako je do toga došlo ranije tada ne bi bilo moguće (retroaktivno) primijeniti OT/12. Time bi se i buduća sudska praksa u odnosu na tijek zastare odvjetničkih usluga morala radikalno izmijeniti.     

*******************

Kada tužitelj tvrdi da mu je šteta (trajni gubitak stanarskog prava) nastala zbog propusta staratelja za poseban slučaj (odvjetnika) da protiv prvostupanjske presude podnese pravni lijek, onda se trenutkom nastanka štete ima smatrati  onaj u kome su nastupile pravne posljedice pravomoćnosti te presude pa je i zastara počela teći istekom toga dana

VS RH Rev-x 627/13-2 od 1. srpnja 2015.

***************

Pravna shvačanja Vrhovnog suda u odnosu na zemljište koje je postalo društveno vlasništvo ili je vlasniku oduzeto bez zakonom predviđenog postupka:

1. zastarni rok potraživanja naknade za ekspropriranu nekretninu odnosno za nekretninu koja je vlasniku oduzeta u zakonito provedenom postupku, počinje teći od pravomoćnog završetka postupka o određivanju pravične naknade, odnosno prvog dana poslije dana kad je prijašnji vlasnik nekretnine imao pravo zahtijevatinaknadu,      

2. potraživanje naknade za zemljište koje je postalo društveno vlasništvo ili je vlasniku oduzeto bez zakonom predviđenog postupka i ne može se tužitelju vratiti, zastarijeva u općem petogodišnjem zastarnom roku prema odredbi članka 371.  ZOO-a –  ako je riječ o stjecanju bez osnove ili po osnovi koja je poslije prestala, odnosno u roku zastarijevanja tražbine naknade štete – ako je riječ o odštetnom zahtjevu,

3. zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se dužnikova imovina povećala na račun vjerovnika, a vjerovnik mogao tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, 

4. pravo vlasnika na naknadu za oduzeto mu zemljište ne može zastarjeti ako može zahtijevati povrat zemljišta.

VS RH Rev-x 357/11-2 od 8. lipnja 2011

******************

Zastara zahtjeva za naknadu vrijednosti zemljišta, i to od strane nesavjesnog vlasnika koji je i nadalje upisan kao vlasnik zemljišnoknjižne čestice (u slučaju građenja na tuđem zemljištu od strane savjesnog graditelja),  teče od dana završetka izgradnje objekta na tužiteljevom zemljištu. U tom smislu se u Rev-x 484/15-2  od 9. veljače 2016., navodi sljedeće pravno shvaćanje:

            „Obzirom da su tuženici na zemljištu tužitelja, bez njegove dozvole izgradili kuće sa dvorištem, prema ocjeni ovog suda, riječ je o institutu građenja na tuđem zemljištuiz čl. 24. st. 1 ZOVO, koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima

            Člankom 24. st. 2. ZOVO propisano je da u slučaju iz st. 1. vlasnik zemljišta ima pravo  za vrijeme od 3 godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vrijeme od 10 godina od završene izgradnje, tražiti da mu graditelj nadoknadi vrijednost zemljišta u visini njegove prometne cijene u vrijeme donošenja sudske odluke.

            Budući da su tuženici kuće na tužiteljevom zemljištu dovršili u razdoblju 1986.-1989., a da je tužitelj tužbu podnio 2002., to je protekao desetogodišnji objektivni rok iz čl. 24. st. 2. ZOVO, unutar kojeg je tužitelj mogao od tuženika zahtijevati naknadu vrijednosti zemljišta. Stoga je osnovan prigovor zastare koji su tuženici istakli.‟

            U slučaju kada je graditelj nesavjestan, a vlasnik savjestan, u revizijskoj odluci br. Rev-x 1250/11-2 od 26. lipnja 2013., istaknuto je:

            „U konkretnom slučaju tužitelji su tražili predaju u posjed spornih dijelova nekretnine, te je takav zahtjev bio postavljen sve do preinake tužbe 1998. godine.
U čl. 25. st. 5. ZOVO propisano je da pravo izbora iz st. 1. ovog članka vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana dovršetka izgradnje građevinskog objekta, a nakon proteka tog roka vlasnik može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta. Kod toga je u odlukama ovoga suda Rev-1493/1998, Rev-522/2001 i drugima zauzeto shvaćanje da potraživanje ranijeg vlasnika zemljišta s naslova naknade tržišne vrijednosti zemljišta koje je građenjem postalo vlasništvo graditelja zastarijeva u općem zastarnom roku, a zastara počinje teći završetkom izgradnje‟

********************

 Samostalno potraživanje kamata (nakon podmirenja glavnog potraživanja kao u ovom slučaju) zastarijeva u roku od tri godine od nastanka svakog pojedinog dnevnog iznosa kamata, jer to potraživanje nastaje i dospijeva svakog dana u vremenu od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja.

VS RH u odluci br. Rev-41/1999

******************

Glede tražbina osiguranih založnim pravom u odluci u povodu izvanredne revizije br. Rev-1464/15-2 od 8. srpnja 2015. (za koju je revizijski sud ocijenio da je dopuštena) tuženik je postavio sljedeća pravna pitanja:

            Ima li založni vjerovnik čije je pravo zaloga upisano u zemljišne knjige iz založene stvari pravo namiriti svoje potraživanje iako bi prema odredbama   ZOO-a eventualno nastupila zastara potraživanja? Prestaje li tražbina osigurana založnim pravom istekom vremena potrebnog za zastaru prema općim odredbama ZOO-a koje uređuju pitanja zastare ?

            Odgovor na postavljena pitanja glasi. „Budući da je založno pravo tuženika upisano u javnoj knjizi, tj. u zemljišnim knjigama, proizlazi da se vjerovnik, ovdje tuženik, ima pravo namiriti iz založene stvari čak i kada je tražbina zastarjela, ali u opsegu koji isključuje zastarjela potraživanja kamata i drugih povremenih davanja (čl. 368. st. 2. ZOO).‟

            Također, u revizijskoj odluci br. Rev 433/17-2 od 16. svibnja 2017., u odnosu na zastaru tražbine osigurane založnim pravom istaknuto je pravno shvaćanje:

            „(…) da je u konkretnom slučaju, a nakon što je tuženik upisom u zemljišne knjige stekao založno pravo (hipoteku) na nekretninama tužiteljice i (time) ovlaštenje tražiti namirenje svoje dospjele i uknjižene tražbine iz vrijednosti tih  nekretnina, tužiteljica kao založni dužnik i vlasnik nekretnina, na kojima je odlukom suda (primjenom odredbe čl. 97. st. 6. OZ-a/96, u bitnome identičnoj odredbi čl. 148. st. 4. OZ-a) uknjiženo pravo zaloga u korist tuženika radi osiguranja namirenja njegove tražbine u visini od 291.146,69 kn s pripadajućim  kamatama, dužna trpjeti namirenje (iz vrijednosti nekretnina) dospjele i nepodmirene (a založnim pravom osigurane) tražbine tuženika,

            - da tuženik, kao založni vjerovnik, u ovome slučaju zahtijeva upravo ono što je ovlašten zahtijevati iz smisla odredbe čl. 339. st. 1. ZVDSP-a: '...namirenje dospjele tražbine založnoga vjerovnika iz vrijednosti zaloga...', i to tražbine koja po visini ne prelazi iznos tražbine upisane u zemljišnim knjigama na založenim nekretninama,

             - da u takvoj situaciji, a budući da je založno pravo tuženika upisano u javnoj knjizi (u zemljišnim knjigama), tuženik (vjerovnik) ima pravo (jer je po svojoj pravnoj prirodi založno pravo upisano u zemljišne knjige 'jače od zastare') namiriti se iz založenih nekretnina čak i da je njegova tražbina prema tužiteljici (dužniku) zastarjela: pravo na takvo namirenje (u smislu odredbe čl. 339. st. 3. ZVDSP-a) ne zastarijeva.‟

***************

  U odluci koja je donesena u povodu izvanredne revizije u predmetu Rev-1129/17-2 od 8. kolovoza 2017. (radilo se o zastari prava zahtijevati ispunjenje obveze utvrđene pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda), postavljena su sljedeća pravna pitanja:

 1. Koliki je zastarni rok potraživanja utvrđenog pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda – pravne osobe za upravljanja vodama, kao ovršnom ispravom, na kojem se temelji potraživanje s osnove naknade za uređenje voda?

 2. Kada nastupa zastara prava zahtijevati ispunjenje obveze utvrđene pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda – pravne osobe za upravljanje vodama kao ovršne isprave?

            U obrazloženju naznačene odluke izneseni su sljedeći odgovori:

            „U navedenim revizijskim odlukama (Rev-2846/14 od 4. svibnja 2016. i Rev-3035/14 od 30. ožujka 2016.), odlučujući o pitanju je li nastupila zastara tražbina iz ovršne isprave – rješenja o utvrđenju naknade za uređenje voda koje je donio ovrhovoditelj u okviru svojih javnopravnih ovlaštenja,  zauzeto je pravno shvaćanje da se, temeljem odredbe čl. 16. st. 1. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva ('Narodne novine', broj 153/09, 90/11 i 56/13 - dalje: ZFVG) u vezi sa čl. 73. st. 2. ZFVG-a i čl. 74. st. 1. ZFVG-a, u takvom slučaju primjenjuju prvenstveno odredbe Općeg poreznog zakona ('Narodne novine'', broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13 - dalje: OPZ), i to odredbe čl. 94., 95. i 96. OPZ-a kojima je uređeno pitanje porezne zastare,  a da se odredbe Zakona o obveznim odnosima na zastaru takvih tražbina imaju primijeniti tek podredno, ako odredbama OPZ-a nije uređeno drugačije (čl. 94. st. 12. OPZ).‟         

******************

 U dopuštenoj izvanrednoj reviziji, u kojoj je donesena odluka br. Rev-x 420/14-2 od 9. rujna 2014. (tako i u Rev-x 660/14-2 od 14. travnja 2015. i Rev-x 579/16-2 od 19. listopada 2016.) postavljeno je pravno pitanje glede tijeka zastare regresnog zahtjeva osiguratelja prema svom osiguraniku u slučaju nastupa gubitka prava iz obveznog automobilskog osiguranja.

            U obrazloženju naznačene odluke rečeno je sljedeće:

            „U prvostupanjskom postupku utvrđeno je, a koja utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja, da se nezgoda dogodila 24. svibnja 1997., da je tuženik upravljao osobnim vozilom, pri čemu je bio pod utjecajem alkohola, da se tužitelj i tuženik nalaze u ugovornom odnosu osiguranja (obveznog osiguranja u prometu), da je tužitelj oštećenoj osobi iz štetnog događaja za koji je tuženik kriv isplatio iznos od 40.550,00 kn 23. prosinca 1997., a da je tuženik izgubio prava iz osiguranja jer je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola. Sud smatra da je tužitelj dokazao pretpostavke za regresno potraživanje od tuženika te se poziva na odredbu članka 939. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO) i na odredbu članka 87. stavak 3. Zakona o osiguranju ('Narodne novine' br. 90/94, 20/97, 46/97. - pročišćeni tekst, 116/99. i 11/02.). Nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev na isplatu, pri čemu smatraju da tražbina tužitelja nije zastarjela, obzirom je štetni događaj nastupio 24. svibnja 1997., isplata izvršena 23. prosinca 1997., a tužba podnijeta 25. siječnja 2002. Stoga je tužitelj ustao tužbom unutar zastarnog roka od pet godina, sukladno članku 371. ZOO-a.

            Tuženik u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje: 'Je li nastupila zastara tražbine tužitelja?'. Obrazlažući važnost postavljenog materijalnopravnog pitanja ističe da je ovaj sud o postavljenom pitanju, dakle, u slučaju regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku temeljenog na gubitku prava iz osiguranja,  već zauzeo shvaćanje i navodi odluke ovog suda broj Rev 1371/2009-2 od 20. travnja 2010., Rev 1432/2010-2 od 4. travnja 2012. i Rev 56/2000-2 od 8. srpnja 2004., a da shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno s tim shvaćanjem. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi iz članka 392.a stavak 2. ZPP-a, u pobijanom dijelu i u okviru postavljenog materijalnopravnog pitanja, ovaj sud nalazi da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa zauzetim shvaćanjem ovog suda o tom pitanju.

            Odredbom članka 371. ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom članka 380. stavak 3. ZOO-a, upravo je propisan takav poseban rok zastare kod ugovora o osiguranju te je propisano da potraživanja osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine. Sukladno navedenim zakonskim odredbama, ovaj sud je u više odluka (tako u Rev-56/00, Rev-1371/09) izrazio shvaćanje da regresno potraživanje osiguratelja prema njegovom osiguraniku, zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku. Stoga je osnovana tvrdnja revidenta da pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno sa zauzetim pravnim shvaćanjem o tom pravnom pitanju.

            U konkretnom slučaju, radi se o regresnom zahtjevu osiguravatelja prema svom osiguraniku, iz Ugovora o osiguranju pa takav zahtjev zastarijeva u roku od tri godine. Naime, člankom 380. stavak 3. ZOO-a propisan je takav rok zastare kod ugovora o osiguranju. U konkretnom slučaju, tužba je podnesena 25. siječnja 2002. Kako zastara ovakve regresne tražbine osiguratelja prema svom osiguraniku počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku, cijeneći utvrđenje da je sporni iznos isplaćen 23. prosinca 1997., to je već u trenutku podnošenja tužbe sudu istekao rok od tri godine. Zbog toga je utužena tražbina zastarjela.‟

********************

 Regresno potraživanje osiguratelja prema svom osiguraniku zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku

VS RH Rev-2309/10 od 27. ožujka 2012.).

*****************

Drugo pravno pitanje koje se u praksi jednako ponavlja odnosi se na  regres koji je posljedica osigurateljeve isplate na temelju ugovora o osiguranju, u ovom slučaju osiguratelja (kao tužitelja) iz osnove onog što je isplatio svom osiguraniku (kao oštećeniku na temelju automobilskog kasko osiguranja) prema štetnikovom osiguratelju od automobilske odgovornosti. U takvom je slučaju, prema postojećoj sudskoj praksi i pravnoj doktrini, riječ o zakonskoj personalnoj subrogaciji pri kojoj isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu (članak 963. stavak 1. ZOO/05). Drugim riječima to znači da osiguratelj ulazi u sva prava svog osiguranika (neki to slikovito opisuju da osiguratelj ulazi „u njegove cipele‟), što znači da stupanjem u istovjetan pravni položaj svog osiguranika (oštećenika), osiguratelj ne dolazi u povoljniji položaj u odnosu na štetnika, stoga osiguratelj u tom slučaju nema neka druga ili povoljnija prava prema štetniku od svog osiguranika, a niti se takvom promjenom osobe vjerovnika u bilo čemu mijenja štetnikov pravni položaj. To se svakako odnosi i na zastaru, i to i na njezin početak i tijek i na rokove zastare.

            U odnosu na ovo pitanje u revizijskoj odluci br. Revx-1126/2016-2 od 3. listopada 2018., ponovljena su već prije istaknuta pravna shvaćanja revizijskog suda pa je rečeno sljedeće:

            „Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev konačno prihvaćen reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) izjavio je tuženik postavljajući u reviziji materijalnopravno pitanje: 'U kojem roku zastarijeva tražbina osiguratelja – ovdje tužitelja s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku kao oštećeniku po osnovi automobilskog kasko osiguranja prema štetniku, odnosno ovdje njegovom osiguratelju od automobilske odgovornosti?'.

            U prilog važnosti postavljenog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni podnositelj revizije se pozvao na čitav niz odluka i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1275/11-2 od 27. siječnja 2016., zatim broj Rev-x-602/12-2 od 19. rujna 2012., broj Rev-1440/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1724/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1250/10 od 3. studenoga 2011., te broj Gzz-98/02-2 od 12. veljače 2003. Predložio je da se u pobijanom dijelu drugostupanjsku presudu preinači uz naknadu troškova revizije.(…)

            Za razliku od pravilnog shvaćanja u prvostupanjskoj presudi, drugostupanjski sud je dio tužbenog zahtjeva prihvatio iznoseći pravno shvaćanje da u predmetnom slučaju nije u primjeni trogodišnji, već opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 371. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 -  dalje: ZOO/91).

            Izloženo shvaćanje je pogrešno.

            U predmetnom slučaju trebalo je primijeniti zastarni rok od tri godine jer isplata naknade štete osiguraniku ne daje tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik pa tako niti poseban rok zastare različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik kao oštećenik (čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO/91).

            Dakle, na postavljeno pitanje treba odgovoriti da je zastara počela teći od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Ovdje u svakom slučaju, budući da druge činjenice nisu utvrđivane od kada je oštećenik prijavio štetu tužitelju, a to je bilo 23. kolovoza 2003., dakle, zastara je počela teći 24. kolovoza 2003. Budući da je tužba podnesena 29. studenoga 2006., tražbina tužitelja je zastarjela.

            Pritom treba dodati da sam dan plaćanja naknade od osiguratelja svom osiguraniku nije odlučan za početak tijeka zastare, već je samo pretpostavka za stjecanje aktivne legitimacije. U protivnom bi se taj rok mogao neograničeno produžavati, što je protivno ne samo zakonskom uređenju na koje se prethodno revizijski sud pozvao, već i svrsi instituta zastare.

             Da je riječ o trogodišnjem zastarnom roku, Vrhovni sud Republike  Hrvatske se izjasnio u čitavom nizu svojih odluka pa i onih na koje se pozvao podnositelj revizije, a posebice bi trebalo imati na umu da je shvaćanje doneseno i u tzv. izvanrednoj reviziji koja ima javnopravni značaj upravo u osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske).‟

            Istovjetno je rečeno i u odluci br. Rev 1275/11-2 od 27. siječnja 2016., u kojem slučaju je predmet spora bila tražbina tužitelja (kasko osiguratelja) na ime naknade materijalne štete na temelju regresnog zahtjeva prema osiguraniku (iz obveznog osiguranja) štetnika s obzirom na to da je tužitelj svom kasko osiguraniku isplatio štetu na temelju računa o popravku teretnog vozila. Dakle, riječ je o trogodišnjem roku i zastari koja teče od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Tako se u obrazloženju navedene odluke ističe sljedeće:

            ‟Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je u ovoj pravnoj stvari nastupila zastara potraživanja temeljem odredbe čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO. Naime, u konkretnom slučaju radi se o subrogaciji iz čl. 939. st. 1. ZOO u kojem slučaju u smislu odredbe čl. 380. st. 6. ZOO zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi navršava se u istom roku. Dakle, kod slučaja subrogacije osiguravatelj u cijelosti stupa u pravni položaj oštećenika, te potraživanje naknade štete zastarijeva u istim rokovima kao i prema samom oštećeniku. U pravu su također nižestupanjski sudovi kada su primijenili zastarni rok od tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO, i slijedom čega su pravilno zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do zastare potraživanja obzirom da se štetni događaj dogodio 23. rujna 2000., a u krajnjoj liniji sam oštećenik je prijavio štetu tužitelju 10. listopada 2000. i kada se mora uzeti da je započeo teći zastarni rok. Obzirom da je tužba podnesena 16. siječnja 2004. regresni zahtjev tužitelja podnesen je izvan zastarnog roka iz čl. 376. st. 1. ZOO, slijedom čega tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Pritom treba napomenuti tužitelju da zastarni rok ne može teći od dana kada je tužitelj ispunio svoju osiguravateljsku obvezu i isplatio svom osiguraniku odštetu, jer bi to bilo u suprotnosti s navedenim odredbama čl. 939. st. 1. i čl. 380. st. 6. ZOO.‟

            U odnosu na pravno pitanje od kada teče zastara u ovakvim slučajevima, važna je i odluka br. Rev-x 23/17-2 od 22. veljače 2017., donesena u povodu izvanredne revizije, koja u bitnom dijelu obrazloženja glasi:

            „U ovom stupnju postupka sporno je li nastupila zastara, odnosno, preciznije kada je ista započela teći. Sud drugog stupnja zauzeo je pravno shvaćanje da je zastara počela teći kada je tuženik isplatio tužitelju glavnicu, 28. studenoga 2001., slijedom čega, podnošenjem tužbe 29. lipnja 2004. nije nastupila zastara.

        Ovaj sud smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je revizijski sud o tom pitanju zauzeo shvaćanje i odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Navedeno proizlazi iz odluke ovog suda broj Gzz 98/02 te Rev-x 602/12.

  Na temelju odredbe iz čl. 939. st. 1. ZOO isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.   Nadalje iz odredbe čl. 380. st. 6. ZOO proizlazi da zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kada i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i završava se u istom roku.  Dakle, isplatom naknade štete na tužitelja - osiguratelja su prešla sva prava njegovog osiguranika, jer je tužitelj stupio u pravnu poziciju svog osiguranika.

             Isplata naknade štete osiguraniku ne daje, međutim, tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik, pa tako niti poseban rok zastare, različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik - oštećenik.  Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava rok za zastaru (iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO) teče od dana kada je oštećenik (osiguranik tužitelja) doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.‟

**********************

Kada je riječ o šteti koja je prouzročena neosiguranim vozilom, pravno pitanje tijeka i roka zastare u većini slučajeva nije upitno budući da se u tom slučaju ne radi o tražbini iz ugovora o osiguranju, nego regresnoj tražbini koja se temelji izravno na zakonu.

            U tom smislu je u odluci br.  Rev 1145/12-2 od 16. veljače 2016. (kao i u Rev 406/07-2 od 16. svibnja 2007. i Rev-2102/10 od 12. listopada 2011.), istaknuto sljedeće pravno shvaćanje:

            „Iz navedenog, pozivom na odredbučlanka 91. st. 1. Zakona o osiguranju (NN, br.46/97 – dalje: ZO), sudovi nižeg stupnja pravilno ocjenjuju da je predmetna šteta počinjena neosiguranim traktorom, pa nema ugovora o osiguranju, te se ne može primijeniti odredba čl. 380. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 53/91, itd. – dalje u tekstu: ZOO).

            Naime, tražbina tužitelja prema tuženiku, nije tražbina iz ugovora o osiguranju, nego tražbina s osnova regresa(…) koja se temelji izravno na (zakonu) čl. 91. st. 4. ZO. Riječ je, dakle o tražbini za koju zakonom nije određen neki drugi rok zastare pa stoga konkretna tražbina tužitelja zastaruje u općem zastarnom roku pet godina (čl. 371. ZOO).

            Dakle, regresni zahtjev tužitelja za isplaćeni iznos štete oštećenoj osobi, kojoj je šteta prouzročena vožnjom neosiguranog vozila – traktora zastaruje u općem zastarnom roku od 5 godina.‟

********************

Prema odredbama članka 234. stavak 1. ZOO/05, tražbine ugovaratelja osiguranja, odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala. Dakle, u ovom je slučaju (početak tijeka zastarnog roka pomaknut na prvi dan poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala pa bi to zapravo bilo prvog siječnja sljedeće (iduće) godine od one u kojoj je tražbina nastala. Pritom valja istaknuti da se petogodišnji rok odnosi samo na tražbine iz ugovora o osiguranju života, i to –ugovaratelja osiguranja ili treće osobe, dok se za regresnu tražbinu osiguratelja prema njegovu osiguraniku primjenjuje trogodišnji zastarni rok (tako u Rev-1371/09 od 20. travnja 2010.). S druge strane, tražbina iz ugovora o osiguranju zbog posljedica nesretnog slučaja zastarijeva u roku od tri godine (tako u Rev-1/08 od 13. ožujka 2008.)

 

            U odnosu na ovo pravno pitanje u odluci br. Rev 1775/14-3 od 14. listopada 2015., istaknuto je sljedeće:

            „Prema čl. 380. st. 1. ZOO potraživanja ugovaratelja osiguranja odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. Naime, pravilno je drugostupanjski sud zaključio kako je u konkretnom slučaju riječ o potraživanju iz osiguranja od nesretnog slučaja, (…), no međutim pogrešno je drugostupanjski sud primijenio odredbu čl. 380. st. 1. ZOO u pogledu računanja tijeka roka zastare.

            Prema shvaćanju ovoga suda potraživanje tužiteljice iz ugovora o osiguranju nije nastalo u trenutku štetnog događaja već onoga dana kada je kod tužiteljice nakon završetka liječenja utvrđeno postojanje zaostalog trajnog invaliditeta.  Prema tome tek tada je tužiteljica mogla saznati koje su konačne posljedice njezinog ozljeđivanja, te je od toga trenutka mogla i potraživati isplatu osigurnine od tuženika, imajući u vidu da je osigurani slučaj upravo trajni invaliditet kod tužiteljice.‟

            No,  ako zainteresirana osoba dokaže da do dana određenog u stavku 1. ovoga članka nije znala da se osigurani slučaj dogodio, zastara počinje od dana kad je za to saznala, s tim da u svakom slučaju tražbina zastarijeva kod osiguranja života za deset, a kod ostalih za pet godina od dana određenog u stavku 1. ovoga članka.

            Sudska praksa iz odluke Rev-x 314/13-2 od 19. lipnja 2013. pokazuje da u konkretnom slučaju postoje objektivni i subjektivni rokovi zastare, s tim da su rokovi iz članka 234. stavak 1. ZOO/05, zapravo subjektivni rokovi, dok su rokovi iz stavaka 2. tog članka objektivne prirode. U tom smislu u navedenoj odluci se navodi:

            „Prema odredbi čl. 380. st. 1. ZOO potraživanje ugovaratelja osiguranja iz ugovora o osiguranju (osim ugovora o osiguranju života) zastarijevaju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo.

            Prema stavku 2. istog članka ako zainteresirana osoba dokaže da do dana određenog u prethodnom stavu nije znala da se osigurani slučaj dogodio, zastarijevanje počinje od dana kada je za to saznala, u svakom slučaju za pet godina od dana određenog u prethodnom stavku.

            Imajući na umu citiranu zakonsku odredbu i činjenična utvrđenja da je predmetno potraživanje, utemeljeno na dobrovoljnom ugovornom osiguranju (tzv. B kombinacija), nastalo tijekom 1987. to je doista u vrijeme podnošenja predmetne tužbe 8. siječnja 1991. već bio istekao subjektivni zastarni rok od tri godine koji je počeo teći od 1. siječnja 1988., a istekao 1. siječnja 1991.‟

******************

Međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine, s tim da zastara teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu (članak 228. ZOO/05).

            U odnosu na te zakonske odredbe sporna pitanja odnosila su se uglavnom na situacije u kojima su na jednoj strani bile pravne osobe (trgovci), a na drugoj Republika Hrvatska ili obrtnik, kao i na ono koje se odnosi na tražbine iz kreditnih odnosa.

            U revizijskoj odluci br. Rev-234/10 od 19. studenoga 2011. istaknuto je:

            „Tražbine iz ugovora o kreditu sklopljenog između pravnih osoba zastarijevaju u roku od tri godine.‟

            U odluci br. Rev 234/10-2 od 19.11.2013., u tom je smislu obrazloženo:

            „Kako proizlazi iz odgovora na tužbu, tuženik se tužbenom zahtjevu protivio 'prvenstveno iz razloga što je potraživanje tužitelja prema tuženiku u cijelosti zastarjelo.' Pritom posebno nije osporio samo postojanje potraživanja, dok je izrijekom osporio visinu potraživanju u pogledu kamata. Budući da prema odredbi čl. 221. ZPP ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala u sudskom postupku, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da je odgovorom na tužbu, iako se zbog zastare protivio tužbenom zahtjevu, tuženik posredno priznao činjenicu postojanja glavnog potraživanja i njegovu visinu, čime je tužitelj dokazao postojanje potraživanja u tom dijelu (u iznosu od 11.444.420,78 kn).

             Prema odredbi čl. 374. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01: dalje – ZOO), međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga te potraživanja naknade štete za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.

            Drugostupanjski sud bez posebnog obrazloženja zaključuje da 'potraživanje s osnove ugovora o kreditu niti potraživanje banke za plaćeni iznos s osnove bankarske garancije nisu potraživanja iz ugovora u prometu roba i usluga iz čl. 374. st. 1. ZOO'.

            Pojam ugovora u privredi definiran je odredbom čl. 25. st. 2. ZOO, prema kojoj odredbi su, prema tom Zakonu, ugovori u privredi  ugovori što ih poduzeća i druge pravne osobe koje obavljaju privrednu djelatnost te imaoci radnji i drugi pojedinci koji u obliku registriranog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost sklapaju među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmete njihova poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima.

            Iz samog sadržaja ugovora o kreditu i ugovora o izdavanju bankarske garancije moglo bi se zaključiti da je iste ugovore tužitelj zaključio u obavljanju svoje gospodarske djelatnosti usmjerene na ostvarenje dobiti plasmanom financijskih sredstava. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa izraženog u shvaćanju drugostupanjskog suda, paušalnim zaključkom da u ovoj pravnoj stvari valja primijeniti opći zastarni rok  iz čl. 371. st. 1. ZOO, nije raspravljena i druga odlučna okolnost – je li i tuženik ugovore sklopio u obavljanju djelatnosti koje čine predmet njegovog poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima, u kojem slučaju bi sporni ugovori predstavljali ugovore u prometu robe i usluga koje ima u vidu odredba čl. 374. st. 1. ZOO. Pritom se navodi kako prema pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 14. studenog 2013. potraživanja iz ugovora o kreditu sklopljenog između pravnih osoba zastarijevaju za tri godine (čl. 374. st. 1. ZOO).‟

            U Revt-302/10 od 6. ožujka 2012. rečeno je sljedeće:

            „Međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga, između trgovačkog društva i Republike Hrvatske zastarijevaju za  tri godine (čl. 374. st. 1. ZOO791)‟.

            S druge strane, u Rev-103/10 od 22. studenoga 2012. istaknuto je pravno shvaćanje:

            „Tražbine obrtnika prema pravnoj osobi iz sklopljenog ugovora o obavljanju njihovih djelatnosti zastarijevaju u roku od tri godine.‟

            U revizijskoj odluci br. Rev-x 952/16-2 od 14. veljače 2017. odgovoreno je na nekoliko pravnih pitanja, a posebice na pitanje – što zapravo je ugovor o prometu robe i usluga i na koje se međusobne tražbine odnosi odredba iz članka 374. stavak 1. ZOO/91.

            „Prema odredbi čl. 374. st. 1. ZOO-a međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora u prometu robe i usluga, te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.   

            Glede značenja pojma društvene pravne osobe u smislu navedene odredbe ZOO-a revizijski sud je u većem broju svojih odluka, među kojima i u odlukama Revt-56/2006-2 od 25. 5. 2006. i Revt-302/2010-2 od 6. 3. 2012. iznio shvaćanje da se pojam društvene pravne osobe ne ograničava samo na subjekte trgovačkog prava, već da je on širi i obuhvaća i druge društvene i pravne osobe pa tako i RH. Navedeno shvaćanje na kojem se temelji i pobijana presuda sadašnja je praksa revizijskog suda pa je neosnovana revizijska tvrdnja da se Republika Hrvatska ne može smatrati društvenom pravnom osobom.

            Neosnovana je i revizijska tvrdnja da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su predmetni ugovor ocijenili kao trgovački ugovor o prometu robe i usluga na koji se primjenjuje trogodišnji rok zastare. Predmetni ugovor sklopljen je između tužitelja koji je trgovačko društvo čija je gospodarska djelatnost obavljanje stručnog nadzora nad izvođenjem građevinskih radova i tuženice kao društvene pravne osobe i naručitelja te usluge.

            Suprotno tvrdnji revidenta taj ugovor predstavlja ugovor o prometu robe i usluga koji ima u vidu odredba čl. 374. st. 1. ZOO-a pa je za ocjenu pitanja zastare utuženog potraživanja nastalog u vezi tog ugovora mjerodavna ta odredba.‟

*******************

U odnosu na pitanje zastare tražbine iz zadužnice bilo je dosta spornih situacija, ali najspornije je bilo pitanje rokova zastare. 

            Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u tom smislu, u svom pravnom shvaćanju broj: Su-IV-4/18-17 od 19. studenoga 2018. istaknuo sljedeće:

            „a tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ NN 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05).‟

            U tom smislu u revizijskoj odluci br. Rev 2260/17-2 od 14. studenoga 2017., donesenoj u povodu izvanredne revizije u kojoj su razmatrani pravni karakter i zastarni rokovi u odnosu na  zadužnice koje su izdane sukladno odredbama OZ-a iz 1996. godine i (solemnizirane) zadužnice koja se pojavila nakon toga, tj. od 1. siječnja 2011. (OZ NN 139/10) godine, istaknuto je sljedeće:

            „Tužiteljica u reviziji naznačuje pitanja:

            Da li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. Ovršnog zakona ('Narodne novine' 12/96 i 29/99) –dalje: OZ/96) ima značaj pravomoćne sudske odluke?

             Da li se na zadužnicu, odnosno potraživanje utvrđeno u toj ispravi koja je izdana sukladno čl. 183. OZ/96 može primijeniti odredba čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO)?(…)

            S obzirom na navedena utvrđenja sporno je ima li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. OZ/96 značaj sudske odluke kojom je utvrđeno potraživanje, a time u vezi s obzirom na odredbe čl. 371. i 379. ZOO, sporno je vrijeme potrebno za nastupanje zastare.(…)

            S obzirom na formu isprave, koja predstavlja privatnu ispravu s tek javno ovjerenim potpisom izdavatelja, neovisno o tome što prema odredbi čl. 183. st. 1. OZ/96 ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, zadužnica izdana sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, po ocjeni ovog suda, nije sudska odluka kojom je utvrđeno potraživanje.

            Naime, zadužnica sama po sebi nije 'pravomoćna sudska odluka' već dostavom iste banci tek proizvodi učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, ali ujedno nije i rješenje o ovrsi, koje i inače po svom sadržaju (osim kod rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem se nalaže isplata) nije takva sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje. Konačno, zadužnica izdana u smislu čl. 183. st. 1. OZ/96 nije javnobilježnički akt, ni privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku. Stoga u odnosu na potraživanja  iz takve zadužnice nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 379. st. 1. ZOO.‟

            U odnosu na početak tijeka zastare valja istaknuti da zastarni rokovi i kad je u pitanju zadužnica u pravilu počinju teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje svoje obveze.  U tom smislu pravna doktrina ističe sljedeće:

            ‟Kod zadužnice nije propisan rok u kojem je na temelju nje moguće tražiti ovrhu pa je zato teško odrediti trenutak kad vjerovnik ima 'pravo zahtijevati ispunjenje obveze'.  To će prije svega ovisitio tome je li zadužnica izdana nakon što je tražbina iz osnovnog posla dospjela ili prije roka dospijeća. U prvom slučaju zastarni rok počeo bi teći dan nakon izdavanja zadužnice, a u drugom tek dan nakon dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla.‟

            U svakom slučaju podnošenjem zadužnice na naplatu dolazi do prekida zastare, koja potom počinje teći ispočetka. Jasno je da do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (članak 241. ZOO/05). Prema tome, budući da je Agencija po zakonu nadležno tijelo koje provodi ovrhu radi ostvarenja novčane tražbine na računima dužnika, to nema sumnje da se podnošenjem zadužnice na naplatu putem Agencije prekida tijek zastare tražbine na koju se odnosi zadužnica.

            Drugo je pak pitanje, što se sve može dogoditi sa zastarom i njezinim tijekom ako putem Agencije ne dođe do naplate tražbine osigurane zadužnicom. Izgleda da se na to pitanje može odgovoriti rješenjem iz revizijske odluke br. Rev 943/17-2 od 10. svibnja 2017., koja u bitnom dijelu svog obrazloženja glasi:

            „Dakle, ovaj sud je u primjeni i tumačenju odredbe čl. 389. ZOO-a kada se radi o dilemi ima li ranije pokrenuti ovršni postupak radi ostvarivanja iste tražbine koji je dovršen obustavom postupka učinak prekida zastare u svakom slučaju neovisno o razlogu zbog kojeg je došlo do obustave postupka, ili pitanje učinaka prekida zastare valja vezati uz razloge obustave postupka, zauzeo ovo potonje pravno shvaćanje, dakle, da se kod odgovora na pitanje je li rok zastare prekinut pokretanjem ovršnog postupka koji je okončan obustavom postupka te da li slijedom toga zastarni rok teče iz početka zauzeo shvaćanje da to ovisi o razlozima zbog kojih je došlo do obustave ovršnog postupka i na kojoj od stranaka u ovršnom postupku leže razlozi zbog kojih je ovršni postupak obustavljen. 

            U predmetu Gzz-50/01 zbog činjenice što ovrhovoditelj nije uplatio predujam za izlazak sudskog ovršitelja i što je upravo stoga ovršni postupak obustavljen zauzeto je pravno shvaćanje da u takvoj situaciji jer je za obustavu postupka odgovoran ovrhovoditelj pokretanje tog ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) nema za posljedicu prekid zastare.

            Dakle, argumentum a contrario kada je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja tada pokretanje ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovo teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno.‟

            Navedeno pravno shvaćanje svodi se zapravo na zaključak prema kojem ovrhovoditelj podnošenjem zadužnice na naplatu. Agenciji prekida tijek zastare, s tim da neuspjeh naplate iz tog postupka za koji je odgovoran ovrhovoditelj koji podnosi zadužnicu na naplatu, ne bi imao za posljedicu prekid zastare. U protivnom, kada je bilo koji postupak, pa i onaj pred Agencijom, obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao nikakvog utjecaja, tada pokretanje postupka koji je potom okončan obustavom ili neuspjelim završetkom, ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje teći ispočetka. Tu će se uvijek postavljati i pitanje od kojeg bi trenutka zastara u slučaju kada nije riječ o sudskom postupku počela ponovno teći. O tome za sada nema sudske prakse, ali možda je najbolji odgovor za to onaj koji proizlazi iz članka 215. stavak 1. ZOO-a, odnosno, da zastara i u tom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kad je određeni postupak pravomoćno završen (obustavljen) ili je nedvojbeno da se takav postupak više ne može provoditi.

************************

Zakonske odredbe da zastara ne teče između bračnih drugova, treba primijeniti i na izvanbračne drugove.

VSRH Rev 1225/2007-2

 

 

 

 

Sign in to follow this  

×