Jump to content

  • članaka
    59
  • komentara
    0
  • otvaranja
    2557

Odricanje od nasljedstva

Sign in to follow this  
Matrix

24 otvaranja

Odricanje od nasljedstva nije zapreka za prihvaćanje imovine koju nasljedniku koji se odrekao nasljedstva ustupi jedan od sunasljednika. 


Kratki tekst odluke:
“Niži sudovi su utvrdili da se tuženica sporazumom od 17. siječnja 1973. odrekla nasljedstva koje bi joj pripadalo iza smrti oca i majke. Nakon smrti oca stranaka N. N., majka stranaka M. M. prihvatila je nasljedstvo kao zakonska nasljednica i svoj nasljedni dio ustupila zakonskim sunasljednicima (strankama) na jednake dijelove, a sunasljednici su ustupljene dijelove prihvatili. U revizijskom stadiju postupka sporno je da li je tuženica mogla prihvatiti ustupljeni dio nasljednog dijela majke kad se odrekla nasljedstva koje joj pripada iza smrti oca. Odricanje od nasljedstva po čl. 140. Zakona o nasljeđivanju (Sl. l., br. 42/65 do br. 47/65, te Nar. nov., br. 52/71 i 47/78) jest odricanje od prava na nasljedstvo, tj. odricanje od subjektivnoga nasljednopravnog ovlaštenja koje pripada nasljedniku, a ne odricanje od imovine stečene nasljedstvom. Sporazum o odricanju obvezuje samo potomka da ne 
može tražiti zakonski ni nužni dio, ali ne na to da ne može prihvatiti imovinu koju mu ustupi jedan od sunasljednika. Pogrešan je pravni stav revidentice da učinak odricanja od nasljedstva može nastupiti tek nakon smrti majke stranaka, jer bez obzira na to što se tuženica odrekla nasljedstva iza smrti oca i majke istim sporazumom, učinak odricanja nastupa posebno za svakoga od njih, odnosno od časa smrti majke u odnosu na odricanje od prava na nasljedstvo iza smrti majke, te od časa smrti oca u odnosu na odricanje od prava nasljedstva iza smrti oca. 
Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 25/94, od 17. I. 1996.

************************

Nasljednička izjava kojom je nasljedni dio ustupljen majci nije apsolutno ništava samo zbog toga što je ona ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju raspolagala cjelokupnom svojom imovinom kao “punopravni” vlasnik u korist svoje kćeri.


Kratki tekst odluke:
“Tužitelj u tužbi, kao i tijekom cjelokupnog prvostupanjskog postupka, ističe da je nasljedničku izjavu u ostavinskom postupku iza svoga oca dao u namjeri da njegov dio pripadne prvotuženoj kao njegovoj majci samo dok je ona živa u uvjerenju da će taj njegov nasljedni dio doista njoj i pripasti, a nakon toga, tj. nakon njezine smrti, da će je on naslijediti. Sadržajem tužbe, ali i izrijekom tijekom postupka, tužitelj upućuje na odredbu čl. 141. st. 2. Zakona o nasljeđivanju (dalje: ZN) koji je bio na snazi u vrijeme davanja nasljedničke izjave.
Tom odredbom propisano je da nasljednik koji je dao izjavu može tražiti poništenje izjave ako je ona izdana silom ili prijetnjom, ili je dana uslijed prevare ili zablude.
Navedena zakonska formulacija, koja u naravi predstavlja iznimku od pravila neopozivosti izjave o odricanju i primanju nasljedstva, sadrži definiciju nasljedničke izjave kao jednostranog akta njegova 
davatelja, u ovom slučaju tužitelja kao nasljednika, i obvezuje ga, na način da sadrži izraz njegove volje. 
Svrha takve nasljedničke izjave nije upitna i ima za cilj utvrđenje hoće li tužitelj biti nasljednik ili ne, odnosno ako hoće, na koji način i po kojoj pravnoj osnovi, pa se upravo zbog takvog sadržaja izjave ona 
i može pobijati na način kako je to stipulirano u čl. 141. st. 2. ZN-a.
Očekivanja tužitelja s obzirom na propisno upozorenje prilikom davanja nasljedne izjave, nisu osnovana ni u kontekstu navodnog običaja da djeca svoj nasljedni dio ustupaju majci uz obvezu da ona takvim ustupanjem ne smije raspolagati, već da svu imovinu koju je naslijedila mora nakon toga ostaviti djeci. 
Nastavno tome kao odgovor na žalbene razloge valja navesti i to da svaki nasljednik, pa tako i tužitelj, svoju nasljedničku izjavu može dati izričito ili prešutno, ali je ni u kojem slučaju na može uvjetovati ni na koji način ili slučajno vezati uz kakav rok. Na takav zaključak upućuje teleološko tumačenje odredbe čl. 219. ZN-a. Konačno, ni tužitelj, a ni njegova majka ne tvrde da bi u tom smislu između njih postojao bilo kakav dogovor, koji usput rečeno, nije dopušten i takvu nasljedničku izjavu bi činio nevažećom. 
Sud prvog stupnja dao je valjano obrazloženje koje žalbom tužitelja nije dovedeno u pitanje, a temelji se na stajalištu da nasljednička izjava kojom je tužitelj svoj nasljedni dio ustupio svojoj majci nije apsolutno ništava samo zbog toga što je njegova majka ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju raspolagala 
cjelokupnom svojom imovinom kao “punopravni” vlasnik u korist drugotužene kao svoje kćeri, ujedno i sestre tužitelja.”
Županijski sud u Rijeci, Gž-5098/08-2, od 20. X. 2010.

*********************

Kada je nasljednik dao izjavu da priznaje oporuku pravovaljanom te da je suglasan da se nasljedstvo podijeli po oporuci, a ujedno se prihvatio nasljedstva koje mu pripada na temelju zakona, ne može s uspjehom prigovoriti u žalbi da je ostaviteljeva oporuka ništava.


Kratki tekst odluke:
“Iz spisa proizlazi da je M. M. putem svog punomoćnika u skladu s čl. 219. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 52/71, 47/78 i 56/00 - dalje: ZN) prije donošenja pobijanog rješenja dala izjavu da priznaje oporuku pravovaljanom te da je suglasna da se nasljedstvo podijeli po oporuci, a ujedno se prihvatila nasljedstva koje joj pripada na temelju zakona.
Prema čl. 141. ZN izjava o odricanju od nasljedstva ili o primanju nasljedstva ne može se opozvati (sada čl. 135. st. 1. Zakona o nasljeđivanju - “Narodne novine”, br. 48/03 i 163/03).Iz navedenog proizlazi da ovaj Sud ne može uvažiti navode žalbe da je ostaviteljeva oporuka ništava.
Ako je nasljednica nasljedničku izjavu eventualno dala u zabludi, ili iz nekog drugog razloga navedenog u čl. 141. st. 2. ZN, može tražiti poništenje izjave, ali ne u ostavinskom, nego u parničnom postupku.”
Županijski sud u Dubrovniku, Gž-576/02, od 27. I. 2005.

***********************

Osobe koje su umrle prije svršetka ostavinske rasprave ne mogu se proglasiti 
nasljednicima. Iza umrle osobe koja se nije odrekla nasljedstva, nije dala izjavu o primanju nasljedstva, a niti je raspolagala imovinom ostavitelja nastupa takozvana nasljedna transmisija i pravo odricanja prelazi na njene nasljednike. Iza umrle osobe koja je raspolagala imovinom koju 
je naslijedila iza ostavitelja ne nastupa nasljedna transmisija i njeni nasljednici ne mogu se odreći nasljedstva iza ostavitelja već eventualnog nasljedstva iza smrti te osobe.
Kratki tekst odluke:
“Ostavitelj je umro 5. listopada 1956. u Sjedinjenim Američkim Državama. Ostavitelj je oporučno raspolagao svojom imovinom koja se nalazi u SAD-u dok je u pregledu imovine navedene u izreci 
pobijanog rješenja nasljeđivanje zakonsko.
Prema stanju spisa proglašene nasljednice M. B. M. i M. M. pok.T. umrle su prije svršetka ostavinske rasprave. Prema stajalištu ovog Suda umrlu osobu se ne može proglasiti nasljednikom. Dakle, M. B. M. i M. M. pok. T. nisu mogle biti proglašene nasljednicama ostavitelja, pa je pobijano rješenje zbog tog razloga valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.Nasljednica M. M. umrla je prije svršetka ostavinske rasprave, nije se odrekla nasljedstva, nije dala izjavu o primanju nasljedstva, a niti je raspolagala imovinom ostavitelja. U tom slučaju nastupa tzv. nasljedna transmisija, po kojoj ako je nasljednik umro prije svršetka ostavinske rasprave a nije se odrekao nasljedstva, pravo odricanja prelazi na njegove nasljednike, a ako se takav nasljednik ne odrekne nasljedstva, njega se proglašava nasljednikom (čl. 137. Zakona o nasljeđivanju). On ne nasljeđuje ostavitelja po svom vlastitom pravu (iure proprio), nego na temelju prava svog pretka.Ako je točna žaliteljeva tvrdnja da je nasljednica M. B. M. raspolagala imovinom koju je naslijedila iza ostavitelja, onda se u tom slučaju njeni nasljednici više ne mogu odreći nasljedstva iza ostavitelja, dakle ne nastupa nasljedna transmisija, već se mogu odreći (ili prihvatiti) nasljedstva iza M. B. M.”
NAPOMENA: Sada vidjeti čl. 131. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine, br. 48/03, 163/03 i 35/05).
Županijski sud u Dubrovniku, Gž. 956/03, od 26. I. 2006.

****************************

Nasljednici koji su se odrekli nasljedstva nemaju pravo zahtijevati da se u nasljedni dio jednog nasljednika uračunaju darovi.
Kratki tekst odluke:
“Prema odredbi čl. 51. st. 1. ranije važećeg Zakona o nasljeđivanju (dalje: ZN), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, svakom zakonskom nasljedniku uračunava se u nasljedni dio sve što je dobio na dar od ostavitelja na bilo koji način. Međutim, pravo zahtijevati da se u nasljedni dio jednog nasljednika uračunaju darovi, pripada samo njegovim sunasljednicima, u skladu s odredbom čl. 63. ZN. Dakle, uračunavanje darova u nasljedni dio vrši se samo na zahtjev ovlaštenih osoba, odnosno sunasljednika, tako da uračunavanje darova ne može vršiti sud po službenoj dužnosti, budući da je pravo 
na postavljanje zahtjeva za uračunavanje darova u nasljedni dio priznato samo sunasljednicima, odnosno osobama koje su postale stvarni nasljednici. To pravo ne pripada nasljednicima koji su se odrekli 
nasljedstva, u skladu s odredbom čl. 136. ZN-a, budući da odricanje od nasljedstva ima retroaktivno djelovanje i učinak odricanja nastupa u trenutku smrti ostavitelja i smatra se odricanjem od prava na nasljedstvo, tj. odricanjem od subjektivnog nasljednopravnog ovlaštenja koje pripada nasljedniku.”
Županijski sud u Varaždinu, Gž-313/07-2, od 10. V. 2007.

*************************

Nasljednik se ne može odreći nasljedstva samo u odnosu na određeni dio ostavinske imovine, iz razloga što se odricanje od nasljedstva može odnositi jedino na cjelokupnu ostavinsku 
imovinu.
Kratki tekst odluke:
“Naime, iz sadržaja obrazloženja pobijanog rješenja o nasljeđivanju proizlazi da su nasljednici V. F. i B. H. prihvatili nasljedstvo na nekretninama čkbr. __/1, čkbr. __/3 i čkbr. __/19 k.o. D. M., koje im pripada na temelju zakona dok su se u odnosu na ostalu imovinu odrekli nasljedstva, a nasljednici J. G. i žaliteljica su se odrekli nasljedstva u odnosu na gore navedene nekretnine iz k.o. D. M., dok su prihvatili nasljedstvo koje im pripada na temelju zakona na preostaloj ostavinskoj imovini. Odredbom čl. 139. st. 1. Zakona o nasljeđivanju («Narodne novine», br. 52/71, 47/78 i 56/00) određeno je da odricanje 
od nasljedstva ne može biti djelomično niti pod uvjetom. Dakle, prema sadržaju navedene odredbe nasljednik se ne može odreći nasljedstva samo u odnosu na određeni dio ostavinske imovine, nego se 
u smislu te odredbe odricanje od nasljedstva može odnositi jedino na cjelokupnu ostavinsku imovinu. 
Pritom valja ukazati na odredbu čl. 253. st. 1. Zakona o nasljeđivanju («Narodne novine», br. 48/03 i 163/03, dalje: ZN), kojom je određeno da će se prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem prosuđivati po zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva. Prema odredbi čl. 122. ZN-a nasljedstvo se 
otvara smrću osobe, a isti učinak ima i proglašenje osobe umrlom. Budući da se smrću osobe otvara njezino nasljedstvo, a imajući u vidu činjenicu da je ostaviteljica M. G. umrla 31. svibnja 1984., to se u 
smislu odredbe čl. 253. st. 1. ZN-a prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem prosuđuju po ranije važećem Zakonu o nasljeđivanju, koji Zakon se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva. Imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 139. st. 1. ranije važećeg Zakona o nasljeđivanju, kojom odredbom je određeno da odricanje 
od nasljedstva ne može biti djelomično, kao i sadržaj nasljedničkih izjava nasljednika B. H., V. F., J. G. i žaliteljice, iz kojih jasno proizlazi da se njihovo odricanje od nasljedstva odnosi samo na određeni dio ostavinske imovine, a na temelju kojih nasljedničkih izjava je prvostupanjski sud donio pobijano rješenje o nasljeđivanju, mora se zaključiti da je pobijana odluka protivna odredbama Zakona o nasljeđivanju, slijedom čega žaliteljica osnovano ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je njezinu žalbu valjalo prihvatiti kao osnovanu, ukinuti rješenje o nasljeđivanju prvostupanjskog suda na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. Zakona o parničnom postupku u vezi s čl. 175. st. 2. ZN-u i predmet vratiti istom sudu na ponovni postupak.»
Županijski sud u Varaždinu, Gžx- 11/09-2, od 14. IV. 2009.

***************************

Nasljednička izjava ne može se opozvati ni davanjem nove u formi javno ovjerovljene 
isprave.
Kratki tekst odluke:
“Sud prvog stupnja zaključuje da je izjava R. Đ. od 30. ožujka 2000. dopuna nasljedničke izjave od 16.siječnja 1995., a uzimajući u obzir činjenicu da je navedenu izjavu dostavio upravo R. Đ. podneskom 
zaprimljenim kod suda 30. ožujka 2000., pa pozivom na odredbu čl. 141. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 52/71, 47/78 i 56/00 - dalje: ZN) o neopozivosti nasljedničke izjave i odredbu čl. 222. st. 4. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 48/03 i 163/03) donosi pobijanu odluku smatrajući da nema mjesta prekidu postupka, nego se sporne činjenice mogu utvrditi na temelju javnih isprava.
Sud prvog stupnja je dopunu nasljedničke izjave tretirao kao javnu ovjerovljenu ispravu, pa je donio prvostupanjsku odluku na način da je predmnijevao istinitost sadržaja te isprave (kao dopunu  nasljedničke izjave).U konkretnoj situaciji, kad se ocjenjuje sadržaj nasljedničke izjave - ne može se tako primijeniti citirana zakonska odredba. Naime, nasljednička izjava koja je jednom dana je neopoziva, kao što je to već rečeno 
u ranijoj ukidnoj odluci, pa se ne može smatrati da bi dopuna nasljedničke izjave (makar i u formi javno ovjerovljene isprave) mogla imati drugačiji značaj od onog kojeg zakon propisuje za neopozivost nasljedničke izjave.”
NAPOMENA: v. sada važeći čl. 138. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 48/03, 163/03 i 35/05).
Županijski sud u Zagrebu, Gž-8157/09-2, od 8. XII. 2009.

******************************

Ustup nasljednog dijela i odgovornost za dugove. 

U primjeni Zakona o nasljeđivanju pojavilo se sljedeće pitanje – odgovara li nasljednik koji je svoj nas ljedni dio us tupio drugom sunas ljedniku zadugove os tavitelja?
Odgovor je dala sudska praksa putem Odluke Županijskog suda u Bjelovaru,
Gž -1645/14-2 od 18. studenoga 2014.


Predmet spora u toj parnici bila je osnovanost zahtjeva tuž itelja kojim od
tuž ene potraž uje iz nos od 53.871,12 kn, kao nasljednice iz a pokojnog O.D., koji je kod tužitelja z a ž ivota, tj. 6. kolovoz a 2007. z aključio ugovor o kreditu u iz nosu od 59.450,00 kn.Prvostupanjski sud pravilno je zaključio da je tužena kao nasljednica iz apokojnog O. D. dužna zajedno s ostalim nasljednicima podmiriti dugovanje pokojnog oca, pa je sud osnovano odbio istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, članak 139. stavak 3. i 4. Zakona o nasljeđivanju(Nar. nov., br. 48/03, 163/03, 35/05 i 127/13) propisuje da nasljednik
odgovara z a ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a
kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira na to je li
izvršena dioba nasljedstva. Prema stavku 2. istog članka, nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za dugove ostavitelja.Iz rješenja o nasljeđivanju javnog biljež nika od 11. kolovoz a 2008., kao nasljednici prvog nasljednog reda iz a O. D. utvrđene su supruga i dvije kćeri.

Kćeri ostavitelja prihvatile su se nasljedstva i svoje dijelove ustupile majci, koja je prihvatila i svoj dio i ustupljene joj dijelove.Iako su se kćeri os tavitelja izjasnile na način da prihvaćaju ostavinsku
imovinu i ustupaju je majci, nisu se oslobodile odgovornos ti za dug.
Takvo odricanje nasljeds tva u korist sunasljednika je ustupanje nasljedstva nakon što je takva osoba već postala nasljednik, pa takav nasljednik i uz čin ustupanja odgovara za dugove ostavitelja, onako kako bi odgovarao da svoj naslijeđeni dio nije ustupio. Prema tome, sud je pravilno primijenio odredbe članka 139. stavak 3. i 4. Zakona o nasljeđivanju, jer činjenica da je nasljednik ustupio nasljedstvo nakon što ga je prihvatio, ne utječe na njegovu odgovornost za ostaviteljeve dugove, jer je prihvaćanjem nasljedstva postao nasljednik, a njegova odluka o tome da naslijeđeni dio ustupi nema utjecaja na njegovu odgovornost za ostaviteljeva dugovanja.
Dakle, nasljednik koji je svoj nas ljedni dio ustupio drugom sunasljedniku, odgovara za dugove ostavitelja - jer ustupanje
prethodno prihvaćenog nasljednog dijela nekom od sunasljednika nema pravno značenje odricanja od nasljedstva.

****************************

Nasljednička izjava pred sudskim vježbenikom

Revidenti nalaze da je pogrešno stajalište sudova da bi se nasljednička izjava mogla dati pred sudskim vježbenikom (sudački pripravnik). Takve radnje može obavljati samo sudac i tu je zakon jasan. Tehničke poslove bi mogle obavljati i druge osobe, namještenici suda, ali ne i sudački vježbenik, koji nije ni jedno ni drugo. Prema podacima iz ostavinskog predmeta pod oznakom broj O 188/88 (zapisnik od 17. siječnja 1984.g.) proizlazi da je nasljedničke izjave o prihvatu i djelomičnom ustupanju naslijeđenih dijelova u korist drugog sunasljednika od tužitelja uzeo sudački pripavnik A.B. Prema odredbi čl. 179. st. 1. Zakona o nasljeđivanju izjave o odricanju od nasljedstva može uzeti samo sudac sa zapisničarom, a odredba st. 2. čl. 179. ZN daje mogućnost da ostale izjave i prijedloge stranaka mogu na zapisnik uzimati i sudski referenti. Kad su tužitelji prihvatili nasljedstvo po osnovi oporuke pok. M.R. i dio nasljedstva ustupili drugom sunasljedniku, onda to nije odricanje nasljedstva, već izjave o ustupanju svog nasljednog dijela i takove izjave bi mogao u skladu s odredbom čl. 179. st. 2. ZN uzeti na zapisnik i sudski referent. Dakle, zakon ne predviđa i mogućnost da nasljedničke izjave uzima i sudački pripravnik, pa kad u konkretnoj parnici nije sporno da je nasljedničke izjave od tužitelja uzeo sudački pripravnik, onda tako uzete izjave ne mogu ni proizvoditi valjano pravne učinke, zbog čega je zahtjev tužitelja za poništenje danih nasljedničkih izjava osnovan.”

VSRH Rev 1279/1993

******************************

Okolnost što je nasljednik, koji je u času davanja nasljedničke izjave znao za postojanje oporuke, pronašao zagubljenu oporuku nije razlog za poništenje već dane nasljedničke izjave o prihvaćanju nasljedstva temeljem zakona.

VSRH Rev 2688/1991

*****************************

Kad nasljednik kojem je ustupljen nasljedni dio umre: a) prije izvršenog ustupanja nitko u njegovo ime (ni punomoćnik) ne može više primiti ustupljeni dio; b) nakon izvršenog ustupanja prihvat je moguć preko punomoćnika, pod uvjetom da je potpis izdavatelja punomoći ovjeren.

VSRH Gzz 31/1992

*************************

Ukoliko je nasljednik imao pogrešnu predodžbu o pravnoj valjanosti oporuke, a nasljedničkom izjavom se prihvatio nasljedstva temeljem oporuke uz traženje nužnog dijela, radi se o zabludi o pravu (error juris) koja nije ispričiva zabluda.

Županijski sud u Varaždinu, Gž. 776/03-2 od 09.06.2003.

*************************

Nasljednička izjava se ne može opozvati. Županijski sud u Zagrebu Gž 8157/2009-2 od 8.12.2009.

************************

Nasljednička izjava se ne može opozvati ni davanjem nove izjave.

Županijski sud u Zagrebu Gž 8157/2009-2 od 8.12.2009.

***********************

Zabluda pri davanju nasljedničke izjave

Predmet spora jest zahtjev za poništenje nasljedničke izjave koju je tužiteljica kao nasljednik dala u ostavinskom postupku. Sporno je pitanje da li je tužiteljica svoju izjavu o prihvatu nasljedstva iza smrti svog oca i ustupu svog nasljednog dijela u korist majke tužene u ovoj parnici dala u zabludi. Tužiteljica tvrdi da je smatrala da njena izjava o ustupu znači ustup prava doživotnog plodouživanja u korist njene majke. U smislu odredbe iz članka 141. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, broj 52/71 i 47/78), izjava o odricanju od nasljedstva ili o primanju nasljedstva ne može se opozvati. Međutim, prema stavku 2. ove iste zakonske odredbe, nasljednik koji je dao ovakvu izjavu može tražiti poništenje izjave ako je ona izazvana prinudom ili prijetnjom, ili je dana uslijed prevare ili u zabludi. Pitanje zablude, na koju se poziva tužiteljica, kao razlog poništenja svoje nasljedne izjave suglasno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi valjalo je raspraviti u smislu odredbe iz članka 61. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91). U smislu odredbe iz članka 61. stavka 1. ZOO bitna zabluda postoji ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na osobu s kojom se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na tu osobu, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila ugovor takva sadržaja. Prema ovoj zakonskoj odredbi i to prema stavku 2. ove zakonske odredbe, strana koja je u zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri sklapanju ugovora nije postupila s pažnjom koja se u prometu zahtijeva. Primjenjujući analogno ove odredbe Zakona o obveznim odnosima na konkretan slučaj, tj. na spornu nasljedničku izjavu, valjalo je zaključiti da i u slučaju da je tužiteljica bila u zabludi u pogledu svoje izjave, ta zabluda nije ispričiva. Naime, pojam zablude znači neispravnu ili krivu predodžbu o nekoj okolnosti. U konkretnom slučaju ova kriva predodžba se odnosi na pravo tj. na značenje pravnog pojma ustupa. Dakle, radi se o zabludi o pravu (error juris) koja se ne uvažava, nije ispričiva i nitko se na nju ne može pozvati uspjehom da bi u konkretnom slučaju izjava tužiteljice o prihvatu i ustupu ostavine bila bez efekta. VSRH Rev 345/1991

***********************

Sign in to follow this  

×