Jump to content

  • članaka
    62
  • komentara
    0
  • otvaranja
    2700

Dosjelost na društvenom vlasništvu u kontekstu odluka ESZLJP

Sign in to follow this  
Matrix

28 otvaranja

Odluke Europskog suda za ljudska prava kojima se tumači rok dosjelosti na
nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva u periodu od 1941. do 1991. godine


U vlasničkim tužbama u kojima izvanknjižni vlasnici tvrde da su vlasnici nekretnina koje su bile u režimu društvenog vlasništva, izvanknjižni vlasnici najčešće kao temelj stjecanja navode dosjelost.
Zakonodavstvo bivše države, međutim, branilo je da se na stvarima koje su u režimu društvenog vlasništva, vlasništvo stječe dosjelošću. Ovo vrijedi za period od
06.04.1941. pa do 08.10.1991. godine, stoga je bilo moguće dokazivati jedino da je rok za stjecanje dosjelošću nastupio prije 1941., ili da se ispunio nakon 1991. godine.
No, kako je rok za stjecanje dosjelošću nad nekretninama u vlasništvu Republike
Hrvatske 40 godina, to izvanknjižni vlasnik mora dokazati pošten posjed od 1901. godine do 1941. godine, dok je za period nakon 1991. godine jasno da rok nije protekao.
Kao dokazno sredstvo korišteni su najčešće iskazi svjedoka, budući da uglavnom nije bilo pisanog traga vezano za stjecanje nekretnina, što radi zanemarenosti zemljišnih knjiga, što radi slabe pismenosti, što radi visokih poreznih stopa na promet nekretnina u ondašnje vrijeme.
Da bi svjedoci mogli imati relevantna saznanja o predmetu spora, potrebno je da su u predmetnom periodu od 1901. do 1941. bili dovoljno stari da mogu upamtiti
posjedovne odnose na određenoj nekretnini, kao i shvatiti značaj tih odnosa. Dakle,navedeni svjedoci morali su redom biti rođeni najkasnije krajem 19. stoljeća.
Naravno, protekom vremena, bilo je sve teže naći žive svjedoke onog vremena, koji
su dovoljno dobrog zdravlja da mogu dati kvalitetan iskaz, a koji su ujedno dovoljno
stari da upamte relevantne činjenice iz perioda od 1901.-1941. godine. Danas, u 2017.godini, to je posve nemoguće. Posljedično, izvanknjižnim vlasnicima danas je nemoguće dokazati da su njihovi pravni prednici imali pošten posjed u razdoblju od 1901.-1941 godine, u kojem je bilo moguće stjecanje dosjelošću, a u periodu u kojem je moguće dokazati pošten posjed (od 1941- do 1991. godine), dosjelost je zakonom isključena.
Kako od 1991. godine do danas još nije proteklo 40 godina, to je nemoguće
dokazivati dosjelost i nakon 1991. godine.
Slijedom navedenog, velik broj izvanknjižnih vlasnika nije u mogućnosti uskladiti zemljišnoknjižno sa stvarnim stanjem u pogledu svojih nekretnina.
Međutim, Europski sud za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP), donio je tri presude
kojima je zauzeo drukčiji stav, te na taj način, u određenim slučajevima, otvorio put izvanknjižnim vlasnicima ka reguliranju njihovih prava na predmetnim nekretninama.
Prva takva odluka ESLJP donesena je u predmetu Trgo protiv Hrvatske (odluka br.
3528/04 od 11.07.2009. godine), no smatralo se da je njen doseg ograničen radi specifičnosti trenutka u kojem je tužitelj pokrenuo sudski postupak (o čemu će naknadno biti riječi).
Daljnjim odlukama, i to odlukom u predmetu Radomilja protiv Hrvatske (odluka br.3768/10 od 28.06.2016.godine), i odlukom u predmetu Jakeljić protiv Hrvatske (odluka br. 22768/12 od 28.06.2016. godine), ESLJP je potvrdio da je stav zauzet u predmetu Trgo protiv Hrvatske, univerzalno primjenjiv, neovisno o trenutku podnošenja tužbe.
U naznačenim presudama, naime, ESLJP ističe sljedeće.

Općim građanskim zakonikom donesenim 1811. godine (dalje u tekstu: OGZ), a koji
se u Hrvatskoj primjenjuje od 1853.godine, propisano je da će osoba koja nije upisana kao vlasnik određene nekretnine, iako je predmetna nekretnina u njenom posjedu, steći vlasništvo nad takvom nekretninom nakon 30 godina, a ako je nekretnina uknjižena u korist države, općine ili crkve, nakon 40 godina njenog posjedovanja /čl. 1468. i 1472. OGZ/.
Zakon o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06.04.1941. godine,dopustio je primjenu predratnog zakonodavstva, ukoliko isto nije u suprotnosti sa pravnim poretkom komunističkog režima.
Dakle, ova odredba OGZ-a primjenjivala se do stupanja na snagu ZOVO 1980.godine, koji je u čl. 29. izrijekom isključivao dosjelost za nekretnine koje su bile u
društvenom vlasništvu.
Čl. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO-a od 08.10.1991. godine, stavljen je van snage čl.29. ZOVO-a. ZVDSP koji je stupio na snagu 01.01.1997. godine, u čl. 159. uređuje pitanje dosjelosti, a člankom 388 st. 4. propisao je da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 08.10.1991. bile u režimu društvenog vlasništva računa i vrijeme posjedovanja prije tog dana.
Zbog brojnih prigovora građana koji su imali stanarsko pravo kao i onih kojima je
imovina oduzeta nacionalizacijom, pred USRH je pokrenut postupak za ocjenu
ustavnosti odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, te je predmetna odredba ocijenjena neustavnom i stavljena van snage danom 17.11.1999. godine, s učinkom ex nunc,
odnosno za ubuduće.
Uvažavajući citirani zakonodavni okvir, ESLJP u naprijed navedenim odlukama
navodi da su osobe koje su u bona fide posjedu neke nekretnine na kojoj je dana
08.10.1991. postojao režim društvenog vlasništva, a koje su predmetni bona fide
posjed imali u trajanju od 40 godina /kada se radi o državnom, općinskom ili crkvenom zemljištu/, i kod kojih je taj rok dosjelosti u trajanju od 40 godina ispunjen
dok je na snazi bila odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP, ex lege stekle pravo vlasništva te
nekretnine.
Tako se navodi: ”Stoga se može zaključiti da su podnositelji zahtjeva temeljem izvorne verzije čl. 388. st. 4. ZVDSP ex lege postali vlasnici dvije čestice zemlje…dana 01. siječnja 1997., kada je zakon stupio na snagu.”– Jakeljić protiv RH.

”Uzimajući u obzir činjenična utvrđenja domaćih sudova po kojima su podnositelji
zahtjeva i njihovi prednici bili u bona fide posjedu predmetnog zemljišta od 1912.
godine, .. što znači dulje od 40 godina, čini se stoga da su oni već 1952. godine
dosjelošću ispunili uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću. Stoga se može zaključiti da su podnositelji zahtjeva temeljem izvorne verzije članka 388. st. 4. ZVDSP ex lege postali vlasnici predmetnog zemljišta 01.01.1997. godine.” – Radomilja protiv RH.
”U tim okolnostima Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao- s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba- snositi posljedice greške koju je počinila sama država donijevši takav neustavni propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koji je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška.” – Trgo protiv RH.”
U predmetu Trgo protiv Hrvatske, tužba radi utvrđenja prava vlasništva bila je
podnesena za vrijeme važenja čl. 388. st. 4. ZVDSP, odnosno za vrijeme važenja
odredbe kojom se u rok dosjelosti uračunava i period od 1941. -1991. godine.
Stoga je u pravnoj struci postojala pretpostavka da je predmetna odluka ESLJP donesena upravo zato jer se tužitelj pouzdao u propis koji je bio važeći u trenutku pokretanja postupka, a kasnije je ukinut kao neustavan.
Međutim, u predmetima Jakeljić i Radomilja, vlasničke tužbe su pokrenute nakon što je USRH ukinuo odredbu čl. 388. st. 4 kao neustavnu. Ovim odlukama ESLJP izričito je potvrdio da nije važno kada je spor radi utvrđenja prava vlasništva pokrenut, važno je jedino je li rok za dosjelost ispunjen do dana ukinuća sporne odredbe čl. 388. st. 4.ZVDSP-a od strane USRH.
Iz navedenog slijedi da su osnovani tužbeni zahtjevi upravljeni na utvrđenje prava vlasništva nad nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva, a sada su u vlasništvu Republike Hrvatske ili jedinica lokalne i regionalne samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, ako tužitelj dokaže da je imao barem pošteni posjed predmetne nekretnine u trajanju od 40 godina, koji je rok ispunjen najkasnije do dana 17.11.1999. godine, odnosno do dana ukinuća odredbe čl. 388. st. 4.ZVDSP.

Sign in to follow this  

×