Upravo je to ono za sto zivim,i sto mi daje snagu da idem dalje.Ipak svjestan sam svoje nemoci u pogledu ostvarivanja onog osnovnog,a to je taj kontakt sa sinom.Otezavajuca je okolnost to kaj sam sad u inozemstvu,Bel,i sve sto mogu je slati razne pakete cestitke..
Ona me moze zezati kako zeli,uglavnom to i cini,ali i ne treba previse jer s tim da mi je uzela dijete je dovoljno ucinila.strah me je kako ce mi sin sve to prihvatiti,sad ima 4 god ali uskoro ce u skolu.Tko ce ga braniti ako ga netko u skoli bude dirao,tko ce doma raditi s njim...Pitam se sto treba uciniti da imam roditeljski odnos snjim?Pitam se je li ona sad stvarno sretna,je li to sve sto je napravila vrijedno toga da joj dijete neme oca u blizini nego nekog Albanca koji je,istina,desetak god stariji od mame ali zato mami svasta kupi i ima puno novaca?Zar to moze biti tolerirano kao normalna pojava?!ne znam,tesko je racinalno razmisljati i ponasati se,najgre mi je to kaj me sve tjera da buem grub i nasilan jer se pokazalo da te jedino onda slusaju.svaki put kad sam dosao civilizirano se zaliti na ono sto nije ok,saslusali bi me,kao nesto zapisali i..TO BI BILO SVE.Majka bi i dalje bila negdje na putu sa deckom,a meni ne bi dali da ga vodim u vrtic dok nje nema.Onda bi ga odveli njezini roditelji ili brat,ali ne na vrijeme kad i i druga djeca idu,vec oko 11,kad si obave sto im je vaznije.ja bi lijepo stajao kod ograde vrtica,sve to gledao,pokusavao progutati knedlu u grlu.I sto napraviti,kako se izboriti da to dijete zeli i tati?Nisam pametan!a vrijeme ide i ide,a sad netko drugi gleda kako mi sin spava i ne kuzi da nema ljepseg prizora na svijetu.i sad bi ja trebao kao okrenuti novu stranicu u zivotu??!!Ma ja se ne radujem sutrasnjem danu!
pozdrav svima
