Prekršajni sud u malom mjestu, proglasio me krivom za zlostavljane rođaka: nećaka od 30 god, nećakinje od 26 i njihove majke ,moje bivše nevjeste, te mi uz novčanu kaznu od 1.000, kn izrekao zaštitnu mjeru:
- zabrane približavanja oštećenima na udaljenosti manjoj od 100 m, šest mjeseci., a prema čl. 10 Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.
A upravo ta mjera je cilj prijave, jer i rođaci i ja (živim sama) smo u istom obiteljskoj kući podjeljeno na 2 dijela- stana, s okućnicim, i upravo ta kuće je predmet naših poremećenih odnosa. Otkad sam naslijedila dio kuće, već 2 godine, rođaci me na sve načine pokušavaju otjerati, zastrašivanjem, prijetnjama, ometanjem radova na nadaptaciji te kuće, pozivanjem inspekcije i t d. te često i ciljano zovu policiju i iznose laži i neistine. Jednostavno, njih je troje a ja sama. Imaju pricu i uvježban scenarij.
Kad sam ishodila svu dokumentaciju i odijelila svoj dio kuće i k. čestice, i kad je odbijen nijhov zahtjev za obnovom postupka, lažno me optužuju:
Nih troje podnose prijavu protiv mene: psovala ih i vrijeđanje, zagrađivala prolaz i t d, te traže da me se udalji od njih, znači iz moje kuće.
Sve je izgledalo previše naivno, ali sutkinja im "vjeruje", njih je troje u ulozi svjedoka, , svi govore isto, a sud ne prihvaća prijedlog moje obrane za svjedocima, brojnim dokazima, ignorira izvješća policije koja glase: "nerješeni imovinsko pravni odnosi, nema narušavanja j. reda i mira."
Moja presuda je doslovno njihova prijava, od riječi do riječi, osim što su izostavljene njihove godine , pa se stječe dojam da se radi o majci i mlađoj djeci.
Dali je to prestrašno? Podnijela sam žalbu, ali kako poslije ovoga vjerovati sudu?