BMT

Volio bih svojim pitanjima dodati još pokoji komentar/pitanje koji su mi u međuvremenu pali napamet. Ako, primjerice, ženska osoba s ciljem da zatrudni, pristanak na spolni odnos od muške osobe dobije uz laganje o korištenju kontraceptivnih sredstava, pretpostavljam da to isto zadovoljava uvjet da je pristanak iznuđen uz uporabu prevare. U slučaju da ženska osoba siluje mušku osobu i rezultat silovanja bude trudnoća koju ženska osoba ne prekine, je li silovani muškarac i žrtva nasilja dužan uzdržavati spomenuto dijete i predstavlja li takva odluka silovateljice otežavauću okolnost s obzirom da rođenjem djeteta trauma silovanom postaje dugotrajnija, u uobičajenom slučaju da dijete nadživi roditelja, praktično doživotna?

Zahvaljujem još jednom na odgovorima. Pitanje pod 1 sam postavio iz uvjerenja da spolni odnos uključuje i oralni i analni seks i da ne uzima u obzir sam čin ulaska muškog spolnog organa u ženski jer kako bi se onda opisao spolni odnos između dviju ili više žena, a smatram da i žena nad ženom može počiniti ovo kazneno djelo, kao i žena nad muškarcem (doduše, kod potonjeg također može doći do ulaska muškog spolnog organa u ženski samo muškarac pritom nije dao pristanak za takvo što ili mu se, jer ga je u ovom primjeru recimo žena napila ili nadrogirala, pristanak ne računa). E kako ovo sve, po meni, uključuje spolni odnos, nije mi bilo jasno što bi to bile izjednačene radnje. Ovo pod 2 sam totalno naopako razumio, tako da me je pojašnjenje prosvijetlilo. Pod 5 prvi dio, moj primjer bi bio sljedeći. Osoba A i osoba B su u braku. Osoba A pristupi osobi B sa željom za spolnim odnosom. Osoba B suglasi se s osobom A i pritom joj kaže nešto u stilu: "E, ali da si bio/la s drugim/om, nikad ne bih pristao/la." Pritom je osoba A uistinu, ali bez znanja osobe B, bila u spolnom odnosu s nekom trećom osobom C. Praktično, ovdje bi ispalo da je osoba B dala uvjetni pristanak, da osoba A nije ispunila uvjet, ali osoba B to nije znala. Sam preljub, jasno je, nije ni prekršaj ni kazneno djelo, ali bi li se mogao u takvo što pretvoriti u ovakvim okolnostima? Pritom je jasno da ovdje praktično nema ničega drugog osim izjava osoba A i B (što, praktično, stvara isti problem kao i u točki 3 mog pitanja). Što se tiče one stvari s alkoholom, tu bih samo malo komentirao. Teško netko nekoga može napiti bez da je taj na to pristao; to bi trebalo uključivati i znatno korištenje sile. Etanol ima i miris i okus. Zbog toga mi je to da se pristanak ne računa pod utjecajem alkohola prilično mutna stvar. Uostalom, za jedan prometni prekršaj, što je puno manja stvar od kaznenog djela, utjecaj alkohola ne samo da ne umanjuje nego uvećava odgovornost. Smatram da, ako se svugdje pijana osoba smatra odgovornom, da bi to trebalo biti i ovdje, a ako netko ne zna što će napraviti pijan, onda se ne treba ni napiti. Posve druga stvar mogu biti opojna sredstva koja se mogu nekome dati bez znanja te osobe (mada ni u tom slučaju ne sva). Također, za razliku od alkohola koji relativno brzo "izađe" iz organizma, opijati se mogu puno dulje analizirati iz uzoraka u organizmu. Eto, ispričavam se ako "gnjavim", ali čisto me zanima. Nadam se i nastavku konstruktivne rasprave. Mislim da bi bila korisna.

Poštovani! Potaknut događajima vezanim oko slučajeva navodnog spolnog uznemiravanja i silovanja koji su bili aktualni zadnjih mjeseci (prvo vezano za studente na fakultetu, a potonje vezano za neke glumice u Srbiji), pročitao sam malo naš Kazneni zakon u XVI. glavi i neke mi stvari kao laiku nisu jasne, pa ako biste bili tako dobri da to malo pojasnite. 1. U članku 153. (silovanje) st. 1., što je "izjednačena spolna radnja"? 2. U članku 153. st. 3., što je "otklonjiva zabluda glede postojanja pristanka" i zašto ona nije dovoljna da presuda bude oslobađajuća? 3. U članku 153. st. 5., kako na nedvosmislen način utvrditi da je osoba dala pristanak i da je bila sposobna izraziti svoju volju (ako npr. nema okolnosti koje se dalje navode u stavku)? Ovo mi se čini bitno s obzirom na tendenciju da potencijalna žrtva ima mogućnost prijave ovog kaznenog djela i s ogromnim vremenskim odmakom, kao i da uporaba sile nije više nužna za silovanje nego je samo otegotna okolnost. 4. S obzirom da je moderno poticati žrtve da ova kaznena djela prijavljuju i nekoliko godina kasnije, a da primjena sile nije nužna, kako se uopće dokazuje silovanje i kako se od optužbe brani ako ne postoje materijalni dokazi? Ili, čemu se barem nadam, osim prijave mora postojati i popratni dokazni materijal. 5. U članku 153. st. 5. kaže se da pristanka nema ako je djelo izvršeno "uz uporabu prevare" i "iskorištavanjem stanja osobe zbog kojeg ona nije bila u stanju izraziti odbijanje". E sad, tu mi je jasno što je zakonodavac htio reći, ali da li se pod "uporabom prevare" računa i ako osoba A ima ljubavnika ili ljubavnicu, a to ne kaže osobi B te ju time dovodi u zabludu, odnosno vara? Za ovo potonje me zanima što ako obje, odnosno sve, ako se radi o odnosu više ljudi, osobe nisu u stanju dati pristanak (recimo da su obje/svi pod utjecajem opojnih sredstava ili alkohola). Znači li to da su se međusobno silovali, odnosno da su svi istovremeno i žrtve i počinitelji? 6. U članku 155., što je to bludna radnja? 7. S obzirom da je najavljena promjena članka 156. na način da se stavak 3. briše, smatrate li da se tim činom dovodi pitanje pravično suđenje. Naime, spolno uznemiravanje, definirano stavkom 2, uključuje, npr. i "buljenje". Dakle, može se dogoditi da se osoba A zamisli i nesvjesno gleda u neku točku u daljini, a da osoba B misli da osoba A gleda u nju i zbog toga joj je neugodno. Osoba B se onda nakon 2 godine sjeti to prijaviti, a da osoba A nema nikakvih spoznaja da se to dogodilo. Osobno mislim da bi se osoba A teško mogla sjetiti toga i u 3 mjeseca (kako sad propisuju zakoni), ali nakon dvije godine bi to bilo gotovo nemoguće. 8. Ne dovodi li se izrijekom u članku 156. u nepovoljan položaj osobu koja je nekoj osobi u nadređenom položaju, da ona može biti počinitelj ovog kaznenog djela, ali ne i žrtva. Primjerice, student/ica može prijaviti nastavnika/cu, ali zbog, primjerice, neprimjerenog odijevanja koje po svemu drugome može predstavljati spolno uznemiravanje osim po uvjetu nadređenosti, nastavnik/ca ne može prijaviti studenta/icu? Unaprijed zahvaljujem na odgovorima.

Poštovani! Ne bih da otvaram posebnu temu te mislim da se moje pitanje uklapa u ovu temu. Negdje u rujnu ili listopadu ove godine (2021.) postoji mogućnost da odem u inozemstvo (Malta, EU) na razdoblje od otprilike godinu do maksimalno dvije godine dana. Pri tom ću i dalje biti zaposlen u Hrvatskoj i tamo me šalje tvrtka iz Hrvatske da za nju obavljam posao. Kanim prijaviti boravište u inozemstvu i zadržati prebivalište u Hrvatskoj. Imam automobil koji sam polovni (tad je bio star 5 mj.) kupio u Hrvatskoj 2018. godine preko tvrtke koja prodaje automobile. Prvi vlasnik je bila rent-a-car kuća iz Hrvatske. Imam, dakako, i račun. Želio bih s tim automobilom otići u inozemstvo, tamo ga koristiti, a potom se vratiti u Hrvatsku i nastaviti ga koristiti u Hrvatskoj. Na Malti mi je rečeno da, uz određene uvjete koje ću zadovoljiti, neću morati platiti njihove poreze, ali ću u roku od 6 mjeseci morati registrirati automobil tamo. Po povratku u Hrvatsku, imat ću svoj automobil, s isteklim boravištem na Malti (ali koje će u toj godini trajati vjerojatno više od 185 dana), kupljen u Hrvatskoj, s plaćenim porezom pri kupnji u Hrvatskoj i s registracijskim oznakama Malte. Zanima me koliko dugo smijem voziti automobil s malteškim pločicama (volio bih da ih mogu koristiti do isteka registracije), hoću li morati ponovno platiti nekakve poreze preko Carinske uprave (jer ovaj zakon na koji se svi pozivaju definira da se odnosi samo na automobile na koje porezi nisu plaćeni) i hoću li prilikom registracije u Hrvatskoj moći vratiti strane registracijske oznake u našoj stanici za tehnički pregled? Također, ako imate kakvu dodatnu napomenu koja mi nije pala napamet, molio bih da me i na to upozorite. Ukoliko bi stvar bila prekomplicirana i preskupa, vjerojatno bih optirao da automobil ostavim u Hrvatskoj roditeljima na korištenje, a da si tamo kupim neki "krš" za tih godinu-dvije.

U posljednje se vrijeme sve češće spominje uvođenje lustracijskoga zakona u zakonodavstvo RH. Lustracijski se zakoni uobičajeno opisuju kao mjere kojima bi se pripadnicima bivše vlasti i agentima (i doušnicima?) tajnih službi spriječilo obavljanje javne djelatnosti, a pod obrazloženjem kršenja ljudskih prava i to primjenjivanjem nekakve paušalne ocjene na cijelu grupu, a ne konkretnoga sudskoga postupka. Međutim, nameće se ovdje dosta pitanja, pa bih molio ako bi mi neki pravnik mogao dati svoje mišljenje. 1. Smatram primjenu rečene mjere samo na (bivše) članove SKH i (bivše) agente (i došnike?) SDS-a diskriminatornom. Naime, niti su svi članovi SKH kršili ljudska prava, niti su svi agenti (a pogotovo doušnici, oni su samo podnosili izvještaje) SDS-a djelovali nezakonito. S druge strane postoji određen broj ljudi koji su kršili ljudska prava, a nisu bili članovi SKH ni SDS-a (nego su, recimo, bili agenti CIA-e), a na koje se rečeni zakon ne bi primjenjivao, a trebao bi. Ukratko, diskriminaciju vidim u činjenici da bi se zakon trebao odnositi na sve tajne službe svijeta u svim vremenskim periodima i na sve političke stranke jednako, tj. ograničenja bi trebala pratiti pravomoćnu presudu u konkretnom slučaju. 2. Je li uopće dozvoljeno da se ljudima koji zakonski ni za što nisu proglašeni krivim uskraćuje obavljanje određenih poslova? Još, hajde, političkih funkcija, ali gdjegdje su visokoobrazovani ljudi - profesori na fakultetima - dobivali otkaze zbog lustracijskih zakona dok su na njihovo mjesto zapošljavane osobe manjih sposobnosti. 3. Čak i nakon što neki ljudi budu kažnjeni za neko kazneno djelo, nakon određenog vremena po izdržavanju kazne, ne samo da se smatraju iskupljenim za kazneno djelo nego se isto briše i iz registra. U usporedbi s time, lustraciju koja ne bi imala nikakvo vremensko ograničenje, tj. bila bi doživotnom, smatram, čak i kad ne bi bilo ograničenja pod 1, preteškom kaznom za, podsjetimo se, pravno nevine ljude. Uostalom, ne kaže li zakon da nitko ne može biti kažnjen ako nije kriv za počinjeno djelo (u ovom slučaju kršenje ljudskih prava). 4. Opća deklaracija o ljudskim pravima donesena je 1948. dok su dva međunarodna pakta vezana za nju stupila na snagu 1976. Pritom bi svi ovi dokumenti trebali vrijediti u nekoj državi (recimo Hrvatskoj) od trenutka ratificiranja u nacionalnom parlamentu. Bi li se uopće ne samo lustracijom, nego bilo kakvim zakonom moglo kažnjavati prekršaje iz ovog područja učinjene prije 1976. odnosno 1948.? Eto... Pa neko mišljenje ili komentar...

Imam jedno pitanjce koje mi je iskrslo u zadnje vrijeme. S obzirom da sam bio oslobođen plaćanja poreza na nekretninu kupljenu 2007. godine i s obzirom da sam se obavezao da ću na rečenoj adresi imati prijavljeno prebivalište (pretpostavljam do 2012.), mogu li izbjeći plaćanje poreza ukoliko sam, zbog poslovnih okolnosti morao promijeniti adresu? Objasnit ću to vrlo detaljno jer stvar nije svakodnevna za veliku većinu građana (pa nije opisana ni na jednom tečaju za poreznike). Rješenje o oslobođenju dobio sam nakon dvije godine, točnije mjesec dana prije zastare (iako porezna ima obavezu izdati isto u roku 8 dana). Znanstvenik sam i ne kanim se odseliti iz stana za koji sam bio oslobođen plaćanja poreza. U njemu i živim. Moj radni ugovor s tvrtkom iz Zagreba i dalje ostaje na snazi (tj. sigurno do kraja 2012.). Kao dio svojih poslovnih dužnosti, ali ne i ugovornih obaveza, boravio bih godinu do dvije dana na usavršavanju u inozemstvu (na drugoj znanstvenoj instituciji). Tamo bih dobivao minimalnu naknadu dovoljnu za puko preživljavanje (da li na nju moram platiti porez u RH?), a od svoje matične tvrtke plaću prve godine, a druge bi mi tvrtka uplaćivala poreze i doprinose kao da sam plaću dobio, ali je stvarno neću dobiti (tj., ako uopće ostanem dvije godine). Naravno, tamo negdje u bijelom svijetu bih se morao i prijaviti kako bih uopće dobio radnu dozvolu. S obzirom na to da se kanim vratiti, smiju li mi poreznici naplatiti "zakašnjeli" porez? Mislim, s jedne strane to je kao malo dulji službeni put za koji nemam pravo ni na kakvu naknadu - eventualno na putne troškove - a s druge to je poslovna emigracija. Vjerujem da će odgovor zanimati druge znanstvenike (ma koliko da nas je malo).

Vi i vaš muž imate nekretninu (manji stan) i nemate više pravo na poreske olakšice. Ukoliko vaša majka nema niti je ikad imala nekretninu, jedino ona može ostvariti poresku olakšicu. Ako taj uvjet nije zadovoljen, onda je porez 5 % bilo vas u obitelji jedno, dvoje... sedmero. Uočite da se kod novih stanova 5 % poreza plaća samo na zemljište, dok se na stan plaća PDV (dakle 23 %). Vrijednost zemljišta poreznici procjene na oko 30 % vrijednosti nekretnine, pa vam je, gledajući na ukupnu cijenu porez, na promet nekretnina 1,5 %. Olakšicu, ako vaša majka ima pravo na nju, ne možete iskoristiti na parkirališno mjesto! Toliko o tome tko treba kupiti stan - očito je da vaša majka ima novac i da jedino ona, možda, ima pravo na olakšicu. Kasnije, kad se stan kupi. Možete si svu imovinu međusobno izdarovati. Ukoliko ste jedino dijete svoje majke, a ona se ne misli udavati, nema nekog razloga da to uopće činite. Ako, pak, niste, prvo se dogovorite i s braćom i/ili sestrama. Što se banke tiče, njoj je posve svejedno tko je zaveden kao vlasnik stana dokle god su oni zavedeni u teretovnici. Problem je jedino ako želite prebaciti hipoteku što možete učiniti jedino ako veći stan zadovoljava uvjete vašeg kredita, tj. da mu je vrijednost veća ili jednaka od preostale glavnice vašeg kredita uvećane već za koliki % banka traži. (To što je stan veći, ne znači da je i vredniji jer to ovisi i o lokaciji. Primjerice, garsonijera u Zagrebu vrijedi kao kuća od 100 m^2 s okućnicom u nekom drugom gradu koji nije na obali.)

Otprilike tako određuju porez za najam stanova i kuća (zapravo odrežu 15 % + prirez od 70 % iznosa najma), ali me zanimalo je li tako i za garaže.

Ne vidim kakve veze ima tko se želi naplatiti. Jednom kad se nekretnina otkupi, onda više nema nikakvih tereta. Naravno da nitko neće kupiti nekretninu na kojoj još ima tereta. To da netko može kupiti za 40 % je točno i to je ono što se na kraju i dogodi. Ja samo kažem da je moralno platiti čovjeku malo više (a svejedno dobro proći), a ne zarađivati na tuđoj nesreći.

U tom slučaju imate dvije opcije: a) kako bovu kaže tužba (koja košta) za ometanje posjeda (ako je promijenio bravu u zadnjih 30 dana) b) da mu platite, iznesete stvari i nek najmi ili nek s garažom radi što hoće Mislim da vam je opcija b) jeftinija (tim više što platiti morate kad tad), a vi sad odlučite.

Ne bi prošlo jer je čovjek vratio garažu gazdi u posjed (i omogućio mu da garažu daje u najam nekom drugom) prije nego što je ovaj promijenio bravu (tako sam bar ja shvatio pitanje).

Ne bi li ovo moglo potpasti pod odustajanje prodavača od prodaje stana, što za posljedicu ima vraćanje dvostruke kapare (ovo s kamatama je samo oko 70 % nakon 4 godine)?

Pod uvjetom da ste prestali koristiti garažu i vratili mu ključ (a očito jeste kad ste mu rekli da garažu može iznajmiti nekom drugom), on ima pravo promijeniti bravu i zadržati vaše stvari do podmirenja duga (jer ima založno pravo na njima). Štoviše, ima vas pravo i ovršiti, tj. prodati vaše stvari na javnoj dražbi, pa i po cijeni nižoj od njihove realne vrijednosti, kako bi se naplatio. Također, prilikom razduživanja vi čak ne biste smjeli odnijeti svoje stvari prije podmirenja duga. Osim ukoliko se ne radi o nekom ekstremnom slučaju, teško ćete dokazati tvrdnju da je vrijednost vaših stvari u garaži veća od duga, što na koncu nije ni bitno. Njihova je vrijednost onolika koliko netko ponudi na dražbi. Razlog mog pitanja za porez prilikom najma garaže (osim što me to osobno zanima) je taj što, ukoliko se porez plaća, a on ga očito nije platio jer niste potpisali nikakav ugovor, je što ga onda možete donekle držati u šaci mada trebate i dokazati da ste garažu uistinu i unajmili, a ne da vam je on samo dopustio da u njoj držite svoje stvari. Uglavnom, najpametnije vam je, s obzirom da se radi o dvomjesečnom najmu, a sve ostalo bi moglo dovesti do pogoršanja međuljudskih odnosa, da ne govorim o materijalnoj šteti koju bi vam donijelo natezanje po sudu ili čak ovrha, učiniti kako sam i napisao - posuditi novac i platiti čovjeku.

Ukoliko je procijenjena vrijednost novoga stana dovoljna da pokrije vaš dug po kreditu, ne vidim zašto bi bilo problema. Ukoliko nije, morat ćete i banci dati štogod para kako biste "upali" u procjenu. U ovisnosti kad ste kupili manji stan, za koliko je veći stan veći od manjeg, koliko je razlika u godinama gradnje i na kojem se mjestu stanovi nalaze, bez obzira što se selite u veći stan (koji je po kvadratu uvijek jeftiniji od manjeg), pogotovo zbog pada cijena u zadnje vrijeme, postoji mogućnost da vam fali koja tisuća eura.

Sada je to gotovo nemoguće. Vrijednost nekretnine vjerojatno je sada manja od neotplaćenog kredita. Kupac koji bi preuzeo dug bolje prolazi da sada kupi sličan novi stan na tržištu po cijeni koja je pala 20-30 % kreditom uz razne dodatne povoljnosti i poticaje države. Ovo je vrlo "plitak" način razmišljanja. Naime, ako je vrijednost i pala, i dalje je pala manje nego što će banka dobiti na ovrsi, a za ostatak opet tereti prvotnog dužnika. Znači, banka bi mogla pristati na ovo. Uostalom, samom prodajom po ovrsi pristaje na to isto (samo na manju glavnicu). Drugo, možda vrijednost nije pala ispod iznosa kredita jer je velika većina morala dati barem 10 % učešća u kešu. Netko tko je dao više, ne mora se pretjerano brinuti. Osim toga, u ovisnosti o roku otplate, i sama glavnica je pala za manji ili veći iznos. Treće, možda naš dužnik ima nekoga tko će mu posuditi novac da namiri razliku. Uglavnom, najpametnija stvar koju čovjek može napraviti u ovoj situaciji je prodati nekom stan po realnoj sadašnjoj cijeni ili čak i 10 % ispod cijene. Na ovrsi se dobiva trećina realne cijene što je ništa, a dug ostaje. Za onih 90 % realne cijene bi se garant našao sretan kupac - a ni vlasnik, s obzirom što ga čeka, ne bi trebao biti previše tužan. Ako banka kaže da ne može, onda se lijepo dogovori s kupcem da istu tu cijenu ponudi na aukciji i banka si onda može, da ne budem prost šta napraviti. Da imam para, ja bih se tako pogodio s čovjekom.