tsereg

Hvala puno svima!

Imam teorijsko pitanje, potaknut ovom situacijom u Jakuševcu. -> Pitanje je ima li u našem pravu osumnjičenik pravo ne odgovarati na pitanja istražitelja tijekom izvida i prikupljanja dokaza u provođenju nadzora od strane tijela državne uprave? Naime, gledam inspekcijski zapisnik objavljen u Jutarnjem u kojem stoji da su nazočni upoznati s člankom 158. Prekršajnog zakona da prilikom ispitivanja i uzimanja izjava imaju pravo uzeti odvjetnika; međutim nigdje ne stoji da su upoznati s pravom da se brane šutnjom. I doista, članak 158. uopće ne spominje takvu mogućnost za osumnjičenika. Međutim, članak 171. propisuje da okrivljenik nije dužan odgovarati na pitanja -- ali taj članak spada u poglavlje o glavnoj raspravi, dakle odnosi se na postupak pred sudom, kad je istraga završena. Koliko se meni čini logičnim, pravo osumnjičenika da se brani šutnjom postoji da se nedužna osoba na koju je pala sumnja zaštiti od toga da samu sebe inkriminira tijekom istrage. Razlozi za samoinkriminaciju mogu biti razni: pritisak, manipulacija, stres koji mogu dovesti do lažnog priznanja; logička nemogućnost da se dokazuje vlastita nedužnost; neetičnost ili predrasude ili "prevelika ambiciozost" istražitelja da "napakiraju" osumnjičeniku, tj. da po svaku silu dokažu svoje sumnje, itd. Jednostavno rečeno - niije posao osumnjičenika da prikuplja dokaze svoje krivnje, već je to posao istražitelja koji su odlučili sumnjati na tu osobu -- ako se istraga svede na to da je jedini ili glavni dokaz krivnje izjava samog osumnjičenika, onda je to vrlo slaba i labava istraga i prilično bizarna situacija u kojoj se kriminalni um može snaći dobro (laganjem), dok dobro socijalizirana osoba koja ima povjerenja u institucije može lako "zaglaviti". S druge strane, jednom kad osumnjičenik postane okrivljenik, razlozi da ne odgovara na pitanja stvar su taktike obrane i zapravo u našem pravnom sustavu gdje nema porote manje taktički bitni -- barem bi se meni činilo tako. Dakle, imam osjećaj da je upravo pravo osumnjičenika da ne sudjeluje u vlastitom "vješanju" temeljno pravo, a čini se da u Hrvatskoj osumnjičenici nemaju pravo na to.

Čl. 23. st. 4. Odluke o javnoj usluzi sakupljanja komunalnog otpada u Gradu Zagrebu kaže "Kad više korisnika usluge koristi zajednički spremnik, nastalu obvezu plaćanja ugovorne kazne u slučaju kad se ne utvrdi odgovornost pojedinog korisnika snose svi korisnici usluge koji koriste zajednički spremnik sukladno udjelima u korištenju spremnika." Čl. 23. st. 2. ovlašćuje i obvezuje Čistoću da provodi niz radnji pomoću kojih nedvojbeno može utvrditi postupanje korisnika usluge prema čl. 23. - prema tome da korisnik usluge ne ispunjava svoje obveze ili ih neuredno ispuni. Ništa drugo se u toj Odluci ne spominje čime bi se obrazložila ili u bilo kakav kontekst stavila odredba i "kolektivnoj naplati kazne". Kazna se naplaćuje na računu za odvoz otpada i iskazuje kao posebna stavka. Računi su, naravno, individualni. Više korisnika koristi zajednički spremnik (koji je kriterij "kolektiviziranja" korisnika) diskrecijom i organizacijom davatelja usluge. Je li pravno moguće i pod kojim uvjetima propisati (a onda od strane korisnika i pristati) ili ovakvom odlukom grada naložiti da korisnik neke usluge koji je svoje obveze uredno i u potpunosti izvršavao mora plaćati dio kazne ukoliko druga ugovorna strana utvrdi da neki njen korisnik nije obveze ispunjavao? Koji bi bio pravni put da se ta odredba odluke "sruši", npr. slično kako je učinjeno za zabranu parkiranja na Gornjem Gradu ne-stanarima ili kako je učinjeno s kaznama za parkiranje? Odluka, poveznica: Službeni glasnik Grada Zagreba

Želim napomenuti da ovo nije pitanje zaštiti osobnih podataka, već o postupanju jedne agencije - slučajno u ovom slučaju Agencije za zaštitu osobnih podataka. --- Kratki opis situacije: Prijavio sam Agenciji za zaštitu osobnih podataka da je poduzeće A moguće počinilo prekršaj zakona B. Agencija donosi rješenje da sasvim drugo poduzeće C, nije počinilo sasvim treći prekršaj D. --- Pitanje: Ja sam se konzultirao s odvjetnikom kod podnošenja prijave, pa ću se obratiti svom odvjetniku ponovo, ali me prije toga zanima još neka ideja u čemu je, da tako kažem, pravno-formalno AZOP ovdje pogriješio? Jer riješili su predmet koji im uopće nije prijavljen, a o prijavljenome nisu rekli ništa. Koji bi bio put da se ispita tko je rješavao taj slučaj, kada ga je počeo rješavati i koliko dugo ga je stvarno rješavao? Ja sumnjam da su oni predmet "zagubili" ili da su postupali aljkavo s njime, a da su ga potom "riješili" u točno jedan dan (isti dan kada je došao moj upit i s kojim je rješenje datirano). U toj užurbanosti osoba uopće nije pročitala predmet pažljivo i sadržaj je razumjela brzopleto, a slučaj odlučila zatvoriti na najbrži način. Ipak je prošlo valjda već dvije godine od kada je prijavljeno poduzeće uopće prestalo poslovati. --- Detaljan opis situacije: Nakon što me je poduzeće C kontaktiralo kao "klijenta poduzeća A", ja sam od poduzeća C zatražio da me obavijeste odakle im moji osobni podaci. U korespondenciji s njima sam utvrdio da je poduzeće A, po prestanku obavljanja poslovne djelatnosti u Hrvatskoj, cjelokupnu zbirku osobnih podataka svojih kupaca predalo poduzeću C. Poduzeće C sam kontaktirao i zato što nisam mogao niti na koji način ostvariti kontakt s poduzećem A koje je prestalo poslovati i nitko se nije odazivao preko kontaktnih podataka njihovog voditelja zbirke osobnih podataka. Korespondenciju s poduzećem C sam završio riječima da smatram da je moja stvar s njima "zaključena", te sam AZOP-u prijavio da smatram da je poduzeće A prekršilo čl. 9. i čl. 14. st. 1. tč. 9. Zakona o zaštiti osobnih podataka, prilažući kao indikaciju svoju korespondenciju s poduzećem C (jer A nisam mogao kontaktirati). Naime, poduzeće A je uredno registriralo zbirku osobnih podataka svojih klijenata pri AZOP-u, ali u toj registraciji nije navelo druge primatelje, niti je ikada od svojih klijenata (u svakom slučaju, mene) zatražilo dopuštenje da tu zbirku preda bilo kome, pa niti poduzeću C. Navedeni članci Zakona propisuju da voditelj zbirke osobnih podataka mora ispitanike informirati da će zbirku dati na korištenje drugim primateljima prije davanja, te mora poimenice imenovati svakog primatelja zbirke. Prijavu sam podnio u veljači 2012. godine. Tijekom godine i pol dana sam kontaktirao AZOP e-poštom - bez odgovora. Telefonom - rečeno mi je da osoba zadužena za prijavu "na bolovanju". Konačno, u svibnju ove godine, nakon oko godinu i pol dana, šaljem e-poštu s upitom AZOP-u za koju dobivam potvrdu o primitku. Uskoro dobivam rješenje AZOP-a, datirano s *istim datumom* kao što je datum kada sam e-poštom poslao svoju zadnju žalbu i primio odgovor o primitku te e-pošte. U tom rješenju AZOP navodi da je kontaktirao poduzeće C i navodi da im je poduzeće C reklo sve što je reklo i meni, tj. dobili su od poduzeća C presliku iste konverzacije koju sam i ja priložio u svojoj prijavi. Zatim zaključuju da poduzeće C nije niti na koji način mene protuzakonito kontaktiralo. Konačno navode - doslovno - da kako sam ja saopćio u toj konverzaciji s poduzećem C da smatram da je "moja stvar s njima zaključena", da onda AZOP smatra kako sam prihvatio obrazloženje poduzeća C. I sve je to točno - stvarno ja ne smatram poduzeće C krivim za bilo što, a oni su me stvarno prestali više kontaktirati. Problem je samo u jednom: ja uopće nisam prijavio poduzeće C, već poduzeće A, koje se u rješenju AZOP-a uopće ne spominje. Niti su ih kontaktirali -- niti pokušali kontaktirati. Napose, moja prijava se odnosi na stvar B (neovlašeno davanje podataka drugim primateljima), dok AZOP donosi rješenje da nije došlo do sasvim druge stvari D (nezakonitog prikupljanja podataka). Napominjem ovdje da sadržaj moje prijave nije bilo nejasan. Napisao sam prijavu vrlo strukturirano, po točkama, s poglavljem "Prijava" gdje u tri točke imenujem isključivo poduzeće A, dok poduzeće C spominjem samo u jednoj točki poglavlja "Sudionici", i to kao meni poznatog primatelja; također sam registracijskim brojem pri AZOP-u identificirao i predmetnu zbirku osobnih podataka, voditelja zbirke, te u posebnom poglavlju opisao na koje sam sve načine pokušao bezuspješno kontaktirati poduzeće A ili imenovanog voditelja zbirke, a tek potom kontaktirao poduzeće C. Dake, ako se u cijeloj prijavi spominje neko ime, spominje se ime poduzeća A, opet i uzastopno, dok se poduzeće C niti u jednoj rečenici ne spominje u kontekstu iz kojeg bi se moglo čitati da su oni predmet moje prijave (štoviše, navodim kako su i u poduzeću C rekli da će pokušati kontaktirati poduzeće A oko te situacije). Još važnije, tu prijavu je pročitao i odvjetnik kojeg sam prije slanja prijave angažirao po tom pitanju. Naime, čini mi se da je ovo bilo vrlo neodgovorno ponašanje poduzeća A, koje nije tako predalo samo moje podatke, već podatke vjerojatno desetaka tisuća svojih kupaca, a možda ih nije predalo samo poduzeću C, već tko zna kome još. Smatram da ako je nešto uloga AZOP-a, onda je ispitivati upravo takve stvari. Odmah sam AZOP-u poslao prigovor o ovoj diskrepanciji i zatražio očitovanje koje nije došlo niti nakon tri tjedna (poslano pisanim putem, s povratnicom).

Pa, ja mislim da tu nema puno opcija. U pogledu pitanja poreza - knjigovodstveni servis i/ili porezni savjetnik - neki lokalni ili preko, recimo, Žutih stranica na imenik.t-com.hr. Zatim, na stranicama Porezne uprave, http://www.porezna-uprava.hr ima odjeljak s poreznim brošurama za građane, a među kontakima možete vidjeti kako kontaktirati poreznog savjetnika u Vašoj lokalnoj podružnici PU. Također podforum za knjigovodstvo na forumu forum.hr ima možda kakvu zanimljivu temu, a i postoji podforum za pravopisne savjete gdje možda možete kontaktirati više kolega lektora. Ja također znam za portal imamnovac.com gdje se mogu pronaći razni članci vezani u tematiku prijave i plaćanja poreza. Dalje, stranice Ministarstva poduzetništva mogu skrivati koju zanimljivu informaciju, na http://www.minpo.hr/, pa stranice odgovarajućih komora (Obrtnička, HGK), možda nešto malo portal Moja uprava (http://www.mojauprava.hr/). Načelno, ako nije autorski ugovor koji je porezno povoljniji, porez se obračunava i plaća kao i plaća od nesamostalnog rada, tj. plaća se porez na dohodak. Mislim da je na koncu slično i kod obrta. Kod trgovačkog društva (a sada je država omogućila i osnivanje posebnog "jednostavnog" d..-a upravo u svrhu poticanja samozapošljavanja) - ovdje se plaća tipično manji porez na dobit umjesto poreza na dohodak, ali se od ove godine pri isplati dobiti vlasniku mora još platiti neki postotak poreza. Naplata PDV-a je pitanje za sebe, jer postoje situacije kada se ne treba naplaćivati ili kada osoba jednostavno nije u sustavu PDV-a. Dakle, stvar nije posve trivijalna i vrlo je ovisna o tome koliko novaca očekujete da ćete naplatiti za svoje usluge. Upravo to Vam može knjigovođa ili porezni savjetnik reći. Konačno, kako vas je više lektora razmislite i o osnivanju zadruge (http://www.zadruge.hr/) koja je isto jedan oblik poduzetničkog udruživanja kada najmanje troje ljudi dođe na neku ideju - zadrugu je navodno jednostavn osnovati, a funkcionira kao d.. osim što članovi zadruge odgovaraju svom imovinom kao obrtnici (ovo Vam knjigovođa nvj. neće spomenuti ako Vi ne spomenete).

U prvom stavku, 7., 8. i 10. riječi navedenog članka.

Nisam pravnik, ali ako se ne varam, tužiteljstvo je to koje će morati dokazati sve što tvrdi, pa tako i da je država oštećena za PDV, kao i točan iznos. Dakle, ako tužiteljstvo želi, mogu do brojke doći i bacanjem kockica i gledanjem u talog kave, sve pod pretpostavkom da druga strana nema pojma... dokle god u to uspiju uvjeriti suce u svim stupnjevima postupka, a usprkos protuargumentaciji koju će (valjda) podnijeti i optuženi (ako već imaju porezne savjetnike i ovi imaju pojma, bilo bi šteta da ih aktivno ne uključe u postupak). No, ako su stvarno toliko nesposobni, onda će (valjda) gubiti puno više slučajeva nego dobivaju, pa će (opet, valjda) Sabor postaviti pitanje isplativosti tužiteljstva u takvom sastavu. Ali Bajić se bio hvalio pred Saborom da je masu uspješan (94+ %)... Što znači ili da nisu tako glupi ili (barem) da biraju samo slučajeve koji su 101 % sigurni.

S obzirom na ovo što Vam je napisala ivana_ri, predlažem da pokušate preciznije definirati postupke "suspendirati SIM karticu" i "reaktivirati SIM karticu". Koje, točno, radnje podrazumijevate pod prvim, a koje pod drugim (odn. za ovo drugo se raspitajte kod operatera kako je točno obavljena "reaktivacija", ako ne znate).

Znači, ne bi se 'štel mešati u te stvari, jer to prebivalište i boravište meni nisu jasni, niti će mi ikada biti jasni. Osim toga, donesen je i novi zakon nakon ovoga na koji se odnosi ova odluka ustavnog suda. Ali, evo, navodim tek informacije radi: http://sljeme.usud.hr/usud/praksaw.nsf/0/C1256A25004A262AC125688500387292?OpenDocument Ako to ima ikakve veze s pitanjem, znači li to da je baki promjenom boravišta u dom, za svaki pravni učinak, tamo preseljeno i njeno prebivalište?

Ukrali su Vam papire s Vašim osobnim podacima, no još Vam nisu ukrali identitet, tj. nije se nitko još predstavio kao Vi. OIB nije tajan podatak. Sam po sebi, on ne otkriva baš ništa. No, stvarno nije moguće reći konkretno što bi netko mogao učiniti s OIB-om. Sigurno da bi mogao učiniti više nego da OIB ne zna. Uzmite u obzir da se u javnim registrima, poput sudskog i obrtnog registra koji se nalaze na internetu, nalaze OIB-ovi svakog vlasnika, odn. člana uprave obrta ili poduzeća otvorenog u RH. Zajedno s adresama stanovanja u velikom broju slučajeva (a i nije ih teško saznati iz telefonskog imenika ako baš nemate uobičajeno ime). Tako da u pogledu krađe identiteta ne vidim da ste ovim događajam u išta lošijoj poziciji od desetaka tisuća drugih građana. Napominjem da nisam odvjetnik.

@burn Vaši su tvz. "ljudski savjeti", na žalost, indikativni za nisku razinu svijesti o učincima buke. To je luksuz ljudi koji misle da su izloženi buci i u svojim stanovima i da razumiju na što se žale ljudi koji se na buku žale, ali su se - zbog svoje psihičke prilagođenosti - naviknuli na buku i prihvatili kompromis. Objektivna, biološka i medicinska stvarnost, jest da je buka subjektivna i istovremeno da je nemoguće na buku se "naviknuti". Tako nešto ne postoji. Ljudski vam mogu reći - blago vama - imate luksuz da niste bili izloženi buci (jer se na nju nije moguće naviknuti), a istovremeno možete živjeti u pogrešnom uvjerenju o svojoj odličnoj socijalnoj prilagodbi pristajanja na "kompromise". S vremenom, kako ćete biti stariji, počet ćete razumjevati bolje i neke daljnje biološke aspekte buke, ali tada će biti prekasno da pomognete nekome svojim znanjem. Na zapadu, kao i u mnogim stvarima, se ovom problemu pristupa nešto informiranije. I moja perilica za rublje radi po noći, kao i susjedova. I da, ja čujem susjedovu, ali je to glasnoća i vrsta zvuka koja za mene ne predstavlja buku. No, da mi se susjed požali na buku moje perilice, odmah bi poduzeo korake da je utišam i ne bih inzistirao na reciprocitetu, jer meni njegova, jednostavno ne buči. Ovo je primjer "ljudskosti" - tj. nesebično odnošenja temeljenog na uvažavanju svojih bližnjih koji nisu "lažovi", "živčenjaci", "lopovi" i ino samo zato što nisu istovjetni duplikati mene samoga. Međutim, ta moja "ljduskost" je nastala na iskustvu. Bio sam, i još uvijek povremeno jesam, izložen buci koja nastaje puštanjem glasne glazbe čak dva kata iznad moga stana. Do moga stana, zbog određenih fizikalnih zakonitosti koje vjerojatno ne biste uvažili po načelu da se čovjek mora "prilagoditi", u moju radnu sobu dopiru samo niskofrekventni ritmični zvukovi - koje bih kolokvijalno mogao opisati kao "bubnjanje skoro na razini čujnosti". Netko drugi na mome mjesto ne bi čuo te zvukove. Ja, međutim, koji radim posao koji zahtjeva koncentraciju, doslovno ne mogu zadržati koncentraciju dok to sviranje traje. Trudeći se ignorirati zvuk, ne mogu uticati na činjencu da će mi zvuk već desetak sekundi nakon što sam ga - doslovno - zaboravio, ponovo privući pažnju. Uz malo promišljanja, shatit ćete da poostoje jasni evolucijski razlozi zašto naš mozak u svom podsvjesnom, autonomnom radu raspoznaje ritmičke zvukove i potom bez mogućnosti naše svjesne kontrole toga, usmjerava našu svijesnu pažnju na te zvukove. Iznova i opet - bez mogućnosti da se mi "priviknemo" na to. Uostalom, i na samim stranicama Minstarstva zdravlja se je mogao nači članak o buci gdje se upozorava da već i ostavljanje upaljenog motora na automobilu predstavlja uznemiravanje, tj. buku. Pa malom broju ljudi pada na pamet da kada čekaju nekoga ispred zgrade, ugase motor. Ja to, međutim, uvijek činim. Jer je to "ljudski", kako Vi kažete. Ono što je posebno teško jest što se u takvim situacijama ne može očekivati niti "ljudskost" susjeda, a često niti razumjevanje i shvaćanje odvjetnika, pa niti - bojim se - sudaca. Koji vjerojatno isto misle da je buka samo rad pneumatskog čekiča, dok se na ostalo može i mora naviknuti, jer "to je cijena života u gradu". U stvarnosti - ne može, i nije.

Ako se u svoj privatni e-mail račun (kako ivana_ri kaže, gmail.com, net.hr, Hotmail i sl.) ulogiravate s radnog mjesta, onda je posve moguće da postoji tehnička mogućnost nadgledanja takvog prometa, jer sav promet koji prolazi kroz mrežnu infrastrukturu poduzeća sigurno jest "nadledljiv". Na koncu konca, antivirusni programi upravo to i čine da bi izolirali prijetnje. Gleda li neka osoba taj promet... to je teško reći. Nisam pravnik, ali duboko sumnjam da je to, na koncu, ilegalno. Nije to kao obična pošta, pa da je zakriveno u kuverti, nego se takav promet odvija u otvorenom, čitljivom obliku, a teško da postoji nešto što bi zabranilo vlasniku insfrastrukture da gleda, nadazire i inspcira korištenje svoje vlastite infrastrukture. Danas mnogi e-mail servisi kojima pristupate preko weba (kroz web-preglednik) kritptiraju svoj promet prema Vama, što možete primijetiti po adresi koja započinje s "https:" umjesto "http:". Dodatno, imate aktiviranost te zaštite i istaknute na pregledniku kroz posebnu boju i simbol u polju internetske adrese. U slučaju da svom e-mailu pristupate kroz klijent za e-poštu (npr. Outlook i sl.), onda istu takvi zaštitu prometa možete postići aktiviranjem opcije spajanja preko SSL-a. O tome se možete informirati na stranicama za pomoć servisa kod kojega koristite e-mail, ako takvo što podržavaju. Kada je Vaša komunikacija tako zaštićena, nije tehnički moguće pregledavati njen sadržaj na njegovom putovanju kroz mrežnu infrastrukturu i Vaša je privatnost tu osigurana (poslodavac može samo onemogućiti takvu vrstu komunikacije, čime Vam, na koncu, efikasno poručuje da ne čitate svoju privatnu poštu na radnom mjestu). Međutim, ono što poslodavac može učiniti, a nisam siguran da li to smije učiniti i bez da Vas obavijesti o tome, jest da na svoja računa instalira program za nadzor rada. Takvi programi mogu na računalo nadzornika prenositi sve što radite na računalu - što vidite na ekranu, što tipkate preko tastature, koje programe koristite, itd. Nije neuobičajeno da veće firme tako nešto koriste, a nije niti nerazumljivo s obzirom na značajan postotak vremena koje zaposlenici mogu izgubiti na neproduktivne aktivnosti na internetu.

Proučite niz tema o ovrsi. Ja nisam pravnik, ali mi se čini da imate 8 dana od primitka ovoga da uložite žalbu i zaustavite ovrhu, inače ćete morati sve platiti i onda u dugotrajnijem postupku dokazivati da niste ništa dugovali. Dakle, odmah proučite teme o ovrsi ovdje da vidite da li to što sam rekao stoji, a onda razmislite o tome da čim prije kontaktirate odvjetnika.

Postoji puno poduzeća koja nemaju zaposlene (samo direktora, koji nije zaposlen u poduzeću), koja izdaju račune i ostvaruju dobit koju onda vlasnik može isplatiti. Takva poduzeća, naravno, ne mogu pravdati troškove za stvari za koje treba osoba (npr. trošak mobitela ili sl.). Ipak, ovdje se radi o nekakvoj proizvodnji i moguće je da neki zakoni reguliraju baš takvu vrstu djelatnosti, tj. nalažu da poduzeće mora zaposliti osobu određene spreme. Mislim da to trebate proučiti. Vjerujem da bi Vam knjigovođa ovdje mogao pomoći naprosto svojim iskustvom. Ionako ga trebate imati. Osobno, ne pada mi na pamet neki treći razlog. Vidim da Don Daniels ovdje eksplicitno tvrdi da se računi ne smiju izdavati bez zaposlenih, što znači da poduzeće bez zaposlenih niti ne može postojati, jer već kada otvori poslovni račun u banci (što mora), doći će ulazi račun od banke, pa onda od knjigovođe, pa onda od najamnine poslovnog prostora i sl. Ne želim ovdje proturječiti tome, samo iznosim opažanje o stvari o kojoj ne znam puno. Kako bilo, predlažem svakako razgovor s knjigovođom za početak, pa ćete onda moći postaviti konkretna pitanja i možda vam netko bude u mogućnosti dati konkretniji odgovor?

Napominjem da nisam pravnik. Ja bih naprosto bio oprezan da sve učinim po proceduri, ako ista postoji - činjenica je da država nije previše zainteresirana za krađe bagatelne vrijednosti, dok za poštu jest. A osobno, obratio bih se na poštu - kontaktirao bih ih preko kontakata na webu i onda otišao u poštu do kontrolora. Eventualno i ovisno o tome što bih saznao o proceduri preko kontakta s poštom, obratio bih se MPPI-ju. Nije, znači, upitno vraćanje, nego to postoji li kakva mogućnost zapisnika, kakav dokaz o tome što se stvarn desilo, jednostano zlu ne trebalo, ako se netko odluči sutra biti pametan.