al

Došao je do mene glas da Uzelac više ne ispituje GPP, već da ga je zamijenio neki mlađi kolega. Može li tko potvrditi?

Bila sam na pismenom iz mpp-a prvi put. Moram priznati da sam se nadala da ljudi pretjeruju oko toga koliko je pismeni zeznut. Pa to je katastrofa... Nevjerojatno - imali smo trik-pitanje iz povijesti (?!?) za početak, a o ostala 24 nastojim potisnuti duboko u podsvijest (kako bih ipak živjela u nadi da ću uspjeti u 2. mjesecu)... Ma šalim se... Mogu ja to... Na štrebanje!

Vidim da nisi uspjela s GPP-om, više sreće na idućem roku... Ja još mučim MPP...

Javim rezultate ... mislim, kad spremim ispit za koji mjesec...

I meni je slično ostalo... a najgore mi je što više nikog na faxu ne poznam i teško dolazim do informacija o ispitima... Trenutno spremam mpp, čula sam da postoje neka pitanja po kojima se može učiti, ali ne mogu nikako do toga. Ljudi su čudni, neće pomoći- nitko se ne sjeća iz čega je učio i svi naglo gube pamćenje i literaturu čim polože ispit... A o pečatu u indexu da ne pričam - spremaš ispit i misliš da ćeš biti najsretniji kad ga položiš, a izađeš sa usmenog kao pretučen i prvo što ti pada na pamet je to da sad sve kreće od početka - opet nabavljaj literaturu, štrebaj, izlazi sto puta... A znaš da je ispit koji slijedi još teži od onog koji si upravo položio. Gledam svoje prijateljice koje su upisale druge fakultete ili više škole, ne zato što su htjele, već zato što nisu mogle upisati pravo zbog lošijeg uspjeha u srednjoj - one su svoje muke sa školovanjem odavno završile, rade, život im je u nekakvoj normali... Najgore mi je kad me počnu žaliti - u usporedbi s njima ja sam loš student, kao da mi se ne da učiti ili sam oglupila nakon upisa na fax... Nitko ne shvaća kakve ja to ispite vučem mjesecima, godinama... O obitelji da i ne pričam - "Kad bi ti tek završila Elektrotehniku ili neki drugi pravi fax..." Jednom će i tome doći kraj - nadam se...

Ok, hvala na odgovoru. Nisam još bila na pismenom, pa me zanima kakva pitanja postavlja - možeš li se sjetiti nekog pitanja čisto da se znam orijentirati? A kad smo kod konzultacija - možda sam smiješna - nikad još nisam išla na konzultacije. Nekako mi je teško pojaviti se pred profesorom i tražiti pomoć... Upomoć... Kako se vi ponašate na konzultacijama? Što pitati, a ne biti ismijan?

Bokić Nelly, kako je? Jel kriza prošla? Jesi li izašla na koji ispit na jesenskom roku? Ja nisam... Ima nas još bezvoljnih... Tako blizu, a tako daleko je ta diploma...

Zna li netko kako izgleda ispit iz MPP-a u Osijeku?

Nemam se namjeru pravdati bigfootu zbog davanja dobronamjernog savjeta trećoj osobi. Ali moram reagirati na njegovu pogrešnu interpretaciju mog mišljenja. Pod "ženskim mišljenjem" smatram svoje mišljenje kao osobe ženskog spola i time nisam imala namjeru nikoga uvrijediti ni povrijediti. Kao žena koja je također u vrlo problematičnom braku, usudila sam se usporediti taj brak sa svojim i dobronamjerno rekla ono što bih ja za sebe željela. Besmislena je tako burna reakcija. Jednostavno mi je smiješna ta eksplozija bijesa koja se vidi u vašoj poruci. Nadam se da ste dovoljno stručni da tako olako i samouvjereno dajete dijagnoze osobama koje nikada niste sreli. A ako ipak niste, onda je doista bolesno svakom od nas očajnika koji se javljaju sa svojim problemima davati takve savjete. Možda ćete svojim "velikim stopalima" pregaziti i neke koji to nisu tražili ni zaslužili...

Evo jednog ženskog mišljenja - i Gaiusl i destiny - svaka čast. Za rješenje svakog problema potrebno je barem malo truda ... nekad i više truda i živaca nego što ste mislili da imate... ali cilj je vrijedan toga... Ne mislim da trebate svoj život stavljati na kocku (kao Gaiusl), ali nekakav znak pažnje koji bi vašu suprugu podsjetio na vas kao osobu koju je zavoljela nije naodmet, a ne vjerujem da bi to ikako moglo pogoršati situaciju. Ako uspijete doći do iskrenog razgovora - super. Problem će jednom biti riješen - ovako ili onako - možda vam to rješenje neće biti po volji, ali ono će vas osloboditi iz ove naoko bezizlazne situacije. Dakle, i ja sam za "crveno srce" (i sl. ), razgovor s djecom (time ćete i njima olakšati - jer su svjesni situacije, a ne smiju reći svoje mišljenje), pažnju i pomoć ženi koja je očito i sama u nezavidnoj situaciji. Očekujem komentare o nekakvim poremećajima osobnosti i sl. - ne zanimaju me. Znam samo da bih i sama prešla preko svih problema zbog djeteta, kad bih znala da u suprugu imam prijatelja i osobu koja me voli... kad bi dao bar neke razloge i objašnjenja za svoje postupke i nezadovoljstvo (možda vi i vaša supruga uspijete objasniti sebe)... Mislim da vrijedi probati ... Zagrljaj s punim povjerenjem... možda dođete do toga... Nismo svi kao roboti... Neka se ne ljuti bigfoot, ne znam kakvih je on problema imao pa je opsjednut poremećajima... - i to je nekakav poremećaj valjda. Pozdrav...

Hvala na odgovoru!

Znači puno... komunikacija s miroljubivim pripadnikom suprotnog spola - odustajem od daljnjih obrušavanja...

OK, malo ste prestručni za mene, ispričavam se zbog emotivnog ispada. Nadam se da nemam nikakav poremećaj osobnosti... Sad sam već zabrinuta... Kako očekujete da bi reagirala osoba koja živi u vrlo ružnom braku, a ne razvodi se jer se još ne osjeća spremnom i sposobnom na borbu za ono što joj znači sve u životu (jer borbe će biti - to je prijetnja druge strane - i ja joj vjerujem), na neke prethodne komentare upućene od nezadovoljnih očeva. Eto, ja sam majka koja može isto tako biti nezadovoljna. Vjerujem i to da je oblik diskriminacije reagiranje na nekog tko kaže 2-3 u korist žena, a imali smo puno muških primjera (pa čak i nekakvi rasisti su se tu provlačili), nakon kojih se nije javio nitko sa stručnim objašnjenjem. Eto, ja sad razmišljam o tome da li imam poremećaj osobnosti, a oni muški si mogu obući bijele plahte i plašiti djecu, ili spaliti bivše žene na lomačama (ali samo u mislima - treba ih stići u tim bijesnim autima koje su im nakon razvoda uzele, a oni jadni goli i bosi i bez krova nad glavom - vjerojatno svi plaćaju alimentaciju, pa imaju razloga da se žale). Koja je riječ ekvivalent za feminizam u muškom svijetu? Mačizam ili nešto tako... Ne znam jer to nitko još nikada nije spomenuo... A imali smo puno primjera... (neki bi nas i prisilno oplođavali - mislim da ni borci za prava životinja nisu nailazili na takve probleme). Zbog žena kojima su upitni životi - uvedite novi pojam "razvod s predumišljajem" - o tome maštaju. Usput - hvala na spuštanju na zemlju, trebalo mi je to. Mislim da se neću više zamarati raspravljanjem tko je bolji za dijete (roditelji su dobri podjednako - ali samo pod uvjetom da su dobri jedno prema drugom). Pozdrav svim ženama ovog svijeta - ne dajte se na prisilnu oplodnju - gas do daske...

Hvala na podršci. Očekivala sam samo napade bijesa i ogorčene muževe, a ugodno sam se iznenadila. Poanta je u tome da u većini takvih slučajeva ni najbliža okolina ne zna točno stanje stvari, pa se lako prigovori ženi koja "bez razloga" zatraži razvod, a jadan muž joj ne da. Svi misle:" On je ludo voli, a ona tako" ili "Sve je imala, a nije zadovoljna." i sl. Ali, najčešće se radi o nečem drugom: ne bi se baš htio razvoditi jer je svjestan da i ako dobije dijete - o njemu se ne zna skrbiti (veliki broj ne zna ni krvnu grupu djeteta, a o ostalom da i ne pričamo), ovakva situacija mu odgovara (samo kad ne bi bilo tog "bezrazložnog " nezadovoljstva kod žene - ali ne očekujte da će razgovor o razlozima vašeg nezadovoljstva završiti bez svađe - svi njegovi postupci su opravdani nekim nebulozama, kao npr."bio sam nervozan"). Imala sam slučaj u široj obitelji gdje se moj rodjak beskrupulozno borio i na kraju dobio skrb na blizancima iz braka sa ženom koju je pri tome gotovo doveo do ludila. Cijela obitelj je stala na njegovu stranu i meni, kao djevojčici, nije bilo jasno kako je teta "X" koja je bila divna, odjednom postala takva raspikuća, neradnica i prevarantica. Na moje zaprepaštenje rekli su mi da je on "naš", pa mi moramo stati na njegovu stranu. A meni je i ta teta bila "naša" - za razliku od njega, ona nas je pozivala na igru, vodila na izlete skupa sa svojom djecom i uskakala kad god nas je mogla pričuvati. Sada su djeca punoljetna, što mislite tko se brinuo i brine o njima - s kim su živjeli, tko ih je hranio, oblačio, vodio liječniku, školovao ih i trudio se da budu sretni? U provoj godini nakon razvoda to su bili baka i djed s očeve strane uz minimalno prisustvo oca, koji je već za razvoda imao novu djevojku, pa kad se nakon godinu dana odlučio opet vjenčati, djeca su postala nepoželjna, baki i djedu su već bili prenaporni (Baka:"Da su djeca za babe, babe bi ih rađale.") i malo-pomalo završila kod mame - i dan danas žive s tom ženom kojoj su bili oduzeti, koja nikad nije dobila ozbiljnu pomoć u njihovom uzdržavanju, a opet joj nikad nisu bili na teret. Ali - kad se pitalo tko je gora osoba i tko može pokazati više prljavog rublja druge strane - nekako je bila slabija od te druge strane. To me podjeća na onu poznatu Salomonovu odluku, kad su 2 žene tvrdile da je dijete njihovo - rekao je da je jedino pravedno da se dijete prepolovi, pa svakoj po pola - prava majka je odustala od daljnje borbe da bi dijete ostalo živo. Kad odrastu, djeca cijene takve odluke. Kako li samo nema nikakvog primjera iz dalje ili bliže prošlosti da su se 2 oca borila oko toga čije je dijete. Možda je ipak utemeljena ona stara, na koju se i sudovi oslanjaju - majka je majka (barem u većini slučajeva - i kod muškaraca i žena ima poremećenih, bolesnih pojedinaca). Znam, bivši muževi će sada biti ogorčeni - i otac je otac, i ja se slažem, i otac je jedan jedini i nezamjenjiv je - ali neka malo razmisle - da li djetetu stvarno mogu pružiti sve što može majka? Kad su očevi toliko željeli dobiti dijete da su bili spremni i ostati bez posla, biti odbačeni od obitelji i okoline i sl. -mnoge žene prolaze kroz takve situacije... Kad su kupali, previjali, držali to dijete u naručju i hranili ga svojim tijelom (da ne pričamo o povezanosti koju majka ima sa svojim još nerođenim djetetom), kad su se potrudili da im cijeli život bude podređen djetetovim potrebama, kad su ga pomazili i igrali se s njim, kuhali mu omiljena jela (znaju li išta o zdravoj prehrani), tješili kad je bilo povrijeđeno, da li znaju koji su djetetovi najčešći nestašluci i što bi učinili u slučaju da nešto pođe krivo, koje su mu omiljene priče i što će dijete iz tih priča naučiti, koji broj odjeće dijete nosi, kad su proveli besanu noć jer je dijete bolesno . . . To su sve osnovne stvari, a život djeteta je mnogo kompleksniji od toga. Da li je majka koja je to dijete čuvala od začeća, promijenila prehranu u trudnoći kako bi se dijete pravilno razvijalo, pazila da se ne udeblja kako bi se dijete lakše rodilo, u nepredvidivim situacijama u trudnoći instinktivno štitila samo svoj trbuh (to su samo neke od onih stvari koje žena radi za svoje dijete dok se ono još nije ni rodilo - i na kraju krajeva - osim samog spolnog čina - to kritično razdoblje djetetova života je izgurala sama majka - neka očevi razmisle koliku su podršku davali svojim ženama), nakon rođenja postala jedini zaklon svom djetetu, hranila, previjala, čuvala, odgojila i podučavala životu to dijete - da li je ta majka stvarno toliko loša da nije zaslužila da to dijete nakon razvoda braka ostane s njom jer se ona i dalje želi brinuti o njemu. Njen je život već takav, prilagođen djetetu, a očevi bi, iako možda nisu svjesni (a o tome mogu pitati svakog savjesnog oca koji je ostao bez supruge i morao se sam brinuti o djeci), morali promijeniti svoj život za 180° i ispočetka učiti sve one stvari na koje se žena pripremala cijeli život - čak i od malih nogu dok je nju njena mama učila kako da okupa svoje bebe - lutke, ili kad je prvi put poželjela skuhati, peglati ili spremiti svoju sobu - sve te stvari razvijane su cijeli život i kad se dijete rodilo, instinktivno ili naučeno, žena zna voditi brigu o svom djetetu. Da li su očevi koji se bore za skrbništvo svjesni uopće u što bi se upustili kad bi oni bez majki odgajali dijete? Da li bi legli kasnije kako bi se dijete probudilo u urednom domu i da li bi ustali ranije kako bi odjeća bila ispeglana i djete sito. Ne, većina ili prepušta odgoj svojim roditeljima (važno da nije s "zločestom" mamom), ili se nadaju da će naći neku zamjenu za nezamjenjivu mamu. Ali zamjene ne samo da nema, već na to mogu zaboraviti - jedan brižni samohrani otac bi se morao odreći izlazaka, a vjerojatnost da će novu "mamu" upoznati na putu od posla do vrtića je minimalna. Pa zato, nek se zapitaju na kakva su sve odricanja spremni i da li stvarno djeluju u interesu djeteta kad ga žele oduzeti majci. Zato je za mene opravdano to što sudovi u većini slučajeva odlučuju u korist majke. A i samo ono spominjanje materijalnih stvari kao što su stanovi i auti - kad su u pitanju očevi nezadovoljni zato što je majka dobila i djecu i sve ostalo - malo mi se gadi. To su stvarno ljudi koji ne razmišljaju dovoljno zrelo da bi mogli voditi brigu o samima sebi, a kamoli o djetetu. Da li bi umrli od poniženja kada bi ženi koja traži razvod rekli: "Ti si žena kojom sam se oženio iz ljubavi, zajedno smo stvorili ovo divno dijete i ti si se pokazala kao dobra majka. Cjenim te kao osobu koja je preuzela brigu o našem zajedničkom djetetu i predlažem da se za dobro tog djeteta, ako se baš moramo rastati, rastanemo što mirnije i bez stresnih situacija. Možemo se dogovoriti o skrbništvu, ali ako dijete više bude s tobom, za tvoje i njegovo dobro ostanite u stanu u kom smo do sada skupa živjeli , kako bi djetetov šok bio što manji, a ja ću svo svoje slobodno vrijeme posvetiti zajedničkim trenucima s njim." Da li bi žena i dalje zahtjevala rastavu? Da li bi zabranjivala djetetu viđanje oca? ... A za ono "Dobila je i auto" - nije ga "dobila" ona, već oni - taj bi vjerojatno, da ga bivša supruga nazove usred noći jer dijete ima vrućicu ili se guši, a ona nema auto i ne može ga odvesti na hitnu, rekao:"Ti si dobila dijete, pa se snađi!" - i poklopio. Ja ne znam tko bi normalan njemu dao dijete. Eto, opet pišem previše i prebrzo, ali da ste tim ženama pokazali malo poštovanja, malo ih pohvalili zbog njihovog angažmana oko djece, kuće, vas (zar ste svo vrijeme braka bili prljavi, zgužvani i gladni) malo se i vi više potrudili, vjerojatno biste svi bili sretniji. A ako to ne možete, jer osobu sa kojom ste živjeli i s kojom imate djecu stvarno ne poštujete, za čega se ustvari borite - za dobro djeteta (koje nosi gene i te osobe koju ne poštujete) ili za nesreću te žene.

Bravo patsy, tip je nevjerojatan! Ne znam kako me svaki put primitivci uspiju iznenaditi. Nekako se čovjek nada da su to rijetki slučajevi. A sad o glavnoj temi - u braku sam, imam dijete, apsolventica sam (ne znam kako sam to izvela), radim (+ 2 honorarna posla). Misliš li da je to neko postignuće? Za mene je, jer sam do prije par godina gledala kako mi život stoji i svi pored mene prolaze nekako lakše. Nisu svi muževi baš primjeri odanosti i predanosti braku i djeci iako većina njih misli tako. Pa zato savjet za one koji su još uvijek slobodni - dobro razmislite prije stupanja u brak. Od muža nemam nikakvu podršku niti oko djeteta ili održavanja domaćinstva, a studiranje je još neobičnija priča - prikrivena ljubomora. Dugo se opirem ideji o rastavi braka, mada više ni sama ne znam zašto. Možda i zbog želje da ne kompliciram još više život tog djeteta. Inače simpatičan, neproblematičan, šaljiv čovjek za kog sam se udala - uopće nije to - iznenađenje :"Nećeš se živa izvući iz braka!", "Nisam te udario, samo sam te gurnuo, tko ti je kriv kad ne stojiš stabilno pa si pala i udarila se", "Daj mi nešto da jedem - nisi ništa skuhala? Ako si znala da danas radiš cijeli dan, zašto nisi sinoć kad si došla s posla?", "Znači i do tog smo došli - sad kupujemo kolače za moj rođendan, jer moja ženica nema vremena - mora učiti!?! Ma kavi ispitni rokovi - to me uopće ne zanima.", "Nije važno što je mama rekla (djetetu), tko nju još sluša."... Ima tu još puno toga - svakodnevno maltretiranje se nastavlja, agresija je sve češća i jača i vidim u svojoj situaciji klasičan primjer slučaja koji ne završava dobro. A što da se pojavimo na sudu i ja navedem ove stvari, a netko to prokomentira kao neki od već komentiranih slučajeva. Vjerujte mi, on mi nije uspio ubiti volju za životom, ali to bi me dotuklo. Zato - svaki razvod ima svoju priču, i nitko nije sposoban niti u jednom od njih naći zadovoljavajuće riješenje za obije strane. Vjerujem i čvrsto se nadam za dobro mog djeteta da bi ga sud dodijelio meni, mada ima nečeg privlačnog i u onom pola-pola - možda bi tata napokon naučio osnovne stvari oko djeteta, a i mala bi bolje upoznala svog oca i više bi joj vremena morao posvetiti. Ipak je tu izglednije da bi on "svoje" vrijeme s djetetom prepustio nekom drugom (npr. svojoj majci - kojoj je i sada teret da pričuva dijete na sat vremena, a vrtić je po njoj štetan za djecu, ali ipak žena njenog sina treba jednako financijski pridonositi - pa ti to izvedi). Vidite, sjedim i pišem ovo, a ne razvodim se (još). Možda mi ni ne bismo stigli do tog čina devijantnih ljudi, kako je netko već prije napisao za sudske razvode, jer bi se njegove prijetnje možda i ostvarile (možda je to manje devijantno, ali prije će biti da bi trebali prestati sudske razvode shvaćati na taj način - oni su dobro rješenje za neke ljude, a vjerujte da su ti ljudi civiliziraniji od "nekih drugih" koji bi se poubijali prije nego izašli na sud). I još nešto - žena koja je dobila dijete, daj Bože da je dobila i stan i auto - za to imam dva argumenta - 1. tko god se skrbi o djetetu zna što znači nemati auto u kritičnim situacijama, a o krovu nad glavom ne treba ni govoriti; 2. zašto bi bilo krivo ako žena to dobije - vjerujte mi da svaka kućanica doprinese svojoj obitelji jednako ili više od supruga - zaslužna je za napredak u njegovoj karijeri, brine se o svemu - on neopterećen sitnicama odlazi na posao. Ali većina žena (ne zapostavljajući svoje kućanske poslove, možda samo drastično smanjujući vrijeme odmora) uz to još i zarađuje. Nismo li nevjerojatne. Ali smo krive ako išta ponesemo sa sobom. Još nikad nisam čula zajedljivi komentar - razveo se, uzeo je i auto i stan. Puno je takvih brakova, razmislite o svojim majkama, sestrama itd. Čak i ona majka alkoholičarka koju ste spominjali zaslužuje neko poštovanje - kada je muž alkoholičar - najčešće se kaže da ga je žena dovela do toga, ili je jadan imao težak život. A u nekim slučajevima je možda žena našla ventil drugačiji od alkohola. Ne kažem da ženi alkoholičarki treba dodijeliti dijete, ali kome će to jadno dijete - ocu u čijem je prisustvu majka razvila ovisnost o alkoholu (ili ipak nije bio prisutan), majci koja je tako nezadovoljna svojim životom da se namjerno tjelesno uništava ... jadna djeca. I napokon kraj,jer mi se kćer probudila i rekla:"Mama, ajde završi svoje pisanje i igraj se samnom!" Ja: "A kako da završim, što da napišem?" Ona: "Napiši: Pozdrav svima u toj školi kojoj mama piše, ispišite ju iz te škole, da se mama igra samnom." Budući da mi je to omiljeni posao odoh kvalitetno provesti vrijeme sa svojim djetetom, a onda večera, pa kad ona zaspi suđe, peglanje, poslovni izvještaji, možda stignem i učiti GPP,tko zna...