Kuća je zajedničlka, izgrađena za vrijeme zajedničkog života i svi papiri glase na oboje iako nisu u braku. Prisiljena sam živjeti s njima u prizemlju jer ostatak kuće nije uređen za živor.Pa i prije je ponekad znalo biti nekih problema ali su rješavani na taj način da smo izbjegavali sukobe dok se nije ohladio i onda dalje koliko toliko normalan život. Ali meni je sad dosta.. Sve je počelo kada sam ja dobila otkaz prije mjesec dana (kao da sam ja kriva za to, pa pola hrvatske je dobilo otkaz), on mora plačati kredit za koje je jamac, nema se za svoje kredite....ustvari novac je primarni problem. Ja sam još uvijek za odlazak iako mi prijeti da nikad više neću ući unutra. Ne želim se osjećat krivom za ono što nisam, a on upravo to i postiže, da mi ponekad pada na pamet da sam to zaslužila.A taj strah je nešto užasno, ne spavam, ne jedem, stalno gledam da ne ostanem sama s njim, da je uvijek netko uz mene jer znam da onda imam mira. I kakav je to život? Bolje biti podstanar ali imati svoj mir. A kakav stav ima mama? Ne znam baš ni ja, kaže da ga prijavim, a opet i ona ima strah od njega a ne želi prekinut to, kaže da se ne odriče svoje imovine, da smo cijeli život krvavo radili za ono što imamo...Skroz zbunjena. Da li je odlazak pa zatim prijava rješenje? Strah me prijavit ga i ostat ovdje. Jer kad ga policija odvede nakon nekog vremena če ga pustiti, doći će ovdje i šta onda?
