Jump to content

lipica

Korisnik
  • Broj objava

    33
  • registrirao se

  • Zadnja posjeta

  1. Darovni ugovor i solemnizacija

    Hvala na brzim odgovorima. No, da li je takav ugovor stvarno ništetan? I kolika je vjerojatnost da će ga sud takvim proglasiti; naročito stoga što će obdarenik sada ući i u posjed.
  2. Darovni ugovor i solemnizacija

    Nastavno na upit s početka ove teme, slučaj je ovakav: darovni ugovor nije sačinjen kao javnobilježnički akt, već su samo ovjereni potpisi dvaju darovatelja (roditelji koji su još živi) temeljem čega je izvršen upis novog vlasnika u ZK; u darovnom ugovor navedeno je da se daroprimatelj odmah može knjižiti i da će odmah stupiti u posjed stana. Ne navodi se nikakvo doživotno uživanje niti plodouživanje. No, darovatelji su nastavili živjeti u stanu još 10-tak godina nakon toga. Tek nedavno su izašli iz nekretnine i tek sada daroprimatelj misli ući u posjed. Pitanja glase: da li je ugovor ništetan? Da li se – ako je tako - osporavati može bilo kada? (jer ne zastarijeva); kad je najbolji trenutak s obzirom na dva ostavitelja; pretpostavljam da treba pričekati prvu ostavinu (da li će u nju uopće biti uključena ta nekretnina?) Može li se na prvoj odmah zatražiti i utvrditi ništetnost uvidom u ugovor i uz eventualne izjave nazočnih ili mora ići parnica? Ili treba čekati drugu? Ako se može na prvoj ostavini, može li se odmah na ostavini nekretnina raspodijeliti prema ZN-u nasljednicima prvog reda, ako se već na ostavini pokaže da je nesporno da posjed nije preuzet odmah?
  3. Provizija agencije za nekretnine

    Vidim da je tema stalno aktualna. Ne bi tolike agencije bile na tržištu i de facto blokirale slobodnu prodaju stanova kad im ne bi bilo moguće da ulove nešto u mutnom. A tko im to omogućava, nego s jedne strane neinforamirani kupci i prodavatelji, a s druge "pravna" država koja i ono što deklarira u nekoj odredbi zakona sama ne kontrolira i ne suzbija ukoliko agencija protivno postupa, već im gleda kroz prste. Zašto je npr uopće moguće (a ne protuzakonito i kažnjivo) da agancija javno objavi u oglasu da kupac plaća npr. 2% provizije i PDV, ako je u zakonu jasno navedeno da bi on tu obavezu imao samo ako je sklopio tj. potpisao s tom agencijom ugovor o posredovanju, tj naručio uslugu? A kada dođe do suda - u našoj državi se presuda u praksi često donese u stilu " tkoj jači, taj kvači", što god pisalo u zakonu. A sad konkretno: želim vidjeti stan; moram preko agencije jer nema kontakta prodavatelja; piše (ili ne piše - kako kad) da uzimaju npr 2% i PDV? Da li to znači u startu da se ne smijem ni dogovoriti za razgled toga stana jer se već samim tim dogovorom za razgled smatra da sam se obavezala to i platiti, ako kupim, premda nikad ništa nisam potpisala, niti samo evidenciju o razgledu, a kamoli posrednički ugovor?. Ima li neki zakon koji o tome izričito nešto kaže? I ako je razgled dogovoren sms-om, a par dodatnih info o stanu razmijenjeno mailom u kojem se uvijek na dnu kao u nekom memorandumu otiskuje da kupac plaća 2% +pdv, može li takav podvaljeni tekst biti obvezujući? Što učiniti i kako kupiti tu nekretninu, ako se za nju odlučimo? A što se događa ako bismo je poželjeli kupiti preko druge agencije koja deklarira nižu proviziju? Napominjem: ništa nikome nije potpisano. Kako bi kupac u ovakvoj situaciji trebao postupiti? I zna li netko neku web stranicu ili portal na kojem oglašavaju samo vlasnici koji ne žele posredstvo agencije ? Unaprijed hvala na odgovorima.
  4. Ok. Hvala na odgovorima. Dakle, treba ipak ponovo osigurati neki papir kao pokriće, inače može biti svašta. I ovaj komentar: čini mi se da je ovo što kaže Veteran velika istina koja zapravo znači: kada bi se pravim ljudima dalo da sastave valjane zakone - a to bi značilo precizne i određene u najvećoj mjeri tako da budu jasni i običnom čovjeku bez famoznih tumačenja (u kojima se onda nužno niti struka ne slaže) riješili bismo cijelo pravosuđe u državi: ne bi bilo uopće potrebe za tolikim brojem sporova, niti bi se oni maratonski vodili. A ovako smo osuđeni na daljnje iscrpljivanje snaga svih onih koji na tome rade ( i to najčešće za korist onoga kojemu ta korist ne bi trebala pripasti).
  5. Hvala na odgovoru; i po meni bi se to tako tumačilo; no problem je u tome što su naše odredbe i zakoni često na sličan način nedorečeni gdje to ne bi trebali biti - dakle loši, pa se onda u odgovarajućoj situaciji, ovisno o tome tko su stranke u postupku i kakav interes imaju, pruži sasvim drugačije tumačenje! Zašto to npr nije jasno definirano nekim rokom u kojem se onda mora prodati, pa ako taj rok istekne onda se mora ponovo nuditi po istim ili drugačijim uvjetima. Ovako to može biti i par mjeseci i godina i par godina... i onda uvijek netko može reći da je trebalo ponovo, jer je proteklo toliko i toliko vremena...
  6. Da li možda netko zna odgovor na ovo pitanje: Ako je gradu i državi ponuđeno pravo prvokupa po određenoj cijeni koje su oni odbili iskoristiti, a stan potom nije nikome prodan, može li se on i u kojem vremenskom roku prodati po istoj toj ili višoj cijeni bez ponovnog nuđenja gradu i državi, ili se nakon isteka određenog vremena i kojeg mora ponovo nuditi gradu i državi? I gdje to eventualno točno piše koliko vremena ima prodavatelj nakon nekorištenja prava prvokupa da pod tim uvjetima (odnosno ne lošijima) proda stan?
  7. Oko ove teme imam nekoliko nedoumica: Znam da postoji Zakon o zaštitii I očuvanju kulturnih dobara i pravo prvokupa grada, županije, države... U centru Zagreba puno je takvih kuća; kada se međutim prodaju stanovi gotovo se uopće ne susreće ta problematika - pa se čini kao da se te odredbe zaobilaze i da se svi prave kao da za to ne znaju (ili stvarno ne znaju) ili ne žele znati. Ako znam da je zgrada evidentirana pri Ministarstvu kao zaštićeno kulturno dobro, mora li to pisati I u mome vlasničkom listu? Koji je tada točan redoslijed pri prodaji stana: ponuda gradskim /državnim tijelima po nekoj x cijeni, pa nakon što oni u roku od 60 dana odbiju, ponuda na tržištu po toj istoj cijeni? Ili možda prvo trebam naći kupca na tržištu koji bi ponudio neku cijenu pa onda po toj istoj cijeni ponuditi gradu/državi i čekati istek roka od 60 dana, pa ako oni ne kupe onda prodati kupcu (ako je uopće voljan čekati i riskirati?) Koliko dugo (dana,mjeseci, godina) nakon što grad/država odbiju kupovinu moram nuditi prodaju po toj istoj cijeni? Ako ne prodam npr. nakon isteka tog nekog (kojeg?) vremena nekom kupcu i ako potom odlučim sniziti ciejnu, pretpostavljam da opet trebam ponoviti cijeli postupak nuđenja gradu/državi po toj novoj cijeni, pa potom po toj istoj na tržištu? Čudi me da nitko od brojnih prodavatelja (ili vrlo, vrlo mali broj) ili agencija koje posreduju u prodaji stanova o tome ne govori, a zaključujem da takvih stanova ipak mora biti dosta!!!!? Gdje je catch 22? Može li mi netko dati točan naputak i redoslijed što i kako činiti u takvoj situaciji, a da se ispoštuju i odredbe zakona o pravu prvokupa grada/države.
×