Zar mi nitko nema što reći...pa evo onda cijela priča kako je do toga došlo
Kako smatram da ste Vi iznimno razumne osobe,
odlučila sam Vam poslati svoju priču, s time da moram reći da je se i
ja, kao i naovinari , bojim dati u javnost. 2005. sam otvorila svoj
obrt koji je danas nažalost još samo "ružna " uspomena a trebao je
biti najljepša stvarnost. Kao zaljubljenica u ovu našu prekrasnu
Hrvatsku, njene darove zemlje, običalje i gastro i eno bogatstva
odlučila sam otvoriti " Hrvatske delicije", obrt za plasman vrhunskih
hrvatskih proizvoda...posao je krenuo odlično, bila sam oduševljena
time kako su kupci prihvatili moje ideje i kreativnost...bili su to
poslovni poklon paketi iz snova, sa mirisom domaćih proizvaoda,
urešeni stilom i elegancijom. Kako sam rodom iz Pakraca, grada u kojem
je djetinjstvo provela majka, grada u čijoj su obrani poginuli moji
baka i djed, grada u kojoj je mnogo moje rodbine nestalo kao žrtve
Domovinskog rata, odlučila sam dati doprinos svojim radom baš tom
gradu, tim ljudima napaćenim od svih strahota koje su se to događale.
2006. šaljem Gradu Pakracu ponudu u kojoj predstavljam svoju zamisao
kao i do sada propadajućih Spahijskih podruma, napraviti multi gastro
-turistički objekt, kakvog nema nigdje u Hrvatskoj...no tek kasnije
shvaćam da je već tu bio početak moje propasti. Dobila sam načelnu
koncesiju i ponadala sam se da je to velika šansa i za mene i za
grad..te sam otišla gradonačelniku da vidim kako krenuti...no čim sam
došla vidjela sam da će biti teško, jer je gradonačelnik smislio kako
bi u jednom takvom objektu trebale biti i prostorije za umirovljene
branitelje i gro udruga koje nemaju veze s time, kao da npr u hotel
Sheraton stavite crvani križ, udrugu udovica itd. nebitno, vidjela sam
da se moja ideja ne svđa gradonačelniku i da je bolje da svoj projekt
ni ne sanjam. Nakon toga Poduzetnički centar Pakrac pozvao me je da s
njima sudjelujem na poduzetničkom sajmu u Požegi , što sam ja
objeručke prihvatila....posjetitelji su bili oduševljeni našom
ponudom...sve je bilo kao u najljepšem snu. Sve to skupa me motiviralo
da dok se ne pruži mogućnost da ipak ožive Spahijski podrumi, potražim
mjesto gdje bi otvorila vinoteku, poklon galeriju, suvenirnicu i sve
autohtono što Lijepa naša daje. I tako je i bilo...otvorila sam
najljepšu galeriju koju je čovjek mogao zamisliti...nisam ni snjala da
će to biti moja najveća noćna mora. Kako sam od početka krenula s
veleprodjom, a željela sam se posvetiti prodaji dimljene ribe, trebao
mi je za isto auto sa hladnjakm...i zatražila sa kredit...proces je
trajao, trajao, trajao, zapravo sam sumnjala da mi netko opstruira
kredit, a onda sam si rekla, ma ne, umišljaš...no stvari su išle sve
naopakije i naopakije i krenulo je reketarenje...kao posljedica toga
što sam se usudila reći da grad umjesto da ulaže u razvoj, samo ulaže
u udruge...što je istina...ovdje ima udruga ko u priči, najljepšu
zgradu stare škole u koju se uložilo brdo novca, podijelili su
udrugama...pa ne može grad živjeti od neprofitnih organizacija...i
tako je počeo moj pakao, netko je redovito dojavljivao kad sam sama,
dolazilo se , uzimalo mi se utržak ,čak i polog, i prijetilo ako kome
kažem da ću nestat i ja i cijela moja obitelj...nekoliko puta sam
poželjela da zatvorim dućan, a onda paf, treba im novac i nesmijem
zatvoriti, i tako prijetnji i reketa do mile volje...izmjennjivali su
se ljudi koje uopće nikada nisam sretala u Pakracu, a po prijetnjama
znala sam da su branitelji ili kvazi branitelji jer su govorili da
ionako imaju PTSP i da me likvidiraju da im se zamračilo i da najdalje
što mogu završiti je psihijatrija a tamo su već bili...zapala sa u
dugove, kredit koji je trebao biti za poboljšanje posla a dobila sam
ga nakon godinu dana muke, pokrio je dio dugova...i dalje sam zapadala
sve dublje a nitko mi nije mogao pomoći jer nisam smjela zucnuti ni
riječi...na krju sam pukla, došao me lihvariti branitelj kojem sam
znala ime, prijetio je da će mi zapaliti trgovinu ako mu ne dam novac,
i tu je naišla moja bivša djelatnica i sve čula...tresle smo se od
straha al ja sam konačno nazvala policiju....tada je sve krenulo
naopako, stisli su mi inspekciju, imali su dobar alibi jer imam
duga...hmmmm, a zanala sam ih mnogo koji su u dogu al njih nitko nije
dirao....tresli su me da mi unište promet pred porošli Božić...od sve
frke nisam pola toga napravila što sam trebala...teror se odužio i na
kraju je buknulo moje zdravlje, počele su vrtoglavice, tlak,
povraćanja...i na kraju sam saznala da imam tumore na maternici....sve
se složilo i šutnja i strah su morali negdje izbiti...gdje god sam
krenula u poslu i privatno, naišla sam na "pušku" HDZ ovih poklonika
koji su ruku rukom mili...da i kad se sjetim koji je skandal bio kada
sam poslala prijedlog gradu da mi ustupe dio prostora turističke
zajednice, pa da ću za uzvrat odraditi odnose s javnošću i još mnogo
turističkih djelatnosti za napredak Pakraca , s time što sam naglasila
da ne aludiram na mjesto predsjednika turističke zajednice i neka on
ostane na tom mjestu, d bi meni mnogo značilo da ne plaćam najam...i
umjesto pozitive i suradnje , predsjednik turističke zajednice me
izgrdio kao pseto, da šta si ja umišljma tko sam ja , do kad ću gurat
nos di mi nije mjesto, da sam bahata i bezobrazana...i još tonu pogrda
koje ne želim ni izreći jer mi je neugodno....pa se pitam...zašto se
kažnjavaju ljudi koji žele raditi...moram navesti da zbog reketarelnja
i iznude mnogo puta nisam imala ni kune za uplatiti na račun obrta, a
onda sam morala i sama koristiti gotovinu jer su mi blokirali račun a
ja sam se trudila uza sve izvuči obrt da ispliva nadajući se boljem
vremenu...i onda , da nastavim kada sam saznala za bolest...odlučila
sam privremeno zatvoriti dućan , jer sam se u tom paklu bojala
ostaviti radnicu da sama radi , bojala sam da njoj netko nešto ne
učini...sjećam se...bio je utorak kad sam napisala da se dućan zatvara
radi bolesti...i tada je usljedio zadnji krah...e-mailom je stigao
nalog u Poreznu upravu da mi zapljene svu robu 5.03.2010...uspjela sam
dio robe vratiti da mi ne nakaleme još veći dug , a ostalo je držabva
zpljenila...bili su brzi, bila sam šokirana kada sam čula da službeni
nalog dolazi mailom...bez potpia pročelnika...tipična namještaljka i
linč...kud sam znala da se trebam boriti s bolešću tu i to....da,
nisam još navela da sam subotu prije pukla...na televiziji je bila
emisija...mislim da se zove Putevima Veterana...i jedan gospodin je
pričao kako treba poboljšati život branitelja, dodjejivati im još neka
sredstva...ma u glavnom...ja sam Hrvatica u ratu sam ostala bez pola
obitelji, od šoka kad su mi ubili baku i djeda sam dobila psorijazu
koja me muči od 1991., usudila sm se reći da država kleca među ostalim
zbog tih silnih mirovina...da su bar svi branitelji koji su stvarno
invalidi dobili mirovine...ali one su se dijelile šakom i kapom, kao i
statusi branitelja...i svi imaju prednost...pred svima...do kada
...zar mi ostali trebamo čelati neki drugi rat da imamo pravo na
život...mene se treba kažnjavati zbog iskrenosti i želje za
radom...još za vrijeme dok je bivši premijer bio na vlasti poslala sam
svoju priču i molbu za pomoć na premijera, na ministra Šukera, na gđu.
Kosor (jedina mi nije odgovorila) , na g. Uzelca, na g
Polančeca(popljuvala me njegova glasnogovornica sa potpuno neistinitim
argumentima) i svi su drugi tražili da mi se pomogne, dali potporu da
mi se dug državi zbog situacije dade u otpis....do dana današnjeg
ništa nije riješeno...roba mi je zapljenjena, dobila sam uvijetnu zbog
nepolaganja novca na račun (i zbog toga ne mogu dobiti niti jedan
dobar posao, jer nemam čisto uvjerenje o nekažnjavanju), majka je na
svoju mirovinu digla kredit da odplatimo dio dugovanja, živimo od
600,00kn mjesečno, ja posla ne mogu naći , a saznala sam da su firme
ovuda dobile nalog da me nesmiju zaposliti, sve mi je sjelo na tu
jadnu kućicu bez podova u kojoj živim, rade mi o glavi totalno, krajem
siječnja 2011. dat će mi kuću u ovršnu dražbu zbog duga od 15 000,00
kn za kojih se nikako ne mogu nagoditi da i diners da na otplatu, jer
nemeam novaca i nemam ih gdje nabavit, da sredim depozit za reprogram
kredita pomogli su mi prijatelji s facebooka imam još hrpu toga
posljedicom događaja koje sam navela...moram navest i da mi je majka
bolesna, operiralla je tumor na mozgu i ima dijabetes....i ja sad ne
znam...kako da živim, kako da dođem do posla, kome da se obratim za
pomoć...dani id, vrijeme curi , kamate rastu, a ja se osjećam kao da
nisam vrijedna živjeti.....i sada i Vas pitam...ima li nade da mi
netko pomogne...??????
