Tom Paris

Kako postupiti u situaciji kad trgovački lanac u jednoj od svojih prodavaonica želi ponuditi dodatni sadržaj u vidu mesnice, a da pritom ne može ishoditi zaseban MTU (minimalno tehnički uvjeti) kojim bi u istom prostoru neometano mogla djelovati dva poslovna subjekta - trgovački lanac i mesar kao podzakupnik trgovačkom lancu? Kao moguće rješenje pojavljuje se ideja da trgovački lanac samostalno otvori mesnicu u dijelu svoje prodavaonice, tako što će od mesara kupiti meso i prodavati ga kao i svu ostalu robu iz svog asortimana. Međutim, budući je riječ o poznatom mesaru, čiji bi proizvodi digli rjeting dućana, je li moguće staviti njegov logo u prodavaonicu, ali, što je još i važnije, angažirati radnika koji je zaposlen kod mesara, a koji bi radio u našoj prodavaonici kao svojevrstan "promotor prodaje"? Dotični radnik pritom bi imao isto radno vrijeme kao i naši radnici, rezao bi i pakirao meso mušterijama, a ne bi izdavao račune, već bi se to meso naplaćivalo kao i sva ostala roba na blagajnama prodavaonice. Međutim, tu se postavlja pitanje tko je odgovoran za robu, npr. u slučaju inventure, gdje nije jasno bi li dotični morao biti odgovoran za meso koje reže i pakira? Isto tako, spada li taj radnik, koji je de facto pod našom kontrolom, a ne pod kontrolom svog poslodavca-mesara, de facto u "naše radnike" po Zakonu o radu?

Buduci u poslovnoj praksi kao cestu pojavu imamo razne dorade poslovnog prostora od strane zajmoprimca kako bi ga mogao privesti svrsi, a sto je dozvoljeno knjiziti kao ulaganje na tudjoj imovini i na temelju nabedenoga obracunati amortizaciju, te tako smanjiti osnovicu poreza na dobit, zanima me je li nuzno da racuni za navedena ulaganja budu ispostavljeni na najmoprimca. Naime, kao sto je poznato, da bi najmoprimac mogao na temelju tih racuna koristiti PDV oni moraju biti ispostavljeni na njega. Medjutim, vrijedi li to isto i kod poreza na dobit, kako bi takvi troskovi bili porezno priznati? Konkretno, ako najmoprimac zbog svojih potreba mora nadoplatiti vrsnu snagu elektricne energije HEP-u, a mjerilo se nalazi na najmodavcu, HEP nece ispostaviti racun na onog koji placa, dakle na najmoprimca, nego na najmodavca. Ipak, buduci je to stvarni trosak najmoprimca, neophodan kako bi mogao normalno poslovati, moze li ipak najmoprimac knjiziti povecanje vrsne snage na svoje ulaganje na tudjoj imovini, ako se pritom pozove na ugovor sa najmodavcem u kojem je precizirao kako ve na sebe preuzeti doplatu vrsne snage?

Dakle, ako sam dobro shvatio, ako je prosjecna placa u zadnja tri mjeseca iznosila npr. 6000 kn, a radnik je kod nas radio npr. 20 godina, to bi znacilo kako otpremnina ne moze biti manja od 20 x 2000 = 40.000 kn. S druge strane, otpremnina ne moze biti veca od 6 x 6000 = 36.000 kn. Jesam li nesto pobrkao?

Puno Vam hvala na odgovorima, puno ste pomogli. Iz svega navedenog, rijec o situaciji osobno uvjetovanog otkaza, dakle nesposobnosti za rad. Nego, ako radnik ne bi pristao na otkaz, bi li imao osnov za tuzbu u slucaju davanja istoga? S druge strane, ako bi navedeni pristao na odlazak u mirovinu, koliku bismo otpremninu trebali isplatiti?

Ako mi, milim Vas mozete samo precizirati sto bi to tocno znacilo po zakonu o radu, odnosno kako ide procedura otkaza. Isto tako, je li tu rijec o osobno ili poslovno uvjetovanom otkazu? Konacno, kolika bi trebala biti otpremnina? Rijec je o djelatnosti trgovine.

Nisu imali nikakav formalan dogovor, nego je radnik nakon navrsenih 65. godina jednostavno nastavio raditi kao da se nista nije promjenilo, a poslodavac mu isto tako nastavio isplacivati placu. Dakle, nije bilo nikakvih novih ugovora, aneksa i sl.

Zanima me kako postupiti u situaciji kada firma nastavit radni odnos s radnikom koji je navršio 65 godina života (s više od 15 godina staža), a da pritom nije sklopljen novi ugovor nego se jednostavno nastavio postojeći, koji je sklopljen godinama prije, a u slučaju ako radnik postane potpuno nesposoban za rad - nalazi se na dugotrajnom bolovanju. Kako navedenog radnika poslati u mirovinu, odnosno dati mu otkaz? Mora li firma dati i nekakvu otpremninu u tom slučaju?

A što napraviti u slučaju kad se zahtjev za kuću (koja će kasnije biti etažirana) podnosi zajednički? Može li onda općina po okončanju postupka legalizacije izdati odvojena rješenja za svakoga, u kojemu će pisati koliko je svatko ponaosob dužan za komunalni doprinos, penal i vodni doprinos?

Imam jedno hipotetsko pitanje u vezi legalizacije koje me dosta muči. Naime, ako postoji bespravna zgrada sa dva suvlasnika, a koji ju pristanu zajednički legalizirati i potom provesti postupak etažiranja, no pritom samo jedan od suvlasnika plati svoj dio komunalnog doprinosa, vodnog doprinosa i penala, a ovaj se drugi na to ogluši, može li lokalna jedinica pokušati naplatiti komunalije za obojicu od ovog urednog? I ako može, kako se od toga zaštititi?