Jump to content

Matrix

Moderator
  • Broj objava

    11116
  • registrirao se

  • Zadnja posjeta

  • Osvojio dana

    131

Sve što je Matrix objavio

  1. Ulaganja u imovinu ostavitelja

    Odricanje u korist je moguće između sunasljednika, što u konkretnom slučaju to nije. Niko vam to ne može pouzdano reči, pa ni odvjetnik koji će vas zastupati.
  2. Odricanje od nasljedstva

    Po pitanju odricanja je završena stvar
  3. Ulaganja u imovinu ostavitelja

    Sasvim izvjesno da će uslijediti prekid postupka i upućivanje u parnicu (tužba) Ovisi o puno toga. Točno vam se ne može odgovoriti, pod pretpostavkom da će vas zastupati odvjetnik i ovisno o vrijednosti spora, računajte do donošenja prvostupanjske presude troškove na :sastav tužbe, pristojba na tužbu, pripremno ročište, sasvim izvjesno i vještačenje, glavna rasprava.... Može,na takav stav upućuju odredbe čl. 141 st. 1 Zakona o nasljeđivanju
  4. Ulaganja u imovinu ostavitelja

    Krenuti od ostavinskog postupka u kojem će te prigovoriti na sastav ostavine uz iznošenje činjenice da ste doprinosili u povećanju imovine ostavitelja.
  5. SRETAN USKRS

    Hvala Željac, također tebi i obitelji sve najbolje
  6. Zastara u sudskoj praksi

    " Zastarijevanje je počelo teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj imao pravo zahtijevati od tuženice ispunjenje obveze‟. VS RH Rev 1795/11-2 od 10. lipnja 2015 ******************** Zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika (čl. 215. u svezi s čl. 210. ZOO) počinje teći od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (…), a ne kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi od dana kada su ta ulaganja učinjena. Pritom se ističe da pri stjecanju bez osnove zastarni rok iznosi pet godina, dakle, riječ je o općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a. VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015. **************** U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7. ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. ZV radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove VS RHRev-x 294/14-2 od 15.04.2015. VS RH Rev-x 358/11-2 od 20.11.2013. ***************** "Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju zastara prava zahtijevati vraćanje stečenog po osnovi koja je kasnije otpala nije mogla početi teći prije no što je VSRH donio prije navedenu presudu i prije nego što je ta presuda dostavljena ovdje tužiteljici.‟ VS RH Revt-141/16-2 od 1. veljače 2017 *************** „Prema ocjeni ovog revizijskog suda, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u ovom predmetu radi se o stjecanju bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok – čl. 371. ZOO), a zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je dan kada je tužitelju dostavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006.‟ VS RH Revr-1787/12-2 od 6. veljače 2013. ******************* Osobi kojoj su povrijeđena ustavna prava presudom Upravnog suda Republike Hrvatske te rješenjima upravnih tijela, a što je utvrđeno odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske temeljem čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona, pripada pravo na naknadu štete koju oštećena osoba i podnositelj ustavne tužbe trpi uslijed nezakonitih i neustavnih odluka upravnih tijela i Upravnog suda Republike Hrvatske. Kod toga nije od značaja što je osporeni upravni akt i dalje egzistentan i nije došlo do njegovog poništenja temeljem čl. 76. st. 1. Ustavnog zakona. Osnov odgovornosti tužene je u čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ('Narodne novine', broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03, 199/03 i 79/07 – dalje: ZSDU) koji određuje da štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda u slučaju iz čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona kada se radi o odlukama državnih tijela i suda, a koje odluke su suprotne Ustavu Republike Hrvatske, ispunjene su pretpostavke da se radi o nezakonitom radu i da je Republika Hrvatska dužna naknaditi eventualnu štetu, a sve u skladu s odredbom čl. 13. ZSDU. Kod toga zastara potraživanja naknade štete počinje teći sukladno odredbi čl. 376. st. 1. ZOO od dana dostave odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske temeljem čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona.‟ VS RH Revr-1036/09-2 od 31.01.2012. ********************* „U smislu odredbe čl. 361. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a kod stjecanja bez osnove to je kada je došlo do prestanka posjeda i korištenja stvari u odnosu na koju je vršeno ulaganje. To je bilo najkasnije 4. studenoga 1999.‟ (kada je tužiteljica napustila zajedničko domaćinstvo). VS RH Rev-1587/11-2 od 16.12.2015 ***************** Zastara odvjetnikovog zahtjeva za obavljanje radnje zastupanja počinje teći od kada su te radnje obavljene. VS RH Rev- 953/12-2 od 26. veljače 2013. VS RH Rev-x 68/17-2 od 24. siječnja 2017. *************** „Tuženik se u reviziji samo pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 453/05-2 od 3. svibnja 2007., a iz sadržaja revizije može se zaključiti da se na ovu odluku poziva stoga što smatra da je u njoj zauzeto shvaćanje s kojim nije podudarno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana drugostupanjska odluka, a radi se o pitanju početka tijeka zastare za tražbinu odvjetnika po osnovi pružene usluge zastupanja stranci u parničnom postupku. Konkretno, u odluci na koju se revident pozvao izraženo je shvaćanje da početak tijeka zastare za nagradu za svaku obavljenu radnju teče od dana kada je ta radnja učinjena. Međutim, to se pravno shvaćanje ne odnosi na ovaj predmet jer je činjenični supstrat iz predmeta na koji se revident pozvao različit od onoga u ovom predmetu. Naime, pravno shvaćanje izraženo u presudi ovoga suda Rev 453/05-2 od 3. svibnja 2007. odnosi se na činjenično stanje prema kojem nije bilo dogovora između stranke i odvjetnika o dospijeću plaćanja nagrade za pružene usluge zastupanja, dok su u ovom predmetu nižestupanjski sudovi utvrdili da su stranke dogovorile način plaćanja odvjetničke usluge u vidu plaćanja predujma, a ostatka po završetku parnice, dakle po ispunjenju naloga, a kako nije sporno da je tuženik tužitelju opozvao punomoć prije završetka parnice odnosno ispunjenja naloga, a tužitelj kao odvjetnik da je u skladu s odredbom čl. 18. st. 3. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ br. 9/94, 117/98) kojom je propisano da je odvjetnik u slučaju opoziva punomoći dužan izdati račun u roku od 30 dana od dana opoziva to i učinio, te zaključili da od tada teče i petogodišnji zastarni rok za navedeno potraživanje.‟ VS RH Rev 1352/17-3 od 30. svibnja 2018 Napomena:Važno je istaknuti da se ta praksa odnosi samo na tražbine odvjetnika koje su dospjele prije stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12 – u daljnjem tekstu: OT/12). Naime, prema Tbr. 48. stavak 5. OT/12, naplata odvjetničke usluge u svim postupcima, osim kaznenim ili prekršajnim, dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ako se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju. Pritom, prema stavku 7. tog tarifnog broja, odvjetnik tijekom obavljanja odvjetničke usluge ima pravo na naplatu predujma za obavljanje pojedine radnje iz naznačene Tarife, s tim da OT/12 stupa na snagu danom objave u „Narodnim novinama”, odnosno 19. prosinca 2012. godine. Naknadnim Izmjenama i dopunama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 118/14), određeno je da se odredbe Tbr. 48. stavak 5. i 6. Tarife o dospjelosti naplate odvjetničke usluge primjenjuju i na radnje poduzete do dana stupanja na snagu ove Tarife. Slijedom navedenog, u postupcima glede naplate odvjetničke tražbine moguće je primijeniti OT/12 na sve tražbine koje su dospjele okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ako se ne provodi ovrha, dakle, dospijeće nastupa tek pravomoćnim okončanjem pojedinog postupka. S obzirom na postojeći tekst i okolnost da se odredbe o dospjelosti odnose i na odvjetničke usluge te radnje poduzete do dana stupanja na snagu OT/12, postavlja se praktično pitanje granice do koje (ili od koje) se može primijeniti ta odredba. Kako sada izgleda (jer još nema odgovarajuće sudske prakse najvišeg suda), čini se da bi za pravilnu primjenu tih odredbi odlučno bilo vrijeme pravomoćnog okončanja postupka koje bi moralo nastupiti nakon stupanja na snagu OT/12, međutim, ako je do toga došlo ranije tada ne bi bilo moguće (retroaktivno) primijeniti OT/12. Time bi se i buduća sudska praksa u odnosu na tijek zastare odvjetničkih usluga morala radikalno izmijeniti. ******************* Kada tužitelj tvrdi da mu je šteta (trajni gubitak stanarskog prava) nastala zbog propusta staratelja za poseban slučaj (odvjetnika) da protiv prvostupanjske presude podnese pravni lijek, onda se trenutkom nastanka štete ima smatrati onaj u kome su nastupile pravne posljedice pravomoćnosti te presude pa je i zastara počela teći istekom toga dana VS RH Rev-x 627/13-2 od 1. srpnja 2015. *************** Pravna shvačanja Vrhovnog suda u odnosu na zemljište koje je postalo društveno vlasništvo ili je vlasniku oduzeto bez zakonom predviđenog postupka: 1. zastarni rok potraživanja naknade za ekspropriranu nekretninu odnosno za nekretninu koja je vlasniku oduzeta u zakonito provedenom postupku, počinje teći od pravomoćnog završetka postupka o određivanju pravične naknade, odnosno prvog dana poslije dana kad je prijašnji vlasnik nekretnine imao pravo zahtijevatinaknadu, 2. potraživanje naknade za zemljište koje je postalo društveno vlasništvo ili je vlasniku oduzeto bez zakonom predviđenog postupka i ne može se tužitelju vratiti, zastarijeva u općem petogodišnjem zastarnom roku prema odredbi članka 371. ZOO-a – ako je riječ o stjecanju bez osnove ili po osnovi koja je poslije prestala, odnosno u roku zastarijevanja tražbine naknade štete – ako je riječ o odštetnom zahtjevu, 3. zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se dužnikova imovina povećala na račun vjerovnika, a vjerovnik mogao tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, 4. pravo vlasnika na naknadu za oduzeto mu zemljište ne može zastarjeti ako može zahtijevati povrat zemljišta. VS RH Rev-x 357/11-2 od 8. lipnja 2011 ****************** Zastara zahtjeva za naknadu vrijednosti zemljišta, i to od strane nesavjesnog vlasnika koji je i nadalje upisan kao vlasnik zemljišnoknjižne čestice (u slučaju građenja na tuđem zemljištu od strane savjesnog graditelja), teče od dana završetka izgradnje objekta na tužiteljevom zemljištu. U tom smislu se u Rev-x 484/15-2 od 9. veljače 2016., navodi sljedeće pravno shvaćanje: „Obzirom da su tuženici na zemljištu tužitelja, bez njegove dozvole izgradili kuće sa dvorištem, prema ocjeni ovog suda, riječ je o institutu građenja na tuđem zemljištuiz čl. 24. st. 1 ZOVO, koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Člankom 24. st. 2. ZOVO propisano je da u slučaju iz st. 1. vlasnik zemljišta ima pravo za vrijeme od 3 godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vrijeme od 10 godina od završene izgradnje, tražiti da mu graditelj nadoknadi vrijednost zemljišta u visini njegove prometne cijene u vrijeme donošenja sudske odluke. Budući da su tuženici kuće na tužiteljevom zemljištu dovršili u razdoblju 1986.-1989., a da je tužitelj tužbu podnio 2002., to je protekao desetogodišnji objektivni rok iz čl. 24. st. 2. ZOVO, unutar kojeg je tužitelj mogao od tuženika zahtijevati naknadu vrijednosti zemljišta. Stoga je osnovan prigovor zastare koji su tuženici istakli.‟ U slučaju kada je graditelj nesavjestan, a vlasnik savjestan, u revizijskoj odluci br. Rev-x 1250/11-2 od 26. lipnja 2013., istaknuto je: „U konkretnom slučaju tužitelji su tražili predaju u posjed spornih dijelova nekretnine, te je takav zahtjev bio postavljen sve do preinake tužbe 1998. godine. U čl. 25. st. 5. ZOVO propisano je da pravo izbora iz st. 1. ovog članka vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana dovršetka izgradnje građevinskog objekta, a nakon proteka tog roka vlasnik može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta. Kod toga je u odlukama ovoga suda Rev-1493/1998, Rev-522/2001 i drugima zauzeto shvaćanje da potraživanje ranijeg vlasnika zemljišta s naslova naknade tržišne vrijednosti zemljišta koje je građenjem postalo vlasništvo graditelja zastarijeva u općem zastarnom roku, a zastara počinje teći završetkom izgradnje‟ ******************** Samostalno potraživanje kamata (nakon podmirenja glavnog potraživanja kao u ovom slučaju) zastarijeva u roku od tri godine od nastanka svakog pojedinog dnevnog iznosa kamata, jer to potraživanje nastaje i dospijeva svakog dana u vremenu od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja. VS RH u odluci br. Rev-41/1999 ****************** Glede tražbina osiguranih založnim pravom u odluci u povodu izvanredne revizije br. Rev-1464/15-2 od 8. srpnja 2015. (za koju je revizijski sud ocijenio da je dopuštena) tuženik je postavio sljedeća pravna pitanja: Ima li založni vjerovnik čije je pravo zaloga upisano u zemljišne knjige iz založene stvari pravo namiriti svoje potraživanje iako bi prema odredbama ZOO-a eventualno nastupila zastara potraživanja? Prestaje li tražbina osigurana založnim pravom istekom vremena potrebnog za zastaru prema općim odredbama ZOO-a koje uređuju pitanja zastare ? Odgovor na postavljena pitanja glasi. „Budući da je založno pravo tuženika upisano u javnoj knjizi, tj. u zemljišnim knjigama, proizlazi da se vjerovnik, ovdje tuženik, ima pravo namiriti iz založene stvari čak i kada je tražbina zastarjela, ali u opsegu koji isključuje zastarjela potraživanja kamata i drugih povremenih davanja (čl. 368. st. 2. ZOO).‟ Također, u revizijskoj odluci br. Rev 433/17-2 od 16. svibnja 2017., u odnosu na zastaru tražbine osigurane založnim pravom istaknuto je pravno shvaćanje: „(…) da je u konkretnom slučaju, a nakon što je tuženik upisom u zemljišne knjige stekao založno pravo (hipoteku) na nekretninama tužiteljice i (time) ovlaštenje tražiti namirenje svoje dospjele i uknjižene tražbine iz vrijednosti tih nekretnina, tužiteljica kao založni dužnik i vlasnik nekretnina, na kojima je odlukom suda (primjenom odredbe čl. 97. st. 6. OZ-a/96, u bitnome identičnoj odredbi čl. 148. st. 4. OZ-a) uknjiženo pravo zaloga u korist tuženika radi osiguranja namirenja njegove tražbine u visini od 291.146,69 kn s pripadajućim kamatama, dužna trpjeti namirenje (iz vrijednosti nekretnina) dospjele i nepodmirene (a založnim pravom osigurane) tražbine tuženika, - da tuženik, kao založni vjerovnik, u ovome slučaju zahtijeva upravo ono što je ovlašten zahtijevati iz smisla odredbe čl. 339. st. 1. ZVDSP-a: '...namirenje dospjele tražbine založnoga vjerovnika iz vrijednosti zaloga...', i to tražbine koja po visini ne prelazi iznos tražbine upisane u zemljišnim knjigama na založenim nekretninama, - da u takvoj situaciji, a budući da je založno pravo tuženika upisano u javnoj knjizi (u zemljišnim knjigama), tuženik (vjerovnik) ima pravo (jer je po svojoj pravnoj prirodi založno pravo upisano u zemljišne knjige 'jače od zastare') namiriti se iz založenih nekretnina čak i da je njegova tražbina prema tužiteljici (dužniku) zastarjela: pravo na takvo namirenje (u smislu odredbe čl. 339. st. 3. ZVDSP-a) ne zastarijeva.‟ *************** U odluci koja je donesena u povodu izvanredne revizije u predmetu Rev-1129/17-2 od 8. kolovoza 2017. (radilo se o zastari prava zahtijevati ispunjenje obveze utvrđene pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda), postavljena su sljedeća pravna pitanja: 1. Koliki je zastarni rok potraživanja utvrđenog pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda – pravne osobe za upravljanja vodama, kao ovršnom ispravom, na kojem se temelji potraživanje s osnove naknade za uređenje voda? 2. Kada nastupa zastara prava zahtijevati ispunjenje obveze utvrđene pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda – pravne osobe za upravljanje vodama kao ovršne isprave? U obrazloženju naznačene odluke izneseni su sljedeći odgovori: „U navedenim revizijskim odlukama (Rev-2846/14 od 4. svibnja 2016. i Rev-3035/14 od 30. ožujka 2016.), odlučujući o pitanju je li nastupila zastara tražbina iz ovršne isprave – rješenja o utvrđenju naknade za uređenje voda koje je donio ovrhovoditelj u okviru svojih javnopravnih ovlaštenja, zauzeto je pravno shvaćanje da se, temeljem odredbe čl. 16. st. 1. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva ('Narodne novine', broj 153/09, 90/11 i 56/13 - dalje: ZFVG) u vezi sa čl. 73. st. 2. ZFVG-a i čl. 74. st. 1. ZFVG-a, u takvom slučaju primjenjuju prvenstveno odredbe Općeg poreznog zakona ('Narodne novine'', broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13 - dalje: OPZ), i to odredbe čl. 94., 95. i 96. OPZ-a kojima je uređeno pitanje porezne zastare, a da se odredbe Zakona o obveznim odnosima na zastaru takvih tražbina imaju primijeniti tek podredno, ako odredbama OPZ-a nije uređeno drugačije (čl. 94. st. 12. OPZ).‟ ****************** U dopuštenoj izvanrednoj reviziji, u kojoj je donesena odluka br. Rev-x 420/14-2 od 9. rujna 2014. (tako i u Rev-x 660/14-2 od 14. travnja 2015. i Rev-x 579/16-2 od 19. listopada 2016.) postavljeno je pravno pitanje glede tijeka zastare regresnog zahtjeva osiguratelja prema svom osiguraniku u slučaju nastupa gubitka prava iz obveznog automobilskog osiguranja. U obrazloženju naznačene odluke rečeno je sljedeće: „U prvostupanjskom postupku utvrđeno je, a koja utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja, da se nezgoda dogodila 24. svibnja 1997., da je tuženik upravljao osobnim vozilom, pri čemu je bio pod utjecajem alkohola, da se tužitelj i tuženik nalaze u ugovornom odnosu osiguranja (obveznog osiguranja u prometu), da je tužitelj oštećenoj osobi iz štetnog događaja za koji je tuženik kriv isplatio iznos od 40.550,00 kn 23. prosinca 1997., a da je tuženik izgubio prava iz osiguranja jer je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola. Sud smatra da je tužitelj dokazao pretpostavke za regresno potraživanje od tuženika te se poziva na odredbu članka 939. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO) i na odredbu članka 87. stavak 3. Zakona o osiguranju ('Narodne novine' br. 90/94, 20/97, 46/97. - pročišćeni tekst, 116/99. i 11/02.). Nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev na isplatu, pri čemu smatraju da tražbina tužitelja nije zastarjela, obzirom je štetni događaj nastupio 24. svibnja 1997., isplata izvršena 23. prosinca 1997., a tužba podnijeta 25. siječnja 2002. Stoga je tužitelj ustao tužbom unutar zastarnog roka od pet godina, sukladno članku 371. ZOO-a. Tuženik u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje: 'Je li nastupila zastara tražbine tužitelja?'. Obrazlažući važnost postavljenog materijalnopravnog pitanja ističe da je ovaj sud o postavljenom pitanju, dakle, u slučaju regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku temeljenog na gubitku prava iz osiguranja, već zauzeo shvaćanje i navodi odluke ovog suda broj Rev 1371/2009-2 od 20. travnja 2010., Rev 1432/2010-2 od 4. travnja 2012. i Rev 56/2000-2 od 8. srpnja 2004., a da shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno s tim shvaćanjem. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi iz članka 392.a stavak 2. ZPP-a, u pobijanom dijelu i u okviru postavljenog materijalnopravnog pitanja, ovaj sud nalazi da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa zauzetim shvaćanjem ovog suda o tom pitanju. Odredbom članka 371. ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom članka 380. stavak 3. ZOO-a, upravo je propisan takav poseban rok zastare kod ugovora o osiguranju te je propisano da potraživanja osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine. Sukladno navedenim zakonskim odredbama, ovaj sud je u više odluka (tako u Rev-56/00, Rev-1371/09) izrazio shvaćanje da regresno potraživanje osiguratelja prema njegovom osiguraniku, zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku. Stoga je osnovana tvrdnja revidenta da pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno sa zauzetim pravnim shvaćanjem o tom pravnom pitanju. U konkretnom slučaju, radi se o regresnom zahtjevu osiguravatelja prema svom osiguraniku, iz Ugovora o osiguranju pa takav zahtjev zastarijeva u roku od tri godine. Naime, člankom 380. stavak 3. ZOO-a propisan je takav rok zastare kod ugovora o osiguranju. U konkretnom slučaju, tužba je podnesena 25. siječnja 2002. Kako zastara ovakve regresne tražbine osiguratelja prema svom osiguraniku počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku, cijeneći utvrđenje da je sporni iznos isplaćen 23. prosinca 1997., to je već u trenutku podnošenja tužbe sudu istekao rok od tri godine. Zbog toga je utužena tražbina zastarjela.‟ ******************** Regresno potraživanje osiguratelja prema svom osiguraniku zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku VS RH Rev-2309/10 od 27. ožujka 2012.). ***************** Drugo pravno pitanje koje se u praksi jednako ponavlja odnosi se na regres koji je posljedica osigurateljeve isplate na temelju ugovora o osiguranju, u ovom slučaju osiguratelja (kao tužitelja) iz osnove onog što je isplatio svom osiguraniku (kao oštećeniku na temelju automobilskog kasko osiguranja) prema štetnikovom osiguratelju od automobilske odgovornosti. U takvom je slučaju, prema postojećoj sudskoj praksi i pravnoj doktrini, riječ o zakonskoj personalnoj subrogaciji pri kojoj isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu (članak 963. stavak 1. ZOO/05). Drugim riječima to znači da osiguratelj ulazi u sva prava svog osiguranika (neki to slikovito opisuju da osiguratelj ulazi „u njegove cipele‟), što znači da stupanjem u istovjetan pravni položaj svog osiguranika (oštećenika), osiguratelj ne dolazi u povoljniji položaj u odnosu na štetnika, stoga osiguratelj u tom slučaju nema neka druga ili povoljnija prava prema štetniku od svog osiguranika, a niti se takvom promjenom osobe vjerovnika u bilo čemu mijenja štetnikov pravni položaj. To se svakako odnosi i na zastaru, i to i na njezin početak i tijek i na rokove zastare. U odnosu na ovo pitanje u revizijskoj odluci br. Revx-1126/2016-2 od 3. listopada 2018., ponovljena su već prije istaknuta pravna shvaćanja revizijskog suda pa je rečeno sljedeće: „Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev konačno prihvaćen reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) izjavio je tuženik postavljajući u reviziji materijalnopravno pitanje: 'U kojem roku zastarijeva tražbina osiguratelja – ovdje tužitelja s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku kao oštećeniku po osnovi automobilskog kasko osiguranja prema štetniku, odnosno ovdje njegovom osiguratelju od automobilske odgovornosti?'. U prilog važnosti postavljenog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni podnositelj revizije se pozvao na čitav niz odluka i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1275/11-2 od 27. siječnja 2016., zatim broj Rev-x-602/12-2 od 19. rujna 2012., broj Rev-1440/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1724/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1250/10 od 3. studenoga 2011., te broj Gzz-98/02-2 od 12. veljače 2003. Predložio je da se u pobijanom dijelu drugostupanjsku presudu preinači uz naknadu troškova revizije.(…) Za razliku od pravilnog shvaćanja u prvostupanjskoj presudi, drugostupanjski sud je dio tužbenog zahtjeva prihvatio iznoseći pravno shvaćanje da u predmetnom slučaju nije u primjeni trogodišnji, već opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 371. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91). Izloženo shvaćanje je pogrešno. U predmetnom slučaju trebalo je primijeniti zastarni rok od tri godine jer isplata naknade štete osiguraniku ne daje tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik pa tako niti poseban rok zastare različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik kao oštećenik (čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO/91). Dakle, na postavljeno pitanje treba odgovoriti da je zastara počela teći od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Ovdje u svakom slučaju, budući da druge činjenice nisu utvrđivane od kada je oštećenik prijavio štetu tužitelju, a to je bilo 23. kolovoza 2003., dakle, zastara je počela teći 24. kolovoza 2003. Budući da je tužba podnesena 29. studenoga 2006., tražbina tužitelja je zastarjela. Pritom treba dodati da sam dan plaćanja naknade od osiguratelja svom osiguraniku nije odlučan za početak tijeka zastare, već je samo pretpostavka za stjecanje aktivne legitimacije. U protivnom bi se taj rok mogao neograničeno produžavati, što je protivno ne samo zakonskom uređenju na koje se prethodno revizijski sud pozvao, već i svrsi instituta zastare. Da je riječ o trogodišnjem zastarnom roku, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio u čitavom nizu svojih odluka pa i onih na koje se pozvao podnositelj revizije, a posebice bi trebalo imati na umu da je shvaćanje doneseno i u tzv. izvanrednoj reviziji koja ima javnopravni značaj upravo u osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske).‟ Istovjetno je rečeno i u odluci br. Rev 1275/11-2 od 27. siječnja 2016., u kojem slučaju je predmet spora bila tražbina tužitelja (kasko osiguratelja) na ime naknade materijalne štete na temelju regresnog zahtjeva prema osiguraniku (iz obveznog osiguranja) štetnika s obzirom na to da je tužitelj svom kasko osiguraniku isplatio štetu na temelju računa o popravku teretnog vozila. Dakle, riječ je o trogodišnjem roku i zastari koja teče od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Tako se u obrazloženju navedene odluke ističe sljedeće: ‟Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je u ovoj pravnoj stvari nastupila zastara potraživanja temeljem odredbe čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO. Naime, u konkretnom slučaju radi se o subrogaciji iz čl. 939. st. 1. ZOO u kojem slučaju u smislu odredbe čl. 380. st. 6. ZOO zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi navršava se u istom roku. Dakle, kod slučaja subrogacije osiguravatelj u cijelosti stupa u pravni položaj oštećenika, te potraživanje naknade štete zastarijeva u istim rokovima kao i prema samom oštećeniku. U pravu su također nižestupanjski sudovi kada su primijenili zastarni rok od tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO, i slijedom čega su pravilno zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do zastare potraživanja obzirom da se štetni događaj dogodio 23. rujna 2000., a u krajnjoj liniji sam oštećenik je prijavio štetu tužitelju 10. listopada 2000. i kada se mora uzeti da je započeo teći zastarni rok. Obzirom da je tužba podnesena 16. siječnja 2004. regresni zahtjev tužitelja podnesen je izvan zastarnog roka iz čl. 376. st. 1. ZOO, slijedom čega tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Pritom treba napomenuti tužitelju da zastarni rok ne može teći od dana kada je tužitelj ispunio svoju osiguravateljsku obvezu i isplatio svom osiguraniku odštetu, jer bi to bilo u suprotnosti s navedenim odredbama čl. 939. st. 1. i čl. 380. st. 6. ZOO.‟ U odnosu na pravno pitanje od kada teče zastara u ovakvim slučajevima, važna je i odluka br. Rev-x 23/17-2 od 22. veljače 2017., donesena u povodu izvanredne revizije, koja u bitnom dijelu obrazloženja glasi: „U ovom stupnju postupka sporno je li nastupila zastara, odnosno, preciznije kada je ista započela teći. Sud drugog stupnja zauzeo je pravno shvaćanje da je zastara počela teći kada je tuženik isplatio tužitelju glavnicu, 28. studenoga 2001., slijedom čega, podnošenjem tužbe 29. lipnja 2004. nije nastupila zastara. Ovaj sud smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je revizijski sud o tom pitanju zauzeo shvaćanje i odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Navedeno proizlazi iz odluke ovog suda broj Gzz 98/02 te Rev-x 602/12. Na temelju odredbe iz čl. 939. st. 1. ZOO isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Nadalje iz odredbe čl. 380. st. 6. ZOO proizlazi da zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kada i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i završava se u istom roku. Dakle, isplatom naknade štete na tužitelja - osiguratelja su prešla sva prava njegovog osiguranika, jer je tužitelj stupio u pravnu poziciju svog osiguranika. Isplata naknade štete osiguraniku ne daje, međutim, tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik, pa tako niti poseban rok zastare, različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik - oštećenik. Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava rok za zastaru (iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO) teče od dana kada je oštećenik (osiguranik tužitelja) doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.‟ ********************** Kada je riječ o šteti koja je prouzročena neosiguranim vozilom, pravno pitanje tijeka i roka zastare u većini slučajeva nije upitno budući da se u tom slučaju ne radi o tražbini iz ugovora o osiguranju, nego regresnoj tražbini koja se temelji izravno na zakonu. U tom smislu je u odluci br. Rev 1145/12-2 od 16. veljače 2016. (kao i u Rev 406/07-2 od 16. svibnja 2007. i Rev-2102/10 od 12. listopada 2011.), istaknuto sljedeće pravno shvaćanje: „Iz navedenog, pozivom na odredbučlanka 91. st. 1. Zakona o osiguranju (NN, br.46/97 – dalje: ZO), sudovi nižeg stupnja pravilno ocjenjuju da je predmetna šteta počinjena neosiguranim traktorom, pa nema ugovora o osiguranju, te se ne može primijeniti odredba čl. 380. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 53/91, itd. – dalje u tekstu: ZOO). Naime, tražbina tužitelja prema tuženiku, nije tražbina iz ugovora o osiguranju, nego tražbina s osnova regresa(…) koja se temelji izravno na (zakonu) čl. 91. st. 4. ZO. Riječ je, dakle o tražbini za koju zakonom nije određen neki drugi rok zastare pa stoga konkretna tražbina tužitelja zastaruje u općem zastarnom roku pet godina (čl. 371. ZOO). Dakle, regresni zahtjev tužitelja za isplaćeni iznos štete oštećenoj osobi, kojoj je šteta prouzročena vožnjom neosiguranog vozila – traktora zastaruje u općem zastarnom roku od 5 godina.‟ ******************** Prema odredbama članka 234. stavak 1. ZOO/05, tražbine ugovaratelja osiguranja, odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala. Dakle, u ovom je slučaju (početak tijeka zastarnog roka pomaknut na prvi dan poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala pa bi to zapravo bilo prvog siječnja sljedeće (iduće) godine od one u kojoj je tražbina nastala. Pritom valja istaknuti da se petogodišnji rok odnosi samo na tražbine iz ugovora o osiguranju života, i to –ugovaratelja osiguranja ili treće osobe, dok se za regresnu tražbinu osiguratelja prema njegovu osiguraniku primjenjuje trogodišnji zastarni rok (tako u Rev-1371/09 od 20. travnja 2010.). S druge strane, tražbina iz ugovora o osiguranju zbog posljedica nesretnog slučaja zastarijeva u roku od tri godine (tako u Rev-1/08 od 13. ožujka 2008.) U odnosu na ovo pravno pitanje u odluci br. Rev 1775/14-3 od 14. listopada 2015., istaknuto je sljedeće: „Prema čl. 380. st. 1. ZOO potraživanja ugovaratelja osiguranja odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. Naime, pravilno je drugostupanjski sud zaključio kako je u konkretnom slučaju riječ o potraživanju iz osiguranja od nesretnog slučaja, (…), no međutim pogrešno je drugostupanjski sud primijenio odredbu čl. 380. st. 1. ZOO u pogledu računanja tijeka roka zastare. Prema shvaćanju ovoga suda potraživanje tužiteljice iz ugovora o osiguranju nije nastalo u trenutku štetnog događaja već onoga dana kada je kod tužiteljice nakon završetka liječenja utvrđeno postojanje zaostalog trajnog invaliditeta. Prema tome tek tada je tužiteljica mogla saznati koje su konačne posljedice njezinog ozljeđivanja, te je od toga trenutka mogla i potraživati isplatu osigurnine od tuženika, imajući u vidu da je osigurani slučaj upravo trajni invaliditet kod tužiteljice.‟ No, ako zainteresirana osoba dokaže da do dana određenog u stavku 1. ovoga članka nije znala da se osigurani slučaj dogodio, zastara počinje od dana kad je za to saznala, s tim da u svakom slučaju tražbina zastarijeva kod osiguranja života za deset, a kod ostalih za pet godina od dana određenog u stavku 1. ovoga članka. Sudska praksa iz odluke Rev-x 314/13-2 od 19. lipnja 2013. pokazuje da u konkretnom slučaju postoje objektivni i subjektivni rokovi zastare, s tim da su rokovi iz članka 234. stavak 1. ZOO/05, zapravo subjektivni rokovi, dok su rokovi iz stavaka 2. tog članka objektivne prirode. U tom smislu u navedenoj odluci se navodi: „Prema odredbi čl. 380. st. 1. ZOO potraživanje ugovaratelja osiguranja iz ugovora o osiguranju (osim ugovora o osiguranju života) zastarijevaju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. Prema stavku 2. istog članka ako zainteresirana osoba dokaže da do dana određenog u prethodnom stavu nije znala da se osigurani slučaj dogodio, zastarijevanje počinje od dana kada je za to saznala, u svakom slučaju za pet godina od dana određenog u prethodnom stavku. Imajući na umu citiranu zakonsku odredbu i činjenična utvrđenja da je predmetno potraživanje, utemeljeno na dobrovoljnom ugovornom osiguranju (tzv. B kombinacija), nastalo tijekom 1987. to je doista u vrijeme podnošenja predmetne tužbe 8. siječnja 1991. već bio istekao subjektivni zastarni rok od tri godine koji je počeo teći od 1. siječnja 1988., a istekao 1. siječnja 1991.‟ ****************** Međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine, s tim da zastara teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu (članak 228. ZOO/05). U odnosu na te zakonske odredbe sporna pitanja odnosila su se uglavnom na situacije u kojima su na jednoj strani bile pravne osobe (trgovci), a na drugoj Republika Hrvatska ili obrtnik, kao i na ono koje se odnosi na tražbine iz kreditnih odnosa. U revizijskoj odluci br. Rev-234/10 od 19. studenoga 2011. istaknuto je: „Tražbine iz ugovora o kreditu sklopljenog između pravnih osoba zastarijevaju u roku od tri godine.‟ U odluci br. Rev 234/10-2 od 19.11.2013., u tom je smislu obrazloženo: „Kako proizlazi iz odgovora na tužbu, tuženik se tužbenom zahtjevu protivio 'prvenstveno iz razloga što je potraživanje tužitelja prema tuženiku u cijelosti zastarjelo.' Pritom posebno nije osporio samo postojanje potraživanja, dok je izrijekom osporio visinu potraživanju u pogledu kamata. Budući da prema odredbi čl. 221. ZPP ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala u sudskom postupku, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da je odgovorom na tužbu, iako se zbog zastare protivio tužbenom zahtjevu, tuženik posredno priznao činjenicu postojanja glavnog potraživanja i njegovu visinu, čime je tužitelj dokazao postojanje potraživanja u tom dijelu (u iznosu od 11.444.420,78 kn). Prema odredbi čl. 374. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01: dalje – ZOO), međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga te potraživanja naknade štete za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Drugostupanjski sud bez posebnog obrazloženja zaključuje da 'potraživanje s osnove ugovora o kreditu niti potraživanje banke za plaćeni iznos s osnove bankarske garancije nisu potraživanja iz ugovora u prometu roba i usluga iz čl. 374. st. 1. ZOO'. Pojam ugovora u privredi definiran je odredbom čl. 25. st. 2. ZOO, prema kojoj odredbi su, prema tom Zakonu, ugovori u privredi ugovori što ih poduzeća i druge pravne osobe koje obavljaju privrednu djelatnost te imaoci radnji i drugi pojedinci koji u obliku registriranog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost sklapaju među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmete njihova poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima. Iz samog sadržaja ugovora o kreditu i ugovora o izdavanju bankarske garancije moglo bi se zaključiti da je iste ugovore tužitelj zaključio u obavljanju svoje gospodarske djelatnosti usmjerene na ostvarenje dobiti plasmanom financijskih sredstava. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa izraženog u shvaćanju drugostupanjskog suda, paušalnim zaključkom da u ovoj pravnoj stvari valja primijeniti opći zastarni rok iz čl. 371. st. 1. ZOO, nije raspravljena i druga odlučna okolnost – je li i tuženik ugovore sklopio u obavljanju djelatnosti koje čine predmet njegovog poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima, u kojem slučaju bi sporni ugovori predstavljali ugovore u prometu robe i usluga koje ima u vidu odredba čl. 374. st. 1. ZOO. Pritom se navodi kako prema pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 14. studenog 2013. potraživanja iz ugovora o kreditu sklopljenog između pravnih osoba zastarijevaju za tri godine (čl. 374. st. 1. ZOO).‟ U Revt-302/10 od 6. ožujka 2012. rečeno je sljedeće: „Međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga, između trgovačkog društva i Republike Hrvatske zastarijevaju za tri godine (čl. 374. st. 1. ZOO791)‟. S druge strane, u Rev-103/10 od 22. studenoga 2012. istaknuto je pravno shvaćanje: „Tražbine obrtnika prema pravnoj osobi iz sklopljenog ugovora o obavljanju njihovih djelatnosti zastarijevaju u roku od tri godine.‟ U revizijskoj odluci br. Rev-x 952/16-2 od 14. veljače 2017. odgovoreno je na nekoliko pravnih pitanja, a posebice na pitanje – što zapravo je ugovor o prometu robe i usluga i na koje se međusobne tražbine odnosi odredba iz članka 374. stavak 1. ZOO/91. „Prema odredbi čl. 374. st. 1. ZOO-a međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora u prometu robe i usluga, te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Glede značenja pojma društvene pravne osobe u smislu navedene odredbe ZOO-a revizijski sud je u većem broju svojih odluka, među kojima i u odlukama Revt-56/2006-2 od 25. 5. 2006. i Revt-302/2010-2 od 6. 3. 2012. iznio shvaćanje da se pojam društvene pravne osobe ne ograničava samo na subjekte trgovačkog prava, već da je on širi i obuhvaća i druge društvene i pravne osobe pa tako i RH. Navedeno shvaćanje na kojem se temelji i pobijana presuda sadašnja je praksa revizijskog suda pa je neosnovana revizijska tvrdnja da se Republika Hrvatska ne može smatrati društvenom pravnom osobom. Neosnovana je i revizijska tvrdnja da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su predmetni ugovor ocijenili kao trgovački ugovor o prometu robe i usluga na koji se primjenjuje trogodišnji rok zastare. Predmetni ugovor sklopljen je između tužitelja koji je trgovačko društvo čija je gospodarska djelatnost obavljanje stručnog nadzora nad izvođenjem građevinskih radova i tuženice kao društvene pravne osobe i naručitelja te usluge. Suprotno tvrdnji revidenta taj ugovor predstavlja ugovor o prometu robe i usluga koji ima u vidu odredba čl. 374. st. 1. ZOO-a pa je za ocjenu pitanja zastare utuženog potraživanja nastalog u vezi tog ugovora mjerodavna ta odredba.‟ ******************* U odnosu na pitanje zastare tražbine iz zadužnice bilo je dosta spornih situacija, ali najspornije je bilo pitanje rokova zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u tom smislu, u svom pravnom shvaćanju broj: Su-IV-4/18-17 od 19. studenoga 2018. istaknuo sljedeće: „a tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ NN 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05).‟ U tom smislu u revizijskoj odluci br. Rev 2260/17-2 od 14. studenoga 2017., donesenoj u povodu izvanredne revizije u kojoj su razmatrani pravni karakter i zastarni rokovi u odnosu na zadužnice koje su izdane sukladno odredbama OZ-a iz 1996. godine i (solemnizirane) zadužnice koja se pojavila nakon toga, tj. od 1. siječnja 2011. (OZ NN 139/10) godine, istaknuto je sljedeće: „Tužiteljica u reviziji naznačuje pitanja: Da li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. Ovršnog zakona ('Narodne novine' 12/96 i 29/99) –dalje: OZ/96) ima značaj pravomoćne sudske odluke? Da li se na zadužnicu, odnosno potraživanje utvrđeno u toj ispravi koja je izdana sukladno čl. 183. OZ/96 može primijeniti odredba čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO)?(…) S obzirom na navedena utvrđenja sporno je ima li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. OZ/96 značaj sudske odluke kojom je utvrđeno potraživanje, a time u vezi s obzirom na odredbe čl. 371. i 379. ZOO, sporno je vrijeme potrebno za nastupanje zastare.(…) S obzirom na formu isprave, koja predstavlja privatnu ispravu s tek javno ovjerenim potpisom izdavatelja, neovisno o tome što prema odredbi čl. 183. st. 1. OZ/96 ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, zadužnica izdana sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, po ocjeni ovog suda, nije sudska odluka kojom je utvrđeno potraživanje. Naime, zadužnica sama po sebi nije 'pravomoćna sudska odluka' već dostavom iste banci tek proizvodi učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, ali ujedno nije i rješenje o ovrsi, koje i inače po svom sadržaju (osim kod rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem se nalaže isplata) nije takva sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje. Konačno, zadužnica izdana u smislu čl. 183. st. 1. OZ/96 nije javnobilježnički akt, ni privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku. Stoga u odnosu na potraživanja iz takve zadužnice nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 379. st. 1. ZOO.‟ U odnosu na početak tijeka zastare valja istaknuti da zastarni rokovi i kad je u pitanju zadužnica u pravilu počinju teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje svoje obveze. U tom smislu pravna doktrina ističe sljedeće: ‟Kod zadužnice nije propisan rok u kojem je na temelju nje moguće tražiti ovrhu pa je zato teško odrediti trenutak kad vjerovnik ima 'pravo zahtijevati ispunjenje obveze'. To će prije svega ovisitio tome je li zadužnica izdana nakon što je tražbina iz osnovnog posla dospjela ili prije roka dospijeća. U prvom slučaju zastarni rok počeo bi teći dan nakon izdavanja zadužnice, a u drugom tek dan nakon dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla.‟ U svakom slučaju podnošenjem zadužnice na naplatu dolazi do prekida zastare, koja potom počinje teći ispočetka. Jasno je da do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (članak 241. ZOO/05). Prema tome, budući da je Agencija po zakonu nadležno tijelo koje provodi ovrhu radi ostvarenja novčane tražbine na računima dužnika, to nema sumnje da se podnošenjem zadužnice na naplatu putem Agencije prekida tijek zastare tražbine na koju se odnosi zadužnica. Drugo je pak pitanje, što se sve može dogoditi sa zastarom i njezinim tijekom ako putem Agencije ne dođe do naplate tražbine osigurane zadužnicom. Izgleda da se na to pitanje može odgovoriti rješenjem iz revizijske odluke br. Rev 943/17-2 od 10. svibnja 2017., koja u bitnom dijelu svog obrazloženja glasi: „Dakle, ovaj sud je u primjeni i tumačenju odredbe čl. 389. ZOO-a kada se radi o dilemi ima li ranije pokrenuti ovršni postupak radi ostvarivanja iste tražbine koji je dovršen obustavom postupka učinak prekida zastare u svakom slučaju neovisno o razlogu zbog kojeg je došlo do obustave postupka, ili pitanje učinaka prekida zastare valja vezati uz razloge obustave postupka, zauzeo ovo potonje pravno shvaćanje, dakle, da se kod odgovora na pitanje je li rok zastare prekinut pokretanjem ovršnog postupka koji je okončan obustavom postupka te da li slijedom toga zastarni rok teče iz početka zauzeo shvaćanje da to ovisi o razlozima zbog kojih je došlo do obustave ovršnog postupka i na kojoj od stranaka u ovršnom postupku leže razlozi zbog kojih je ovršni postupak obustavljen. U predmetu Gzz-50/01 zbog činjenice što ovrhovoditelj nije uplatio predujam za izlazak sudskog ovršitelja i što je upravo stoga ovršni postupak obustavljen zauzeto je pravno shvaćanje da u takvoj situaciji jer je za obustavu postupka odgovoran ovrhovoditelj pokretanje tog ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) nema za posljedicu prekid zastare. Dakle, argumentum a contrario kada je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja tada pokretanje ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovo teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno.‟ Navedeno pravno shvaćanje svodi se zapravo na zaključak prema kojem ovrhovoditelj podnošenjem zadužnice na naplatu. Agenciji prekida tijek zastare, s tim da neuspjeh naplate iz tog postupka za koji je odgovoran ovrhovoditelj koji podnosi zadužnicu na naplatu, ne bi imao za posljedicu prekid zastare. U protivnom, kada je bilo koji postupak, pa i onaj pred Agencijom, obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao nikakvog utjecaja, tada pokretanje postupka koji je potom okončan obustavom ili neuspjelim završetkom, ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje teći ispočetka. Tu će se uvijek postavljati i pitanje od kojeg bi trenutka zastara u slučaju kada nije riječ o sudskom postupku počela ponovno teći. O tome za sada nema sudske prakse, ali možda je najbolji odgovor za to onaj koji proizlazi iz članka 215. stavak 1. ZOO-a, odnosno, da zastara i u tom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kad je određeni postupak pravomoćno završen (obustavljen) ili je nedvojbeno da se takav postupak više ne može provoditi. ************************
  7. Izmjena oporuke

    Moguće je. Ovisi na koji način će otac raspolagati imovinom. Jedna polovina od zakonskog dijela
  8. Nasljeđivanje stana i porez

    Ne, ovo iz razloga što ste vi njen potomak u uspravnoj liniji, neovisno o činjenici da u svom vlasništvu imate još nekretnina.
  9. Doživotno plodouživanje

    Kao što ste i sami napisali, majka ima služnost da stanuje u kući i u tom svom pravu ne smije biti ometana od bilo koga pa i vlasnika nekretnine, koji može izvršavati svoja vlasnička prava u mjerama kojim nesmeta ovlaštenika služnosti.
  10. Stjecanje bez osnova u sudskoj praksi

    - "Davanjem u zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, sve dok nije okončan postupak za povrat te imovine, nije došlo do stjecanja bez osnove nastrani države." (VSRH, Rev-503/2007-2 od 22. svibnja 2007.).- ************* "Nema zakonske osnove za povrat ulaganja učinjenih prilikom adaptacije kuće kad su ta ulaganja izvršena dobrovoljno i besplatno, pri čemu se nije očekivala niti zahtijevala naknada." (VSRH, Rev -580/2007-2 od 29. kolovoza 2007.).- ************ Glede ulaganje tuđeg rada i sredstava u odnosu na isti institut navodi se: „(…) zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika (čl. 215. u svezi s čl. 210. ZOO) počinje teći od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (…), a ne kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi od dana kada su ta ulaganja učinjena.‟ VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015. *************** "Kad je uplata u korist određenog žiro-računa izvršena zabunom, bez valjane pravne osnove, radi se o stjecanju bez osnove s pravom na povrat onog što je neosnovano plaćeno." (VSRH, Gzz-165/2005-2 od 24. studenoga 2005.).- *********** "Stjecatelj koji je naplatio tražbinu u ovršnom postupku, na temelju tada pravomoćne i ovršne presude koja je ukinuta u revizijskom postupku, u trenutku stjecanja bio je savjestan stjecatelj koji duguje zateznu kamatu od postavljenog zahtjeva za vraćanje onoga što je naplatio u ovršnom postupku." (VSRH, Rev -737/2002-2 od 21. rujna 2005.).- ************** "Kupac koji je platio razliku cijene temeljem potpisanog ugovora, a smatrao jeda tu razliku ne duguje, mogao bi tražiti povrat samo ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu." (VSRH, Rev-3443/1999-2od 21. siječnja 2004.) ************* Vrhovni sud RH u svojoj je odluci Rev-x 474/10 zauzeo stav da se u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništavog ugovora primjenjuju odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa tako i odredba čl. 214. kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U svakom slučaju, tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, jer se taj dan nedvojbeno može smatrati kao "dan podnošenja zahtjeva" u smislu navedene odredbe ZOO-a. Ima li tužitelj pravo na zatezne kamate i za razdoblje prije podnošenja tužbe ovisi o tome je li tuženik bio savjestan ili nesavjestan stjecatelj, kao i o tome je li zahtijevao vraćanje prije podnošenja tužbe. Vrhovni sud RH Rev-x 474/10 ************** Prema stavu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-3584/11 nema pravo zahtijevati vraćanje onaj tko je izvršio isplatu znajući da nije dužan platiti. Tako i okolnost da je tužiteljev direktor imao protupravni interes sredstvima tužitelja namiriti obvezu treće osobe nije isplata nedugovanog. U ovom konkretnom predmetu nesporno je da je tužitelj u trenutku uplate novčanih sredstava na tuženikov račun točno znao (morao znati) što plaća, kome plaća i zašto to plaća, odnosno da je znao (morao znati) kako plaća tuđi dug. Nakon uplate 2000. godine tužitelj se tek 2001. godine obratio tuženiku sa zahtjevom za povrat uplaćenih sredstava. Kao razlog takvog zahtjeva navodi kako je tuženik uplaćena sredstva stekao bez osnove jer među društvima tužitelja i tuženika nije postojao vjerovničko dužnički odnos, pa nije bilo osnove plaćanja. Za ovaj sud navedene nesporne činjenice bile su dostatne za ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva i njegovo odbijanje. Okolnost na koju se tužitelj pozvao o tome kako je do predmetne transakcije došlo iz razloga što je bivši tužiteljev direktor imao protupravni interes tužiteljevim sredstvima platiti umješača jer je u tom društvu većinski član, ne dovodi u pitanje utvrđene činjenice.Ako je tome doista tako bilo, odnosno ako je član uprave - direktor tužiteljevog društva protivno interesu tog društva poduzimao određene radnje na štetu društva, onda je tužitelj mogao ustati protiv njega tužbom za naknadu štete na temelju odredbe čl. 273. ZTD-a. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske br. Pž-3584/11 ************ Kad je u revizijskom postupku ukinuta pravomoćna presuda na temelju koje je, u ovršnom postupku prisilno naplaćena tražbina, osnovan je zahtjev za vraćanje onog što je naplaćeno u ovršnom postupku, na temelju stjecanja bez osnove, neovisno o tome što između stranaka i dalje traje postupak o istoj tražbini. VSRH, Rev-737/2002-2 od 21. rujna 2005. godine. ********************* Kad je iznos dosuđen pravomoćnom presudom tuženik isplatio tužitelju, a ta je presuda odlukom revizijskog suda naknadno ukinuta uz vraćanje predmeta na ponovno suđenje, tužitelj je u obvezi vratiti tuženiku primljeni iznos neovisno o tome kakav će biti rezultat ponovnog suđenja. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 516/2010-2 od 14.7.2010. ************* „Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju zastara prava zahtijevati vraćanje stečenog po osnovi koja je kasnije otpala nije mogla početi teći prije no što je VSRH donio prije navedenu presudu i prije nego što je ta presuda dostavljena ovdje tužiteljici.‟ VS RH Revt-141/16-2 od 1. veljače 2017 ******************* "Prema ocjeni ovog revizijskog suda, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u ovom predmetu radi se o stjecanju bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok – čl. 371. ZOO), a zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je dan kada je tužitelju dostavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006.‟ VS RH Revr-1787/12-2 od 6. veljače 2013 ************* Kada vraća ono što je stekao bez osnove, nepošteni stjecatelj dužan je platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Sažetak: Prema tome, s obzirom na nesporno utvrđene činjenice, sukladno navedenoj odredbi iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a, tuženik je dužan tužitelju isplatiti utuženi neosnovano stečeni iznos od 25.465,64 kn sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a). Tuženik ne spori činjenicu da se naplatio iako za to nije imao pravne osnove od samog početka, što znači da je bio nepošteni stjecatelj od trenutka stjecanja. VTs RH Pž-4079/10, od 13. svibnja 2014. ************* Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi s tim da je strana koja vraća novac dužna platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila. S obzirom na to da se radi o zahtjevu za vraćanje danog po osnovi stjecanja bez osnove (ugovor je raskinut pa je ta osnova prestala) primijenit će se opći zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Prema toj odredbi rok je pet godina. Odredbom članka 215. Zakona o obveznim odnosima, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-1467/96 od 6. prosinca 2000 *********** Pravomoćna i ovršna presuda Općinskog suda od 20. studenoga 2006., na temelju koje je tužitelj isplatio tuženici utuženi iznos od 142.248,80 kn, a koja je kasnije ukinuta revizijskom odlukom uz vraćanje predmeta na ponovno suđenje, u vrijeme plaćanja predstavljala je valjanu pravnu osnovu tuženičina stjecanja tih novčanih sredstava. Ukidanjem presude ta je osnova otpala, pa je na temelju odredbe čl. 1111. st. 3. ZOO-a tada nastala obveza vraćanja navedenog iznosa. Ta obveza je bezuvjetna pa tuženica neosnovano smatra da je za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja za vraćanje tih sredstava od značenja daljnji tijek parnice u kojoj je ukinuta presuda na temelju koje je izvršeno plaćanje, jer je nakon ukidanja ta presuda bez učinka, a nova presuda kojom bi tužbeni zahtjev bio prihvaćen može predstavljati novu samostalnu osnovu na temelju koje će tužitelj biti dužan namiriti tuženici tražbinu u skladu s tom presudom." Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj Rev 516/10-2, od 14. srpnja 2010 ************* Riječ je o stjecanju bez osnove ako dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nije utemeljen na pravnom poslu ili u zakonu. Time nastaje obveznopravni odnos koji djeluje inter partes i u kojem je stjecatelj dužnik, a osoba čiji je dio imovine prešao u imovinu stjecatelja jest vjerovnik. (Privredni sud Hrvatske, Pž–3437/93 od 28. prosinca 1993., Praxis, 2/36) **************** Osoba koja nije stanar, a koristila je i adaptirala stan, ne može od stanara tražiti povrat više uloženih sredstava s naslova stjecanja bez osnove budući da stanar nije vlasnik stana. (Vrhovni sud Republike Hrvatske,27 Rev–3097/91, od 12. lipnja 1991.) ************"** Osnovanost zahtjeva za vraćanje isplaćenog po osnovi stjecanja bez osnove ne ovisi o krivnji stjecatelja već o tome ima li isplata osnove u pravnom poslu ili zakonu. (Županijski sud u Bjelovaru, Gž–1297/99, od 2. rujna 1999.) ************ Kada je vjerovnik naplatio zatezne kamate temeljem pravomoćne odluke suda, on je taj iznos stekao temeljem valjane pravne osnove te dužnik ne može osnovano tražiti u novoj parnici vraćanje iznosa zateznih kamata koje su plaćene preko propisane stope pozivom na institut stjecanja bez osnove. (VS HR, Rev–2/2000, od 13. travnja 2000.) *********** Potraživanje naknade koristi koju je imala osoba upotrebljavajući tuđu stvar u svoju korist zastarijeva u općem zastarnom roku. (VS RH, Gzz–6/85, od. 12. rujna 1985.) ********** Ako netko neovlašteno uporabi tuđu stvar u svoju korist, imatelj stvari može zahtijevati da mu naknadi protuvrijednost materijalne koristi koju je imao od uporabe tuđe stvari i to do isteka općeg zastarnog roka od pet godina. (Vps, Pž–303/82, od 29. lipnja 1982.) ********** Zastarijevanje potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ne od trenutka kada je vjerovnik saznao za povećanje. (VS RH, Rev–421/1992, od 25. lipnja 1992.) ************ Banka koja je u zabludi isplatila fizičkoj osobi svotu strane valute koja joj nije pripadala, može tražiti i vraćanje navedenih svota u istoj valuti. (VS RH, Rev–653/90 od 25. srpnja 1990.) *********** Zahtjev prodavatelja da mu kupac prije isporuke automobila isplati razliku do konačne cijene ne može se smatrati prinudom kad je takva obveza kupca predviđena ugo- vorom. Tužitelj stoga nema pravo na povrat onoga što je platio. (VS RH, Rev–1250/94, od 23. travnja 1997.) *********** Prijetnja raskidom ugovora ne mora imati značenje prinude odnosno prijetnje u smislu odredbe čl. 60. Zakona o obveznim odnosima i stoga tužitelj s te osnove nema pravo na povrat. (VS RH, Rev–2449/94, od 30. travnja 1997.) ************ Savjestan stjecatelj je onaj kojemu je temeljem pravomoćne sudske odluke isplaćena naknada nematerijalne štete, bez obzira na to je li ona isplaćena dobrovoljno ili u ovršnom postupku. (Županijski sud u Gradu Zagrebu, Gž–392/96, od 22. listopada 1996.) ******************* Tko plati znajući da nije obvezan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje novca osim ako je zadržao pravo traženja novca natrag ili ako je platio da bi izbjegao prisilu. (VS RH, Rev–953/82, od 13. siječnja 1983.) ************* Utvrđeno je da je tužiteljeva imovina smanjena u korist tuženikove pogreškom tužitelja kao osiromašene osobe. Ta se pogreška nikako ne može smatrati ispričivom zabludom, već očitim nemarom i neusklađenosti rada tužiteljevih službi. (VS RH, II Rev–86/87 od 22. listopada 1987., PSP–38/74) ****************** Procijenjeno je da nije savjestan pribavitelj osoba koja je nakon proteka roka određenog vremena mogla znati da joj je dva puta plaćena renta zbog izgubljene zarade. Zato takva osoba ne može osnovano zadržati drugi put plaćenu svotu za isti dug. (VS RH, Rev–214/89, od 4. listopada 1989.) ********** Zajmoprimatelj je obvezan zajmodavcu vratiti iznos koji je primio zajedno s kamatama. Dakle, ako je zajmodavac po akceptnom nalogu naplatio veću svotu, višak koji prelazi ugovoreni iznos zajma zajedno s kamatama stekao je bez osnove i obvezan je taj iznos vratiti zajmoprimatelju. (Visoki trgovački sud RH, Pž–938/94, od 11. travnja 1995.) ************ Tuženik je od tužitelja primio svotu od 30.000 DEM i to iznos od 23.000 DEM dana 4. ožujka 1994., a iznos od 7.000 DEM 25. ožujka 1994., sve u svrhu da tu novčanu svotu tuženik preda poduzeću M., a na ime troškova realizacije inozemnog kredita. Tuženik navedenu svotu nije predao poduzeću M. već ju je neovlašteno zadržao za sebe. Na temelju takvog utvrđenja, a primjenom odredbi čl. 210. st. 3. i čl. 214. ZOO-a, tuženik je obvezan tužitelju isplatiti navedenu novčanu svotu sa zateznom kamatom koju je Zagrebačka banka plaćala na devizne štedne uloge valute DEM, a koja teče od dana kada je tužitelj tuženiku predao navedene novčane iznose do isplate, sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju na dan isplate. (VRHS RH, Rev–1046/02, od 17. ožujka 2004.) ************ Osoba koja je u očekivanju sklapanja braka radila za svog zaručnika i time pridonijela povećanju njegove imovine ima pravo na naknadu na osnovi neosnovanog obogaćenja ako nije došlo do sklapanja braka. (VS RH, Gž–1796/79, od 20. ožujka 1979.) *********** Obveza vraćanja stečenog bez osnove nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu (u ovom slučaju ugovor o uzdržavanju) koja se nije ostvarila. (VS RH, Rev–686/88, od 26. listopada 1988.) ************ Kad je viši carinski organ ukinuo zaštitnu mjeru oduzimanja automobila koju je izrekao niži carinski organ na temelju čl. 386. Carinskog zakona, tada je prestala pravna osnova za plaćanje troškova dopreme, čuvanja i ležarine automobila. Stoga osoba koja je morala platiti te troškove prilikom preuzimanja vozila ima pravo zahtijevati njihovo vraćanje. (VS RH, Rev–2364/81, od 6. travnja 1982.) ************ Jedna od ugovornih strana može zahtijevati naknadu koristi koju je druga strana ostvarila neovlaštenom uporabom njezinih sredstava (strojeva) nakon raskida ugovora o ortakluku. (VS RH, Rev–2126/88, od 11. travnja 1989., PSP–44/96) ************ Ako je poništeno rješenje nadležnog upravnog tijela o obvezi plaćanja poreza na promet nekretninama i pravima, osoba od koje je naplaćen porez ima pravo na kamate na iznos vraćenog novca koji nije bila dužna platiti i to za razdoblje od izvršene uplate do isteka roka za uplatu razrezanog poreza prema novom rješenju. (VS RH, Rev–53/90, od 26. rujna 1990.) ************* Od osobe koja se protupravno koristila stambenim prostorom vlasnik može potraživati naknadu koristi koju bi ostvario njegovim iznajmljivanjem podstanarima samo ako dokaže da bi upravo na taj način ostvario prihod. (VS RH, Rev–948/89, od 14. prosinca 1989., PSP–47/82) ********* Suvlasnik koji se bez naknade koristi suvlasničkim dijelom nekretnine drugoga suvlasnika neosnovano se obogatio za visinu najamnine koju bi inače morao plaćati, pa je to korist koju je obvezan naknaditi i to u nominalnoj svoti najamnine kako bi ona dospi- jevala za naplatu. (VS RH, Rev–1881/91, od 28. studenoga 1991., Izbor–93/113) *************** Zahtjev vlasnika, kojemu je oduzimanjem posjeda onemogućeno korištenje njego- va stana, za naknadu troškova najamnine isplaćene za drugi iznajmljeni stan, predstavlja odštetni zahtjev, a ne zahtjev za naknadu koristi od uporabe tuđe stvari. (VS RH, Rev–2565/86, od 28. travnja 1987.) *********** 4. O zahtjevu podstanara ili osobe koja se bez pravnog osnova koristi stanom, o vraćanju sredstava koja je ta osoba uložila za poboljšanje uvjeta stanovanja valja odlučiti primjenom propisa o poslovodstvu bez naloga. (VS RH, Rev–948/89, od 14. studenoga 1989.) ************ Radnik koji je dokupio staž umjesto organizacije ispunjavajući njezinu zakonsku obvezu ima pravo na naknadu plaćenog iznosa. (VS RH, Rev–3221/93, od 25. studenoga 1993.) ********* Kada je poslodavac propustio platiti doprinose za mirovinsko osiguranje, pa osiguranik sam plati te doprinose, ali u vrijeme kada je već nastupila zastara potraživanja s naslova dužnih doprinosa, ne može od poslodavca zahtijevati povrat plaćenih iznosa. (VS HR, Rev–1736/90, od 21. ožujka 1991.) ******** Komunalno poduzeće dužno je platiti općini trošak popravka kanalizacije, jer je to poduzeće po zakonu dužno održavati kanalizaciju. (Visoki trgovački sud, Pž–1213/93, od 18. listopada 1994.) ************** Tuženik je bio u obvezi platiti porez na promet nekretnina, no platio ga je tužitelj koji je bio zakonski solidarni jamac. Tužitelju pripada pravo tražiti od tuženika naknadu plaćene svote, jer u toj situaciji vrijede pravila o vraćanju onoga što je plaćeno bez osnove. (VS RH, Rev–3595/93, od 4. svibnja 1995.) *********** U konkretnom slučaju tužitelj i ne tvrdi da je dio njegove imovine prešao u imovinu tuženika, nego da je treća osoba I. Č. izvršila uplatu određenih sredstava na žiro–račun tuženika. Kako nikakav dio imovine tužitelja nije prešao u imovinu tuženika, to nije tužitelj aktivno legitimiran potraživati vraćanje uplaćenih sredstava. Eventualno bi I. Č., koji je sredstva uplatio, mogao u posebnoj parnici tražiti povrat navedenog iznosa, ali opet pod određenim uvjetima. Zato ovaj sud ocjenjuje da na strani tužitelja nema aktivne legitimacije. Ništa ne mijenja na stvari što je tužitelj bio vlasnik stana i da je kupac I. Č. cijenu pogrešno platio tuženiku umjesto tužitelju. (Privredni sud Hrvatske, Pž–3437/93, od 28. prosinca 1993.) ************* Postojanje mogućnosti protuovrhe ne isključuje pravo na podnošenje tužbe zbog stjecanja bez osnove. (VS RH, Rev–112/92, od 29. prosinca 1993.) *********** Bivši bračni drug, koristeći suvlasnički dio nekretnine drugog bivšeg bračnog druga, neosnovano se obogatio i to za razmjeran iznos najamnine koji bi se ostvario iznajmljivanjem tog dijela nekretnine. (VS RH, Rev–1419/98, od 9. svibnja 2001.) ******** Visina koristi koju su tuženici stekli, koristeći se radom i uslugama tužitelja bez osnova, utvrđuje se prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude. (VS RH, Rev–686/88, od 26. listopada 1988.) ********** Onaj koji je stekao bez osnove obvezan je vratiti ono što je stekao na taj način i to prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude. U konkretnom slučaju to znači da valja utvrditi za koliku je vrijednost ulaganjem sredstava tužitelja povećana prometna vrijednost stambenog objekta tuženoga u vrijeme presuđenja. Ako bi ulaganjem sredstava tužitelja u objekt tuženika porasla prometna vrijednost stambenog objekta tuženika, radilo bi se o stjecanju bez osnove na strani tuženika. (VS RH, Rev–227/93, od 3. studenoga 1993.) *********** Na iznos neosnovano više zaračunate cijene stana prodavatelj je kupcu obvezan platiti kamate koje teku od dana kada je kupac uplatio taj iznos. (VS HR, Rev–1486/86, od 28. listopada 1986.) ************* Zajmoprimac je obvezan zajmodavcu vratiti iznos koji je primio zajedno s kamatama. Stoga, ako je zajmodavac po akceptnom nalogu naplatio veću svotu, višak koji prelazi ugovoreni iznos zajma zajedno s kamatama stekao je bez osnove. (VS RH, Pž–938/84, od 11. travnja 1995.) ************* Obveza svake strane glede plaćanja zateznih kamata na iznos koji je primila na osnovi ništavog pravnog posla i koji je dužna vratiti procjenjuje se prema odredbama o opsegu vraćanja pri stjecanju bez osnove. (VS RH, Rev–999/92, od 7. srpnja 1993.) **************** Osiguratelj ne može tražiti vraćanje svote isplaćene u ime naknade štete zbog tjelesne ozljede, narušenja zdravlja ili smrti ako je isplata izvršena prema pravomoćnoj presudi, jer valja smatrati da je naknada izvršena savjesnom stjecatelju, pri čemu nije odlučujuće što je u revizijskom postupku oštećeni odbijen u tom dijelu tužbenog zahtjeva. (VS HR, Rev–1491/87, od 24. prosinca 1987.) ************* Dijete koje pridonosi uzdržavanju roditelja znajući da na to nije obvezno ne može zahtijevati vraćanje isplaćenih svota. S obzirom na takva utvrđenja nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo zauzevši stajalište da je tužiteljica pridonosila uzdržavanju svoje majke smatrajući da je to moralna obveza kćeri prema majci, a da to nije bila obvezna. Stoga se tuženica nije neosnovano bogatila za svote koje je tužiteljica davala za njezino uzdržavanje. S obzirom na izneseno, tužiteljica je, znajući za raskid ugovora sa svojom majkom, pridonosila njezinom uzdržavanju, a da na to nije bila prisiljena ni obvezana (osim moralne obveze). Tako postupajući, tužiteljica je dobrovoljno pristala na smanjenje svoje imovine za svote koje je davala za uzdržavanje svoje majke. Stoga je neosnovano njezino traženje danih svota za majčino uzdržavanje i sudovi su pravilno odbili njezino tužbeno traženje. (VS HR, Rev–350/88, od 21. rujna 1988.) *************** U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7. ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. ZV radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015. i Rev-x 358/11-2 od 20. studenoga 2013.
  11. Ugovor o doživotnom uzdržavanju u sudskoj praksi

    Ugovorna strana u ugovoru o doživotnom uzdržavanju je osoba koja se obvezuje da uzdržava doživotno drugu ugovornu stranu ili treću osobu kao primaoca uzdržavanja kojemu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njezin dio, pa ako takvu obvezu uzdržavanja nije preuzela osoba navedena u ugovoru kao davatelj uzdržavanja i ne radi se o ugovoru o doživotnom uzdržavanju. Županijski sud u Bjelovaru Gž-1951/97 od 22. I. 1998 *********** Kad nužni nasljednik tvrdi da je ugovor o doživotnom uzdržavanju djelomično i ugovor o darovanju, ovlašten je tražiti vraćanje dara a da ne traži poništenje ugovora. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 252/94, od 29. V. 1997. *********** Smatra se da je oporučitelj koji je zaključio ugovor o doživotnom uzdržavanju nekoliko dana nakon sastava oporuke, opozvao namjenu stvari koju je nekome namijenio oporukom. Županijski sud u Varaždinu, Gž-1360/06-2, od 27. XI. 2006. ********* Osoba koja u ostavinskom postupku ustvrdi, da je s ostaviteljem zaključila ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji u biti predstavlja oporuku, smatra se strankom u ostavinskom postupku. Županijski sud u Bjelovaru, Gž-175/01-2, od 8. II. 2001 ********* Postupak prekinut smrću tužiteljice ne mogu preuzeti osobe koje su na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju s tužiteljicom kao primateljicom uzdržavanja stekle nekretninu koja je predmet spora, jer nisu njezini nasljednici. Županijski sud u Zagrebu, Gž-407/10-2, 29. VI. 2010. ******** Ako predmet prijenosa vlasništva na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju nakon smrti primatelja uzdržavanja imaju biti sve nekretnine u vlasništvu istoga, onda davatelj uzdržavanja stječe pravo vlasništva i na nekretninama koje je primatelj uzdržavanja stekao nakon zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju a koje su u trenutku njegove smrti bile u njegovu vlasništvu. Županijski sud u Varaždinu, Gž-1128/09-2, od 9. XI. 2009. ******** Postojanje pravno valjanog ugovora o doživotnom uzdržavanju na temelju kojeg je ostavinska imovina prenesena na davatelja uzdržavanja isključuje raspravljanje o ostavinskoj imovini, bez obzira na to što ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama, budući da je bit ugovora o doživotnom uzdržavanju da se prijenos prava vlasništva odgađa do smrti primatelja uzdržavanja, te da časom smrti primatelja uzdržavanja pravo vlasništva na imovini koja je predmet ugovora prelazi na davatelja uzdržavanja, a što pak znači da u času smrti primatelj uzdržavanja više nije vlasnik nekretnina, kojih je bio vlasnik do svoje smrti. Županijski sud u Varaždinu, Gž-703/06-2, od 17. VII. 2006. ********** Davatelj uzdržavanja kao ugovorna strana u ugovoru o doživotnom uzdržavanju s ostaviteljem ne smatra se strankom, niti osobom koja ostvaruje neko pravo iz ostavine. Županijski sud u Zagrebu - ŽS ZgGž 4070/1996 ***** Kad su nakon zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju voljom primatelja uzdržavanja nastupile okolnosti koje su se mogle predvidjeti, a davatelj uzdržavanja je drugačije obveze i dalje spreman izvršavati, to je razlog da se odnosi stranaka ponovno urede u izvanparničnom postupku, odnosno da se izmijeni postojeći ugovor, ali ne da se ugovor raskine. Županijski sud u Zagrebu, Gž-3777/06, od 6. III. 2006 ********* Okolnost da je primatelj uzdržavanja umro nekoliko mjeseci nakon sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju sama po sebi ne utječe na njegovu pravnu valjanost jer takav ugovor sadrži u sebi i elemente aleatornosti. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 183/10-2, od 15. IX. 2010. ********** Ugovor o doživotnom uzdržavanju u kojem je primatelj uzdržavanja izjavio da davatelju uzdržavanja ostavlja svu svoju imovinu pa i onu koju će imati u trenutku smrti, pravno je valjan i proizvodi sve namjeravane učinke. Županijski sud u Rijeci, Gž-786/01, od 18. IX. 2002. ******** Ugovor o doživotnom uzdržavanju koji nije sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od suca ne može konvalidirati iako je izvršen. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 898/94, od 21. X. 1998. ********* Sudac nije ovlašten uskratiti ovjeru ugovora o doživotnom uzdržavanju koji nema točnu oznaku nekretnine i površine, niti je ovlašten ispitivati osnovu stjecanja prava vlasništva primatelja uzdržavanja. Županijski sud u Zagrebu, Gž-9913/00, od 18. II. 2003. ********** Okolnost da je u zemljišnim knjigama uknjiženo pravo fiducijarnog vlasništva radi osiguranja novčane tražbine, nije zapreka za ovjeru ugovora o doživotnom uzdržavanju prethodnog vlasnika. Županijski sud u Zagrebu, Gž-2018/03, od 28. X. 2003. ********* Predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti i buduća imovina. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2082/99, od 21. VIII. 2002. ********* Kada je rješenje Centra za socijalnu skrb kojim je staratelju za poseban slučaj odobreno sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju naknadno poništeno, tada je i zaključeni ugovor o doživotnom uzdržavanju ništav. Županijski sud u Varaždinu, Gž-1428/08-2, od 8. XII. 2008. ******* Osoba koja nije stranka ugovora o doživotnom uzdržavanju, niti je pozvana na nasljeđivanje, nije aktivno legitimirana za pobijanje (poništenje)tog ugovora. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 753/01, od 18. XII. 2001. ********* Okolnost da je primateljica uzdržavanja ugovorom raspolagala nekretninama koje nisu njezino vlasništvo ne čini taj ugovor ništavim, već on za vlasnika ne proizvodi pravni učinak. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1365/96, od 21. II. 2001. ***** Nije pravno valjan ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim imovina primatelja uzdržavanja prelazi u vlasništvo treće osobe koja nije ugovorna strana. Županijski sud u Zagrebu, Gž-6370/08-2, od 10. V. 2011. ****** Skrbnik ne može sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju sa štićenikom. Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-1342/06, od 27. IX. 2007. ********* Ocijenjeno je uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, da okolnost da je davatelju uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora bila poznata teška bolest primateljice uzdržavanja, i da je ona umrla kratko vrijeme iza toga, sama po sebi ne ukazuje na ništavost ugovora kada je bilo neizvjesno koliko će dugo primateljica uzdržavanja živjeti. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 207/00, od 6. VI. 2000. ******** Izvršavanjem obveze za vrijeme braka sa ostaviocem iz zaključenog ugovora o doživotnom uživanju zaključenim prije njezinog braka sa ostaviocem tužiteljica nije mogla steći pravo vlasništva po osnovu ugovora o doživotnom uzdržavanju koje je pravo već prethodno stekao isključivo ostavilac kao davalac uzdržavanja, pa bi prvotužiteljici s tog osnova ako za to postoje pretpostavke - eventualno pripadao samo obveznopravni zahtjev. VS RH Rev 3257/1993-2 od 30.03.1994 ******* Ne postoji niti jedan relevantan medicinski pokazatelj iz kojeg bi proizlazilo da pok. S. D. R., u trenutku sklapanja (i ovjere) Ugovora o doživotnom uzdržavanju, ne bi bio sposoban za rasuđivanje. Naime, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je proveo vještačenje po medicinskom vještaku dr. P. S., koji je odgovorio na sve prigovore tužiteljice. Prema odredbi čl. 261. st. 3. ZPP ako u mišljenju jednog ili više vještaka postoje proturječnosti ili nedostaci, ili se pojavi sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka. Kako nižestupanjski sudovi u nalazu vještaka nisu naišli na proturječnosti ili nedostatke, to su pravilno zaključili da je pok. S. D. R. u trenutku zaključenja predmetnog ugovora bio sposoban za rasuđivanje i sklapanje predmetnog ugovora u smislu čl. 56. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), pa da slijedom toga isti nije ništav u smislu odredbe čl. 103. i 104. ZOO. VS RH Rev-x 42/11-2 od 30.03.2011. ******* Prema odredbi čl. 26. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje u tekstu: ZOO) ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile u bitnim sastojcima ugovora, a prema odredbi čl. 28. st. 1. ZOO volja za sklapanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, - dok prema odredbi st. 2. toga zakonskog članka izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno. Izjava volje da bi bila pravovaljana mora potjecati od osobe sposobne za rasuđivanje, jer osoba nesposobna za rasuđivanje ne može slobodno i ozbiljno izraziti svoju volju u pravnom smislu. Sposobnost, odnosno nesposobnost za rasuđivanje za slučaj spora utvrđuje sud na temelju nalaza i mišljenja medicinskih vještaka, jer je za utvrđenje te činjenice potrebno stručno znanje iz medicinske struke, kojim sudac ne raspolaže u dovoljnoj mjeri. Stoga ocjena suca koji je izvršio ovjeru određenog ugovora o doživotnom uzdržavanju smatrajući da ne postoje zapreke za obavljanje sudske ovjere, ne sprječava sudsko utvrđenje u parničnom postupku da je ugovorna strana ugovora o doživotnom uzdržavanju bila nesposobna za rasuđivanje u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, ako se to utvrđenje temelji na nalazu i mišljenju medicinskog vještaka. VS RH Rev 847/10-2 od 05.01.2011. ********* Ocijenjeno je da je drugi bračni drug pristao na raspolaganje ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju kojeg je kao primatelj uzdržavanja sklopio jedan od bračnih drugova (čiji je predmet bila zajednička imovina bračnih drugova), kad je nazočio sklapanju ugovora i znao za njegovo postojanje. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1277/09-2, od 13. IV. 2010. ********** U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da su stranke sklopile ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Riječ je očito o takvom ugovoru jer su stranke ugovorile da tužiteljica kao primateljica uzdržavanja daje tuženicima kao davateljima uzdržavanja vlasništvo stana i posjed stana odmah nakon potpisa tog ugovora od 10. svibnja 1999. Činjenica da su stranke nazvale taj ugovor ugovorom o doživotnom uzdržavanju, zbog pogrešnog naziva ugovora, ne dovodi u sumnju njegovu pravnu bit, tj. da je riječ o ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju. VS RH Rev 865/05-2 od 06.04.2006. ********* Ako nakon smrti davatelja uzdržavanja njegov nasljednik, i onda kada na to nije izričito pozvan od strane primatelja uzdržavanja, ne nastavi sa izvršavanjem ugovora (pružanjem ugovorenog uzdržavanja) ili ako na neki drugi nedvojben način ne izrazi pristanak za preuzimanje obveze uzdržavanja, smatra se da je ugovor o doživotnom uzdržavanju prestao ex lege časom smrti davatelja uzdržavanja. Županijski sud u Bjelovaru, Gž-564/14-2, od 27. XIII. 2015. ************ Kada nasljednici spore pravnu valjanost ugovora o doživotnom uzdržavanju ostavitelja (kao primatelja uzdržavanja) i treće osobe koja nije i njegov nasljednik (kao davatelja uzdržavanja) tada spor o činjenicama od kojih ovisi sastav ostavine ne postoji između stranaka ostavinskog postupka, pa onda nema mjesta ni prekidu postupka radi upućivanja nasljednika na parnicu protiv treće osobe. Županijski sud u Bjelovaru, Gž-71/14-4, od 22. I. 2015. ******************** Ako je ostavitelj ugovorom o doživotnom uzdržavanju zaključenim s jednim od zakonskih nasljednika otuđio svoju imovinu, a preostali zakonski nasljednici osporavaju pravnu valjanost tog ugovora, radi se o sporu među nasljednicima i to, da li neka imovina ulazi u ostavinu sud neće odlučiti u skladu s odredbama čl. 214. Zakona o nasljeđivanju da se ne raspravlja ostavina, već će u skladu s odredbama čl. 223. Zakona o nasljeđivanju prekinuti ostavinsku raspravu i uputiti nasljednike da povedu parnicu. Županijski sud u Bjelovaru, Gž-397/01-2, od 12. III. 2001. *************** "Imovina stečena na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, za vrijeme trajanja bračne zajednice, bračna je stečevina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, neovisno o tome, jesu li stranke tog ugovora na strani davatelja uzdržavanja jedan ili oba bračna druga" Budući da u primjeni odredbe čl. 252. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 162/98 – dalje: ObZ – koji je bio u primjeni od 1. srpnja 1999. do 22. srpnja 2003.) tako i u primjeni odredbe čl. 248. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11 – dalje: ObZ/03), bračna stečevina predstavlja imovinu koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine. S druge strane, vlastita imovina prema odredbi čl. 257. st. 2. ObZ, istovjetno odredbi čl. 253. ObZ/03, predstavlja imovinu koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od one iz čl. 257. st. 2. ObZ/98, te iz čl. 253. ObZ/03 (nasljeđivanje, darovanje i sl.). Ugovor o doživotnom uzdržavanju u svojim bitnim obilježjima je naplatni pravni posao. Tek iznimno može biti riječ o mješovitom pravnom poslu koji sadrži i ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o darovanju, a to samo u okolnostima ako je pri njegovu zaključivanju bila svjesna nerazmjerna korist za davatelja uzdržavanja i ako su ugovorne strane u vrijeme sklapanja ugovora svjesne postojanja nerazmjera i na njega dobrovoljno pristaju. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x-29/2015-2 od 7. veljače 2017.
  12. Bračna stečevina u sudskoj praksi

    "Ukoliko se radi o imovini koju su stranke kao bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, tada činjenica da se na imovinu uknjižio tuženik kao vlasnik u 1/1 dijela, ne dovodi u pitanje pravno svojstvo ove imovine niti dovodi u pitanje suvlasnički udjel tužiteljice na toj imovini, ako stranke nisu drugačije ugovorile.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 577/08-2, od 1. travnja 2009.; „Prilikom utvrđenja suvlasništva na bračnoj stečevini, sud nije ovlašten odrediti umjesto diobe, isplatu vrijednosti suvlasničkog dijela, osim ako se utvrdi da jednom od suvlasnika pripada znatno manji dio stvari.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž. 385/05-2, od 30. lipnja 2005. "Za ocjenu prava vlasništva bračnih drugova na bračnoj stečevini, mjerodavni su propisi koji su vrijedili u vrijeme njezina stjecanja " (Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 57/2005-2, od 14. prosinca 2005). „Kada je stjecanje zajedničke imovine (obiteljske kuće) započelo prije, a završilo poslije stupanja na snagu Obiteljskog zakona, za pravilnu primjenu materijalnog prava pri odlučivanju o udjelima supružnika u toj imovini, potrebno je utvrditi kada je izvršen pretežiti dio radova na izgradnji objekta, budući da o tome ovisi hoće li se stjecanje bračne stečevine prosuđivati primjenom odredaba Zakona o braku i porodičnim odnosima ili primjenom odredaba Obiteljskog zakona.“ – Odluka Županijskog suda u Bjelovaru, br. Gž-657/09-2, od 26. ožujka 2009. „Imovina stečena na temelju statusa ratnog vojnog invalida Domovinskog rata, ne može se smatrati imovinom stečenom u braku i kao takva ne može predstavljati bračnu stečevinu stranka“. -Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 1365/2008-2, od 10. veljače 2010; „Ne predstavlja bračnu stečevinu nekretnina koju je jedan bračni drug stekao na ovršnoj javnoj dražbi i platio je novcem koji nije predstavljao bračnu stečevinu.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 369/06-2, od 26. ožujka 2008. "Sklapanjem braka ne mora nastati istovremeno i bračna zajednica (nije dovoljno da brak formalno postoji, već je potrebno da bračnidrugovi stvarno žive u bračnoj zajednici), ali bračna zajednica je sastavni dio braka i može trajati jedino isključivo za trajanja braka. Postojanje bračne zajednice sud treba utvrditi ako postane sporno smatra li se određena imovina bračnom stečevinom ili se radi o vlastitoj imovini. Teret dokazivanja o trenutku prestanka bračne zajednice na onom je bračnom drugu koji tvrdi da je bračna zajednica određenog dana prestala jer se u protivnom presumira da bračna zajednica traje sve do prestanka braka. U sudskoj praksi je ocijenjeno da okolnost što su stranke stanovale odvojeno, uz činjenicu da je do toga došlo voljom stranaka i da su se dugotrajno nastavili svakodnevni kontakti stranaka, ne upućuje na postojanje prekida bračne zajednice (Vrhovni sud RH, br. Rev 361/92-2, od 12. ožujka 1992) . "Ako bračni drugovi steknu određenu imovinu nakon prestanka bračne zajednice,ta imovina ne ulazi u bračnu stečevinu. Također, da bi se u postupku utvrdila bračna stečevina bračnih drugova, nije potrebno da je brak između stranaka razveden.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž.1064/07-2, od 13.veljače 2008. Rad je konstitutivni element za nastanak bračne stečevine. U obzir dolazi svaki oblik rada kojim se stvara vrijednost odnosno koji je jedan od bračnih drugova upotrijebio za stvaranje imovine koja ima status bračne stečevine.To može biti rad na temelju kojega se ostvaruje pravo na plaću ili naknadu,ostvarivanje prihoda samozapošljavanjem, obavljanjem poljodjelskih poslova, a kao udjel bračnog druga uzima se i rad u kućanstvu, rad oko odgoja i brige o djeci ili drugim članovima obitelji te svaki drugi oblik rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine (Vrhovni sud RH, br. Rev 1084/08-2, od 29. listopada 2008.) „Imovina koju je jedan bračni drug stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ne predstavlja posebnu imovinu tog bračnog druga ako je ta imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice i ako su oba bračna druga prihvatila i izvršavala obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je sklopio jedan bračni drug.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br.Gž.910/12-2, od 4. veljače 2013. „U konkretnom slučaju zato nema sumnje u pravilnost zaključka da je tužiteljica, nakon što su roditelji tuženika ovome darovali prijeporne nekretnine u cijelosti, 1/2 istih stekla od tuženika temeljem darovnog ugovora, te da u tom dijelu ona predstavlja njezinu vlastitu (posebnu)imovinu.” – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 696/06-2, od 3. listopada2006. „Sudjelovanjem u otplati dijela kredita tijekom trajanja braka, kojim je prije zaključenja braka jedan od bračnih drugova kupio stan, drugi bračni drug ne stiče stvarno pravo na dijelu tog stana, već obveznopravni zahtjev razmjerno uloženim sredstvima u otplati kredita.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev3024/90-2, od 30. prosinca 1991.; „Novčana sredstva koje jedan bračni drug dobije kao kredit i otplaćuje ga, ne predstavlja njegovu vlastitu imovinu, a nakon razvoda braka dug tog bračnog druga s osnova kredita koji je utrošen za povećanje zajedničke imovine ili za druge zajedničke potrebe predstavlja dug koji tereti oba bivša bračna druga.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu,br. Gž.3608/13-3, od 17. srpnja 2013. “Iznosi isplaćeni jednom bračnom drugu s naslova naknade za pretrpljenu štetu ne predstavljaju bračnu stečevinu, nego posebnu imovinu tog bračnog druga.“ -Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 929/07-2, od 2. travnja 2008 "Kad bračni drug zahtijeva vraćanje sredstava uloženih u stan drugog bračnog druga, radi poboljšanja uvjeta stanovanja, treba uzeti u obzir da se bračni drug koji je ulagao i sam koristio rezultatima svojih ulaganja" Iz obrazloženja citiramo: “Pogrešan je pravni pristup nižestupanjskih sudova da je tuženica ulagala u stan za drugoga, jer je i ona stanovala u tome stanu i za vraćanje onoga što je tuženica u stan svog pokojnog supruga uložila treba postojati osnova ili u zakonu ili u ugovoru, a ako nje nema, nema ni obveze vraćanja. Osim toga valja imati na umu da bi se o zahtjevu za naknadu ulaganja učinjenih u stan pokojnog supruga tuženice moralo odlučivati tako da bi došli u obzir samo izdaci ako nisu obuhvaćeni koristima koje je sama tuženica imala korištenjem te stvari“. (Vs RH, Rev. 3547/94, od 29. 1. 1998. - Izbor odluka 1/1998 - 79) Da bi utvrdio da li otpremnina tužiteljice predstavlja bračnu stečevinu ili posebnu imovinu tužiteljice, sud je dužan utvrditi da li je tužiteljica otpremninu u stranoj državi primila ovisno o poslovnim rezultatima njezina poslodavca i bez obzira na duljinu njezinog staža kod istog poslodavca ili je ostvarenje naknade ovisilo o duljini trajanja radnog odnosa prije prestanka radnog odnosa, odnosno utvrditi kakvo pravno značenje ima isplaćena naknada prema propisima zemlje u kojoj je tužiteljica bila u radnom odnosu. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 773/08-3 od 15.IX.2008. * “Prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog poimanja u vezi s primjenom materijalnog prava nije u relevantnom pravcu raspravio predmet spora niti utvrdio pravnoodlučne činjenice i okolnosti. Naime, prvostupanjski sud svoju odluku – da su stranke suvlasnici za po jednu polovicu u izreci pobijane presude označene obiteljske kuće i pokretnina – temelji na odredbi članka 249. stavak 1. Obiteljskog zakona i utvrđenju da je ta imovina stečena za vrijeme trajanja braka i izvanbračne zajednice parničnih stranaka. Odredbe OBZ-a/03, pa tako i odredba njegovog članka 249. stavak 1., kojom je propisano da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici imovine stečene u braku, primjenjuje se na imovinske odnose bračnih drugova nastalih nakon stupanja na snagu toga Zakona (22. srpnja 2003.), a ne može se retroaktivno primjenjivati i na imovinske odnose bračnih drugova nastalih prije stupanja na snagu OBZ-a/03. – A u ovom konkretnom slučaju prema utvrđenjima prvostupanjskog suda očito je izgradnja sporne obiteljske kuće definitivno završena 2000., dakle prije stupanja na snagu OBZ-a/03. Stoga utvrđenje suvlasničkih dijelova stranaka u predmetnoj obiteljskoj kući treba izvršiti prema tada važećim propisima. Prije sada važećeg OBZ-a/03 bio je u primjeni Obiteljski zakon – NN 162/98 (dalje: OBZ/98), koji je stupio na snagu dana 1. srpnja 1999., kojim je također bila propisana (članak 253. stavak 1.) zakonska presumpcija da su bračni drugovi suvlasnici bračne imovine (“stečevine”) na jednake dijelove, ako nisu drugačije ugovorili. – A prije toga Zakona bio je u primjeni Zakon o braku i porodničnim odnosima (NN 11/78, 27/78 i 45/89 – dalje ZBPO), prema kojem se veličina suvlasničkih dijelova bračnih drugova u bračnoj imovini utvrđivala prema njihovim pojedinačnim doprinosima (radom i sredstvima) u stvaranju odnosno stjecanju te imovine. Stoga je za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu glede predmetne obiteljske kuće potrebno prethodno cjelovito raspraviti i pouzdano utvrditi koliki je bio doprinos (radom i sredstvima) pojedine od stranaka u izgradnji te kuće do 1. srpnja 1999., uz prethodno utvrđenje što je i koliko do tada izgrađeno i vrijednosti do tada izgrađenog, kao i vrijednosti onoga što je napravljeno nakon toga datuma, a što strankama pripada na jednake dijelove.” ŽS Du Gž 18/2006 * Ukoliko su tuženi pokretninu koja je predmet parničnog postupka prodali i predali u posjed trećoj osobi za vrijeme trajanja parničnog postupka, sud nije ovlašten odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi suvlasnicom predmetne pokretnine u . dijela. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 173/07-2 od 19.II.2007. * Ocijenjeno je da nije riječ o zajedničkoj imovini bračnih drugova, kad je automobil na kredit kupio jedan od bračnih drugova nakon što je već duže vrijeme bila prekinuta bračna zajednica. VSRH Rev 1289/2006-2 * Da bi se u postupku utvrdila bračna stečevina bračnih drugova, nije potrebno da je brak izmenu stranaka razveden. Županijski sud u Varaždinu, Gž.1064/07-2 od 13. II. 2008. * Činjenica da je tužiteljica bila suvlasnica u ¼ dijela predmetnih nekretnina temeljem bračne stečevine u vrijeme zasnivanja založnog prava na tim nekretninama, utječe na pravo stjecatelja založnog prava, bez obzira što ista nije bila upisana u zemljišne knjige, jer u konkretnom slučaju pred načelom povjerenja u zemljišne knjige, prednost ima načelo da nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1356/06-2 od 03.I.2007. * Adaptacija sastavnog dijela stana (drvarnice) od strane jednog bračnog druga, ne može se smatrati pravnom osnovom za samostalno stjecanje stvarnih prava na tom dijelu stana, ako je takva adaptacija, dogradnja ili nadogradnja, učinjena bez suglasnosti suvlasnika, već se o pravu na naknadu onome tko je dogradio, nadogradio ili preuredio zgradu, odlučuje prema pravilima obveznog prava. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 185/07-2 OD 30.V.2007. * Imovina stečena ugovorom o doživotnom uzdržavanju, koji ugovor su sklopili jedan bračni drug i primatelj uzdržavanja, smatra se vlastitom imovinom. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1360/06-2 od 27.XI.2006. * Kada se tužiteljica u tužbi poziva na pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva na pokretnini, temeljem bračne stečevine, tada u takvom sporu, kao tuženica ne može biti samostalno legitimirana tužiteljičina bivša svekrva, već je tužiteljica dužna tužbom obuhvatiti i bivšeg supruga, time da je tužbeni zahtjev potrebno postaviti u smislu utvrnenja suvlasničkih prava i za preostali dio suvlasničke pokretnine, a ne samo za 1/2 dijela pokretnine (automobila). Županijski sud u Varaždinu, Gž. 70/07-2 od 22.V.2007. * Prilikom utvrđenja suvlasništva na bračnoj stečevini, sud nije ovlašten odrediti umjesto diobe, isplatu vrijednosti suvlasničkog dijela, osim ako se utvrdi da jednom od suvlasnika pripada znatno manji dio stvari. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 385/05-2 od 30. VI. 2005. * Sud smije donijeti djelomičnu presudu i glede dijela zahtjeva koji je među strankama sporan. VSRH Rev 1289/2006-2 * Kada solidarna obveza nije posebno propisana zakonom, bračni drugovi su solidarno odgovorni ako je pravni posao iz kojeg proistječe dugovanje, usmjeren na stjecanje imovine koja ulazi u bračnu stečevinu, pri čemu je bračni drug, kojeg se tereti na solidarnu odgovornost s bračnim drugom koji je izravni dužnik, upoznat s osnovom zaduženja te ju je odobrio odnosno od toga prihvaća ostvarenu korist. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 632/07-2 od 12.IX.2007. * Početak tijeka zastarnog roka kada se zahtjeva povrat neosnovano stečenog, teče od dana stjecanja bez osnove, odnosno od dana kada je izvanbračni drug prodao nekretninu koja predstavlja imovinu stečenu izmenu izvanbračnih drugova za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice. Županijski sud u Varaždinu, Gž.505/07-2 od 22.I.2008. * Kada je stjecanje zajedničke imovine (obiteljske kuće) započelo prije a završilo poslije stupanja na snagu Obiteljskog zakona, za pravilnu primjenu materijalnog prava pri odlučivanju o udjelima supružnika u toj imovini, potrebno je utvrditi kada je pretežiti dio radova na izgradnji izvršen, jer od toga ovisi da li će se stjecanje bračne stečevine prosuđivati primjenom odredbi Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine” broj 11/78, 45/89 i 59/90), ili primjenom odredbi Obiteljskog zakona. Županijski sud u Bjelovaru, Gž-657/09-2 od 26. III. 2009. godine. Tužitelj nema pravo na isplatu vrijednosti darovane nekretnine ukoliko prije toga nije opozvao ugovor o darovanju, bez obzira što se radi o nekretnini koju je darovao izvanbračnoj supruzi. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1218/09-3 od 11.I.2010. * Nema mjesta spajanju parnice radi rastave braka i imovinsko-pravnog spora istih stranaka radi utvrđenja bračne stečevine. ŽS Ri Gž 451/2001 * Na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice do stupanja na snagu Obiteljskog zakona (1. srpnja 1999.) primjenjuju se odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima. VSRH Rev 171/2005-2 * Tužiteljica nema pravo stjecanja suvlasništva na kući, bez obzira na činjenicu što je zajedno sa izvanbračnim drugom dovršavala istu za vrijeme izvanbračne zajednice, ukoliko je predmetnu kuću sagradio izvanbračni drug prije početka izvanbračne zajednice. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 173/07-2 od 19.II.2007. – Potvrđneno VSRH, Rev. 745/07-2 od 09.IV.2008. * Okolnost da je tužitelju kao 100%-tnom invalidu Domovinskog rata, u skladu s člankom 16. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Narodne novine” broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 58/95 i 11/96), na cijenu utvrđenu prema članku 11. stavku 1. točke 1. do 6. tog Zakona, priznat popust od 100% dakle, da je taj stan imao cijenu od 0,00 kn, ne mijenja karakter ugovora o kupoprodaji tog stana između Republike Hrvatske odnosno MORH-a kao prodavatelja i tuženika kao kupca. Tuženik je, koristeći ovo pravo na popust prilikom kupnje stana, iskoristio svoje osobno pravo koje je stekao kao hrvatski vojni invalid, a imovina stečena na temelju tog prava ne može se smatrati imovinom koja bi bila stečena radom ili koja potječe iz te imovine. ŽS Vg Gž 958/2002-2 * Ugovor o utvrđenju i diobi zajedničke imovine u svezi s razvodom, nije ugovor o uređenju imovinskih odnosa (bračni ugovor) za koji se tražio oblik javnobilježničkog akta. VSRH Rev 2414/1996 Na temelju izvanbračne veze koja je trajala za vrijeme trajanja braka jednog od izvanbračnih drugova, ne mogu nastati imovinski odnosi na principima stjecanja bračne imovine. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1168/08-2 od 21.X.2008. * U sporu radi utvrđenja bračne stečevine koji je pokrenuo jedan bračni drug, treća osoba ne može biti utužena samostalno. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 70/07-2 od 22.V.2007. * Pobojnost sporazuma (izvan)bračnih drugova o imovinskim odnosima ne može se isticati prigovorom u parnici već temeljem konstitutivne odluke suda o poništenju takvog sporazuma. VSRH Rev 1159/2001-2 * Nakon stupanja na snagu Obiteljskog zakona (NN 116/03) više se ne može raspravljati u kojem omjeru je bračni drug doprinio stjecanju zajedničke imovine, a to iz razloga što vrijedi zakonska predmnjeva da su bračni drugovi suvlasnici na jednake dijelove bračne stečevine, s time da je sud dužan utvrditi što predstavlja posebnu imovinu pojedinog bračnog druga, a što bračnu stečevinu. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1517/05-2 od 10.XI.2005. * Tužiteljica koja je snosila cjelokupne troškove uzdržavanja zajedničkog djeteta, dakle i troškove koje je bio u obvezi plaćati tuženik, ima pravo tražiti naknadu troškova uzdržavanja retroaktivno, za razdoblje u kojem obveznik uzdržavanja nije ispunjavao svoju obvezu. Županijski sud u Varaždinu, Gž.731/08-2 od 06.V.2008. * Nakon stupanja na snagu Obiteljskog zakona (NN 116/03) više se ne može raspravljati u kojem omjeru je bračni drug doprinio stjecanju zajedničke imovine, a to iz razloga što vrijedi zakonska predmnjeva da su bračni drugovi suvlasnici na jednake dijelove bračne stečevine, s time da je sud dužan utvrditi što predstavlja posebnu imovinu pojedinog bračnog druga, a što bračnu stečevinu. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1517/05-2 od 10.XI.2005. * Kad je stan kupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice do dana početka primjene Obiteljskog zakona (NN 162/98), tj. do 1. srpnja 1999., a dug tereti samo jednog bračnog druga koji je nakon prestanka bračne zajednice nastavio s otplatom duga, na stečenu imovinu primjenjuju se odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja (kupnje) stana. VSRH Rev 973/2005-2 * Kada sporna činjenična osnova ne daje osnovu za izravnu primjenu zakonske presumpcije o automobilu kao dijelu bračne stečevine, tada je sud dužan utvrditi suvlasničke omjere stranaka na automobilu i način vršenja suposjeda na istom. Županijski sud u Varaždinu, Gž.1615/06-2 od 21.III.2007. * Tužba radi utvrđenja bračne stečevine u odnosu na trgovačka društva (u kojem slučaju je potrebno tužbu proširiti i na ta trgovačka društva) ne može se smatrati vlasničkom tužbom, budući da stjecanje prava na poslovne udijele ne može biti temeljeno na stvarnom pravu već isključivo na Zakonu o trgovačkim društvima, odnosno, na općim pravilima obveznog prava. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 958/03-2 od 18. VIII. 2003. * Ne predstavlja bračnu stečevinu nekretnina koju je jedan bračni drug stekao na ovršnoj javnoj dražbi i platio je novcem koji nije predstavljao bračnu stečevinu. VSRH Rev 369/2006-2 Ukoliko je nekretnina kupljena za vrijeme trajanja braka a gradnja građevine na toj nekretnini dovršena je za vrijeme važenja Zakona o braku i porodičnim odnosima, tada će sud prilikom odlučivanja o bračnoj stečevini, primijeniti Zakon o braku i porodičnim odnosima, imajući u vidu temeljno načelo pravnog poretka o zaštiti stečenih prava. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 724/08-2 od 10.III.2008. * “Neosnovan je prigovor promašene pasivne legitimacije, kojeg revidenti opetovano ističu u reviziji. Pravo zahtijevati utvrđenje bračne stečevine, u odnosu na umrlog bračnog druga, ne ovisi o pokretanju ili provedbi ostavinskog postupka, pa stoga ni o upućivanju jednog od nasljednika na parnicu radi utvrđenja ostavinske imovine, jer je odredbama čl. 13. i 14. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine” br. 52/71 i 47/78), koji je bio na snazi u vrijeme smrti I. R., propisano da osobu, koja je umrla bez potomaka, nasljeđuju njegov bračni drug, te braća i sestre umrloga. Nasljedstvo se, prema odredbi čl. 128. st. 1. Zakona o nasljeđivanju, otvara smrću, s daljom posljedicom prelaska ostavinske imovine trenutkom smrti ostavitelja po sili zakona na njegove nasljednike (čl. 135. Zakona o nasljeđivanju). Nije stoga osnovana tvrdnja revidenata da se bez provedbe ostavinskog postupka ne može voditi ovaj postupak zato što se ne znaju ostaviteljevi nasljednici.” VSRH Rev 1079/2003-2 * Kada je tužena kupila stan temeljem Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo u vrijeme kada nije bila u izvanbračnoj niti bračnoj zajednici sa tužiteljem, te je ista bila i upisana u knjigu položenih ugovora kao vlasnica istog, tada činjenica da je aneks ugovora kojim je izvršen obračun dugovanog iznosa, obročna otplata te izvršena isplata ukupne cijene, sastavljen u vrijeme kada je trajala izvanbračna zajednica, ne daje pravo suvlasništva tužitelja na istom, niti u slučaju da su novčana sredstva kojim je isplaćena ukupna cijena stana bila njegova. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1316/08-2 od 06.X.2008. * Ukoliko su bračni drugovi investirali u adaptaciju i dogradnju na nekretnini koja je u vlasništvu trećih osoba, sud će prilikom utvrđivanja bračne stečevine utvrditi sudjelovanje bračnih drugova u izgradnji i adaptaciji tih nekretnina kako na osnovu ulaganja iz vrijednosti njihove posebne imovine, tako i temeljem uloženih sredstava iz zajedničke imovine, te temeljem tako utvrđene vrijednosti utvrditi udio bračnih drugova u bračnoj stečevini, imajući u vidu neoborivu pretpostavku da su bračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima imovine koja je stečena temeljem rada za vrijeme trajanja braka, te obvezati vlasnike nekretnine da svakom bračnom drugu isplate naknadu na ime uloženih materijalnih sredstava sukladno pravima obveznog prava o stjecanju bez osnove. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1663/04-2 od 29. XII. 2004. * Ako samo jedan bračni drug otplaćuje dug (obročna otplata) nastao kupnjom stana (povećanjem imovine) taj se dug neće uzeti u obzir kod utvrđivanja udjela bračnih drugova u zajedničkoj imovini samo ako drugi bračni drug pruži osiguranje da će prilikom isplate duga namiriti odgovarajući dio. VSRH Rev 973/2005-2 * Činjenica da je tužitelj otplaćivao kredit sredstvima ostvarenim radom, ne upućuje na zaključak da se radi o isključivom ulaganju tužitelja u povećanje imovine tuženika, jer se njegov prihod iz radnog odnosa ne može smatrati njegovom vlastitom imovinom. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1292/05-2 od 22.VIII.2005. * Nekretnina koju je stekla tužena za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice, temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju, predstavlja njezinu posebnu imovinu, a činjenica da je tužitelj sudjelovao u otplati te nekretnine, ne može predstavljati pravnu osnovu za stjecanje suvlasništva na toj nekretnini, budući za stjecanje vlasničkih prava nije odlučno na koji način je, u financijskom smislu, funkcionirala izvanbračna zajednica stranaka, a predmetna nekretnina po tuženici nije stečena radom, za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1689/05-2 od 14.II.2006. * “U ovom predmetu drugostupanjski je sud u izreci svoje presude dopustio reviziju kako bi se raspravilo pravno pitanje utjecaja na udio u stjecanju imovine bivših bračnih drugova činjenice da je imovina stečena u braku, a u svezi sa stjecanjem te imovine postoji dug trećoj osobi koji tereti samo jednoga od bivših bračnih drugova (čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku – NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje ZPP). Iz rezultata postupka proizlazi: – da su stranke bile u braku od 20. ožujka 1976. do 17. travnja 1990., – da je za vrijeme trajanja bračne zajednice tuženik ugovorom od 25. travnja 1994. br. 02-247/1-94 otkupio stan od T. š. V. d.d. V., na koje je stanarsko pravo imala tužiteljica, – da je stan kupljen na obročnu otplatu od 360 mjesečnih obroka, – da za vrijeme trajanja bračne zajednice otplaćeno 45 rata te k tome i prvi obrok (učešće) vrijednost kojega čini 3% vrijednosti stana. Prvostupanjski sud utvrđuje udio tužiteljice u vlasništvu spornog stana od 1/14 više daljnjih 1/67 iz razloga što bi za vrijeme trajanja bračne zajednice radom stra- naka bilo stečeno 2/4 više 2/67 stana jer je toliko do tada otplaćeno vrijednosti stana. Drugostupanjski sud pak smatra da je udio stranaka u stjecanju spornog stana jednak, jer da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, kad drukčije nisu ugovorili (čl. 249. st. 1. Obiteljskog zakona – NN 116/03). Ako sam tuženik nakon prestanka bračne zajednice plaća dospjele obroke za otplatu stana da time ostvaruje obvezno pravni zahtjev u odnosu na tužiteljicu. Ostvario se revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Sporni stan je stečen radom stranaka za vrijeme trajanja bračne zajednice za vrijeme važenja Zakona o braku i porodičnim odnosima (NN 51/89 – pročišćeni tekst, 59/90). Odredbom čl. 361. st. 2. Obiteljskog zakona (NN 116/03) propisano je da se danom primjene tog Zakona ne mijenjaju prava i dužnosti stečena po prijašnjim propisima. Istu odredbu sadržavao je u čl. 363. st. 2. i prije važeći Obiteljski zakon (NN 162/98). Stoga se na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice do 1. srpnja 1999., kao dana početka primjene Obiteljskog zakona (NN 162/98) primjenjuju odredbe Zakona koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja te imovine, tj. odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima (NN 51/89 – pročišćeni tekst, 59/90). Naime, radi se o stečenim pravima u pogledu zajedničke imovine, po prijašnjim propisima, a koja se ne mijenjaju s danom primjene Obiteljskog zakona (čl. 363. st. 2. Obiteljskog zakona).” VSRH Rev 973/2005-2 ************* "Imovina stečena na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, za vrijeme trajanja bračne zajednice, bračna je stečevina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, neovisno o tome, jesu li stranke tog ugovora na strani davatelja uzdržavanja jedan ili oba bračna druga" Budući da u primjeni odredbe čl. 252. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 162/98 – dalje: ObZ – koji je bio u primjeni od 1. srpnja 1999. do 22. srpnja 2003.) tako i u primjeni odredbe čl. 248. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11 – dalje: ObZ/03), bračna stečevina predstavlja imovinu koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine. S druge strane, vlastita imovina prema odredbi čl. 257. st. 2. ObZ, istovjetno odredbi čl. 253. ObZ/03, predstavlja imovinu koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od one iz čl. 257. st. 2. ObZ/98, te iz čl. 253. ObZ/03 (nasljeđivanje, darovanje i sl.). Ugovor o doživotnom uzdržavanju u svojim bitnim obilježjima je naplatni pravni posao. Tek iznimno može biti riječ o mješovitom pravnom poslu koji sadrži i ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o darovanju, a to samo u okolnostima ako je pri njegovu zaključivanju bila svjesna nerazmjerna korist za davatelja uzdržavanja i ako su ugovorne strane u vrijeme sklapanja ugovora svjesne postojanja nerazmjera i na njega dobrovoljno pristaju. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x-29/2015-2 od 7. veljače 2017.
  13. Porez nakon darovnog ugovora

    Ne, iz razloga jer niste njen potomak u uspravnoj liniji.
  14. Žalba će spriječiti pravomoćnost odluke, što će reči da tužitelj nije u mogućnosti naplatiti troškove ovrhom, no treba imati u vidu da kamate na dosuđene parnične troškove teku od dana donošenja prvostupanjske odluke. Isplaćen Vam je iznos bez kamata, a koji ste prihvatili, no kamate po svemu niste ni zahtijevali.
  15. Samo u situaciji da su takvu obvezu ugovorili, na što upućuju odredbe čl.582 ZOO
  16. Uzdržavanje- minimalni iznosi

    Temeljem članka 314. stavka 4. Zakona, ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, donijela je i Odluku o tablici o prosječnim potrebama maloljetnog djeteta („Narodne novine“ broj: 32/19.), koja je stupila na snagu dana 01. travnja 2019. godine. Navedenom Odlukom određuju se iznosi uzdržavanja prema prosječnim potrebama maloljetnog djeteta u skladu s dobi djeteta, prihodima roditelja obveznika uzdržavanja prema platnim razredima i prosječnim troškovima života u Republici Hrvatskoj.
  17. Doživotni boravak

    Pravo stanovanja iz članka 217 Zakona o vlasništvu i dr.stvarnim pravima Ugovor o osnivanju osobnog prava služnosti Ugovor bi vam trebala sastaviti stručna osoba, a nakon toga ovjera potpisa na ugovoru i upis tog prava u zemljišnim knjigama.
  18. Nužni dio

    Ne mora značiti da je nužna isplata, več jednostavno se može desiti da kroz nužni dio postanete suvlasnik nekretnine, i kako je več rečeno prije.. Vi ste dužni istaknuti prigovor radi povrijede prava na nužni dio da bi se uopće poteglo takvo pitanje.
  19. Nužni dio

    Kako stoje stvari, imovina obuhvaćena oporukom ide oporučnom nasljedniku, no ukoliko nema druge imovine koja bi se nasljeđivala po zakonskom nasljeđivanju, odnosno iz koje bi se mogao namiriti povrijeđeni nužni dio ostalih nasljednika, tad nasljednik koji je povrijeđen u svom pravu ističe prigovor i zahtijeva namirenje svog nužnog dijela iz imovine obuhvaćene oporukom. Vaš nužni dio iznosi jedna polovina od dijela koji bi vam pripadao temeljem zakonskog nasljeđivanja, što če reći da ste nasljednici očeva supruga i Vi, pa da nema oporuke nasljedili bi ostavinu oboje u omjerima 1/2,no ovako vaš nužni dio iznosi 1/4.
  20. Nužni dio

    Ok, mislio sam da se radi o jednoj oporuci kao zajedničkoj koju Zakon o nasljeđivanju ne poznaje.
  21. Nužni dio

    U ostavinskom postupku treba da prigovorite radi povrijede prava na nužni dio. PS oporuka koju navodite, o čemu se točno radi, jedna oporuka ili je pak svako od njih dvoje pravio zasebno.
  22. uknjižba vlasništva

    Jedan
  23. uknjižba vlasništva

    Da, i neka u izjavi (u tekstu) navede broj ugovora.
  24. Provedba promjene u ZK

    Zemljišno knjižni predmet kao i svaki drugi, no čim z.k.ured zaprimi prijavni list nadležnog katastra odmah će učiniti vidljivim da je pokrenut postupak za promjenu podataka.
  25. uknjižba vlasništva

    Naravno Upravo tako
×