Jump to content

Matrix

Moderator
  • Broj objava

    11268
  • registrirao se

  • Zadnja posjeta

  • Osvojio dana

    136

Sve što je Matrix objavio

  1. prijenos vlasništva

    Nužno je da ugovor sadrži uglavak kojim vlasnik dopušta da se u zemljišnim knjigama provede upis (tabularna isprava)
  2. prijenos vlasništva

    Neovisno o tome kako će te Vi taj ugovor nazvati, on će po svojoj sadržini biti tumačen kao darovni ugovor.
  3. prijenos vlasništva

    Iz svega kako ste opisali, vaš međusobni obvezno pravni odnos ide ka ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju.
  4. Vrhovni sud odluka obvezujuća za Županijski sud ili nr?

    Kako je VS RH obrazložio ukidanje odluke Županijskog suda, odnosno koje je greške napravio ŽS pri donošenju ukinute odluke.
  5. Trošak i kamata

    Zapisnik za sebe, rješenje za sebe,... u kojem smislu je vaš upit? Zapisnik se sastavlja o radnjama poduzetim na ročištu, a rješenjem ili presudom (ovisno o kojoj vrsti postupka je riječ) se donosi meritorna odluka suda.
  6. Darovni ugovor

    Ne, već je moguć zahtjev za raskid ili pak isticanje ništavosti.
  7. Trošak i kamata

    Može, na što upućuju odredbe čl. 30 st. 2 OZ
  8. Rokovi za pokretanje ostavinskog postupka

    Ne, čak što više bi postupak trebao biti pokrenut po službenoj dužnosti. Nema roka, nema sankcije, no glede vaše pravne sigurnosti je svakako preporuka da ishodite rješenje o nasljeđivanju, temeljem kojeg će se izvršiti promjene u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu.
  9. Darovni ugovor

    Ugovor je ispunjen, glede čega raskid istog više nije moguć. U smislu potraživanja nužnog dijela se slažem sa vašom tvrdnjom, no daleko od toga da se takav vid ugovora ne može sa uspjehom pobijati.
  10. Kupovina 50% stana

    Za njen suvlasnički dio možete sklopiti kupoprodaju
  11. Pravomoćna presuda,kada?

    Sve se računa, no ukoliko posljednji dan roka za žalbu pada na praznik ili dane vikenda, rok se pomjera na prvi sljedeći radni dan.
  12. Posjed nije stvarno pravo, odnosno u konkretnom slučaju se ne može smatrati pravom vlasništva. Može Upravo tako, no bitno istaknuti da sud na konkretno ograničenje kod odgovornosti nasljednika za dugove ne pazi po službenoj dužnosti, več isključivo po prigovoru nasljednika.
  13. Ispravak presude u sudskoj praksi

    Radi se o grešci u pisanju ukoliko je sud u izreci rješenja označavanjem pravca koji je u skici izmjere vještaka označio pogrešnom brojkom, ako je svako drugo tumačenje bez uporišta u stanju skice u kojoj postoji jedino taj pravac. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 622/10-2 od 4.VI.2010. **************************** Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj Rev-383/06-2 od 22. kolovoza 2006., odbačena je revizija tužitelja kao nedopuštena. Tužitelj je podnio prijedlog za ispravak gore navedenog rješenja, koji je prijedlog zaprimljen na ovom sudu dana 23. listopada 2006. U prijedlogu navodi da u konkretnom predmetu zbroj kamata na zadane iznose glavnice premašuje iznos za reviziju, jer da zbroj zakonskih zateznih kamata na iznose glavnice iznosi 707.330,84 kn, a ne iznos manji od 500.000,00 kn, kako to u svojoj odluci navodi revizijski sud, zbog čega smatra da je revizija tužitelja bila dopuštena i da sud nije imao razloga ovu odbaciti kao nedopuštenu. Kako smatra da se radi o očitoj pogreški u računanju kamata, predložio je da se stavi izvan snage navedeno rješenje, te o reviziji tužitelja odluči. Prijedlog za ispravak nije osnovan. Odredbom iz čl. 342. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP) propisano je da će sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća, u svako doba ispraviti pogreške u imenima i brojevima i druge očite pogreške u pisanju i računanju, kao i nedostatke u obliku i nesuglasnost prijepisa presude s izvornikom. U st. 2. iste zakonske odredbe propisano je da će se ispravljanje obaviti posebnim rješenjem i unijeti na kraju izvornika, a strankama da će se dostaviti prijepis rješenja, dok je stavkom 3. propisano da ako između izvornika i prijepisa presuda postoje nesuglasnosti u pogledu kakve odluke u izreci presude, strankama će se dostaviti ispravljeni prijepis presude s naznakom da se tim prijepisom presude zamjenjuje prijašnji prijepis presude, u kojem slučaju rok za izjavljivanje pravnog lijeka u pogledu ispravljenog dijela presude teče od dana dostave ispravljenog prijepisa presude. U konkretnom slučaju visina kamata bila je odlučna za prosudbu visine pobijanog dijela u odnosu na koji je izjavljena revizija i prema kojoj se ocjenjuje dopuštenost revizije. Prema tome, u situaciji u kojoj je sud našao reviziju nedopuštenom i ovu odbacio, sve da je revizijski sud svojim rješenjem pogrešno ocijenio da visina sporne kamate ne prelazi iznos predviđen za dopuštenost revizije. Takva pogreška ne bi predstavljala razlog za ispravak rješenja u smislu odredbe čl. 342. ZPP-a, zbog toga je prijedlog za ispravak odbijen. Valjalo je zato odlučiti kao u izreci ovog rješenja. VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE – Broj: Rev 383/06-4 ***************************** Ispravkom se ne može mijenjati sadržaj izreke presude kad je on rezultat pogrešne odluke suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, niti u slučaju kad se stranke s tim suglase, jer je sud vezan presudom čim je objavljena, odnosno otpravljena. Pogreška koju je sud u presudi učinio kad je naložio tuženiku da plati zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete od dana tužbe, a uz pravilnu primjenu materijalnog prava trebalo je kamate dosuditi od dana presuđenja, predstavlja pogrešku u suđenju, a ne pogrešku u imenima i brojevima ili pak neku drugu očitu pogrešku u pisanju i računanju, niti nedostatak u obliku i nesuglasnosti prijepisa presude s izvornikom. VS, Gzz 35/98 od 17.9.1998. ************************* Sud rješenje o ispravku može donijeti ako je u sudskoj odluci došlo do pogreške u pisanju i računanju. Međutim, ako su rješenjem o dosudi nekretnine kupcu dosuđene nekretnine identične nekretninama označenim i u oglasu o prodaji pa se kasnije po mjerniku ustanovi da su kupcu prodane pogrešno označene nekretnine, taj propust sud ne može otkloniti donošenjem rješenja o ispravku rješenja o dosudi. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 5696/08 od 16.9.2008. **************************** Ispravljanje sudske odluke rješenjem sud može učiniti samo ako je greškom suda došlo do pogreške u pisanju ili računanju. Međutim, ako je sud donio odluku identično postavljenom tužbenom zahtjevu (ovršnom prijedlogu), sud ne može ispravljati svoju odluku jer nije sud nego tužitelj (ovrhovoditelj) pogriješio u pisanju i računanju. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 6268/04 od 17.1.2006. **************************** Ako je sud, umjesto kondemnatornom, deklaratornom odlukom odlučio o troškovima postupka radi se o pogrešnoj formiranoj volji suda u vrijeme donošenja odluke, a ne o grešci nastaloj prilikom pisanja odluke. Zato se ta odluka ne može ispravljati rješenjem. Umjesto toga, stranka nezadovoljna odlukom suda može tu odluku pobijati žalbom. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 5849/05 od 25.10.2005. *************************** Rješenje o ispravljanju presude u pogledu konkretne odluke sadržane u njenoj izreci mora biti obrazloženo. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1093/2007-2 od 14.5.2008. ***************************** Ako je sud deklaratornom odlukom umjesto kondemnatorne odlučio o troškovima postupka, ta se pogreška ne može ispravljati rješenjem. Umjesto toga, stranka nezadovoljna odlukom suda može tu odluku pobijati žalbom. VTSRH, Pž 5849/05 od 25.10.2005. *************************** Kada je tužitelj u tužbi pogrešno napisao ime i prezime osobe tuženika, pa ga na isti način naznači i sud u presudi, tada se ne radi o pogrešci suda pri pisanju presude, pa u tom slučaju ne postoje ni razlozi zbog kojih bi tužitelj mogao tražiti donošenje rješenja o ispravku presude. Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1484/09-2, od 7. I. 2010. *************
  14. Bračna stečevina u sudskoj praksi

    "Ukoliko se radi o imovini koju su stranke kao bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, tada činjenica da se na imovinu uknjižio tuženik kao vlasnik u 1/1 dijela, ne dovodi u pitanje pravno svojstvo ove imovine niti dovodi u pitanje suvlasnički udjel tužiteljice na toj imovini, ako stranke nisu drugačije ugovorile.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 577/08-2, od 1. travnja 2009.; „Prilikom utvrđenja suvlasništva na bračnoj stečevini, sud nije ovlašten odrediti umjesto diobe, isplatu vrijednosti suvlasničkog dijela, osim ako se utvrdi da jednom od suvlasnika pripada znatno manji dio stvari.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž. 385/05-2, od 30. lipnja 2005. "Za ocjenu prava vlasništva bračnih drugova na bračnoj stečevini, mjerodavni su propisi koji su vrijedili u vrijeme njezina stjecanja " (Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 57/2005-2, od 14. prosinca 2005). „Kada je stjecanje zajedničke imovine (obiteljske kuće) započelo prije, a završilo poslije stupanja na snagu Obiteljskog zakona, za pravilnu primjenu materijalnog prava pri odlučivanju o udjelima supružnika u toj imovini, potrebno je utvrditi kada je izvršen pretežiti dio radova na izgradnji objekta, budući da o tome ovisi hoće li se stjecanje bračne stečevine prosuđivati primjenom odredaba Zakona o braku i porodičnim odnosima ili primjenom odredaba Obiteljskog zakona.“ – Odluka Županijskog suda u Bjelovaru, br. Gž-657/09-2, od 26. ožujka 2009. „Imovina stečena na temelju statusa ratnog vojnog invalida Domovinskog rata, ne može se smatrati imovinom stečenom u braku i kao takva ne može predstavljati bračnu stečevinu stranka“. -Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 1365/2008-2, od 10. veljače 2010; „Ne predstavlja bračnu stečevinu nekretnina koju je jedan bračni drug stekao na ovršnoj javnoj dražbi i platio je novcem koji nije predstavljao bračnu stečevinu.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 369/06-2, od 26. ožujka 2008. "Sklapanjem braka ne mora nastati istovremeno i bračna zajednica (nije dovoljno da brak formalno postoji, već je potrebno da bračnidrugovi stvarno žive u bračnoj zajednici), ali bračna zajednica je sastavni dio braka i može trajati jedino isključivo za trajanja braka. Postojanje bračne zajednice sud treba utvrditi ako postane sporno smatra li se određena imovina bračnom stečevinom ili se radi o vlastitoj imovini. Teret dokazivanja o trenutku prestanka bračne zajednice na onom je bračnom drugu koji tvrdi da je bračna zajednica određenog dana prestala jer se u protivnom presumira da bračna zajednica traje sve do prestanka braka. U sudskoj praksi je ocijenjeno da okolnost što su stranke stanovale odvojeno, uz činjenicu da je do toga došlo voljom stranaka i da su se dugotrajno nastavili svakodnevni kontakti stranaka, ne upućuje na postojanje prekida bračne zajednice (Vrhovni sud RH, br. Rev 361/92-2, od 12. ožujka 1992) . "Ako bračni drugovi steknu određenu imovinu nakon prestanka bračne zajednice,ta imovina ne ulazi u bračnu stečevinu. Također, da bi se u postupku utvrdila bračna stečevina bračnih drugova, nije potrebno da je brak između stranaka razveden.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž.1064/07-2, od 13.veljače 2008. Rad je konstitutivni element za nastanak bračne stečevine. U obzir dolazi svaki oblik rada kojim se stvara vrijednost odnosno koji je jedan od bračnih drugova upotrijebio za stvaranje imovine koja ima status bračne stečevine.To može biti rad na temelju kojega se ostvaruje pravo na plaću ili naknadu,ostvarivanje prihoda samozapošljavanjem, obavljanjem poljodjelskih poslova, a kao udjel bračnog druga uzima se i rad u kućanstvu, rad oko odgoja i brige o djeci ili drugim članovima obitelji te svaki drugi oblik rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine (Vrhovni sud RH, br. Rev 1084/08-2, od 29. listopada 2008.) „Imovina koju je jedan bračni drug stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ne predstavlja posebnu imovinu tog bračnog druga ako je ta imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice i ako su oba bračna druga prihvatila i izvršavala obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je sklopio jedan bračni drug.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br.Gž.910/12-2, od 4. veljače 2013. „U konkretnom slučaju zato nema sumnje u pravilnost zaključka da je tužiteljica, nakon što su roditelji tuženika ovome darovali prijeporne nekretnine u cijelosti, 1/2 istih stekla od tuženika temeljem darovnog ugovora, te da u tom dijelu ona predstavlja njezinu vlastitu (posebnu)imovinu.” – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 696/06-2, od 3. listopada2006. „Sudjelovanjem u otplati dijela kredita tijekom trajanja braka, kojim je prije zaključenja braka jedan od bračnih drugova kupio stan, drugi bračni drug ne stiče stvarno pravo na dijelu tog stana, već obveznopravni zahtjev razmjerno uloženim sredstvima u otplati kredita.“ – Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev3024/90-2, od 30. prosinca 1991.; „Novčana sredstva koje jedan bračni drug dobije kao kredit i otplaćuje ga, ne predstavlja njegovu vlastitu imovinu, a nakon razvoda braka dug tog bračnog druga s osnova kredita koji je utrošen za povećanje zajedničke imovine ili za druge zajedničke potrebe predstavlja dug koji tereti oba bivša bračna druga.“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu,br. Gž.3608/13-3, od 17. srpnja 2013. “Iznosi isplaćeni jednom bračnom drugu s naslova naknade za pretrpljenu štetu ne predstavljaju bračnu stečevinu, nego posebnu imovinu tog bračnog druga.“ -Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 929/07-2, od 2. travnja 2008 "Kad bračni drug zahtijeva vraćanje sredstava uloženih u stan drugog bračnog druga, radi poboljšanja uvjeta stanovanja, treba uzeti u obzir da se bračni drug koji je ulagao i sam koristio rezultatima svojih ulaganja" Iz obrazloženja citiramo: “Pogrešan je pravni pristup nižestupanjskih sudova da je tuženica ulagala u stan za drugoga, jer je i ona stanovala u tome stanu i za vraćanje onoga što je tuženica u stan svog pokojnog supruga uložila treba postojati osnova ili u zakonu ili u ugovoru, a ako nje nema, nema ni obveze vraćanja. Osim toga valja imati na umu da bi se o zahtjevu za naknadu ulaganja učinjenih u stan pokojnog supruga tuženice moralo odlučivati tako da bi došli u obzir samo izdaci ako nisu obuhvaćeni koristima koje je sama tuženica imala korištenjem te stvari“. (Vs RH, Rev. 3547/94, od 29. 1. 1998. - Izbor odluka 1/1998 - 79) Da bi utvrdio da li otpremnina tužiteljice predstavlja bračnu stečevinu ili posebnu imovinu tužiteljice, sud je dužan utvrditi da li je tužiteljica otpremninu u stranoj državi primila ovisno o poslovnim rezultatima njezina poslodavca i bez obzira na duljinu njezinog staža kod istog poslodavca ili je ostvarenje naknade ovisilo o duljini trajanja radnog odnosa prije prestanka radnog odnosa, odnosno utvrditi kakvo pravno značenje ima isplaćena naknada prema propisima zemlje u kojoj je tužiteljica bila u radnom odnosu. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 773/08-3 od 15.IX.2008. * “Prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog poimanja u vezi s primjenom materijalnog prava nije u relevantnom pravcu raspravio predmet spora niti utvrdio pravnoodlučne činjenice i okolnosti. Naime, prvostupanjski sud svoju odluku – da su stranke suvlasnici za po jednu polovicu u izreci pobijane presude označene obiteljske kuće i pokretnina – temelji na odredbi članka 249. stavak 1. Obiteljskog zakona i utvrđenju da je ta imovina stečena za vrijeme trajanja braka i izvanbračne zajednice parničnih stranaka. Odredbe OBZ-a/03, pa tako i odredba njegovog članka 249. stavak 1., kojom je propisano da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici imovine stečene u braku, primjenjuje se na imovinske odnose bračnih drugova nastalih nakon stupanja na snagu toga Zakona (22. srpnja 2003.), a ne može se retroaktivno primjenjivati i na imovinske odnose bračnih drugova nastalih prije stupanja na snagu OBZ-a/03. – A u ovom konkretnom slučaju prema utvrđenjima prvostupanjskog suda očito je izgradnja sporne obiteljske kuće definitivno završena 2000., dakle prije stupanja na snagu OBZ-a/03. Stoga utvrđenje suvlasničkih dijelova stranaka u predmetnoj obiteljskoj kući treba izvršiti prema tada važećim propisima. Prije sada važećeg OBZ-a/03 bio je u primjeni Obiteljski zakon – NN 162/98 (dalje: OBZ/98), koji je stupio na snagu dana 1. srpnja 1999., kojim je također bila propisana (članak 253. stavak 1.) zakonska presumpcija da su bračni drugovi suvlasnici bračne imovine (“stečevine”) na jednake dijelove, ako nisu drugačije ugovorili. – A prije toga Zakona bio je u primjeni Zakon o braku i porodničnim odnosima (NN 11/78, 27/78 i 45/89 – dalje ZBPO), prema kojem se veličina suvlasničkih dijelova bračnih drugova u bračnoj imovini utvrđivala prema njihovim pojedinačnim doprinosima (radom i sredstvima) u stvaranju odnosno stjecanju te imovine. Stoga je za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu glede predmetne obiteljske kuće potrebno prethodno cjelovito raspraviti i pouzdano utvrditi koliki je bio doprinos (radom i sredstvima) pojedine od stranaka u izgradnji te kuće do 1. srpnja 1999., uz prethodno utvrđenje što je i koliko do tada izgrađeno i vrijednosti do tada izgrađenog, kao i vrijednosti onoga što je napravljeno nakon toga datuma, a što strankama pripada na jednake dijelove.” ŽS Du Gž 18/2006 * Ukoliko su tuženi pokretninu koja je predmet parničnog postupka prodali i predali u posjed trećoj osobi za vrijeme trajanja parničnog postupka, sud nije ovlašten odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi suvlasnicom predmetne pokretnine u . dijela. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 173/07-2 od 19.II.2007. * Ocijenjeno je da nije riječ o zajedničkoj imovini bračnih drugova, kad je automobil na kredit kupio jedan od bračnih drugova nakon što je već duže vrijeme bila prekinuta bračna zajednica. VSRH Rev 1289/2006-2 * Da bi se u postupku utvrdila bračna stečevina bračnih drugova, nije potrebno da je brak izmenu stranaka razveden. Županijski sud u Varaždinu, Gž.1064/07-2 od 13. II. 2008. * Činjenica da je tužiteljica bila suvlasnica u ¼ dijela predmetnih nekretnina temeljem bračne stečevine u vrijeme zasnivanja založnog prava na tim nekretninama, utječe na pravo stjecatelja založnog prava, bez obzira što ista nije bila upisana u zemljišne knjige, jer u konkretnom slučaju pred načelom povjerenja u zemljišne knjige, prednost ima načelo da nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1356/06-2 od 03.I.2007. * Adaptacija sastavnog dijela stana (drvarnice) od strane jednog bračnog druga, ne može se smatrati pravnom osnovom za samostalno stjecanje stvarnih prava na tom dijelu stana, ako je takva adaptacija, dogradnja ili nadogradnja, učinjena bez suglasnosti suvlasnika, već se o pravu na naknadu onome tko je dogradio, nadogradio ili preuredio zgradu, odlučuje prema pravilima obveznog prava. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 185/07-2 OD 30.V.2007. * Imovina stečena ugovorom o doživotnom uzdržavanju, koji ugovor su sklopili jedan bračni drug i primatelj uzdržavanja, smatra se vlastitom imovinom. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1360/06-2 od 27.XI.2006. * Kada se tužiteljica u tužbi poziva na pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva na pokretnini, temeljem bračne stečevine, tada u takvom sporu, kao tuženica ne može biti samostalno legitimirana tužiteljičina bivša svekrva, već je tužiteljica dužna tužbom obuhvatiti i bivšeg supruga, time da je tužbeni zahtjev potrebno postaviti u smislu utvrnenja suvlasničkih prava i za preostali dio suvlasničke pokretnine, a ne samo za 1/2 dijela pokretnine (automobila). Županijski sud u Varaždinu, Gž. 70/07-2 od 22.V.2007. * Prilikom utvrđenja suvlasništva na bračnoj stečevini, sud nije ovlašten odrediti umjesto diobe, isplatu vrijednosti suvlasničkog dijela, osim ako se utvrdi da jednom od suvlasnika pripada znatno manji dio stvari. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 385/05-2 od 30. VI. 2005. * Sud smije donijeti djelomičnu presudu i glede dijela zahtjeva koji je među strankama sporan. VSRH Rev 1289/2006-2 * Kada solidarna obveza nije posebno propisana zakonom, bračni drugovi su solidarno odgovorni ako je pravni posao iz kojeg proistječe dugovanje, usmjeren na stjecanje imovine koja ulazi u bračnu stečevinu, pri čemu je bračni drug, kojeg se tereti na solidarnu odgovornost s bračnim drugom koji je izravni dužnik, upoznat s osnovom zaduženja te ju je odobrio odnosno od toga prihvaća ostvarenu korist. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 632/07-2 od 12.IX.2007. * Početak tijeka zastarnog roka kada se zahtjeva povrat neosnovano stečenog, teče od dana stjecanja bez osnove, odnosno od dana kada je izvanbračni drug prodao nekretninu koja predstavlja imovinu stečenu izmenu izvanbračnih drugova za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice. Županijski sud u Varaždinu, Gž.505/07-2 od 22.I.2008. * Kada je stjecanje zajedničke imovine (obiteljske kuće) započelo prije a završilo poslije stupanja na snagu Obiteljskog zakona, za pravilnu primjenu materijalnog prava pri odlučivanju o udjelima supružnika u toj imovini, potrebno je utvrditi kada je pretežiti dio radova na izgradnji izvršen, jer od toga ovisi da li će se stjecanje bračne stečevine prosuđivati primjenom odredbi Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine” broj 11/78, 45/89 i 59/90), ili primjenom odredbi Obiteljskog zakona. Županijski sud u Bjelovaru, Gž-657/09-2 od 26. III. 2009. godine. Tužitelj nema pravo na isplatu vrijednosti darovane nekretnine ukoliko prije toga nije opozvao ugovor o darovanju, bez obzira što se radi o nekretnini koju je darovao izvanbračnoj supruzi. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1218/09-3 od 11.I.2010. * Nema mjesta spajanju parnice radi rastave braka i imovinsko-pravnog spora istih stranaka radi utvrđenja bračne stečevine. ŽS Ri Gž 451/2001 * Na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice do stupanja na snagu Obiteljskog zakona (1. srpnja 1999.) primjenjuju se odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima. VSRH Rev 171/2005-2 * Tužiteljica nema pravo stjecanja suvlasništva na kući, bez obzira na činjenicu što je zajedno sa izvanbračnim drugom dovršavala istu za vrijeme izvanbračne zajednice, ukoliko je predmetnu kuću sagradio izvanbračni drug prije početka izvanbračne zajednice. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 173/07-2 od 19.II.2007. – Potvrđneno VSRH, Rev. 745/07-2 od 09.IV.2008. * Okolnost da je tužitelju kao 100%-tnom invalidu Domovinskog rata, u skladu s člankom 16. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Narodne novine” broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 58/95 i 11/96), na cijenu utvrđenu prema članku 11. stavku 1. točke 1. do 6. tog Zakona, priznat popust od 100% dakle, da je taj stan imao cijenu od 0,00 kn, ne mijenja karakter ugovora o kupoprodaji tog stana između Republike Hrvatske odnosno MORH-a kao prodavatelja i tuženika kao kupca. Tuženik je, koristeći ovo pravo na popust prilikom kupnje stana, iskoristio svoje osobno pravo koje je stekao kao hrvatski vojni invalid, a imovina stečena na temelju tog prava ne može se smatrati imovinom koja bi bila stečena radom ili koja potječe iz te imovine. ŽS Vg Gž 958/2002-2 * Ugovor o utvrđenju i diobi zajedničke imovine u svezi s razvodom, nije ugovor o uređenju imovinskih odnosa (bračni ugovor) za koji se tražio oblik javnobilježničkog akta. VSRH Rev 2414/1996 Na temelju izvanbračne veze koja je trajala za vrijeme trajanja braka jednog od izvanbračnih drugova, ne mogu nastati imovinski odnosi na principima stjecanja bračne imovine. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1168/08-2 od 21.X.2008. * U sporu radi utvrđenja bračne stečevine koji je pokrenuo jedan bračni drug, treća osoba ne može biti utužena samostalno. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 70/07-2 od 22.V.2007. * Pobojnost sporazuma (izvan)bračnih drugova o imovinskim odnosima ne može se isticati prigovorom u parnici već temeljem konstitutivne odluke suda o poništenju takvog sporazuma. VSRH Rev 1159/2001-2 * Nakon stupanja na snagu Obiteljskog zakona (NN 116/03) više se ne može raspravljati u kojem omjeru je bračni drug doprinio stjecanju zajedničke imovine, a to iz razloga što vrijedi zakonska predmnjeva da su bračni drugovi suvlasnici na jednake dijelove bračne stečevine, s time da je sud dužan utvrditi što predstavlja posebnu imovinu pojedinog bračnog druga, a što bračnu stečevinu. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1517/05-2 od 10.XI.2005. * Tužiteljica koja je snosila cjelokupne troškove uzdržavanja zajedničkog djeteta, dakle i troškove koje je bio u obvezi plaćati tuženik, ima pravo tražiti naknadu troškova uzdržavanja retroaktivno, za razdoblje u kojem obveznik uzdržavanja nije ispunjavao svoju obvezu. Županijski sud u Varaždinu, Gž.731/08-2 od 06.V.2008. * Nakon stupanja na snagu Obiteljskog zakona (NN 116/03) više se ne može raspravljati u kojem omjeru je bračni drug doprinio stjecanju zajedničke imovine, a to iz razloga što vrijedi zakonska predmnjeva da su bračni drugovi suvlasnici na jednake dijelove bračne stečevine, s time da je sud dužan utvrditi što predstavlja posebnu imovinu pojedinog bračnog druga, a što bračnu stečevinu. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1517/05-2 od 10.XI.2005. * Kad je stan kupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice do dana početka primjene Obiteljskog zakona (NN 162/98), tj. do 1. srpnja 1999., a dug tereti samo jednog bračnog druga koji je nakon prestanka bračne zajednice nastavio s otplatom duga, na stečenu imovinu primjenjuju se odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja (kupnje) stana. VSRH Rev 973/2005-2 * Kada sporna činjenična osnova ne daje osnovu za izravnu primjenu zakonske presumpcije o automobilu kao dijelu bračne stečevine, tada je sud dužan utvrditi suvlasničke omjere stranaka na automobilu i način vršenja suposjeda na istom. Županijski sud u Varaždinu, Gž.1615/06-2 od 21.III.2007. * Tužba radi utvrđenja bračne stečevine u odnosu na trgovačka društva (u kojem slučaju je potrebno tužbu proširiti i na ta trgovačka društva) ne može se smatrati vlasničkom tužbom, budući da stjecanje prava na poslovne udijele ne može biti temeljeno na stvarnom pravu već isključivo na Zakonu o trgovačkim društvima, odnosno, na općim pravilima obveznog prava. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 958/03-2 od 18. VIII. 2003. * Ne predstavlja bračnu stečevinu nekretnina koju je jedan bračni drug stekao na ovršnoj javnoj dražbi i platio je novcem koji nije predstavljao bračnu stečevinu. VSRH Rev 369/2006-2 Ukoliko je nekretnina kupljena za vrijeme trajanja braka a gradnja građevine na toj nekretnini dovršena je za vrijeme važenja Zakona o braku i porodičnim odnosima, tada će sud prilikom odlučivanja o bračnoj stečevini, primijeniti Zakon o braku i porodičnim odnosima, imajući u vidu temeljno načelo pravnog poretka o zaštiti stečenih prava. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 724/08-2 od 10.III.2008. * “Neosnovan je prigovor promašene pasivne legitimacije, kojeg revidenti opetovano ističu u reviziji. Pravo zahtijevati utvrđenje bračne stečevine, u odnosu na umrlog bračnog druga, ne ovisi o pokretanju ili provedbi ostavinskog postupka, pa stoga ni o upućivanju jednog od nasljednika na parnicu radi utvrđenja ostavinske imovine, jer je odredbama čl. 13. i 14. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine” br. 52/71 i 47/78), koji je bio na snazi u vrijeme smrti I. R., propisano da osobu, koja je umrla bez potomaka, nasljeđuju njegov bračni drug, te braća i sestre umrloga. Nasljedstvo se, prema odredbi čl. 128. st. 1. Zakona o nasljeđivanju, otvara smrću, s daljom posljedicom prelaska ostavinske imovine trenutkom smrti ostavitelja po sili zakona na njegove nasljednike (čl. 135. Zakona o nasljeđivanju). Nije stoga osnovana tvrdnja revidenata da se bez provedbe ostavinskog postupka ne može voditi ovaj postupak zato što se ne znaju ostaviteljevi nasljednici.” VSRH Rev 1079/2003-2 * Kada je tužena kupila stan temeljem Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo u vrijeme kada nije bila u izvanbračnoj niti bračnoj zajednici sa tužiteljem, te je ista bila i upisana u knjigu položenih ugovora kao vlasnica istog, tada činjenica da je aneks ugovora kojim je izvršen obračun dugovanog iznosa, obročna otplata te izvršena isplata ukupne cijene, sastavljen u vrijeme kada je trajala izvanbračna zajednica, ne daje pravo suvlasništva tužitelja na istom, niti u slučaju da su novčana sredstva kojim je isplaćena ukupna cijena stana bila njegova. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1316/08-2 od 06.X.2008. * Ukoliko su bračni drugovi investirali u adaptaciju i dogradnju na nekretnini koja je u vlasništvu trećih osoba, sud će prilikom utvrđivanja bračne stečevine utvrditi sudjelovanje bračnih drugova u izgradnji i adaptaciji tih nekretnina kako na osnovu ulaganja iz vrijednosti njihove posebne imovine, tako i temeljem uloženih sredstava iz zajedničke imovine, te temeljem tako utvrđene vrijednosti utvrditi udio bračnih drugova u bračnoj stečevini, imajući u vidu neoborivu pretpostavku da su bračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima imovine koja je stečena temeljem rada za vrijeme trajanja braka, te obvezati vlasnike nekretnine da svakom bračnom drugu isplate naknadu na ime uloženih materijalnih sredstava sukladno pravima obveznog prava o stjecanju bez osnove. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1663/04-2 od 29. XII. 2004. * Ako samo jedan bračni drug otplaćuje dug (obročna otplata) nastao kupnjom stana (povećanjem imovine) taj se dug neće uzeti u obzir kod utvrđivanja udjela bračnih drugova u zajedničkoj imovini samo ako drugi bračni drug pruži osiguranje da će prilikom isplate duga namiriti odgovarajući dio. VSRH Rev 973/2005-2 * Činjenica da je tužitelj otplaćivao kredit sredstvima ostvarenim radom, ne upućuje na zaključak da se radi o isključivom ulaganju tužitelja u povećanje imovine tuženika, jer se njegov prihod iz radnog odnosa ne može smatrati njegovom vlastitom imovinom. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1292/05-2 od 22.VIII.2005. * Nekretnina koju je stekla tužena za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice, temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju, predstavlja njezinu posebnu imovinu, a činjenica da je tužitelj sudjelovao u otplati te nekretnine, ne može predstavljati pravnu osnovu za stjecanje suvlasništva na toj nekretnini, budući za stjecanje vlasničkih prava nije odlučno na koji način je, u financijskom smislu, funkcionirala izvanbračna zajednica stranaka, a predmetna nekretnina po tuženici nije stečena radom, za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1689/05-2 od 14.II.2006. * “U ovom predmetu drugostupanjski je sud u izreci svoje presude dopustio reviziju kako bi se raspravilo pravno pitanje utjecaja na udio u stjecanju imovine bivših bračnih drugova činjenice da je imovina stečena u braku, a u svezi sa stjecanjem te imovine postoji dug trećoj osobi koji tereti samo jednoga od bivših bračnih drugova (čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku – NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje ZPP). Iz rezultata postupka proizlazi: – da su stranke bile u braku od 20. ožujka 1976. do 17. travnja 1990., – da je za vrijeme trajanja bračne zajednice tuženik ugovorom od 25. travnja 1994. br. 02-247/1-94 otkupio stan od T. š. V. d.d. V., na koje je stanarsko pravo imala tužiteljica, – da je stan kupljen na obročnu otplatu od 360 mjesečnih obroka, – da za vrijeme trajanja bračne zajednice otplaćeno 45 rata te k tome i prvi obrok (učešće) vrijednost kojega čini 3% vrijednosti stana. Prvostupanjski sud utvrđuje udio tužiteljice u vlasništvu spornog stana od 1/14 više daljnjih 1/67 iz razloga što bi za vrijeme trajanja bračne zajednice radom stra- naka bilo stečeno 2/4 više 2/67 stana jer je toliko do tada otplaćeno vrijednosti stana. Drugostupanjski sud pak smatra da je udio stranaka u stjecanju spornog stana jednak, jer da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, kad drukčije nisu ugovorili (čl. 249. st. 1. Obiteljskog zakona – NN 116/03). Ako sam tuženik nakon prestanka bračne zajednice plaća dospjele obroke za otplatu stana da time ostvaruje obvezno pravni zahtjev u odnosu na tužiteljicu. Ostvario se revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Sporni stan je stečen radom stranaka za vrijeme trajanja bračne zajednice za vrijeme važenja Zakona o braku i porodičnim odnosima (NN 51/89 – pročišćeni tekst, 59/90). Odredbom čl. 361. st. 2. Obiteljskog zakona (NN 116/03) propisano je da se danom primjene tog Zakona ne mijenjaju prava i dužnosti stečena po prijašnjim propisima. Istu odredbu sadržavao je u čl. 363. st. 2. i prije važeći Obiteljski zakon (NN 162/98). Stoga se na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice do 1. srpnja 1999., kao dana početka primjene Obiteljskog zakona (NN 162/98) primjenjuju odredbe Zakona koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja te imovine, tj. odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima (NN 51/89 – pročišćeni tekst, 59/90). Naime, radi se o stečenim pravima u pogledu zajedničke imovine, po prijašnjim propisima, a koja se ne mijenjaju s danom primjene Obiteljskog zakona (čl. 363. st. 2. Obiteljskog zakona).” VSRH Rev 973/2005-2 ************* "Imovina stečena na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, za vrijeme trajanja bračne zajednice, bračna je stečevina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, neovisno o tome, jesu li stranke tog ugovora na strani davatelja uzdržavanja jedan ili oba bračna druga" Budući da u primjeni odredbe čl. 252. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 162/98 – dalje: ObZ – koji je bio u primjeni od 1. srpnja 1999. do 22. srpnja 2003.) tako i u primjeni odredbe čl. 248. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11 – dalje: ObZ/03), bračna stečevina predstavlja imovinu koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine. S druge strane, vlastita imovina prema odredbi čl. 257. st. 2. ObZ, istovjetno odredbi čl. 253. ObZ/03, predstavlja imovinu koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od one iz čl. 257. st. 2. ObZ/98, te iz čl. 253. ObZ/03 (nasljeđivanje, darovanje i sl.). Ugovor o doživotnom uzdržavanju u svojim bitnim obilježjima je naplatni pravni posao. Tek iznimno može biti riječ o mješovitom pravnom poslu koji sadrži i ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o darovanju, a to samo u okolnostima ako je pri njegovu zaključivanju bila svjesna nerazmjerna korist za davatelja uzdržavanja i ako su ugovorne strane u vrijeme sklapanja ugovora svjesne postojanja nerazmjera i na njega dobrovoljno pristaju. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x-29/2015-2 od 7. veljače 2017. *************************** Zakonske odredbe da zastara ne teče između bračnih drugova, treba primijeniti i na izvanbračne drugove. VSRH Rev 1225/2007-2
  15. Zastara u sudskoj praksi

    " Zastarijevanje je počelo teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj imao pravo zahtijevati od tuženice ispunjenje obveze‟. VS RH Rev 1795/11-2 od 10. lipnja 2015 ******************** Zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika (čl. 215. u svezi s čl. 210. ZOO) počinje teći od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (…), a ne kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi od dana kada su ta ulaganja učinjena. Pritom se ističe da pri stjecanju bez osnove zastarni rok iznosi pet godina, dakle, riječ je o općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a. VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015. **************** U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7. ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. ZV radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove VS RHRev-x 294/14-2 od 15.04.2015. VS RH Rev-x 358/11-2 od 20.11.2013. ***************** "Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju zastara prava zahtijevati vraćanje stečenog po osnovi koja je kasnije otpala nije mogla početi teći prije no što je VSRH donio prije navedenu presudu i prije nego što je ta presuda dostavljena ovdje tužiteljici.‟ VS RH Revt-141/16-2 od 1. veljače 2017 *************** „Prema ocjeni ovog revizijskog suda, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u ovom predmetu radi se o stjecanju bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok – čl. 371. ZOO), a zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je dan kada je tužitelju dostavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006.‟ VS RH Revr-1787/12-2 od 6. veljače 2013. ******************* Osobi kojoj su povrijeđena ustavna prava presudom Upravnog suda Republike Hrvatske te rješenjima upravnih tijela, a što je utvrđeno odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske temeljem čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona, pripada pravo na naknadu štete koju oštećena osoba i podnositelj ustavne tužbe trpi uslijed nezakonitih i neustavnih odluka upravnih tijela i Upravnog suda Republike Hrvatske. Kod toga nije od značaja što je osporeni upravni akt i dalje egzistentan i nije došlo do njegovog poništenja temeljem čl. 76. st. 1. Ustavnog zakona. Osnov odgovornosti tužene je u čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ('Narodne novine', broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03, 199/03 i 79/07 – dalje: ZSDU) koji određuje da štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda u slučaju iz čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona kada se radi o odlukama državnih tijela i suda, a koje odluke su suprotne Ustavu Republike Hrvatske, ispunjene su pretpostavke da se radi o nezakonitom radu i da je Republika Hrvatska dužna naknaditi eventualnu štetu, a sve u skladu s odredbom čl. 13. ZSDU. Kod toga zastara potraživanja naknade štete počinje teći sukladno odredbi čl. 376. st. 1. ZOO od dana dostave odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske temeljem čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona.‟ VS RH Revr-1036/09-2 od 31.01.2012. ********************* „U smislu odredbe čl. 361. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a kod stjecanja bez osnove to je kada je došlo do prestanka posjeda i korištenja stvari u odnosu na koju je vršeno ulaganje. To je bilo najkasnije 4. studenoga 1999.‟ (kada je tužiteljica napustila zajedničko domaćinstvo). VS RH Rev-1587/11-2 od 16.12.2015 ***************** Zastara odvjetnikovog zahtjeva za obavljanje radnje zastupanja počinje teći od kada su te radnje obavljene. VS RH Rev- 953/12-2 od 26. veljače 2013. VS RH Rev-x 68/17-2 od 24. siječnja 2017. *************** „Tuženik se u reviziji samo pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 453/05-2 od 3. svibnja 2007., a iz sadržaja revizije može se zaključiti da se na ovu odluku poziva stoga što smatra da je u njoj zauzeto shvaćanje s kojim nije podudarno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana drugostupanjska odluka, a radi se o pitanju početka tijeka zastare za tražbinu odvjetnika po osnovi pružene usluge zastupanja stranci u parničnom postupku. Konkretno, u odluci na koju se revident pozvao izraženo je shvaćanje da početak tijeka zastare za nagradu za svaku obavljenu radnju teče od dana kada je ta radnja učinjena. Međutim, to se pravno shvaćanje ne odnosi na ovaj predmet jer je činjenični supstrat iz predmeta na koji se revident pozvao različit od onoga u ovom predmetu. Naime, pravno shvaćanje izraženo u presudi ovoga suda Rev 453/05-2 od 3. svibnja 2007. odnosi se na činjenično stanje prema kojem nije bilo dogovora između stranke i odvjetnika o dospijeću plaćanja nagrade za pružene usluge zastupanja, dok su u ovom predmetu nižestupanjski sudovi utvrdili da su stranke dogovorile način plaćanja odvjetničke usluge u vidu plaćanja predujma, a ostatka po završetku parnice, dakle po ispunjenju naloga, a kako nije sporno da je tuženik tužitelju opozvao punomoć prije završetka parnice odnosno ispunjenja naloga, a tužitelj kao odvjetnik da je u skladu s odredbom čl. 18. st. 3. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ br. 9/94, 117/98) kojom je propisano da je odvjetnik u slučaju opoziva punomoći dužan izdati račun u roku od 30 dana od dana opoziva to i učinio, te zaključili da od tada teče i petogodišnji zastarni rok za navedeno potraživanje.‟ VS RH Rev 1352/17-3 od 30. svibnja 2018 Napomena:Važno je istaknuti da se ta praksa odnosi samo na tražbine odvjetnika koje su dospjele prije stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12 – u daljnjem tekstu: OT/12). Naime, prema Tbr. 48. stavak 5. OT/12, naplata odvjetničke usluge u svim postupcima, osim kaznenim ili prekršajnim, dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ako se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju. Pritom, prema stavku 7. tog tarifnog broja, odvjetnik tijekom obavljanja odvjetničke usluge ima pravo na naplatu predujma za obavljanje pojedine radnje iz naznačene Tarife, s tim da OT/12 stupa na snagu danom objave u „Narodnim novinama”, odnosno 19. prosinca 2012. godine. Naknadnim Izmjenama i dopunama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 118/14), određeno je da se odredbe Tbr. 48. stavak 5. i 6. Tarife o dospjelosti naplate odvjetničke usluge primjenjuju i na radnje poduzete do dana stupanja na snagu ove Tarife. Slijedom navedenog, u postupcima glede naplate odvjetničke tražbine moguće je primijeniti OT/12 na sve tražbine koje su dospjele okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ako se ne provodi ovrha, dakle, dospijeće nastupa tek pravomoćnim okončanjem pojedinog postupka. S obzirom na postojeći tekst i okolnost da se odredbe o dospjelosti odnose i na odvjetničke usluge te radnje poduzete do dana stupanja na snagu OT/12, postavlja se praktično pitanje granice do koje (ili od koje) se može primijeniti ta odredba. Kako sada izgleda (jer još nema odgovarajuće sudske prakse najvišeg suda), čini se da bi za pravilnu primjenu tih odredbi odlučno bilo vrijeme pravomoćnog okončanja postupka koje bi moralo nastupiti nakon stupanja na snagu OT/12, međutim, ako je do toga došlo ranije tada ne bi bilo moguće (retroaktivno) primijeniti OT/12. Time bi se i buduća sudska praksa u odnosu na tijek zastare odvjetničkih usluga morala radikalno izmijeniti. ******************* Kada tužitelj tvrdi da mu je šteta (trajni gubitak stanarskog prava) nastala zbog propusta staratelja za poseban slučaj (odvjetnika) da protiv prvostupanjske presude podnese pravni lijek, onda se trenutkom nastanka štete ima smatrati onaj u kome su nastupile pravne posljedice pravomoćnosti te presude pa je i zastara počela teći istekom toga dana VS RH Rev-x 627/13-2 od 1. srpnja 2015. *************** Pravna shvačanja Vrhovnog suda u odnosu na zemljište koje je postalo društveno vlasništvo ili je vlasniku oduzeto bez zakonom predviđenog postupka: 1. zastarni rok potraživanja naknade za ekspropriranu nekretninu odnosno za nekretninu koja je vlasniku oduzeta u zakonito provedenom postupku, počinje teći od pravomoćnog završetka postupka o određivanju pravične naknade, odnosno prvog dana poslije dana kad je prijašnji vlasnik nekretnine imao pravo zahtijevatinaknadu, 2. potraživanje naknade za zemljište koje je postalo društveno vlasništvo ili je vlasniku oduzeto bez zakonom predviđenog postupka i ne može se tužitelju vratiti, zastarijeva u općem petogodišnjem zastarnom roku prema odredbi članka 371. ZOO-a – ako je riječ o stjecanju bez osnove ili po osnovi koja je poslije prestala, odnosno u roku zastarijevanja tražbine naknade štete – ako je riječ o odštetnom zahtjevu, 3. zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se dužnikova imovina povećala na račun vjerovnika, a vjerovnik mogao tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, 4. pravo vlasnika na naknadu za oduzeto mu zemljište ne može zastarjeti ako može zahtijevati povrat zemljišta. VS RH Rev-x 357/11-2 od 8. lipnja 2011 ****************** Zastara zahtjeva za naknadu vrijednosti zemljišta, i to od strane nesavjesnog vlasnika koji je i nadalje upisan kao vlasnik zemljišnoknjižne čestice (u slučaju građenja na tuđem zemljištu od strane savjesnog graditelja), teče od dana završetka izgradnje objekta na tužiteljevom zemljištu. U tom smislu se u Rev-x 484/15-2 od 9. veljače 2016., navodi sljedeće pravno shvaćanje: „Obzirom da su tuženici na zemljištu tužitelja, bez njegove dozvole izgradili kuće sa dvorištem, prema ocjeni ovog suda, riječ je o institutu građenja na tuđem zemljištuiz čl. 24. st. 1 ZOVO, koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Člankom 24. st. 2. ZOVO propisano je da u slučaju iz st. 1. vlasnik zemljišta ima pravo za vrijeme od 3 godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vrijeme od 10 godina od završene izgradnje, tražiti da mu graditelj nadoknadi vrijednost zemljišta u visini njegove prometne cijene u vrijeme donošenja sudske odluke. Budući da su tuženici kuće na tužiteljevom zemljištu dovršili u razdoblju 1986.-1989., a da je tužitelj tužbu podnio 2002., to je protekao desetogodišnji objektivni rok iz čl. 24. st. 2. ZOVO, unutar kojeg je tužitelj mogao od tuženika zahtijevati naknadu vrijednosti zemljišta. Stoga je osnovan prigovor zastare koji su tuženici istakli.‟ U slučaju kada je graditelj nesavjestan, a vlasnik savjestan, u revizijskoj odluci br. Rev-x 1250/11-2 od 26. lipnja 2013., istaknuto je: „U konkretnom slučaju tužitelji su tražili predaju u posjed spornih dijelova nekretnine, te je takav zahtjev bio postavljen sve do preinake tužbe 1998. godine. U čl. 25. st. 5. ZOVO propisano je da pravo izbora iz st. 1. ovog članka vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana dovršetka izgradnje građevinskog objekta, a nakon proteka tog roka vlasnik može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta. Kod toga je u odlukama ovoga suda Rev-1493/1998, Rev-522/2001 i drugima zauzeto shvaćanje da potraživanje ranijeg vlasnika zemljišta s naslova naknade tržišne vrijednosti zemljišta koje je građenjem postalo vlasništvo graditelja zastarijeva u općem zastarnom roku, a zastara počinje teći završetkom izgradnje‟ ******************** Samostalno potraživanje kamata (nakon podmirenja glavnog potraživanja kao u ovom slučaju) zastarijeva u roku od tri godine od nastanka svakog pojedinog dnevnog iznosa kamata, jer to potraživanje nastaje i dospijeva svakog dana u vremenu od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja. VS RH u odluci br. Rev-41/1999 ****************** Glede tražbina osiguranih založnim pravom u odluci u povodu izvanredne revizije br. Rev-1464/15-2 od 8. srpnja 2015. (za koju je revizijski sud ocijenio da je dopuštena) tuženik je postavio sljedeća pravna pitanja: Ima li založni vjerovnik čije je pravo zaloga upisano u zemljišne knjige iz založene stvari pravo namiriti svoje potraživanje iako bi prema odredbama ZOO-a eventualno nastupila zastara potraživanja? Prestaje li tražbina osigurana založnim pravom istekom vremena potrebnog za zastaru prema općim odredbama ZOO-a koje uređuju pitanja zastare ? Odgovor na postavljena pitanja glasi. „Budući da je založno pravo tuženika upisano u javnoj knjizi, tj. u zemljišnim knjigama, proizlazi da se vjerovnik, ovdje tuženik, ima pravo namiriti iz založene stvari čak i kada je tražbina zastarjela, ali u opsegu koji isključuje zastarjela potraživanja kamata i drugih povremenih davanja (čl. 368. st. 2. ZOO).‟ Također, u revizijskoj odluci br. Rev 433/17-2 od 16. svibnja 2017., u odnosu na zastaru tražbine osigurane založnim pravom istaknuto je pravno shvaćanje: „(…) da je u konkretnom slučaju, a nakon što je tuženik upisom u zemljišne knjige stekao založno pravo (hipoteku) na nekretninama tužiteljice i (time) ovlaštenje tražiti namirenje svoje dospjele i uknjižene tražbine iz vrijednosti tih nekretnina, tužiteljica kao založni dužnik i vlasnik nekretnina, na kojima je odlukom suda (primjenom odredbe čl. 97. st. 6. OZ-a/96, u bitnome identičnoj odredbi čl. 148. st. 4. OZ-a) uknjiženo pravo zaloga u korist tuženika radi osiguranja namirenja njegove tražbine u visini od 291.146,69 kn s pripadajućim kamatama, dužna trpjeti namirenje (iz vrijednosti nekretnina) dospjele i nepodmirene (a založnim pravom osigurane) tražbine tuženika, - da tuženik, kao založni vjerovnik, u ovome slučaju zahtijeva upravo ono što je ovlašten zahtijevati iz smisla odredbe čl. 339. st. 1. ZVDSP-a: '...namirenje dospjele tražbine založnoga vjerovnika iz vrijednosti zaloga...', i to tražbine koja po visini ne prelazi iznos tražbine upisane u zemljišnim knjigama na založenim nekretninama, - da u takvoj situaciji, a budući da je založno pravo tuženika upisano u javnoj knjizi (u zemljišnim knjigama), tuženik (vjerovnik) ima pravo (jer je po svojoj pravnoj prirodi založno pravo upisano u zemljišne knjige 'jače od zastare') namiriti se iz založenih nekretnina čak i da je njegova tražbina prema tužiteljici (dužniku) zastarjela: pravo na takvo namirenje (u smislu odredbe čl. 339. st. 3. ZVDSP-a) ne zastarijeva.‟ *************** U odluci koja je donesena u povodu izvanredne revizije u predmetu Rev-1129/17-2 od 8. kolovoza 2017. (radilo se o zastari prava zahtijevati ispunjenje obveze utvrđene pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda), postavljena su sljedeća pravna pitanja: 1. Koliki je zastarni rok potraživanja utvrđenog pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda – pravne osobe za upravljanja vodama, kao ovršnom ispravom, na kojem se temelji potraživanje s osnove naknade za uređenje voda? 2. Kada nastupa zastara prava zahtijevati ispunjenje obveze utvrđene pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda – pravne osobe za upravljanje vodama kao ovršne isprave? U obrazloženju naznačene odluke izneseni su sljedeći odgovori: „U navedenim revizijskim odlukama (Rev-2846/14 od 4. svibnja 2016. i Rev-3035/14 od 30. ožujka 2016.), odlučujući o pitanju je li nastupila zastara tražbina iz ovršne isprave – rješenja o utvrđenju naknade za uređenje voda koje je donio ovrhovoditelj u okviru svojih javnopravnih ovlaštenja, zauzeto je pravno shvaćanje da se, temeljem odredbe čl. 16. st. 1. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva ('Narodne novine', broj 153/09, 90/11 i 56/13 - dalje: ZFVG) u vezi sa čl. 73. st. 2. ZFVG-a i čl. 74. st. 1. ZFVG-a, u takvom slučaju primjenjuju prvenstveno odredbe Općeg poreznog zakona ('Narodne novine'', broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13 - dalje: OPZ), i to odredbe čl. 94., 95. i 96. OPZ-a kojima je uređeno pitanje porezne zastare, a da se odredbe Zakona o obveznim odnosima na zastaru takvih tražbina imaju primijeniti tek podredno, ako odredbama OPZ-a nije uređeno drugačije (čl. 94. st. 12. OPZ).‟ ****************** U dopuštenoj izvanrednoj reviziji, u kojoj je donesena odluka br. Rev-x 420/14-2 od 9. rujna 2014. (tako i u Rev-x 660/14-2 od 14. travnja 2015. i Rev-x 579/16-2 od 19. listopada 2016.) postavljeno je pravno pitanje glede tijeka zastare regresnog zahtjeva osiguratelja prema svom osiguraniku u slučaju nastupa gubitka prava iz obveznog automobilskog osiguranja. U obrazloženju naznačene odluke rečeno je sljedeće: „U prvostupanjskom postupku utvrđeno je, a koja utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja, da se nezgoda dogodila 24. svibnja 1997., da je tuženik upravljao osobnim vozilom, pri čemu je bio pod utjecajem alkohola, da se tužitelj i tuženik nalaze u ugovornom odnosu osiguranja (obveznog osiguranja u prometu), da je tužitelj oštećenoj osobi iz štetnog događaja za koji je tuženik kriv isplatio iznos od 40.550,00 kn 23. prosinca 1997., a da je tuženik izgubio prava iz osiguranja jer je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola. Sud smatra da je tužitelj dokazao pretpostavke za regresno potraživanje od tuženika te se poziva na odredbu članka 939. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO) i na odredbu članka 87. stavak 3. Zakona o osiguranju ('Narodne novine' br. 90/94, 20/97, 46/97. - pročišćeni tekst, 116/99. i 11/02.). Nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev na isplatu, pri čemu smatraju da tražbina tužitelja nije zastarjela, obzirom je štetni događaj nastupio 24. svibnja 1997., isplata izvršena 23. prosinca 1997., a tužba podnijeta 25. siječnja 2002. Stoga je tužitelj ustao tužbom unutar zastarnog roka od pet godina, sukladno članku 371. ZOO-a. Tuženik u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje: 'Je li nastupila zastara tražbine tužitelja?'. Obrazlažući važnost postavljenog materijalnopravnog pitanja ističe da je ovaj sud o postavljenom pitanju, dakle, u slučaju regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku temeljenog na gubitku prava iz osiguranja, već zauzeo shvaćanje i navodi odluke ovog suda broj Rev 1371/2009-2 od 20. travnja 2010., Rev 1432/2010-2 od 4. travnja 2012. i Rev 56/2000-2 od 8. srpnja 2004., a da shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno s tim shvaćanjem. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi iz članka 392.a stavak 2. ZPP-a, u pobijanom dijelu i u okviru postavljenog materijalnopravnog pitanja, ovaj sud nalazi da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa zauzetim shvaćanjem ovog suda o tom pitanju. Odredbom članka 371. ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom članka 380. stavak 3. ZOO-a, upravo je propisan takav poseban rok zastare kod ugovora o osiguranju te je propisano da potraživanja osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine. Sukladno navedenim zakonskim odredbama, ovaj sud je u više odluka (tako u Rev-56/00, Rev-1371/09) izrazio shvaćanje da regresno potraživanje osiguratelja prema njegovom osiguraniku, zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku. Stoga je osnovana tvrdnja revidenta da pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno sa zauzetim pravnim shvaćanjem o tom pravnom pitanju. U konkretnom slučaju, radi se o regresnom zahtjevu osiguravatelja prema svom osiguraniku, iz Ugovora o osiguranju pa takav zahtjev zastarijeva u roku od tri godine. Naime, člankom 380. stavak 3. ZOO-a propisan je takav rok zastare kod ugovora o osiguranju. U konkretnom slučaju, tužba je podnesena 25. siječnja 2002. Kako zastara ovakve regresne tražbine osiguratelja prema svom osiguraniku počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku, cijeneći utvrđenje da je sporni iznos isplaćen 23. prosinca 1997., to je već u trenutku podnošenja tužbe sudu istekao rok od tri godine. Zbog toga je utužena tražbina zastarjela.‟ ******************** Regresno potraživanje osiguratelja prema svom osiguraniku zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku VS RH Rev-2309/10 od 27. ožujka 2012.). ***************** Drugo pravno pitanje koje se u praksi jednako ponavlja odnosi se na regres koji je posljedica osigurateljeve isplate na temelju ugovora o osiguranju, u ovom slučaju osiguratelja (kao tužitelja) iz osnove onog što je isplatio svom osiguraniku (kao oštećeniku na temelju automobilskog kasko osiguranja) prema štetnikovom osiguratelju od automobilske odgovornosti. U takvom je slučaju, prema postojećoj sudskoj praksi i pravnoj doktrini, riječ o zakonskoj personalnoj subrogaciji pri kojoj isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu (članak 963. stavak 1. ZOO/05). Drugim riječima to znači da osiguratelj ulazi u sva prava svog osiguranika (neki to slikovito opisuju da osiguratelj ulazi „u njegove cipele‟), što znači da stupanjem u istovjetan pravni položaj svog osiguranika (oštećenika), osiguratelj ne dolazi u povoljniji položaj u odnosu na štetnika, stoga osiguratelj u tom slučaju nema neka druga ili povoljnija prava prema štetniku od svog osiguranika, a niti se takvom promjenom osobe vjerovnika u bilo čemu mijenja štetnikov pravni položaj. To se svakako odnosi i na zastaru, i to i na njezin početak i tijek i na rokove zastare. U odnosu na ovo pitanje u revizijskoj odluci br. Revx-1126/2016-2 od 3. listopada 2018., ponovljena su već prije istaknuta pravna shvaćanja revizijskog suda pa je rečeno sljedeće: „Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev konačno prihvaćen reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) izjavio je tuženik postavljajući u reviziji materijalnopravno pitanje: 'U kojem roku zastarijeva tražbina osiguratelja – ovdje tužitelja s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku kao oštećeniku po osnovi automobilskog kasko osiguranja prema štetniku, odnosno ovdje njegovom osiguratelju od automobilske odgovornosti?'. U prilog važnosti postavljenog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni podnositelj revizije se pozvao na čitav niz odluka i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1275/11-2 od 27. siječnja 2016., zatim broj Rev-x-602/12-2 od 19. rujna 2012., broj Rev-1440/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1724/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1250/10 od 3. studenoga 2011., te broj Gzz-98/02-2 od 12. veljače 2003. Predložio je da se u pobijanom dijelu drugostupanjsku presudu preinači uz naknadu troškova revizije.(…) Za razliku od pravilnog shvaćanja u prvostupanjskoj presudi, drugostupanjski sud je dio tužbenog zahtjeva prihvatio iznoseći pravno shvaćanje da u predmetnom slučaju nije u primjeni trogodišnji, već opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 371. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91). Izloženo shvaćanje je pogrešno. U predmetnom slučaju trebalo je primijeniti zastarni rok od tri godine jer isplata naknade štete osiguraniku ne daje tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik pa tako niti poseban rok zastare različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik kao oštećenik (čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO/91). Dakle, na postavljeno pitanje treba odgovoriti da je zastara počela teći od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Ovdje u svakom slučaju, budući da druge činjenice nisu utvrđivane od kada je oštećenik prijavio štetu tužitelju, a to je bilo 23. kolovoza 2003., dakle, zastara je počela teći 24. kolovoza 2003. Budući da je tužba podnesena 29. studenoga 2006., tražbina tužitelja je zastarjela. Pritom treba dodati da sam dan plaćanja naknade od osiguratelja svom osiguraniku nije odlučan za početak tijeka zastare, već je samo pretpostavka za stjecanje aktivne legitimacije. U protivnom bi se taj rok mogao neograničeno produžavati, što je protivno ne samo zakonskom uređenju na koje se prethodno revizijski sud pozvao, već i svrsi instituta zastare. Da je riječ o trogodišnjem zastarnom roku, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio u čitavom nizu svojih odluka pa i onih na koje se pozvao podnositelj revizije, a posebice bi trebalo imati na umu da je shvaćanje doneseno i u tzv. izvanrednoj reviziji koja ima javnopravni značaj upravo u osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske).‟ Istovjetno je rečeno i u odluci br. Rev 1275/11-2 od 27. siječnja 2016., u kojem slučaju je predmet spora bila tražbina tužitelja (kasko osiguratelja) na ime naknade materijalne štete na temelju regresnog zahtjeva prema osiguraniku (iz obveznog osiguranja) štetnika s obzirom na to da je tužitelj svom kasko osiguraniku isplatio štetu na temelju računa o popravku teretnog vozila. Dakle, riječ je o trogodišnjem roku i zastari koja teče od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Tako se u obrazloženju navedene odluke ističe sljedeće: ‟Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je u ovoj pravnoj stvari nastupila zastara potraživanja temeljem odredbe čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO. Naime, u konkretnom slučaju radi se o subrogaciji iz čl. 939. st. 1. ZOO u kojem slučaju u smislu odredbe čl. 380. st. 6. ZOO zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi navršava se u istom roku. Dakle, kod slučaja subrogacije osiguravatelj u cijelosti stupa u pravni položaj oštećenika, te potraživanje naknade štete zastarijeva u istim rokovima kao i prema samom oštećeniku. U pravu su također nižestupanjski sudovi kada su primijenili zastarni rok od tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO, i slijedom čega su pravilno zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do zastare potraživanja obzirom da se štetni događaj dogodio 23. rujna 2000., a u krajnjoj liniji sam oštećenik je prijavio štetu tužitelju 10. listopada 2000. i kada se mora uzeti da je započeo teći zastarni rok. Obzirom da je tužba podnesena 16. siječnja 2004. regresni zahtjev tužitelja podnesen je izvan zastarnog roka iz čl. 376. st. 1. ZOO, slijedom čega tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Pritom treba napomenuti tužitelju da zastarni rok ne može teći od dana kada je tužitelj ispunio svoju osiguravateljsku obvezu i isplatio svom osiguraniku odštetu, jer bi to bilo u suprotnosti s navedenim odredbama čl. 939. st. 1. i čl. 380. st. 6. ZOO.‟ U odnosu na pravno pitanje od kada teče zastara u ovakvim slučajevima, važna je i odluka br. Rev-x 23/17-2 od 22. veljače 2017., donesena u povodu izvanredne revizije, koja u bitnom dijelu obrazloženja glasi: „U ovom stupnju postupka sporno je li nastupila zastara, odnosno, preciznije kada je ista započela teći. Sud drugog stupnja zauzeo je pravno shvaćanje da je zastara počela teći kada je tuženik isplatio tužitelju glavnicu, 28. studenoga 2001., slijedom čega, podnošenjem tužbe 29. lipnja 2004. nije nastupila zastara. Ovaj sud smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je revizijski sud o tom pitanju zauzeo shvaćanje i odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Navedeno proizlazi iz odluke ovog suda broj Gzz 98/02 te Rev-x 602/12. Na temelju odredbe iz čl. 939. st. 1. ZOO isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Nadalje iz odredbe čl. 380. st. 6. ZOO proizlazi da zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kada i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i završava se u istom roku. Dakle, isplatom naknade štete na tužitelja - osiguratelja su prešla sva prava njegovog osiguranika, jer je tužitelj stupio u pravnu poziciju svog osiguranika. Isplata naknade štete osiguraniku ne daje, međutim, tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik, pa tako niti poseban rok zastare, različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik - oštećenik. Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava rok za zastaru (iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO) teče od dana kada je oštećenik (osiguranik tužitelja) doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.‟ ********************** Kada je riječ o šteti koja je prouzročena neosiguranim vozilom, pravno pitanje tijeka i roka zastare u većini slučajeva nije upitno budući da se u tom slučaju ne radi o tražbini iz ugovora o osiguranju, nego regresnoj tražbini koja se temelji izravno na zakonu. U tom smislu je u odluci br. Rev 1145/12-2 od 16. veljače 2016. (kao i u Rev 406/07-2 od 16. svibnja 2007. i Rev-2102/10 od 12. listopada 2011.), istaknuto sljedeće pravno shvaćanje: „Iz navedenog, pozivom na odredbučlanka 91. st. 1. Zakona o osiguranju (NN, br.46/97 – dalje: ZO), sudovi nižeg stupnja pravilno ocjenjuju da je predmetna šteta počinjena neosiguranim traktorom, pa nema ugovora o osiguranju, te se ne može primijeniti odredba čl. 380. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 53/91, itd. – dalje u tekstu: ZOO). Naime, tražbina tužitelja prema tuženiku, nije tražbina iz ugovora o osiguranju, nego tražbina s osnova regresa(…) koja se temelji izravno na (zakonu) čl. 91. st. 4. ZO. Riječ je, dakle o tražbini za koju zakonom nije određen neki drugi rok zastare pa stoga konkretna tražbina tužitelja zastaruje u općem zastarnom roku pet godina (čl. 371. ZOO). Dakle, regresni zahtjev tužitelja za isplaćeni iznos štete oštećenoj osobi, kojoj je šteta prouzročena vožnjom neosiguranog vozila – traktora zastaruje u općem zastarnom roku od 5 godina.‟ ******************** Prema odredbama članka 234. stavak 1. ZOO/05, tražbine ugovaratelja osiguranja, odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala. Dakle, u ovom je slučaju (početak tijeka zastarnog roka pomaknut na prvi dan poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala pa bi to zapravo bilo prvog siječnja sljedeće (iduće) godine od one u kojoj je tražbina nastala. Pritom valja istaknuti da se petogodišnji rok odnosi samo na tražbine iz ugovora o osiguranju života, i to –ugovaratelja osiguranja ili treće osobe, dok se za regresnu tražbinu osiguratelja prema njegovu osiguraniku primjenjuje trogodišnji zastarni rok (tako u Rev-1371/09 od 20. travnja 2010.). S druge strane, tražbina iz ugovora o osiguranju zbog posljedica nesretnog slučaja zastarijeva u roku od tri godine (tako u Rev-1/08 od 13. ožujka 2008.) U odnosu na ovo pravno pitanje u odluci br. Rev 1775/14-3 od 14. listopada 2015., istaknuto je sljedeće: „Prema čl. 380. st. 1. ZOO potraživanja ugovaratelja osiguranja odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. Naime, pravilno je drugostupanjski sud zaključio kako je u konkretnom slučaju riječ o potraživanju iz osiguranja od nesretnog slučaja, (…), no međutim pogrešno je drugostupanjski sud primijenio odredbu čl. 380. st. 1. ZOO u pogledu računanja tijeka roka zastare. Prema shvaćanju ovoga suda potraživanje tužiteljice iz ugovora o osiguranju nije nastalo u trenutku štetnog događaja već onoga dana kada je kod tužiteljice nakon završetka liječenja utvrđeno postojanje zaostalog trajnog invaliditeta. Prema tome tek tada je tužiteljica mogla saznati koje su konačne posljedice njezinog ozljeđivanja, te je od toga trenutka mogla i potraživati isplatu osigurnine od tuženika, imajući u vidu da je osigurani slučaj upravo trajni invaliditet kod tužiteljice.‟ No, ako zainteresirana osoba dokaže da do dana određenog u stavku 1. ovoga članka nije znala da se osigurani slučaj dogodio, zastara počinje od dana kad je za to saznala, s tim da u svakom slučaju tražbina zastarijeva kod osiguranja života za deset, a kod ostalih za pet godina od dana određenog u stavku 1. ovoga članka. Sudska praksa iz odluke Rev-x 314/13-2 od 19. lipnja 2013. pokazuje da u konkretnom slučaju postoje objektivni i subjektivni rokovi zastare, s tim da su rokovi iz članka 234. stavak 1. ZOO/05, zapravo subjektivni rokovi, dok su rokovi iz stavaka 2. tog članka objektivne prirode. U tom smislu u navedenoj odluci se navodi: „Prema odredbi čl. 380. st. 1. ZOO potraživanje ugovaratelja osiguranja iz ugovora o osiguranju (osim ugovora o osiguranju života) zastarijevaju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. Prema stavku 2. istog članka ako zainteresirana osoba dokaže da do dana određenog u prethodnom stavu nije znala da se osigurani slučaj dogodio, zastarijevanje počinje od dana kada je za to saznala, u svakom slučaju za pet godina od dana određenog u prethodnom stavku. Imajući na umu citiranu zakonsku odredbu i činjenična utvrđenja da je predmetno potraživanje, utemeljeno na dobrovoljnom ugovornom osiguranju (tzv. B kombinacija), nastalo tijekom 1987. to je doista u vrijeme podnošenja predmetne tužbe 8. siječnja 1991. već bio istekao subjektivni zastarni rok od tri godine koji je počeo teći od 1. siječnja 1988., a istekao 1. siječnja 1991.‟ ****************** Međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine, s tim da zastara teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu (članak 228. ZOO/05). U odnosu na te zakonske odredbe sporna pitanja odnosila su se uglavnom na situacije u kojima su na jednoj strani bile pravne osobe (trgovci), a na drugoj Republika Hrvatska ili obrtnik, kao i na ono koje se odnosi na tražbine iz kreditnih odnosa. U revizijskoj odluci br. Rev-234/10 od 19. studenoga 2011. istaknuto je: „Tražbine iz ugovora o kreditu sklopljenog između pravnih osoba zastarijevaju u roku od tri godine.‟ U odluci br. Rev 234/10-2 od 19.11.2013., u tom je smislu obrazloženo: „Kako proizlazi iz odgovora na tužbu, tuženik se tužbenom zahtjevu protivio 'prvenstveno iz razloga što je potraživanje tužitelja prema tuženiku u cijelosti zastarjelo.' Pritom posebno nije osporio samo postojanje potraživanja, dok je izrijekom osporio visinu potraživanju u pogledu kamata. Budući da prema odredbi čl. 221. ZPP ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala u sudskom postupku, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da je odgovorom na tužbu, iako se zbog zastare protivio tužbenom zahtjevu, tuženik posredno priznao činjenicu postojanja glavnog potraživanja i njegovu visinu, čime je tužitelj dokazao postojanje potraživanja u tom dijelu (u iznosu od 11.444.420,78 kn). Prema odredbi čl. 374. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01: dalje – ZOO), međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga te potraživanja naknade štete za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Drugostupanjski sud bez posebnog obrazloženja zaključuje da 'potraživanje s osnove ugovora o kreditu niti potraživanje banke za plaćeni iznos s osnove bankarske garancije nisu potraživanja iz ugovora u prometu roba i usluga iz čl. 374. st. 1. ZOO'. Pojam ugovora u privredi definiran je odredbom čl. 25. st. 2. ZOO, prema kojoj odredbi su, prema tom Zakonu, ugovori u privredi ugovori što ih poduzeća i druge pravne osobe koje obavljaju privrednu djelatnost te imaoci radnji i drugi pojedinci koji u obliku registriranog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost sklapaju među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmete njihova poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima. Iz samog sadržaja ugovora o kreditu i ugovora o izdavanju bankarske garancije moglo bi se zaključiti da je iste ugovore tužitelj zaključio u obavljanju svoje gospodarske djelatnosti usmjerene na ostvarenje dobiti plasmanom financijskih sredstava. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa izraženog u shvaćanju drugostupanjskog suda, paušalnim zaključkom da u ovoj pravnoj stvari valja primijeniti opći zastarni rok iz čl. 371. st. 1. ZOO, nije raspravljena i druga odlučna okolnost – je li i tuženik ugovore sklopio u obavljanju djelatnosti koje čine predmet njegovog poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima, u kojem slučaju bi sporni ugovori predstavljali ugovore u prometu robe i usluga koje ima u vidu odredba čl. 374. st. 1. ZOO. Pritom se navodi kako prema pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 14. studenog 2013. potraživanja iz ugovora o kreditu sklopljenog između pravnih osoba zastarijevaju za tri godine (čl. 374. st. 1. ZOO).‟ U Revt-302/10 od 6. ožujka 2012. rečeno je sljedeće: „Međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga, između trgovačkog društva i Republike Hrvatske zastarijevaju za tri godine (čl. 374. st. 1. ZOO791)‟. S druge strane, u Rev-103/10 od 22. studenoga 2012. istaknuto je pravno shvaćanje: „Tražbine obrtnika prema pravnoj osobi iz sklopljenog ugovora o obavljanju njihovih djelatnosti zastarijevaju u roku od tri godine.‟ U revizijskoj odluci br. Rev-x 952/16-2 od 14. veljače 2017. odgovoreno je na nekoliko pravnih pitanja, a posebice na pitanje – što zapravo je ugovor o prometu robe i usluga i na koje se međusobne tražbine odnosi odredba iz članka 374. stavak 1. ZOO/91. „Prema odredbi čl. 374. st. 1. ZOO-a međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora u prometu robe i usluga, te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Glede značenja pojma društvene pravne osobe u smislu navedene odredbe ZOO-a revizijski sud je u većem broju svojih odluka, među kojima i u odlukama Revt-56/2006-2 od 25. 5. 2006. i Revt-302/2010-2 od 6. 3. 2012. iznio shvaćanje da se pojam društvene pravne osobe ne ograničava samo na subjekte trgovačkog prava, već da je on širi i obuhvaća i druge društvene i pravne osobe pa tako i RH. Navedeno shvaćanje na kojem se temelji i pobijana presuda sadašnja je praksa revizijskog suda pa je neosnovana revizijska tvrdnja da se Republika Hrvatska ne može smatrati društvenom pravnom osobom. Neosnovana je i revizijska tvrdnja da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su predmetni ugovor ocijenili kao trgovački ugovor o prometu robe i usluga na koji se primjenjuje trogodišnji rok zastare. Predmetni ugovor sklopljen je između tužitelja koji je trgovačko društvo čija je gospodarska djelatnost obavljanje stručnog nadzora nad izvođenjem građevinskih radova i tuženice kao društvene pravne osobe i naručitelja te usluge. Suprotno tvrdnji revidenta taj ugovor predstavlja ugovor o prometu robe i usluga koji ima u vidu odredba čl. 374. st. 1. ZOO-a pa je za ocjenu pitanja zastare utuženog potraživanja nastalog u vezi tog ugovora mjerodavna ta odredba.‟ ******************* U odnosu na pitanje zastare tražbine iz zadužnice bilo je dosta spornih situacija, ali najspornije je bilo pitanje rokova zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u tom smislu, u svom pravnom shvaćanju broj: Su-IV-4/18-17 od 19. studenoga 2018. istaknuo sljedeće: „a tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ NN 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05).‟ U tom smislu u revizijskoj odluci br. Rev 2260/17-2 od 14. studenoga 2017., donesenoj u povodu izvanredne revizije u kojoj su razmatrani pravni karakter i zastarni rokovi u odnosu na zadužnice koje su izdane sukladno odredbama OZ-a iz 1996. godine i (solemnizirane) zadužnice koja se pojavila nakon toga, tj. od 1. siječnja 2011. (OZ NN 139/10) godine, istaknuto je sljedeće: „Tužiteljica u reviziji naznačuje pitanja: Da li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. Ovršnog zakona ('Narodne novine' 12/96 i 29/99) –dalje: OZ/96) ima značaj pravomoćne sudske odluke? Da li se na zadužnicu, odnosno potraživanje utvrđeno u toj ispravi koja je izdana sukladno čl. 183. OZ/96 može primijeniti odredba čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO)?(…) S obzirom na navedena utvrđenja sporno je ima li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. OZ/96 značaj sudske odluke kojom je utvrđeno potraživanje, a time u vezi s obzirom na odredbe čl. 371. i 379. ZOO, sporno je vrijeme potrebno za nastupanje zastare.(…) S obzirom na formu isprave, koja predstavlja privatnu ispravu s tek javno ovjerenim potpisom izdavatelja, neovisno o tome što prema odredbi čl. 183. st. 1. OZ/96 ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, zadužnica izdana sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, po ocjeni ovog suda, nije sudska odluka kojom je utvrđeno potraživanje. Naime, zadužnica sama po sebi nije 'pravomoćna sudska odluka' već dostavom iste banci tek proizvodi učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, ali ujedno nije i rješenje o ovrsi, koje i inače po svom sadržaju (osim kod rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem se nalaže isplata) nije takva sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje. Konačno, zadužnica izdana u smislu čl. 183. st. 1. OZ/96 nije javnobilježnički akt, ni privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku. Stoga u odnosu na potraživanja iz takve zadužnice nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 379. st. 1. ZOO.‟ U odnosu na početak tijeka zastare valja istaknuti da zastarni rokovi i kad je u pitanju zadužnica u pravilu počinju teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje svoje obveze. U tom smislu pravna doktrina ističe sljedeće: ‟Kod zadužnice nije propisan rok u kojem je na temelju nje moguće tražiti ovrhu pa je zato teško odrediti trenutak kad vjerovnik ima 'pravo zahtijevati ispunjenje obveze'. To će prije svega ovisitio tome je li zadužnica izdana nakon što je tražbina iz osnovnog posla dospjela ili prije roka dospijeća. U prvom slučaju zastarni rok počeo bi teći dan nakon izdavanja zadužnice, a u drugom tek dan nakon dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla.‟ U svakom slučaju podnošenjem zadužnice na naplatu dolazi do prekida zastare, koja potom počinje teći ispočetka. Jasno je da do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (članak 241. ZOO/05). Prema tome, budući da je Agencija po zakonu nadležno tijelo koje provodi ovrhu radi ostvarenja novčane tražbine na računima dužnika, to nema sumnje da se podnošenjem zadužnice na naplatu putem Agencije prekida tijek zastare tražbine na koju se odnosi zadužnica. Drugo je pak pitanje, što se sve može dogoditi sa zastarom i njezinim tijekom ako putem Agencije ne dođe do naplate tražbine osigurane zadužnicom. Izgleda da se na to pitanje može odgovoriti rješenjem iz revizijske odluke br. Rev 943/17-2 od 10. svibnja 2017., koja u bitnom dijelu svog obrazloženja glasi: „Dakle, ovaj sud je u primjeni i tumačenju odredbe čl. 389. ZOO-a kada se radi o dilemi ima li ranije pokrenuti ovršni postupak radi ostvarivanja iste tražbine koji je dovršen obustavom postupka učinak prekida zastare u svakom slučaju neovisno o razlogu zbog kojeg je došlo do obustave postupka, ili pitanje učinaka prekida zastare valja vezati uz razloge obustave postupka, zauzeo ovo potonje pravno shvaćanje, dakle, da se kod odgovora na pitanje je li rok zastare prekinut pokretanjem ovršnog postupka koji je okončan obustavom postupka te da li slijedom toga zastarni rok teče iz početka zauzeo shvaćanje da to ovisi o razlozima zbog kojih je došlo do obustave ovršnog postupka i na kojoj od stranaka u ovršnom postupku leže razlozi zbog kojih je ovršni postupak obustavljen. U predmetu Gzz-50/01 zbog činjenice što ovrhovoditelj nije uplatio predujam za izlazak sudskog ovršitelja i što je upravo stoga ovršni postupak obustavljen zauzeto je pravno shvaćanje da u takvoj situaciji jer je za obustavu postupka odgovoran ovrhovoditelj pokretanje tog ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) nema za posljedicu prekid zastare. Dakle, argumentum a contrario kada je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja tada pokretanje ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovo teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno.‟ Navedeno pravno shvaćanje svodi se zapravo na zaključak prema kojem ovrhovoditelj podnošenjem zadužnice na naplatu. Agenciji prekida tijek zastare, s tim da neuspjeh naplate iz tog postupka za koji je odgovoran ovrhovoditelj koji podnosi zadužnicu na naplatu, ne bi imao za posljedicu prekid zastare. U protivnom, kada je bilo koji postupak, pa i onaj pred Agencijom, obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao nikakvog utjecaja, tada pokretanje postupka koji je potom okončan obustavom ili neuspjelim završetkom, ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje teći ispočetka. Tu će se uvijek postavljati i pitanje od kojeg bi trenutka zastara u slučaju kada nije riječ o sudskom postupku počela ponovno teći. O tome za sada nema sudske prakse, ali možda je najbolji odgovor za to onaj koji proizlazi iz članka 215. stavak 1. ZOO-a, odnosno, da zastara i u tom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kad je određeni postupak pravomoćno završen (obustavljen) ili je nedvojbeno da se takav postupak više ne može provoditi. ************************ Zakonske odredbe da zastara ne teče između bračnih drugova, treba primijeniti i na izvanbračne drugove. VSRH Rev 1225/2007-2
  16. Ponavljanje postupka u sudskoj praksi

    Saznanje za presudu drugog suda u kojoj je zauzeto materijalnopravno shvaćanje drugačije od onog koje je prihvatio sud u postupku čije se ponavljanje zahtijeva, ne predstavlja ni novu činjenicu ni novi dokaz na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da je ta činjenica, odnosno dokaz bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku. VS, Rev 534/08 od 14.5.2008. *************************** Sudska nagodba ne može se pobijati prijedlogom za ponavljanje postupka, već jedino tužbom. ŽS u Osijeku Gž 2326/07 od 14.6.2007. ************************** Rješenjem upravnog tijela kojim je utvrđena kategorizacija autobusnog kolodvora ne odlučuje se o tome postoji li neko pravo ili pravni odnos između stranaka u parničnom postupku radi isplate naknade za pružanje kolodvorske usluge. Zbog toga, naknadno ukidanje tog rješenja nije razlog zbog kojeg se može osnovano tražiti ponavljanje pravomoćno završenog parničnog postupka. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 578/05 od 24.11.2008. ************************* Samo stranke koje su učestvovale u pravomoćno okončanoj parnici mogu podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka, a ne i treće osobe, bez obzira na njihov pravni odnos prema strankama i predmetu spora (bivši vlasnici nekretnina oduzetih za vrijeme jugoslavenske komunistička vladavine). Županijski sud Bjelovar Gž 1571/00 od 3.8.2000. **************************** Ne može se ponoviti postupak koji je završen presumiranim povlačenjem tužbe. Vrhovni sud Republike Hrvatske Revr 498/2005-2 od 11.10.2005. ***************************** Samo strane koje su sudjelovale u pravomoćno okončanoj parnici mogu podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka, a ne i treće osobe, bez obzira na njihov pravni odnos prema strankama i predmetu spora. ŽS u Vukovaru Gž 724/03 od 4.12.2003. ************************* Tuženicima čije je boravište bilo nepoznato u vrijeme vođenja postupka pred prvostupanjskim sudom, nije onemogućeno raspravljanje pred tim sudom kad ih je u postupku zastupao skrbnik za poseban slučaj – odvjetnik – premda je on priznao tužbeni zahtjev. ŽS u Vukovaru, Gž 118/01 od 18.3.2002. ***************************** Nove činjenice odnosno novi dokazi razlog su za ponavljanje postupka samo onda kada je na temelju njih za stranku mogla biti donesene povoljnija odluka da su te činjenice odnosno dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku. VS, Revr 896/07 od 29.4.2008. *************************** Prvostupanjskim rješenjem odbačen je tuženikov prijedlog za ponavljanje postupka. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je tuženikova žalba i potvrđeno prvostupanjsko rješenje. Protiv pravomoćnog drugostupanjskog rješenja pravomoćnog rješenja pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači prihvaćanjem prijedloga za ponavljanje postupka ili da se ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Tužitelj na reviziju nije odgovorio, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana. Presudom prvostupanjskog suda od 25. ožujka 1997. godine broj P-2940/95 pravomoćno je završen postupak u ovoj pravnoj stvari, a njome je tuženik obvezan platiti tužitelju dug u iznosu od 23.360,55 kn sa zateznom kamatom i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 2.396,21 kn. Tuženik je podnio prijedlog za ponavljanje postupka zaprimljen kod prvostupanjskog suda 28. svibnja 1998. godine temeljem odredbe čl. 421. st. 1. toč. 9. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje u tekstu ZPP), navodeći da je nakon pravomoćnosti navedene presude pribavio dokaze iz kojih proizlazi da su plaćeni tužiteljevi računi, a da zbog promjene u vlasničkoj strukturi nakon pretvorbe tuženika i promjene osoba koje su radile kod tuženika, tuženik nije tijekom parničnog postupka u ovom predmetu mogao doći do tih dokaza, da ih je pronašao prije 4 dana, a radilo se o izvještajima o zaduženju i ugovora o cesiji sklopljenog između stranaka 27. rujna 1995. godine. Utvrdivši da je tuženik u predmetu prvostupanjskog suda br. P-3230/95 na ročištu 23. travnja 1997. godine dostavio sudu izvještaje o zaduženju na koje se kao nove dokaze pozvao u prijedlogu za ponavljanje postupka nižestupanjski sudovi su ocijenili da je prijedlog za ponavljanje postupka podnesen nakon isteka zakonskog roka, te su ocijenili da promjena vlasničke strukture i promjena osoba koje su radile kod tuženika ne predstavlja opravdani razlog zbog kojeg navedeni dokazi nisu mogli biti ranije upotrijebljeni u postupku čije se ponavljanje traži, pa su nižestupanjski sudovi odbacili tuženikov prijedlog za ponavljanje postupka, a time su odgovarajuće propise pravilno primijenili. Prema odredbi čl. 421. toč. 9. ZPP postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog stranke ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku, a prema odredbi čl. 422. st. 2. toga zakona zbog okolnosti iz čl. 421. toč. 9. istog zakona ponavljanje postupka može se dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije mogla te okolnosti iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom. Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je tuženik tijekom vođenja prijašnjeg postupka mogao sudu predočiti ugovor o cesiji te izvještaje o zaduženju, te da ga promjena vlasničke strukture i promjena osobe koje su radile kod tuženika ne opravdava. Odredbom čl. 423. st. 1. toč. 6. ZPP propisano je da se prijedlog za ponavljanje postupka podnosi u roku od 30 dana od dana kad je stranka mogla sudu iznijeti nove činjenice odnosno nova dokazna sredstva. Stoga je tuženikov prijedlog za ponavljanje postupka podnesen izvan zakonskog roka, pa je u smislu odredbe čl. 425. st. 1. ZPP pravilno odbačen. Tuženikova tvrdnja u reviziji da je odbacivanjem njegovog prijedloga za ponavljanje postupka došlo do bitne povrede odredaba ZPP-a nije prihvatljiva. Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. u vezi čl. 400. st. 4. ZPP). VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE – Broj: II Rev-35/00-2 *************************** S obzirom da tuženica u žalbi isključivo ponavlja razloge na kojima temelji prijedlog za ponavljanje postupka, tuženicu valja upozoriti da eventualna činjenica, da su prvostupanjski i drugostupanjski sud u predmetu istog suda pogrešno primijenili materijalno pravo na njezinu štetu, jer je Vrhovni sud zauzeo drugačije stajalište u odnosu na primjenu mjerodavnog prava, nije nova činjenica, niti je novi dokaz u smislu odredbe čl. 421. st. 1. toč. 10 Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), s obzirom da tuženica evidentno pobija pravilnost primjene materijalnog prava u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj odluci u predmetu prvostupanjskog suda, pa kako ponavljanje postupka nije moguće osnovano tražiti zbog toga što su navedeni sudovi, po njezinoj ocjeni, pogrešno primijenili materijalno pravo u odlukama donesenim u postupku čije se ponavljanje traži, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da prijedlog tuženice za ponavljanje postupka nije temeljen ni na jednom od razloga navedenim u odredbi čl. 421. st. 1. toč. 1–10 ZPP-a, zbog čega je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 425. st. 1. ZPP-a, njezin prijedlog za ponavljanje postupka odbacio kao nedopušten (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 2268/1995 i Gž 12/2000 od 1. 3. 2000.). ****************************** Ako je za stranku nastala mogućnost iznošenja novih činjenica, odnosno novih dokaznih sredstava prije nego što je odluka u postupku čije se ponavljanje traži postala pravomoćna, tada rok za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka ne može početi teći prije nego što je odluka postala pravomoćna, što znači i odluka višeg suda u povodu izjavljene žalbe dostavljena stranci. ŽS u Rijeci, Gž 593/98 od 26.2.1999. ************************** Rok za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka zbog toga što stranci nezakonitim postupanjem nije bila dana mogućnost raspravljanja pred sudom počinje teći od dana kada je odluka stranci dostavljena, a ako odluka stranci ne bi bila dostavljena ista nije postala pravomoćna, pa se u odnosu na nju postupak i ne može ponoviti. Županijski sud u Splitu Gž 1842/2008 od 14.1.2010. ****************************** Nema pretpostavke za ponavljanje postupka ako postupak nije pravomoćno završen. Županijski sud u Osijeku Gž 3274/2006 od 25.10.2007. *******************************
  17. Pravomoćna presuda,kada?

    Citirano nije i ne može biti uvjet pravomoćnosti presude. Nema donošenja nikakve nove presude iz razloga što nema žalbe, slijedom čega će prvostupanjska odluka steći pravomoćnost protekom roka za žalbu.
  18. pravo na naslijedjivanje stana

    Činjenica koja nije bitna za vaš konkretni upit. Već odgovoreno
  19. Pravo dosjelosti

    Tužba je moguća samo protiv susjedovih nasljednika, no prema opisanom sa malom vjerovatnoćom u pozitivan ishod, što bi Vam u budućnosti otežalo i namjeravanu kupoprodaju nekretnine, obzirom da bi prodavac bila upravo osoba koju ste tužili.
  20. Potraživanje vjerovnika

    U takvom crnom scenariju izjava o odricanju gubi učinak u odnosu na vjerovnika, što će reći da bi se dug mogao namiriti iz nekretnine, međutim sam vjerovanja da toga uopće neće doći, ovo iz razloga što je vjerovniku vrlo teško doći do informacije da se majka odrekla nasljedstva iza umrlog brata, no u svakom slučaju pravo da pobijaju izjavu o odricanju prestaje protekom roka od 3 godine od dana kad je poduzeta pravna radnja(izjava o odricanju). Preporuka:o navedenim događajima manje priče, a naročito u nekakvim službenim postupcima.
  21. Potraživanje vjerovnika

    Moguće je pobijanje izjave o odricanju kao poduzete pravne radnje na štetu vjerovnika, no takav scenarij neće osobno Vas dovesti u položaj dužnika.
  22. Mišljenja sam da bi žalba bila neosnovana, ovo iz razloga što je točno kako navodite da je utvrđeno što čini ostavinu, međutim ostaje sporna činjenica tumačenja oporuke u dijelu.... sinu A ostavljam stan .... koji nije pobliže opisan. sin B
  23. Imovinsko pravni odnosi

    Rok koji ste ostavili, ako pak niste naveli, onda je to nekakav razuman rok.
  24. Stan na poklon

    Ništavost ne nastaje u budućnosti, več postoji pri samom sklapanju ugovora. Može ako su ispunjeni uvjeti za opoziv Može ako je povrijeđen u svom pravu na nužni dio Ovo je več stvar poreza, a ne zapreka za daljnji promet nekretninom. Ništa,jer je prema odredbama čl. 493 st.2 ZOO, darovanje moguće opozvati samo ako se dar ili njegova vrijednost još uvijek nalazi u imovini obdarenika.
  25. Nasljeđivanje duga

    Što je dovoljno da dug kad tad bude aktivan u smislu naplate iz založene nekretnine. Dugovi ostavitelja u ostavinskom postupku se ne utvrđuju, pa slijedom toga se i ne prenose na nasljednike, no jasno da prihvatom nasljedstva nastupa učinak odgovornosti za dugove ostavitelja.
×