Jump to content

G-man

Moderator
  • Broj objava

    22600
  • registrirao se

  • Osvojio dana

    229

Aktivnosti reputacije

  1. Sviđa mi se
    G-man je dobio reakciju od Bonaparte u Zastara - (ne)usklađenost čl. 86. Kaznenog zakona sa čl. 7. EKLJP   
    O institutu zastare i njegovoj regulativi u našem kazneno-pravnom sustavu, vidite u našem članku ovdje.
    Međutim, ovaj članak nastojati će prikazati i drugačiji pogled na naslovnu temu, odnosno moguću (ne)usklađenost odredbe čl. 86. Kaznenog zakona sa čl. 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, primarno s aspekta poštivanja odnosno zaštite načela zakonitosti (kao temeljnog načela kaznenog materijalnog prava), a s aspekta provođenja jednog od njegovih derivata – principa zabrane retroaktivnosti, uključujući i njegovu iznimku (načelo obvezne primjene blažeg zakona), kao i poštivanja načela pravne sigurnosti.
     
    Da se podsjetimo, čl. 86. KZ-a glasi –
    „Ako se prije nastupa zastare kaznenog progona ili zastare izvršenja kazne promijeni rok zastare, primijenit će se zastarni rokovi novog zakona“,
    čime je faktički ozakonjeno stajalište Kaznenog odjela VSRH-a o pitanju dopustivosti retroaktivne primjene zastarnih rokova, zauzeto na njegovoj sjednici 1983. godine, a dodatno potvrđeno sjednicama održanima 2006. i 2007., prema kojem je takvo što moguće, uz dodatan uvjet da su iz toga isključeni oni slučajevi, u kojima bi do stupanja na snagu novih (dužih) rokova zastare, prema odredbama ranijeg zakona, nastupila zastara.
    Drugim riječima, odredba čl. 86. KZ-a percipira se postupovno-pravnom, iako je smještena unutar materijalnog zakona, i stoga je dozvoljena njena retroaktivna primjena, uz izraženu ogradu. Ovakvo stajalište, naizgled je na štetu okrivljenika jer produljuje rok zastare kaznenog progona, ali opravdava se stajalištem kako je zastara institut uveden iz razloga oportuniteta postupka (vremenski određenog perioda unutar kojeg vođenje kaznenog postupka ima smisla, jer debelo zakašnjela pravda nije pravda, a znatan protek vremena dovodi u pitanje i sam kredibilitet njezina utvrđenja), i da nikad nije i neće biti privilegijem optuženika, te da njegova materijalna prava i položaj u postupku eventualnim produljenjem rokova zastare, ničime nisu povrijeđena.
    Načelo zakonitosti i pravne sigurnosti, u suštini znače da počinitelj kaznenog djela, u trenutku počinjenja djela zna da to što je učinio predstavlja kazneno djelo, o kojem točno se kaznenom djelu radi i kakvu kaznu može očekivati za to kazneno djelo, ali pitanje je da li to podrazumijeva i njegovu privilegiju saznanja do kada može očekivati progon države odnosno posljedično kalkulirati s istim očekivanjem te eskivirati progon. Stajalište našeg zakondavstva i prakse je da ne podrazumijeva. Jasno, u slučajevima u kojima je zastara prema ranijim rokovima već istekla, poradi zaštite spomenutih načela, kao i povjerenja građana u pravnu državu, nije dozvoljeno „oživljavanje iz mrtvih“ takvih predmeta i njihovo procesuiranje. Da ne bi ispalo da je Hrvatska usamljena u takvu razmišljanju, svjedoče identična stajališta u zakonodavstvu SR Njemačke i Francuske.
     
    Pa, ipak postavlja se pitanje je li takvo stajalište potpuno u skladu sa čl. 7. EKLJP-a, s aspekta načela zakonitosti i načela obvezne primjene blažeg zakona, kao jednog od njegovih derivata?
    Navedeno pitanje već se pojavilo pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, među prvim predmetima bio je predmet Coeme i dr. protiv Belgije. U navedenom predmetu, u suštini radilo se o tome da je, nakon počinjenja kaznenog djela, a tijekom vođenja postupka protiv gospodina Coeme-a i drugih, došlo do produženja zastarnog roka kaznenog progona (s tri na pet godina), koji je tada, u konačnici bio i primijenjen na njihov slučaj. Coeme i ostali podnijeli su tužbu sudu u Strasbourgu, sa napomenom da je prema njihovu mišljenju, među ostalim, takvim postupanjem sudova u Belgiji došlo do povrede čl. 7. EKLJP.
    Sud u Strasbourgu nije utvrdio povredu čl. 7. Konvencije sa obrazloženjem da je prema belgijskom kaznenom pravu, institut zastare i sve odredbe vezane oko njega, institut kaznenog postupovnog prava, i da sukladno tome, nema nikakve zapreke za njegovu retroaktivnu primjenu, obzirom da je temeljno načelo postupovnog kaznenog prava po pitanju njegove vremenske primjene – tempus regit actum, odnosno da se kazneni postupak vodi prema odredbama zakona koji je na snazi u trenutku poduzimanja radnje (ako samim zakonom nije drugačije određeno).
    U teoriji kaznenog prava, u načelu nema spora kako se princip zabrane retroaktivnosti odnosi na materijalno-pravne odredbe kaznenog prava, a ne i postupovno-pravne (uz iznimke određene samim postupovnim zakonom). No, isti sud se ne izjašnjava decidirano što bi bilo kada bi se radilo o slučaju da su sukladno odredbama domicilnog prava, zastara i njene odredbe klasificirane kao institut kaznenog materijalnog prava, što je posljedično dovelo do toga da su mnogi autori ovakvo stajalište Europskog suda iskoristili za izvođenje argumenta a contrario, odnosno da bi u obrnutom slučaju bila utvrđena povreda čl. 7. Konvencije.
    U prilog takvog razmišljanja svakako ide i mišljenje Venecijanske komisije na identičan upit Ustavnog suda Gruzije iz 2009., gdje spomenuta Komisija daje sljedeće mišljenje – „Sudska praksa Europskog suda za ljudska prava ustanovljuje da je, ukoliko se prema domaćem pravu države zastara smatra institutom proceduralne, a ne materijalne naravi, dopušteno mijenjati zastaru u smislu produženja zastarnih rokova sa retroaktivnim učinkom vezano uz kaznena djela kod kojih zastarni rok još nije istekao u trenutku uvođenja izmjene. ... To međutim, ne ograničava pravo države da donese takva pravna pravila, prema kojima istek zastarnog roka implicira supstantivna (materijalna), a ne samo procesna prava, u kojem slučaju produljenje zastarnog roka sa retroaktivnim učinkom ne bi bilo dozvoljeno.“
     
    Ovi argumenti imaju težinu. Pa ipak, postavlja se pitanje kakvu bi odluku Europski sud donio, da primjerice osuđenik iz Republike Hrvatske odluči ovo pitanje dovesti pred njega?
    Prema informacijama dostupnima autoru ovog teksta, (zasada barem) ne postoji nijedna odluka Europskog suda po podnesenoj identičnoj tužbi, u kojoj se on decidirano izjasnio o ovoj problematici. Postoji spomenuti slučaj Coeme i dr. protiv Belgije, ali ponovno ukazujem da je zastara prema belgijskom pravnom sustavu institut kaznenog postupovnog prava (pa povrede nema), što nas vodi do idućeg pitanja – institut kojeg kaznenog prava je zastara u našem sustavu?
    O tome postoje suprotstavljena razmišljanja. Primjerice Bačić i Cvitanović smatraju zastaru razlogom isključenja kažnjivosti kao jednog od strukturnih elemenata kaznenog djela, odnosno prema njima zastara ima čisti materijalno-pravni karakter, stoga bi retroaktivna primjena produljenih rokova zastare narušavala princip zabrane retroaktivnosti, tim više budući bi bila na štetu okrivljenika. Štoviše, u prilog takvom razmišljanju govori i službeno obrazloženje Novele Kaznenog zakona iz 2006., gdje je predlagatelj istaknuo sljedeće – „produljeni zastarni rokovi mogu se odnositi i primijeniti samo na kaznena djela koja bi bila ili će biti počinjena nakon stupanja na snagu zakona s takvim promjenama, a nikako retroaktivno na kaznena djela ili izrečene kazne prije toga“, što je kako vidimo protivno sadašnjoj regulativi.
    S druge strane, Novoselec i Bojanić ističu kako zastara osim nesporne materijalno-pravne prirode ima i procesno-pravnu narav, a koja se očituje da predstavlja tzv. negativnu procesnu pretpostavku, tj. onemogućava vođenje kaznenog postupka protekom njena roka, u kojem slučaju se kazneni postupak ili obustavlja rješenjem ili završava donošenjem tzv. formalne presude (presude kojom se optužba odbija). Glede navedenog nema spora, ali ostaje pitanje da li ovaj procesno-pravni karakter zastare, automatizmom dovodi do razmišljanja da naš sustav zapravo prihvaća mješovitu teoriju o značaju instituta zastare, pa time naša aktualna legislativa moguće ne bi bila protivna čl. 7. Konvencije? Tim više, što naša judikatura nudi niz odluka u kojima se jasno ističe kako je zastara institut materijalnog kaznenog prava. Možda se u moru razmišljanja najlogičnijim čini pojašnjenje „mješovitog“ karaktera zastare, dano od Cvitanovića, koji ističe kako „je zastara primarno materijalno-pravni institut s obzirom na to da je njegov materijalno-pravni sadržaj u odnosu na procesni - causa efficiens (tvorni, proizvodni uzrok koji ne samo da po formuli principium influens esse in aliud određuje bitak nečega nego ga određuje na točno određeni način, tako da opstojnost toga drugoga u potpunosti ovisi o djelovanju prvoga)“.
     
    U nastavku ću iznijeti još nekoliko stvari koje treba imati u vidu.
    Prva se odnosi na slučaj Scoppola vs Italija (No. 2), u kojem je Europski sud jasno ustvrdio da klasifikacija (smještaj) pojedine odredbe unutar domicilnog prava nije odlučujući za procjenu njena karaktera (materijalno ili postupovno-pravnog), što nam zapravo ne pomaže u odgovoru na naše pitanje, ali ujedno ne daje za pravo onima koji smatraju odgovor jasnim, budući je zastara kod nas propisana materijalnim zakonom (Kaznenim zakonom), pa bi stoga trebala biti percipirana čistim materijalno-pravnim institutom.
    Nadalje, Hrvatska nije jedina zemlja koju muči navedeno pitanje, što se može razaznati iz ovog primjera slične tematike naših susjeda iz Italije.
    Također, treba istaknuti i malu nekonzistentnost našeg zakonodavca, što svakako ne pridonosi pravnoj sigurnosti, kao ni uvjerljivosti zakonodavca u propisivanju zakona. Naime, zanimljivo je da je stajalište našeg zakonodavca u Prekršajnom zakonu po pitanju retroaktivne primjene zastarnih rokova, nomotehnički sasvim drugačije. Naime, novelom PZ-a iz 2013., i u prekršajnom pravu napušteno je razlikovanje između tzv. relativne (2 godine) i apsolutne (4 godine) zastare, te je uveden jedinstveni pojam zastare (a koja je faktički zamijenila raniju apsolutnu zastaru – 4 godine). Međutim, u čl. 14c Prekršajnog zakona (2013.), o utjecaju i primjeni novih rokova zastare, zakonodavac ističe kako se „na zastaru prekršajnog progona i zastaru izvršenja prekršajnopravne sankcije primjenjuje se rok zastare propisan u vrijeme počinjenja prekršaja“. Ovo se lakonski može argumentirati sa time kako su rokovi apsolutne zastare iz ranijeg PZ-a i jedinstveni rok zastare iz noveliranog PZ-a identični (4 godine), pa stoga odredba u stilu one iz čl. 86. KZ-a ne bi imala smisla budući do produženja rokova nije došlo (osim u slučaju isteka roka relativne zastare iz ranijeg PZ-a), ali se pritom zaboravlja na nomotehniku i pravnu formulaciju kojom se takvo što propisuje. Jer ovakvim nomotehničkim rješenjem, zakonodavac opet vrlo nespretno ostavlja prostora zaključku da nije sinkroniziran u regulativi dviju „bratskih“ grana prava – kaznenog i prekršajnog, čiji principi funkcioniranja imaju jednake uzuse i načela. Argumenti da su prekršaji i kaznena djela neusporedivi, po pitanju njihove ozbiljnosti, a kod zastare o razlici u dužini trajnja njenih rokova – nisu argumenti, već nedostatak istih.
    U konačnici, treba imati na umu i činjenicu da je kazneno pravo, bez ikakve dvojbe najrigoroznija i najsurovija grana prava, koja u sebi nosi potencijal da doslovce uništi život pojedinca i stoga zahtijeva vrlo, vrlo restriktivan pristup, posebice u procjeni i tumačenju pojedinih njenih odredaba, gdje je osnovna nit vodilja da iste ne smiju biti propisane niti primijenjene na štetu okrivljenika odnosno ne smiju pogoršati njegovu poziciju u postupku. Ovo je univerzalno prihvaćeni princip.
     
    Zaključno - osobno se, za razliku od nekih, ne bih usudio upuštati u prejudiciranje u slučaju eventualne tužbe Europskom sudu od strane osuđenika u RH, jer dihotomija u teoriji kaznenog prava po ovom pitanju je nevjerojatno izražena, a zastupljenost i argumenti obje strane, podjednaka su broja i snage. Međutim, bilo bi oportuno, i za zakonodavca i za pravosuđe u cjelini (i osobno svakako podupirem), da svatko tko smatra da postoji nesuglasnost odredbe čl. 86. našeg KZ-a sa čl. 7. Konvencije, podnese tužbu Europskom sudu (budući izražavam sumnju da bi naš Ustavni sud u povodu ustavne tužbe odstupio od postojeće regulative), pa da se jednom zauvijek „demistificira“ čl. 86. KZ-a i njegova „pravna valjanost“, da Sud dade svoje konačno mišljenje i da znamo na čemu smo, i radi samih okrivljenika i radi budućeg postupanja, a ponajviše radi načela zakonitosti i pravne sigurnosti.
    Ovaj članak napisan je upravo na tragu da se prikaže i drugi pogled na ovu problematiku, onu koja odstupa od trenutne legislative i koja je daleko od jednostavne, kakvom je pojedinci nastoje prikazati.
     
    Za one koje zanima saznati nešto detaljnije o teoretskom poimanju instituta zastare, sa istaknutom problematikom i osvrtom na rješenja u pojedinim državama, preporučam rad autorice Ruth A. Kok, kao jedan od najboljih na tu tematiku.
  2. Sviđa mi se
    G-man je dobio reakciju od Bonaparte u Doživotno uživanje   
    Uza dužan respekt, odredba čl. 71. st. 1. t. 3. Zakona o nasljeđivanju vas demantira.
     
    I jedno je bračna stečevina, a drugo nasljedno pravo.
  3. Sviđa mi se
    G-man je dobio reakciju od Bonaparte u Doživotno uživanje   
    Matrix vam je natuknuo mogućnost da majčin partner (ukoliko sklope brak ili zadovolje kriterije za izvanbračnu zajednicu) može u slučaju majčine ranije smrti potraživati nužnio dio, tim više što sama kažete, majka više nema ništa od imovine.
     
    Pritom se nemojte pouzdati u činjenicu kako ste vi trenutno vlasnica stana, jer ste isti stan stekla darovanjem, a kod izračuna visine nužnog dijela u obzir se uzimaju i darovi koje je ostavitelj učinio za života ostalim nasljednicima, stoga bi se i majčin dar stana vama uzeo u obzir i teoretski bi majčin partner mogao dobiti udio u stanu. No, ovo je zasad, sve teroija, pa nema smisla razbijati glavu dok ne postane zbilja, a nadam se da neće.
     
    Glede drugog pitanja - pravo osobne služnosti je strogo osobno pravo i važi isključivo za osobu njena ovlaštenika, dakle vašu majku. Ono što bi majčin partner eventualno mogao dobiti je posjedovnu zaštitu temeljem njena pristanka da se useli k njoj, ali ako majka završi u bolnici, njen partner na vaš zahtjev kao vlasnika nekretnine, bio bi dužan istu napustiti, ako ne dobrovoljno, onda u sudskom postupku.
  4. Hvala
    G-man je dobio reakciju od sila u poništenje pravomoćne presude (riješenje ostavinske rasprave)   
    Za traženje odvjetnika imate zaseban podforum Tražim odvjetnika, pa tamo možete zatražiti pomoć. Ako želite, mogu i ja prebaciti ovu temu u taj podforum.
  5. Sviđa mi se
    G-man je dobio reakciju od Ancica u Prestanak plaćanja alimentacije   
    U svojoj odluci broj Rev. 1090/11-2 od 5.10.2011., VSRH ističe kako je u slučaju sklapanja braka djeteta, obveza roditelja za uzdržavanjem „postala supsidijarnom obvezom, jer se pravo na uzdržavanje od bračnog druga ostvaruje prije uzdržavanja od srodnika, bez obzira na to radi li se o uzdržavanju maloljetne ili punoljetne osobe koja je sklopila brak“.
    Stoga, po mom mišljnenju, odgovor na vaše pitanje ovisi o tome ima li bračni drug djeteta sredstva i mogućnosti da ga uzdržava.
  6. Hvala
    G-man je dobio reakciju od Bonaparte u Uzdržavanje maloljetnog djeteta - pitanje zastare   
    Obzirom na činjenicu da postoji dosta prijepora po pitanju zastare uzdržavanja maloljetnog djeteta, kako u mnogobrojnim izvorima dostupnima na Internetu (stručni članci, portali, mišljenja i sl.), čak i među samom strukom te posljedično i raznolikom sudskom praksom, ovom temom pokušao bih prezentirati svoje viđenje naslovnog instituta, u nastojanju da bude od pomoći drugima, kao i povod možebitnoj konstruktivnoj raspravi.
     
    Iz tog razloga izdvojenu temu ostavljam otvorenu. Napominjem kako je sljedeći tekst isključivo moje mišljenje, kojeg ću pokušati argumentirati.
    Pitanje zastare uzdržavanja (općenito gledajući) uređeno je u dva zakonska izvora – Obiteljski zakon te Zakon o obveznim odnosima.
     
    Po mom mišljenju, potrebno je razlikovati dvije vrste slučajeva –
     
    1. u kojima ne postoji sudska odluka o određenoj obvezi uzdržavanja, i
     
    2. u kojima postoji sudska odluka o određenoj obvezi uzdržavanja.
     
    U prvom slučaju, mjerodavan je Obiteljski zakon, točnije njegov čl. 209., koji glasi –
     
    „(1) Roditelji su dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete.
    (2) Roditelj koji nije uzdržavao svoje dijete koje s njim ne živi u obiteljskoj zajednici, a bio je dužan to učiniti, dužan je djetetu isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i unatrag od nastanka toga prava pa do podnošenja tužbe.
    (3) Tražbina djeteta iz stavka 2. ovoga članka prema roditelju koji ga nije uzdržavao, zastaruje za vrijeme od 5 godina od dana nastanka obveze.
    (4) Smatra se da je obveza uzdržavanja za pojedini mjesec nastala koncem mjeseca za koji je uzdržavanje trebalo dati.“
     
    Potrebno je obratiti pozornost na odredbu stavka 3. (podebljano), u kojem Obiteljski zakon jasno ističe kako potraživanje uzdržavanja djeteta prema roditelju, koji ga nije uzdržavao, zastaruje za vrijeme od 5 godina od dana nastanka obveze. Navedena odredba predstavlja iznimku od načela obiteljskog prava, još tamo iz rimskog prava – načela nemo pro praeterito allitur, odnosno „nitko se ne hrani za prošlo vrijeme“.
     
    Navedena iznimka uvedena je u naš pravni sustav Izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona iz 2007. godine, a evo što je predlagatelj istaknuo vezano uz tu promjenu u obrazloženju Nacrta konačnog prijedloga zakonskih izmjena i dopuna –
     
    „U članku 209. novim se odredbama stavaka 2. do 4. izrijekom odstupilo od načela nemo pro praeterito allitur. U novom stavku 2. proširuje se dužnost roditelja da uzdržavaju svoju djecu kao dio sadržaja roditeljske skrbi. Tom bi se odredbom omogućilo djetetu koje neosnovano nije dobivalo uzdržavanje od odvojenog roditelja, da neisplaćene naknade potražuje retroaktivno od dana nastanka obveze, a ne kao do sada od trenutka podnošenja tužbe. Novim stavkom 3. određuje se zastarni rok od 5 godina za utuženje tražbina po osnovi uzdržavanja kao rok primjeren pravnoj sigurnosti.“
     
    Objasnimo sada ovu odredbu na primjeru (jer se tako najlakše uči) - uzmimo situaciju djeteta, koje ima 4 godine i nema sudske odluke o određenoj obvezi uzdržavanja. Ukoliko takvo dijete odnosno njegov zakonski zastupnik/-ica u njegovo ime podnese tužbu, moći će potraživati uzdržavanje retroaktivno od početka nastanka obveze (što bi bilo najranije od rođenja, jer dijete ima 4 godine ili od prestanka obiteljske zajednice, ukoliko je ona postojala, pa prestala) do dana podnošenja tužbe (tzv. zaostatak), te jasno buduće obroke uzdržavanja, koji će dospijevati mjesečno nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta. Obratite pozornost kako rok od 5 godina iz čl. 209. st. 3. Obiteljskog zakona, ovdje ne može doći u obzir budući dijete ima 4 godine, a obveza uzdržavanja ne može nastati nikako prije rođenja djeteta (odnosno prestanka obiteljske zajednice).
     
    Uzmimo sad identičnu situaciju, ali da dijete ima 9 godina i nema sudske odluke o određenoj obvezi uzdržavanja. Ukoliko bi takvo dijete (odnosno njegov ZZ) podnijelo tužbu, moglo bi potraživati uzdržavanje retroaktivno maksimalno 5 godina unatrag računajući od dana podnošenja tužbe, dakle od svoje 4. godine do dana podnošenja tužbe (tzv. zaostatak) te jasno buduće obroke uzdržavanja koji će dospijevati mjesečno nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta. Na ovom primjeru vidimo da je rok od 5 godina dolazi u primjenu.
     
    E, sad – neki ističu kako je ova odredba Obiteljskog zakona u određenoj koliziji sa odredbama Zakona o obveznim odnosima. Glede navedene dvojbe, mišljenja sam da odredbe ZOO-a nemaju primjene u konkretnom slučaju obzirom Obiteljski zakon u odnosu na ZOO stoji u odnosu lex specialis – lex generalis, pa vrijedi načelo lex specialis derogat legi generali (poseban zakon derogira opći zakon), uz napomenu kako to vrijedi isključivo za uzdržavanje maloljetne djece, ne i druge vrste uzdržavanja, što proizlazi iz samog teksta Obiteljskog zakona.
     
    Na kraju, dajem dvije sentence naše pozitivne sudske prakse, koje govore u prilog iznesenog mišljenja :
     
    VSRH Rev 667/11-2 – „Prema pravnom shvaćanju ovoga suda obveza roditelja da plaćaju odnosno daju uzdržavanje za svoju malodobnu djecu nastaje u trenutku rođenja, te su roditelji u smislu odredbe čl. 209. st. 1. OBZ dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete.
     
    Dakle, obveza uzdržavanja za roditelje nastaje rođenjem djeteta, te po mišljenju ovoga suda nije od važnosti da li je tuženik znao da je otac djeteta ili to nije znao, odnosno da li je on naknadno utvrđen ocem pravomoćnom sudskom odlukom.
    U konkretnom slučaju tuženik nije uzdržavao mldb. tužitelja od njegova rođenja, već je isti počeo plaćati uzdržavanje od trenutka kada je podnesena tužba radi utvrđivanja očinstva pa nadalje.
     
    Tuženik nije živio s mldb. tužiteljem, pa bez obzira što je isti naknadno utvrđen ocem sudskom odlukom, isti je dužan platiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i za posljednjih 5 godina od dana nastanka obveze u smislu odredbe čl. 209. st. 2. OBZ.“
     
    ŽS Bjelovar Gž 1580/09-2 – „Istina, u momentu podnošenja tužbe (4. siječnja 2007. godine), prema odredbama tada važećeg Obiteljskog zakona (NN broj 116/03, 17/04 i 136/04 – u daljnjem tekstu: ObZ/03), tužiteljica doista ne bi bila ovlaštena tražiti uzdržavanje za vremensko razdoblje prije podnošenja tužbe. No međutim tijekom postupka, i to dana 1. siječnja 2008. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona (NN broj 107 /07 – u daljnjem tekstu ZID ObZ/07), a odredbom čl.9. toga zakona nadopunjena je odredba čl.209. ObZ/03, i to na način da je novim st.2. navedenog članka propisano da roditelj koji nije uzdržavao svoje dijete koje s njim ne živi u obiteljskoj zajednici, a bio je dužan to učiniti, dužan je djetetu isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i unatrag od nastanka toga prava pa do podnošenja tužbe. Nadalje, novom nadodanom odredbom st.3. istog članka je propisano da tražbina djeteta iz st.2. ovoga članka prema roditelju koji ga nije uzdržavao, zastarijeva za vrijeme od 5 godina od dana nastanka obveze, a odredbom st.4. istog članka je propisano da se smatra da je obveza uzdržavanja za pojedini mjesec nastala koncem mjeseca za koji je uzdržavanje trebalo dati. Glede primjene navedene novelirane odredbe čl.209. ObZ/03 od posebnog je značaj odredba čl.60. ZID ObZ/07, kojom je izričito propisano da se odredba čl.9. tog zakona, kojom je nadopunjena navedena odredba čl.209. ObZ/03, primjenjuje i na odnose koji su nastali prije stupanja na snagu toga zakona.
    Prema tome, upravo temeljem navedene zakonske odredbe tužiteljici pripada pravo potraživanja neplaćenog uzdržavanja i za vremensko razdoblje prije podnošenja tužbe, s tim da je tužiteljica taj zahtjev postavila samo za razdoblje od pet godina prije podnošenja tužbe, što znači da prigovor zastare, da je i istaknut od strane tuženika, ne bi bio osnovan jer utužena tražbina se ne odnosi na vremensko razdoblje koje je, u smislu novelirane odredbe čl.209.st.3. ObZ-a, obuhvaćeno zastarom.“
    No, da stvari nisu tako jednostavne (čak i među strukom) i da se može izvlačiti i drugačiji zaključak (posebice onaj vezan uz zastoj zastare), stoji u Primjedbama Pravobraniteljice za djecu danima na prijedlog novog Obiteljskog zakona (str. 13.).
    Druga situacija odnosi se na slučajeve kada postoji obveza uzdržavanja određena sudskom odlukom. Ovdje naravno vrijede odredbe čl. 233. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi –
     
    „(1) Sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.
    (2) Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.“
     
    Također, vrijedi i odredba čl. 235. ZOO-a, prema kojem zastara ne teče (među ostalim) između roditelja i djece, tako dugo dok traje roditeljsko pravo, tako da bi spomenuti rokovi iz čl. 233. ZOO-a (10 i 3 godine), a vezano uz ovrhu (prisilnu naplatu) dosuđenog potraživanja uzdržavanja počeli teći prestankom roditeljskog prava nad djetetom (u pravilu nastupom punoljetnosti djeteta). U tom kontekstu, postoji i odluka USRH-a broj U-III-2053/2005 od 16/09/2009 .
     
    Ukoliko bi se u slučaju postojanja sudske odluke kojom je određena obveza uzdržavanja roditelja, desila situacija da roditelj, unatoč odluci, ne plaća uzdržavanje, po mom mišljenju treba razlikovati dvije vrste potraživanja –
     
    a) zaostatak uzdržavanja (dosuđeni iznos do dana podnošenja tužbe, koji je brojčano ukupno specificiran – primjerice 50.000,00 kn), te
     
    b) budući obroci uzdržavanja nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta, koji su specificirani isključivo visinom mjesečnog iznosa uzdržavanja (primjerice 1.200,00kn).
     
    U slučaju tzv. zaostatka uzdržavanja, nema spora da se primjenjuje 10-godišnji zastarni rok, specificiran odredbom čl. 233. st. 1. ZOO-a, a koji bi imajući u vidu zastoj zastare za potraživanja među roditeljima i djecom (dok traje roditeljsko pravo), počeo teći danom punoljetnosti djeteta (odnosno prestankom roditeljskog prava), stoga bi se dosuđeni zaostatak uzdržavanja (50.000,00 kn), ponavljam iznos dosuđen do dana podnošenja tužbe za uzdržavanje, mogao tražiti ovrhom sve do maksimalno djetetovih navršenih 28. godina života.
     
    U drugom slučaju, glede ovrhe nenaplaćenih obroka uzdržavanja nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta, mišljenja sam da u primjenu dolazi odredba čl. 233. st. 2. ZOO-a, obzirom obveza (budućih, tj. nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta, obroka) uzdržavanja ima karakter povremene tražbine, sukladno odredbi čl. 226. st. 1. ZOO-a, a koja proistječe iz sudske odluke kojom je utvrđena obveza uzdržavanja. Naime, sud kod određivanja obveze uzdržavanja određuje roditelju da plati zaostatke (ako ih naravno ima i ako su zatraženi), ujedno ga obvezuje da redovito plaća i buduće mjesečno dospjele obroke uzdržavanja, a na temelju utvrđene obveze uzdržavanja. Dakle, ti budući obroci uzdržavanja (nakon podnošenja tužbe), proistječu iz same odluke suda o utvrđenoj obvezi uzdržavanja, dospijevaju mjesečno i stoga, po mom mišljenju, imaju karakter povremene tražbine, za koje vrijedi 3-godišnji zastarni rok.
     
    Idemo i ovo pokušati razjasniti kroz primjer – dijete od npr. 9 godina tužilo je roditelja za uzdržavanje i dobilo presudu kojom je utvrđeno da je roditelj na ime zaostataka uzdržavanja (dakle od djetetove 4. godine života do podnošenja tužbe) dužan platiti 50.000,00 kn, a da je dužan i ubuduće plaćati mjesečni obrok uzdržavanja u visini od 1.200,00 kn. Roditelj nije platio ama baš ništa, ni zaostatak ni daljnje obroke uzdržavanja
     
    Primjera radi, dijete u dobi od recimo 16 godina odluči ovrhom naplatiti dugovano od roditelja, i uspjet će bez problema učiniti to, i u odnosu na zaostatak uzdržavanja i u odnosu na obroke uzdržavanja nakon podnošenja tužbe, jer kao što čl. 235. st. 1. ZOO-a ističe, zastara ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, a u dobi od 16 godina traje (v. već spomenutu odluku USRH-a broj U-III-2053/2005 od 16/09/2009).
     
    Uzmimo sad isti primjer, ali da dijete ima 26 godina i u međuvremenu nije ništa poduzimalo po pitanju naplate ni zaostatka ni obroka uzdržavanja nakon podnošenja tužbe. U odnosu na zaostatak uzdržavanja (50.000,00 kn), zastara i dalje nije nastupila obzirom na 10-godišnji zastarni rok, a koji je počeo teći danom kad je dijete napunilo 18 godina (dakle, zastara bi nastupila danom kada bi dijete napunilo 28 godina života). Međutim, u odnosu na ove obroke uzdržavanja nakon podnošenja tužbe, istekao je 3-godišnji zastarni rok za njihovu naplatu, i to danom kada je dijete navršilo 21 godinu života.
     
    Napominjem kako je ovo moje razmišljanje na temu ovog instituta, i ne kažem da je jedino moguće (jer ima i suprotnih primjera), zato i pozivam druge naše stručne korisnike da se uključe u temu i iznesu svoje viđenje te ga argumentiraju, sve u svrhu pomoći našim korisnicima i posjetiteljima.
     
    Također molim da u ovoj temi ne postavljate pitanja, koji se tiču konkretnih slučajeva, jer će time tema izgubiti smisao. Zahvaljujem na razumijevanju.
  7. Hvala
    G-man je dobio reakciju od Jelenaffns u Krađa u Austriji help!   
    Postupak najvjerojatnije bude neki, sankcije neke teške ne bude, ali postoji mogućnost zabrane.
    Uglavnom, na kućnu adresu bi trebalo stići nešto, a u međuvremenu ukoliko se planira prek granice, ne bi bilo loše provjeriti prvo dal se može, da ne nastanu novi problemi.
  8. Sviđa mi se
    G-man je dobio reakciju od Jelenaffns u Krađa u Austriji help!   
    Za točan odgovor trebalo bi poznavati odgovarajuće propise Republike Austrije, konkretno njihovu verziju našeg Kaznenog zakona te Zakona o kaznenom postupku.
    Kod nas, ovo djelo bi se gonilo po službenoj dužnosti obzirom na iznos, a sankcija bi (u slučaju prvog kaznenog djela) bila uvjetna osuda (možda i novčana kazna). Kod nas bi čak postojala mogućnost da do kaznenog progona ne dođe primjenom načela svrhovitosti. Ali kako je tamo, ne bih znao (možda netko drugi zna).
    Osuda bi mogla dovesti i do zabrane ulaska na područje Austrije (nisam siguran za Schengenski prostor, jer djelo nije neko teško djelo, a i koliko sam vas shvatio, ona je uhvaćena u samom činu, što bi značilo da su joj predmeti oduzeti i vraćeni, tako da nema ni stvarne štete po trgovinu).
    Što joj je rečeno od strane policije, je li dobila kakve papire, što na njima piše?
  9. Sviđa mi se
    G-man je dobio reakciju od stradivari u KZ 190/2 savijeti i iskustva   
    Prije svega, obrisao sam vam ime odvjetnika, jer se može smatrati reklamom, osim toga suprotno je kako internim pravilima Odvjetničke komore, tako i našim pravilima Foruma. Zato ću vas zamoliti da u eventualnom nastavku korespondencije ovdje više ne navodite osobna imena.
    Glede djela, za čl. 190/2 KZ-a zapriječena kazna zatvora je u trajanju od 1 do 12 godina. Za prvo kazneno djelo, uz priznanje, koje ste, koliko sam vas shvatio, već dali, izražavanje kajanja, mlađu životnu dob i ove okolnosti koje su pridonijele i zapravo generirale vaš put u ovisnost te ne pretjerano veliku količinu droge (cca 100-200 jointova), smatram da postoji vrlo dobra šansa za uvjetnom osudom. U najgorem slučaju bila bi djelomična uvjetna osuda, dakle da dio kazne baš morate izdržati, a dio bi išao na uvjet.
    Razumijete kako će biti nemoguće za povjerovati da je droga za osobnu uporabu (čak i da je), ako je pakirana u tri paketa različitih veličina, a nije baš ni tako mala, iako nije pretjerano velika? Nema suca na ovom svijetu koji će u to povjerovati, zato i smatram da je priznanje (koje ste već i dali, ako sam vas dobro shvatio) najbolji izbor. Ne trebate se sramiti stvari koje su vas dovele do konzumacije droga, dapače, one upućuju na ljudsku stranu i valoriziraju se olakotnim prilikom izbora vrste i mjere sankcije. Tako da nema straha u njihovu iznošenju pred sudom.
    A najbitnija je stvar da ste angažirali branitelja i u dogovoru s njim vidite što će biti najbolje. On će biti upoznat sa svim okolnostima slučaja, a ja svoje mišljenje baziram isključivo na vašim tvrdnjama.
  10. Hvala
    G-man je dobio reakciju od kudakamo u Uzdržavanje maloljetnog djeteta - pitanje zastare   
    Obzirom na činjenicu da postoji dosta prijepora po pitanju zastare uzdržavanja maloljetnog djeteta, kako u mnogobrojnim izvorima dostupnima na Internetu (stručni članci, portali, mišljenja i sl.), čak i među samom strukom te posljedično i raznolikom sudskom praksom, ovom temom pokušao bih prezentirati svoje viđenje naslovnog instituta, u nastojanju da bude od pomoći drugima, kao i povod možebitnoj konstruktivnoj raspravi.
     
    Iz tog razloga izdvojenu temu ostavljam otvorenu. Napominjem kako je sljedeći tekst isključivo moje mišljenje, kojeg ću pokušati argumentirati.
    Pitanje zastare uzdržavanja (općenito gledajući) uređeno je u dva zakonska izvora – Obiteljski zakon te Zakon o obveznim odnosima.
     
    Po mom mišljenju, potrebno je razlikovati dvije vrste slučajeva –
     
    1. u kojima ne postoji sudska odluka o određenoj obvezi uzdržavanja, i
     
    2. u kojima postoji sudska odluka o određenoj obvezi uzdržavanja.
     
    U prvom slučaju, mjerodavan je Obiteljski zakon, točnije njegov čl. 209., koji glasi –
     
    „(1) Roditelji su dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete.
    (2) Roditelj koji nije uzdržavao svoje dijete koje s njim ne živi u obiteljskoj zajednici, a bio je dužan to učiniti, dužan je djetetu isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i unatrag od nastanka toga prava pa do podnošenja tužbe.
    (3) Tražbina djeteta iz stavka 2. ovoga članka prema roditelju koji ga nije uzdržavao, zastaruje za vrijeme od 5 godina od dana nastanka obveze.
    (4) Smatra se da je obveza uzdržavanja za pojedini mjesec nastala koncem mjeseca za koji je uzdržavanje trebalo dati.“
     
    Potrebno je obratiti pozornost na odredbu stavka 3. (podebljano), u kojem Obiteljski zakon jasno ističe kako potraživanje uzdržavanja djeteta prema roditelju, koji ga nije uzdržavao, zastaruje za vrijeme od 5 godina od dana nastanka obveze. Navedena odredba predstavlja iznimku od načela obiteljskog prava, još tamo iz rimskog prava – načela nemo pro praeterito allitur, odnosno „nitko se ne hrani za prošlo vrijeme“.
     
    Navedena iznimka uvedena je u naš pravni sustav Izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona iz 2007. godine, a evo što je predlagatelj istaknuo vezano uz tu promjenu u obrazloženju Nacrta konačnog prijedloga zakonskih izmjena i dopuna –
     
    „U članku 209. novim se odredbama stavaka 2. do 4. izrijekom odstupilo od načela nemo pro praeterito allitur. U novom stavku 2. proširuje se dužnost roditelja da uzdržavaju svoju djecu kao dio sadržaja roditeljske skrbi. Tom bi se odredbom omogućilo djetetu koje neosnovano nije dobivalo uzdržavanje od odvojenog roditelja, da neisplaćene naknade potražuje retroaktivno od dana nastanka obveze, a ne kao do sada od trenutka podnošenja tužbe. Novim stavkom 3. određuje se zastarni rok od 5 godina za utuženje tražbina po osnovi uzdržavanja kao rok primjeren pravnoj sigurnosti.“
     
    Objasnimo sada ovu odredbu na primjeru (jer se tako najlakše uči) - uzmimo situaciju djeteta, koje ima 4 godine i nema sudske odluke o određenoj obvezi uzdržavanja. Ukoliko takvo dijete odnosno njegov zakonski zastupnik/-ica u njegovo ime podnese tužbu, moći će potraživati uzdržavanje retroaktivno od početka nastanka obveze (što bi bilo najranije od rođenja, jer dijete ima 4 godine ili od prestanka obiteljske zajednice, ukoliko je ona postojala, pa prestala) do dana podnošenja tužbe (tzv. zaostatak), te jasno buduće obroke uzdržavanja, koji će dospijevati mjesečno nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta. Obratite pozornost kako rok od 5 godina iz čl. 209. st. 3. Obiteljskog zakona, ovdje ne može doći u obzir budući dijete ima 4 godine, a obveza uzdržavanja ne može nastati nikako prije rođenja djeteta (odnosno prestanka obiteljske zajednice).
     
    Uzmimo sad identičnu situaciju, ali da dijete ima 9 godina i nema sudske odluke o određenoj obvezi uzdržavanja. Ukoliko bi takvo dijete (odnosno njegov ZZ) podnijelo tužbu, moglo bi potraživati uzdržavanje retroaktivno maksimalno 5 godina unatrag računajući od dana podnošenja tužbe, dakle od svoje 4. godine do dana podnošenja tužbe (tzv. zaostatak) te jasno buduće obroke uzdržavanja koji će dospijevati mjesečno nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta. Na ovom primjeru vidimo da je rok od 5 godina dolazi u primjenu.
     
    E, sad – neki ističu kako je ova odredba Obiteljskog zakona u određenoj koliziji sa odredbama Zakona o obveznim odnosima. Glede navedene dvojbe, mišljenja sam da odredbe ZOO-a nemaju primjene u konkretnom slučaju obzirom Obiteljski zakon u odnosu na ZOO stoji u odnosu lex specialis – lex generalis, pa vrijedi načelo lex specialis derogat legi generali (poseban zakon derogira opći zakon), uz napomenu kako to vrijedi isključivo za uzdržavanje maloljetne djece, ne i druge vrste uzdržavanja, što proizlazi iz samog teksta Obiteljskog zakona.
     
    Na kraju, dajem dvije sentence naše pozitivne sudske prakse, koje govore u prilog iznesenog mišljenja :
     
    VSRH Rev 667/11-2 – „Prema pravnom shvaćanju ovoga suda obveza roditelja da plaćaju odnosno daju uzdržavanje za svoju malodobnu djecu nastaje u trenutku rođenja, te su roditelji u smislu odredbe čl. 209. st. 1. OBZ dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete.
     
    Dakle, obveza uzdržavanja za roditelje nastaje rođenjem djeteta, te po mišljenju ovoga suda nije od važnosti da li je tuženik znao da je otac djeteta ili to nije znao, odnosno da li je on naknadno utvrđen ocem pravomoćnom sudskom odlukom.
    U konkretnom slučaju tuženik nije uzdržavao mldb. tužitelja od njegova rođenja, već je isti počeo plaćati uzdržavanje od trenutka kada je podnesena tužba radi utvrđivanja očinstva pa nadalje.
     
    Tuženik nije živio s mldb. tužiteljem, pa bez obzira što je isti naknadno utvrđen ocem sudskom odlukom, isti je dužan platiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i za posljednjih 5 godina od dana nastanka obveze u smislu odredbe čl. 209. st. 2. OBZ.“
     
    ŽS Bjelovar Gž 1580/09-2 – „Istina, u momentu podnošenja tužbe (4. siječnja 2007. godine), prema odredbama tada važećeg Obiteljskog zakona (NN broj 116/03, 17/04 i 136/04 – u daljnjem tekstu: ObZ/03), tužiteljica doista ne bi bila ovlaštena tražiti uzdržavanje za vremensko razdoblje prije podnošenja tužbe. No međutim tijekom postupka, i to dana 1. siječnja 2008. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona (NN broj 107 /07 – u daljnjem tekstu ZID ObZ/07), a odredbom čl.9. toga zakona nadopunjena je odredba čl.209. ObZ/03, i to na način da je novim st.2. navedenog članka propisano da roditelj koji nije uzdržavao svoje dijete koje s njim ne živi u obiteljskoj zajednici, a bio je dužan to učiniti, dužan je djetetu isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i unatrag od nastanka toga prava pa do podnošenja tužbe. Nadalje, novom nadodanom odredbom st.3. istog članka je propisano da tražbina djeteta iz st.2. ovoga članka prema roditelju koji ga nije uzdržavao, zastarijeva za vrijeme od 5 godina od dana nastanka obveze, a odredbom st.4. istog članka je propisano da se smatra da je obveza uzdržavanja za pojedini mjesec nastala koncem mjeseca za koji je uzdržavanje trebalo dati. Glede primjene navedene novelirane odredbe čl.209. ObZ/03 od posebnog je značaj odredba čl.60. ZID ObZ/07, kojom je izričito propisano da se odredba čl.9. tog zakona, kojom je nadopunjena navedena odredba čl.209. ObZ/03, primjenjuje i na odnose koji su nastali prije stupanja na snagu toga zakona.
    Prema tome, upravo temeljem navedene zakonske odredbe tužiteljici pripada pravo potraživanja neplaćenog uzdržavanja i za vremensko razdoblje prije podnošenja tužbe, s tim da je tužiteljica taj zahtjev postavila samo za razdoblje od pet godina prije podnošenja tužbe, što znači da prigovor zastare, da je i istaknut od strane tuženika, ne bi bio osnovan jer utužena tražbina se ne odnosi na vremensko razdoblje koje je, u smislu novelirane odredbe čl.209.st.3. ObZ-a, obuhvaćeno zastarom.“
    No, da stvari nisu tako jednostavne (čak i među strukom) i da se može izvlačiti i drugačiji zaključak (posebice onaj vezan uz zastoj zastare), stoji u Primjedbama Pravobraniteljice za djecu danima na prijedlog novog Obiteljskog zakona (str. 13.).
    Druga situacija odnosi se na slučajeve kada postoji obveza uzdržavanja određena sudskom odlukom. Ovdje naravno vrijede odredbe čl. 233. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi –
     
    „(1) Sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.
    (2) Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.“
     
    Također, vrijedi i odredba čl. 235. ZOO-a, prema kojem zastara ne teče (među ostalim) između roditelja i djece, tako dugo dok traje roditeljsko pravo, tako da bi spomenuti rokovi iz čl. 233. ZOO-a (10 i 3 godine), a vezano uz ovrhu (prisilnu naplatu) dosuđenog potraživanja uzdržavanja počeli teći prestankom roditeljskog prava nad djetetom (u pravilu nastupom punoljetnosti djeteta). U tom kontekstu, postoji i odluka USRH-a broj U-III-2053/2005 od 16/09/2009 .
     
    Ukoliko bi se u slučaju postojanja sudske odluke kojom je određena obveza uzdržavanja roditelja, desila situacija da roditelj, unatoč odluci, ne plaća uzdržavanje, po mom mišljenju treba razlikovati dvije vrste potraživanja –
     
    a) zaostatak uzdržavanja (dosuđeni iznos do dana podnošenja tužbe, koji je brojčano ukupno specificiran – primjerice 50.000,00 kn), te
     
    b) budući obroci uzdržavanja nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta, koji su specificirani isključivo visinom mjesečnog iznosa uzdržavanja (primjerice 1.200,00kn).
     
    U slučaju tzv. zaostatka uzdržavanja, nema spora da se primjenjuje 10-godišnji zastarni rok, specificiran odredbom čl. 233. st. 1. ZOO-a, a koji bi imajući u vidu zastoj zastare za potraživanja među roditeljima i djecom (dok traje roditeljsko pravo), počeo teći danom punoljetnosti djeteta (odnosno prestankom roditeljskog prava), stoga bi se dosuđeni zaostatak uzdržavanja (50.000,00 kn), ponavljam iznos dosuđen do dana podnošenja tužbe za uzdržavanje, mogao tražiti ovrhom sve do maksimalno djetetovih navršenih 28. godina života.
     
    U drugom slučaju, glede ovrhe nenaplaćenih obroka uzdržavanja nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta, mišljenja sam da u primjenu dolazi odredba čl. 233. st. 2. ZOO-a, obzirom obveza (budućih, tj. nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta, obroka) uzdržavanja ima karakter povremene tražbine, sukladno odredbi čl. 226. st. 1. ZOO-a, a koja proistječe iz sudske odluke kojom je utvrđena obveza uzdržavanja. Naime, sud kod određivanja obveze uzdržavanja određuje roditelju da plati zaostatke (ako ih naravno ima i ako su zatraženi), ujedno ga obvezuje da redovito plaća i buduće mjesečno dospjele obroke uzdržavanja, a na temelju utvrđene obveze uzdržavanja. Dakle, ti budući obroci uzdržavanja (nakon podnošenja tužbe), proistječu iz same odluke suda o utvrđenoj obvezi uzdržavanja, dospijevaju mjesečno i stoga, po mom mišljenju, imaju karakter povremene tražbine, za koje vrijedi 3-godišnji zastarni rok.
     
    Idemo i ovo pokušati razjasniti kroz primjer – dijete od npr. 9 godina tužilo je roditelja za uzdržavanje i dobilo presudu kojom je utvrđeno da je roditelj na ime zaostataka uzdržavanja (dakle od djetetove 4. godine života do podnošenja tužbe) dužan platiti 50.000,00 kn, a da je dužan i ubuduće plaćati mjesečni obrok uzdržavanja u visini od 1.200,00 kn. Roditelj nije platio ama baš ništa, ni zaostatak ni daljnje obroke uzdržavanja
     
    Primjera radi, dijete u dobi od recimo 16 godina odluči ovrhom naplatiti dugovano od roditelja, i uspjet će bez problema učiniti to, i u odnosu na zaostatak uzdržavanja i u odnosu na obroke uzdržavanja nakon podnošenja tužbe, jer kao što čl. 235. st. 1. ZOO-a ističe, zastara ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, a u dobi od 16 godina traje (v. već spomenutu odluku USRH-a broj U-III-2053/2005 od 16/09/2009).
     
    Uzmimo sad isti primjer, ali da dijete ima 26 godina i u međuvremenu nije ništa poduzimalo po pitanju naplate ni zaostatka ni obroka uzdržavanja nakon podnošenja tužbe. U odnosu na zaostatak uzdržavanja (50.000,00 kn), zastara i dalje nije nastupila obzirom na 10-godišnji zastarni rok, a koji je počeo teći danom kad je dijete napunilo 18 godina (dakle, zastara bi nastupila danom kada bi dijete napunilo 28 godina života). Međutim, u odnosu na ove obroke uzdržavanja nakon podnošenja tužbe, istekao je 3-godišnji zastarni rok za njihovu naplatu, i to danom kada je dijete navršilo 21 godinu života.
     
    Napominjem kako je ovo moje razmišljanje na temu ovog instituta, i ne kažem da je jedino moguće (jer ima i suprotnih primjera), zato i pozivam druge naše stručne korisnike da se uključe u temu i iznesu svoje viđenje te ga argumentiraju, sve u svrhu pomoći našim korisnicima i posjetiteljima.
     
    Također molim da u ovoj temi ne postavljate pitanja, koji se tiču konkretnih slučajeva, jer će time tema izgubiti smisao. Zahvaljujem na razumijevanju.
  11. Hvala
    G-man je dobio reakciju od Forumator u rokovi za plaćanje 2/3 kazne po obveznom prekršajnom nalogu   
    Dakle, vrijedi rečeno u postu #3.
     
    No, i da stoji "od dana uručenja", opet ste platili na vrijeme, tako da je sve OK.
  12. Sviđa mi se
    G-man je dobio reakciju od Forumator u rokovi za plaćanje 2/3 kazne po obveznom prekršajnom nalogu   
    Ukoliko vam stoji "od pravomoćnosti naloga", tada vam posljednji dan za plaćanje pada na 04/08.
     
    Nalog je dostavljen 18/07, rok za prigovor od 8 dana počinje teći idući dan i istječe sa danom 26/07, nalog postaje pravomoćan idući dan, dakle 27/07 i od idućeg dana počinje teći rok od 8 dana za plaćanje 2/3, koji istječe sa danom 04/08.
     
    Doduše, neke PP znaju malo drugačije tumačiti navedeno, ali sa njihovim rezoniranjem se ne slažem.
  13. Hvala
    G-man je dobio reakciju od Lena72 u Rok   
    Moja sugestija vam je da u srijedu (05/05) nazovete još jednom suca izvršenja i vidite situaciju.
    Ono što niste napisali - jeste li se žalila na rješenje o upućivanju? Dakle, ne podnosila molbu za odgodom već žalila? Jer žalba odgađa izvršenje rješenja.
  14. Sviđa mi se
    G-man je dobio reakciju od prof u Optuznica   
    Sud po službenoj dužnosti neće reagirati, jer nije sud taj koji inicira postupak, no DORH svakako da.
    Kad sam spomenuo osnovu za opoziv, aludirao sam na mogućnost da okrivljenik jednostavno nema nikakve mogućnosti platiti, dakle nema nikakve imovine niti prihoda ili se primjerice razboli, izgubi posao ili neke slične izvanredne situacije. U tim situacijama, sud ne opoziva uvjetnu osudu već produljuje rok za ispunjenje obveza.
    Ukoliko ništa od toga nije točno već vaš bivši partner jednostavno maliciozno odbija platiti ono što djetetu pripada, tada će uvjetna osuda svakako biti opozvana. Na vašem mjestu, ja bih prvo vidio sa zamjenikom ODO-a da oni idu s prijedlogom za opoziv, ukoliko neće, onda možete i vi. No svakako prvo porazgovarajte s zamjenikom ODO-a, moguće da oni barataju kakvim drugim informacijama.
  15. Hvala
    G-man je dobio reakciju od ivan-83 u Autoškola želi naplatiti PDV kandidatu iz 2015.   
    Ukoliko je račun u potpunosti plaćen, onda sam mišljenja da se ne može potraživati i PDV obzirom u ono vrijeme nisu bili obveznici istog.
  16. Sviđa mi se
    G-man je reagirao na Dzeni43 u Prijava prijevare   
    G-man, hvala vam najljepse na odgovoru.
  17. Sviđa mi se
    G-man je reagirao na Seneka u Neovlašteni ulazak u (ne)zaključano dvorište   
    Hvala svima na savjetima.
  18. Sviđa mi se
    G-man je reagirao na Ruby_Danderfluff u Potpore u poljoprivredi   
    Ako je ta osoba koristila poticaje za zemlju koja je Vaša, radi se o subvencijskoj prijevari (čl. 258. Kaznenog zakona), kazneno prijavite sa svim dokazima i tada će općinsko državno odvjetništvo nadalje preuzeti kazneni progon protiv te osobe.
  19. Sviđa mi se
    G-man je reagirao na prof u usporedni izračun mirovina   
    Poštovani Stipane,
    Jasno vam je da je iznos minimalne starosne braniteljske mirovine povoljniji od dosadašnje mirovine po članku 6.a.
    Kad ostvarite uvjet za priznavanje prava na starosne braniteljske mirovine (18.03.2022.g.) možete zatražiti priznavanje iste.
    Od 65-tog rođendana odbijete broj mjeseci provedenih u borbenom sektoru za vrijeme Domovinskog rata i imate nadnevak umirovljenja u starosnu braniteljsku mirovinu.
    Kako je to za 1 godinu, radite normalno a 30 dana prije tog nadnevka možete zatražiti da vam se prizna pravo na starosnu braniteljsku mirovinu a da vam se isplačuje najpovoljniji iznos mirovine. 

    Stipan braniteljske mirovine.makroenabled.xlsm
  20. Hvala
    G-man je reagirao na Blanka74 u Kaznene prijave i žalba   
    G-man...Odbili su žalbu...Čekamo da dođe rješenje..Kaže odvjetnik da idemo na Vrhovni...Očito je cijelo Hrvatsko sudstvo mito i korupcija..
  21. Sviđa mi se
    G-man je dobio reakciju od prof u Svijetleći ekran sa reklamama   
    Čl. 16. Zakona o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja.
  22. Sviđa mi se
    G-man je dobio reakciju od Dalmatinac323 u Davanje laznog iskaza   
    Doduše, treba napomenuti da, iako sudska odluka nije nužna, postoji sudska praksa koja ide u tom smjeru (imamo primjer dvoje naših poznatih nogometaša iz jednog postupka protiv izvjesnog državljanina susjedne nam države).
    Za okrivljenike vrijede drugačija pravila, iako postoje teoretičari koji smatraju da ukoliko bi primjerice okrivljenik svojom obranom inicirao kazneni postupak protiv treće osobe, a to se na kraju pokaže neosnovanim, da bi mogao odgovarati za takve laži, doduše ne za KD davanja lažnog iskaza već KD lažnog prijavljivanja KD-a. Jasno, morate dokazati namjeru, što ponekad nije nimalo jednostavno.
    A postoje i teoretičari koji se s time definitivno ne slažu, pa sad budite pametni.
  23. Sviđa mi se
    G-man je reagirao na Spitfire u Moze li obicni gradanin napraviti referendum   
    U biti ne, zbog nekih zakonskih okvira ali i zato jer jednostavno nije izvedivo. Pojedinac može biti inicijator i oko nekog pitanja okupiti istomišljenike/birače koji će ako ocijene da o nekom pitanju (čl. 8a Zakona) postoji potreba za raspisivanje referenduma, osnovati organizacijski odbor za izjašnjavanje birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma. 
    Isti odbor donosi odluku da se pristupi izjašnjavanju birača o potrebi raspisivanja referenduma, a odluka sadrži jasno formulirano pitanje, rok u kojem će se sakupljati potpisi (max 15 dana), te se odluka objavljuje u dnevnom tisku i drugim sredstvima javnog priopćavanja.
    Najveći razlog zašto praktično nije izvedivo da pojedinac sam pokrene referendum je ta da treba u tih 15 dana skupiti 10% potpisa birača ili cca 450 000. A za to trebaju volonteri na području cijele RH. 
  24. Sviđa mi se
    G-man je reagirao na sivko u Brak sa stranim državljaninom   
    Da bi došla u RH mora imati schengen vizu.Pošto se ne možete vjenčat u roku odmah viza mora trajati max rok.Pošto nećete živjet u RH nego u Njemačkoj neće dobit ni boravak za spajanje obitelji.
    Vjenčanje u BiH i traženje boravka u Njemačkoj je jedina opcija.
     
     
  25. Hvala
    G-man je reagirao na Zmijanka u Izdržavanje kazne zatvora Remetinec- pravo na kontakt informacije   
    KORONA ONLINE POSJETI
    INFORMACIJE:
    Kada zbog epidemioloških mjera zabrane posjete,onda omoguće online posjetu. Kao treća osoba pravo je na dva video posjeta mjesečno u trajanju od 20min.
    Prvo je potrebna naravno papirologija. Zatvorenik prvo mora tražiti od svoje referentice obrazac za video posjetu na kojem napiše vašu mail adresu. Vi dobijete na mail adresu obrazac za suglasnost. Isprintate ga, popunite i  priložite kopiju svoje osobne iskaznice. Poslikate i vratite na mail referentici. I opet čekanje tjedan do dva,da se to odobri i da dobijete termin za video posjetu. Termina ima jako malo. Termin bira zatvorenik,nema puno izbora tako da kad god da dobijete,imate sreće. 
    Za vrijeme video posjete ne smije nitko drugi, baš nitko,niti djeca, ući u video prostor inače se poziv prekida. Poziv traje max20min. Dobijete link za ulaz na stranicu,pa link za ulaz u sobu i pin za svoju posjetu. Potreban je samo Google Chrome. Prijenos je ok,ne šteka, ne kasni zvuk,nema mikrofonije.
    U ovo doba korone, barem neki način da vidite osobu,puno znači makar preko ekrana...
×
×
  • Napravi novi...

Važna informacija