KronicnaStranka

Uza sve razumijevanje za vašu ogorčenost zbog svih nezakonitosti i nemara s kojim ste se susreli, a posebno razočaranja u bliske osobe, moram vam reći da ne možete očekivati da bilo tko na svijetu, uključujući i državu, više i bolje brine za vašu imovinu od vas samih. S obzirom na ove rokove koje ste gore naveli iz kojih proizlazi da sami niste bili naročito aktivni, nemojte se previše ljutiti na sustav koji vam vjerojatno više ne može pomoći, prije svega zbog isteka rokova odnosno zastara.
 
Zastare su, i u kaznenim i u građanskim postupcima, vrlo kontroverzna stvar jer objektivno omogućuju lopinama (pa čak i ubojicama!) da uživaju u plodovima svojih nedjela samo ako su dovoljno vješti da ih ne ulove na vrijeme. Ali razmislite što bi se desilo da zastara nema - cijeli sustav bi bio zagušen starim problemima, a upravo to bi omogućavalo današnjim lopinama punu slobodu djelovanja.
 
Na primjer, postoji mogućnost ponavljanja postupka iz zakonom točno određenih razloga, a među njih bi po mojem mišljenju spadalo i to da vašu suprugu nije zastupao opunomoćeni odvjetnik. Ali rok za takav zahtjev je 5 godina (što doista nije prekratko), a vi ste čekali puno više od toga.

Prvo - složio bih se s ovim "filozofskim" pristupom, a dodao bih da sve više uočavam nemar, terminološki i strukturni, u ZON.
 
Ja sam shvatio ovako načine raspolaganja koje mogu koristiti nasljednici (ne uzimajući u obzir posebne ogovore - npr. dosmrtno uzdržavanje itd.):
 
1. Prije smrti ostavitelja - darovanje, ustupanje (ugovor o ustupanju).
 
2. Prije ostavinske rasprave ili na samoj raspravi - odricanje u korist sunasljednika, moguće samo u cijelosti i samo jednom sunasljedniku.
 
3. U toku postupka, nakon utvrđivanja ostavnine i nasljednika ali prije donošenja rješenja: sporazumijevanje.
 
4. Nakon utvrđivanja ostavnine i nasljednika - Ustupanje nasljednog dijela prije diobe (ugovor o prijenosu sunasljedniku).
 
Po ovome bi se ugovor o prijenosu moga sklopiti u toku ostavinskog postupka, recimo rasprava se prekine nakon utvrđivanja ostavnine i nasljednika, eventualno se donese raspravno rješenje (ne znam da li je to moguće), pa se zainteresirani upute da sklope ugovor o prijenosu i ponovno se pojave da bi se donijelo rješenje o nasljeđivanju.
 
Isto tako, ugovor o prijenosu bi se mogao priložiti rješenju o nasljeđivanju prije upisa u gruntovnicu. Ali ne vidim nikakvog razloga u samom ZON zašto to ne bi bilo moguće i nakon upisa u zemljišne knjige, budući da se zna kojim temeljem (sunasljednici) su upisani novi suvlasnici.
 
Još jedna specifičnost ugovora o prijenosu: čini mi se da je stvar u tome da je ugovor o prijenosu dvostrani akt između dvaju sunasljednika, dok kod sporazumijevanja u toku postupka koje se provodi izjavama moraju se sa zaključenim složiti svi sunasljednici. Ako se ne slože, dioba se ne provodi u okviru ostavinske rasprave.
 
Ugovorom o prijenosu nasljednog dijela, kao što i naziv kaže,može se prenijeti samo nasljedni dio, pa to nikako ne može biti predraspravna izjava kad nasljedni dio još nije utvrđen. Osim toga, taj čl. 145 je u poglavlju o nasljedničkoj zajednici i razvrgnuću.
 
Jel ovo drži vodu?

U slučaju stvarne potrebe za hitnom intervencijom zbog sprečavanja veće štete svaki suvlasnik ovlašten je poduzeti nužne mjere o svom trošku i tražiti regres od ostalih suvlasnika srazmjerno njihovom suvlasničkom dijelu (poslovodstvo bez naloga).
 
Postojanje stvarne potrebe za neodložnim popravkom treba dobro dokumentirati za slučaj spora.
 
Nije baš praktično, ali je jedino rješenje u takvoj situaciji koje može ostale suvlasnike navesti da shvate da ne mogu prolaziti bez troška i tako ih motivirati da riješe problem.
 
Međutim, u vašoj situaciji su dodatna otežavajuća okolnost postojanje parnica, jer bi sud kod kojeg biste tražili regres od drugih suvlasnika mogao stati na stajalište da se radi o prethodnom pitanju budući da je dvojbeno da li je vaša majka uopće suvlasnik, pa prekinuti postupak do okončanja tih parnica.
 
Račun za štetu biste zapravo trebali ispostaviti državi koja takve parnice rješava 11 godina, ali to nije moguće. Prije ste mogli računati na neku naknadu za povredu prava na suđenje u razumnom roku, ali sada je i to samo teoretska mogućnost.

Ako se radi o izravnoj nesuglasnosti zakona i pravilnika, nemam osobnog iskustva s tim ali mislim da bi to moglo biti u nadležnosti upravne inspekcije. Čl. 2 Zakona o Upravnoj inspekciji:
 
Članak 2.
 
...
(2) Upravna inspekcija postupa po predstavkama podnijetim radi osiguranja ostvarivanja ili zaštite prava građana i pravnih osoba pred tijelima državne uprave, drugim državnim tijelima i tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnim osobama s javnim ovlastima, ukoliko nadzor nad ostvarivanjem tih prava nije zakonom povjeren drugoj inspekciji.
 
Inače, Upravna inspekcija je po dopisima koje sam od njih imao čast dobiti u žestokoj konkurenciji za nagradu "Ante Tomić" upravo s Javnobilježničkom komorom.
 
Da se razumijemo, nagrada ne postoji, ali kad bi postojala takva nagrada za duhovitost službenog pismena ...

Liječnici imaju konkurenciju u obliku kojekakvih iscjelitelja, travara, bioenergetičara i *praktičara, ali su te "prakse" jasno odvojene od medicinske struke, pa se na liječnike ne gleda kroz primjere travara i obratno, za razliku od primjera koji sam naveo. A takva "izvanjska" konkurencija i nije a priori nešto loše, naprotiv, pod uvjetom da se jasno zna o čemu se radi.
 
@ude
 
A sad zamisli da se u sve to još upletu nadripisari. "Mafija" postoji svuda gdje se obrće novac, postoji i "doživotnouzdržavalačka" mafija ... A stupanj utjecaja tih "mafija" ovisi o ukupnom stanju u društvu, pa je i pravosuđe odraz takvog stanja.
 
U svakoj struci ima kukolja, ali kukolj u vlastitim redovima i "magla" koju stvori miješanje stručnjaka i nadristručnjaka su dvije različite stvari.
 
O ovome bi se dalo mnogo toga napisati, a nema od toga puno vajde, pa ću završiti svoje sudjelovanje na ovoj temi samo spominjanjem još jedne stvari koja mi se čini dosta važnom, a to je samoobrazovanje. Oni koji uzmu odvjetnika često misle da su time skinuli brigu s vrata i samo trebaju čekati rezultat. Kao što liječnik ne može paziti na vaše zdravlje nego vam dati preporuke koje ćete sami provoditi u djelo, tako ni odvjetnik neće riješiti vaš problem ako sami o njemu ne vodite računa, a za to je potrebno i učiti (što je riječ od koje hladni znoj oblije mnoge odmah nakon što zadnji put zatvore školska vrata iza sebe). Ako tako pristupate problemu, onda ćete i puno lakše prepoznati s kakvim odvjetnikom imate posla. I tu vrijedi ona da ako me netko jedanput zezne, one je kriv, ali ako napravi to dva puta, sam sam si kriv (a on je "okretan fiškal" .

Ako se svi sunasljednici slažu oko sastava ostavine, nije potreban poseban postupak dokazivanja bračne stečevina.
 
Ali, ne bih se - sumnjičav kakav već jesam - čudio da vam unatoč valjanom rješenju o nasljeđivanju zapne zemljišnoknjižni postupak uknjižbe naslijeđenog vlasništva temeljem toga rješenja, jer ostaviteljica nije formalno upisana kao suvlasnica nekretnine, dakle nije formalni z.k. prednik u odnosu na nasljednike. To ne znači da na kraju nećete uspjeti, ali bilo bi se dobro raspitati oko te moguće komplikacije koja se možda može izbjeći odgovarajućim formuliranjem rješenja o nasljeđivanju. Nažalost, znam predvidjeti mogući problem, ali ne znam rješenje.
 
Što se tiče vaše sestre, ako ona pod "sve bi trebalo ostati po starom" misli na to da ne treba provesti ostavinski postupak, onda tu postoje dva problema.
 
Prvi je formalni, a to je da je ostavinski postupak iza ostavitelja koji je imao nekretnine obavezan po zakonu, a provodi ga sud po službenoj dužnosti na temelju smrtovnice koju dostavlja nadležni matični ured. Desi se da matični ured ne postupi tako, npr. zato jer ne znaju za imovinu umrloga, a nisu dužni to posebno istraživati. U takvom slučaju se može odgađati ostavinski postupak jako dugo. Ali onda dolazite do drugog problema.
 
Drugi problem je što tako stvarate pravnu situaciju koja prijeti brojnim komplikacijama. Vaš otac, sve dok je upisan kao jedini vlasnik nekretnine, može tom nekretninom raspolagati kako hoće. To znači da ju može prodati cijelu unatoč tome što nije sve njegovo, a kupac će biti zaštićen načelom povjerenja u zemljišne knjige. Može isto tako sve pokloniti vašoj sestri, potpisati ugovor o uzdržavanju s njom ili nekim trećim itd. itd. U svakom slučaju,
tako možete lako biti suočeni s puno, puno većim problemima od "nepotrebnih troškova", tj.
biti dovedeni u situaciju da dokazujete da uopće nešto pripada vama.
 
Ako mislite da kod vašeg oca to nije moguće, potražite na Legalisu koliko ima upita zbog problema koji su nastali na temelju "pa valjda neće to napraviti (svom djetetu/roditelju/bratu/sestri)...".
 
Čak i ako vašem ocu samom u ovom trenutku uopće i ne pada na pamet da napravi nešto takvo, to ne znači da neće doći na takvu ideju kasnije. Starost nosi razne promjene i razna iznenađenja, život nije predvidiv.

Ne postoji propisani rok u kojem se treba odlučiti o prijedlogu za ponavljanje postupka. U takvom slučaju ne postoji ni zaštita putem prava na suđenje u razumnom roku jer se formalno i ne radi o suđenju u kojem se odlučuje o pravu ili obavezi stranke.
 
Ako sam dobro shvatio, tražili ste ponavljanje ostavinskog postupka. Po mojem mišljenju trebali ste, ili barem mogli, ići tužbom. Time počinje parnični postupak koji formalno jest suđenje u navedenom smislu, pa bi možda i sud u drugom sporu to onda mogao prihvatiti kao prethodno pitanje.
 
Neovisno o tome, krivotvorenje potpisa na oporuci je i kazneno djelo. Potpuno nezavisno od građanskih postupaka možete slučaj prijaviti državnom odvjetništvu, a ako oni odbace zahtjev, možete nastaviti progon u svojstvu oštećenika.
 
Prijava državnom odvjetništvu je osjetljiva stvar, jer vas prijavljeni za neutemeljenu prijavu može tužiti. Međutim, ako imate mišljenje ovlaštenog sudskog vještaka, mislim da je to dobar temelj da podnesete kaznenu prijavu.
 
No, prema mojem osobnom iskustvu (doduše od prije više od 10 godina) od odvjetništva ne očekujte bogznašta. Moju prijavu stariju od približno 15 godina nisu se potrudili niti formalno odbaciti. Čini mi se da u slučajevima kad postoji i put kroz građansku parnicu oni to naprosto stave u ladicu. S druge strane, ja nisam imao mišljenje vještaka nego sam tražio da oni to izvrše u sklopu istrage.
 
Prijava državnom odvjetništvu vas - osim spomenutog rizika - ništa ne košta, a mogla bi drugu stranu potaknuti da malo razmisli o svojem ponašanju. Krivotvorenje oporuke vodi ne samo do kazne, nego i do nedostojnosti za nasljeđivanje.
 
Što se tiče samog ponavljanja postupka, po mojem mišljenju grafološko verificiranje potpisa ne spada u vještine koje se očekuju od stranke u ostavinskom postupku, pa mislim da bi sud trebao prihvatiti da se radilo o vašoj bitnoj zabludi pri prihvaćanju oporuke. Drugim riječima, ne može se očekivati od stranke da pri odlučivanju uzima u obzir i mogućnost postojanja kaznenog djelo od strane drugih stranaka u postupku ako za to nema posebnog razloga, upravo zato što se podrazumijeva da sve stranke znaju da je krivotvorenje kažnjivo. Ili opet drugačije, ne može se osporiti bitna zabluda stranke koja je zabludila postupanjem u dobroj vjeri, ako nije imala očiglednog razloga da postupa drugačije. No, sud može o vašem prijedlogu odlučiti ovako ili onako, ovo je samo moje mišljenje.

Ako ste bili suvlasnik u 1/4 i naslijedili ste 2/3 onda niste suvlasnik u 3/4 nego u 11/12. Posjed je druga stvar, možete biti i u posjedu 3/4, ali to ne proizlazi iz onoga što ste napisali.
 
Očuh može zahtijevati isplatu, ali ako ona nije moguća, a nije - očigledno - moguća niti fizička dioba, kuću sud stavlja na prodaju.
 
Za drugu kuću biste mogli ustati tužbom u kojoj biste se pozivali na postojanje bračne stečevine i vaše pravo da naslijedite majčin dio bračne stečevine. Ovaj postupak bi bio složen jer biste morali dokazati, prvenstveno dokumentima i računima, da je točno to što tvrdite, uz to bi se morao moći odrediti iznos te stečevine, a osim toga i da je postojala vanbračna zajednica prije sklapanja braka. Uz to bi i očuh imao pravo na nasljeđivanje odgovarajućeg dijela iz majčinog dijela bračne stečevine.
 
Što se tiče kartica i gotovine, gotovina odnosno dio gotovine koja je bila majčino vlasništvo je trebala ući u sastav ostavine, i to možete tražiti tužbom. To ste trebali tražiti u ostavinskom postupku, ako ste za to znali, a ako niste, a očuh je to zatajio, onda bi mogla postojati i njegova kaznena odgovornost. Također je potpisivanjem pri korištenju kartica činio kazneno djelo.
 
Međutim, ako pri korištenju kartica nije raspolagao majčinom imovinom nego svojom, onda vi niste moguća oštećena strana nego izdavatelj kartica. Isto tako, ako je račune uredno podmirivao onda mogući oštećenici - banka odnosno kartičarska kuća - nisu oštećeni, pa kazneno djelo nije dovelo do štete, iako formalno nesumnjivo postoji.
 
Vanparnični postupak razvrgnuća i parnični odnosno kazneni postupci nikako se ne mogu povezati.
 
Troškovi koje možete očekivati su troškovi sudskih pristojbi, odvjetnika, materijalni troškovi dokazivanja ... s tim da strana koja izgubi spor nadoknađuje troškove uspješnoj strani po okončanju parničnog postupka. U praksi rijetko možete tako nadoknaditi baš svaku lipu odnosno neizravne troškove.

Prvo činjenice:
 
Katastarska čestica ne može biti dio katastarske čestice. Pretpostavljam da pod "većom česticom" podrazumijevate zemljišnoknjižni uložak. Ako je više katastarskih čestica upisano u jedan uložak, svaka od njih je i dalje samostalna cjelina koja može bit predmet pravnih promjena (npr. promjena vlasništva) i uporabe (npr. građenja zgrade).
 
Niste napisali kakav je bio status čestice u vrijeme prvog kupoprodajnog ugovora. Budući da ga je općina dala na korištenje prvom posjedniku, može se zaključiti da se radilo o društvenom vlasništvu, ali je nejasno da li se radilo o neizgrađenom građevinskom zemljištu ili nekakviom drugom.
 
Nadalje, za bilo kakav suvisli odgovor bi trebalo znati kakve postupke je prva posjednica pokretala i s kakvim su obrazloženjima sudovi njezine zahtjeve odbijali.
 
Iz same te činjenice proizlazi pretpostavka da taj pravni posao nije bio valjan prema tadašnjim propisima, a to bi značilo i da kasniji stjecatelji nisu stjecali od prijašnjeg vlasnika u smislu odredbi Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.
 
U konkretnom slučaju je bitno pitanje i poštenja posjeda, budući da nepošteni posjednik ne može steći vlasništvo dosjelošću.
 
Budući da se i nasljednik nepoštenog posjednika smatra poštenim dok se ne dokaže drugačije, rok za dosjelost za vašu majku bi počeo teći od trenutka kad je naslijedila tu imovinu, dakle od smrti vašeg oca.
 
Drugi mogući rok bi bio od trenutka kad je on kupio tu nekretninu, ali mislim da je njegovo poštenje posjeda dvojbeno.
 
U biti, budući da je vašoj majci poznato sve o povijesti te nekretnine, a na prvom mjestu i stanje u zemljišnim knjigama, a to je sasvim sigurno bilo poznato i vašem ocu, moje je mišljenje da ne postoji pretpostavka poštenja posjeda.
 
Međutim, budući da se pri stjecanju dosjelošću poštenje presumira, a suprotno treba dokazati, kao i uzevši u obzir ovo što sam napisao o poštenju posjeda nasljednika, vaša majka bi mogla steći tu nekretninu dosjelošću, ali je jako daleko od potrebnog roka. No, to je samo moje subjektivno viđenje, dosjelost je i inače pitanje kod kojeg i u sudskoj praksi ima prilične šarolikosti.

Ugovor o uzdržavanju je ugovor između dvije strane, a vi ste treća strana koja formalno u tom pravnom poslu nema pravni interes i nemate nikakva prava u odnosu na ugovor.
 
Ako se radi o ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, moguće je da je u zemljišnim knjigama već izvršen prijenos vlasništva, pa možete tražiti presliku ugovora iz zbirke isprava. Za oba slučaja je moguće i da postoji zabilježba u zemljišnim knjigama.
 
Očeva supruga vam ne smije zabraniti susrete s ocem.

http://www.porezna-uprava.hr/HR_publikacije/Prirucnici_brosure/Nasljedstva_165.pdf
 
 
Iz teksta:
...
Porez na promet nekretnina pri nasljeđivanju, darovanju i drugom stjecanju nekretnina
bez naknade ne plaćaju:
1. bračni drug, potomci i preci te posvojenici i posvojitelji umrlog ili darovatelja,
...
 
Ovo ne znači da nemate posla s poreznicima. Rješenje o nasljeđivanju morate podnijeti na uvid Poreznoj upravi, koja će vas osloboditi plaćanja poreza temeljem odgovarajućih zakonskih odredbi.
 
Budući da su vam baka i djed još živi, i da se nadamo da će još poživjeti, uzmite u obzir da se u međuvremenu zakonske odredbe mogu promijeniti. Ove zakonske odredbe su prilično stabilne tj. dugo vremena se nisu mijenjale niti prilikom donošenja novih zakona, ali tu i tamo se čuje glas o potrebi šireg oporezivanja nasljedstva.

Niste napisala kada je ostaviteljica umrla, niti što čini njezinu ostavinu.
 
U svakom slučaju, budući da je ostavinski postupak proveden prije 13 godina, primjenjivao bi se raniji Zakon o nasljeđivanju iz 1971. godine. U tom zakonu je navedeno slijedeće:
 
Članak 144.
Zastara prava zahtijevati ostavinu
 
Pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja zastaruje prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari ostavine, a
najkasnije za deset godina racunajuci za zakonskog nasljednika od smrti ostavioceve a za
oporucnog nasljednika od proglašenja oporuke.
 
Prema nesavjesnom držatelju ovo pravo zastaruje za dvadeset godina.
 
Budući da su sestre koje su učestvovale u postupku sasvim sigurno znale za svoju odsutnu sestru, one su nesavjesni posjednici (držaoci) stvari ostavine, pa objektivni rok da oštećena sestra zatraži svoj dio u parnici nije istekao, pod uvjetom da je od smrti ostaviteljice prošlo manje od 20 godina.
 
Međutim, postavlja se pitanje subjektivnog roka od godinu dana kada je oštećena sestra saznala za svoje pravo. Prilično je nevjerojatno da oštećena sestra nije od samog početka, tj. smrti svoje majke, znala da ima pravo na nasljedstvo, da je više od 13 godina gledala kako sestre koriste imovinu njezine pokojne majke i ništa nije poduzela.
 
Kod subjektivnog roka treba napomenuti da nije bitno kad je ostavitelj doista saznao za svoje pravo, nego za koji se trenutak može dokazati da je saznao (npr. zabilježenim uvidom u ostavinski spis ili zemljišne knjige, ili prema izjavama svjedoka i sl.). Koliko sam vidio u sudskoj praksi, sudovi uglavnom gledaju da li je nasljednik koji traži svoje pravo po ovoj odredbi sudjelovao u ostavinskom postupku ili ne, a ne i samo opće znanje da bi trebali dobiti dio nasljedstva, što bi išlo u prilog oštećenoj sestri.
 
Osim navedenog, moglo bi se možda postaviti i pitanje da li su sestre učinile kazneno djelo svjesno prešutjevši postojanje još jedne sestre u cilju stjecanja protupravne imovinske koristi, pa bi se mogao postaviti zahtjev za naknadu u okviru kaznenog postupka. Za to djelo samo po sebi je također sasvim sigurno nastupila zastara, ali bi se možda moglo smatrati da se radi o produljenom djelu jer sestre svjesno koriste nešto za što moraju znati da im ne pripada u cijelosti. Na ovo bi vam trebao odgovoriti netko tko poznaje kazneno pravo.

Prvo se upravi groblja s istim zahtjevom obratite pismeno, uz prijetnju da ćete ih tužiti ako to ne učine. Raspravljanje s činovnicima je gubljenje vremena jer oni za svoje izjave ne snose nikakvu odgovornost, a osim toga i ne možete dokazati što su vam rekli (osim ako ne vodite dva svjedoka sa sobom).
 
Za dugove ostavitelja odgovaraju nasljednici (do iznosa naslijeđene imovine), pa je očito da izdavanje potrebe ne može biti uvjetovano plaćanjem pristojbe, budući da nisu utvrđeni nasljednici. Nigdje ne piše da ste vi nasljednik zamo zato što pokušavate pokrenuti ostavinski postupak (savim teoretski gledano, da se razumijemo). Pronađite bilo kakav dokument iz kojeg je vidljivo da je pokojnica imala grobnicu (kupoprodajni ugovor, staru uplatnicu i sl.) i to priložite uz prijedlog za pokretanje ostavinskog postupka, te tražite da sud službenim putem pribavi dokumentaciju od uprave groblja, uz obrazloženje da vam je potvrda uskraćena kao što ste opisali. Ako vas pismeno odbiju, i takav dopis je dovoljan za sud. Ako i ne pronađete nikakav dokument, pokušajte tako.
 
Drugi put bi bio tužba radi činidbe (izdavanja potvrde). ali to bi doista bilo pretjerano i preskupo.

U ZSPC piše da je vlasnik dužan dati podatke o osobi koja je upravljala vozilom.
 
Ništa ne piše o situaciji u kojoj vlasnik to ne može iz objektivnih razloga. Također nije propisano vođenje evidencije o korištenju privatnih osobnih vozila, pa se vlasnika ne može smatrati odgovornim za neznanje zbog manjkave evidencije.
 
Sa stajališta prekršajnog (odnosno kaznenog prava koliko se primjenjuje u okviru prekršajnog postupka) ne može se smatrati da je učinjen prekršaj, ako okrivljeni nije učinio nešto što nije niti mogao učiniti, a to niti nije dovelo do nekih ozbiljnih posljedica (nekažnjavanje drugog prekršitelja koji je učinio prekršaj ali bez štete ne može se smatrati ozbiljnom posljedicom).
 
Nadalje, da je vlasnik i dao podatke o vozaču koji je član njegove uže obitelji, može zahtijevati da se taj podatak temeljem blagodati i načina na koji se blagodat u sudskoj praksi primjenjuje ne koristi u prekršajnom postupku, pa njegova izjava ne bi bila odlučujuća u prekršajnom postupku protiv vozača.
 
Budući da se radi o situaciji koja nije zakonom izričito opisana, mislim da je u pravu Petpetica da sudac može u tim okvirima odlučivati po svojoj procjeni.
 
Upravo ta okolnost vjerojatno i dovodi do toga da ima različitih odluka, a pitanje je da li se tu radi i o različitoj sudskoj praksi jer odluka ovisi o okolnostima i legitimnoj subjektivnoj procjeni suca koje su specifične za svaki konkretni slučaj.

Niste napisali radi li se o ugovornom ili prinudnom upravitelju, ali to samo malo mijenja stvar.
 
Upravitelj pokreće sudske i druge postupke (što uključuje i prijedlog za ovrhu) u ime i za račun suvlasnika zgrade.
 
To znači da ne samo da može, nego mora navesti podatke o suvlasnicima u čije ime nastupa. To zato što su oni zapravo tužitelji koje upravitelj samo zastupa, a očigledno je da sud ne bi mogao provjeriti aktivnu legtimaciju tužitelja ako ne bi bili navedeni njihovi podaci.
 
U tom smislu postoje i sudske presude u kojima se izričito navodi da tužitelji moraju biti navedeni, pa čak i pravo tuženika da traži da pojedini tužitelj dokaže svoj status odgovarajućim dokumentom o suvlasništvu (npr. izvatkom iz z.k.). Osobno znam da neki sudovi to ne poštuju, pa prihvaćaju tužbe podnesene u ime anonimnih "suvlasnika stambene zgrade", ali to je nezakonito. U praksi to dovodi da se ponekad prihvati tužba u ime nevlasnika.
 
Takvo pravo i obaveza upravitelja proizlazi iz ugovora o upravljanju i zakonskih odredbi (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) koje se odnose na upravljanje zgradama.
 
Eventualno bi mogao biti izuzetak ako se radi o ugovornom upravitelju, a u ugovoru o upravljanju je ugovoreno drugačije od ovoga.
 
Po mojem mišljenju, to ne isključuje pravo pojedinog suvlasnika da izrijekom uskrati suglasnost za podnošenje tužbe u njegovo ime u svakom konkretnom slučaju zasebno. Međutim, ne može se "sakriti" jer iz samog suvlasištva proizlaze prava i obaveze.
 
Međutim, i samo jedan suvlasnik ima pravo zahtijevati od drugog suvlasnika da ispunjava zakonske odnosno ugovorno obaveze, a to uključuje i naplatu pričuve, pa i nije bitno za uspjeh tužbe da svi suvlasnici budu tužitelji. No, upravitelj ne može samovoljno "selektirati" suvlasnike kao tužitelje.
 
(Sve što sam ovdje napisao o tužbi se odnosi i na prijedlog za ovrhu.)

Ako je prijedlog valjan pod uvjetima koje su prethodnici napisali, onda ćete morati platiti dug.
 
Za vaš konkretni slučaj nažalost nema važnosti ono što ću sada reći, ali takve "pravovremene" ovrhe od prije 10 godina jako smrde na korupciju ili barem nezakonito pogodovanje. Naime, zbog izrazito visoke zatezne kamate takvim ovrhovoditeljima se itekako isplati da ovrha dugo traje i u biti se radi o zloporabi zakona uz asistenciju države odnosno pravosuđa!
 
Zloporaba zakona je izričito zabranjena Zakonom o obveznim odnosima, ali je problem što je ona vrlo neodređen pojam i zato teško dokaziva.
 
Ranije se ovakvo postupanje do neke male mjere moglo kompenzirati naknadom za povredu prava na suđenje u razumnom roku, ali sada i ta mogućnost praktično otpada.
 
Mislim da bi pravni znalac koji bi se u ovakvom slučaju zainatio pa tražio odštetu od države za kamate zbog nerada suda i tjerao do Strasbourga imao neke šanse za uspjeh.
 
Ovo nikako nije preporuka vama da tako postupite jer vam se sasvim sigurno bi i isplatilo, a pretpostavljam da je i iznos takav da ne biste daleko dospjeli (nemogućnost revizije, na Ustavnom sudu vam tužbu vjerojatno ne bi ni pročitali...)
 
Govorim samo teoretski o jednoj od mogućnosti da se takva legalizirana pljačka zaustavi. Jedina druga koju vidim je odgovarajuća promjena zakona.

Ovaj dio mi je malo čudan. Naime, ako ste radili službeni prijevod, onda bi to značilo da ste to učinili kod ovlaštenog sudskog tumača pa ovjera javnog bilježnika nije nužna.
 
Iz prijevoda koji bi osim teksta ugovora morao sadržavati i prijevod ovjere i nadovjere bi se moralo vidjeti da je pri ovjeri i nadovjeri u SAD ugovor potpisala odgovarajuća osoba tj. vlasnica nekretnina.
 
Ako niste napravili prijevod kod sudskog tumača, onda je javni bilježnik nešto ovjerio, ali što? Možda identičnost preslika? Potpis očito nije mogao ovjeriti jer nije mogao provjeriti identitet potpisnice ugovora, a odgovarajući prijevod ovjere potpisa na originalu ugovora ne valja ako ga nije preveo i ovjerio sudski tumač.

... nakon što je stranku prije toga sređivanje pravnog stanja toga zemljišta već koštalo 2000-3000 kuna.
 
Pa o tome i pričam - s jedne strane kalvarija, s druge strane neodoljiva privlačnost "tamne strane sile".
 
I nisam napisao da referenti pišu zakone, a to da - kao osobe s praktičnim iskustvom iz "prvog reda" - nemaju utjecaja niti na nacrte zakona (ne u smislu kreiranja, nego ocjenjivanja) ne smatram nečim pozitivnim.
 
Ispravak: ne "koruptibilni učinak" nego "koruptibilni rizik".

Iz vašeg upita nije jasno radi li se o ostavinskom postupku ili o parnici proistekloj iz ostavinskog postupka.
 
Ako se radi o ostavinskom postupku, vaš otac se može odreći nasljeđivanja u svoje ime (naglasak je na: u svoje ime!), pa na njegovo mjesto stupaju njegovi potomci. Ako ste vi jedini njegov potomak, onda stupate na njegovo mjesto u postupku.
 
Međutim, ovakvih upita je već bilo na Legalisu i pokazalo se da ovo u praksi baš i nije najsigurniji način, jer se može desiti da voditelj postupka ne uoči ovo "u svoje ime", pa postupi kao da se radi o običnom odricanju, a ono ima za posljedicu da pravo nasljeđivanja gube i potomci odricatelja. Zato pri davanju izjave treba biti pažljiv i ne potpisivati zapisnik ako nije savršeno jasno što je određeno.
 
Ako se vaš otac prihvati nasljedstva, uvijek vam ga može darovati bez poreza, budući da ste izravni potomak. Međutim, da biste taj ugovor mogli koristiti bez komplikacija npr. za uknjižbu darovane nekretnine, prvo bi trebalo utvrditi što točno čini darovanu imovinu, a to očigledno nije slučaj kad tu imovinu tek treba utvrditi.
 
Ako se radi o parnici, onda je vaš otac stranka, a izjavu o odricanju mislim da više ne može dati jer je ostavinski postupak prekinut. Može vas opunomoćiti da vi vodite postupak, a vi kao opunomoćenik možete uzeti odvjetnika. Međutim, za određene radnje (npr. priznavanje tužbenog zahtjeva) bit će potrebna pored opće i posebna punomoć, ako te radnje nisu izrijekom navedene u prvoj punomoći.

Dopušteno vrijeme je 5 minuta.
 
http://www1.zagreb.hr/slglasnik.nsf/VPD/C312689CF676FD51C12578CD004B15C1?OpenDocument&19
 
Možete se obratiti Zagrebparkingu s nadom da će vam uzeti u obzir ispriku ili čekati ovrhu, podnijeti prigovor, suditi se s velikim izgledom da izgubite. Ili platiti, naravno.
 
(Iako sam duboko uvjeren da su dnevne karte nezakonite i neustavne jer se "prodaje" nešto što u slobodnoj prodaji ne postoji i jer je "dnevno parkiranje" u kontradikciji s izričitim vremenskim ograničenjem parkiranja u pojedinim zonama pa se dakle zapravo radi o kazni, to je samo moje osobno mišljenje koje vam nikako ne može pomoći.
 
Službeno mišljenje Ministarstva gospodarstva je:
 
Naime, činjenica da se potrošač koristi uslugom parkiranja i nakon isteka plaćenog vremena (primjerice jednosatne karte), implicira da je potrošač dao ponudu za sklapanje ugovora, odnosno da je naručio uslugu parkiranja, slijedom čega mu je pružatelj usluge parkiranja isporučio dnevnu kartu. Obzirom na navedeno, isporučena dnevna karta ne smatra se darom, a potrošač ju je dužan platiti, u za to navedenom roku.
 
http://potrosac.mingorp.hr/hr/potrosac/clanak.php?id=12516
 
Iz toga jasno proizlazi da se ne može pretpostaviti da potrošač želi dnevnu kartu prije nego što je isteklo maksimalno dopušteno vrijeme, pa se prema tome ni u kojem slučaju ne može pretpostaviti da potrošač žali takvu kartu već nakon 5 minuta.
 
Ako parkirate 5 minuta i ne platite kartu, onda je očigledna pretpostavka da želite parkirati najmanje dopušteno vrijeme dok se ne dokaže drugačije, tj. dok to vrijeme ne istekne.
 
Ali i to možete okačiti mačku o rep (zapravo niti to - to bi bilo zlostavljanje životinje)).

Ne vidim nešto posebno specifično u vezi s nužnim dijelom ovdje. Svi nasljednici ovdje imaju pravo tražiti nužni dio jer su nužni nasljednici, pa tako i otac - ali iz opisa nisam shvatio da je nužni dio osnovni razlog zbog kojega se on spori.
 
Doduše, u Zakonu nasljeđivanju ima jedna odredba u kojem se roku taj zahtjev može postaviti koju ja ne razumijem, ali mislim da niti to ograničenje nije ovdje u pitanju. (Šogoricu, naravno, ne smatram nasljednikom nego roditeljem maloljetnih nasljednika)
 
Mislim da može postaviti pitanje nužnog dijela i ako izgubi spor u vezi s oporukom, neovisno o tome što je osporavao oporuku.
 
Što se tiče priznanja oporuke pred javnim bilježnikom, ono nema konačni učinak dok se parnica o valjanosti oporuke ne završi. U tom sporu ste parnične stranke i možete donositi odluke prema odredbama Zakona o parničnom postupku, uključujući i priznanje tužbenog zahtjeva.
 
Sve što nije navedeno u oporuci nasljeđuje se po zakonu, pri čemu i za tu imovinu suprug pokojnice može tražiti izdvajanje bračne stečevine, dakle izdvajanje polovine te imovine iz ostavine, ako za to ima valjane razloge.

Ostaje sve što vam je napisano.
 
Pravo na zaštitu posjeda ste izgubili zbog proteka rokova, ali imate pravo tražiti posjed dijela kuće temeljem suvlasničkog statusa. U poslovni prostor koji sadašnji korisnici ne koriste za život možete ući, uz ograde koje sam napisao.
 
Ako nemate gdje živjeti pa namjeravate boraviti u tom prostoru, možete se pozvati i na samopomoć - pravo da uđete u posjed i prije ostvarenja formalnih pretpostavki.
 
Svakako bi bilo prvo i najvažnije poduzeti mjere koje je napisao Bovu, dakle tražiti najamninu srazmjerno suvlasničkom dijelu i to za korištenje stvarne a ne ugovorene površine, izgubljeni prihod (za ono što možete dokazati) itd. Osim novca koji biste dobili, još je važnije da bi to moglo utjecati na stav sadašnjih korisnika i tete da prihvate mogućnost dogovora.
 
U svakom slučaju, potrebna vam je pomoć odvjetnika.

U pitanjima vlasništva prvenstveno je mjerodavan Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a u njemu se govori isključivo o stjecanju vlasništva, a ništa o prestanku vlasništva voljom vlasnika.
 
Moje je mišljenje da to znači da pravo vlasništva može prestati samo ako ga drugi stekne.
 
Stvari bez vlasnika pripadaju državi ili lokalnoj samoupravi (ovisno o čemu se radi). Dakle, mislim da biste se trebali informirati u lokalnoj samoupravi možete li darovati to zemljište lokalnoj samoupravi ili državi.
 
Međutim, u svakom slučaju kod darovanja je potrebna suglasnost daroprimca, prema tome ni ovo ne mora biti uspješno.
 
Usput, u kojem dijelu države je to zemljište?

Naravno, prije svega, možete zatražiti promjenu predstavnika ako možete skupiti dovoljno glasova suvlasnika.
 
Također većinom glasova možete raskinuti ugovor s upraviteljem i uzeti novoga.
 
Ako ostanete kod ovih onda možete poduzeti sljedeće.
 
Upravitelj zgrade dužan je jednom godišnje položiti račune suvlasnicima. Dakle, zatražite od upravitelja izvještaje za nekoliko zadnjih godina.
 
Osim toga trebate uvid u međuvlasnički ugovor i ugovor s upraviteljem da vidite kako su regulirani, i jesu li uopće regulirani, prava i obaveze predstavnika suvlasnika.
 
Neki upravitelji se izmotavaju, pa izvještaj dostave u samo jednom primjerku predstavniku stanara pod izlikom da im je skupo praviti izvještaje za sve suvlasnike ili pod nekom drugom izlikom, ili naplaćuju posebno svaku kopiju, ili traže da se zahtjev uputi preko predstavnika stanara itd.
 
Ne dajte se smesti, vaše je neporecivo zakonsko pravo da ostvarite uvid u te izvještaje, a s obzirom na situaciju isplati vam se dati 20-30 kuna za kopiju ako budu tražili. Ako ne daju ili se počnu izmotavati, zaprijetite im tužbom.
 
Iz izvještaja biste trebali vidjeti kako se pričuva plaća i na što se troši.
 
Što se tiče prihoda predstavnika stanara, postoje barem dvije institucije koje bi to moglo zanimati - državno odvjetništvo i poreznike.
 
Kod prijave državnom odvjetništvu treba biti oprezan, za neutemeljenu prijavu vas osumnjičeni može tužiti, dakle prijavu podnijeti samo ako imate dobre razloge da ga prijavite. Dakle, trebali biste imati barem podatke iz izvještaja.
 
Poreznicima je dovoljna sumnja da su njegovi prihodi i rashodi neuravnoteženi.
 
Ove prijave vama neće pomoći, ali bi mogle potaknuti predstavnika stanara da promijeni ponašanje.
 
Svu komunikaciju sa svim institucijama obavljati isključivo pismeno. Kopije dopisa upravitelju možete dostaviti i predstavniku stanara. To bi ga moglo potaknuti da razmisli o svojem ponašanju.
 
Ne očekujte da će svi kojima se obratite nešto poduzeti i zato treba pokrenuti sve postupke koje možete. Budite spremni da u slučaju da ništa ne poduzmu podnesete tužbe u kratkom roku. Recimo, prvom tužbom možete tražiti dostavu izvještaja. To je skupo, ali vjerojatno dok prvom tužbom ne pokažete da mislite ozbiljno ni upravitelj ni predstavnik suvlasnika neće reagirati jer se očito osjećaju sigurno.
 
Ako niste spremni da na sve to potrošite nekoliko godina i puno truda, onda nemojte ništa niti poduzimati, jer ćete izgubiti vremena, živaca i truda i ništa nećete postići nego ostati negdje na pola puta, a predstavnik i upravitelj će se još više razbahatiti.
 
Zbog takovog načina razmišljanja suvlasnika vjerojatno takav predstavnik i opstaje.
 
Što se tiče konkretnog problema tj. prokišnjavanja, ako to ide u hitne popravke onda je upravitelj po potrebi dužan i podići kredit radi saniranja stanja ako u pričuvi nema dovoljno novca.
 
U vezi s reklamom, tražite od predstavnika suvlasnika podatke o tome s kim je sklopio ugovor o postavljanju reklame i tražiti ga na uvid. Obično i na reklami negdje sitnijim slovima piše koja je firma postavila reklamu. Možete se informirati i kod njih, iako vam oni nisu dužni dati podatak. Međutim, upravitelju zgrade bi se morali očitovati, pa možete tražiti od upravitelja da to učini. Predstavnik stanara nema ovlasti potpisivati takve ugovore, osim ako međuvlasničkim ugovorom ili valjanom odlukom suvlasnika nije za to izričito ovlašten.

Malo pojašnjenje:
 
Imate posla s 2 zakona - Zakonom o sigurnosti prometa na cestama i Prekršajnim zakonom.
 
Policija od vas traži podatke o vozaču temeljem Zakona o sigurnosti prometa na cestama. U tom zakonu nema razlike između rodbine i ne-rodbine, a ne možete se izvlačiti niti na zaborav. Po tom zakonu vi morate znati tko je vozio vaše vozilo npr. i 3 godine unatrag, a to da je to objektivno nemoguće je nevažna sitnica. ("Zaboravili" su propisati obavezno vođenje evidencije o korištenju osobnog automobila, kao što to vrijedi za službene automobile. Razmišljanje u ovom smjeru nastavite po želji ... Dakle, ili imenujte nekoga ili ste sami okrivljeni.
 
Međutim, kad se postupak nastavi pred Prekršajnim sudom, vrijede odredbe Prekršajnog zakona (točnije, Zakona o kaznenom postupku koje se primjenjuju u prekršajnom postupku) koje vam dopuštaju da ne svjedočite protiv članova svoje obitelji i bliskih rođaka. Štoviše, možete i povući ranije takvo svjedočenje čak i ako je ono dano u potpunosti u skladu sa zakonom.