Elisalde

U redu, može i tako izgledati. Premda sud ima jasne indicije da izvanbračne zajednice nije bilo, a uzme li se ozbiljno na razmatranje mogućnosti slabog poznavanja, ona može teći i u suprotnom smjeru. Dakle, zar je vjerojatno da osobi koju slabo poznaješ samo tako predaš pozamašan iznos kako bi si ona kupila stan i mirno gledaš kako ona samo sebe upisuje kao vlasnika, ne zauzimaš se pritom za svoje interese? No, spomenute životne okolnosti i logičnosti, svakako istrgnute iz konteksta cijele priče, mogu upućivati na svakakav ishod. Da bi se uključilo logiku treba te životne stvari skupiti na jedno mjesto. A uvijek ih je puno više i svima ovdje nema mjesta. Ja sam zapravo u potrazi za odgovorom na svoja 4 pitanja. U potrazi za odgovorom s pravnog stajališta. Stoga, poštovani Felix, ili netko drugi pozvan i stručan, ukoliko imate volje i vremena, molim Vas za mišljenje. Hvala!

Molim nekoga za odgovor! U dolje navedenom tekstu ne radi se o meni osobno nego o ženskoj osobi koju se upornim, višegodišnjim lažnim svjedočenjem pokušava prevariti. Učinili biste dobro djelo. Hvala!

Nije mi jasna ta odredba. Naime, nije logično da netko tko lažnim svjedočenjem samo POKUŠA PREVARITI suparnika u sporu, a i sud, pa bude raskrinkan i u tome ne uspije, ne bude nikako kažnjen. Čemu onda ono upozorenje da se na sudu mora govoriti istina i samo istina? Onda po toj logici vrijedi pokušati prevariti. Jer, ako se i ne uspije - nikom ništa. Bolje pokušati prevariti pa možda uspjeti nego ne pokušati uopće pa sigurno izgubiti itd. Nije li to slično s pljačkašem banke, recimo? Zar bi ga se pustilo ukoliko bi bio uhvaćen u pokušaju ili namjeri pljačke?

Poštovani pravnici, molim Vas pomoć, odnosno pravno mišljenje oko sljedeće situacije: Osoba A je kupila stan prije zasnivanja braka s osobom B i upisala se kao jedini vlasnik stana, bez ikakvog otpora osobe B. Prije sklapanja braka nije postojala izvanbračna zajednica. Po razvodu, u procesu podjele bračne stečevine, osoba B tvrdi da je sudjelovala svojim sredstvima u kupnji stana. Osoba A to ne priznaje i ne prihvaća. Međutim, vidljivo je da je dio novca namijenjen za kupnju stana osoba B pohranila na svoj račun (s punomoći osobe A na tom računu) otvoren netom prije kupnje stana. Osoba A tvrdi da je taj novac zapravo poklon njezine obitelji i da ga je predala osobi B kako bi ga do same kupoprodaje klonila na taj novi račun. Osoba B tvrdi da je to njezin, davno prije zarađeni novac. Predmetni novac očito ne predstavlja bračnu stečevinu, ali nameću se sljedeća pitanja: 1. Ukoliko osoba B dokaže, odnosno uvjeri sud u vlastito ulaganje, može li i treba li sud na osnovu toga dopustiti upisivanje osobe B kao suvlasnika? Naime, osoba A je dosad bila jedini i zakoniti vlasnik. Jasno je da osoba A nije bila vlasnik i sveg novca koji je otišao za kupnju nekretnine, što i sama priznaje. No, vidljivo je da je dio novca NEČIJOM tadašnjom isključivo dobrom voljom otišao za interes osobe A, a to je cjelovito vlasništvo, da je taj novac mirno predan, da je on zapravo nečiji poklon. Pretpostavimo da je to izraz tadašnje pažnje osobe B. 2. Je li obdarenik, u ovom slučaju osoba A, sad kad je ljubav prestala, dužna vratiti poklon na zahtjev osobe B? 3. Je li za sud važno tko je osobi A dao taj novac da stekne vlastitu nekretninu? 4. Bi li obitelj osobe A, da je ona utvrđeni darivatelj osobe A i da se kojim slučajem predomisli, imala pravo i mogućnost tražiti od osobe A vraćanje novčanog poklona, bilo udjelom u vlasništvu, bilo u obliku novca? Najljepša hvala!

Hvala na odgovoru , Felixx! Nameće se još pokoje pitanje. 1. Ukoliko osoba B dokaže, odnosno uvjeri sud u vlastito ulaganje, može li i treba li sud na osnovu toga dopustiti upisivanje osobe B kao suvlasnika? Naime, osoba A je dosad bila jedini i zakoniti vlasnik. Jasno je da osoba A nije bila vlasnik i sveg novca koji je otišao za kupnju nekretnine, što i sama priznaje. No vidljivo je da je dio novca NEČIJOM tadašnjom dobrom voljom otišao za interes osobe A, a to je cjelovito vlasništvo, da je taj novac mirno predan, da je on zapravo nečiji poklon. Pretpostavimo da je to izraz tadašnje pažnje osobe B. 2. Je li obdarenik, u ovom slučaju osoba A, sad kad je ljubav prestala, dužna vratiti poklon na zahtjev osobe B? 3. Je li za sud važno tko je osobi A dao taj novac da stekne vlastitu nekretninu? 4. Bi li obitelj osobe A, da je ona utvrđeni darivatelj osobe A i da se kojim slučajem predomisli, imala mogućnost vraćanja poklona? Najljepša hvala!

Poštovani forumaši, pravnici, vidim da je ovaj moj post dosad pogledalo 77 ljudi, ali još uvijek nitko nije ponudio odgovor. Ne znam što je tomu razlog. Možda sam nestrpljiv? Možda je pitanje neozbiljno? Ili preteško čak? Želim napomenuti da Općinski sud također nije dao odgovor na to pitanje, evo, već 11 godina. Premda imam svoje mišljenje, neću ga zasad iznositi. Hvala!

Poštovani pravnici, zamolio bih Vas pomoć oko sljedeće situacije: Osoba A je kupila stan prije zasnivanja braka s osobom B i upisala se kao jedini vlasnik stana, bez ikakvog otpora osobe B. Prije sklapanja braka nije postojala izvanbračna zajednica. Po razvodu, nakon 2 godine braka, u procesu bračne stečevine, osoba B tvrdi da je sudjelovala svojim sredstvima u kupnji stana. Osoba A to ne priznaje. Međutim, vidljivo je da je dio novca namijenjen za kupnju stana osoba B pohranila na svoj račun (s punomoći osobe A na tom računu) otvoren netom prije kupnje stana. Osoba A tvrdi da je taj novac zapravo poklon njezine obitelji i da ga je predala osobi B kako bi ga do same kupoprodaje klonila na taj novi račun. Osoba B tvrdi da je to njezin, davno prije zarađeni novac. Pitanja: Može li i treba li sud utvrditi vlasništvo novca? Ukoliko sud utvrdi da je novac doista vlasništvo osobe B, ima li osoba B pravo naknadno se upisati kao suvlasnik stana? Uz napomenu, nevezano za porijeklo novca, da je taj novac otišao u svrhu kupnje stana kojem će vlasnik biti jedino osoba A. Hvala unaprijed

Prije svega, zahvaljujem na odgovoru. Pod nesavladivim preprekama u ovom svom slučaju podrazumijevam činjenicu da do samo iskaza nisam znao za postojanje te imovine, tj. novca, pa sukladno tome nisam niti mogao sudskim putem zatražiti ispunjenje obveze. U svakom slučaju, hvala još jednom.

Ako sam ovaj put dobro i pravilno shvatio članak 235., sud ne bi trebao uvažiti prigovor zastare, tim više što članak 237. ZOO-a kaže da zastara ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze.

Hvala, no, oprostite mi, moram priznati da ipak nisam dokraja shvatio Vaš odgovor, odnosno što o tome kaže zakon. Ponovit ću pitanje: kad zapravo počinje zastara? kad je novac zarađen ili kad sam ja za njega doznao i došao u priliku odreagirati? Konkretnije, je li ovom slučaju moguća zastara?

Molim Vas, ako mi netko može odgovoriti na pitanje zastare unutar procesa bračne stečevine. Naime, za vrijeme trajanja sudskog procesa doznao sam za postojanje imovine, odnosno novca, za koju do tada nisam znao, a pojavila u vrijeme trajanja braka. Odmah po saznanju tražio sam od suda da se i to uvrsti u bračnu stečevinu. Međutim, druga strana je uputila prigovor da se radi o zastari. Ona priznaje postojanje novca i zaradu unutar braka, ali se brani zastarom. Još ne znam hoće li sud udovoljiti tom prigovoru. Novac je unutar braka zarađen 2008., a ja sam za njega doznao tek 2013., pri slučajnom iskazu suprotne strane. Moje pitanje je: kad zapravo počinje zastara? kad je novac zarađen ili kad sam ja za njega doznao i došao u priliku odreagirati? jesam li u pravu smatrati da nije logično da zastara krene od trenutka same zarade jer ja nikako nisam znao za to i nisam mogao odmah, na vrijeme tražiti od suda da zaradu uvrsti u bračnu stečevinu? unaprijed hvala

Vjerovao sam Sudu i nisam od Predsjednika Suda tražio zaštitu. Znate li što mi preostaje ako to i ne učinim? A nakon 10 godina za to baš i ne vidim smisla. Dakle, pravomoćna presuda će, recimo, biti u moju korist, ali imat ću je tek nakon, uzmimo, 12 godina od početka procesa. Nezadovoljan sam i učinjena mi je nepopravljiva šteta, od nepotrebnih troškova do drugih šteta o kojima ne bih sada pisao. Što mogu u tom slučaju?

Poštovani, molio bih Vas, ukoliko mi možete odgovoriti na moje pitanje. Naime, tuženik u procesu podjele bračne stečevine. Proces traje već 10 godina i još uvijek nemam ni nepravomoćnu sudsku presudu. Slučaj trenutno vodi već 4. sutkinja. Nisam slao požurnice Sudu (smatram da su suci plaćeni za svoj posao i da ih građani ne moraju moliti da rade) niti sam na bilo koji način prouzročio otezanje postupka. Usto, svaka je od sutkinja detaljno bila upozorena i upoznata sa prirodom parničenja i mislim da je slučaj mogao biti riješen u 2 ročišta, a nije niti nakon 10 godina. Smatram da slučaj ne mogu izgubiti, no makar ishod i bio povoljan za mene, jesam i ostat ću nezadovoljan ponašanjem Suda i njegovim vođenjem postupka. Komu da se i u kojem trenutku žalim? Ustavnom sudu RH? Sudu za ljudska prava? Najljepša hvala

Najljepša hvala, Matrix76!

Molim da znalac na ovom polju zamisli sljedeću situaciju i ponudi odgovor. Dakle, Osobe B i C djeca su osobe A. Osoba B duguje osobi Xy odredjenu sumu novca. Svoju obvezu medjutim osoba B zanemaruje. Nema vlastite imovine i odblokiranih računa te osoba Xy ne može ostvariti svoja potraživanja. Osoba A, nadalje, završava svoj zivot. Osobe C i B zakonski nasljedjuju nekretninu osobe A. Ali, osoba B odriče se svog dijela nasljedstva u korist osobe C kako bi i dalje izbjegavala obveze prema osobi Xy. Osoba C prihvaća dio nasljedstva osobe B. Koja su prava i mogucnosti osobe Xy? Prihvaća li osoba C, makar i neznajuci, dugove osobe B? Hvala