Jump to content

Harambašica

Korisnik
  • Broj objava

    64
  • registrirao se

  • Zadnja posjeta

  • Osvojio dana

    2

Harambašica je zadnji put osvojio dan kolovoz 27 2019

Harambašica objavljuje sadržaj koji korisnici cijene!

O Harambašica

  • Rang
    Iskusan
  1. Radim u jednom javnom tijelu, pod ingerencijom Ministarstva znanosti i obrazovanja. Na natječaju 2018. godine za rukopis moje treće knjige odobrena su izvjesna financijska sredstva. Prema Odluci nadležnog Ministarstva ta sredstva se uplaćuju na žiro-račun moje matične kuće, koja knjigu treba izdati u roku od 12, odnosno 13 mjeseci od dana kad sredstva budu uplaćena na račun. Svatko tko je u izdavačkoj branši zna da se naslovi traže nakon prvog kvartala iduće kalendarske godine. Primjerice, Odluka o financiranju je donesena 9. studenoga 2018., nakon prigovora nova odluka 14. siječnja 2019. i onda su, ne znam kad, sredstva uplaćena. Vjerojatno negdje na proljeće. Mene, koja inače svašta šutke trpim od poslodavca, jer sam invalid s nizom težih bolesti, u vrlo nezavidnoj situaciji, sad do razine iznad svih mojih mogućnosti "sile" da rukopis predam do kraja kalendarske godine ili da će morati vratiti sredstva. Riječ je o rukopisu od tisuću stranica i o velikom poslu, gotovom 95%. U siječnju ga sigurno stignem dovršiti i predati u tisak. Uopće ne razumijem zašto moram poštivati okvir kalendarske godine? Nitko mi ne govori ništa pouzdano, provjereno, točno. Ugovor, naravno, nisam ni vidjela ni potpisala. Budući da sumnjam u istinitost tih podataka, imam li pravo, nakon nekoliko upita na koje ne dobivam pouzdan odgovor od ravnatelja, podnijeti zahtjev za pristup informacijama nadležnom Ministarstvu? Imam li pravo uvida u Ugovor? Smije li ravnatelj sam od sebe vratiti sredstva? Hvala puno!
  2. Gdje se i koliko dugo smiju odlagati šuta i krama?

    Razgovarala sam još prošli tjedan s poslovođom radnika. Ništa ja tu ne mogu učiniti, 1000 kuna dnevno je kontejner i oni racionaliziraju troškove. Politika je da sve, sav namještaj uključivo i laminate, parkete, sve ide van. Sve će se spustiti u prizemlje, ostaviti nama samo uski trak za prolaz i onda će odjednom sve odnijeti. To treba biti izbačeno, renovirano i sve novo unešeno prije odlaska na božićne blagdane. Savjetuje mi da se ne svađam s policijom, iako se ja nikad ne svađam, samo sam se htjela potužiti. Osjećam se prilično nemoćno. Opet, s druge strane, čovjek je bio vrlo ugodan, ali upozorena sam da šutim, otprilike. Tužno.
  3. Gdje se i koliko dugo smiju odlagati šuta i krama?

    Hvala puno. Volim pokazati susretljivost i nikad se ne ljutim na prvu, ali ovo je baš malo bizarno mjesto za odlaganje otpada, a kako je prazan stotinu i jedan stan iz kojeg treba iznijeti stari namještaj, bit će toga idućih tjedana sigurno dosta. Samim ulaskom u stan zaduživala se mala kuhinjica i kao nekakav ormar, ugrađen u hodniku, a dio pojedinaca je ostavljao i ono što mu ne treba. Politika je uvijek bila: Ostavite što god hoćete, može nekomu valjati, dvosjed, napukle stolice i stari televizori. Sad država sve mijenja i renovira, izbacuje stotinu i jednu kuhinjicu, ne znam da li ormare, ali kuhinje sigurno idu van. Svaka ima tri do pet elemenata. Ne može se tolika količina krame ostavljati po hodnicima, u pravu ste. Sva četiri svjetlarnika se daju brzo napuniti. Stanovi bi trebali biti useljeni od 1. siječnja iduće godine. Točno tako ću postupiti. Hvala još jednom.
  4. Dakle, živim u prvoj od tri zgrade, jednog našeg ministarstva. Budući da je u zgradama preostalo svega nekoliko pojedinaca Ministarstvo se suglasilo da se u zgradu od Nove godine useli izvjestan broj policajaca koji će raditi na osiguranju i provedbi našeg predsjedanja EU. Za te "podstanare" treba, dugi niz godina zapuštene stanove prepuštene propadanju, dovesti u red. Stotinu i jedan stan. Unazad nekoliko dana pojavljuju se majstori koji su prvo prali prozore na stepeništu, onda nešto farbali, sad iznose raznoraznu kramu koja je preostala tko zna od kad od prethodnih stanara. Velik broj stanova je duže od desetljeća bio zatvoren, pun prašine, neotvaran i tako. Standardna državna nebriga. U prizemlju gdje ja živim, arhitekt je osmislio četiri, staklenim zidom, od hodnika odvojena svjetlarnika kroz koje upadaju sve atmosferalije i golublji izmet, najčešće. Tu je naravno na dnu i odvod za kišnicu, mislim to je obična nekoliko metara duga i jedno metar široka rupa u krovu, ...Nepraktična i nefunkcionalna, ali arhitektu je donijela nagradu. Ja sam jedina od susjeda, dok ih je još bilo, održavala čistim taj svoj svjetlarnik, da mi se vlaga ne penje po zidu, naravno da se svejedno penjala. No dobro, oni su sad očistili ostala tri, pokupili poluraspadnute golubove, sve smeće ubacili u dvije velike crne vreće, a vreće meni u svjetlarnik. Čekam tjedan dana da odnesu...strpljiva sam, pristojna, poštujem radnika. Ništa. Danas, imam što vidjeti. Preko pola visine, a svakako preko mojih prozora koji se mogu otvoriti prema svjetarniku, najprljavija moguća šuta i krama. Doslovno smeće. Od starih vrata, punih vreća oljuštenih "zidova", dijelova stolarije, neke grede, odbačene stolice, užas. Zaudara pola zgrade. Nasred mračnog hodnika ostavljen dvosjed s jedno pet centimetara prašine i plijesni po njemu. Srećom pa sam ušla s lijeve strane u zgradu, s desne bi se razbila na njemu. Ne bi me iznenadilo da su s viših katova prosto bacali dole. Zgrada je osim nas par, prazna, ali oni mene vide, često mi je otvoren prozor, svjetlo, sve. Popnu se na moj balkon, a kako nije ograđen, sjede na rubu jedu, piju, nisko je, vide me svaki san. Živim tu. Preko dana inače buče, galame, bruse nešto, dobro, to shvaćam da vjerojatno moraju, ali bilo bi lijepo pismeno upozoriti. Zanima me kako postupiti. Prvo, ta će krama meni smrditi u mom svjetlarniku tko zna do kad, odvod vode je prekriven, po hodniku se mora nositi svjetiljka...Ništa tu nije normalno. Ako padne kiše mogu misliti. Ne znam uopće je li to moj svjetlarnik ili "javni", na njega gledaju moji prozori od kuhinje, kupaone i spavaće sobe, uvijek je svatko govorio da jest. Kod dijela susjeda bilo je velikih problema sa žoharima, ja sam ograničeno pokretni invalid, između ostalog i plućni bolesnik, asmatičar, bježim od starih tepiha ako je ikako moguće, sad ne mogu kuhati kraj otvorenog prozora, da mi se jedan truli ne savije u sudoper. Gdje to može biti normalno? Ujutro ću poslikati to ruglo. Što se može učiniti? Oni sigurno neće ni doći prije ponedjeljka. Vjerojatno štede na prijevozu, možda planiraju odvesti sve odjednom. Ili planiraju to meni ostaviti. Pojma nemam. Krše li kakav propis i komu da se obratim? Rade li komunalni redari vikendom i koga zvati? Ako im kažem da uklone sve i oni tako ne postupe, mogu ja krenuti to izbacivati, gdje? Pred njihov kombi. Ne mogu ni dići stara vrata, a kamo li da ih izvlačim van. Sigurno ima neki pristojan i civiliziran način. Treba li usmeno ili mailom sa slikama obavijestiti i vlasnika, Ministarstvo? Hvala puno.
  5. Višegodišnji mobing. Prema statutu ustanove radne sporove u prvom stupnju rješava ravnatelj, koji je odgovoran i za zakonitost rada. Upravno vijeće je nadležno za sporove u drugom stupnju. Treće je valjda Ministarstvo. Što to konkretno znači? Treba napisati i urudžbirati žalbu na mobing ravnatelju i čekati njegov pismeni odgovor ili? Kakav je obično postupak? On zove na razgovor ili traži saslušanje pred svjedocima? Ako otklanja ili odbija išta poduzeti, što onda? Može li odgađati ili ima neki iskoristiv rok u kojem mora djelovati? Daje li on pismeni odgovor na podnesak na osnovu kojega se može žaliti Upravnom vijeću? Što ako je jedan od glavnih progonitelja njegova - supruga? Hvala.
  6. ocajna

    Djelujete kao preosjetljiva osoba u nekom toksičnom odnosu u kojem oboje manipulirate. Nepromišljeno ste otišli, izgleda, nadam se bar da znate engleski dovoljno da sve možete sami, i pisati i raspravljati s irskim tijelima. Previše se fokusirate na djecu i izglednu rastavu, a premalo na sebe. Čisto pravno, osim što je protuzakonito i kažnjivo, na sudu nikad nije pametno lagati, sve i da nemate posljedica, a možete ih imati. Inat Vam tu neće pomoći. Nije sudnica ring gdje protivnika treba nokautirati, uvijek je bolje naći kompromis. Promislite o svemu, mirno, dovoljno ste propatili s kockom da bi Vam još trebala konfliktna rastava. Možete svoje poteškoće iznijeti na nekom drugom portalu, Vaši problemi nisu nužno pravni. Ako već imate mogućnost, guglajte, u Irskoj postoji institucionalna pomoći, i sigurno se možete obratiti nekom tijelu. Neće Vam to netko drugi raditi, Vi ste tamo, sve je na Vama. Ne očajavajte, nego tražite posao, makar na par sati. Sretno!
  7. ocajna

    Nesporazum je, ispričavam se. Iako mi Vaše riječi da ste kockali iz "nekog nezadovoljstva i melankolije" ne zvuče kao da ste proveli neko vrijeme kod profesionalaca. Bolnički psihijatri Vam prvo to osvijeste. Kockari su najveći manipulatori od svih ovisnika. Vi možete reći, idem se liječiti, nisam ja tako loše, samo da u možebitnoj rastavi zadržite djecu, a da se u stvarnosti kao osoba uopće ne mijenjate i da je to sve nastavak "igre" na drugi način. Po mom mišljenju bolje bi bilo odraditi cijeli proces do kraja, počistiti sve ruševine za sobom i onda, ako dođe do rastave braka, kao zaliječena osoba imate pravo "boriti" se za svoju djecu. Naravno da bi, u ovakvim okolnostima, dio sudaca, povjerio djecu na skrb roditelju koji nije ovisnik, ako to pitate, to je normalno. Nije to nikakav "gubitak" djece, ni životna tragedija, ni najgori scenarij, samo, u tom trenutku, za djecu, najbolje rješenje. Treba znati kako je samo heroin u ravni s kockom, što se tiče biokemije mozga i da već gubitak posla, dovoljno kaže da Vi niste lagan slučaj. Nemamo sve informacije, bilo bi mi drago da nije tako drastično, ali najbolje da to osvijestite sami. Za Irsku ne mogu ni savjetovati ni pomoći, znam da je vani ovakav vid odvikavanja vrlo skup. Sretno!
  8. ocajna

    Ovisnost je bolest iz spektra opsesivno-kompulzivnih poremećaja. U Hrvatskoj se uglavnom liječi izvaninstitucionalno, u tzv. grupama samopomoći. Hospitalizira se iznimno rijetko i to gotovo isključivo ukoliko je povezano s još nekom ovisnošću, najčešće alkoholizmom. Još rjeđe, najteži slučajevi, se upućuju u komunu, primjerice u Vrbicu kod Đakova. Ovisnika ima puno i liječenje nije lako, ali drugog puta nema. Te grupe samopomoći se plaćaju, ne previše, mislim sto kuna tjedno. U dosta slučajeva psihijatar preporuči i neki lijek, iz spektra antidepresiva, bar godinu-dvije. Dakle, ako s uputnicom HZZO-a odete primjerice, u jedan od centara za liječenje ovisnosti, psihijatar će vas primiti, ispitati, otvoriti karton, preporučiti terapiju i pohađanje grupa samopomoći. Dolazit ćete, najbolje u pratnji s nekim, jednom tjedno, dvije do četiri godine. Vaš karton ostaje u bolnici i na zahtjev suda uvijek se može izvući, ali doktori su pošteni profesionalci i u više navrata su, svjedočili na sudu da je netko dobro, popravlja se, i slično. To može ljudima puno pomoći, jer sud iskreno kajanje uvijek uvažava. Više ovisnika je završilo na sudu, najčešće zbog pronevjere sredstava poslodavaca ili obiteljskih problema. To Vam mogu savjetovati i preporučiti, jer ne vidim drugi način ako još imate problema, a kockari često sebe lažu da su dobro i ne žele prelomiti u sebi, kapitulirati. Često se ponavlja i tzv. recidiv ponašanja i kad se ograniči kocka. Puno je lakše kad bi muž bio s Vama u tim poteškoćama. To sve naravno vrijedi u slučaju da se vratite i probate složiti svoj život od "nule". Kako god odlučili Vi trebate na liječenje radi sebe. Onda je sve lakše. Sretno!
  9. Poštovani! Radnik, osoba s invaliditetom, zaposlen ja na osjetno nižem radnom mjestu od onog za koje ima zvanje; radi se o sustavu znanosti. Da pojednostavimo, kao da neurokirurg sudjeluje u operaciji na način da prebriše pod poslije zahvata ili u najboljem slučaju doda instrument. On jest unutra, dio tima, ali ogroman broj ovlasti i vještina za koje se školovao po zakonu ne može obavljati, ne smije, iako ima kompetencije. Ravnatelj je obećao, ali očito ne želi, odgađa ili namjerno diskriminira osobu s invaliditetom ne želeći tražiti primjereno radno mjesto, što ista osoba vrlo teško podnosi i objektivno, osjetno pogoršava ionako vrlo ozbiljno ugroženo zdravstveno stanje. Ravnatelj je uspio ishoditi niz "pravih" radnih mjesta, za, većinom, osjetno lošije kandidate, pri tomu u potpunosti zaobilazeći osobu s invaliditetom, dapače, natječaji će biti tako namješteni, da ona ni formalno ne bude u stanju konkurirati, iako daleko najduže čeka "svoje" radno mjesto. Jedino je rješenje štrajk glađu, osoba je očajna i više ne može izdržati na ovom radnom mjestu, doslovno, ne može funkcionirati. Štrajk glađu bi bio javan, obaviještena neka tijela, iznesena istina koja se možda nekomu ne bi svidjela. Može li ravnatelj uručiti otkaz štrajkašu u tom slučaju? Taj posao je osobi životno važan. A u stvarnosti ga ne može obavljati. Povezano je s ovim. Hvala.
  10. Radila sam kod poslodavca, jedne naše javne ustanove iz sustava znanosti, nepunih dvanaest godina, na određeno. Slijedom pomanjkanja radnih mjesta, promijenili su se „zacementirani“ običaji primanja i počelo s nekim drugim kriterijima. Iako sam dugi niz godina bila zakidana od voditelja projekta, tako da su drugi dobivali novac, mogućnost istraživanja i opreme, recimo 200 000 kuna vrijednosti, neki možda i više, neki manje, ali nitko nulu, kao ja, gledao se je samo zbir urađenoga i mene su, poslovično, odbacili, kao, u tom trenutku, lošijeg kandidata. Ja bih to nazvala nelojalnom konkurencijom. Gore od toga je količina glasina, laži i kleveta izrečena protiv mene. Redom svakakve besprizorne laži i monstruozne izmišljotine, mene je verbalno cipelario čak i, doslovno, polupismeni portir. Ne vjerujem da bi danas itko htio svjedočiti što je po kuloarima iznošeno, ili o meni izgovoreno na vijeću i drugdje. Neugodno mi je i pitati za svjedočenje. Nije bilo nikakvog profesionalnog razloga za toliko odbacivanje. Ničim nisam dala povoda, sve ranije ocjene o mom radu su bile s pohvalom i odlične, sve što mi je u kući naloženo odradila sam temeljito, samo sam naprosto došla na red kad i supruga jednog kolege, muž druge kolegice i tako…A radnih mjesta nije bilo dovoljno. Imam 70% tjelesno oštećenje, i, po očevidniku, potvrđeni invaliditet, istina, nešto dijagnoza i starih bolesti, ali na poslu sam ih stekla još petnaestak. Nisam u stanju voditi nikakvu konverzaciju da se ne rasplačem, hranila sam se godinama, gotovo pa isključivo s kruhom pored kontejnera i tako, komad izgrižene pizze, odbačene kokice ispred kina daju nešto kalorija i slično. Prikupila sam 128 odbijenica, a vjerojatno sam u 120 slučajeva bila najbolji kandidat. Nemam nikakvu vezu i nisam ničiji čovjek. Vratila sam se kod istog poslodavca, prije dvije godine, u očajnom stanju prihvatila radno mjesto ispod svojih kvalifikacija, koje me u mnogočemu ograničava i sprečava produktivan rad. Iako me je ljudskost nekih ljudi dotakla i obradovala postoji izvjestan broj ljudi, mojih nedobronamjernih kolega, koji nikako ne mogu prihvatiti da ja uopće radim i koji koriste svaku priliku da mi napakoste ili podmetnu. Kolega čija je supruga, uzela „moje“ radno mjesto, iako nitko nije rekao da je imala tisuću svjetlosnih godina bolje uvjete, a i dokumentacija se natezala kojekakvim ispuštanjem svega što mi je išlo u prilog, sad je postao ravnatelj. Meni su dani odbrojani, postaju sve drskiji, sve bahatiji, a ja moram na operaciju organa koji mi nikad nije bio bolestan, a u zadnje dvije godine je od stresa potpuno otišao. Pucam po svim šavovima. Počelo je sa sitnicama…prvo mi nisu vratili staru adresu, desetak je ljudi otišlo pa se vratilo, svi su dobili staru, osim mene. Pokušala sam to riješiti s tajnicom, ali ona ništa. Molila sam je da mi proslijedi mailove koje mi je propustila slati, mjesecima, naravno da nije. Neke stvari uopće nisam saznala, jer nisam primala mailove. Godinu i pol dana je trebalo da se podaci o meni, još i neprecizni, stave na stranice, nakon moje intervencije; kolega koji je nedavno počeo raditi je postavljen u roku od par dana. Opet mi je namjerno ostavljena kriva adresa, treći put, a organiziram važnu stvar tijekom lipnja i službeni kontakt mi je potreban na svakodnevnoj bazi. Predlaže me se premjestiti u samicu, vjerojatno da me se dodatno izolira od ljudi, iako se to pravda zbog invaliditeta, ali soba koju mi nude je vlažna i bučna, što meni, plućnom bolesniku, izaziva cijeli niz problema. Dvije godine nisam pozvana na sastanak odjela kojega sam član. Šefova supruga me ne pozdravlja, javno ignorira, ako pristojno kažem: Poštovanje, dobar dan, ime, okrene demonstrativno glavu. Netko je spomenuo popis imena i dodao i Harambašica radi ovdje, da bi ona javno prokomentirala: Na žalost! Uvijek će opstruirati svaki moj napredak. Objavljena mi je knjiga, izdavač je proslijedio pozivnicu u moju ustanovu, ja sam također zamolila zaduženu osobu da proslijedi kolegama pozivnicu, nije proslijeđena. Svaka knjiga svakog djelatnika se zove, samo moja ne. U nekim boljim vremenima, dok smo imali prave ravnatelje, oni su se pojavljivali na promociji, meni naravno osim prijateljice i dvoje dobronamjernika, nitko nije došao iz „kuće“. Želim svoje radno mjesto. Pitala sam ravnatelja treba li podnijeti službeni zahtjev, podnesak, jer statut ustanove predviđa da se može od Ministarstva zahtijevati prenamjena ovog mog radnog mjesta u pravo mjesto. Rekao je da ne trebam, ali sumnjam da će pitati, pravnika nemamo već mjesecima. Da ipak podnesem? Govorila sam mu to i prije par mjeseci, nije ništa učinio. Stolici na kojoj sjedim ne radi naslon, a s obzirom da sam invalid na lokomotornom sustavu, sve me boli za deset minuta. Na projekte zovu ljude za stvari koje sam ja istraživala, a mene svatko zaobilazi. Dopušta se jednom kolegi da radi moj posao, iako je dio kuće koji je drugi odjel i trebao bi biti strogo ograničen na nešto drugo. I brojne slične stvari. Traže se i mole radna mjesta za ljude, osim jednog, listom lošije od mene. Sad se opet mijenjaju kriteriji i kažu, oni a ne ti, a ja najduže čekam, sedam godina već. Jako sam blizu štrajka glađu, a fizički sam vrlo loše. Mrze mi nizašto i bez razloga. Plačem danju i noću, i gomilam dijagnoze. Navečer odlazim u knjižnicu kad nema nikog, izbjegavam ljude. Što da radim? Imam li pravo obratiti se upravnom vijeću i Ministarstvu, jer bi ravnatelj trebao rješavati pravne sporove nižeg ranga, a kako, pa on je u notornom sukobu interesa. Osjećam se kao u zatvoru…Članovi upravnog vijeća su s njima dobri, oni imaju moć, ugled, novac i političke veze sa svakom opcijom, a ja doslovno ništa i nikoga, osim najbližih koji su jako, jako siromašni i par prijatelja koji me nikad nisu iznevjerili. Kako postupiti i ostati čitav? Bi li koje pravobraniteljstvo pomoglo da iznesem sve? Stvarno mi je dosta svega. Samo želim raditi… Ispričavam se na dužini i hvala na možebitnom odgovoru.
  11. Jedno naše ministarstvo raspisalo je natječaj kojemu je online prijava vrijedila do kraja svibnja. Izvjesno vrijeme posljednjeg dana roka sustav spomenutog ministarstva je "pao" i prijava nije bila moguća. Imaju li zainteresirani, koji su bili spriječeni u prijavi na natječaj, ikakvo pravo žalbe ili možebitnog produženja roka? Hvala.
  12. Gradnja vjetrenjače na podestu ispred stana - opasno ili ne

    Hvala puno. Zanimljivo. Napravio je, djeluje kao dva i pol aviončića malo veća. Ima on neka tehnička znanja, jamči da je sigurno, da će funkcionirati ispravno i bez nevolja. Ne znam. Meni nekako neugodno cinkarit, ne pravdam ga, iako ima gadnu životnu situaciju. Zasad, hvala još jednom.
  13. Očajan otac moli za pomoć.Voljan sam i platit za savjet

    Nemam nikakav pametan savjet, ali čini mi se da bi neke grupe pritisaka dosad već trebale reagirati. Možda slati dopise ovim sad euro-zastupnicima, koje izaberemo, kontaktirati Ministarstvo vanjskih poslova ili neka slična tijela. To treba rješavati na višoj, međudržavnoj razini. Koliki broj Hrvata iseljava, ovakvih slučajeva će biti sve više, ja ih već znam nekoliko, a mogu trajno otuđiti dijete i drugog roditelja.
  14. U stanu sam jednog našeg Ministarstva, koje u neposrednoj blizini posjeduje tri zgrade. U prizemlju stanovima pripada odgovarajuća travnata površina, koja se nastavlja na balkon i nije ograđena, znači netko tu može zasaditi bilje, cvijeće ili ograditi. Nije to tako velik prostor, možda nekih četiri metra s metar i pol, zovimo je podest. Jednom od susjeda, koji je u tom stanu dugi niz godina ilegalno, prije neke dvije-tri godine isključena je struja. Snalazi se na razne načine, uglavnom slabo, plinski frižider, foto-ćelije zavjese, nekad nosi akumulator na punjenje, kad je danima oblačno. Naumio na tom malom podestu, na toj, ne pretjerano sigurnoj travnatoj površini, ustvari je to zapušteni komad nabijene zemlje, graditi vjetrenjaču. Pravu, koja bi mu proizvodila struju za cijeli stan, jer je s mreže isključen. Postavio je stup, sad će dalje, bit će to cijela „skalamerija“. Ja sam totalni analfabet za te stvari, ali me zanima ima li tu kakve opasnosti? Je li gradnja vjetrenjače tek tako moguća i izvediva? Da je to ograđeno, moglo bi se reći da gradi na balkonu. To sve, naravno, u privatnoj režiji, s ekipom, ništa „legalno“. On ima ozbiljnih problema s alkoholom, samac je, liječenje nije pomoglo. S jedne strane ga žalim, branitelj je s nizom problema, a opet, malo se i bojim. Prije nekoliko godina, u trećoj zgradi je izbio požar koji je jedva lokaliziran. Zbog slične stvari, također ilegalac kome je isključena struja se priključio na struju na hodniku i došlo do neke havarije. Čisto pravno, smije li on to? Što se može učiniti? Treba li uopće išta učiniti? Razgovarati sa susjedom, objasniti mu da je to neprihvatljiva praksa, da odustane od gradnje, obavijestiti vlasnika ili HEP? Možda je to savršeno sigurna stvar i najbolje sve zaboraviti? U zgradi je ostalo vrlo malo ljudi, nema tko reagirati, ja sam pokretan invalid na donjim ekstremitetima, ali ipak bi mi u slučaju požara neke stvari bile otežane. Malo se bojim, opravdano ili ne. A opet, žao mi ga. Kako postupiti ispravno? Hvala!
  15. Popravak mobitela na garanciji

    Da ne duplam, ista je stvar. Naime predam mobitel u jamstvenom roku, i lik mi u T-comu ispiše da nema nikakvih vidljivih oštećenja, sve naizvan savršeno i preuzme. Jučer mi šalju ponudu iz nekakvog servisa da me popravak košta 440 kuna ukoliko pristajem. O čemu se tu radi? Oštećenja nije bilo, nekih padova ničega, naprosto ekran više nije reagirao na dodir prsta. Trebam li platiti ili što? Uskoro mi ističu ugovorne obveze, u lipnju, pa mi je frajer u T-comu nakitio sto ponuda koje će mi se više isplatiti s novim aparatom. Da tu nije nešto mutno?
×