NinaHHH

idemo ovako: dijete ne može preboljeti roditelja koji ga je napustio. nije to srednjoškolska ljubav da se prebolijeva kako vrijeme prolazi. preboljet ćete s godinama Maju jer vas je ostavila kad ste imali 15 godina, ali roditelja koji vas je napustio? intenzivne terapije dugi niz godina. ponavljam... ja ljude iz Dubrovnika ne poznajem, a ne pada mi na pamet donositi zaključke ukoliko nisam provela cjelovitu analizu obiteljske situacije; to bi bilo u najmanju ruku neozbiljno od mene. što me vodi do ovog dijela: definicija nije cjelovita. PAS nema toliko veze s opstruiranjem susreta; ima veze s otuđivanjem djeteta od drugog roditelja. da bi roditelj u tome bio uspješan, ne mora opstruirati susrete; dapače. u pola sata razgovora s roditeljima procijeniti obiteljsku situaciju...? nikako. da je tako, ne bi se ljudi za zvanje psihoterapeuta (primjerice) školovali godinama. potrebe za psihoterapijom ne bi bilo jer bi u dvije ili tri terapije riješili problem. rijetke su situacije gdje vam je sve jasno i očito u roku ODMAH. moj životni partner; on i njegova bivša supruga su se, doduše, nedavno dogovorili da dijete jedan tjedan bude kod nas... a tjedan kod nje; promijenile su se neke životne okolnosti. ne samo da žena nije narkomanka - ona je vrlo ugledna liječnica. inače - ne razumijem baš kako bih vam trebala dati primjer; da vam nabrajam imena ljudi za koje vrlo vjerojatno niste čuli...? vidite kako brzate i navodite vodu na svoj mlin; jesam li napisala da je to najgora stvar za koju znam...? nisam. pa kako ste vi onda došli do tog zaključka? pa evo... moj životni partner bi mene vrlo rado oženio, ali ja se ne dam. da ponovim: treba ići na ravnopravno roditeljstvo, što znači da dijete provodi jednako vremena s oba roditelja. ukoliko to nije moguće - djetetu i roditelju s kojim ne živi potrebno je osigurati široke i kvalitetne susrete. daleko najbolje rezultate postižu djeca koja svoje roditelje viđaju jednako; i taj sistem treba poticati... pišem, naravno, za situacije gdje roditelji imaju uvjete i kvalitetno brinu za svoju djecu. odlično ste krenuli pa mislim da ste se izgubili u ekstremima. šteta.

mislim da trebate ići na sud. potražite pravnu pomoć; nema smisla u startu odustati jer nam pravosuđe ne funkcionira. borite se. šteta što majka u vašoj situaciji nije mudrija; ne razumijem zašto ne bi dopustila da dijete kod oca provede svaki vikend - pa to su samo tri ili dva dana. ona ga ionako ima preko tjedna pa mi omjer viđanja bio 60:40. bilo bi idealno kad bi dijete jedan tjedan provelo kod majke, a jedan kod oca - ali kako to nije moguće... trebate ići na iduću najbolju stvar. možete se obratiti sudu, podnesite tužbu zbog promijenjenih okolnosti; nemojte gubiti nadu... samo naprijed. također - baka i djed mogu podnijeti posebnu tužbu i zahtijevati vrijeme s djetetom. imaju to pravo. opet ne razumijem zašto majka ne bi dopustila djetetu da jedan dan u tjednu provede kod bake i djeda na ručku. na primjer. otac - neka ostane priseban i miran. vrlo je važno ne pogriješiti i ne reagirati naglo. majci može otvoreno reći da će tražiti da dijete na život bude povjereno njemu i da će tražiti vještačenje kliničkog psihologa, psihijatra koji će sasvim sigurno vidjeti što dotična pokušava učiniti. to je težak prekršaj, dijete ima pravo vidjeti svog oca i to treba vrlo strogo sankcionirati. pokažite majci da je prevršila svaku mjeru i da joj slijede tužbe - pa se možda i sabere. ajde, polako. nije ništa beznadno. osobno znam mnogo očeva koji su ili dobili dijete na zajednički život ili uspjeli dogovoriti široke termine viđanja. nije nemoguće. idite polako, s dobrim argumentima i nemojte blatiti majku - usredotočite se na činjenicu da dijete s ocem MORA provesti više vremena jer će se u protivnom odnos urušiti, a to šteti prvenstveno djetetu.

ne bih se složila. ako je priča o odbjegloj majci točna (ja ljude iz Dubrovnika osobno ne poznajem pa ne znam što je istina, a što laž; a iskreno se nadam da ni vi ne donosite zaključke naprečac) - onda probleme s djetetom ne možete izbjeći. reći da je djetetu odlično (ocjene, škola, završeni fakulteti ne znače ništa i nikad to nemojte naivno uzimati kao primjer emocionalne stabilnosti i kvalitetnog života; čak dapače) i da mu ništa ne nedostaje - a nema nikakav odnos s vlastitom majkom koja ga je napustila (?) - to su deluzije. s takvom djecom morate raditi kroz intenzivne psihoterapije, nema tu ništa mu ne fali. to zaboravite. uvijek postoji mogućnost PAS (parental alienation syndrome) i u takvim situacijama - ovrha je jedino rješenje; problem je u tome što nemamo stručnjake koji su zainteresirani za posao sudskog ovršitelja... da imate čovjeka koji zna što radi, do ružnih scena ne bi došlo. mogu reći da sam osobno svjedočila situacijama gdje je otac taj koji otuđuje dijete od majke (iako su to u većini slučajeva ipak majke) i u raspadu tog odnosa ne vidi nikakav problem. i to su onda jako teške situacije, nanosi se ogromna bol i šteta i djetetu i otuđenom roditelju. roditelj otuđitelj očekuje od ovog drugog da nestane s lica Zemlja, otuđeni roditelj se ne želi predati - a dijete je strašno rastrgano. nikad ne znate što se događa iza zatvorenih vrata, to zapamtite. daje, ali u manjoj mjeri nego majkama - samo nećete čuti za takve situacije; u zadnje vrijeme... trend se mijenja. i mnogo je situacija gdje je dijete na život povjereno ocu; kako se majke prilikom toga jako stigmatiziraju, srame se pa se sve uglavnom taji... ili se o tome jednostavno ne priča. smatram da bi cilj trebao biti ravnopravno roditeljstvo - omogućiti djetetu da provodi jednako vremena s oba roditelja. ukoliko je to nemoguće iz ovog ili onog razloga, treba raditi na tome da se dijete i roditelj s kojim dijete ne živi vide često; naime... nekoliko sati u dva dana tjedno + svaki drugi vikend nije dovoljno. ni približno, plan viđanja mora biti bolji i to treba staviti na papir kao minimum --- a ne da se dogodi da (nedavno viđeno) otac dijete smije vidjeti 2 sata utorkom i četvrtkom pa dok dođe po njega i odveze ga, ostaje mu sat vremena i majka mahnito zove policiju i sve žive i nežive jer se otac usudio zakasniti petnaest minuta. to nema smisla. i problem je što država ne samo da to NE kažnjava, dapače! kažnjen je otac (?!). isto tako - imajte na umu da ravnopravno roditeljstvo želi zapravo malen broj ljudi; većini 50% vremena nije dovoljno i žele VIŠE. zato i ne pristaju na takve dogovore. malo ljudi razumije stvarni koncept ravnopravnog roditeljstva i malo je ljudi sposobno ohrabrivati oba roditelja u odgoju; i majka i otac su ključni za odgoj. ključni. također - ovo što pišete za demografsku politiku... to je svakako istina. ja sam osobno žena, ali ne pada mi na pamet imati djecu da bi mi danas ili sutra sud odredio koliko ih mogu ili ne mogu vidjeti. a zalažem se za ravnopravno roditeljstvo i sud bi mi vrlo vjerojatno išao na ruku; onda si možete misliti što misle moji muški kolege. svaka čast ljudima koji misle da se isplati.

slažem se - zato djeca i trebaju provoditi jednako vremena s oba roditelja; time se znantno smanjuje mogućnost otuđivanja djece od roditelja i spriječava roditelje da djecu koriste poput oružja.

točno. nema govora o ravnopravnom roditeljstvu jer vaše pravo na ravnopravno roditeljstvo zapravo isključivo ovisi o volji onog roditelja koji s djetetom živi + o tome koliko će vas institucije zaštititi (a neće). zapanjujuće je i to da roditelj koji s djetetom živi često dobije dopuštenje za odlazak u inozemstvo (?!) - čime se viđanja s roditeljem koji s djetetom ne živi svedu na zimske + ljetne praznike. također; kad jedan roditelj dijete može vidjeti samo dva dana tjedno + svaki drugi vikend... povećava se opasnost otuđivanja djeteta. institucije reagirati neće na vrijeme i onda dolazi do ružnih prizora poput ovrhe nad djetetom. za neke roditelje u potpunosti zajedničko fizičko skrbništvo ne funkcionira i to je u redu - ali se mora osigurati barem 35% provedenog vremena s djetetom... dva sata utorkom i četvrtkom + svaki drugi petak i subota jednostavno nisu dovoljni. ma ni približno.

primjetila sam jednu stvar - model skrbništva kakvog imaju sve razvijenije zemlje svijeta (dijete provodi jednako vremena s oba roditelja) u RH je izuzetno rijedak. pa pitanje za sve vas razvedene koji ste imali mogućnosti i uvjete da dijete jedan tjedan bude kod oca, drugi kod majke (na primjer), a niste bili za takvu organizaciju skrbništva - zašto? za vas koji imate takvu organizaciju, na kakvu reakciju Centra ste naišli? hvala.

dižemu temu jer imam pitanje vezano za ovaj komentar -- ne razumijem ovaj dio - nije li ovo izravno kažnjavanje roditelja koji se nije upario u rekordnom roku nakon razvoda? gurati dijete onom roditelji koji ispunjava umjetnu formu obitelji (mama + tata + dijete) je pogrešno jer se time sugerira zamjena "starog" roditelja novim. zašto bi roditelj koji ima novog partnera i novu obitelj bio smatran boljim roditeljem i zašto bi konkretno ta okolina bila smatrana pogodnijom za razvoj djeteta? kako najpogodnija okolina za dijete nije moguća, onda bi the next best thing bilo valjda provođenje jednako vremena s oba roditelja - nikako guranje djeteta partneru koji se doslovno brže snašao. ne možete jednu obitelj zamijeniti drugom.