Pozdrav svima,
molim za pomoć u ovoj mojoj situaciji.
Pismo je malo dulje ali trudila sam se ne izostavitibitne činjenice. A jako mi je važno dobiti pravi savjet da ga mogu koristitikao podlogu za razgovor sa suprugom. Brak nam je osjetljiv; oduvijek je naklimavim nogama. Ne bih željela dodatno ga poljuljati ako to mogu izbjeći...
Suprug je sa roditeljima i mlađom sestrom živio ustanu koji je bio u suvlasništvu roditelja (imali su stanarsko pravo, a kasnijeotkupili stan). Mlađa sestra je po završetku srednje škole od roditelja dobilavlastiti stan, koji joj daju u vlasništvo. U njemu je boravila dok je bila neudana kao i kasnije sa svojim suprugom idjetetom.
Sin (moj suprug) ostao je živjeti s roditeljima dotrenutka svoje ženidbe, kada se seli k meni u obiteljsku kuću mojih roditelja,gdje dobivamo jedan kat na korištenje. Bio je odmah useljiv (ja sam u njemuživjela dok sam bila neudata). Moji roditelji su i dalje jedini vlasnici kuće.Tu živimo 25 godina, bez ulaganja (osim uvođenja centralnog grijanja).
Prije 2 godine umire svekrva i na ostavinskoj raspravise stan čiji je bila suvlasnik, dijeli po zakonu. To znači da je živući suprugdobio jednu cijelu polovinu, a drugu polovinu dijeli sa sinom i kćeri. Nitko naraspravi nije napomenuo da je kćerka još za života pokojne dobila stan, a dasin nije dobio ništa. Dakle, ostavinska rasprava nije osporavana već je sve 3strane prihvaćaju. Moj suprug misli daje to u redu?!
Ja osjećam silnu nepravdu oko takve podjele imovine.Tim više što suprugova sestra ni na koji način ne daje do znanja da po smrtioca ima namjeru ustupiti dio ostavine bratu (na ime već dobivenog stana zaživota roditelja). Dapače, tim dijelom nasljedstva planira osigurati svom punoljetnomsinu krov nad glavom jer je rastavljena (otac se ne brine o njemu) a u svojstan sina ne želi primiti (tamo zapravo nije niti živio zadnjih 15 godina odkad se rastala; živi kod roditelja svoje majke – mog svekra i pokojne svekrve). Kao osoba je vrlo koristoljubiva ibezosjećajna. Za ilustraciju - nakon rastave je digla ruke od vlastitog sina idala ga svojim roditeljima; oni su kompletno brinuli o njemu (živio je kodnjih, kuhali su mu, prali odjeću, pisali školske zadaće, odvodili liječniku,vodili na ljetovanje,.... i radili svedrugo što jedno dijete treba). Ona je samo povremeno dolazila da ga pogleda inije sudjelujovala niti na koji način u djetetovoj skrbi. Iako ima punoslobodnog vremena i financijskih mogućnosti – zaposlena je i zdrava. Alislobodno vrijeme koristi isključivo za sebe i svoje zanimacije.
Da situacija bude još bizarnija, ona je i svojuprljavu odjeću donosila svojim roditeljima da je operu i opeglaju. I na ručakje dolazila svakodnevno. Financijski nije uopće sudjelovala. Svoju plaću jetrošila samo na sebe.
Nakon smrti majke, njen otac se nastavlja brinuti onjenom sinu, svom unuku. A ona i daljestoji po strani i ni na koji način ne pomaže ocu. Niti oko skrbi za dijete nitioko održavanja stana u kojem živi njen otac i njen sin. Dapače, ona svom ocudonosi svoje prljavo rublje na pranje (uključujući i donje rublje?!) a vikendom i blagdanom dolazi na ručak kojion pripremi. O sinu se i dalje ne brine, koji je upao u probleme... Nije uspiozavršiti srednju školu, ima i policijskih kazni.
Ona je majka koja svom djetetu nije skuhala niti jedan ručak, niti jednom gaodvela u park ili na sladoled, nikad ga odvela/podigla iz vrtića, nije pregledala niti jednu školsku zadaću,nije bila niti na jednom roditeljskom sastanku, niti je bila s njim kodliječnika (dok je bila udana to je činionjen suprug).
A moj suprug besplatno živi kod mojih roditelja 25godina (samo plaćamo režije koje potrošimo). Dakle, moji roditelji su mupružili krov nad glavom jer mu ga njegovi roditelji nisu osigurali. Mogli smojedino živjeti zajedno s njima u stanu (dobiti jednu sobu).
Cijelo tovrijeme – 25 godina - njegovi roditelji nisu pitali kako se mogu odužiti za tučinjenicu da nisu morali sudjelovati u osiguravanju mjesta za život svom sinuniti su ikad dali naslutiti da će se barem nakon smrti nekako odužiti. Oni su,čini mi se, „jedva dočekali“ da se ne moraju o tome brinuti, jer novaca za jošjedan stan nisu imali. Većinu ušteđevine potrošili su na kupnju stana kćerki.
Moj suprug smatra (iz meni nepoznatih razloga) da jetakva situacija u redu. Prihvaća da je diskriminiran u odnosu na svoju sestru,ali i da je naš sin diskriminiran kao unuk. Opravdava se činjenicom da je odsvojih roditelja, dok je bio neoženjen, dobio auto na poklon. Bio je to autoniže klase, novi. Osim toga su mu 2 puta pomogli financijskim injekcijama odoko par tisuća njem.maraka (kad mu jeposao bio u krizi i kad je kupovao novi auto). Dok sam ja bila na porodiljnom,mjesečno su nam dobrovoljno davali nešto novaca (imali su dobra primanja). Onsmatra da je time dobio isto kao i njegova sestra koja je dobila stan uvlasništvo. I koja cijeli svoj život iskorištava svoje roditelje financijski (kupnjustana, kroz troškove povećanih režija, kupnje namirnica za nju i dijete,davanje džeparca njenom sinu) kao i svakodnevni i cjelodnevni trud oko skrbi za njeno dijete i nju (čimnešto treba obaviti odmah zove svog tatu). Ona ima 47 godina a njen sin 21. Nikad u životu nije učinila ništa za svojedijete a kamoli za svoje roditelje.
Moj suprug nije ništa u životu stekao. Dakle,budućnost za sebe i svoje dijete može osigurati samo ako nešto naslijedi. Sadaima 51 godinu života i ne previše profitabilan posao. I totalan manjak bilokakve ambicije.
ZANIMA ME ŠTO I KADA SE MOŽE PODUZETI DA NAKON SMRTI MOGSVEKRA MOJ SUPRUG IPAK DOBIJE ONO ŠTO MUPRIPADA.
I, ukoliko onipak ne bude voljan pokrenuti bilo kakve radnje, imam li ja kakvih zakonskih mogućnosti ?
Sa svekrom ne mogu razgovarati; on je osoba koja odmahpočne galamiti i ne želi slušati argumente. Strašno je tvrdoglav. A k tome toliko favorizira svoju kćer i njenogsina da je posve „izgubio kompas“ i da će za njih sve učiniti iako to oni uopćene cijene (već uzimaju zdravo za gotovo) i za njega ništa ne čine (čak nedobije niti hvala ili drugu lijepu riječ od njih).
Hvala unaprijed svima i pozdrav
Goga