acero

Ne znam gdje vidite kontradiktornost. Naravno da bih plaćao i više da je situacija normalna i pravedna, ali nije. U domu su stalno (pretpostavljam jer ih je "majka" uspješno otuđila i nemam kontakt), ipak su udaljeni par stotina km da bi bili svaki čas doma. Da pitanje je gdje su kad su prehlađeni i ako eventualno trebaju medicinsku skrb ili bolničku njegu u koju ambulantu/bolnicu idu. Prebivalište, boravište, ja o tome nemam saznanja, sutkinja je mogla utvrditi i ta formalna pitanja ali ju ne zanima. Sutkinja nije ništa propitivala, (naravno iz iskaza studenta je jasno i nedvojbeno da studira u drugom gradu i ima smještaj u studentskom domu), niti je na moje opetovano pozivanje na čl. 316 uopće reagirala, čak sam u jednom podnesku tražio od Suda da u presudi obrazloži svoj stav oko čl. 316 OBZ-a, ništa, ignore totalni, to jednostavno nije pravda nego samovolja sutkinje. Međutim čl. 316 je jasan čak i po tom pitanju da djeca npr. žive s jednim roditeljem (a ne žive) da i tada taj roditelj ima obvezu uzdržavanja samo mu se odbijaju troškovi stanovanja. Znači čl. 316 je svakako primjenjiv. Ovdje se radi o normalnom čovjeku apsolutno shvatljivim principima ravnopravnosti, po meni to i je intencija čl. 316, međutim kod "nas" to ne prolazi.

Pozdrav, došla je presuda, čl. 316 se niti ne spominje, gdje živimo, u Zanzibaru? Slijedi naravno pisanje žalbe međutim ovo je stvarno jadno, da li je u pitanju potkupljenost, neznanje ili jednostavno balkanska zatucanost gdje tamo neki članci Zakona koji govore o ravnopravnosti u pravima i obavezama nemaju veze jer Majka je Majka i ona ništa ne treba. Ma radije bi plaćao i više ali da je ravnopravno, žalostan sam gdje živim.

Evo mene na kratko, neke cca 3,5 godine nakon pokretanja teme o čl. 316 Obiteljskog zakona. Oba sina su sada punoljetni i otuđeni u potpunosti, podignuo sam kaznenu prijavu protiv majke još dok su sinovi bili maloljetni za otuđenje koja je odbačena uz "tra la la" obrazloženje CZSS-a da roditelji imaju različite poglede na odgoj i da se trebaju dogovarati i "tralala". Sinovi nisu bili na pogrebu svojoj baki, kod koje su ranije bili gotovo svakodnevno, a sa djedom kao i samnom odbijaju svaki kontakt već skoro 4 godine, bez ikakvih razloga sa naše strane. Sinovi žive i školuju se u jednom gradu, majka živi u drugom a ja u trećem, baš prava podloga za primjenu čl. 316 Podnio sam tužbe za izmjenu visine uzdržavanja pred više od 3 godine, Sud nije donio presudu niti traženu privremenu mjeru u preko 3 godine unatoč bitno izmijenjenim okolnostima, zatražio sam zaštitu u smislu zaštite "prava na suđenje u razumnom roku" i dobio sam pozitivno rješenje u oba predmeta te je Sudu dodijeljen dodatni rok u kojem treba donesti prvostupanjsku presudu. Pozivanje na čl. 316 OBZ-a u sudnici i putem podnesaka nema nikakvog efekta na suce, jednostavno ste ignorirani, dokazni prijedlozi da se vezano uz čl. 316 utvrde mogućnosti drugog roditelja, u ovom slučaju majke, nisu prihvaćeni od sutkinje. Šok i vjeverica. U jednom od predmeta čekam u petom mjesecu zakazano donošenje prvostupanjske presude, izvijestiti ću ovdje o značaju čl. 316 OBZ-a prilikom donošenja presude. Sutkinja kako nije utvrdila mogućnosti drugog roditelja očito niti ne može donesti presudu u skladu sa čl. 316 OBZ-a ali vidjeti ćemo. Očito sam samo neki dosadni tip koji upire u krivi članak. Da li je taj članak 316 slučajno zalutao u Obiteljski zakon?

Hvala na odgovoru.

Možda nisam bio dovoljno jasan, nužni nasljednici su djeca (dakle roditelji unuka), ta djeca neće potraživati nužni dio, a djed i baka bi darovali jednog unuka. Da li drugi unuci imaju pravo tražiti nužni dio, napominjem njihovi roditelji t.j. djeca neće tražiti nužni dio jer se slažu sa odlukom djeda i bake. Dakle unuci nisu pored živih roditelja u prvom redu nasljeđivanja, a ti isti roditelji neće potraživati nužni dio kada djed i baka daruju jednog unuka. Nadam se da je jasnije. Molim komentar.

Odgovor na ovo pitanje i mene zanima, pa ako netko zna ...

Poštovani, mogu li djed i baka, za vrijeme svoga života, darovnim ugovorom prepisati svu svoju imovinu na maloljetnog unuka, i time isključiti sve ostale nasljednike, dakle isključiti svoju djecu i druge unuke pa i od eventualnog nužnog dijela. Radi se o malom djetetu pa ugovor u doživotnom uzdržavanju nije realan. Hvala

Šteta što se ovako djetinjasto ponašate i ozbiljnu temu doživljavate na nivou prepucavanja. Možda da ste sa razumijevanjem pročitali napisano ne biste ovako svađalački odgovarali i imputirali mi da sam ustvrdio nešto što nisam, dapače više puta sam istaknuo da obaveza uzdržavanja i dalje stoji. Molio sam argumentirani odgovor na vrlo miran i pristojan način. Svejedno hvala, pozdrav.

Upućujem na čl. 117 OBZ-a koji regulira "Prestanak roditeljske skrbi", ukratko roditeljska skrb prestaje sa punoljetnošću djeteta, molim Vas argumentaciju kako i dalje može vrijediti "Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi" a roditeljska skrb je prestala, kako takav Plan može i dalje biti Ovršna isprava? Napominjem da ovo nije neko moje "špičenje" niti prepucavanje nego me zanima iz pozicije osobe koja se nalazi u središtu konfliktnog razvoda, gdje nikakav dogovor i razum ne prolaze, jedino pravne posljedice mogu napraviti bilo kakvu promjenu. Takvih je konfliktnih razvoda nažalost puno i razriješiti ove nedoumice smatram bitnim, možda ova rasprava još nekome pomogne da ostvari svoja prava t.j. da se izvuče iz neravnopravnog i podređenog položaja. U praksi mislim da bi se Ovrha stvarno izvršila po Planu zbog neplaćanja uzdržavanja, ali isto tako mislim da se nebi izvršila Ovrha nad punoljetnim djetetom zbog neodržavanja kontakata. Da li je to stvarno tako, anomalija sustava? Kako Plan koji je vrsta Ugovora između dvije strane, za jednu stranu ima, a za drugu nema pravne posljedice. Napominjem još jednom da su ovo sve važna pitanja samo u konfliktnim razvodima, tamo gdje su ljudi na obje strane razumni nema nikakvih problema niti potreba za Rješenjima. Vratio bih se na neodgovoreno pitanje pod pretpostavkom da ste pravnik i da imate širi uvid u sudsku praksu, koliko znate primjera iz prakse da je doneseno Rješenje o uzdržavanju po čl. 316 OBZ-a. Nemojte me krivo shvatiti, ne opovrgavam obavezu uzdržavanja, dapače prihvaćam ju i ističem, ali zašto bi samo jedan roditelj snosio teret uzdržavanja nakon punoljetnosti, pa bio on otac ili majka, OBZ je ispravno i ravnopravno raspodijelio tu obavezu.

Slažem se s Vama da netko treba zatražiti novo Rješenje, konkretno u svom slučaju ja sam to od Suda i zatražio, to može napraviti i dijete. Naravno da obaveza uzdržavanja ne prestaje sa 18g, i novim Rješenjem bi ju trebalo ponovno odrediti u skladu sa promijenjenim okolnostima, punoljetnost, eventualno samostalno stanovanje itd. Interesantno mi je da nitko o tome u Sustavu ne govori, roditelji koji financijski uzdržavaju najčešće smatraju da je prvotno Rješenje nepromijenjiva činjenica koja se ne mijenja do 27.g. starosti djeteta, pa kad više financijski niti nisu u stanju uzdržavati iznosima koji su propisani u prvotnom Rješenju prije posežu izbjegavanju plaćanja uzdržavanja nego da pokrenu donošenje novog Rješenja koje će biti prilagođeno novim okolnostima, u konačnici punoljetno su dijete prema čl. 316 OBZ-a dužna uzdržavati oba roditelja, koliko znate primjera iz prakse da je doneseno takvo Rješenje, najčešće se jedan roditelj koji je bio obveznik uzdržavanja u početku pomiri sa tom činjenicom i samo on plaća i nakon punoljetnosti, a drugi nema tu obavezu, ne vidim razlog zašto bi to bilo tako, zato je i zakonodavac ispravno predvidio takvu mogućnost i regulirao ju posebnim člankom OBZ-a. Obiteljski zakon je čl. 290 predvidio "Uzdržavanje punoljetnog djeteta" ali o tome Vas nitko neće uputiti, kao niti na čl. 316 "Uzdržavanje djeteta koje ne stanuje s roditeljima, odnosno punoljetnog djeteta", smatram da nije dobro da tu informaciju ne možete dobiti npr. u CZSS-u, a ovaj forum držim adekvatnim mjestom gdje se takve informacije trebaju razmjenjivati i komentirati. Završno, ja ni dalje ne znam da li staro Rješenje u slučaju da su se neke pretpostavke tog Rješenja promijenile vrijedi u pravnom smislu ili ne, to sam prvenstveno htio da se komentira i argumentira te da saznam točan odgovor.

Nasmijali ste me, smatrao sam da nije potrebno isticati da naravno da dijete ima pravo na uzdržavanje i dalje dok se redovno školuje ili do navršene 27g. to nigdje ne sporim dapače i ističem, samo smatram da bi za to trebalo donijeti novo Rješenje, kod nekonfliktnih razvoda i gdje su na obje strane normalni roditelji rekao bih da nema potrebe za nikakvim Rješenjima, ljudi se razumno dogovore, oboje vole svoju djecu i čine sve za njihovu dobrobit, ali nije uvijek tako, ako imate volje molim Vas da se vratite mome tekstu i pročitate ga polako i sa razumijevanjem te ukoliko imate potrebna znanja odgovorite na konkretna pitanja. Ovo nije samo prepiska između nas dvoje niti ikakvo nadmudrivanje, ovdje čitaju mnogi kojima je potrebno ispravno tumačenje Zakona, a ne mogu dobiti valjane informacije na mjestima gdje bi ih trebali dobiti. Hvala

Da karikiram do kraja, primjera radi, protiv obveznika uzdržavanja se može podignuti Ovrha ako to uzdržavanje ne izvršava u potpunosti, a Ovrha na punoljetno dijete zbog neostvarivanja kontakata se ne može napraviti, jedno i drugo proizlazi iz tog istog Rješenja i Plana. Zaključak je da su Rješenje i Plan ništavni i da više ne vrijede, treba donesti novo Rješenje, do tada je vakum.

Još malo komentara, ne bih se složio da "Plan o roditeljskoj skrbi" treba službenim putem, t.j. putem Suda ukinuti ako pretpostavke za njegovo važenje više ne postoje. Primjera radi, recimo ovako drastično da bude razumljivije, tada bi i npr. da davatelj ili primatelj uzdržavanja umre, a Plan nije službenim putem stavljen van snage, obaveze bi tada po Planu i dalje tekle, mislim da je nelogično i da to ne bi prošlo kao činjenica niti na Sudu. Zanimljivo je da roditelj kod kojega djeca žive smatra da nakon punoljetnosti dijete više ne mora po Planu dolaziti na susrete i viđanja, već o tome može samo odlučivati, a istovremeno smatra da se uzdržavanje treba i dalje uplaćivati po tom istom Planu. Dakle "obaveze" ne ali prava da, zanimljivo. Molim Vaše komentare.

Molim Vas komentar na slijedeće, naime logika nam govori da "Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi" vrijedi dok vrijede njegove pretpostavke, npr. ako je roditelj obveznik uzdržavanja umro, onda "Plan" više nije na snazi. Jedna od takvih pretpostavki da bi "Plan o roditeljskoj skrbi" bio na snazi je da je dijete maloljetno te da ima "roditeljsku skrb", tada ima "primarnog skrbnika" tj. roditelja s kojim dijete živi, tada se uplaćuje uzdržavanje na račun tog skrbnika. Sa navršenih 18 godina dijete u pravnom smislu postaje odrasla osoba sa svim svojim pravima i dužnostima i ne treba više "skrbnika" osim ako je lišeno "poslovne sposobnosti". Iz toga proizlazi da ta punoljetna osoba može sama brinuti o svojim pravima i obavezama, također shodno tome može i pregovarati o svojem uzdržavanju koje je njeno neosporno pravo dok se redovno školuje odnosno do 27.g. Posebno ako ta punoljetna još i ne živi niti sa jednim od roditelja, taj slučaj regulira čl. 316 OBZ-a gdje se propisuje da su ga oba roditelja dužna uzdržavati u skladu sa svojim primanjima. Meni ovo izgleda jasno kao dan ali kad to pokušate provesti u praksi nitko ništa nezna svi vas upućuju na razne strane ili pak kažu da najbolje i dalje plaćate kao i do sada. Sa porastom broja konfliktnih razvoda mislim da bi ova tematika trebala biti puno jasnija i da bi djelatnici CZSS-a trebali u nju biti upućeni.

Poštovani, hvala na odgovoru, malo sam se ubacio na tuđu temu, izvinjavam se, tematika je slična. nažalost zbog otuđenja od strane majke nemam nikakav kontakt niti sa punoljetnim sinom niti sa njegovim maloljetnim bratom. Zbog nemogućnosti dogovora, zbog nepostojanja kontakta, pokrenuo sam tužbu protiv majke i punoljetnog sina, koji studira u drugom gradu i ne živi niti kod mene niti kod bivše supruge, da Sud po čl. 316 OBZ-a odredi uzdržavanje za oba roditelja u skladu sa njihovim mogućnostima. Uzgred da napomenem da sam protiv majke djece pokrenuo kaznenu prijavu pri Općinskom državnom odvjetništvu za neprovođenje odluke za zaštitu dobrobiti maloljetnog sina. Također sam pokrenuo tužbu za promjenu povjere kod kojeg će roditelja dijete stanovati, moram napomenuti da za sada stojim pred visokim zidom u sva tri predmeta, za otuđenje me se upućuje na vještačenje od 12000kn, CZSS se pravi kao da se ništa ne događa, mada su djelatnice kao bile pune razumijevanja prema meni, to mi je davalo nadu, ali kad je trebalo dati mišljenje u dobro uhodanoj praksi podijelile su odgovornost na oba roditelja i predložile da dijete i dalje živi sa majkom. Ostala dva predmeta stoje i ne zna se kad će doći na red.

Poštovani, Ubacio bih se na temu sa vezanim podpitanjem. Po kojem čl. Zakona smo dužni plaćati direktno na račun punoljetnog djeteta? Naime imam situaciju gdje sam isti iznos uzdržavanja, 6 mjeseci nakon punoljetnosti djeteta, nastavio uplaćivati direktno na njegov račun. CZSS me zbog toga optužuje da ne poštujem Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. U mojem slučaju ovo je dobar izgovor CZSS-u za izjednačavanje krivnje sa drugim roditeljem koji otuđuje naše dvoje djece i ne poštuje Plan u smislu da ne viđam drugo maloljetno dijete već 10 mjeseci. CZSS je u mišljenju dostavljenom Sudu izjednačio krivnju i napisao da oba roditelja ne poštuju Plan. Dakle koji čl. Zakona? Hvala.

Malo bih pojasnio. Tužitelj tvrdi da je novcem iz bračne stečevine plaćen stan na drugu osobu. Tuženik nije u toku parnice iznio dokaz da to nije tako, dokaz u stvarnosti postoji, jer je stan kupila treća osoba transakcijom sa svojeg računa, novac sa tog računa treće osobe ima svoju povijest. U spisu je kupoprodajni i vlasnički na tu treću osobu. Na kome je teret dokazivanja u ovom slučaju, napominjem da je sud u prvom stupnju zaključio da je na tuženiku i zbog toga je tuženik izgubio spor. Dodatno je pitanje da li da tuženik u žalbi dostavi dokaz da je treća osoba sa svog računa platila stan, znam da je nedozvoljeno iznositi nove dokaze u žalbi ali je po meni nelogično izgubljeno prvostupanjski a na taj način bi viši sud ipak dobio činjeničnu informaciju, znam i da će ju odbaciti, ali da li pokušati? Hvala.

Istaknuo bih još jednom ispod navedeno pitanje koje je ostalo bez odgovora. Tužitelj izriče tvrdnju u svom iskazu, tu tvrdnju osporava tuženik u svom iskazu, dakle riječ protiv riječi, a činjenično stanje javno dostupnih dokumenata u vidu vlasničkog lista govori da je vlasnik nekretnine treća osoba. Kako Sud može u ovakvom slučaju zaključiti da je teret dokazivanja na tuženiku, imamo iskaz protiv iskaza, a činjenica vlasničkog lista na drugu osobu govori u prilog tuženiku, dakle po mom mišljenju mala prevaga na stranu tuženika, a u prvostupanjskoj presudi odluka o teretu ide tuženiku na štetu. Drži li ta presuda vodu? Volio bih da se još netko osim cijenjenog Matrixa uključi u raspravu sa svojim mišljenjem. Cijenim svaki komentar i pomoć, hvala.

Da, naletio sam na te presude tražeći pravilo o teretu dokazivanja, mene kao laika zbunjuje nepostojanje čvrstih pravila i na kraju ispada da se odluke mogu prepustiti na "osobne" procjene suca. To je valjda ta razlika između pravde i pravice. Pretpostavljam da takve stvari ako nema jasnih pravila rješava ujednačena sudska praksa, nažalost nisam uspio naći slične primjere, t.j. presude, gdje se odlučuje na kome je teret i da taj stav bude jasno obrazložen. Vratimo se na slučaj, tužitelj izriče tvrdnju u svom iskazu, tu tvrdnju osporava tuženik u svom iskazu, dakle riječ protiv riječi, a činjenično stanje javno dostupnih dokumenata u vidu vlasničkog lista govori da je vlasnik nekretnine treća osoba. Kako Sud može u ovakvom slučaju zaključiti da je teret dokazivanja na tuženiku, imamo iskaz protiv iskaza, a činjenica vlasničkog lista na drugu osobu govori u prilog tuženiku, dakle po mom mišljenju mala prevaga na stranu tuženika, a odluka o teretu ide tuženiku na štetu. Svjestan sam da ne bismo bili u ovakvoj situaciji da smo samo predali te dokaze koji razjašnjavaju situaciju na vrijeme, ali sada je kako je. Šta ste mislili pod ovim u konkretnom slučaju, nisam baš shvatio mada sam pročitao navedene članke. Ovo svakako pomaže. Hvala puno.

Poštovani Matrix, hvala na komentarima, evo još malo pojašnjenja i pitanja Mi smo tijekom postupka osporili tu tvrdnju samo iskazom, materijalne dokaze u smislu izvoda kupca i porijekla njegovog novca nismo iznosili jer je odvjetnik bio i ostao mišljenja da je na tužitelju teret dokazivanja. Odvjetnik i dalje stoji pri svom mišljenju ali sa moje strane ipak sada postoji bojazan s obzirom da smo u prvom stupnju izgubili baš uz to obrazloženje, da je na nama bio teret dokazivanja. Koliko je izgledno da se prihvati Žalba zbog toga jer je prvostupanjski Sud krivo zaključio da je na nama t.j. tuženiku teret dokazivanja i da li je u ovom slučaju to krivo zaključio s obzirom da smo našim iskazom osporili tvrdnje tužitelja. Druga varijanta je da u Žalbi navedemo da smo mišljenja da teret dokazivanja nije na nama, ali zbog krive prosudbe prvostupanjskog Suda na koju se također žalimo, ipak dostavimo i navedene materijalne dokaze izvoda i povijesti novca. Ovo je moje laičko razmišljanje. Da li je na neki način "opasno" staviti taj dokaz u Žalbu ili je ipak "ok" pa "ako prođe, prošlo je" a ako ne, neće ga uzeti u obzir i to je to, valjda će biti usvojeni ostali žalbeni razlozi. Hvala.

Malo sam nestrpljiv, ističe rok za žalbu pa Vas molim ako netko ima savjet, pojašnjenje, komentar. Hvala

Pozdrav, idem odmah na stvar, u parničnom postupku tužitelj tvrdi da je određena nekretnina kupljena fiktivno na drugu osobu novcem iz bračne stečevine, tužitelj ne prilaže dokaze osim kupoprodajnog ugovora gdje je navedena ta treća osoba i vlasničkog lista na tu treću osobu. Nije istina da je nekretnina kupljena novcem iz bračne stečevine ali moj odvjetnik tijekom postupka, smatrajući da je nepotrebno, jer je po njegovom mišljenju teret dokazivanja na tužitelju, ne prilaže dokaz u vidu bankovnog ispisa vlasnika nekretnine gdje se vidi da je vlasnik novcem koji ima višedesetljetnu povijest platio nekretninu. Parnica je prvostupanjski izgubljena baš zbog tog detalja gdje u obrazloženju piše da je novcem iz bračne stečevine fiktivno kupljena nekretnina na drugu osobu, na koju naglašavam glasi kupoprodajni ugovor i vlasnički list. Pitanje je da li sada u Žalbi priložiti taj dokaz (ispis bankovnog računa i porijekla novca) i kako obrazložiti da ga prilažemo tek sada. Kako je moguće da u obrazloženju presude piše da je teret dokazivanja na tuženiku, a ne tužitelju, a imamo kupoprodajni i vlasnički koji su pozitivna činjenica koju tužitelj ne pobija nikakvim dokazima osim svojim iskazom. Dakle srž je u tome NA KOME JE TERET DOKAZIVANJA. Inače Presuda ima i drugih propusta i žaliti ćemo se i na njih, kao i na to da je teret dokazivanja pozitivne činjenice na tužitelju, ali ako ne priložimo gore opisani dokaz sudac koji dobije predmet u drugom stupnju neće znati što je prava istina, a sa druge strane ako priložimo Žalba možda može biti odbijena zbog nedozvoljenog novog dokaza. Očekujem Vaše komentare i mišljenja. Hvala

Da, sin vjerojatno ne bi tužio majku, a možda čak ni mene, ali ja mu želim plaćati, ali isto tako želim da i majka ima tu obavezu. Naime neugodno je čuti da majka kaže djetetu da mu je ona sve priuštila, a ja kao ništa, a obaveza plaćanja je samo na meni?! U kontaktu između mene i sina, sin je najprije bio suglasan da na taj način uredimo uzdržavanje, ali kad smo se svi našli majka je to odbila i rekla nešto u smislu da sin i dalje živi kod nje, unatoč činjenici da živi u drugom gradu u studentskom domu.

Pozdrav, u nastavku je opis situacije: Razveden sam i iz tog braka imam dva sina. Stariji sin je punoljetan, studira u drugom gradu i stanuje u studentskom domu, dakle ne stanuje niti kod oca niti kod majke. Nemam već 6 mjeseci nikakvog kontakta sa sinovima, ne javljaju se na pozive ni poruke, nemaju poštovanja a očito ni osjećaja prema meni ni mojim roditeljima t.j. baki i djedu, još uvijek želim misliti da je to privremeno. Sve je posljedica otuđenja koje je njihova majka uspješno provela. Ja imam sudsko rješenje koje je doneseno još dok je stariji sin bio maloljetan po kojem uredno plaćam alimentaciju. Mlađi sin je još maloljetan i za njega sam pokrenuo promjenu plana. Pokušao sam u sklopu te promjene plana tražiti i primjenu čl. 316 OBZ-a za starijeg sina ali je sutkinja rekla da se o tome neće raspravljati jer je stariji sin punoljetan i da to trebam riješiti u drugom postupku, nije htjela dati uputu na koji način da dođem do primjene čl.316 šta je i razumljivo, ipak je ona sutkinja a ne pravni savjetnik. Iako nemam kontakt sa sinovima a volio bih da nije tako, oni su moja djeca i želim ih uzdržavati u skladu sa svojim mogućnostima. Zanima me kako provesti promjenu postojećeg sudskog rješenja za uzdržavanje starijeg sina i dobiti novo rješenje u skladu sa čl.316 st.1 OBZ-a koji glasi: "Oba su roditelja, svaki prema svojim mogućnostima, dužna plaćati uzdržavanje za dijete ako dijete ne stanuje s njima i ako se ni jedno od njih svakodnevno ne skrbi o djetetu." Sada su oba sina navedena na istom postojećem sudskom rješenju, da li će donošenjem novog rješenja za mlađeg sina prestati važiti postojeće rješenje i za starijeg sina... Mislim da je jasno šta želim, ako nije očekujem potpitanja.

Tu je onda pitanje šta je prije, kokoš ili jaje. Po tome ispada da me može nekažnjeno zvati "obiteljskim nasilnikom" do pravomoćnosti presude a onda odjednom prestati.. Ako tužbu podignem sada, kako će sud gledati na činjenicu da je presuda nepravomoćna, hoće li zanemariti tu nepravomoćnu presudu i utvrditi da protiv mene nema pravomoćne presude u kojoj bi bio osuđen za obiteljsko nasilje i jednostavno presuditi da je u pitanju kleveta.