Stari55

Poštovani, imam djelomično slični slučaj u Hrvatskom zagorju - s tvrtkom 'Ekoflor' iz grpacije CIOS. Naime, neke su mi se životne okolnosti promijenile, pa 6 mjeseci godišnje (minimalno) živim u inozemstvu. A kad sam tu, živim sam, nemam nešto puno otpada - pa sam pomislio, sortirati ću (ima dovoljno prostora u dvorištu i gospodarskoj zgradi) - metal posebno, pa ga jednom mjesečno odvezem u otkupnu stanicu. Boce, plastične i staklene također. Organski otpad ide u komposter ionako. Papirom ložim... Onu jednu najlon vrećicu tjedno, ili svaka dva tjedna, u kojoj se nakupi ostalog, uzmem u auto i bacim u kontejner ili javnu kantu za smeće. Zvao sam i pitao mogu li raskinuti ugovor s njima (to je privatna firma) - odgovor je - ne možete! Osim u dva slučaja: ako se potpuno odjavite s adrese i donesete potvrde da ste raskinuli s HEP-om, Vodovodom i Plinarom ili ako umrete. Je li to točno?

Može li mi netko preporučiti odvjetnika specijaliziranog za radno pravo i koliko-toliko medicinu. Naime, pretrpio sam ozljedu na radu, prijavio, odbili su me, žalio se, opet vratili na početak, te na kraju nisu priznali. Mislim, nije im sporno da se dogodila ozljeda na radu (ispitani su svjedoci, imao sam i foto i video dokumentaciju, nalaze liječnika, sam sam tražio i nalaz/mišljenje ovlaštenog sudskog vještaka...), već klasifikacija ozljede. Riječ je o tome da sam, pri obavljanju radnog zadatka (s putnim nalogom...) doživio nezgodu, podvrgnut sam zbog toga operaciji koljena, nakon toga prošao dvije rehabilitacije, a kako stvari stoje, morati ću na koncu ići i na ugradnju 'umjetnog koljena'. Oni se drže toga kako su, s obzirom na moju dob (58 godina u trenutku ozljeđivanja), oštećenja od ranije. Apsurdno, pouzdano (iznutra) znam da imaju naputak da reduciraju priznavanja..., ali budući da me čeka još medicinskih zahvata, budući da sam zbog tog koljena, posljedično, imao dodatnih zdravstvenih komplikacija (koljeno popusti, padnem), želio bih to tjerati dalje. Na zadnje rješenje više nije bilo prava žalbe, no na moje inzistiranje i prepisku (imam svu dokumentaciju) rekli su da, ukoliko se (a jest) došlo do novih saznanja, mogu pokrenuti novi postupak. Stoga, ukoliko je netko specijaliziran za to područje, molio bih da me kontaktira.

Nećak je 15-ak godina u braku sa suprugom - strankinjom (van EU) koja je nakon 5 godina braka stekla i hrvatsko državljanstvo. Dakle, ima dva državljanstva. U Hrvatskoj je prijavljena, kao hrvatska državljanka, no boravi povremeno - otprilike pola godine je ovdje, a pola vani (dva tjedna mjesečno tu, dva u svojoj domovini). U međuvremenu, ovdje je na svoje ime kupila vikendicu i automobil (uredno plaćena sva davanja i izvršavaju se sve obveze), no u Hrvatskoj ne ostvaruje nikakav prihod (nije prijavljena na HZZZ, ne ostvaruje nikakva prava kao nezaposlena osoba itd...). U državi u kojoj je rođena, čija je također državljanka, ostvaruje povremene, honorarne prihode honorarno surađujući s tamošnjim tvrtkama, na te prihode joj tamo obračunavaju poreze i doprinose, tamo ima i bankovni račun, a tamo zarađen novac uglavnom troši ovdje. Najave u medijima kako Porezna uprava namjerava pokrenuti 'lov na gastajbartere', nabijati kazne itd., zabrinuo ih je, a u lokalnoj Poreznoj upravi (manje mjesto na Jadranu) ne znaju odgovor: podliježe li ona bilo kakvom oporezivanju u Hrvatskoj na dohodak koji ostvaruje u drugoj državi čija je također državljanka?

Sutkinja mi je donijela drakonsko rješenje - 6 mjeseci bez vozačke dozvole - bez prava žalbe! Napominjem, nije bilo alkohola, ozlijeđenih, tek manja materijalna šteta koja je nadoknađena (na izlogu trgovine - nepažljiva vožnja unatrag). U redu, zakon je zakon - sud je sud- Međutim, u međuvremenu su nastuipe okolonosti nevezane za nezgodu -, naime, zbog nesretnog slučaja postao sam invalid - djelomično, i svakodnevno moram na fizikalne terapije, a doista nikakve duge mogućnosti nemam - nema javnog prijevoza niti bilo koga drugog tko bi me odvozio i dovozio. Mijenja li moj invalidski status i ta činjenica (kao i da mi je potpuno onemogućeno pbavljanje bilo kakvog posla, tj., privređivanja) išta u tom slučaju. Naime, osim što mi je onemogućen odlazak na fizikalne terapije, ostajem i bez posla, tj. bez ikakvih prihoda, a s obzorom na ozljede (ruka, noga) nisam u mogućnosti voziti niti bicikl ili skuter... Postoji li ikakav pravni lijek, odnosno instanca na kojoj mogu tražiti izuzetak - bar za odlazak na fizikalne terapije?

Tijekom obavljanja radnog zadatka (jedini sam zaposlenik vlastitog j.d.o.o.) doživio sam ozljedu na radu (težak pad). Vjerujući kako ću se kroz desetak dana oporaviti, nisam otvarao bolovanje, već se pokušao sanirati oblozima, analgeticima, mirovanjem... Međutim, kako je stanje postajalo sve gore (koljeno), hitno sam upućen na MR temeljem kojeg se ortoped odlučio na hitnu artroskopiju (otišli svi ligamenti, dio meniskusa, hrskavice), a potom odmah na prvu, pa na drugu rehabilitaciju (Stubičke, pa Bizovačke toplice). Shvativši da je stanje ozbiljnije nego što sam mislio, podnio sam tijekom prve rehabilitacije lokalnoj podružnici HZZO-a Zahtjev za priznavanje ozljede na radu. Priložio medicinsku dokumentaciju (još sam bio na rehabilitaciji), no lokalna (županijska) komisija je zahtjev odbila s obrazloženjem da je stanje mog koljena takvo od ranije i da s konkretnom ozljedom nema veze. Žalio sam se Direkciji u Zagrebu, priložio potvrdu obiteljskog liječnika o tome da do tada nisam imao nikakvih poteškoća, te Nalaz i mišljenje sudskog vještaka za ortopediju, traumatologiju i kirurgiju u kojem on izričito tvrdi kako je upravo ta ozljeda uzrok mog stanja, te nove MR snimke (nakon operacije) inozemnog stručnjaka koji zaključuje isto. Direkcija HZZO-a u Zagrebu prihvaća moju žalbu i vraća ga županijkoj podružnici na novo odlučivanje s preporukom da uvaže navode moje žalbe. Ovi traže nove dokaze (o svom sam trošku doveo svjedoke događaja) te priložio i foto i video dokumentaciju budući da je sve bilo i snimljeno (slučajno). Županijska podružnica ovaj put prihvaća žalbu, no samo djelomično - priznaju neku bezveznu dijagnozu - uganuće, ali ne i glavnu - ovu trajnu ozljedu. Žalim se Direkciji ponovo, s novim prilozima (do ozljede sam se aktivno bavio sportom, ortoped koji me je prvotno operirao također je napisao svoje mišljenje koje potvrđuje ono što od početka tvrdim. Direkcija županijskoj podružnici šalje zahtjev da im dostavi u Zagreb cjelokupni spis i dokumentaciju i sada čekam njihovo rješenje koje bi trebalo biti konačno (isključili su županijsku podružnicu iz procesa odlučivanja shvativši da je riječ o inatu/nestručnosti/zlonamjernosti...ili nečem četvrtom... Ukoliko, a nadam se i vjerujem da hoće, njihovo Rješenje biti povoljno za mene, a znati ću to uskoro, što mi je dalje činiti? Naime, od same ozljede prošlo je sada više od godinu dana! Godinu dana operacija, rehabilitacija, pregleda, šepam, krećem se pomoću štapa..., a po svemu sudeći očekuje me bar još jedna operacija i to ugradnje umjetnog koljena (nakon toga opet rehabilitacije itd.). Imam li ikakvo pravo tražiti retroaktivno 100% bolovanje za svo to vrijeme, tim više što nisam bio u stanju niti privređivati te mi je Porezna uprava blokirala, ovršila račun j.d.o.o.-a, a Trgovački sud podnio prijedlog za pokretanje stečaja. Ta retroaktivna isplata deblokirala bi mi firmu (terete me za doprinose i neplaćanje pretporeza), a da ne napominjem kako je preda mnom još dugotrajno višemjesečno liječenje? Nakon kojeg namjeravam nastaviti raditi u svojoj firmi, naravno. Svjestan sam da je pitanje opširno napijano i slučaj kompliciran, no nadam se da ćete mi dati savjet kako da riješim ovu birokratsku zavrzlamu. Hvala unaprijed!

Proučavao sam ovdje, a i raspitao se kod odvjetnika, na sudu i kod javnog bilježnika, no na koncu još uvijek nemam jasni i konkretni odgovor na sljedeće pitanje: Sa sadašnjom suprugom sastavio sam nacrt ugovora o doživotnom uzdržavanju jer želim da svom imovinom - pokretnom i nepokretnom, koja će biti u mom vlasništvu u trenutku moje smrti, raspolaže, odnosno naslijedi ju isključivo ona, budući da ni sa kim od familije, uključujući i djecu iz prvog braka, nemam nikakvih kontakata, odnosi su bespovratno narušeni i želim izbjeći i najmanju mogućnost da se, nakon moje smrti netko pojavi i pokuša ishoditi išta što ostane iza mene. U ovom trenutku nemam na svoje ime upisane nikakve nekretnine (kuća u kojoj živimo, automobili..., sve glasi na ženino ime). No vjerujem da ću u nekom narednom razdoblju steći neke nekretnine koje će glasiti na mene, a uz njih će iza mene ostati i pokretna imovina (umjetnine, antikviteti, knjige, moja arhiva, autorska prava itd...). Dakle, ukoliko u ugovor o doživotnom uzdržavanju kojeg sastavimo na sudu ili kod javnog bilježnika ne specificiramo popis imovine, već navedemo formulaciju tipa: 'Sve što je u mom vlasništvu u trenutku moje smrti', hoće li to biti dovoljno, odnosno, hoće li obuhvatiti eventualne nekretnine i pokretnine stečene nakon zaključenja ugovora i može li itko (djeca, npr) to pokušati osporiti na sudu i raditi sadašnjoj ženi probleme?

To mi je jasno. Dakle, ja potpisujem da u trenutku moje smrti sva moja pokretna i nepokretna imovina pripada njoj. I nitko to ne može osporiti? A isto tako, svojom imovinom, dok sam živ, raspolažem kako ja želim? I ostaje mi 'osigurač' za 'ne daj Bože', taj ugovor mogu i raskinuti... No što ukoliko ona umre prije mene?

Oženjen sam već 20-ak godina po drugi put, no imam dvoje djece iz prvog braka (već su to odrasli ljudi) s kojima nemam kontakta, u dva tri navrata bio sam ozbiljno bolestan (operacije...), nisu ni nazvali iako pouzdano znam da su znali. Sa sadašnjom ženom živim skladno, u kući koju je ona kupila novcem ušteđenim prije sklapanja našeg braka (prije kupovine napisao sam i takvu izjavu, te je ovjerio kod javnog bilježnika), a kuća (i auto) glasi na njeno ime. Na svoje ime nemam nikakvih nekretnina, što ne znači da ih prije smrti neću steći (ulaganje, nasljedstvo itd.). Svo vrijeme žena brine o meni, dulje razdoblje bio sam bez posla i ona je financirala sve životne potrebe, a djeca, kao što sam već rekao, nisu pitala za mene. Čitam pažljivo teme na ovom forumu vezane uz nasljedno pravo i počeo sam se plašiti da se, nakon moje smrti, djeca ne stvore niotkuda, te pokušaju ženi osporiti vlasništvo, tražiti 'nužni dio' nečega s čim nemaju nikakve veze, a ni moralnog prava (koje se ipak razlikuje od ovog zakonskog). Došao sam do zaključka, no volio bih da me netko ispravi ili pouči, kako bih sklapanjem Ugovora o doživotnom izdržavanju sa sadašnjom suprugom, eliminirao mogućnost bilo koga, pa i djece, da nakon moje smrti traže bilo što od pokretne i nepokretne imovine (nužni dio nekretnine u kojoj živimo, a koja je uknjižena na ženu, no nakon sklapanja braka, te ostale eventualne nekretnine kojima bih još mogao ući u posjed, te pokretnine - stvari, novac, arhiva, autorska prava itd...). Hvala unaprijed.

Imam sličan problem koji je u međuvremenu evoluirao (bojim se da će me koštati i to podosta. Ukoliko mi netko ovdje ne savjetuje što da radim da to izbjegnem...). Naime, prošle godine, na parkiralištu ispred jedne zgrade u sklopu koje je lokal i trgovina), po obavljenoj kupnji sam se isparkiravao vožnjom unatrag i zadnjim odbojnikom srušio nekakav barski stol (oni reklamni, nisam niti primjetio), koji je potom pao i razbio izlog lokala. Kako je bio lockdown, tj. lokal je bio zatvoren, nisam imao ni sa kime iskomunicirati nadoknadu štete, no živim na manje od kilometar - ostavio sam na papiriću svoje ime i prezime, broj mobizela i registraciju auta. I otišao. Iste večeri na mobitel me je nazvao službenik Prometne policije s kojima sam odrazgovarao i dogovorio da ću ujutro doći da napravimo zapisnik. Idući u PP prišao sam pokraj lokala, vidio da je na staklenoj stijeni najlon, no nikoga nije bilo unutra. U policiji sam potpisao zapisnik. Došlo je rješenje policije - izazivanje prometne nesreće (privatni parking?), bijeg s mjesta nesreće (!) - nisam ni od koga bježao, naprosto nije bilo nikoga s kim bih tog trenutka ispunio izvješće, a ujutro sam došao svojim autom u policiju. Unatoč svemu - 6 mjeseci bez vozačke plus cca 5000 kuna kazne! Naravno, u zakonskom sam roku uložio prigovor i očekujem sudsku raspravu. No poziv za sud još nije ni došao, no iz osiguravajuće kuće kod koje mi je auto osiguran došlo je pismo u kojem od mene traže da nadoknadim svu štetu (nemalu i debelo prenapuhanu). Zvao sam ih, javio se tip koji je odmah rekao: Hajde da se dogovorimo, plati pola i gotovo...inače bi moglo biti još više... Raspitao sam se kod znanca iz druge osiguravajuće kuće (poslao mu i scan dopisa ove prve) i on mi, nakon što se konzultirao, potvrdio da mi je jeftinije pristati na dogovor jer bi u slučaju sudskog procesa ovi naplatili punu štetu (ne pola) plus svi troškovi... Sad sam u velikoj dvojbi. Da li da se s osiguravajućom kućom dogovorim, pa platim pola na nekakve rate i naprosto ih skinem s qurtza... Ili...? Naime, kako sud još nije ni započeo, ukoliko platim štetu jesam li automatski priznao krivnju za bijeg s mjesta nesreće? Naime, odvjetnik mi, temeljem onog što sam mu ispričao da se desilo, kaže da policija automatizmom šalje takva rješenja koja padaju, ako ne na općinskom, onda na županijskom prekršajnom sudu. No platim li osiguranju, priznao sam krivnju. Ne platim li, ganjat će me za iznos koji ću plaćati godinama...

Hvala vam puno! Dakle, prosječna cijena istog vozila istog godišta, registriranog ovdje u RH, s tim da na Njuškalu nema niti jedan koji ima manje od 200.000 prijeđenih km niti da je od prvog vlasnika, je cca 2500 - 3000 eura. A ovaj je servisiran svake godine, premda nije prelazio više od 1000 - 2000 km godišnje, sad ima 18.000, kad ga dovedemo do ovdje imao bi, dakle, 20-ak tkm. Mi smo računali da bi nam putovanje autom u odnosu na cijenu dvije avio-karte Moskva - Zagreb već uštedjelo 300-tinjak eura. Sva ova davanja (carina, PDV, poseban porez, homologacija...registracija na HR tablice) ne bi smjela preći 1000 eura. Minus ovih ušteđenih 300 i činjenica da si možemo dovući neke stvari koje avionom inače ne bi mogli (slike veće, neke stvari koje ne stanu u kofer...), ispada da za cca 700 eura možemo imati, po godinama star, ali praktički skoro potpuno novi auto.

Poštovani, ukoliko netko zna odgovor ili bar kome se obratiti: u Rusiji žena ima 12 godina star automobil (mali Hyundai Getz), no prvi je vlasnik, kupila ga novog, redovito servisirala unatoč tome što je jako rijetko vožen pa ima prijeđenih tek 18.000 km. Kako ona ima i hrvatsko državljanstvo, auto u Moskvi ne koristi (javni prijevoz je brži i jeftiniji), a s obzirom na starost auta za njega ne može dobiti cijenu koliko on uistinu vrijedi, razmišljamo da na jesen odletim u Moskvu, pa se autom vratimo u Hrvatsku, ovdje ga registriramo (platimo davanja koja su neophodna) i zadržimo ga kao drugi auto. Je li i kako je to moguće, odnosno, kakva je procedura i koja bi davanja sve morali platiti?

Poštovani, pokušati ću biti što sažetiji, no priča je malo složenija. Dakle - 58 mi je godina, imam 25 godina plaćenog staža, nakon dugog razdoblja nezaposlenosti (nisam nikada tražio nikakva prava) otvorio sam vlastitu tvrtku i sada sam vlasnik i jedini zaposlen u vlastitom j.d.o.o. koje postoji već treću godinu i do prije 20-ak dana nisam imao lipe duga ni prema kome (ni neke zarade, ali preživljavao sam nekako). S obzirom na specifičnost djelatnosti, od ožujka prošle godine tvrtka nije uprihodovala niti kune, tako da sam od onda na tzv. Mjerama za očuvanje radnih mjesta, tj. HZZ tvrtki isplaćuje 4000 kuna na račun, tvrtka taj iznos kao moju plaću na moj tekući, pa onda ja opet prebacujem/pozajmljujem manji dio natrag, da račun ne bude prazan. Ostatak od cca 3500 kuna je za plaćanje računa, a polaganom rasprodajom vlastite imovine, privatnim pozajmicama i sl. svo to vrijeme dobar dio ulažem u poslovanje (projekte) i pokušavam dogovarati i ugovarati buduće poslove u vjeri da će sve to skupa napokon stati pa da me ne dočeka nespremnog, a taj novac i nije iznos od kojeg se može živjeti. Početkom prosinca zadobivam ozbiljnu ozljedu noge, teško sam pokretan, no ne otvaram bolovanje da ne ispadnem iz 'Mjera', a i nemam u tom slučaju ni od kuda podmirivati niti fiksne troškove (doprinosi itd.). Pokušavam se sam zaliječiti, nažalost, ne ide, situacija se pogoršava i koncem siječnja odlazim na preglede nakon kojih su ustanovljene teške unutarnje ozljede koljena i zaključeno je da je neophodna operacija (uz napomenu da sam idiot jer nisam došao odmah). Početkom veljače sam operiran, operacija je djelomično uspjela, odnosno, koljeno je uništeno do te mjere da ga je bilo nemoguće u potpunosti 'srediti'. Sredinom mjeseca me dopremaju iz bolnice kući. Živim sam, prijatelji tu i tamo donesu hranu, nepokretan sam, prvih tjedan dana jedva da mogu do toaleta. U tom mi razdoblju (oko 20. veljače) knjigovođa javlja da mi je Porezna uprava blokirala tvrtku zbog poreznog duga (neplaćanja predporeza na zaradu - a uopće je nisam imao, doprinosa komori i neke razlike u doprinosima za mirovinsko i zdravstveno). Iznos nije dramatičan (cca 20.000 kuna s kamatama), ali sad sam u situaciji da, kada država uplati 'Mjere' za veljaču, račun firme je ovršen i ne mogu si isplatiti plaću, tj. radim prekršaj i ispadam iz sustava 'Mjera'. A još uvijek sam nepokratan, na štakama i u kolicima... Iznalazim rješenje otvaranjem zaštićenog računa firme jer naprosto nisam trenutno u stanju podmiriti dug odjednom. Međutim, od 15.03. mi je određena fizikalna terapija od 21 dan (nestacionarna - voziti će me prijatelj), a nakon toga još tri tjedna stacionarna u toplicama. Na kontrolnom pregledu zaključeno je da je koljeno djelomično sanirano, no da ću, unatoč 6 tjedana terapija i rehabilitacija biti nesposoban bar još neko vrijeme za normalno funkcioniranje. A kad dovoljno ojačam (predviđaju negdje do jeseni) slijedi još jedna operacija kojom bi se koljeno pokušalo dodatno sanirati (pa opet rehabilitacije itd...), uz napomenu da ne isključujem varijantu kako će biti neophodna ugradnja umjetnog koljena. Dakle: Postoji li ikakva mogućnost za retroaktivno otvaranje bolovanja (od prosinca, pa dok komisija ne zaključi da sam sposoban za rad? Pokretanje postupka ustanovljavanja invalideiteta ili nešto treće? Naprosto sam u neizmjernoj panici jer u ovakvoj situaciji razmišljam o crnom scenariju - po rehabilitacijama, bez mogućnosti ikakve da zarađujem, bez neke vlastite imovine koju bih rasprodao, bez ikakvih prihoda s fiksnim rashodima i dugom koji se penje u nebesa? Hvala onom tko je imao strpljenja pročitati, a još više onom tko mi može dati savjet kako da se izvadim iz ove situacije! Trenutno jedino rješenje vidim u eventualnom otvaranju retroaktivnog bolovanja na trošak HZZO-a no nisam siguran je li to moguće. I s obzirom na moju dob, a i zdravstvenu situaciju - ako će mi ugrađivati umjetno koljeno neću biti sposoban za ništa do sredine 2022. kada će mi već biti 59 godina, postoji li ikakva mogućnost pokretanja postupka za prijevremenu invalidsku mirovinu. Naime, tvrtka teško da može, zapravo, ne može, na taj način prihodovati, a kamoli izvršavati obveze prema državi koje se samo gomilaju. Hvala unaprijed!

Hvala, olakšali ste mi. Kao što rekoh, nedavno sam u okolini imao sličan slučaj, čovjek je umro, još se nije ni ohladio kada su udovici koja je zadnjih 30 godina s njim dijelila dobro i zlo, na vrata s odvjetnicima zakucali sinovi iz prvog braka koji starog nisu svih tih godina niti čuli niti vidjeli, a kamoli bar posjetili u bolnici u kojoj je ležao tjednima, a potom, kada su ga poslali da umre doma, jadna je žena još tjednima bdjela, hranila ga juhicama, prala, čistila... A sada, kada ste već toliko ljubazni, a budući da smo oboje postali zbog svega paranoični, još jedno, hipotetsko pitanje: Ne daj Bože, ode li ona prije mene, po nekoj logici ja nasljeđujem neki dio i onda opet, nakon mene, dolaze lešinari. Može li to ona riješiti tako da oporučno ostavi sve svojoj kćeri s klauzulom da ja mogu do smrti živjeti unutra? Ili je bolje da odmah prepiše sve na kći s klauzulama da smo mi unutra dok smo živi? Nažalost, imam puno vremena za razmišljanje, a i razloga, o svim tim varijantama. Kažem, ja sam čak razmišljao o fiktivnoj rastavi i da se ja, opet fiktivno, prijavim na nekakvu xy adresu...

Znam da sve možda zvuči grubo, no doista ne želim da mojoj ženi moja djeca (koja mrze i nju i mene) zakucaju na vrata ili pokušaju na bilo koji način dočepati se ikakve imovine. Vidim, ovaj je moj upit imao 50-ak pregleda, no niti jednog odgovora. Ne mogu inzistirati, no mogu ljubazno zamoliti da mi netko stručan odgovori. Naime, kao što rekoh, stvar je prilično hitna. Trenutno ne mogu konzultirati odvjetnika jer sam hospitaliziran i prognoze nisu bajne. A to što je mogućnost da uskoro nestanem, ne samo s ovog foruma nego s ovog svijeta sve realnija je i razlog otvaranja ove teme. Vjerujte, očajan sam. Moja žena koja me voli i jedina brine o meni odbija i započeti takav razgovor jer odbija mogućnost da možda neću dočekati Novu godinu, uvjerena je u oporavak. Ja više nisam. Doista, ne bih želio da toj plemenitoj ženi koja je doista uložila vlastiti novac, brinula o meni sve ove godine, od kada sam prije desetak godina ostao bez posla s tek povremenim 'fuševima', hranila me, plaćala račune, liječnike... Ne mogu podnijeti pomisao da joj, ako do toga dođe, 'hijene' zakucaju na vrata.

Dakle, slučaj je složen (kao i većina njih): Službeno sam se razveo prije 18 godina, ostavio sve bivšoj i djeci. Uredno izvršavao sve zakonske i nezakonske obveze, no odnosi su, naprosto popucali. Pet godina kasnije ponovo sam se oženio. Sadašnja je žena, na svoje ime, kupila kuću, a prije zaključenja kupoprodajnog ugovora ja sam ovjerio vlastitu izjavu kod javnog bilježnika kako je njezina nekretnina kupljena isključivo njezinim sredstvima stečenim prije našeg braka. Sve, dakle, glasi na nju, ja osobno ne posjedujem ništa. U međuvremenu, zbog određenih nesretnih okolnosti, moji su se odnosi s djecom iz prvog braka dodatno pogoršali, komunikacija je potpuno prestala, nisu me posjetili niti u bolnici iako su znali da je stanje ozbiljno, a nisu čak niti nazvali (iako još uvijek imaju moj broj). Sada sam nedavno imao sličan ružan primjer u okolini i zanima me sljedeće: U slučaju moje smrti, može li itko osim moje žene (koja je i vlasnica) polagati ikakvo pravo na bilo što? Je li dovoljna činjenica da je ionako sve njezino vlasništvo (uz spomenutu moju izjavu) ili imam na raspolaganju još neke pravne instrumente (oporuke, izjave, itd), kako bih bio 100% siguran da nitko od moje bivše obitelji i djece s kojima ne komuniciram nema pravo polagati ikakvo pravo na tu nekretninu? Razmišljao sam čak i da se formalno razvedem i formalno prijavim negdje, samo da se tako nešto ne bi dogodilo. Isto tako ukoliko ona 'ode' prije mene namjerava sve oporučno ostaviti svojoj kćeri s klauzulom da ja imam pravo doživotno živjeti unutra. Molim vas za odgovor jer pitanje nije ni hipotetsko niti teoretsko, naime, sve bi se moglo dogoditi vrlo skoro. Hvala unaprijed!