Prijetnja, kaznena prijava

[steva]

Krajem 6.mj. došlo je do sukoba između mene i mojih susjeda (sestrične i njenog muza) zato što sam ih išao upozoriti da ne kose travu po mom dvorištu (voćnjaku) i da mi ne uništavaju stvari koje se tamo nalaze. Oko tog djela dvorista se sporimo ali postupak nije još okončan (pokrenuli su vlasničku tužbu prije 4 god.). Sukob se dogodio na djelu moje čestice koja nije predmet spora, a sastavni je dio mog dvorišta tj. graniči sa zemljištem oko kojeg se sporimo. Na moje upozorenje da se maknu sa mog zemljišta, suprug od sestrićne na mene je nasrnuo sa upaljenim trimerom u namjeri da me ozlijedi. Kako sam se povlaćiu u nazad sestrićna mi je došla s boka i opalila šamar iz sve snage. U tom momentu uzela suprugu trimer u namjeri da me ona ozlijedi ali je trimer ugasnuo. Više se nisam povlacio već sam zauzeo obrambeni stav i bio spreman ako me budu dalje napadali. Kad su shvatili da bi mogli dobiti batine suprug se prvi povukao navodeći da se nečemo tući da je on operirao srce i da je bolestan. Sestrična je nastavila s vrijeđanjem i nekoliko puta mi je izjavila prijetnju da će me ubiti. Kad je sve to završilo pozvao sam policiju i prijavio događaj. Policija je podnjela prekršajni postupak protiv mene i njh, meni su oduzeli osobno naoružanje koje posjedujem legalno. Otišao sam u PP podnjeti kaznenu prijavu i teskom mukom me je krim. inspektor saslusao i napisao prijavu. Poslije me nitko više nije kontaktirao od policije niti odvjetništva pa sam putem odvjetnika podnio prijedlog za kazneni progon u DORH i od tada do danas se nitko ne javlja niti zove (policija niti DORH). ŠTO MI JE ČINITI DALJE?

[ledena_kisa]

Mislim da u konkretnom slučaju nema kaznenog djela. Kod sukoba takve naravi je životno da se izreknu i prijetnje. Bitan je i epilog prekršajnog postupka, ako kontra strana bude pravomoćno presuđena za remećenje javnog reda i mira, a u činjeničnom opisu prekršaja bude opisana i prijetnja kao vika, vaš slučaj bi na sudu završio sa načelom ne bis in idem. Ne dva puta o istom. Opisani slučaj je već viđen u praksi više puta. 

U vašem slučaju je bilo bitno podnijeti prijedlog za progon u roku od 3 mjeseca od događaja. Postoji mogućnost da DO donese rješenje o odbačaju ili da ide u progon. 

S obzirom da je policija podnijela prekršajne prijave i da između vas nije bilo daljnih sukoba, a samim time i što vi niste reagirali odmah, već naknadno, odašilje se dojam kako ni vi osobno niste u stvarnom strahu, a niti oni ozbiljni oko prijetnje jer ničim nisu dali do znanja da će je izvršiti. Također, prošlo je pretpostavljam neko vrijeme, a samim time su šanse manje. Nadalje, životno je da se u fizičkom sukobu izreknu prijetnje. Prema mojim iskustvima postoje slučaji gdje se takve prijetnje gone, ali postoje i oni gdje ne. Ovisno o okolnostima. Vi se o statusu vaše prijave možete obratiti nadležnom DO i na taj način dobiti sve relevantne informacije. Možete to učiniti sami osobno. 

[Ruby_Danderfluff]

Moguće je da će doći do kaznenog progona sestrične zbog prijetnji, ali izvidi u tom slučaju nešto dulje traju, jer se moraju saslušati svi prisutni i podići optužnica, to obično ne ide tako brzo kao prekršajni postupak.

[ledena_kisa]

Prije 40 minuta, Ruby_Danderfluff je napisao:

Moguće je da će doći do kaznenog progona sestrične zbog prijetnji, ali izvidi u tom slučaju nešto dulje traju, jer se moraju saslušati svi prisutni i podići optužnica, to obično ne ide tako brzo kao prekršajni postupak.

Mislite li da se neće ozbiljnost prijetnje u konkretnom slučaju stupnjevati upravo po tome što je prijava došla dosta nakon, odnosno, obraćanje policiji. Osoba koja je u strahu da bi se prijetnja mogla ostvariti odnosno da bi se moglo dogoditi kazneno djelo kojim je prijećeno bi se trebala policiji obratiti odmah i bez odgode. Nije li to životno? S obzirom da se radi o kasnijoj prijavi, mogu li državni odvjetnici konkretni slučaj promatrati sa drukčijeg aspekta, odnosno zaključiti da prijetnje nije bilo ili nije ozbiljna s obzirom na situaciju gdje se oštećeni javlja naknadno, a i sam je prijavljen za remećenje reda i mira na štetu počinitelja prijetnje? Jer treba voditi računa i o tome da u trenutnoj situaciji imamo osobu koja je navodno prijetila, a nema nikakve mjere opreza niti išta tomu slično, te se usput i ništa ne događa povodom te prijetnje, odnosno nema nikakvih nasilnih radnji nakok procesuiranja prekršaja. Također, svjedoci su samo obitelj, što je opet na svoj način diskutabilno, iako ne ključno u ovom djelu. 

[drot13]

Za postojanje kaznenog djela nije uopće bitno ima li ju počinitelj namjeru/mogućnost ostvariti.

Ali da, radi se o kaznenom djelu kod kojeg je izuzetno složeno procijeniti treba li postupati i na koji način postupati...

[ledena_kisa]

prije 4 sati , drot13 je napisao:

Za postojanje kaznenog djela nije uopće bitno ima li ju počinitelj namjeru/mogućnost ostvariti.

Ali da, radi se o kaznenom djelu kod kojeg je izuzetno složeno procijeniti treba li postupati i na koji način postupati...

Bilo je slučajeva koji su podijelili struku, neki su bili i medijski eksponirani. U rješenju o odbačaju, upravo se procijenjivalo egzistira li bojazan da će počinitelj djelo ostvariti i kako se sa obzirom na okolnosti utvrdilo da ne postoji bojazan, iako je prijetnja očigledna, prijava je odbačena. I to u slučaju za progon ex offo. 

Ono što sam ja iščitavao kod ovakvih i inih slučajeva da odvjetništvo često ide u procjenu realne opasnosti, odnosno egzistira li bojazan. Isto tako, procjenjuje se i razina ozbiljnosti, kao i cjelokupna situacija, pa se ona stavlja u kontekst životne reakcije čovjeka. 

Primjerice, čovjek A napadne čovjeka B iz čista mira. Čovjek A ga fizički savlada i udara ga, čovjek B mu iz pozicije nemoćnosti prijeti ubojstvom, čovjek A odustaje od napada i udaljava se. 

I u ovome slučaju je prijetnja očigledna, ali odvjetništvo ima običaj odbaciti takvu prijavu jer je životno da se u tučnjavi izrekne prijetnja, pogotovo iz pozicije savladane i nemoćne osobe. Da je osoba A prijetila uz udarce, sigurno bi se gonila za oba djela. 

 

Dakle, procjenjuje se element ozbiljnosti, stvarne ugroze i egzistira li bojazan, sve to kad se stavi u kontekst određene situacije. 

Svakako, volio bi da nam forumaš javi odluku odvjetništva! 

[drot13]

prije 10 sati , atomic95 je napisao:

U rješenju o odbačaju, upravo se procijenjivalo egzistira li bojazan da će počinitelj djelo ostvariti i kako se sa obzirom na okolnosti utvrdilo da ne postoji bojazan, iako je prijetnja očigledna, prijava je odbačena. I to u slučaju za progon ex offo.

Ali, gledano s pozicije samog tog kaznenog djela, ovo nije ispravno. Prijetnja je kazneno djelo samo za sebe, neovisno o tome može li se i hoće li se ostvariti. Namjera počinitelja nije ostvarivanje prijetnje (npr. ubojstvo), nego samo zastrašivanje izricanjem te prijetnje, a time je kazneno djelo dovršeno.

A i pozivanje na izvršivost je uvelike besmisleno jer je u praksi vrlo vjerojatno da se ovakva prijetnja:

prije 10 sati , atomic95 je napisao:

Primjerice, čovjek A napadne čovjeka B iz čista mira. Čovjek A ga fizički savlada i udara ga, čovjek B mu iz pozicije nemoćnosti prijeti ubojstvom, čovjek A odustaje od napada i udaljava se. 

I u ovome slučaju je prijetnja očigledna, ali odvjetništvo ima običaj odbaciti takvu prijavu jer je životno da se u tučnjavi izrekne prijetnja, pogotovo iz pozicije savladane i nemoćne osobe. Da je osoba A prijetila uz udarce, sigurno bi se gonila za oba djela. 

kasnije i izvrši (osveta za udarce i strah ili prevencija da se ti udarci ne bi ponovili).

 

P.S.: Da ne bi bilo zabune, praksa je upravo takva kako ti pišeš, ali po meni nije dobra. Ne možemo zatvoriti sve koji prijete, a oni koji prijete s namjerom izvršenja se teško mogu spriječiti u tom izvršenju, ali ipak bi se trebalo malo drugačije posvetiti takvim kaznenim djelima (multidisciplinarno, jel, uz psihologe, psihijatre, socijalce i sl.).

[Ruby_Danderfluff]

Slažem se s drotom i priznajem da je praksa šarena, ali je prepušteno sudu na volju da ocjenjuje ozbiljnost prijetnje. Po meni, činjenica da je netko bio više ili manje uplašen i da je posljedično tome kasnije ili ranije prijavio počinjenje kaznenog djela, nije od odlučnog značenja, ako se dobro sjećam, prijetnja je djelo apstraktnog ugrožavanja, pa je potrebno da se prosječni čovjek sadržajem prijetnje može smatrati ugroženim ili zatrašenim, a ne konkretni.

[G-man]

Prijetnja je kazneno djelo tzv. apstraktnog ugrožavanja što znači da je za ostvarenje bića tog kaznenog djela irelevantno je li nastupila posljedica u vidu osjećeje ugroze na strani adresata prijetnje.

 Takav stav zauzela je naša praksa odavno, a je li ispravan, dalo bi se raspravljati. No, isto tako tokom rasprave vrlo često se utvrđuje baš ovaj dio glede osjećaja ugroze, i to zato da se na neki način potencira društvena opasnost djela, kao da si sudac traži opravdanje tipa "eto vidite, čovjek se uplašio, zato moramo kazniti onoga koji ga je svojim postupkom doveo u stanje straha". Pomalo apsurdno i kontradiktorno, ali drži vodu.

A prijetnja kao kazneno djelo je stvarno "biser", kojeg DORH posebice "obožava" budući se u 99% slučajeva temelji na čisto personalnim dokazima (riječ protiv riječi), što otežava stvar dokazivanja (rijetko imate "pacijente" koji sve stave na papir ili kroz društvene mreže). Čak i da ste najbolji psihijatar u povijesti, ponekad je vrlo teško razlučiti tko govori istinu, a morate donijeti odluku - optužiti ili odbaciti. I onda često, linijom manjeg otpora - ide se u optuženje, pa nek sud oslobodi. Upravo zbog te problematike, postoji i znatna zlouporaba prijavljivanja takvog djela, posebice u svrhu korištenja kao sredstva kojim se dolazi do određenog cilja (primjerice u svrhu dodjeljivanja djece na život kod razvoda ili da netko zbog same činjenice vođenja postupka izgubi posao ili bude suspendiran i slično).

Osobno smatram da bi prijetnju (onu riječima ili gestom) trebalo prebaciti u privatni progon, dok bi ex offo ostavio prijetnju službenoj osobi, djeci, bliskim i nemoćnim/ranjivim osobama, kao i prijetnju uporabom oružja ili opasnog oruđa.