Ptsp simptomi bolesti

[esad]

na ovom forumu često se spominje ptsp pa sam mišljenja da trba otvoriti posebnu temu o ptsp ali koju će razumjeti narodna masa, bez doktorskih fraza, kratica i šifri.

krenut ću ovako:

šta je ptsp? ja nemam pojma a imam dijagnosticiran ptsp f43 chr i f60, ležao sam u popovači dva mjeseca i dalje se liječim idem na kontrole , grupne psihoterapije i pijem lijekove, ne kako neki govore šaku lijekova nego imam 4 vrste lijeka a o tome ću kasnije.

sad će te reći pa ti si muljator, glumiš ptsp...

ja kao prvo ptsp možda ne bi nazvao bolest nego npr. izvanredno psihičko stanje. zašto?

ja ću koliko je moguće opisati svoj primjer:

dragovoljac, mup rh specijalna policija i neću dalje duljiti gdje kako i šta .... oni koji su to prošli ne traba im opis ni objašnjenje što se tiče rata.

unazad nekoliko godina u stvari kad se rasformirala specijalna policija i nas raspredili u temeljnu policiju došlo je do promjena u mom psihičkom stanju ali napominjem to nisam primjetio do dolaska psihijatru 2005. godine ali ne onom psihijatru u sisačkoj bolnici za kojeg sam bi još jedan prolupali ratnik i koji mi je napisao u povijesti bolesti da sanjam četnike a ja mu to nisam ni spomenuo jer i nisam sanjao četnike. naravno kao gratis sam dobio hrpu recepata za lijekove helax i dr.

povod mog posjeta psihiću bio je jedan ružan događaj koji mi se desio, u stvari trebao se desiti ali o tome ne bi.....dakle idemo dalje.

dobio sam preporuku od dobrog prijatelja suborca da odem kod psihijatrice dr.bolfan u popovaču na što sam ja odmah reagirao na način kakva popovača pa ja nisam lud, štoviše često sam išao u popovaču kao temeljni policajac kad sam odvozio alkoholičare i teške duševne bolesnike tako da sam ja imao negativno mišljenje o toj ustanovi.

kako se kod mene stanje pogoršalo ( ne želim opisivati to stanje)* igrom slučaja završio sam u popovači na 8.a odjelu.

*ništa od ove priče ako donekle ne opišem to stanje: dakle nisam hodao po ulici kao zombi, nisam nikoga ubio, oteo ili pravi talačke situacije, ništa od toga, pa šta je onda bilo, ono što jesam izbivao sam od kuće odlazio na mjesta gdje nema nikoga, znao sam parkirat auto u mračnim jestima i samo sjediti, o čemu sam razmišljao, o ničemu, glava prazna kao ping-pong loptica, uglavnom sam izbjegavao bilo kakvo druženje ali što je najzanimljivije u svemu tome ja nisam osječao neko teško stanje ,meni je bilo super, živim u svom svjetu.

vratimo se npb popovaču. dolaskom na 8.a odjel vjerovali ili ne moj se život okrenuo za 90 stupnjeva, ne znam da li ću to uspjeti opisati, ne znam kako bih to objasnio ali na tom odjelu je osoblje pod vodstvom dr. bolfan toliko stručno kao da taj posao rade 100 godina. rekao sam osoblje zato što se odnisi na sve, od spremačica, sestri doktora i svih ostalih, kad bi želio opisivati to na ovom forumu administrator bi me odlogiraojer bi ovaj forum pretvorio u knjigu. bit je ovoga što pišem kako bi objasnio nekim braniteljima da dobro razmisle o ovome što pišem i da zapamte osnovna pravila:

1. ptsp ne boli

2. ne možeš znati da li imaš simptome ptsp-a

3. sjedni, zapali cigaretu i vračaj si sliku unazad i gledaj tvoj odnos u obitelji i društvu, rat prekoći jer je to prazan prostor

4. neka psihijatar(tu je jako bitno koji psihijatar) da dijagnozu da li si bolestan ili ne*

- u razgovoru sa psihijatrom trebaš biti opušten i govoriti o problemima koji te muče i obavezno spomenuti promjene u poinašanju, bilo kakve jer to je jako bitno za psihijatra.

- što je najbitnije, pravom psihijatru ne možeš muljati, previjati se i pričati mu priče kako "sanjaš" četnike, to sigurno ne prolazi( nisu oni od jučer)

kad sam ja došao na liječenje imali smo svaki dan vizitu isad na prvoj viziti ona mene pita kako sam kako se osječam aja sav zbunjen i jadan ne znam šta bi ženskoj rekao jer ja sam se osječao super a kako da joj to kažem , mislim se u sebi pa reči će ok možeš kući, ali ništa ja kažem pa dobro mi je a ona tamo nešto piskara po kartonu i tako puna dva mjeseca( mogao sam promjeniti mjesto prebivališta).

zašto to govorim. bio je jedan nn pacijent pod "" branitelj koji se na svakoj viziti žalio da ne može spavati cijelu noć, sanja ovo i ono itd. kao da ga crni vragovi proganjaju a čovjek zaspe navečer i ne pomakne se dok ga ne probudimo za doručak i šta se desilo jedan dan samo ga nema, nema stvari, krevet spreman za drugog pacijenta akad smo pitali gdje jedini odgovor je bio da je nn gotova sa lječenjem na ovom odjelu.

još malo o nekim mojim simptomima(koje sam imao):

-imao sam problema sa spavanjem a sad slušaj ovo, vjerujte mi na riječ i bilo bi mi drago da mi se neko javi sa sličnim slučajem. legnem spavati, nije bitno kad i obavezno buđenje, pazi sad u 2h(koja minuta gore dolje), teško sam se odlučio o tome reći psihiću (zato sam napomenuo da psihiću kažete sve makar o tome razišljali kao o fant. priči)

-sanjarica- što se tiče mojih snova priznajem da sam sanja rat ali šta, mene su non stop proganjali a ja jadan biježim pod punom ratnom opremom nikako se obraniti jer nekad nemam municije pa mi hvali okidač na pušci i šta ti ja znam sve...a sad vi mislite "pa sigurno su ga proganjali četnici sa crnim šubarama sa kokardom velikom kao potkova....ne ljudi, nisu me proganjali četnici nego njemci, tako je prave pravcate švabe, svi ogromni sa nekim velikim puškama i dugačkim šinjelima, nijednom ne mogu vidjeti lik jer im šljemovi prave sjenu. zanimljivo, zar ne? možda sam gledao previše partizanskih filmova.

još malo sanjarice: jednog jutra uz jutarnju kavicu sa ženicom ja po običaju zapalim cigaretu pijem kavu i gledam u ....ništa, kad će ti moja ženica; šeki(to mi je nadimak), ne znam kako bi ti rekla, nemoj se ljutiti da li bi bio problem da ti namjestimo krevet u dnevnom boravku pa da tamo spavaš, a ja ko sirova seljačina sa cigaretom sa jedne strane gubice s druge strane prozborim "šta jeee, u čemu je problem" a ona meni veli " pa ti po noći vrisneš, probudiš djete, naglo se trzneš itd. a ja se mislim 'ko te j..., ionako se ne bubamo a to je izmislila jer je mođda u snu šlatam po sisama.

 

malo rata ali nečemo pucati:

nedavno je netko na forumu naljutio mrljavca zbog nečega vezano za sječanje na rat, ne sječam se teme ali znam da se jadan mrljavac ispucao kako bi čovjeku objasnio šta to znači kad se čovjek nađe u ratnoj stihiji, a to zna i mrljavac i svi ostali da se to ne može opisati, napisati knjiga, napraviti film...

to je nemoguće jer hvali puno karika u lancu:

onome kome pokušavaš to objasniti ne možeš staviti kamen u želudac, ne možeš mu potjerati adrealin i smrtni strah i na kraju slušatelj ne osjeća onaj miris ili srad spaljenog mesa, baruta, pokvarene hrane iz napuštenih kuća i ono nešto čudno kao da lebdi u zraku i nikako se ne može opisati.

zbog svega toga ja sam se a vjerujem da nisam jedini svaki put kad se nađem u dreku zapitao "što je meni ovo trebalo, zašto moram biti ovdje, čim se vratim ako se vratim u matičnu bazu, pišem zamolbu za prijelaz u temeljnu policiju" i tako do kraja rata.

 

sa ovim tekstom ću nastaviti i dalje i dodavati neke zanimljivosti jer sam vjerovatno dosta bitnog propustio a nakon vašeg čitanja vjerovatno će biti komentara i pitanja na koje ću vrlo rado odgovoriti.

 

:smilerockon: :smilerockon: :smilerockon: :smilerockon:

[anonimno]

Nesto slicno,nema klasicnih cetnika,ali moj pistolj

iz kojega sam inace ispalio milijun metaka,ne mogu

pritisnuti okidac.I jos,hebate u 2 da bas kako kazes oko 2 gore dole 5-10 min oci se otvore kao na nekom automatu.Zadnje vrijeme ne bas jel krknem

helex prije spavanja i posto pijem i tegretol za

epilepsiju,odoh ja u san.(Epi mi ne priznaju jel nisam

prijavio da sam lupio glavom),a ja nisam nikako

lupio glavom.Jednostavno kad me uhvati ono...

blokada nogu,pocne lice goriti(tlak ide gore-dokazano),srce kuca duplo brze itd odma jedan

helex za paniku i sjedi negdje SAM.Par puta nisam imao lijek i jednostavno sam se ugasio.Tek poslije

sam vidio da sam skoro pregrizao jezik i da sam

cijeli izudaran.-Kazu Epi nije posljedica rata.

I sad mi je jetra natecena-helex,tegretol,ormidol,

prozac i kaze mi doktor ti cugas.Covjece idem

svaki mjesec kod moje doktorice(psiha) i znas

da njima sve kazemo. I tako iz dana u dan.

Tek sad pokusavam izaci na komisiju iako se

lijecim vec 10g.A ovo je pocelo jos prije,ali znas

ono... ovaj bez ruke ,ovaj bez noge-nije u redu.

I dodje dan da ne mogu izaci iz kuce ako se za nesto ne drzim,noge kao panjevi.I kazu PTSP.

I jeste.Bilo mi je i teze i najteze ali imam kcer od 4

god i samo nju pogledam i odmaknem se od

crnih misli.Ubili su mi brata-zarobili i ubili i danas ne

znam gdje je.Moramo zivjeti,ako ne zaludu smo se i

borili i zaludu su svi nasi prijatelji i braca umrli.

Neka smo rasklimani ali smo tu.Ineka gadovi znaju

da smo tu.I tu cemo biti ZAUVIJEK.

[anonimno]

Nesto slicno,nema klasicnih cetnika,ali moj pistolj

iz kojega sam inace ispalio milijun metaka,ne mogu

pritisnuti okidac.I jos,hebate u 2 da bas kako kazes oko 2 gore dole 5-10 min oci se otvore kao na nekom automatu.Zadnje vrijeme ne bas jel krknem

helex prije spavanja i posto pijem i tegretol za

epilepsiju,odoh ja u san.(Epi mi ne priznaju jel nisam

prijavio da sam lupio glavom),a ja nisam nikako

lupio glavom.Jednostavno kad me uhvati ono...

blokada nogu,pocne lice goriti(tlak ide gore-dokazano),srce kuca duplo brze itd odma jedan

helex za paniku i sjedi negdje SAM.Par puta nisam imao lijek i jednostavno sam se ugasio.Tek poslije

sam vidio da sam skoro pregrizao jezik i da sam

cijeli izudaran.-Kazu Epi nije posljedica rata.

I sad mi je jetra natecena-helex,tegretol,ormidol,

prozac i kaze mi doktor ti cugas.Covjece idem

svaki mjesec kod moje doktorice(psiha) i znas

da njima sve kazemo. I tako iz dana u dan.

Tek sad pokusavam izaci na komisiju iako se

lijecim vec 10g.A ovo je pocelo jos prije,ali znas

ono... ovaj bez ruke ,ovaj bez noge-nije u redu.

I dodje dan da ne mogu izaci iz kuce ako se za nesto ne drzim,noge kao panjevi.I kazu PTSP.

I jeste.Bilo mi je i teze i najteze ali imam kcer od 4

god i samo nju pogledam i odmaknem se od

crnih misli.Ubili su mi brata-zarobili i ubili i danas ne

znam gdje je.Moramo zivjeti,ako ne zaludu smo se i

borili i zaludu su svi nasi prijatelji i braca umrli.

Neka smo rasklimani ali smo tu.Ineka gadovi znaju

da smo tu.I tu cemo biti ZAUVIJEK.

[esad]

čovječe ti si u banani, sav sam se naježio, moram priznati da mi nije situacija ni približno teška kao tebi, hvala bogu nitko mi od rodbine nije poginuo osim što je brat stao na minu, nisam imao ni problema kao ti i mnogi drugi sa ovim stresovima, udaranje srca znojenje itd. ali nigdje ne piše da ne bi imao da se nisam počeo lječiti, zato savjetujem svima da se jave pravom psihijatru a ne da dočekaju tvoje stanje.

drago mi je da bistro razmišljaš bez obzira što si sve doživio ali mišljenja sam da ti nije terapija baš uspješna, jesi li pokušao mjenjati psihijatra, tko ti je rekao da cugaš, doktor opće medicine ili psihijatar, jel' 10 godina gutaš gutaš helex i piješ prozac i tu još neke nikad čuo.

ako je loša terapija može biti kontradiktorno.

[anonimno]

A cuj nismo svi isti,ti si mozda prosao i vidio gorih stvari ali si tvrdji.

Prvih godina su bili praxiteni,pa je trebalo dnevno

po 4-5,sad helex(taj me dobro opusti),a tegretol

to ne smijem ni prestati uzimati zbog epi.

Samo pisi,mozes jedino pomoci nekome.

Pozdrav

[esad]

tu si potpuno u pravu, normalno je kao što netko ima jače mišiće netko slabije da je tako i sa živcima i psihičkom izdržljivosču jer živa je istina da ima ljudi koji su prolupali kad mu je granata eksplodirala na 200 metara.

ja takve ljude nisam nikad manje poštovao ili o njima negativno razmišljao ili o nekom koji nije išao u borbenu akciju jer ga je bilo strah. kao prvo nitko nas nije silio da idemo u specijalne, gardijske i izviđačke postrojbe jer čovjek gura koliko može.

imam slučaj kad me je pokojni kolega u akciji oluja tražio da idem sa njim vaditi mine ispred neprijateljsih linija i ja sam mu to odbio jer me bilo trta ne zbog mina, znate ve ć kako je to, a on mi je rekao " baš si peder" kao da je tražio partnera za belu.

šta je pjesnik htio reći. meni nikad nije prestavljao problem niti sam se stim zamarao tko je kadakoliko i gdje bio, svi su imali svoje zadaće i s tim u vezi za mene je branitelj i onaj mrtvozornik koji je sakupljao mrtve i logističari, kao i plavci i domobrani koji su dolazili preuzimati zauzete položaje, svi su oni (ispričavam se što sam ih puno izostavio) dali koliko su mogli.

da ima ljudi(?) koji me smetaju istina je, a to su gospoda iz munchen bojne koji nemaju niti malo srama i ne želim dalje o njima ni komentirati jer nemam pri ruci helexa.

[esad]

rekao sam da ću reći nešto i o lijekovima, od lijekova trošim cipralex, misar statex i amaril. tu sam terapiju imao i dok sam ležao u popovači s tim da sam po potrebi uzimao i zonadin kojeg sad već dugo nema u ljekarnama. dakle nije šaka ljekova a i slično je bilo sa svim pacijentima, vidio sam da je netko dobivao najviše 5-6 tableta a par njih pilo je prozac. neka vas ne buni statex i amarril jer ti su ljekovi za dijabetes, e tako sad znate i da sam šečeraš.

što je još bitnije ja sam na dijabetes dobio 20% trajne invalidnosti a na ptsp nisam dobio ništa ne zato što nisu priznali bolest nego zbog proceduralne greške za koju je glavni krivac ajd' pogodite...moja malenkost ali o tome ću kasnije, bit će vrlo zanimljivo.

sad se netko možda pita šta kakav dijabetes kakva je to bolest i kakve to veze ima sa ratom i ptsp-om.

u akciji oluja na području gračac podno velebita nakon uništavanja nekoliko neprijateljski uporišta došlo je do nekakve male stanke valda ono dok se linije ne poravnaju, krenuli smo dalje i pazi lapsusa, prelazimo preko nekakve livade( kao nogometno igralište) to je tamo rijetkost, i upravo kad se ja baksuz nađem na sred livade od nekud se stvore avioni, trčo sam kao što veli edo majka koda u guz'ci imam motor i ništa idemo dalje i nakon 100-injak metara priđe mi zapovjednik i pita šta mi je, ja njemu a šta bi mi bilo i pljas na zemlju i onda problemi samnom. i da ne duljim pregledali mene mesari davali infuziju i koje štošta i da se javim svom doktoru kad se vratim u bazu. došli mi u bazu ali kakav doktor još rat traje a ja zdrav kao dren.

prošlo to dve tri godine a ja opet pljas na pod. mene kolege odvezu docu a ovaj veli majstore pa ti dobro da si živ jer imaš povišn šečer na 22 i oni mene spraše u zagreb u kbc vuk vrhovec. tamo ti oni mene isoitivali, malo vadi krv,malo mokraću pa opet ispitivali pa se javljaj svaki tjedan pa ovo pa ono i meni to sve dokurči jer ja se osječam zdravim.

ali čitam ja nalaz i mišljenje od dijabetologa kad tamo lijepo piše: bolest nastala i uzrokovana strsnim situacijama u domovinkom ratu, ne smije raditi na visinama u vojnoj službi itd...

i ja ne budi lijen malo kopaj po zakonu i nađem kako se priznaje dijabetes za rvi, predam ja drugu pančiću sve papire što treba i što netreba a on meni srednji prst, ja opet a on meni opet srednji prst, vidim ja ne vrijedi se sa rogatim bosti i ja odustanem.

u razgovoru sa jednim kolegom iz zg ovaj me nagovori da ih tužim upravnom sudu i da on ima dobrog odvjetnika u merčepovoj udruzi, ja njega poslušam odem u tu udrugu, vidio sam i legendu tomislava, ljudi me tamo počastili ,odvjetnik napisao tužbu i čak su me odvezli do upravnog suda jer ja bi se tamo zgubil.

vele to buš čekal godinu dvije kad ono dođe za par mjeseci i tužba u moju korist. o ja sav sretan jedva čekam da sad ja pančiću pokažem srednji prst i predam ponovno papire i pogodite pančić meni pokazao kako se drva nose.e sad ja stvarno odustajem, ne mogu više ajd vamo ajd tamo a koje kakve papirologije odijenica žalbi cijela hrpa, više se ne mogu snaći, ja mislio valjda mora biti tako, pa pametan je taj dečko pančić, nemoš biti samo tako ministar.

e sad se vračam na ptsp, kao što sam naveo došlo moje psihičko stanje do crvenog i tako ja završio u popovači u kolovozu 2005 i mene ti savjetuju da moram predati zahtjev za rvi do kraja godine a vidim ja da neču dugo iz pope pa se ja sjetih mog dijabetesa, prekopam po ormarima za papirima i to sve uredno predam .......

sory moram gibati, ugasila mi se peć.

e da sve papire ja uredno predam u ured za obranu i sad sam miran jer sam predao u roku. dobijem ja poziv u veljači 2005 za prvostupanjsku komisiju, strpam ptsp u kofer i pravac zg kad veli onaj starčić meni da neče ni gledati papire od ptsp jer ptsp nije naveden u zahtjevu, ja njemu velim pa nisam ga mogao navesti kad nisam imao papire a on će meni, evo tebi sine 20 trajno za cukor a od ptsp predaj ponovno u svoj ured za obranu i ja gas prema sisku. tamo neka curica i neče ona primiti jer sam zakasni tjs prošo rok, velim ja njoj jel' ti neš primiti ili ne smiješ a ona će pa...pa..pa.. i ajde nekako preko k.... uzme ona papire i ja za tjedan dana dobije šta... naravno odbijenicu.

ležanje u bolnici sam završio 28.12.2005.g i imao sam dva dana za predavanje zahtjeva ali mislim pa ja sam predao zahtjev i to je to jer u zakonu lijep piše da je rok za predavanje zahtjva za rvi na osnovu bolesti do kraja godine ali ne piše na osnovu određene bolesti. e to je proceduralna greška.

izjadam se ja na kontroli u popovači kod dr bolfan a žena se ne može načuditi, još je ona u nalazima napominjala kako se bolesti dijabetes i ptsp povezane jedna sa drugom.

ali ništa neču se jadati kad vidim kakvih slučaja ima kod naših branitelja koji pokušavaju rješiti svoj status.

[esad]

nadam se da se neće ljutiti branitelji koji su teško ranjeni i teški invalidi a još uvijek nisu rješili svoja prava zbog naših jadikovanja.

možda nekog zanima da li ja imam ikakve koristi od toga što se lječim od ptsp-a.

i sam sam razmišljao o tome da prekinem sa terapijama i kontrolama jer se sad prilično dobro osječam za razliku od stanja u kakvom sam bio, čak sam do predložio odjelnoj sestri koja vodi grupnu psihoterapiju da to i ne pokušavam i da se moram dalje lijječiti.

ovim sam htio napomenuti da o svom stanji ne trebamo i ne smijemo sami prosuđivati, neka to radi psihijatar, zato je i plaćen.

mislim da ste me shvatili a ako ne dat ću jedan primjer dok sam radio u temeljnoj policiji a kojih sličnih primjera sigurno ima svako od vas.

dakle ja i kolega sjedimo u službenom vozilu ( nismo jeli krafne) i razmišljamo kad će završiti smjena kad preko radio veze zove šef smjene i šalje nas na mjesto događaja gdje je tip izvršio suicid ubivši se lovačkom puškom. ništa mislim se, idemo to odraditi, brže će i vrijeme proći. vidim na kolegi dok je vozio prema mjestu događaja da je malo čudan ali nemam ja stim ništa. došli mi tamo,narod se skupio oko kuće gdje se tip ubio, bakice su već prepričavale tri četri verzije i ja i kolega kao prava narodna vlast ulazimo u kuću. sjedi djedica na stolici cijev duplonke pod vratom a rupa na glavi ko dječija tuta, mozak se razljepio po zidu, sad ja tu nešto komentiram ne znam šta, zaboravio sam i okrenem se kad ono nema mog lege, odem ja van a on se drži za ogradu, pitam ga šta ti je a on bijel ko snješko veli ništa, ništa idem ja razvući traku "stop policija" i ja ti se mislim pa koji mu je k.... čovjek se ubio, vjerovatno imo svojih problema i na kraju krajeva svaki dan se ubijaju u cijelom svjetu.

i to je za meni bila jedna od policijskih radnji koju sam odradio isto akciju "noć bez alkohola"

e sad jedno veće dok sam ležao u popovaći vratio mi se taj događaj u sjećanje pa sam se zapitao tko je tu lud ja ili kolega, o tome sam razgovarao sa odjelnom sestrom koja mi je samo rekla(otprilike) "taj tvoj kolega je sasvim normalan i nije se ništa čudno ponašao".

 

[Ane]

Citala sam s paznjom vase postove. Iako nemaju neke direktne veze s radnim pravom, nemam srca brisati ih nego cu vas samo preseliti u caffe pa nastavite pisati tamo.

 

Nazalost, Legalis nema svoj blog ali bi forma vaseg pisanja svakako vise odgovarala njemu. Nadam se da ce netko od vas pokrenuti svoj blog na ovu temu jer medju vama ima i ljudi sa "zicom" za pisanje. Kod nekih bi sigurno imalo i terapetutskog ucinaka da se pocnu time baviti. Mozda bi vasi bliznji dobili nove spoznaje o vama i vasim osjecajima kada bi ovo citali.

[Mrljavac]

Proguglajte i naći ćete na netu sve o ptsp-u, f 43.1 i f 62.0. O tome zaista imate na internetu dosta.

[beni]

esade kao da sam ja to napisao, dobro nisam ležao nigdje ali iste stvari, samoća, glupi snovi ratnog sadržaja, treme, žena veli da se trzam i mlataram rukama i nogama, probudim se noću ali meni je "sat" naštiman na 5, pa opet zaspim, dali su mi 30% na ptsp a vještak na 1. me otpilio da svi imaju ptsp????

pa sad ti budi pametan

zaboravih pitati, sad trošim tabletine, i dosta mi je bolje pa se pitam da li imam ptsp i dalje jer mi je bolje, kad se stručno može reći da sam izliječen jer vještak kaže trebaš se liječiti dalje pa ćemo vidjet, pa onda mi mirovina i ne treba ako se izliječim i kako se kronična bolest može izliječiti

ajd pitajte svoje doktore pa da vidimo na čem smo