Zloćudni tumor

[zvrka]

ovdje se viđaju svakojake teme, pa da i ja ubacim jednu. naime, jedna veoma mi bliska osoba oboljela od tumora. bilo je to prije tri godine. imala dvije operacije i 4 ciklusa kemoterapije. nije ovo medicinsko pitanje, a ja nisam liječnik. nego bih voljela da se netko javi, a tko je možda imao nekog ili sam (ne daj bože), bolestan, pa da mi potvrdi ono što već duže vremena mislim. naime, ja smatram, zapravo ne smatram, nego sam prilično uvjerena da je ta osoba "stradala u glavi" od tih silnih citostatika i inih lijekova koje je primala. ne znam kako da vam to objasnim, osoba je čudna, nije joj stalo ni do vlastite djece, danonoćno bulji u kompjuter, nezdravo živi, a jednom prilikom sam načula jedan razgovor koji je vodio sa psihijatrom (htio se razvesti), te je rekao da, točno ovim riječima: "ne znate vi kako je to gledati smrt u oči". zaista, ja sam tu osobu viđala dok su trajali ti ciklusi, i sve je bila samo ne ljudsko biće, ne u smislu izgleda (kosa otpadne i dlake s tijela, ali nije to toliko strašno koliko zapravo ta nemogućnost da pročitaš kako mu je). cijelo to vrijeme kemijanja ta je osoba zabrijala na potpunu distancu od svih, pa čak i od svoje obitelji). ne znam. možda je to način da opstanu i prežive ono što im je život donio. pokušavam razumjeti, ali nikako ne uspjevam. . znam da je tema teška, ali voljela bih ju shvatiti, pomoći, iako s jedne strane mi počinje prevladavati mišljenje da nema pomoći.

[Mrljavac]

Nisam ni ja liječnik ali mislim da je ta osoba u teškoj depresiji i ne vidi svjetlost (i ne trudi se izaći iz tunela) te je kod istog vjerojatno došlo i do trajne promjene osobnosti. Možda je tu došlo i do poremećaja uzrokovanih uzimanjem kojekakvih lijekova ili čak i kemoterapijama te je narečeni počeo izbjegavati društvo jer nema sa njima o čemu pričati i ne može se skoncentrirati na razgovor pa utjehu nalazi u PC-u, internetu itd.jer mu tako i odgovara.

[DidaSime]

Svaki mozak je "jedinstven" i teško je primjeniti univerzalne recepture. Ima sličnosti sa osobama sklone suicidalnim razmišljanjima ili teškim ovisnicima. Neki se oporave cold turkey, a neki niti uz lijekove ne mogu izači na kraj sa problemom.

 

Univerzalan je jedino razgovor i stvaranje potpunog osječaja povjerenja što zna biti dugotrajan postupak i veoma zahtjevan za sugovornika. Takav odnos uspostavlja se korak po korak razgovorma koji su opuštajući i ne idu za time da mu se kopa po psihi, dakle ne sa diretnim pitanjima tipa "Šta ti je? Zašto ne pričaš?" i sličnima.

 

Sa osobama koji imaju ozbiljne psihičke poremečaje nije se za igrati.

 

Naime, ukoliko se upustite u takvu priču pa vam pukne film te vam postane naporno, a nakon što ste zadobili njeno povjerenje, posljedice mogu biti kontraproduktivne jer se ista osječa izdanom i samo si potvrđuje svoje fikcije koje produbljuju njenu sklonost depresivnim stanjima.

 

Obitelj je prva koja tu treba uskočiti i ,prema mom mišljenju, zajedno odlaziti kod psihoterapeuta kako bi se uspostavilo "povjerenje" kroz koji bi se povečala sigurnost i samopouzdanje pacjenta kako bi isti dobio volju i mentalnu snagu za "borbu".

 

Nije rijetkost da brakovi pucaju zbog skolnosti jednog partnera čestim depresivnim stanjima, a drugi partner zbog osječaja nemoći ili nerazumijevanja traži raskid braka.

 

U svakom slučaju, smatram da se ne treba baviti njegovom psihoanalizom odnosno davati mu do znanja da nešto nije u redu sa njim, zbog kontraefekata, već ga tretirati kao i svaku drugu osobu i polako probati uspostavljati odnos povjerenja, prijateljskog, a ne pacjent-doktor.

 

Najčešće, ako nije kroničan psihički poremećaj (shizofrenija ili sl..) takvi ljudi žele biti saslušani sa osječajem da ih neko razumije, a u isto vrijeme (što je u biti nama nelogično) ne žele druge opterečivati svojim problemima, pretpostavljm, bojeći se da ih okolina ne odbaci zbog stvorenih predrasuda i proglasi luđacima.

 

Ostalo bi ipak prepustio struci koja ipak može uspostaviti precizniju medicinsku dijagnozu.

 

To bi bila neka moja razmišljanja iako mi je medicinska struka totalna nepoznanica.

[DidaSime]

Bok, Mrljavac.

 

Digresija vezano za utjehu za PC-em.

 

Obzirom da su mi postovi otprilike između 1 - 6 ujutro, moram napomenuti da osobno ni najmanje ne osječam takvu potrebu za utjehom, dapače, bacio bi ga kroz prozor i otišao malo prošetat na zrak ili odigrat utakmicu, ali obzirom da završavam projekt za koji imam navjiše koncentracije tijekom večeri mislim da bi to tek bilo kontraproduktivno.

 

Inače, trebat će mi odvikavanje sa Legalisa jer sam sad već teški zakačenko.

 

[zvrka]

eh, kad smo već kod ovisnosti, bojim se priznati, ali ću barem naglas izgovoriti: postala sam ovisnik o legalisu i moram smislit način kako da se skinem. uglavnom mislim da će mi monitor skoro vrisnuti, pa onda me nema više. ha ha.

[LaDiDa]

Nazalost i ja u obitelji imam osobu koja je to prosla. I potpuno isto ponasanje, depresija, nebriga za sve, cudno ponasanje i razmisljanje. Tesko je to. Neznan sta bi ti rekla. Osin toga da ja to pokusavan prezivit tako da ne razmisljan previse o tome i da jednostavno svatin da ta osoba nekad kaze nesto sta ne zeli i ne misli pa se zbog toga ne ljutim na tu osobu. pozz!

[zvrka]

shvaćam ja tog čovjeka, donekle. da bi zapravo preživio mora se tako ponašati. njemu jest svaki dan dragocjen, a bolest se može ponovno vratiti, iako u njegovom slučaju, tj. kod takvih vrsta tumora je izlječivost 90 %. i ja na isti način pokušavam razumjeti i opravdati tu osobu. ali to seže unedogled. katkad mi je žao, katkad bih vrištala na njega jer za sve ima ispriku "moja bolest". pukne mi film jer ne mogu vjerovati da se netko ne želi potruditi. jedno vrijeme šljaka, ali ponekad, a to je sve češće, taj pesimizam, strah koji iz njega izbija zapravo prevršava sve granice normalnosti. opet ponavljam ponekad mi je strašno žao. mogu ga razumjeti jer je to prošao, ali što je prošao samo on to zna. a s druge strane ostatak života bi mu se trebalo gledati kroz prste, tj. da njegova majka i otac preuzimaju njegovu ulogu oca prema djeci. mislim mogu ispisati bezbroj redaka, ali čemu? jedino da utješim njegovu obitelj, njegovu ženu (koja bi se katkad i razvela jer joj je dosta), a meni je dosta gledati to. nažalost, ovo su riječi koje se same pišu, a zapravo od njih nikakve koristi. sve ostaje po starom. ponekad mi se čini da smo se mi svi borili za njegovo ozdravljenje više od njega samog, a on se borio da zauvijek ode i završi to poglavlje.............. hvala na riječima koje mi puno znače, a iz kojih je vidljivo da ipak ima ljudi kojima se, osim osnovne zdravstvene njege (odnosno izliječenja od teške bolesti), zapravo ne pruža adekvatna pomoć, tj. nekakvo savjetovalište sa kvalificiranim kadrom. ah. kad se sjetim stanja u zdravstvu............ nemoguća misija. pozdrav

[damir2]

gledati smrti u oči...to meni znači da je on svjestan što ga čeka i da neće dugo poživjeti.a znati da ti još malo ostaje je strašno,strašno. mislim da dio toga razumijem. podsjetilo me na taj osjećaj gubitak bliske osobe od tumora. oni koji imaju(hvala Bogu) svoje žive kraj sebe govore da vrijeme liječi sve..a ne znaju da je i danas jednako teško kao i prije nekoliko godina, isto boli.. teret i bol se nauči nositi.

ipak,ja ga nosim