ne znam kako to nazvati

[zvrka]

evo, danas sam odvela dijete kod doktora. neću opisivati dijagnozu, nego samo ponašanje ljudi. čudnovato je to. uđem u čekaonicu, kažem "dobar dan" (moram nešto reći, nema smisla ući kao da sam duh, pa miša mu - kad čovjek ulazi u štalu pozdravlja krave i priča s njima, a kako ne bi u zgradi), stavim uredno fasciklić sa dokumentacijom i kao po starom običaju pitam tko je zadnji. zaboravih napomenuti da je čekaona bila krcata. bacam pogled na prvu gospođu u redu - spušta pogled i zuri u pod, na onu do nje - ona kao mumija (dijete kraj nje skače, a ona kao da sam je pitala je l ima 100 EUR-a), okrenem se na kontra stranu, sjede dvojica očeva, njih dvojica jadnika sliježu ramenima i kažu mi da oni samo čekaju uputnice i recepte. bilo je tu još ljudi, ali sam izgubila volju gledati ih. došlo mi je da počnem razbacivati stolce, jer bi možda tada reagirali. zbilja žalosno. pa zar sam pitala nešto neumjesno? trebala sam znati tko je zadnji, jer se ovdje ne proziva nego se ulazi onim redom kako si došao. digli su mi tlak na 1000. ali nema veze. skulirala se ja. zapravo to uvijek čini moj muž jer bih ja već odavno bila izbačena van iz čekaone. ha ha. uglavnom. nije ovo zapravo nešto strašno, ali dovoljno govori o stanju u našem društvu. mislim ,ne znam niti kako bih ovo nazvala osim da barem na takvim mjestima trebamo biti uljudni i sakriti svoje manire, jer radi se o našoj djeci!!!!!!!!! nažalost, moj glas ne dopire ni do koga jer svima kao da je svejedno. svi samo šute i sjede. čekaju. ne znam šta čekaju?! a da ne velim da mnogi na krivim mjestima viču, a ne viču tamo gdje treba. zato nam se i događaju svakave stvari krenuvši od malih običnih stvari, do onih velikog razmjera. uglavnom, da skratim, sad sam napravila i digresiju, ali nema veze. ja ću si dati malo slobode i reći da sam katkad razočarana i često puta pomislim u kakvom će to svijetu moja djeca rasti? ove nove generacije što dolaze su totalno drugačije. nemojte me krivo shvatiti, nemam ja 300 godina, ali mislim da su prave vrijednosti odavno izumrle. sad se cijeni kakav mobitel imaš, auto, odjeća i drugo. a ono što je u tebi je sasvim irelevantno. katkad se sramim sebe (iako imam svoju obitelj) jer sam još uvijek drugačija, jer sam tek sa nekih 17 godina prvi puta ušla u kafić, čak me bilo i sram zapaliti cigaretu u društvu starijih osoba.......smiješno, zar ne? mnogima će biti smješno. mislim da niti svojoj djeci neću o tome pričati. nisam po tom pitanju cool mama. ha ha. opet me nemojte krivo shvatiti nisam niti zadrta. ja počela komentirati stanje u čekaonicama doma zdravlja, a završit ću sa riječima mojeg sina "nema veze" (mama)...........uh kad ih se sjetim odmah bi izmame osmijeh na lice......... :jumping:

[Mrljavac]

Ha, svatko ima svojih problema, netko je bolestan, nekoga muči ovo ili ono, a velika gužvara u čekaonici i onda je zadovoljstvo višestruko. Možda nisi dovoljno glasno pitala?

 

[zvrka]

da sam bila prilično glasna. inače nemam problema sa komuniciranjem i kad nešto trebam pitati pitam jasno i razgovjetno da me cijeli svijet razumije. ali su ljudi očito toliko nabrijani i razmišljaju kako preživjeti siječanj umjesto da o tome razmišljaju prije nego deset puta ispeglaju karticu.