Jump to content

Duševne boli u hrvatskom pravosuđu


Bobic

Preporučene objave

Sad, kada je presuda Općinskog suda u Bjelovaru P-1078/03-18 od 14. travnja 2004. konačno postala pravomoćna mogu opisati na koji način sudovi u RH utvrđuju nastanak i postojanje duševnih boli. I što te boli čini.

Ukratko, radi se o presudi kojom je Općinski sud u Bjelovaru utvrdio da je tužitelj imao duševne boli i da mu za to treba platiti 5.000,00 kuna.

Dakle, ništa posebno.

Dok ne počnete razmišljati što to po stavu suda čini duševnu bol i tko tu bol trpi.

 

Što čini duševnu bol:

U udžbenicima, zatim knjigama npr. Ivice Crnića danas predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske, gosp. Berislava Matijevića, odlukama Vrhovnog suda RH i dr. pročitali ste da se postojanje duševne boli utvrđuje po liječničkoj struci - vještačenjem. Samo medicinski stručnjaci za takvu presudu mogu ocijeniti da duševna bol postoji, da je “osobito intenzivna”, “da je jaka” te da je nastao “trajni psihički poremećaj”, opisati koliko dugo traje psihički poremećaj, kako se manifestira i sl. Naime, mi pravnici nismo na čisto sami sa sobom, znate, dva pravnika i ne znam koliko mišljenja a kamoli da znamo što je sa psihom drugih.

 

U Bjelovaru? U Bjelovaru suci su izuzetne osobe i nemaju potrebu koristiti znanje liječnika. Bez obzira da li se radi o kaznenom ili parničnom postupku. Dovoljno je da tužitelj kaže sucu da ga je zaboljela glava.

 

Kada tužitelj saznaje da ima duševne boli:

Kada ga zaboli glava to je za znak da ima duševne boli. Sa sedam mjeseci zakašnjenja. Otprilike, to je isto kao da se u siječnju udarite čekićem po prstu a zatim u srpnju kažete “jao, udario sam se čekićem po prstu”. I budite ponosni na sebe jer ćete znati zašto Vas prst boli iako sa malim zakašnjenjem od šest mjeseci. U ovom slučaju dovoljno je da I. S. inače stečajni upravitelj Trgovačkog suda u Bjelovaru u sudski predmet donese izvješće o bolovanju iz Doma zdravlja u Č. liječnice opće prakse B. N. iz srpnja u kojem piše da ga boli glava (šifra bolesti R51). Dakle, ništa iz grupe “F” - depresija i sl. A da je imao mnogo razloga da ga boli glava, to je nesporno. U to vrijeme zaključao se u kući da ne bi preuzeo otkaz ugovora o radu dok ga je povjerenstvo sa vrata pozivalo da primi odluku. Morao je objasniti supruzi zašto ne ide na posao, razmisliti zašto su ga neki od sudaca sa Trgovačkog suda u Bjelovaru “otpilili”. A na kraju mogao se i prehladiti.

Što znači da treba šest mjeseci da nastanu prvi simptomi duševne bolesti, glavobolja i još tri - četiri mjeseca za saznanje da ga je glava boljela zbog podneska iz siječnja iste godine.

 

Zato sam mišljenja da suci u Bjelovaru o glavobolji znaju ono što nitko drugi ne zna. Čak niti liječnik pacijenta kao medicinski radnik. Naime, osim tužitelja nitko drugi nije niti pomislio da bi imao duševne boli. Niti liječnik.

Nakon što smo saznali da liječnica opće prakse u srpnju ne zna zašto pacijenta, koji u tom trenutku očekuje dostavu odluke o otkazu ugovora o radu, boli glava i traži bolovanje, vraćamo se na pravno pitanje - što je onda osnova za povezivanje glavobolje sa duševnim bolovima. Vjera sudaca. To je VJERA. Naravno, nisu religiozni da bi tužitelju uvijek vjerovali ali ovome uvijek vjeruju. Ortodoksno.

Naravno, pitanje je zašto mu vjeruju. Navedene su uobičajene fraze u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi: “iskaz tužitelja je uvjerljiv, istinit, jasan i neproturječan” mada niti danas nisam shvatio u čemu je glavobolja “istinita, jasna i neproturječna”. Suštinski, ti izrazi znače da je I. S. osoba od povjerenja za suce u Bjelovaru, iskrena osoba koja emocionalno suosjeća sa drugima, pažljiv je i pristojan, primjer za sve nas. Duša od čovjeka. Sve što kaže, oni mu vjeruju.

 

Pa da vidimo kako ga vide osobe koje nisu suci: I. S. ode kod liječnice u Dom zdravlja Č., dobije bolovanje i ode........ RADITI!? Ali ne kod poslodavca, koji u tom trenutku vjeruje da je I. S. kod kuće i da se liječi (glavobolju, što god). Neki drugi radnici s povjerenjem u njegove riječi o tome da ga nešto boli, obavljaju njegove poslove na radnom mjestu. Liječnica koja je odobrila bolovanje vjeruje da poštuje njenu preporuku i da se kod kuće liječi.

Pa gdje je onda tih dana I. S.?

Zatiče ga se u sobi suca Trgovačkog suda u Bjelovaru. Tu zarađuje za vrijeme bolovanja. A da bi zarađivao mora za rad imati vrijeme, koje je mu je već ionako platio poslodavac. Samo za druge poslove koji nemaju veze sa sudom. O tome da je za vrijeme bolovanja obavljao privatne poslove zabilježeno je u sudskim zapisnicima.

 

Poslodavac se smatra prevarenim, pa je to uzeo kao jedan od dvadesetak (20-tak) razloga za otkaz. Liječnici to ionako trpe. Suci? Ne vjerujem da se osjećaju prevarenim, odavno su se morali pitati otkud osobi kojoj vjeruju sve to vrijeme da može biti sa njima.

 

Još uvijek imam bilješke o predaji podneska na Trgovački sud u Bjelovaru u kojem upućujem suce na to da se u sobama iz susjednog hodnika utvrđuje da I. S., dakle njihov stečajni upravitelj krivotvori dokumentaciju, daje lažne iskaze, da se bavio ucjenjivanjem, prijetio itd.

I. S. je i danas na listi stečajnih upravitelja. I sada radi za Trgovački sud u Zagrebu.

Zamislite situaciju da ovo što pišem pročita sudac tog suda Željko Šimić i onda shvati kome je povjerio raspolaganje tuđim novcima. I shvati da I. S novce sa računa tvrtke u stečaju usmjerava na račun tvrtke koja nema zaposlenih pa prema tome nema razloga da primi novce. Pa onda se zapita gdje su novci završili. Ili da se I. S., njegov stečajni upravitelj u HZZ vodi kao nezaposlena osoba?

Prošli bi ga trnci?

Ne vjerujem, krivotvoritelji i prevaranti uvijek su postojali i vezano za rad sudova. Ima nešto drugo zbog čega ga po mome mišljenju mogu proći trnci. A to je da suci na tri suda iz drugog grada već godinama znaju, što su pisali u obrazloženima svojih odluka (ali ne u izrekama odluka!), da I. S. krivotvori službenu dokumentaciju, vara, ucjenjuje itd. Shvatiti će da je sada Trgovački sud u Zagrebu izjednačen sa tim sudovima i da više nitko neće imati što da prigovori što takva osoba dobiva novac poreznih obveznika putem sudova.

Naravno, pisao sam o tome predsjedniku Visokog trgovačkog suda pa se nadam da će znati pomoći sucima u razumijevanju ovog problema.

Tamo negdje sredinom 2003.g. obavijestio sam suce Vrhovnog suda Republike Hrvatske da se u Bjelovaru vode tri parnice s posebnim naporom u uvjeravanju sudaca (valjda sam loš pravnik) da ne prihvate tužbe I.S., kako za njegovim zaposlenjem kao šefa, tako i isplatama novca zasnovane na krivotvorenoj dokumentaciji. Nakon dvije-tri godine konačno sam uspio uvjeti suce u ovo što pišem ali uz koju cijenu.

 

Kako duševna bol nastaje:

Naime, sutkinja Općinskog suda u Bjelovaru Vesna Šuflaj i vijeće Županijskog suda napisali su da sam I. S. nanio duševnu bol tako što sam pisao Vrhovnom sudu RH (Gž-1252/04-2 str. 2.) Jer eto, poslije moga pisma Vrhovni sud RH je pisao Trgovačkom sudu u Bjelovaru. A onda je, a valjda je to učinio predsjednik Trgovačkog suda u Bjelovaru ili netko od sudaca, prenio sadržaj dopisa Vrhovnog suda I. S. na način da sam napisao Vrhovnom sudu da je I. S. “očito duševno bolesna osoba”. Onda je trebalo čekati sedam mjeseci da shvati da ga boli glava (to je vrijeme kada je od poslodavca primio otkaz), zatim za pisanje tužbe još četiri mjeseca u kojima je shvatio da ga glava boli upravo zbog pisma Vrhovnog suda RH Trgovačkom sudu u Bjelovaru.

Smola. Da se sudovi nisu između sebe dopisivali ne bih odgovarao za duševnu bol.

Zato mi je sada primjer ministrica pravosuđa. Zbog netrpeljivosti državnog odvjetnika, čini mi se da je iz Siska, nije bitno, prema novinaru, odlučila je da sama plati novčanu kaznu umjesto novinara. Tako je novinar ne plaćajući kaznu sačuvao svoju čast i ugled, a RH uskratila odlaska u zatvor novinara zbog vlastitog mišljenja.

U ovom slučaju nitko drugi neće platiti kaznu, pardon satisfakciju za duševne boli ali zgodno je zamisliti uplatnicu koja glasi na 5.000,00 kuna na kojoj je svrha doznake: “naknada duševnih boli zbog međusobnog dopisivanja sudova i cinkarenja” a iznad spisak imena uplatitelja. Počinje sa mojim, zatim predsjednika Vrhovnog suda RH pa redom sve do sudaca Trgovačkog suda u Bjelovaru.

Tko ne bi htio imati takvu uplatnicu? Uokvirio bih je i stavio na zid.

 

Šalu na stranu ali doista u dvije presude stavlja mi se na teret korespondencija između Ureda predsjednika Vrhovnog suda RH i predsjednika Trgovačkog suda u Bjelovaru.

 

Iz ovoga za mene proizlazi mišljenje da suci u Bjelovaru imaju izuzetno jaku želju da donesu presudu o plaćanju duševne boli odnosno suštinski o kažnjavanju. Ovo što sada pišem nitko ne može poreći. I. S. sutkinji Vesni Šuflaj na zapisnik (P-1078/03-6 od 18.02.2004.g.) ispričao je da je Vrhovni sud RH dostavio predsjedniku Trgovačkog suda u Bjelovaru podnesak iz jedne od više parnica koje je on sam pokrenuo pred Općinskim sudom u Bjelovaru u kojem se pismenu iznosi mišljenje kao “očito duševno bolesnoj osobi”. Sutkinja Vesna Šuflaj mu vjeruje, ali nije pročitala vlastiti sudski predmet. Vjeruje mu i vijeće Županijskog suda u Bjelovaru (str. 3.) ali niti ono ne čita sudski predmet o kojem odlučuje. Vic je u tome da sam Vrhovnom sudu RH dostavio kopiju kaznene prijave pola godine nakon dopisa čiji mi je sadržaj stavljen na teret, koju je kaznenu prijavu Ured predsjednika Vrhovnog suda samoinicijativno proslijedio Trgovačkom sudu u Bjelovaru. Što znači da je kaznena prijava čiji sadržaj nikada nije osporen jer se zasniva na već od samih sudaca utvrđenim i za do danas nekažnjenim radnjama: krivotvorenju, ucjenama, ponižavanju žena, uvredama, davanju lažnih iskaza i sl. sve počinjeno od stečajnog upravitelja tog suda, u osuđujućim presudama poslužila kao simbol imaginarnog dopisa kojim je nanesena duševna bol. Očito je gosp. Ivica Crnić (SU-924-VI/02-3 od 17.09.2003.g.) smatrao potrebnim da upozori bjelovarski sud da eto već i šira javnost zna kakva osoba obavlja poslove za pravosuđe.

Uostalom kako bih napisao kaznenu prijavu (12-18-2-01-389/03-2 DB KP-3/03-1 od 26.06.2003.g.) a da sam u njoj napisao da je počinitelj neuračunjiva osoba. Bilo bi to jako glupo tim više što sam se pozvao na stav sutkinje Sandre Hančić koja je u jednoj presudi opisala I. S. kao duševno zdravu osobu, iako su nešto kasnije državni odvjetnici odbacili sve kaznene prijave s obrazloženjem da I. S. nije svjestan da su krivotvorenje, ucjenjivanje, lažno svjedočenje, sve što je činio .... protupravne radnje. Dakle, bjelovarski suci nisu čitali vlastiti predmet pa je presuda zasnovana, još koji put, na lažnom iskazu I.S., ovaj put o tome da mu je predsjednik suda Valent Mikuldaš ili na kojeg god je već upućivao sutkinju Šuflaj, pitao za duševno zdravlje s osnova nepostojećeg dopisa gospodina Ivice Crnića odnosno njegovog ureda. Tako se i ovo časno ime vezalo za I. S. a da je gosp. Ivica Crnić po svom uredu nadasve zbog opreza prema cjelokupnom pravosuđu tek dostavio posve drugi pisani akt od onog kojeg u svojim presudama navode bjelovarski suci - dostavio je samo kaznenu prijavu i bez komentara. Naime, čemu sucima pisati komentar kaznene prijave?

 

Kako je I. S. i danas stečajni upravitelj izgleda da Vrhovni sud nije imao razloga da piše bjelovarskom pravosuđu i da mu time prouzroči duševne boli za koje se kažnjavam. Pardon, plaćam za duševne boli. Ili suci u Bjelovaru ne vole da se piše u Zagreb?

U svakom slučaju dostavljanje kaznene prijave, koju je VS RH prenio bjelovarskom sudu, izvorno je izvršeno Državnom odvjetništvu, Ministarstvu unutarnjih poslova, kasnije su bile predmet rada Županijskog suda u Zagrebu po istražnom sucu, inspekcijskim službama i takva dostava, izuzev opisane nije prouzrokovala glavobolju niti duševne boli. Medicinski neshvatljivo.

Sada se podrazumijeva da se potrebe prijedloga za ponavljanje postupka mora zatražiti očitovanje VS RH i naravno VTS o tome da li je osim ove kaznene prijave bilo kakvo drugo dopisivanje i komentiranje međusobnog dopisivanja a da su stavovi iz dopisivanja na Općinskom sudu u Bjelovaru, izvan sudskog predmeta, poslužili kao osnova za donošenje odluke o utvrđenju postojanja duševnih boli.

O jednom od članova vijeća koji očito nije pročitao ovaj predmet a morao je barem iz obzira prema kolegama sucima, već sam ranije pisao. Da podsjetim, kao razlog zašto je potvrdio prvostupanjsku presudu napisao je (Gž.57/2000-2 od 16.03.2000.g.) da je potpis gosp. W. Amlera građanina Republike Austrije krivotvoren. Naravno, kako je takva presuda pravomoćna, jer više ne postoji sud III stupnja (sud izvan malog gradića), tvrtka koju sam zastupao ostala je za 100.000,00 kn “kraća” a gospodin Amler koji nije bio na sudu u Bjelovaru, kao i bilo tko drugi ne zna otkud sucu Županijskog suda u Bjelovaru nadahnuta pomisao o krivotvorenju njegovog potpisa. Znate, elementarna pristojnost podrazumijeva da kada već drugostupanjski sudac bez znanja prvostupanjskog suca zamisli da je nečiji potpis krivotvoren, da o svojoj zamisli obavijesti tuženika koji onda stječe pravo da usta drži širom otvorena. Prije pisanja presude. Inače, logična pretpostavka za zakonito suđenje je da kada sudac stvoriti zaključak da postoji krivotvoren potpis, da mu je to netko prethodno rekao, nakon toga sudac sa strankama gleda kako taj potpis izgleda, potpisnika pita da li je to njegov ili tuđi potpis, pa ako kaže da nije njegov (rekoh da se gosp. Amler u vrijeme nastanka takve misli nalazio u Austriji te da uopće nije bio na sudu) onda se provodi vještačenje, itd. Možda se takve okolnosti utvrđuju u telefonskom razgovoru sa građanima Austrije? A tko će to znati kada o tome u presudi ništa ne piše?

 

Radnju stvaranja duševne boli osim pisanja Vrhovnom sudu RH čini i komunikacija poslodavca samog sa sobom ili sa drugim radnicima. Naime, podnesak poslodavaca za koji je I. S. ispričao da ga je dostavio Vrhovni sud RH Trgovačkom sudu, stvarno je predan od poslodavca njegovom radniku na radnom mjestu. Jer je taj radnik (I.S.) od suda tražio upravo takav način dostave. I tu je problem. Radnik koji mu je za radnim stolom uručio pismeno dio je poslovodstva, najviši rang u toj poslovnoj jedinici. A prema stavu sudova u Bjelovaru poslovodstvo ne smije znati za sadržaj sudskog spora koji je radnik pokrenuto protiv tvrtke (dakle i poslovodstva), pa tako i da I.S krivotvori službenu dokumentaciju, tvrdi da su žene životinje i sl. O nakaradnim stavovima I. S.-a prethodno je i javno raspravljalo barem stotinu radnika, na sindikalnim sastancima na dalje, pa tako i o temi zašto žene (njemu podređene radnice) smatra životinjama. U tvrtci u kojoj radim, a vjerujem i u Vašima tvrtkama posve je normalno da radnici međusobno i zajedno sa poslovodstvom raspravljaju o nenormalnim zbivanjima i traže razlog i način eliminacije. Obzirom da je sudska rasprava javna sadržaj tog podneska i Vama je dostupan (sudski broj P-1078/03 OS u Bjelovaru od 23.01.2003.g.) ali nemojte reći sucima u Bjelovaru da znate za to da ne bih u zatvor. Javnost naravno, kao i poslovodstvo, ne smije znati što to punomoćnik poslodavca u njegovo ime ili bilo koji drugi radnik misli o protivnoj strani u sudskom sporu, odnosno u ovom konkretnom slučaju gdje se radi o mišljenju punomoćnika upućenom sudu u Bjelovaru da je očito da samo duševno bolesne osobe mogu tvrditi da su žene životinje i od tog istog suda kao duševno zdrava osoba tražiti radno mjesto šefa svim “životinjama” svijeta. To da I. S. žene doživljava kao životinje to je javno izražavao što vlastoručno pisano tako i usmeno, pa više za bilo koga nije sporno. Niti u vrijeme kada ga je glava zabolila. A postupak dostave na radnom mjestu opisan je u mnogim procesnim zakonima i kolektivnim ugovorima.

 

PRAVNA POUKA: radi dostave podnesaka koristite usluge Hrvatske Pošte, jeftinije je a nikoga glava ne boli. I ne pišite VS RH, na bilo koji način. Nikada ne znate tko će javno iznijeti što to suci između sebe komentiraju.

 

Poveznice:

Ovo pišem za primjer svim pravnicima koji će pomisliti da suca npr. županijskog suda pisanjem kaznene prijave mogu zaustaviti u suđenju u istoj parnici u obadva stupnja u kojoj će navesti da taj sudac donosi presude na temelju nepostojećeg medicinskog nalaza i mišljenja (MC Tomislav Bardek u Koprivnici), koji u presudama mijenja iskaze svjedoka, dosuđuje novce za uzdržavanje do danas nepoznatih osoba, suda gdje suci daju nalog nižem sudu da zaposli opće radno nesposobnu osobu (5-7 milijuna kuna razloga za takav nalog) itd.

 

Dakle, nemojte pisati kaznene prijave protiv sudaca. Državno odvjetništvo će i u Vašem slučaju napisati da suci ne odgovaraju za svoje mišljenje (time i za presude i njihove ovrhe provedene u ime Republike Hrvatske) a onda se može dogoditi da imate dodatnu smolu da slijedećih godina uvjeravate suce da ste duševno zdrava osoba kada tvrdite da su žene ljudska bića. Jer po sucima duševno zdrava osobe ima upravo suprotno mišljenje a time da se za Vaše, njima suprotno mišljenje izriče kazna.

 

Moj problem je u tome što i danas ZNAM, to je i dalje moje mišljenje, da kao duševno zdrava osoba nikada neću tvrditi da su žene, citirati ću stavove na kojima se zasnivaju presude o stavovima duševno zdrave osobe “krave, glupače, nesposobne za osnovnu školu, pseta, medicinski patološki slučajevi” i da Vas više ne gnjavim sa stavovima tako duševno zdrave osobe.

 

U stvari kada sam pročitao odluku Ustavnog suda br. U-III-4051/2003 od 23.12.2004.g. pitao sam se zašto sud nije napisao zbog čega duševno zdrave osobe imaju stav o ženama kao životinjama a da pri tom Ustavni sud u odluci nije naveo riječi “krava, kuja, glupača..........”. Pitao sam se zašto bi tuženik u sudskom postupku morao dokazivati da žene nisu životinje? Za mene je to preglupo i nisam tražio da neki liječnik kaže “žene nisu životinje i ne postoji razuman razlog za tvrdnju da jesu”.

 

Mislim da je odgovor u posve drugačijem pitanju. Što bi bilo da je Ustavni sud izrazio drugačije mišljenje? Što bi bilo da je Ustavni sud napisao da duševno zdrave osobe ne smatraju žene životinjama jer žene nisu životinje. Posljedično što bi tada građani ove države mislili o sucima imajući u rukama presude nižih sudova? Ipak mislim da je Ustavni sud imao pogrešan izbor za rješenje ovog problema. Jer ga nije riješio. Bez obzira što je predmet za RH beznačajan, za stotinu godina možda će ipak netko tko će analizirati pravosuđe iz ovog vremena i zapitati se “Zar je moguće da su u 21. stoljeću u Hrvatskoj duševno zdrave osobe žene smatrale ..........?”.

 

Kada je sutkinja napisala da znam da se radi o duševno zdravoj osobi onda nije napisala istinu (narodski i iskreno: ili je lagala ili je pogrešno pročitala moje misli). Naime, da bi me mogla kazniti ja moram znati da “duševno zdrave osobe” kao u ovom slučaju “smatraju žene životinjama, glupačama...” Kad muškarac ženi kaže, kujo, kravo, glupačo onda napišem da se radi o muškom šovinistu, seksisti. Za te riječi nisu me kaznili ali nisu niti odbili tužbu. Suci su to prećutali (inače nepoznat pojam za kazneno pravo ali očito u ovom pravnom sustavu primijenjen) pa tako o I. S. i danas u izreci bilo koje sudske ili državno odvjetničke odluke nema konstatacije o tome što čini. Samo u obrazloženima, da “koga ne bi bolilo”. Ustvari to druge osobe itekako “boli”, jer pokrivanjem I. S.-a Pravosuđe čini nepravdu svim ženama, nekažnjeno ucjenjivane, tretirane kao krave, pseta, glupače ili time što su ostale bez posla a u konačnosti i samoj Republici Hrvatskoj kojoj nezakonito uzima novce. Pravni sustav ignorira prava žena na zaštitu svoje časti i ugleda ali i obvezu državnih tijela, kao npr. Državnog odvjetništva da štiti ta prava. Podsjećam da sudovi u Bjelovaru smatraju da je nošenje vatrenog oružja na radnom mjestu zbog “žena” radnja duševno zdrave osobe i isto tako da je najveći osjećaj sreće u životu kada “žena slomi leđa” itd. Za mene to imbecilni stavovi a ne stavovi duševno zdrave osobe. S time da i dan danas pred sudovima i dalje moram objašnjavati da takvu osobu svojom odlukom po tužbi za zaposlenjem ne nameću drugim osobama.

I. S. nikada nije kažnjen za kaznena djela (suci iako su na to obvezni nikada nisu inicirali kazneni postupak za pred njima dane lažne iskaze, krivotvorenje službene dokumentacije....iako ga smatraju duševno zdravom osobom a time i odgovornom) a kaznene prijave oštećenika odbačene su zbog nedostatka svijesti o protupravnosti radnji osobe koja je i danas stečajni upravitelj.

U ovakvim slučajevima kada državne institucije na lokalnom nivou imaju suprotna stanovišta ovisno o cilju koji se želi postići, dovoljno je citirati nekog od hrvatskog filozofa. Naime misli filozofa traju stoljećima i nisu opterećene malim životnim strastima i lokalnim interesima dok se misli sudaca iz presuda o kojima pišem nastoje zaboraviti već samim čitanjem. Milan Kangrga stanje u pravosuđu, a godina je 2005.g. opisuje riječima “tipični plemenski stil sudovanja po “babu i stičevima”“ ili “možeš biti pljačkaš pa i ubojica, ali samo ako si “naš” i pripadaš “nama”. Dobro je, u mojim slučajevima nema ubijanja samo se ucijenjena i ugnjetena radnica ubila. Interes o kojem piše Milan Kangrga ovisi o tome kakvi se interesi ostvaruju sa takvom osobom. O interesima u primanju - davanju novca nisam pisao Državnom odvjetništvu, prvo zato što su, tako sam tada mislio dovoljno inteligentni da sami shvate i da im je to posao, a drugo što je razumnim ljudima i sve ostalo što je u kaznenim prijavama navedeno dovoljno za postupanje.

Upravo je za to iz ureda predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske upućen dopis bjelovarskom dijelu pravosuđa.

 

O trajanju duševne boli:

Što mislite koliko “intezivna duševna bol” traje? Mjeseci, dana, sati? Traje i danas. Naime, suci su za ozbiljno prihvatili da trpi duševne boli jer više ne obavlja poslove stečajnog upravitelja u obimu kao ranije. Ili su podrazumijevali da se radi o umanjenju životne aktivnosti? Na stranu da u Bjelovaru više nema što otići u stečaj ali to da osoba koja zarađuje na sudu tek ovih dana na inicijativu inspekcije u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje brisana kao nezaposlena osoba zbog lažnog prijavljivanja kao nezaposlene osobe, o kojoj inspekcija piše prijave zbog obavljanja neprijavljene djelatnosti (nije prva), ipak je to tragikomična situacija za pravosuđe RH. Jer ta se neprijavljena djelatnost obavlja na Trgovačkom sudu u okviru Pravosuđa. Što mislite što bi ministrica pravosuđa mislila o radu na crno u vlastitoj “firmi”? Naravno, uz znanje lokalnih sudaca. Dakle, ako shvatimo da upravo sada a već dvije godine pred Općinskim sudom u I. G., I. S. uvjerava sutkinju da je nezaposlen i ne ostvaruje prihode, dakle traži novce i zaposlenje sudskom odlukom, u to isto vrijeme zarađuje na Trgovačkom sudu u Bjelovaru a sada i Zagrebu, onda je očito da se radi o osobi koja ne plaća poreze i doprinose.

 

Već je to dovoljno da se shvati da se radi o varalici i prevarantu koji ostvaruje redovite prihode u Pravosuđu. Naravno, prijevara postoji samo ako vjerujete da suci još uvijek ne znaju što to čini. Mnogo toga znaju i više od mene, koji sam bio tužen i za ove izraze (prevarant, da lažno svjedoči zbog novca i položaja....), međutim sutkinja Sandra Hančić nije imala kuražu da IZREKOM PRESUDE odbije (dio) tužbu pa je tek obrazloženjem presude (K-40/03) “odbila” šest od sedam “djela” klevete zadržavajući jedino stav da se ne smije sudu izraziti mišljenje da se radi duševno bolesnoj osobi. Bez obzira na stav tužitelja da su žene životinje (psi, krave, zatim medicinski patološki slučajevi itd.). Na to je uslijedio nadasve čuveni stav Županijskog suda u Bjelovaru (Kž-245/03-2 od 23.10.2003.g).da izrekom presude nije morala odlučiti o cijeloj tužbi jer se radi o produljenom djelu, dugačkom koliko i trećina ove rečenice koju čitate (toliko mi se teksta stavilo na teret napisanom u jednom dopisu, u jednom danu, dostavljenom jednom sudu).

 

Radi se o istoj sutkinji koja je nedugo prije toga izrekla kaznu za neprijavljivanje počinitelja kaznenog djela. Prema toj presudi trebao je prijaviti nepoznatu ženu crne kose debelih nogu koja neke nepoznate novce nosi u svojim gaćama. Nemojte se smijati jer je u presudi Općinskog suda u Bjelovaru K-129/02-22 od 21.10. 2002.g. ova je nepoznata žena opisana riječima “eventualni počinitelj”, citiram “teškog” nečeg nepoznatog. Dakle počinitelja nečeg nepoznatog a isto tako nepoznato teškog (???) koji je ne samo nepoznat nego ga možda ima a možda i nema. Sve to piše u jednoj izreci pravomoćne presude dok je cilj sudskog postupka ispunjen. Izrekla je kaznu protiv radnika tvrtke koja je, opet ta slučajnost o koju se spotičem, napisala krivičnu prijavu protiv županijskih sudaca zbog više kaznenih djela. Djela čije postojanje nikada nije osporeno osim što DO smatra da suci ne odgovaraju za ono što rade. Niti I. S. ne odgovara za ono što čini.

 

Uzgred za one koji su pročitali “Natječaj”, do danas se nitko nije javio sa stavom da je čitajući izreku ove presude shvatio zbog čega suci u Bjelovaru izriču kazne pa je nagrada neisplaćena. A očekivao sam da će to znati neko sa Vrhovnog suda RH ili ministarstva pravosuđa ali na nesreću oni ne čitaju ove stranice. No dobro, barem je bilo smijeha a i to je uspjeh.

 

Kada Porezna uprava dovrši posao (valjda neće biti lokalna kao i lokalno DO) znati ćemo koliki je porez utajen i kako se raspolagalo imovinom tvrtki u stečaju. Ako ne to, barem ću nakon dvije godine uvjeriti sud u I. G. da ne prihvati I. S. kao savjesnu nezaposlenu osobu koja je bez ikakvog razloga izbačen sa radnog mjesta. Otprilike to je vrijeme koje mi je trebalo i za bjelovarske suce.

 

Međutim, nemojte očekivati izricanje bilo kakvih kaznenih mjera. Državno odvjetništvo unaprijed je amnestiralo stečajnog upravitelja. U Ivanić Gradu smatra da je I. S. prigodom krivotvorenja službene dokumentacije bio uvjeren da samo “popunjava anketne listiće” a u Bjelovaru niti toliko. Zagrebu je sve to ionako nezanimljivo. Dakle, time što ne razlikuje što je moralno a što nemoralno, dopušteno / nedopušteno, propisno / protupropisno, neuračunjiv je makar i danas prema sucima u Bjelovaru ima status razumne, savjesne i nadasve poštene osobe. I naravno status uglednog sudskog tijela - “tijela stečajnih postupaka”. Nikada neću zaboraviti kada je na pitanje sutkinje Sandre Hančić o tome zašto je preinačio (nap.: radi se krivotvorenju) ugovor o radu, odgovorio je riječima “Pa što ako sam to učinio?”. Sutkinja Sandra Hančić je u obrazloženju presude konstatirala da je izvršio krivotvorenje ugovora o radu (pored druge dokumentacije) ali ga je izrekom presude prihvatila kao savjesnu i nadasve poštenu osobu koja ima ugled i čast.

 

O pojmu časti i ugleda u sudskom postupku.

Od svakog suca odnosno vijeća u Bjelovaru tražio sam da se izjasni što to čini čast i ugled koji se imaju povrijediti.

Svi znamo da čast i ugled čini svijest o vlastitim dosezima korisnim zajednici kao i priznanje tih dosega od strane zajednice. Dakle, radi se o moralnoj osobi, poštenoj, vrijednoj, radišnoj, suosjećajnoj, koja pomaže drugima, koja druge osobe uvažava jednako kao i sebe.

Suprotnost ovome je pohlepa, prijevara, krađa, lažno svjedočenje zbog novca i položaja, ugnjetavanje, krivotvorenje, ucjenjivanje, vrijeđanje, ponižavanje, zloporaba položaja, vlasti i sl.

Sve ove negativne radnje i obilježja kroz ove tri godine javno sam “priljepio” na I. S. Iz jednostavnog razloga, da obranim interese tuženika i da suci ne gube godine tuđeg života tražeći razlog zašto da udovolje tužbama I. S.

Sada sami zaključite, obzirom da suci Općinskog suda u Bjelovaru i Županijskog suda u Bjelovaru nisu naveli koje od prethodnih obilježja čini ugled i čast I. S. što sam to povrijedio. I nemojte zaboraviti, nisam povrijedio ono što pripada svakom ljudskom biću, jer za razliku od po sudu prihvaćenog stava da “duševno zdrave osobe” doživljavaju žene kao životinje, nikada niti za jedno ljudsko biće nisam napisao da je životinja.

 

O primjeni logike u pravnom sustavu RH

 

Najbolje odgovore postići ćete ako sami sebi postavite pitanje, kao npr.:

 

“P. Da li su suci duševno zdrave osobe?

O. Kakvo je to pitanje? Naravno da jesu!

P. Da li suci u presudama pišu da duševno zdrave osobe doživljavaju žene kao životinje (krave, pseta), glupače, nesposobne za školu, medicinske patološke slučajeve, đubrad ....

O. Pa...... jeste. Barem u četiri presude.

P. Da li onda suci svoje kolegice i druge žene oslovljavaju sa................tako i tako....

O. Pa nisu ludi! I pazi što pišeš.”

 

I kako sad riješiti ovu paradoksalnu situaciju? Pravno i logički je neodrživa. Međutim tu nam pomaže fizika. A. Einstain nije morao napustiti planetu Zemlju da bi razumio svemir. Shvatio je tada nenapisane zakone o međusobnom utjecaju galaksija (ako koji pravnik ne zna što je galaksija neka to usporedi sa županijskim sudovima), o zvijezdama lutalicama (ne moram tumačiti?), pa tako da iz do tada napisanih znanstvenih rješidbi ne može shvatiti razloge ponašanja svemirskih tijela. Kada se spustimo na Zemlju shvaćamo da zakonitost sadržaja presude nije vezana sa njenim izgledom već za njenu svrhu i (svemirske) zakone. A koja je svrha presuda u kaznenom postupku? Kažnjavanje, kao npr. po osnovi mišljenja, odnosno svega onoga što učinite a da se to drugome ne sviđa. Naravno tu i je i parnični postupak temeljem kojeg se uzimaju / daju novci.

 

O pravu na mišljenje i liječničkim svjedodžbama

 

Svaki čovjek postupa prema svojim davno stvorenim stavovima. Tako i suci. Postoje različiti suci, oštri, hladnokrvni, dobroćudni i drugačiji. Što se vidi iz njihovih presuda. Stoga su i presude odraz stavova koje su formirali u svom životu.

Ono što me zbunjuje jeste da suci po pitanju duševnih boli svjesno izjednačavaju, za mene posve dva različita pojma

- liječničku svjedodžbu o duševnom stanju tužitelja

- mišljenje tuženika o duševnom stanju tužitelja

Tako i sud na najvišem nivou smatra da ako tuženik u svom džepu nema liječničku svjedodžbu o duševnom stanju tužitelja ne smije pred sudom u obrani svojih interesa, izraziti mišljenje o ponašanju tužitelja.

Konkretno, htio sam “vrištati” sucima da me baš briga što nemam liječničku svjedodžbu o tužitelju, nisam psihijatar i to me ne zanima. Ali kao ljudsko biće (ne krava, ne pseto) imam pravo na mišljenje, (uzaludno) garantirano Ustavom. Dakle, mislim da žene nisu životinje i nisu glupače. Mislim da stav da one to jesu može imati samo osoba koja nije u stanju shvatiti stvarnost, dakle duševno bolesna osoba. Mom intelektu ne priliči da je za razumijevanje razlike između čovjeka i životinje potrebno da psihijatar izjavi prethodnu rečenicu (to su već napisali u tisućama knjiga i raznih vještačenja) i da mi se tek tada omogućiti da nekažnjeno iznosim svoje mišljenje.

 

 

Svojim prethodnim pričama objavljenim na ovim web stranicama (zadnja je “kako se izboriti za stolić u sudnici” (jednostavno, donošenjem vlastitog)) pokušao sam dati do znanja sucima da nije potrebno da svoje presude zasnivaju na proročanstvima vidovnjakinje iz Koprivnice Marije Gašparić (K-129/02-22) ili iskazima osobe koju svi osim sudaca smatraju varalicom i prevarantom a od DO toliko neuračunjivom osobom da je neodgovorna za sve što čini.

 

Sve uzalud. No dobro, možda i nije, možda će u Koprivnici suci nakon trinaest godina odustati od zaposlenja rođaka velikih faca malog gradića, koja već godinama prima invalidsku mirovinu kao opće radno nesposobna osoba o kojoj se, kako tek sada u žalbi u sudskom postupku priznaje njegov odvjetnik, zbog četiri moždana udara kao nepokretnoj osobi druge osobe brinu a što se od sudaca svjesno ignorira deset godina i sve zbog nekih 5-7 milijuna kuna. Ili možda imate neko bolje mišljenje? Žao mi je ali ja ga ne mogu imati.

 

Poslije svega ipak je za razmišljanje čemu tolika uvrijeđenost sudaca (ne svih, neki su se slatko smijali ovom o čemu sam pisao). Jer ipak samo citiram odluke koje su suci sami potpisali i opisujem njihovo ponašanje. Mišljenja sam da se u sebi bore oko priznanja nadasve jednostavnog zaključka, koji ove dvije godine indirektno iznosim. Naime, kada se napiše da duševno zdrave osobe doživljavaju žene kao životinje, kad - tad morati će prihvatiti da se to ne odnosi na neke nepoznate žene iz nekog drugog a njima nepoznatog grada već na sve one koje se to jutro pogledaju u ogledalo. Biti duševno zdrava osoba je nešto čemu svi stremimo i za razliku od sudaca želimo da činimo sve ono što duševno zdrave osobe čine. Jer postoji razlika u odnosu na ono što duševno bolesne osobe čine. Ako je doživljavanje žena kao životinja intelektualni domet duševno zdrave osobe, što sada piše u više presuda, hvala, možda mi se duševno bolesne osobe smiluju i prime me u svoj klub. Ponovno ću steći osjećaj ponosa.

 

Sve u svemu suci grada Bjelovara doprinijeli su razvoju pravne znanosti u Republici Hrvatskoj. Na način na koji Vi to shvatite. I naravno očuvanju bliskih, punih razumijevanja odnosa među sucima nekada istoga a sada samostalnih sudova.

 

Ovi stavovi koje sam iznio mogu se provjeriti čitanjem odluka i dopisa koje sam naveo tako da se nadam da će tkogod da se profesionalno bavi pitanjem časti i ugleda u pravnom sustavu Hrvatske, analizirati i biti mu od pomoći za izradu kakvog stručnog rada.

 

Damir Bobić, Bjelovar

Link to comment
Dijeli na drugim stranicama

Uključi se u diskusiju

Možete objaviti sada i registrirati se kasnije. Ako imaš korisnički račun, prijavi se ovdje kako bi objavljivao s tim računom.

Posjetitelj
Odgovori na ovu temu...

×   Zalijepili ste sadržaj sa formatiranjem..   Ukloni formatiranje

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Vaš je prethodni sadržaj vraćen..   Očisti

×   Ne možete direktno lijepiti slike. Prenesite ili unesite slike iz URL.



×
×
  • Napravi novi...

Važna informacija