Roditelji i djeca kao suci

[Bobic]

Od sudaca očekujemo nepristranost. Dakle, da sudac neće razmišljati o tome što bi tata ili mama rekli kako sudska odluka treba da glasi.

 

Suci čije tate i mame ne rade u pravosuđu toga su rasterećeni. Ili su u svom radu prepušteni vlastitoj savjesti ili utjecaju drugih osoba s kojima nisu vezani po rodbinskoj vezi prvog stupnja.

 

Npr. ako je bračni drug odvjetnik a drugi sudac ili čak i više od toga to ćemo kad tad primijetiti u kakvoj sudskoj odluci. U malim sredinama ne možete izbjeći da se takvi interesi ne susretnu. U takvim slučajevima razmišljate pozitivno, nadajte se da odnosi između bračnih drugova baš u vrijeme kada se vodi parnica i nisu tako dobri kako bi to željela protivna strana.

 

Ali što je sa djecom sudaca? Koliko su ona nepristrana od svojih roditelja?

 

Nedavno sam imao slučaj gdje sam jednoj mladoj sutkinji “na samo” rekao da je jako neugodno ako javnost sazna da suci vode postupke a da niti tužba nije napisana. Radilo se o kaznenom postupku gdje je tužitelj sudu poslao najobičnije pismo u kojem se žalio na neku drugu osobu. Tim pismom od suda nije tražio niti pokretanje parničnog niti kaznenog postupka niti je napisao što od suda traži a kamoli izricanje kazne.

 

Sutkinja je pročitavši pismo zaključila da ta osoba traži vođenje kaznenog postupka i da traži izricanje kazne. Iako to nije pisalo. Preuzela je na sebe inkvizicijsko načelo rada - postala je i tužitelj i sudac. No dobro, kada je upućeno pitanje Vrhovnom sudu u smislu da li je ovo načelo ponovno uvedeno u pravni sustav RH, postupak je završen odbijanjem “tužbe”. Županijski sud je također zatvorio oči praveći se kao da doista postoji tužba i potvrdilo “njeno” odbijanje. Pretpostavljam da je time htio izbjeći pisanje službenog akta u kojem bi se navelo da se sudski postupak može voditi temeljem običnog pisma, kada tužitelj postane sam SUD.

 

Ono što me u ovakvom slučaju zanima, to je koliko bi sutkinja ili sudaca (njih je ipak manje na Općinskim sudovima) odlučilo da vodi sudski postupak bez tužbe a da njihovi roditelji nisu suci na neposrednom višem sudu?

 

Koliki je stupanj osjećaja odgovornosti sudaca čiji roditelji nisu suci županijskih sudova u odnosu da djecu sudaca, koji eto prema ovom primjeru mogu voditi sudski postupak i bez tužbe?

 

Ili uzmimo na primjer jedan drugi, možda više drastičan slučaj. Svi pravnici znaju da zastara pokretanja sudskog postupka povodom otkaza ugovora o radu nastupa po isteku od tri godine od otkaza. Jednostavno? Trebate samo dodirnuti tri prsta, palac i ona dva slijedeća.

 

Nije jednostavno. Zamislite da ste sutkinja jednog malog suda, “bogu iza leđa”. Za vas postoji samo to malo mjesto, rodbina, prijatelji i svi ostali građani koje po imenu poznajete.

 

I naravno tata. Tata je velika faca. On je u velikom mjestu na sudu iznad. Bez njega ne biste bili sudac. Čak se kandidirao za suca Vrhovnog suda RH. Prijatelji vašeg tate, također suci istog suda uporno donose sudske odluke o zaposlenju sudskom odlukom osobe koja je opće radno nesposobna. Toliko je nesposobna da u zadnjih trinaest godina nigdje nije radila i većinu vremena provodi ležeći u krevetu redovno mjesečno primajući invalidsku mirovinu.

 

Nakon dvanaest godina prijatelji Vašeg tate shvate da nema smisla donošenje oduke o zaposlenju radno nesposobne osobe ako ona istovremeno neće dobiti novce za sve ovo vrijeme. Prema Zakonu o radu ona se ne može zaposliti, jer bi joj je umirovljenjem prestao radni odnos (da je postojao) a novce nije niti tražila. Dakle trinaest godina natezanja po sudovima, Ministarstvu pravosuđa, Vrhovnom sudu RH a sve za ništa.

 

Rješenje? Naravno, treba pokrenuti novu parnicu i to samo za isplatu novca. Ali gotovo niti jedan sudac ili sutkinja malog suda ne želi voditi takvu parnicu. One tri godine protekle su još prije desetak godina a svi su savladali matematiku do tog broja. Kako god koji sudac dobije predmet izuzme se. Nije bitan razlog, nekada je to glavobolja, nekada je to prebivalište (gradić) u kojem eto prebiva i tužitelj .....

 

I sada se vraćam na početno pitanje. Koliko su djeca sudaca neovisna od radnji koje ne žele raditi suci kojima tate i mame nisu suci županijskih sudova.

 

U ovom slučaju kćerka županijskog suca i bez da je pozvala stranke prekinula je parnicu, drži predmet u ladici (što čeka ministrica pravosuđa?) i čeka da završi ona prastara i besmislena parnica, sa obrazloženjem da je za nju pravno pitanje “da li je otkaz bio zakonit ili ne”. Naime ne postoji osoba koje ne zna da izostanak pravnog interesa u zaposlenju opće radno nesposobne osobe, kad tad dovodi do odbacivanja tužbe i da je tada podnošenje tužbe za isplatom novca jednako tako besmisleno. Ali pokrenuti parnicu, staviti predmet u ladicu i čekati odluku kojom će tatini prijatelji utvrditi da je otkaz bio nezakonit, daje posla za kćerku. Ili će se i ona izuzeti, ali tada se pred predsjednicom suda u sudskim odlukama više nitko neće usuditi da piše o zastari, mjesnoj nenadležnosti, nepozivanju Republike Hrvatske kao nužnog suparničara i sličnim sitnicama. O kojima zakeraju tamo neki bezvezni tuženici koji su već davno trebali dati svoje novce a otežu već trinaest godina.

 

Kada sudac svjesno “zaboravi” da je tužba podnesena osam godina od nastanka zastare a zatim bez sudjelovanja (pozivanja) stranaka prekine postupak ne odlučivši o prigovoru zastare, nepostojanju pravnog interesa, da tužitelj nikada nije radio kod tuženika pa logično nema niti ugovor o radu sa tuženikom, da tuženik ima sjedište u Metropoli a ne u provincijskom gradiću i sl. onda se gradi fiktivna parnica za potrebe rodbine i prijatelja malog gradića. Koja u konačnosti treba donijeti veliki novac.

 

I sada se vraćam na početno pitanje. Koliko su djeca sudaca neovisna od radnji koje ne žele raditi suci kojima tate i mame nisu suci županijskih sudova.

 

Što mislite koliko bi sutkinja i sudaca čije tate i mame nisu suci županijskih sudova činile ovo o čemu pišem?

 

Damir Bobić, Bjelovar