medijski mehanizmi

[anonimno]

Govoriti protiv medija i medijskih mehanizama možda je danas i opasnije nego u komunističko vrijeme. U komunizmu su pretvarali čovjeka u piljevinu po nalogu CK ili ga naprosto prešućivali kao da ne postoji, a danas medijski magnati i novinari u medijima mogu puno više. Mogu uništiti bilo kojeg političara ako ga se dohvate. Političari drhte pred njima ili im se ulaguju. Ista stvar vrijedi i za književnost. Zbog prikrivene ili očigledne sprege mnogih intelektualaca s medijima, zbog egzistencijalne ovisnosti, straha od osvete ili marginalizacije, u medije se nitko ne usudi previše dirati. Čak i kad je očigledno da proizvode smeće. Od doba komunizma gdje su bili sredstvo, glavni instrument vladanja, pretvorili su se u ideološki aparat konzumerističke globalizacije koji reducira kritičku misao, svaki san o revoltu duha. S njima kao da počinje novo doba laži. Poruka je jasna: mi smo ti koji utjelovljujemo demokraciju, slobodu, pluralizam mišljenja. Da nema nas ne bi ni bilo tih vrijednosti. A prešućuje se da ih gaze. Uzmite samo "Aferu Grupo" koja na neki način i dalje traje, mislim, traje ta bespoštedna borba za primat u manipulaciji ljudima s time da više i nije bitno što je tu laž, što istina, i tko kome podmeće. Medijska carstva koja su se stvorila uspjela su posljednih godina pregaziti mnogo toga što je vrijedilo. U prvom redu, kulturu. Preodgojiti, podvrgnuti sebi, poništiti druge, to su ciljevi koje su postavili. Njihov je cilj masifikacija pojedinca radi veće prodaje ili «gledanosti». A pojedinca se ne dâ masificirati ukoliko ne banaliziraju misao i ne unificiraju književnost. Pritom su sva sredstva dobra da nas uvjere kako ozbiljni ljudi stoje iza projekata s kulturnom misijom. Želi se dokazati da se može biti «medijski osviješten», drugim riječima, da se može biti u isti mah kritičan i medijska osoba. Medijski intelektualac i kritičan intelektualac u jednoj osobi, to je poželjno radi same slike medija, koja kontrabalansira njihovu tabloidnu i petparačku esenciju. I želi se stvoriti dojam da se ništa vrijedno ne radi ukoliko nije u medijima ili bar pod njihovim pokroviteljstvom. Svaki ozbiljan, dubinski, intelektualni, istraživački rad kojeg zaobilazi medijska halabuka i tamburanje faktički ne postoji. Postoje samo zvijezde. Čak ni književna kritika koja izlazi po stručnim, književnim časopisima nije uopće više relevantna. Važno je ono što će se reći o nekom piscu u vodećim medijima, ovo drugo ionako nitko ne čita.

Nije to samo situacija ovdje nego i vani. Postoji imperativ, zadat urednicima: napravite književnu zvijezdu. Ako je nema, izmislite je! Bar dvije-tri u godini. Inače ćete dobiti otkaz. I onda pročitate u novinama da je XY potpisao ugovor vrijedan toliko i toliko stotina tisuća dolara. Nitko nije čuo za njega, a on već toliko teži. Pa se onda svi pomame za njim i kupuju, provjeravaju. Nekome je dobar, nekome katastrofa. Ali nova zvijezda je tu. I ljudi kupuju. Tako je i krenulo kod nas s primamljivim nagradama, opremom, velikim masnim slovima, valorizacijama, gros-planovima. Samo što je kod nas star-sistem donekle zaostao i palanački. Pojedinac je i dalje sumnjiv i preslab. Podržava se interesna grupa, više od pojedinca. Grupa koja će obilato uzvratiti medijima za postignutu «slavu». I pojedinac ukoliko doprinosi unifikaciji senzibiliteta za određeni tip književnosti koja je u trendu. Jednom kad grupa stasa onda će ona znati iznijeti i pojedinca. Po toj markentinškoj logici palanke, ili ćeš biti prisutan pod uvjetima magične krpe koja svojim «kulturnim» imenom briše sve nagomilane prljavštine ili nećeš postojati, bit ćeš nepriznati anonimus. I onda se pisci daju u utrku, svi se hoće dopasti medijima, svi se daju uslikati u najneobičnijim pozama, sličnim top i super modelima ne bi li malo dobili na važnosti . Teško je odoljeti sirenskom zovu medija. To je jedino uspio u hrvatskoj književnosti Danijel Dragojević. Oni koji su izvan te igre ili su se sklonili proglašeni su puritancima, elitistima ili čangrizavcima koji kuju neku svoju teoriju zavjere.

S druge strane, vječno opravdanje za markentišku estradizaciju književnosti o kojoj govorite je u tome da se time popularizira književnost. I da tako ljudi više čitaju. A ne kaže se da se time popularizira samo određeni tip književnosti i određeni autori u trendu, a da se zahtjevnija književnost još manje čita nego prije (možda te «zahtjevnije», «ozbiljne» i «vrijedne» književnosti više i nema jer je ionako bila osuđena na izumiranje poput poezije). No važno je prisvojiti visoke ciljeve. U medijima je uvijek važno dobro opravdanje s kojim se starta u markentišku kampanju. Tako su akcije velikih novinskih kuća s milijunima prodanih knjiga krenule kao hvalevrijedna kulturna misija. To što nisu doprinjele popularizaciji knjige i književnosti nego su je banalizirale, svele je na razinu dnevnih novina sa senzacijama, «kioskizirale» kulturu a pritom uništile knjižare i nakladništvo ubraja im se kao kulturni plus.

 

[anonimno]

...ma uzmi samo onu K. Turčin iz Jutarnjeg...pa ona polovici čovječanstva zavrče spolne žlijezde otvoreno ih proglašavajući prirođenim poremećenim manje vrijednim ljudskim bićima ...zadojena paraznanstvenim teorijama "Klinike...." - nelegalne institucije koja modulira svijest javnosti, a financiraju je ovdašnji polu-fašisti želeći pred svijetom osvjetlati liberalni obraz "građanske" Hrvatske.....

[angelika]

Ova se tema zove izmisljanje tople vode?

[dox]

Činjenica jest da je ovaj post u svojoj suštini, iako ne i stilom, pogodio bit dansnjih medija kod nas, pogotovo tiskovina. Da, istina je da se obajvljuje svašta, ali nemojmo se zavaravati, nije sve tako crno. Istina je da se o svemu i svačemu piše, ali ljudi moji, to je demokracija... i zaista jest.

Ono što me najviše bode u oči dok sam čitao ovaj post jest da autor dosta neargumentirano blati novine i novinare. Pa gdje bi novinari stigli kad bi sve bio istraživački rad?!?!?! Naime, ne bih htio nikoga ljutiti, no treba razlikovati i novinarske forme pisanja po tiskovinama i webu, dakle vijest, izvještaj i reportaža u jednom dijelu nikako ne moraju biti istraživački rad jer je svrha upravo takvih tekstova da PRENESU ono što se dogodilo ili se događa ili se treba dogoditi a ne da istražuje dublje smislove. Intencija je forme analize i članka (kojeg novinarski nepismeni ljudi često zamjenjuju s tekstom) da sagledaju sve strane i pozadinu nekih zbivanja ili društvenih pojava. U dnevnim je novinama toga dosita malo jer, budimo realni, ne stigne se sve istražiti najednom i sve objaviti. Upravo zato i ne treba suditi o autoru ili tiskovini na temelju jednog teksta nego na temelju više izdanja ili SVIH tekstova koji su objavljeni o nekoj temi u npr. Večernjaku, Jutarnjem ili Vjesniku.. uglavnom u dnevnom tisku. Tjednici i mjesečnici imaju više vremena pa je njima lakše pristupiti s kritikom kad je test pisan pristrano ili nedovoljno argumentirano.

Dalje, da ne spominjem uopće formu komentara ili osvrta u kojem novinar može pisati doslovno njegove stavove. Kome se ne sviđa neka ne čita - to je ono što ja msilim. A ako se gdje i novinar namjerno ili nenamjerno ogriješi o nepristranost pisanja uvijek postoji i instrument demantija što se dosta koristi. Nema razloga za ljutnju - to je tako svugdje pa tako i kod nas.

 

Ali da je istina da su neke od novina nevjerojatno požutile ili bar da surfaju na valovima žutila i to je istina...

 

Što se tiče apostrofirane etike u novinarstvu... Moj je jedini komentar da treba pročitati novinarski kodeks... i onda proučit praksu suda časti novinarskog društva... Nije baš sjajna statistika. No opet - manus manum lavat. A isto je sa svim, ali baš SVIM strukama, pa pogledajte npr. liječničku komoru i budite iskreni i realni pa recite da se dosta stvari ne stavlja pod tepih. Činjenica je da se bunimo protiv novinara i novinarstva samo zato jer jer se čovjeka i muhu može ubiti na isti način, a to je da ga udariš novinama.