komentar odluke ustavnog suda

[Skywalker]

Molio bih kolege da malo pročitaju odluku Ustavnog suda RH broj U-III/3871/2009 od 13. svibnja 2010. godine, a kojom su ukinute presude kako Vrhovnog suda RH tako i nižestupanjskih sudova.

 

Da bi se moglo shvatiti o čemu se ovdje govori potrebno je također izvršiti usporedbu presude VSRH Revt-89/08-2 od 29. travnja 2009. godine i Rev-x 140/08-2 od 18. veljače 2009.

 

Po mojem mišljenju, ovom odlukom Ustavni sud RH pokazuje svoju nestručnost i samo potvrđuje da se ustvari radi o političkom tijelu te da uopće ne postoji komunikacija sa sucima na Vrhovnom sudu RH.

 

Ajmo malo i sucima koji su donijeli ovakvu odluku:

 

Nevenka Šernhorst --- prema pisanjima medija miljenica Šeksa i Arlovića što bi potvrđivala priča da je izigran Malčić kod reizbora.

 

Marko Babić ----- bivši vinkovački odvjetnik. Prema pisanjima u medijima nije plaćao državi porez no gle čuda ode u zastaru.

 

Slavica Banić ---- prema pisanjima u medijima izabrana a da nije ispunjavala uvjete za izbor suca. Kasnije se priznaje staž 15 g i 9 mjeseci (uh, za dlaku). A imamo toliko kvalitetnih i obrazovanih ljudi koji su istaknuti u pravnim krugovima, ali eto ajmo mi Slavicu koja je tih 15 g i 9 mjeseci radila pogledati link http://www.savjest.com/zivotopis.php?zivotopis=banic-slavica&s_zivotopisi_osoba_id=5871

 

Mario Jelušić --- docent na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a bez dana u praksi.

 

Antun Palarić ---- došao iz državne uprave. stvarno je stručnjak za građansko pravo.. Ali dovoljno je reći dvije riječi ZNA SE

 

Aldo Radolović --- eto što neki pišu o njemu --- pogledati link http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1948&Itemid=192 gdje ima dima ima i vatre

 

 

Ali što ćemo, narod birao, kako bi barba Luka rekao, ADEZE (voli gutati čovik) i narod dobio ADEZE

 

Evo Vam i odluke za čitanje:

 

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za o odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Nevenka Šernhorst, predsjednica Vijeća, te suci Marko Babić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Antun Palarić i Aldo Radolović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo B. d.. S., kojeg zastupa I. S., odvjetnik u Z., na sjednici održanoj 13. svibnja 2010. godine, donio je

 

 

O D L U K U

 

 

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju:

 

- presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-89/08-2 od 29. travnja 2009. godine,

- rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-5276/07-3 od 20. studenoga 2007. godine i

- presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-2748/2004 od 2. lipnja 2005. godine.

 

II. Predmet se vraća Trgovačkom sudu u Zagrebu na ponovni postupak.

 

III. Rješenje broj: U-III-3871/2009 od 18. ožujka 2010. stavlja se izvan snage.

 

IV. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

 

 

O b r a z l o ž e n j e

 

 

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM REPUBLIKE HRVATSKE

 

 

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je ustavnom tužbom koju je podnijelo trgovačko društvo (društvo s ograničenom odgovornošću) B. d.. u povodu privatnopravnog spora koji se vodio pred nadležnim trgovačkim sudovima, a u posljednjem stupnju, u povodu revizije podnositelja, i pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske. Podnositelj osporava sve presude koje su donesene u tom sporu.

 

2. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-89/08-2 od 29. travnja 2009. godine, odbijena je revizija podnositelja izjavljena protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-5276/07-3 od 20. studenoga 2007. godine.

 

Navedenim rješenjem odbijena je žalba podnositelja i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-2748/2004 od 2. lipnja 2005. godine, a kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev za poništenje Sporazuma o osiguranju novčane tražbine uknjižbom založnog prava na nekretninama protivnika osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum) koji su D. b. d.d. Z. kao predlagateljica osiguranja i R. t. d.. iz Z. kao protivnik osiguranja, te A.-R. d.. iz Z. i podnositelj kao zalogodavci - protivnici osiguranja, sklopili 18. srpnja 1997. godine.

 

U opsežnoj ustavnoj tužbi podnositelj navodi kako su nadležni nižestupanjski sudovi pogrešno i pravno neutemeljeno ocijenili da ne postoje zakonski razlozi za poništenje Sporazuma zbog bitne zablude u pogledu prave namjere stranaka da sklope taj pravni posao. Stoga smatra da su tim odlukama povrijeđena: jamstva jednakosti svih pred zakonom (članak 14. stavak 2.), pravo na pravično i nepristrano suđenje (članak 29. stavak 1.) i pravo vlasništva (članak 48. stavak 1.) zajamčena Ustavom Republike Hrvatske.

 

3. Ustavni sud pribavio je spis sudskog predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-2748/04.

 

 

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

 

 

4. Dana 26. lipnja 1997. godine A.-R. d.. iz Z. i podnositelj koji se tada zvao "P." d.. S. sklopili su Ugovor broj: 07/97 od 26. lipnja 1997. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor/97).

 

Članci 1., 2. i 3. Ugovora/97 glase:

 

Članak 1.

 

Predmet ovog ugovora je: zajedničko poslovanje u nabavi, uvozu, financiranju i prodaji automobila, motocikla, skutera i druge opreme.

 

Članak 2.

 

"A.-R." osigurat će financijska sredstva ili garanciju za dobivanje financijskih sredstava preko svoje poslovne banke.

 

Članak 3.

 

Tvrtka "P." osigurat će poslovni prostor odnosno autosalon za prodaju automobila i potrebnu nekretninu koja će se ponuditi banci radi uknjiženja založnog prava u svezi ostvarivanja uvjeta iz članka 2. i dostaviti procjenu nekretnina i vlasnički list.

 

5. Dana 17. srpnja 1997. godine D. b. d.d. Z. i R. t. d.. iz Z. zaključili su Opći ugovor.

 

Članak 1. stavci 1.1., 1.2. i 1.5. Općeg ugovora glase:

 

1.1. Opći ugovor uređuje sredstva osiguranja tražbine zasnivanjem založnog prava ponuđene nekretnine iz čl. 3. i određuje rokove dospijeća svih ili svake pojedinačne tražbine utemeljene na pojedinačnim ugovorima.

 

1.2. Ugovorne strane određuju da ovaj Ugovor obuhvaća pojedinačne ugovore o odobravanju kredita, izdavanju garancija, akreditiva i tražbine zasnovane na njima (u daljnjem tekstu: zaduženja) koji su sastavni dio ovog Općeg ugovora, zaključene u razdoblju od dana zaključenja ovog ugovora pa nadalje, sve do njegovog otkaza danog u pismenom obliku, ukoliko to izričito ne isključuje pojedinačni ugovor.

 

1.5. Naznačena zaduženja iz stavka 1.1. ovog članka utvrđuju se i obračunavaju u stranoj valuti u ukupnom iznosu od DEM 1.500.000,00 (slovima: milijunipetstotisuća njemačkih maraka), što predstavlja obvezu, odnosno jest temeljni dug Korisnika iz ovog Ugovora.

 

6. Dana 18. srpnja 1997. godine između D. b. d.d. Z. kao predlagatelja osiguranja i R. t. d.. kao protivnika osiguranja, te A.-R. d.. i P. d. kao zalogodavaca-protivnika osiguranja zaključen je Sporazum.

 

Članci 1. i 3. Sporazuma glase:

 

Članak 1.

 

Predlagatelj osiguranja i protivnik osiguranja suglasno utvrđuju da postoji tražbina predlagatelja osiguranja prema protivniku osiguranja na temelju Općeg ugovora od 17. srpnja 1997. godine u iznosu od 1.500.000,00 DEM sa kamatom po stopi koja će se određivati prema svakom pojedinačnom ugovoru koji će se sklopiti temeljem Općeg ugovora.

 

Članak 3.

 

Predlagatelj osiguranja i protivnik osiguranja suglasni su da se radi osiguranja tražbine predlagatelja osiguranja iz članka 1. ovog Sporazuma zasnuje založno pravo u korist predlagatelja osiguranja na nekretninama u vlasništvu zalogodavaca/protivnika osiguranja i to:

 

(1) uknjižbom založnog prava na nekretnini koja je upisana u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Sisku u k.o. S. novi z.k.ul.br. 1481 katastarska čestica br. 1114/17 koja u naravi predstavlja kuću br. 29. garažu i dvorište ukupne površine 4 hvati i 60 m2, a u vlasništvu je A.-R. d.. Z., F. š. 22/VI.

 

(2) uknjižbom založnog prava na idealnom dijelu nekretnine koja je upisana u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Samoboru k.o. S., z.k.ul.br. 5482 katastarska čestica br. 2213 koja u naravi predstavlja zgradu Z. ukupne površine 1235 m2, u vlasništvu podnositelja ustavne tužbe.

 

7. Podnositelj je Trgovačkom sudu u Zagrebu, protiv tuženih: A.-R. d.. Z., R. t. d.. Z. i N. b. d.d. Z. (kao pravnog sljednika D. b. d.d. Z. - danas OTP b. d.d. Z.) podnio tužbu za poništenje Sporazuma smatrajući da je prijevarom doveden u bitnu zabludu u odnosu na odlučne okolnosti o pravoj namjeri stranaka da sklope navedeni Sporazum (članak 61. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96. i 112/99., u daljnjem tekstu: ZOO).

 

8. Prvostupanjskom presudom broj: P-299/98 od 22. svibnja 2000. godine, Trgovački sud u Zagrebu usvojio je tužbeni zahtjev podnositelja i utvrdio pobojnim Ugovor/97 od 26. lipnja 1997. godine i Sporazum. U obrazloženju između ostalog navodi da je trećetužena znala za nemogućnost poslovanja u vrijeme zaključenja Sporazuma i bila upoznata s problemima poslovanja prvotuženika A.-R. d.. iz Z. Također, navodi da D. b. d.d. Z. kao predlagatelj i korisnik osiguranja u postupku sklapanja prijepornog Sporazuma nije postupala sukladno načelu savjesnosti i poštenja (članak 12. ZOO-a). Stoga je ocjena tog suda da su ostvarene pretpostavke za pobojnost sporazuma, tim više što do realizacije Ugovora/97 nikada nije došlo (članak 137. ZOO-a).

 

Protiv navedene presude žalbu su izjavili tuženi.

 

9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom broj: Pž-1425/01-2 od 12. lipnja 2001. godine odbio je žalbe i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

U obrazloženju je, između ostalog, naveo da nisu osnovani navodi žalitelja (tuženih) da tužitelj (podnositelj ustavne tužbe) ne može pobijati Ugovor/97 i Sporazum jer je bio svjestan o čemu se radi i kakve obveze prihvaća u odnosu na trećetuženika D. b. d.d. Z. To posebno iz razloga što je evidentno da podnositelj ustavne tužbe i trećetuženik nikada nisu poslovno surađivali, pa trećetuženik podnositelju ustavne tužbe nikada i nije isplaćivao bilo kakve iznose kredita.

 

10. Protiv naznačene drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tuženi.

 

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti.

 

Rješenjem broj: Revt-58/02-4 i Gzz-67/02-4 od 25. veljače 2004. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio je revizije i zahtjev za zaštitu zakonitosti, te ukinuo presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-299/98 od 22. svibnja 2000. godine i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-1425/01-2 od 12. lipnja 2001. godine i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

U obrazloženju naglašava da nižestupanjski sudovi u odnosu na Sporazum uopće nisu procijenili "pravi" sadržaj Općeg ugovora, a uz koji je u biti vezan taj Sporazum.

 

11. U ponovljenom postupku, sada pod brojem: P-2748/2004, Trgovački sud u Zagrebu 2. lipnja 2005. godine donio je (novu) prvostupanjsku presudu kojom odbija tužbeni zahtjev podnositelja.

 

U odnosu na istaknuti prigovor bitne zablude podnositelja ustavne tužbe o odlučnim okolnostima i pravoj namjeri stranaka da sklope određeni pravni posao (članak 61. stavak 1. ZOO-a) navodi da je tužitelj po svom zakonskom zastupniku potpisao Sporazum kod javnog bilježnika koji ga je tom prilikom upozorio na pravne posljedice koje iz Sporazuma proizlaze za podnositelja. Ističe da se radi sigurnosti pravnog prometa ne smije dopustiti da se stranke pozivaju na zabludu ako prilikom sklapanja ugovora nisu uložile minimum dužne pažnje da pročitaju ono što potpisuju, te da podnositeljeva zabluda ukoliko je i postojala nije ispričiva.

 

U odnosu na prigovor prijevarnog ponašanja trećetužene D. b. d.d. smatra da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke propisane člankom 65. stavcima 1. i 3. ZOO-a.

 

Protiv navedene presude žalbu je izjavio podnositelj.

 

12. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, presudom broj: Pž-5879/05-4 od 14. veljače 2006. godine, usvojio je žalbu podnositelja i preinačio pobijanu prvostupanjsku odluku, te u točki I. izreke poništio Sporazum, a u točki II. izreke naložio trećetuženiku da u roku od osam dana izda podnositelju ustavne tužbe brisovno očitovanje podobno za brisanje tereta upisanih u njegovu korist na nekretninama podnositelja.

 

13. Protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske reviziju je izjavila OTP b. d.d. Z.

 

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske, rješenjem broj: Revt-115/06-2 od 27. lipnja 2007. godine, prihvatio je reviziju, ukinuo osporavanu drugostupanjsku presudu i predmet vratio Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje o žalbi podnositelja ustavne tužbe.

 

15. Novim rješenjem, broj: Pž-5276/07-3 od 20. studenoga 2007. godine, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu podnositelja i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-2748/04 od 2. lipnja 2005. godine.

 

U obrazloženju se ističe da je u članku 1. Sporazuma utvrđeno da se Sporazum zaključuje vezano uz Opći ugovor i da podnositelj neosnovano ističe da je bio u bitnoj zabludi u pogledu prave namjere stranaka da sklope taj pravni posao.

 

Protiv citiranog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske reviziju je izjavio podnositelj.

 

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom broj: Revt-89/08-2 od 29. travnja 2009. godine, odbio je reviziju podnositelja kao neosnovanu.

 

U obrazloženju, u bitnome, ističe da su u prethodno iscrpno provedenom postupku nižestupanjski sudovi osnovano otklonili primjenu članaka 61., 62. i 65. ZOO-a. Ovo stoga što podnositelj (tužitelj) nije ničim dokazao da bi trećetuženik (N. b. d.d. Z., ranije D. b. d.d. Z.) u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za eventualnu prijevaru učinjenu od prvotuženika A.-R. d.. Z. i drugotuženika (R. t. d.. Z.).

 

17. Tužbom podnesenom 2008. godine protiv OTP b. d.d. Z. (kao pravne sljednice N. b. d.d. Z.) Trgovačkom sudu u Zagrebu podnositelj je pokrenuo postupak za utvrđenje da ne postoji potraživanje OTP b. d.d. Z. prema trgovačkom društvu R. t. d. Z. u iznosu od 1.500.000,00 DEM. Ujedno je zatražio da se naloži OTP b. d.d. Z. da izda podnositelju brisovno očitovanje podobno za brisanje založnog prava na nekretninama podnositelja u korist tužene, a pozivom na Sporazum od 18. srpnja 1997. godine.

 

Nepravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-750/08 od 7. srpnja 2009. godine u cijelosti je usvojen podnositeljev tužbeni zahtjev.

 

 

III. MJERODAVNO DOMAĆE I MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA

 

 

18. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske glase:

 

Članak 14.

 

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

 

Svi su pred zakonom jednaki.

 

Članak 29. stavak 1.

 

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

 

Članak 48.

 

Jamči se pravo vlasništva.

 

19. Članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak i 14/02., u daljnjem tekstu: Konvencija) glasi:

 

Članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju

 

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva.

 

Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

 

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

 

20. Ustavni sud podsjeća na svoje ustaljeno stajalište da se vlasništvo u smislu članka 48. stavka 1. Ustava "mora vrlo široko tumačiti", jer obuhvaća "načelno sva imovinska prava" (v., primjerice, odluke Ustavnog suda broj: U-III-661/1999 od 13. ožujka 2000.; U-III-72/1995 od 11. travnja 2000.; U-III-551/1999 od 25. svibnja 2000.; U-III-476/2000 od 14. lipnja 2000., itd.), što uključuje i gospodarske interese koji su po naravi stvari vezani uz imovinu, ali i legitimna očekivanja stranaka da će njihova imovinska prava, zasnovana na pravnim aktima, biti poštivana, a njihovo ostvarenje zaštićeno.

 

21. Mjerodavni članci ZOO glase:

 

Članak 61. stavak 1.

 

(1) Zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na osobu s kojom se sklapa ugovor, ako se zaključuje s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnima, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila ugovor takvog sadržaja.

 

Članak 65. stavci 1. i 3.

 

(1) Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kada zabluda nije bitna.

 

(3) Ako je prijevaru učinila treća osoba, prijevara utječe na sam ugovor ako je druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prijevaru.

 

Članak 66. stavci 1. i 2.

 

(1) Prividan ugovor nema učinka među ugovornim strankama.

 

(2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost.

 

22. U presudi broj: Rev-x 140/08-2 od 18. veljače 2009., Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je sljedeće tumačenje članka 65. stavka 1. ZOO-a:

 

"Prema odredbi čl. 65. st. 1. ZOO-a - ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kada zabluda nije bitna, a prema odredbi st. 3. istog članka - ako je prijevaru učinila treća osoba, prijevara utječe na sam ugovor ako je druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prijevaru. U konkretnom slučaju prijevaru je pri sklapanju učinio tuženik kao treća osoba predočujući tužiteljici da se sklapa ugovor o doživotnom uzdržavanju, a tuženica je kao druga ugovorna strana znala za prijevaru jer je bila prisutna vođenju razgovora tuženika sa tužiteljicom o sklapanju ugovora i potpisivanju ugovora".

 

 

IV. OCJENA USTAVNOG SUDA

 

 

23. Sklapanju Sporazuma prethodilo je sklapanje Ugovora/97 (26. lipnja 1997.) između A.-R. d.. iz Z. i podnositelja (dakle, između ugovornih stranaka koje su obje bile zalogodavci i protivnici osiguranja u Sporazumu od 18. srpnja 1997. godine), a kojim ugovorom su stranke u članku 2. dogovorile da će za realizaciju budućeg zajedničkog poslovanja (nabave, uvoza, financiranja, prodaje automobila, ...) A.-R. d.. iz Z. osigurati financijska sredstva i garanciju za dobivanje financijskih sredstava preko svoje poslovne banke.

 

24. Polazeći od svrhe i sadržaja Ugovora/97, Ustavni sud ocjenjuje nespornim da je podnositelj imao opravdano očekivanje da će potpisivanjem suglasnosti za upis zaloga na njegovim nekretninama taj upis biti iskorišten za pribavljanje financijskih sredstava za realizaciju ugovorenog zajedničkog poslovanja.

 

Nadalje, polazeći od u postupku utvrđene činjenice da Ugovor/97 nikada nije realiziran, Ustavni sud smatra nespornom činjenicu da su podnositeljeva očekivanja o zajedničkoj poslovnoj suradnji iznevjerena.

 

Konačno, polazeći od činjenice da je u međuvremenu određena ovrha na nekretninama podnositelja (rješenje o ovrsi Općinskog suda u Samoboru broj: Ovr-204/05), provedbom koje će podnositelj izgubiti vlasništvo svojih nekretnina neovisno o tome što ugovor (pravni posao) za ostvarenje kojeg su one bile dane u zalog nikad nije realiziran (vidjeti točku 17. odluke), Ustavni sud ocjenjuje da osporena presuda predstavlja miješanje u imovinu podnositelja.

 

25. Polazeći od navedenog, za utvrđenje osnovanosti podnositeljeve ustavne tužbe bitnim se čini odgovor na pitanje:

 

Jesu li u osporenoj presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedeni razlozi koji opravdavaju odstupanje Vrhovnog suda od dosadašnje prakse?

 

26. Ustavni sud napominje da je podnositelj kod Trgovačkog suda u Zagrebu pokrenuo postupak broj: P-750/2008 (vidjeti točku 17. odluke) u kojem je presudom i rješenjem od 7. srpnja 2009. godine (nepravomoćno) usvojen tužbeni zahtjev podnositelja.

 

Utvrđeno je da ne postoji potraživanje OTP b. d.d. Z. (pravne sljednice N. b. d.d. Z., prije toga D. b. d.d. Z.) prema trgovačkom društvu R. t. d.. Z. u iznosu od 1.500.000,00 DEM i naloženo je OTP b. d.d. Z. da izda podnositelju brisovno očitovanje podobno za brisanje založnog prava na njegovim nekretninama u korist tužene, a koji upis je proveden pozivom na prijeporni Sporazum od 18. srpnja 1997. godine.

 

U obrazloženju naznačene presude i rješenja navodi se da je provedeno financijsko vještačenje iz kojeg je razvidno da na temelju dva ugovora o kratkoročnim kreditima koji su između D. b. d.d. Z. i R. t. d.. Z. sklopljeni nakon Općeg ugovora od 17. srpnja 1997. godine, odobrena sredstva kredita nikada nisu isplaćena na račun korisnika (R. t. d.. Z.), već su tim sredstvima podmirene ranije novčane obveze R. t. d.. Z. prema D. b. d.d. Z.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da, premda je Sporazum još uvijek na snazi, tražbina od 1.500.000,00 DEM iz tog Sporazuma ne postoji.

 

27. U konkretnom slučaju nije sporan predmet (svrha) Ugovora/97 i Sporazuma. To ne osporava ni podnositelj. Podnositelj, međutim, tvrdi da je prilikom zaključenja Sporazuma bio doveden u bitnu zabludu, s obzirom da je vjerovao da će Sporazum služiti njegovoj budućoj poslovnoj suradnji s A.-R. d.. Z. (vidjeti točku 4. odluke).

 

Tvrdi, da je i upotrijebio dužnu pažnju, ne bi iz njegove svrhe i sadržaja mogao zaključiti da Sporazum ima drugi cilj - reprogramiranje postojećih financijskih obveza između D. b. d.d. Z. i R. t. d.. iz Z. (vidjeti točku 6. odluke).

 

28. Polazeći od navedenih činjenica i obrazloženja revizijske presude kojom se revizija podnositelja odbija kao neosnovana, Ustavni sud utvrđuje da u osporenoj presudi Vrhovni sud nije obrazložio razloge zbog kojih je u ovom predmetu odstupio od svoje dosadašnje prakse.

 

Naime, u predmetu broj: Rev-140/08 Vrhovni sud Republike Hrvatske (vidjeti točku 22. odluke) izrazio je pravno shvaćanje prema kojem za utvrđenje postojanja zablude iz članka 65. ZOO-a nije bitan (samo) propust dužne pažnje na strani jedne ugovorne strane, već je nužno utvrditi je li kod druge ugovorne strane postojala namjera da drugog ugovaratelja dovede i održava u zabludi (članak 65. stavak 1. ZOO-a). Ako je treća osoba učinila prijevaru, prijevara utječe na sam ugovor, ako je druga ugovorna strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prijevaru.

 

29. Iz utvrđenja navedenih u točki 24. obrazloženja odluke proizlazi da su D. b. d.d. Z. (danas OTP b. d.d. Z.), kao treća osoba i R. t. d.. iz Z., kao jedna od ugovornih strana, iskoristili Sporazum za reprogramiranje od ranije postojećih financijskih dugovanja R. t. d.. prema D. b. d.d. Z. Stoga je, prema ocjeni Ustavnog suda, Vrhovni sud bio dužan obrazložiti razloge zbog kojih se navedeno stajalište, izraženo u predmetu broj: Rev-140/08, ne može primijeniti na konkretan slučaj.

 

Činjenica koju sudovi samo formalistički obrazlažu - da je u članku 1. Sporazuma utvrđeno kako se on odnosi na Opći ugovor pa da je podnositelj doista pročitao Sporazum (odnosno da je obratio pažnju na sadržaj Sporazuma koji mu je pročitan pred javnim bilježnikom) morao je uz minimum dužne pažnje znati o čemu je riječ, tj. što je njegova svrha, prema ocjeni Ustavnog suda, a imajući u vidu sve naprijed navedeno, ukazuje na propust sudova da u konkretnom slučaju utvrde što je bila pobuda svih ugovornih stranaka na sklapanje spornog Sporazuma i pravnih poslova koji su mu prethodili. Naime, ako je doista pobuda druge ugovorne strane (R. t. d.. iz Z.) i treće ugovorne strane (D. b. d.d. Z., danas OTP b. d.d. Z.) bila iskoristiti ih za reprogramiranje postojećih ugovora (vidjeti točku 26. odluke), a ne za realizaciju buduće poslovne suradnje, tada se osnovano postavlja pitanje: može li se propust dužne pažnje staviti na teret (samo) podnositelju?

 

Slijedom navedenog, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda nisu razvidni razlozi zbog kojih je taj sud u ovom predmetu smatrao da u okolnostima konkretnog slučaja te činjenice nisu pravnorelevantne, odnosno razlozi zbog kojih u konkretnom slučaju treba odstupiti od svoje dosadašnje prakse.

 

30. Ustavni sud ocjenjuje da je takovim postupanjem sudova podnositelju povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje, propisano člankom 29. stavkom 1. Ustava.

 

31. Ustavni sud podsjeća da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske pa tumačenje mjerodavnog prava u svakom konkretnom slučaju ne smije proizlaziti iz njegove arbitrarne i proizvoljne primjene već mora uvažavati zahtjeve prava na pravično suđenje sadržanih u članku 29. stavku 1. Ustava.

 

Ustavni sud utvrđuje da su neuvažavanjem tog zahtjeva, u osobitim okolnostima konkretnog slučaja - budući da provedbom osporenih odredbi dolazi do umanjenja imovine podnositelja, a da pravna osnova i razlozi za njezino umanjenje nisu obrazloženi, nadležni sudovi povrijedili i jamstvo prava vlasništva, propisano člankom 48. stavkom 1. Ustava,

 

32. Na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud je odlučio kao u točkama I. i II. izreke.

 

Rješenjem Ustavnog suda broj: U-III-3871/2009 od 18. ožujka 2010. privremeno su odgođeni pravni učinci osporene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-89/08-2 od 29. travnja 2009. godine, rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-5276/07-3 od 20. studenoga 2007. godine i presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-2748/2004 od 2. lipnja 2005. godine, do donošenja odluke o ustavnoj tužbi podnositelja. Ovom je odlukom o ustavnoj tužbi podnositelja meritorno odlučeno, pa je riješeno kao pod točkom III. izreke ove odluke.

 

Odluka iz točke IV. izreke donesena je na temelju članka 29. Ustavnog zakona.

 

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

 

 

Broj: U-III-3871/2009

Zagreb, 13. svibnja 2010.

 

PREDSJEDNICA VIJEĆA

mr. sc. Nevenka Šernhorst, v. r.