Ovrha nad djetetom u Hrvatskoj

[Gringo]

KONKRETAN PRIMJER KAKO SE NEŠTO DOBRO MOŽE IZOKRENUTI U NEŠTO SUPROTNO

 

Budući da nam se više roditelja obratilo pitanjem što mislimo o ovrsi kad drugi roditelj dulje vrijeme spriječava provođenje vremena djeteta s Vama i kad Vas dijete odbacuje zbog izmišljenih i/ili banalnih razloga.

 

Smatramo da je ovrha dobar način da se osigura provođenje sudske odluke, i svima šalje jasnu poruku da nitko nije iznad zakona. Posebice gdje su djeca jako izmanipulirana, pa ponavljaju riječi odraslih lažno optužujući roditelja i izmišljajući razna neprimjerena ponašanja toga roditelja – što ujedno najčešće i jesu slučajevi kad se spriječava kontakt s jednim roditeljem, pod krinkom zaštite djeteta od tobož nasilnog, emotivno nedostupnog roditelja i sl.

 

Za djecu je ovrha odgojno i kratkoročno i dugoročno korisna. Dobijaju važnu životnu pouku da se zakon mora poštovati i da nitko nije iznad zakona. Također i da se roditelja ne smije odbacivati zbog izmišljenih konstrukata i da se to neće tolerirati.

 

ALI:

 

Nismo nikad ni pomislili da sudski ovršitelj zapravo zahtijeva da dijete samo nad sobom provede ovrhu, da u trenu prestane odbijati roditelja kojeg je odbacilo i pristane provesti vrijeme s njim (stručnjaci smatraju da je oko 4 dana potrebno da dijete boraveći s odbačenim roditeljem, s tim roditeljem uspostavi odnos). Također nismo ni pomišljali da sudski ovršitelj i na odbačenog roditelja radi pritisak i tijekom same ovrhe dovodi u pitanje njegovu vjerodostojnost, ukratko, da svim navedenim ne poštuje odluku suca o ovrsi.

 

Nažalost, mi gotovo i nemamo stručnjaka koji su u stanju provesti ovrhu a da dijete ne izmuče, da ga ne dovedu u situaciju da mora odlučiti hoće li s odbačenim roditeljem provesti neko vrijeme, tj. dopustiti ovrhu – koju je sud odredio rješenjem! Nažalost, mi gotovo i nemamo stručnjaka koji znaju provesti ovrhu i koji neće dijete dovoditi u sukob lojalnosti, da mora odlučivati protiv volje roditelja-otuđitelja kojemu se poslije mora vratiti uz sve posljedice svoje odluke da provede neko vrijeme s odbačenim roditeljem. Zato sud, tj sudac i donosi odluku, da dijete ne mora odlučivati. To tako nalaže zakon, struka, zdrav razum. No, praksa je nešto drugo.

 

Navodimo konkretan istinit nedavni primjer.

 

Znamo da su očevi ti koji su u velikoj većini slučajeva primorani pokretati ovrhu, ali ima i obrnutih primjera kao što je ovaj slučaj koji je školski primjer zlostavljanja djeteta od strane onih koji su plaćeni da mu pomognu.

 

Molimo sve da se ovo ne pretvara u borbu spolova, već da svi zajedno pokušamo utjecati na sustav da prekine sa ovakvom nakaradnom praksom!

 

Dječak je u dobi od 10 g, i odbija provoditi vrijeme s majkom. To traje već dulje od 2,5 mjeseca uz optužbe da ga "ne čuje", da ga je "pljusnula", "prisiljavala" da se igra s prijateljima (s kojima se inače oduševljeno igrao), da od njega traži da bude savršen, da ga prisiljava da s njom razgovara "zagrebački" – sve tipično i kao takvo opisano u stručnoj literaturi koja se bavi otuđenom djecom. Kad ga otac i dovede na susret s majkom, uvijek je u blizini ili čeka u automobilu, te dijete nakon par minuta govori: "Ne želim više biti s tobom, idem sad tati." ili "Sad želim ići, doma me čeka prijatelj." Majka doznaje da uvijek postoje dogovori da mu prijatelji dođu doma kad treba biti s majkom.

Na ovrhu je došlo dvoje policajaca, jedan djelatnik socijalne skrbi, majka i sudski ovršitelj.

 

Nakon 20 minuta rasprave s ocem koji iznosi optužbe protiv majke koje je dijete već prije navelo, a koje ni djelomice nisu utemeljene, jer bi u protivnom sud to cijenio i ne bi naredio ovrhu, sudski ovršitelj traži da svi napuste sobu i da se dovede dijete i majka. Socijalni radnik ne reagira, majku nitko nije pripremio što može očekivati, takvo iskustvo od prije nema. Članovi očeve obitelji ju vrijeđaju i tjeraju van, ona traži zaštitu policije koja smiruje nasilno ponašanje.

Sudski ovršitelj pita majku: "Volite li vi svoje dijete? Ne biste ga valjda na silu odveli". Zatim daje savjet: "Morate popraviti odnos s djetetom", što je besmisleno i nemoguće jer joj se onemogućava provođenje vremena s djetetom. Da je to moguće, ne bi bila određena ovrha. Konstatira "Ovdje imam Konvenciju, dijete ima pravo biti saslušano." te "Dijete nije trupac, neću ja na silu uzimati dijete." No, dijete je već bilo saslušano na sudu prije nego je sudac donio rješenje o ovrsi i imenovao sudskog ovršitelja. Majka se slaže da dijete nije trupac i iskazuje povjerenje u ovršitelja da će svojom stručnošću ovrhu obaviti na korist djeteta.

Ovršitelj zabranjuje majci da razgovara s djetetom, smije samo biti nazočna a on će razgovarati s djetetom. Otac dovodi dijete i ostavlja ga u prostoriji.

Sudski ovršitelj postavlja sugestivna pitanja, inducira dijete dajući legitimitet strahu od mame za koji nema realnog razloga i odgovornost za uspjeh ovrhe prebacuje na dijete. Pročitajte kako:

S. ovršitelj: "Nemoj se bojati, nitko te neće siliti protiv tvoje volje. Mi svi smo ovdje radi tebe. Ti si car, ti odlučuješ (ne, gospodine sudski ovršitelju, sud je odlučio, a Vaš je posao provesti odluku suda na način da to objasnite djetetu).

"Tvoja mama ima pravo da budeš i sa njom. Želi te voditi u Zagreb." (Da ovršitelj nije spominjao strah, da je rekao "Ti imaš pravo provoditi vrijeme s mamom i mamu bi to veselilo također," - ovrha je mogla biti i uspješna).

 

Dijete: "Ne bih."

 

S. ovršitelj: "Zašto? Je l' se bojiš mame?"

(Dovoljno je bilo "zašto" i onda sačekati odgovor djeteta. To nije poštovanje prava djeteta ako ovršitelj postavlja pitanja i djetetu nudi gotove odgovore. To se zove induciranje i sugestivni način razgovora, što je u biti kršenje prava djeteta).

 

Dijete: (uz zadršku od par sekundi) "Da."

 

S. ovršitelj: "A je li to zato što te mama udarila?"

 

Dijete: (uz zadršku od par sekundi) "Da."

 

S. ovršitelj:"A tate se ne bojiš?" – ovo je nepotrebno i sugestivno pitanje.

 

Dijete: (uz zadršku od par sekundi) "Ne."

 

S. ovršitelj: "A mami ne možeš sve ispričati?" (sugestivno pitanje implicira gotov odgovor).

 

Dijete: (uz zadršku od par sekundi) "Ne."

 

S. ovršitelj:"A tati možeš sve reći?" – (nemamo komentara).

 

Dijete: (uz zadršku od par sekundi) "Da."

 

S. ovršitelj: "A kakav je to jezik koji mama s tobom priča?"

 

Dijete: "Zagrebački."

 

S. ovršitelj: "Je l ga učiš u školi?"

 

Dijete: "Ne."

 

S. ovršitelj: "Tko te onda naučio zagrebački?"

 

Dijete: "Mama."

 

S. ovršitelj: "Koji jezik učiš u školi?"

 

Dijete: "Engleski."

 

S. ovršitelj: "To je super. Je l' ti smeta kad s mamom moraš pričati na zagrebačkom?"

 

Dijete (s pauzom prije odgovora): "Ja bih rađe na hrvatskom. Ali volim učiti pa mi je to zanimljivo."

 

S. ovršitelj: "Ne moraš na 15 dana k mami, možeš i kraće - kad ti je dosta, kažeš mami 'Sad mi je dosta, vodi me doma u Pazin."

 

Dijete (s pauzom prije odgovora): "Ne bih."

 

S. ovršitelj: "A je li to zato što te mama udarila?"

 

Dijete (s pauzom prije odgovora): "Da."

 

Mama: "Kad sam te dušo udarila?"

 

Dijete nekoliko puta odmahuje glavom, rasplače se, ustaje s fotelje i kaže "Ne bih više."

Majka ustaje kako bi zagrlila i utješila dijete, no sudski ovršitelj brzo uzima dijete za ruku i izvodi ga iz sobe. Majka još jedino uspijeva reći: "Volim te."

Sudski ovršitelj se vraća. Otac ulazi u prostoriju i kaže da dijete povraća.

Ovrha se obustavlja.

 

Događaj i sve riječi su navedene istinito.

 

Mi mislimo da je patogen otuđenja toliko maligan i poguban, da kao opaki virus zarazi sve. Zarazio je i samog sudskog ovršitelja koji je dodatno inducirao dijete da odbacuje majku zbog izmišljenih i/ili banalnih razloga. Iscrpljenu je majku, u emotivnom trenutku, sve to navelo da, iako to nije željela, od silne želje da bude s djetetom, progovori emotivno i dovede dijete u sukob lojalnosti. Dijete je odmahivanjem glavom ukazalo na istinu - da ga majka nije udarila. Smatramo da je očito da je dijete istodobno od te svoje izjave osjetilo veliki strah. Strah od mogućih posljedica (npr. uskrate ljubavi roditelja otuđitelja) zbog odustajanja od optužbi i odbijanja majke preplavio ga je. Nakon sugestivnih pitanja sudskog ovršitelja tijekom kojih se dijete sve više i pred samim sobom "kompromitiralo" i trpjelo pritisak da i dalje ponavlja vlastite neistine i da donese odluku, za dijete je ovo bilo previše, upravo kako je i reklo.

Ovršitelj je prisiljavao dijete da bira - želi li tatu, za što mora odbijati provesti vrijeme s mamom, ili želi mamu, za što mora ići protiv inplicitne ili explicitne volje tate, pa i sudskog ovršitelja. To jest zlostavljanje djeteta. Ne mislimo da je to činio svjesno, već iz nepoznavanja dinamike otuđenja - do otuđenja djeteta i dolazi upravo zbog otvorenog ili prikrivenog pritiska na dijete da odabere jednog roditelja i odbaci drugog.

 

Dijete je od početka bilo u "no-win" situaciji.

 

Majka je od početka bila u "no-win" situaciji.

 

Nakon svega Czss planira razgovor s majkom kojoj zamjera da je bila "nestrpljiva". To pokazuje da nisu upućeni u problematiku. S protekom vremena se problem otuđenja djeteta povećava i tu je strpljenje neprijatelj djeteta i odnosa roditelja i djeteta.

Czss planira "postupno" popravljanje odnosa između djeteta i majke. To također pokazuje da nisu upućeni u problematiku. Dijete će time postati bojno polje. Kad god provede imalo vremena s majkom, ako bude u tome uživalo, osjećat će se loše, kao da je izdalo tatu i strahovat će od posljedica "izdaje" kontrolirajućeg roditelja - roditelja otuđitelja. Ako bude odbijalo i skraćivalo vrijeme s majkom, odnos s tatom će biti super, ali će biti nesretno jer mu fali mama. Izgradnja odnosa s odbačenim roditeljem neće biti moguća, a dijete će i dalje trpjeti nemjerljivu štetu od sukoba lojalnosti i odbacivanja živog, normalnog roditelja koji ga voli.

 

Jedan način pomoći jest tretman roditelja. Tek ako roditelj otuđitelj djetetu da dopuštenje da može voljeti mamu, može se započeti s tretmanom djeteta.

 

Sjećate se da smo naveli da stručnjaci smatraju da je četiri dana do najviše par tjedana s roditeljem kojeg je prije odbacivalo, dovoljno za uspostavljanja odnosa ljubavi i povjerenja.

Ako se to ne dogodi u relativno kratkom roku, jedino je od pomoći odvajanje djeteta od roditelja otuđitelja - ovrhom, koja s djeteta skida odgovornost da mora birati roditelja. Nakon toga je potrebno još nekoliko mjeseci tretmana da se dijete ojača i ne uđe ponovno u isti način ponašanja, nakon čega dijete može opet slobodno boraviti s roditeljem otuđiteljem, ojačano. Dijete se mora pratiti, i na prve znakove ponovnog otuđivanja, biti ponovno odvojeno od roditelja otuđitelja. (Warshak, Baker, Childress, Woodall - kako o ovome, iako vjerojatno znamo više od većine, ipak nemamo dovoljno znanja, i toga smo svjesni, nemamo izbora već pokloniti vjeru znanstvenicima najvećeg međunarodnog ugleda).

 

Dragi roditelji, što mislite o provođenju ovrhe u nas, a sve "u najboljem interesu djeteta"?

[MihaelaSB]

Upravo nekidan smo se našli u situaciji u kojoj smo morali odlučiti hoćemo li pokrenuti postupak ovrhe nad djetetom. Dijete je upravo kako vi pišete-otuđeno od oca.I to od oca koji ima skrbništvo i koji se složio na želju djeteta da ono ode živjeti s mamom,pod uvijetom da mama surađuje u smislu komunikacije i svega drugoga u svezi djeteta. Naravno,ništa od toga.Majka se ne javlja,veli nema vremena.Dijete se u potpunosti otuđilo a majka je u međuvremenu pokrenula zahtjev da se njoj dodijeli skrbništvo.Htjeli smo dijete nazad (suprug i ja,radi se o njegovoj pokćerki) no ona sama to odbija jer ju je mam kupila s par stvari koje su potpuno neprimjerene, dala joj je neprimjerenu slobodu (neš ti problema kupiti pubertetliju).Obratili smo se CZSS u Slavonskom Brodu koji su u potpunosti nevoljni postupiti u korist isključivo djeteta.I dakle ja smatram kako je isključivi problem tu.U socijalnim radnicima koji djeci ne šalju poruku da moraju poštivati presudu i zakon.Da su dužni postupati prema istoj. U našem slučaju socijalna radnica je pitala dijete što ona želi i uredno nas obavijestila kako ona ima pravo odlučiti gdje će biti a da je mi možemo samo ovrhom uzeti.Sad se ja pitam nije li socijalna radnica trebala upozoriti dijete na zakonsku i moralnu obvezu a ne ohrabriti ga u smislu da četrnaestogodišnjakinja može sama odlučivati?S pravom se dotična poplašila kad sam ju upitala ime i prezime.Reći ću vam što smo suprug i ja odlučili.Odlučili smo neka djetetu bude kako si želi...jer do sada ju ništa nije naučilo pameti ni odgovornosti ni zrelosti u skladu sa svojim godinama.I ako ju sada budemo prislino doveli,neće ništa naučiti.neka ostane kod mame,a kad bude htjela kući neće moći.Neka se suoči s posljedicama.Dovoljno ima godina.Ondje nije ugrožena i majka se brine za nju, ne tako kao mi ali ne mogu je optužiti za ništa ozbiljno.Djeca manipuliraju,idu kod roditelja koji ih kupi i to je tako.Nezgodno je u ovakvim slučajevima koji ste naveli jer je dijete nesvjesno i ipak premalo.Vjerojatno ni ne zna sto se događa.Po mojem mišljenju, roditelja koji isključuje i otuđuje dijete od rugog roditelja, odnosno ne potiče ga da ima zdrav odnos s drugim roditeljom,treba instanto isključiti iz života djeteta zbog negativnog utjecaja.Socijalna služba po razvodu i djeci i roditeljima bi jasno morala reći da svi skupa moraju poštivati sudsku odluku o druženju s djetetom tj.o druženju s roditeljem.Socijalne službe i radnike treba mijenjati.Ne rade svoj posao i većina ih je fax završila jedva prošavši bitne predmete.takve osobe se ne mogu nazivati strukom i stavljati na tako važna radna mjesta.Dobro školovani socijalni radnik mora znati zakon i moral i jasno ga zauzeti u svakoj situaciji.

[Potočnica]

U najboljem interesu djeteta je prevencija da do potrebe za ovrhom ni ne dođe.

Zanima me postoji li praksa upoznavanja roditelja s time što za njihovo dijete znači kada se prepucavaju preko njegovih leđa? Što to za dijete znači trenutno, na koje ga negativne načine može formirati kao osobu i reflektirati se u budućnosti?

 

Mislim da bi se ovo trebalo provoditi po defoltu od prvih dana predaje zahtjeva za razvodom, ili kojim već postupkom, uporno i sistematski, dok im ne dođe iz d.... u glavu. Da, naravno, nekim ljudima nema pomoći, al smatram da bi broj roditelja spremnih na dogovor ipak porastao.

[Marygay]

A što je sa druga dva sredstva ovrhe? Prema obiteljskom zakonu i članku 514. postoje 3 sredstva ovrhe:

1. novčane kazne do trideset tisuća kuna

2. zatvorske kazne u trajanju od jednog dana do šest mjeseci ili

3. prisilnog oduzimanja i predaje djeteta.

Predlagatelj ovrhe može predložiti i sredstvo ovrhe, a sud može prihvatiti ili samostalno odlučiti. Ako jedno sredstvo ovrhe ne uspije sud može odrediti drugo. Čini mi se da bi 30k kn kazne i 6 mjeseci zatvora bila puno učinkovitija sredstva ovrhe od prisilnog oduzimanja djeteta. Uz to u Članku 525. se spominje i protivljenje djeteta te da će se prijedlog za ovrhu odbiti ukoliko se dijete starije od 14 godina protivi ostvarivanju osobnih odnosa s roditeljem i nakon razgovora sa stručnom osobom.

Ima li u praksi primjera kada se sud odlučuje za novčanu ili zatvorsku kaznu prije prisilnog oduzimanja?

Mi konkretno imamo slučaj djevojčice od 15 godina koja je nekoliko puta (centar, posebna skrbnica, sud) izjavila kako želi biti više s ocem, ali je donesena privremena mjera suprotna njenim željama. Kad god želi vidjeti oca mimo vremena definiranog u mjeri majka joj se prijeti zvanjem socijalne službe. Tata je uložio žalbu na privremenu mjeru i uputio ju da se obrati pravobraniteljici za djecu, ali što ako ona ipak dođe kod nas van predviđenog vremena? Ne namjeravamo ju sprječavati niti tjerati. Hoće li ju sud s obzirom na članak 525. Obiteljskog zakona zbilja ovršiti ili će odrediti neko drugo sredstvo ovrhe?