Jump to content

Admin's Blog

Sign in to follow this  
  • članaka
    0
  • komentara
    0
  • čitanja članka
    788

Entries in this blog

No blog entries have been created

Sign in to follow this  
  • Članci

    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Spor između oštećenika i osiguravatelja na temelju osiguranja od automobilske odgovornosti nije radni spor bez obzira na to što je osiguranik oštećenikov poslodavac i što štetni događaj ima karakter nesreće na radu. Zato u takvom sporu rok za žalbu iznosi 15 dana.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 261/2004-2 i Gzz 67/2005-2 od 2.3.2005.
      *********************
      Spor u kojem član predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave zahtijeva isplatu naknade koja mu pripada za obnašanje te dužnosti nije radni spor, pa rok za žalbu protiv odluke suda prvog stupnja u takvom sporu ne iznosi osam, već petnaest dana.
      ŽS u Šibeniku, Gž 553/02 od 13.5.2002.
      **********************
      Ako datum kada je stranka primila presudu nije sporan, na pravovremenost žalbe ne utječe eventualna povreda zakonskih odredaba o dostavi sudskih pismena.
      ŽS u Vukovaru, Gž 1428/04 od 6.10.2004.
      ***********************
      Pogrešna uputa suda prvog stupnja o roku za žalbu od 8 dana nema utjecaja na stranku koja je u zakonskom roku od 15 dana izjavila žalbu. Sud naime, svojom uputom o pravnom lijeku ne može skraćivati zakonske rokove.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 261/2004-2 i Gzz 67/2005-2 od 2.3.2005.
      **********************
      Kad sud propusti odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva, stranke mogu tražiti donošenje dopunske presude, ali ne mogu pravnim lijekovima pobijati donesenu presudu u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o kojemu njome nije odlučeno.
      VS, Rev 605/01 od 26.9.2001.
      ***********************
      Okolnost da se žalba protiv presude zbog ogluhe poziva na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog kojeg se žalba ne može izjaviti ne čini je nedopuštenom.
      ŽS u Zagrebu, Gž 6906/06 od 20.3.2007.
      ************************
      Pogrešna pravna uputa svom punomoćniku zbog koje je on priznao tužbeni zahtjev ne predstavlja ispričivu zabludu na strani tužene, već na strani njezinog punomoćnika, a koja zabluda nije razlog za prihvaćanje žalbe protiv presude na temelju priznanja.
      Županijski sud Koprivnica Gž 768/00 od 31.8.2000.
      **********************
      Prigovor zastare istaknut u žalbi predstavlja žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog toga se ne može pobijati presuda zbog izostanka.
      Kako je to vidljivo iz podataka u spisu, sud prvog stupnja donio je pobijanu presudu nakon ocjene, da postoje svi elementi za donošenje presude zbog izostanka propisani odredbom čl. 332. st. 1. toč. 1. do 6. Zakona o parničnom postupku.
      Navodi žalbe, da je sud prvoga stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tuženoga kada je usvojio tužbeni zahtjev, jer da je potraživanje tužitelja zastarjelo, nije osnovan. Ovo zbog toga što je prigovor zastare povezan s utvrđenjem činjenica kojima se dokazuje postojanje zastare i osnovanost prigovora zastare. Ovaj žalbeni navod ocijenjen je u skladu s odredbom čl. 353. st. 2. Zakona o parničnom postupku, po kome se presuda zbog izostanka ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.”
      VTS RH, Pž-1082/94 od 29. ožujka 1994.
      ************************
      Iako je žalba protiv presude na temelju priznanja podnesena na temelju razloga zbog kojeg se ne može podnijeti (pogrešna primjena materijalnog prava), sud je ne može odbaciti kao nedopuštenu.
      ŽS u Bjelovaru, Gž 1818/07 od 8.11.2007.
      ************************
      Presuda na temelju priznanja (čl. 331. ZPP-a) ne može se pobijati zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353. st. 1. t. 3. ZPP).
      ŽS u Rijeci, Gž 1890/02 od 2.7.2003.
      ************************
      Zbog toga što tužitelj nije predujmio iznos sredstava potrebnih za podmirenje troškova izvođenja dokaza uviđajem, sud je ovlašten odustati od izvođenja tog dokaza, ali ne i odbiti tužbeni zahtjev a da prethodno nije proveo druge dokaze kojima je moguće utvrditi odlučne činjenice, a koje dokaze je tužitelj predložio.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-19/10-2, od 23. III. 2010.
      ***************************
      Priznanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini koja je u pravnom statusu nasljedničke zajednice, učinjeno samo od strane jednog nasljednika bez suglasnosti i pristanka ostalih sunasljednika, nedopušteno je raspolaganje jer je protivno prisilnom propisu, pa sud čini bitnu povredu postupka ako na njemu utemelji presudu na temelju priznanja.
      Iz obrazloženja:
      „U zemljišnoj knjizi kao zemljišnoknjižni suvlasnici predmetne nekretnine upisani su D. B. u 1/2 dijela, N.S. u 1/8 dijela, M.S. u 1/8 dijela te Z.S. u 1/4 dijela, kako to i proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige (list 3 spisa P-896/07).
      Iz spisa proizlazi, a kako je to naveo sam tužitelj u protutužbi, pa i M.S. u svojoj tužbi radi uznemiravanja prava vlasništva da je Z.S. umro te da su njegovi nasljednici M. i N. Nitko ne tvrdi niti iz spisa proizlazi da bi iza Z.S. bila provedena ostavinska rasprava i doneseno rješenje o nasljeđivanju pa se u pogledu suvlasničkog dijela Z.S. radi o nasljedničkoj zajednici sukladno čl. 141. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine”, br: 48/03 i 163/03 – dalje: ZN), tj. o zajedničkom vlasništvu.
      Zajedničkim stvarima raspolažu zajedničari zajednički, a pojedini od njih može stvari raspolagati samo na temelju ovlasti koju su mu za to dali svi ostali, kako je to i propisano čl. 61. st. 1.
      Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine”, br: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP).
      Iz spisa ne proizlazi da bi N.S. imao ovlast od M.S. da raspolaže sa ovom nasljednom zajednicom, a u pogledu suvlasničkog dijela pokojnog Z.S., pa nije niti mogao priznati tužbeni zahtjev tužitelja DD, a radi stjecanja prava vlasništva na suvlasničkom dijelu Z. S.. Kako je prvostupanjski sud uvažio takovo raspolaganje N.S., a koje je dakle nedopušteno, pa je pobijanom presudom na temelju priznanja utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva i na suvlasničkom dijelu Z.S., pa je time počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 4. ZPP-a.”
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2017/11-4, od 8. III. 2012.
      ************************
      Kad sud ne ocijeni dokaze koje je tužitelj priložio, nije ovlašten odbiti tužbeni zahtjev pozivajući se na pravila o teretu dokazivanja.
      VSRH Rev 201/2008-2
      ************************
      Okolnost da je, nakon što je nastavljen postupak koji je mirovao tužba objektivno preinačena, nema utjecaja na pravne posljedice ponovnog udovoljavanja pretpostavkama za mirovanje postupka.
      VSRH Rev 1242/2007-2
      *************************
      Tuženikovo priznanje tužiteljevog zahtjeva za utvrđenje stjecanja prava vlasništva nekretnine (poljoprivrednog zemljišta) dosjelošću – a na kojoj nekretnini je, prema navodima njegova odgovora na tužbu, pravo vlasništvo stekla druga osoba – Republika Hrvatska – temeljem izričite zakonske odredbe, predstavlja nedopušteno raspolaganje pa ako sud temeljem njega donese presudu na temelju priznanja čini apsolutno bitnu povredu postupka.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2802/12-2, od 19. IX. 2013.
      *************************
      Ako tužitelj preinači tužbu mijenjajući istovjetnost tužbenog zahtjeva nakon što je ista već bila dostavljena tuženiku radi davanja pisanog odgovora ne postoje zakonom propisane pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe, pa ako sud povodom tako preinačene tužbe donese navedenu presudu čini bitnu povredu postupka.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2031/2013-3, od 24. IV. 2014. godine
      **************************
      Punomoćnik tuženika – srodnik po krvi (otac) u pravoj liniji koji istovremeno nije i odvjetnik može priznati tužbeni zahtjev samo ako mu je ovlaštenje za to izričito dano, pa ako to ne proizlazi iz izdane punomoći sud neće donijeti presudu na temelju priznanja jer u protivnom čini bitnu povredu postupka.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1145/2013-2, od 17. IX. 2014. godine
      ***************************
      Ako datum kada je stranka primila presudu nije sporan, na pravovremenost žalbe ne utječe eventualna povreda zakonskih odredaba o dostavi sudskih pismena.
      ŽS u Vukovaru, Gž 1428/04 od 6.10.2004.
      ***********************
      Ako punomoćnik žalbu piše u svoje ime, sud će odbaciti žalbu zbog toga što je punomoćnik temeljem punomoći ovlašten poduzimati pravne poslove, odnosno radnje na koje ga je ovlastio opunomoćitelj samo u ime i za račun opunomoćitelja.
      ŽS u Varaždinu, Gž 1378/06 od 27.6.2006.
      ************************
      Propust punomoćnika da uz podnesenu žalbu priloži punomoć, i da ju po pozivu suda naknadno dostavi, ne čini podnesenu žalbu nedopuštenom već nepotpunom, pa ju sud prvog stupnja ne može odbaciti prije nego što je pozvao samu stranku da ju potpiše i na taj način otkloni navedeni nedostatak.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1562/09-2, od 12. II. 2010.
      *************************
      Kada umješač podnese žalbu protiv presude, a tužitelj u odnosu na koga je prihvaćeno miješanje, po primitku presude izjavi da neće podnositi žalbu, tada takva procesnopravna radnja tužitelja ukazuje na nedopuštenost umješača.
      Županijski sud u Rijeci Gž 1728/01 od 3.10.2001.
      **************************
      Iako je žalba protiv presude na temelju priznanja podnesena iz razloga zbog kojeg se ne može podnijeti ( pogrešna primjena materijalnog prava), sud prvog je ne može odbaciti kao nedopuštenu.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1818/07-2, od 8. studenog 2007.godine
      ***************************
      Pred općinskim sudom Republiku Hrvatsku zastupa općinsko državno odvjetništvo, pa ako je žalbu protiv odluke općinskog suda podnijelo županijsko državno odvjetništvo, žalba je podnesena od neovlaštenog tijela i treba je odbaciti kao nedopuštenu.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1964/06-2, od 19. veljače 2007.godine
      *************************
      Kada rješenje suda u ovjerenom pismenom otpravku ne sadrži uputu o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka, tada se činjenica nepravovremenosti žalbe ovrhovoditelja izvan zakonskog roka ne smije tumačiti na štetu ovrhovoditelja, nego u njegovu korist, odnosno „in favorem” stranke.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 868/09-2 od 15.IX.2009.
      *************************
      Kada umješač podnese žalbu protiv presude, a tužitelj u odnosu na koga je prihvaćeno miješanje po primitku presude izjavi da neće podnositi žalbu, tada takva procesnopravna radnja tužitelja upućuje na nedopuštenost žalbe umješača.
      ŽS u Rijeci, Gž 1728/01 od 3.10.2001.
      ************************
      Ako se tijekom trajanja parničnog postupka otvori stečaj nad tuženikom i ako se tužitelju kao stečajnom vjerovniku u stečajnom postupku na ispitnom ročištu u cijelosti prizna tražbina o kojoj se vodi parnični postupak, rješenje stečajnog suca o utvrđenoj tražbini iz članka 177.stavak 3. Stečajnog zakona ima značaj presuđene stvari. Zbog toga, tužitelj nakon priznanja tražbine više nema pravnog interesa za vođenje parničnog postupka, a ni tuženik više nema pravnog interesa za donošenje sudske odluke o njegovu, prije otvaranja stečajnog postupka, izjavljenom pravnom lijeku.
      VTS RH, Pž-7332/06 od 16.rujna 2009. (TS Slavonski Brod P-74/05 od 2.prosinca 2005.)
      *****************************
      Drugostupanjski sud čini relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka kad preinači dio prvostupanjske presude koji nije pobijan žalbom.
      VS, Rev 736/03 od 12.11.2003.
      **********************
      Kad je stranka u žalbi navela koje dijelove prvostupanjske presude pobija ali glede nekih od njih nije pobliže obrazložila svoju žalbu, drugostupanjski sud je ipak dužan ispitati tu presudu u svim pobijanim dijelovima.
      VSRH, Rev-80/91. od 20.02.1991.
      *********************
      Vrhovni će sud Republike Hrvatske na prigovor revidenta ukinuti dio rješenja žalbenog suda kojim je pogrešno utvrđeno da određeni dio presude prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjen jer nije pobijan žalbom.
      VS, Rev 611/93 od 21.4.1993.
      ***************************
      Tužitelj čiji je tužbeni zahtjev prvostupanjskom presudom u cijelosti prihvaćen nema pravni interes za podnošenje žalbe protiv te presude, pa ako je u takvoj situaciji ipak podnese, ona je nedopuštena.
      VSRH, Rev 1365/07 od 20.5.2008.
      *******************
      Kada su žalbu protiv presude podnijeli i stranka i umješač na njenoj strani, pa nakon toga stranka odustane od svoje žalbe a umješač to ne učini – tada je žalba umješača nedopuštena i treba ju kao takvu odbaciti, jer u tom slučaju njegova žalba predstavlja radnju koja je u suprotnosti sa radnjom stranke kojoj se je u parnici pridružio.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-3290/2013-2, od 24. X. 2014. godine
      *************************
      Prijedlog za dopunu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesene povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti ovlašten je podnijeti samo Državni odvjetnik Republike Hrvatske (kao njegov podnositelj), a ne i stranke.
      VSRH, Gzz 51/03 od 27.4.2004.
      *******************
      Nakon što je odlukom drugostupanjskog suda preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, ne postoje uvjeti za donošenje dopunske drugostupanjske odluke o tužbenom zahtjevu koji je bio postavljen kao eventualni, jer o tom zahtjevu tužitelja nije pobijanom presudom odlučivao ni prvostupanjski sud.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-394/10-5, od 6. IX. 2010.
      **********************
      Kad je drugostupanjski sud u svojoj presudi propustio odlučiti o parničnim troškovima, dužan je na prijedlog stranke o tome odlučiti dopunskim rješenjem.
      VSRH, II Rev 248/99 od 27.8.2002.
      **********************
      Drugostupanjski sud ne može donijeti dopunsku odluku ako niti prvostupanjski sud nije donio odluku o dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na kojeg stranka predlaže donošenje dopunske drugostupanjske odluke.
      VTS RH, Pž-1426/06 od 10.studenog 2009. (TS Zadar P-234/02 od 17.kolovoza 2005.)
      ************************
      Pravni lijek protiv rješenja drugostupanjskog suda je revizija neovisno o tome što je odlučujući o nekom pravnom pitanju on prvi donio odluku. I onda, naime, kad viši sud prvi odluči, odluka drugostupanjskog suda time nije postala odlukom prvostupanjskog suda.
      VSRH, Gž 6/94 od 25.1.1996.
      ***********************
      Rješenje prvostupanjskog suda protiv kojeg posebna žalba nije dopuštena ne postaje pravomoćno samim donošenjem jer se ono može pobijati žalbom, ali ne samostalnom, već onom podnesenom protiv konačne odluke.
      VSRH, Gzz 41/93 od 15.12.1993.
      ***********************
      Nedopuštena je samostalna žalba stranke protiv rješenja o preotvaranju glavne rasprave.
      Rješenje suda o upravljanju postupkom ne može se pobijati samostalnom žalbom, već onom protiv konačne odluke.
      Žalba nije dopuštena.
      Prema propisu članka 305. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03), vijeće može u tijeku vijećanja i glasanja odlučiti da se zaključena glavna rasprava ponovno otvori, ako je to potrebno radi dopune postupka ili razrješenja pojedinih važnih pitanja. Odluka o ponovnom otvaranju već zaključene rasprave, ovisi, dakle, isključivo o ocjeni vijeća, odnosno suca pojedinca, što je ovdje slučaj. Nakon donošenja odluke o glavnoj stvari, tj. nakon što je presuda već napisana i dostavljena strankama, nije moguće preotvoriti zaključenu raspravu, što prema podacima iz spisa, ovdje nije slučaj. Prema članku 378. stavak 2. ZPP-a, ako ovaj Zakon izričito određuje da posebna žalba nije dopuštena, a to su rješenja koja se odnose na rukovođenje postupkom, rješenje prvostupanjskog suda može se pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke.
      Rješenje suda prvog stupnja protiv kojega posebna žalba nije dopuštena, ne postaje pravomoćno samim donošenjem jer se ono može pobijati žalbom, ali ne samostalno, već onom podnesenom protiv konačne odluke.”
      VTS RH, Pž-5188/02 od 15. srpnja 2003.
      **************************
       
       
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Ne predmnijeva se da je osoba upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnine ujedno i njen posjednik.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1446/2008-2 od 11.3.2009.
       ***********************
      Tuženik koji je stvar posjedovao pa je posjed napustio nakon dostavljanja tužbe treba je o svome trošku predati tužitelju ako tužitelj nije tražio prodaju od pravog posjednika.
      Županijski sud u Zagrebu Gž 4738/2010-2 od 31.8.2010.
      **********************
      U sporu radi predaje stvari vlasniku u posjed, sud je dužan raspraviti prigovor posjednika o njegovom pravu na posjed, na temelju vlasništva stečenog dosjelošću, jer osnovanost takvog prigovora čini neosnovanim zahtjev na predaju u posjed.
      Županijski sud u Zlataru Gž 1648/2009-2 od 10.2.2010.
      ************************
      Pravo vlasništva stečeno na temelju rješenja suda o razvrgnuću suvlasničke zajednice nekretnina, stječe se u trenutku pravomoćnosti sudske odluke.
      Županijski sud u Varaždinu Gž 514/2008-2 od 12.5.2008.
      ********************
      Građevinska dozvola nije valjana osnova stjecanja stvarnih prava pa niti prava stvarne   služnosti.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 803/2007-2 od 19.2.2008.
      ********************
      Zaštitu od uznemiravanja može tražiti samo vlasnik posjednik stvari kojega treća    osoba uznemirava u izvršavanju njegovih vlasničkih prava na stvari.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 754/2011-2 od 28.9.2011.
      **********************
      Vlasnik koji kondemnatornom tužbom želi postići da osoba koja ga ometa u ostvarenju njegovih vlasničko pravnih ovlaštenja to prestane činiti u sudskom postupku mora dokazati svoje vlasništvo i konkretnu činjenicu uznemiravanja.
      Vlasnik nekretnine ne može osnovano zahtijevati zaštitu od uznemiravanja ako osoba za koju tvrdi da ga uznemirava u ostvarenju njegovih vlasničko pravnih ovlaštenja to čini na način da prodaje vlastitu nekretninu.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 7367/05 od 7.10.2008.
      ********************
      Pokretanje parnice ili bilo kojeg drugog sudskog postupka ne može se smatrati činom uznemiravanja vlasništva.
      Županijski sud u Šibeniku Gž 317/00 od 29.5.2000.
      *************************
      Kad je o valjanosti ugovora kao osnove stjecanja vlasništva pravomoćno odlučeno , sud nije ovlašten o tome ponovno raspravljati u parnici povodom tužbe zbog uznemiravanja vlasnika.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 9/2009-2 od 29.4.2009
      *************************
      Zahtijeva li vlasnik da mu posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu ti troškovi  ne budu naknađeni.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 835/2009-2 od 25.5.2011.
      *******************
      Osoba koja je upisana u zemljišnu knjigu kao vlasnik nekretnine, aktivno je legitimirana na podnošenje tužbe kojom traži zaštitu prava vlasništva od štetnih imisija, bez obzira što je predmetnu nekretninu pravnim poslom prenijela na treću osobu.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž.815/08-2 od 14.IV.2008.
      ***********************
      Pravo služnosti puta ne može se ukinuti ako postoji prikladniji prolaz preko nekretnina koje su u vlasništvu treće osobe, bez obzira na činjenicu što predmetna nekretnina u naravi predstavlja asfaltirani put koji koristi veći broj osoba.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 229/08-2 od 28.II.2008.
      **********************
      Tužitelj nije ovlašten podnijeti tužbu zbog uznemiravanja kojom traži uklanjanje bespravne gradnje, budući je isto predmet 
      upravnog postupka. 
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 809/06-2 od 05.IX.2006.
      ******************
      Vlasnik nekretnine ovlašten je podnijeti tužbu radi zaštite od uznemiravanja protiv svake osobe koja ga bespravno  uznemirava, a ne samo protiv osobe po čijem nalogu i u čiju korist je takvo uznemiravanje izvršeno.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž.3133/11-2 od 14. svibnja 2013.
      ******************
      Vlasnik nekretnine ima pravo tražiti zaštitu od uznemiravanja sadnjom čempresa po tuženiku na nekretnini koja 
      je u njegovom vlasništvu te istovremeno zatražiti odstranjenje tih čempresa s nekretnine uz istovremenu zabranu takvog daljnjeg uznemiravanja ali samo u razdoblju kada ti čempresi puštanjem 
      korijenja u njegovu nekretninu još nisu prirasli i postali dio njegove nekretnine. 
      Iz obrazloženja:
       „Valja tužitelje upozoriti bez obzira na okolnost što vlasničke tužbe, kakva je i tužba radi zaštite od uznemiravanja ne zastarijevaju, da su imali pravo zatražiti zaštitu od uznemiravanja sadnjom čempresa po tuženiku u njihovom pravu vlasništva i od tuženika istovremeno zatražiti odstranjenje, uklanjanje čempresa s nekretnine koja je u njihovom 
      vlasništvu uz istovremenu zabranu takvog daljnjeg uznemiravanja no samo u razdoblju kada predmetni čempresi još nisu puštanjem korijenja u njihovoj nekretnini prirasli i postali dio te njihove nekretnine dakle, prije nego što li su isti postali njihovo vlasništvo.“ 
      Županijski sud u Varaždinu, Gž.4084/11-2 od 11. prosinca 2012.
      ******************
      Ukoliko tužitelj traži zabranu «ispuštanja odnosno otjecanja otpadnih voda sa nekretnine tuženice na   njegovu nekretninu» tada se tužba 
      tužitelja temelji na odredbi čl. 167 ZV-a (actio negatoria), a to iz razloga što 
      tužitelj tužbenim zahtjevom traži zaštitu od uznemiravanja (uznemiravanje 
      može biti počinjeno određenim radnjama koje predstavljaju čin smetanja, odnosno radnjama koje predstavljaju štetne imisije).
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 768/05-2 od 23.V.2005.
      *********************
       
       
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Kad stranka s odvjetnikom koji je kao punomoćnik zastupa u parnici ugovori da će svoju obvezu iz ugovora o zastupanju ispuniti tek nakon što parnični troškovi budu naplaćeni od protustranke, takvu ugovornu odredbu treba tumačiti tako da je stranka svoju obvezu dužna ispuniti u razumnom roku.
      VS, Rev 418/07 od 30.5.2007
      ***********
      Sudska pristojba na odgovor na tužbu u smislu Tar.br. 1. Tarifa sudskih pristojbi – Zakona o sudskim pristojbama (NN br. 26/03 – pročišćeni tekst) plaća se uvijek, neovisno o tome je li pisani odgovor na tužbu dostavljen na poziv suda ili je usmeni odgovor na tužbu dan na zapisnik tijekom ročišta.
      Pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela VS (VI/07) Su IV g 46/2007-6 održanoj 11.6.2007.
      **********
      Kad su postojale pretpostavke za podnošenje mandatne tužbe, odvjetniku pripada naknada za sastavljanje te tužbe, iako tužbu nije tako nazvao niti je predložio izdavanje platnog naloga.Suprotno pravnom shvaćanju revidenta drugostupanjski sud je pravilno zaključio daje sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe tbr. 7 navedene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore jer je tužitelju neopravdano priznao nagradu u punom iznosu za sastavljanje tužbi u svim pravnim stvarima kod Trgovačkog suda u Z. Prema pravilnoj ocjeni drugostupanjskog suda, koju prihvaća i ovaj sud, tužitelj je svaki od tih podnesaka nazvao klasičnom tužbom, iako su te tužbe po svojoj pravnoj prirodi mandatne tužbe na izdavanje platnog naloga, na osnovi faktura i obračuna kamata, koji se također smatraju fakturom – računom. Točno je da tužitelj u navedenim tužbama nije predložio izdavanje platnog naloga, ali u smislu odredbe čl. 446. st. 1. ZPP platni nalog sud će izdati iako tužitelj u tužbi nije predložio izdavanje platnog naloga, ako je udovoljeno svim uvjetima za izdavanje platnog naloga. Budući da se tužbeni zahtjevi u svim navedenim pravnim stvarima odnose na dospjelu tražbinu u novcu, koju tražbinu tužitelj dokazuje samo računima i obračunom kamata, kao vjerodostojnim ispravama, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o mandatnim tužbama, a što je razvidno i iz samog sadržaja tužbi, kao i iz priloženih isprava.
      VSRH, Rev 2125/98, 26.08.2000.
      **********
      Nakon stupanja na snagu Pravilnika o visini iznosa i načina isplate naknade za skrbnika, odvjetnik koji je postavljen za skrbnika za poseban slučaj (posebnog skrbnika) ima pravo na naknadu koja se određuje u skladu s Odvjetničkom tarifom.
      ŽS u Varaždinu, Gž 1225/06 od 11.5.2006.
      ***********
      Kad su postojale pretpostavke za podnošenje mandatne tužbe, odvjetniku pripada naknada za sastavljanje te tužbe, iako tužbu nije tako nazvao, niti je predložio izdavanje platnog naloga.
      VS, Rev 2125/98 od 26.8.2000.
      **********
      Stranka – korisnik besplatne pravne pomoći, koja uspije u parnici, ima pravo na dosudu troškova za poduzete radnje zastupanja po odvjetniku – pružatelju pravne pomoći unatoč tome što navedeni izdatak (trošak zastupanja) nije imala tijekom postupka, i to kako s osnova nagrade tako i s osnova stvarnih izdataka u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2752/12-2, od 18. IV. 2013.
      ************
      Svaki obični formalni suparničar samostalna je stranka u postupku. Zato odlukom o troškovima postupka sud mora odlučiti o troškovima koje mora naknaditi protivna stranka svakom od tih suparničara zasebno, ili koje svaki od tih suparničara mora zasebno naknaditi protivnoj stranci. Sud ne može rješenjem o troškovima postupka obvezati protivnu stranku da svim tim suparničarima naknadi jednu ukupnu svotu troškova postupka.
      VTSRH, Pž 4035/06 od 23.8.2006.
      ***********
      Okolnost što je stranka oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi ne oslobađa je obveze da svom protivniku srazmjerno njegovom uspjehu u parnici nadoknadi troškove postupka, uključujući i sudske pristojbe.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 866/2010-2 od 24.2.2011.
      ***********
      Kad jedna stranka u cijelosti izgubi parnicu, sud nije ovlašten odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove neovisno o tome koje je materijalnopravne odredbe primijenio.
      VS, Rev 643/08 od 28.4.2009.
      *************
      Kod obračuna visine troškova zastupanja mjerodavna je vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt 245/2011-2 od 21.12.2011.
      **************
      Kod djelomičnog uspjeha stranaka u parnici sud pri odlučivanju o naknadi parničnih troškova mora voditi računa o uspjehu kako tužitelja, tako i tuženika.
      VS, Rev 609/01 od 22.5.2001.
      *************
      Kad je tuženik neosnovano osporavao osnovu tužbenog zahtjeva, zbog čega je tužitelj predujmio određene parnične troškove, tužitelju treba te troškove priznati u cijelosti, bez obzira na to što je njegov tužbeni zahtjev samo djelomično prihvaćen.
      VS, Rev 1140/06 od 10.10.2007.
      ************
      Svaka stranka, a ne samo tužitelj, može djelomično uspjeti u parnici.
      VS, Rev 200/01 od 6.9.2001.
      **********
      Kad sud u cijelosti prihvati i tužiteljev tužbeni zahtjev i tuženikov prigovor istaknut radi prebijanja njegova protupotraživanja, svaka od stranaka u cijelosti je uspjela sa svojim zahtjevom, bez obzira na to što je nakon prebijanja međusobnih tražbina stranaka sud naložio tuženiku plaćanje samo dijela iznosa koji je tužitelj zahtijevao.
      VS, Rev 34/02 od 24.4.2002.
      *************
      Kad je u postupku predmet odlučivanja bio zahtjev za uzdržavanje o kojem nije odlučivano u okviru statusnog spora, već je isti predstavljao obiteljski spor o uzdržavanju, ne primjenjuje se odredba čl. 272. Obiteljskog zakona glede troška postupka, nego se na temelju odredbe čl. 264. Obiteljskog zakona primjenjuje odredba čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku.
      ŽS u Varaždinu, Gž 1645/05 od 29.9.2005.
      *************
      O zahtjevu radi prebijanja sud odlučuje u izreci presude, pa presuda i u tom dijelu stječe svojstvo pravomoćnosti i proizvodi pravne učinke, pa je stoga i kod odlučivanja o troškovima postupka u parnici u kojoj je istaknut navedeni zahtjev, prilikom utvrđivanja ukupnog uspjeha stranaka u parnici potrebno uzeti u obzir i vrijednost tuženikovog zahtjeva radi prebijanja, i uspjeh stranaka glede tog zahtjeva.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž 76/2009-2 od 19.2.2009.
      ************
      Kad jedna stranka u postupku ne uspije s 25% svojeg zahtjeva ili prigovora, u tom slučaju nije riječ o razmjerno neznatnom neuspjehu u parnici.
      ŽS u Koprivnici, Gž 428/02 od 27.6.2002.
      ***********
      Stranci koja u cijelosti uspije u parnici, protivna stranka dužna je naknadi parnične troškove, ali ne i umješač na njezinoj strani, pa čak ni onda kad ima položaj jedinstvenog suparničara.
      VS, Rev 2552/99 od 4.2.2003.
      ***********
      Kada su ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, sud nije ovlašten odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 643/2008-2 od 28.4.2009.
      ************
      Ukoliko tužbeni zahtjev sadrži novčani i nenovčani zahtjev, a protutužba nenovčani zahtjev, time da je prihvaćen samo nenovčani tužbeni zahtjev dok je protutužbeni zahtjev odbijen, tada svaka stranka snosi svoje troškove, iz razloga što nije moguće utvrditi točno određeni postotak uspjeha stranaka u postupku.
      „Naime, prvostupanjski sud je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a obvezao tužitelja na naknadu razmjernog dijela troškova postupka tuženoj u iznosu od 240,63 kn, utvrdivši uspjeh stranaka u ovoj parnici u odnosu na naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi, a imajući u vidu i činjenicu da je tužitelj tijekom postupka postavio zahtjev za isplatu najamnine a tužena protutužbeni zahtjev. Način na koji je prvostupanjski sud utvrdio uspjeh stranaka u ovoj parnici ovaj sud smatra pogrešnim, budući da tužbeni zahtjev tužitelja sadrži i novčani i nenovčani zahtjev, a protutužba tužene sadrži isključivo nenovčani zahtjev, zbog čega uspjeh stranaka u ovoj parnici nije moguće utvrditi u točno određenom postotku, kako je to učinio prvostupanjski sud. Kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično prihvaćen (nenovčani zahtjev), dok je tužitelj odbijen s novčanim zahtjevom, a protutužbeni zahtjev tužene je u cijelosti odbijen, ovaj sud smatra opravdanim obzirom na djelomični uspjeh stranaka u ovoj parnici, da svaka stranka snosi svoje troškove u smislu odredbe čl. 154.st.2.ZPP-a.”
      Županijski sud u Varaždinu, 15 Gž.824/10-2 od 6. rujna 2010.
      ***************
      Kad je sud djelomično prihvatio zahtjev tužbe i u cijelosti protutužbeni zahtjev, a parnični je trošak zatražio samo protutužitelj, sud će odlučiti o njegovu zahtjevu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.
      ŽS u Zagrebu, Gž 7814/01 od 23.10.2001.
      ************
      Kod djelomičnog uspjeha u parnici valja uzeti u obzir uspjeh obje stranke u postupku.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1389/2009-2 od 15.9.2011.
      ***************
      Kad su stranke djelomično uspjele u sporu, prilikom određivanja razmjer­nog dijela parničnih troškova sud treba voditi računa ne samo o visini od­bijenog odnosno prihvaćenog tužbenog zahtjeva, već i o osnovu tužbenog zahtjeva.
      “Ako stranka djelomično uspije u parnici sud može s obzirom na po­stignuti uspjeh odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjerni dio troškova (čl. 154. st. 2. ZPP). Kod parcijalnog uspjeha stranaka u postupku (čl. 154. st. 2. ZPP) potrebno je pri­likom određivanja troškova postupka izraze “djelomični uspjeh” i “razmjer­ni dio troškova” ocijenjivati ne samo kvantitativno već d kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog odnosno od­bijenog dijela tužbenog zahtjeva i stoga u slučaju kad je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti, a zbog čega je izvršeno vještačenje za koje je tužitelj prethodno snosio troškove, tužitelju će se priznati takvi troškovi u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa.”
      PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3325/90 od 14. siječnja 1992.
      *************
      Sud svoju odluku o troškovima postupka mora detaljno obrazložiti, te voditi računa i o tome da je i druga strana djelomično uspjela u sporu. Stoga je sud dužan i drugoj strani priznati razmjerni dio troškova i dobivene iznose prebiti, a razliku dosuditi onoj stranci koja je s većim dijelom uspjela.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 6750/02 od 12.10.2005.
      *************
      Kad jedna od stranaka u postupku ne uspije u svojem zahtjevu sa 6,45% riječ je o razmjerno neznatnom neuspjehu u parnici koji opravdava dosuđivanje cijelog troška toj stranci.
      ŽS u Koprivnici, Gž 547/03 od 24.4.2003.
      *************
      Kad tužitelj povuče tužbu, sud ne može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.
      VS, Rev x 77/08 od 12.11.2008.
      ***********
      O zahtjevu radi prebijanja sud odlučuje u izreci presude, pa presuda i u tom dijelu stječe svojstvo pravomoćnosti i proizvodi pravne učinke, te je stoga i pri odlučivanju o troškovima postupka u parnici u kojoj je istaknut navedeni zahtjev prilikom utvrđivanja ukupnog uspjeha stranaka u parnici potrebno uzeti u obzir i vrijednost tuženikova zahtjeva radi prebijanja i uspjeh stranaka glede tog zahtjeva.
      ŽS u Bjelovaru, Gž 76/2009-2 od 19.2.2009.
      *************
      Parnicu je izgubila stranka čija j tužba odbačena zbog litispendencije.
      ŽS u Zagrebu, Gž 302/00 od 15.2.2000.
      ***********
      Kada jedna stranka u postupku ne uspije sa 25 % svojeg zahtjeva ili prigovora, u tom slučaju ne radi se o razmjerno neznatnom neuspjehu u parnici.
      Tuženik se nadalje žali na odluku o trošku.
      Tužitelj je u parnici uspio u 75 %, a sud prvog stupnja je odluku o trošku donio na temelju čl. 154. st. 3. ZPP-a dosudivši tužitelju u cijelosti trošak, smatrajući očigledno, iako to nije obrazloženo, da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva. Međutim, prema mišljenju ovoga suda, ukoliko stranka u 25 % ne uspije u parnici, tada se ne radi o razmjerno neznatnom neuspjehu, pa je opravdano primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a. 
      ŽS u Koprivnici, Gž.428/02-2, od 27. lipnja 2002. godine
      ***************
      Kod djelomičnog uspjeha stranaka u parnici sud mora kod odlučiva­nja o naknadi parničnih troškova voditi računa o uspjehu kako tuži­telja tako i tuženika.
      “Drugostupanjski je sud pobijanim rješenjem obvezao prvo i trećetuženika da tužiteljicama solidarno naknade parnične troškove u iznosu od 50.153,76 kn uz obrazloženje da parnični troškovi tužiteljica iznose 69.658,00 kn, a da su one u parni­ci uspjele u 72% dijela, pa da im pripada pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 72% od ukupnog iznosa troškova, a što iznosi 50.153,76 kn.
      Osnovano prvotuženik u reviziji ističe da je prilikom odlučivanja o troškovima postupka trebalo uzeti u obzir i njegove parnične troškove razmjerno njegovom uspjehu u parnici.
      Naime, prema odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, dalje ZPP), ako stranka djelomično uspije u par­nici sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjerni dio troškova. Osnovano revident ističe u reviziji da se njegovi troškovi zastupanja odvjetnika smatraju po­trebnim (čl. 155. st. 1. ZPP).
      Uzevši u obzir ukupne troškove tužiteljica potrebne za vođenje parnice (69.658,00 kn) kao i ukupne troškove prvotuženika potrebne za vođenje parnice (65.760,00 kn), te uspjeh tužiteljica u parnici (54%), kao i uspjeh prvotuženika u par­nici (46%), tužiteljicama pripada naknada parničnih troškova prema prvotuženiku u iznosu od 7.366,00 kn.
      Stoga je valjalo djelomičnim prihvaćanjem revizije djelomično preinačiti nižestupanjska rješenja tako da se prvotuženik obvezuje solidarno sa trećetuženikom tužiteljicama naknaditi parnične troškove u iznosu od 7.366,00 kn (čl. 395. st. 1. u svezi čl. 400. st. 4. ZPP).”
      Vs, Rev 609/01 od 22. 05. 2001.
      *************
      Suparničari u postupku u kojem ih zastupa jedan punomoćnik odvjetnik imaju pravo na naknadu parničnih troškova prema uspjehu u parnici ali ne u punom iznosu za svakog od njih već se takvim strankama dosuđuje parnični trošak u jednom iznosu uzimajući u obzir i kriterije iz Tarifnog broja 36. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
      „Nesporna ječinjenica da se na tužiteljskoj strani nalaze dvije osobe koje zastupa isti odvjetnik u svojstvu punomoćnika. Činjenica je da je tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu uvažen i stoga je sud postupio pravilno kada je tužiteljima dosudio parnični trošak jer takva mogućnost postoji u čl. 154. st. 3. ZPP-a. U tom dijelu nema spora već je prema žalbi tužitelja sporno pitanje da li je sud trebao dosuditi tužiteljima parnični trošak u jednom iznosu, kako je to pobijanom odlukom o parničnim troškovima učinjeno, ili je svakom od tužitelja prema njegovom uspjehu u parnici trebalo dosuditi parnični trošak u punom iznosu bez obzira na to što jedan odvjetnik u svojstvu punomoćnika zastupa obje stranke. Po ocjeni ovog suda drugog stupnja žalba tužitelja nije osnovana dok je osporena odluka o parničnim troškovima pravilna. Doduše sud se je u obrazloženju te odluke pozvao na čl. 154. st. 1. ZPP-a umjesto na st. 3. tog zakonskog članka s obzirom na razloge te odluke, ali takav propust, na koji ne ukazuje niti žalba tužitelja, ne može biti ocijenjen kao relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka. Odredbe Zakona o parničnom postupku ne sadrže propis o takvoj procesnoj situaciji vezano uz zahtjev za naknadu parničnih troškova pa je odgovor na ovo sporno pitanje potrebno potražiti u Odvjetničkoj tarifi obzirom načinjenicu da punomoćnik odvjetnik zastupa tužitelje. Tarifni broj 36. Odvjetničke tarife predviđa da kada odvjetnik u istom postupku zastupa više osoba pripada mu pravo na povišenje tarifnih stavaka za drugu i svaku slijedeću osobu za tamo predviđeni postotak u odnosu na konkretan trošak na koji ta stranka ima vezano za to zastupanje. Prema tome, po ocjeni ovoga suda tužitelji nemaju pravo na naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u punom iznosu za svakog od njih, već tužitelji imaju pravo na naknadu troškova zastupanja prema kriterijima iz Tarifnog broja 36. Odvjetničke tarife, koji regulira situaciju kada više osoba u sudskom postupku zastupa jedan isti punomoćnik odvjetnik.”
      ŽS u Koprivnici,Gž.135/07-2 od 25. siječnja 2007. Godine
      ************
      Obračun visine naknade troškova postupka vrši se u skladu s važećom vrijednosti predmeta spora prema pojedinim fazama postupka.
      «Obračun visine naknade troškova postupka treba izvršiti u skladu s važećom vrijednosti predmeta spora (dalje: VPS) u pojedinim fazama postupka, a naknadu troškova u pojedinoj fazi treba priznati u omjeru konačnog uspjeha u sporu prema VPS u pojedinoj fazi postupka. Na taj način tužitelju treba priznati vrijednost boda prema VPS kako je
      utuženo (VPS=48.337,60 kn), sve do dana 24.11.2002. g., kada je snižena VPS. Menutim, tužiteljev uspjeh u sporu, kada se stavi u odnos sa VPS u toj fazi postupka iznosi oko 1/3, tako da izračun ukupnih troškova postupka na pravilan način, po fazama postupka u svojoj konačnici ide na teret tužitelja (za prvu fazu postupka tužitelj po tom kriteriju ostvaruje pravo na iznos od 2.971,00 kn, a tuženik od 1.291,60 kn, u drugoj fazi postupka tužitelj ostvaruje pravo na trošak od 1.439,60 kn, a tuženik od 645,80 kn – tužitelj je u odnosu na prvu fazu postupka uspio u omjeru od oko 1/3, a u drugoj fazi u omjeru oko 2/3, gledajući na odnos konačnog presuđenja prema drugostupanjskoj preinačujućoj presudi) tako da nakon konačnog obračuna troškova po takovom kriteriju tužitelju pripada manja naknada troškova od one koju mu je dosudio prvostupanjski sud.»
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 149/03-2 od 25. veljače 2003.
      *********
      O zahtjevu radi prebijanja sud odlučuje izrijekom presude, pa presuda i u tom dijelu stječe svojstvo pravomoćnosti i proizvodi pravne učinke, pa je stoga i kod odlučivanja o troškovima postupka u parnici u kojoj je istaknut navedeni zahtjev, pri utvrđivanju ukupnog uspjeha stranaka u parnici potrebno uzeti u obzir i vrijednost tuženikovog zahtjeva radi prebijanja i uspjeh stranaka glede tog zahtjeva.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-76/09-2 od 19. II. 2009. godine.
      ***********
      Stranka koja je bila oslobođena plaćanja sudskih pristojbi nema pravo od protivne strane tražiti naknadu parničnog troška za sudsku pristojbu na presudu.
      ŽS u Zagrebu, Gž 551/99 od 8.6.1999.
      ***********
      Sudska pristojba na pisani odgovor na tužbu plaća se u slučaju kad se odgovor na tužbu podnese na poziv sudu pod prijetnjom donošenja presude zbog ogluhe (čl. 284. st. 1. i 331.b Zakona o parničnom postupku (NN br. 117/03).
      Pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VS, Jpzg 38/07 od 11.6.2007.
      **********
      Punomoćnik odvjetnik koji svoju stranku u postupku zastupa besplatno, pa ta stranka prema njemu nema obvezu koja za stranku proizlazi iz Odvjetničke tarife u ovakvom odnosu, nema pravo na nagradu za zastupanje od protivne stranke niti u slučaju kada zastupana stranka u postupku uspije s zahtjevom jer se ovdje ne radi o parničnim troškovima na čiju naknadu ima pravo tako zastupana stranka.
      Tužiteljici je na ime parničnog troška priznao nagradu za rad odvjetnika koji ju je zastupao sukladno Odvjetničkoj tarifi. Ovakav pravni stav prvostupanjskog suda i s tim u svezi utvrđeno činjenično stanje međutim, ne može se prihvatiti.
      Tužiteljici je rješenjem Hrvatske odvjetničke komore od 1. ožujka 2006. godine imenovan odvjetnik koji će ju zastupati bez prava na nagradu i to u osobi K. V. odvjetnice u K. Dakle, punomoćnik u osobi odvjetnika koji je zastupao tužiteljicu prema naprijed navedenom rješenju nema pravo od stranke tražiti nagradu za zastupanje niti je ovlašten od te stranke naplaćivati nagradu već ima pravo samo na naknadu stvarnih troškova nastalih u zastupanju. Tužiteljica je zatražila po svom punomoćniku trošak koji se sastoji isključivo od nagrade za zastupanje i troškova vezanih uz zastupanje dok nije tražila neki stvarni trošak kojeg bi njezin punomoćnik u ovom postupku imao. Prema odredbi čl. 151. ZPP-a parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka koji obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika. Dakle, po ocjeni ovoga suda da bi netko mogao tražiti određene parnične troškove potrebno je da se radi o izdacima koji su učinjeni tijekom postupka pa dakle, pravo na nagradu za zastupanje odvjetnika stranka ima pravo samo ukoliko je te troškove podmirila svom odvjetniku ili ih je bila dužna podmiriti. U konkretnom slučaju nedvojbeno je da tužiteljica nije imala niti će imati troškove vezane uz isplatu nagrade za rad odvjetnika jer je temeljem rješenja Hrvatske odvjetničke komore njoj imenovan punomoćnik u osobi odvjetnika koji prema tom rješenju prema tužiteljici nema pravo tražiti nagradu za zastupanje. Kada je jedna stranka tijekom postupka zbog činjenice da je rješenjem nadležnog tijela dobila besplatnog punomoćnika koji od nje nema pravo naplatiti troškove nagrada i druge troškove u vezi zastupanja taj punomoćnik troškove koji bi se sastojali od njegove nagrade za zastupanje ne može u tom postupku naplatiti od suprotne stranke jer parnični trošak čine samo oni izdaci koje je stranka koja je bila zastupana po odvjetniku imala tijekom ili u povodu postupka. Kako tužiteljica nije imala takvih troškova to ih ona ne može zatražiti od suprotne strane niti to može učiniti njezin punomoćnik.”
      ŽS u Koprivnici,Gž.1632/06-2 od 14. srpnja 2006. godine
      ************
      Trošak sastava odštetnog zahtjeva predstavlja izdatak učinjen u povodu postupka ukoliko je postupak povodom podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku prethodio parničnom postupku.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 762/09-2 od 10.VIII.2009.
      *************
      Kad je stranci Hrvatska odvjetnička komora imenovala odvjetnika koji će je zastupati bez prava na nagradu, ta stranka ne može od druge strane potraživati troškove zastupanja po odvjetniku čak i kada uspije u postupku.
      ŽS u Koprivnici, Gž 1632/06 od 14.7.2006.
      *************
      Ovrhovoditelj ima pravo na troškove koji se odnose na dostavljanje dopisa katastru i HZMO-u, kao i za troškove izdavanja posjedovnih listova, budući su isti potrebni za pripremu ovršnog prijedloga.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 689/09-2 od 08.VI.2009.
      ************
      Smatra se nepotrebnim troškom postupka razmatranje i pregled spisa, nakon što je tuženici dostavljena tužba sa postojećim prilozima, sa pozivom na odgovor na tužbu.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 125/09-2 od 21. IV.2009.
      ************
      Kada u sjedištu suda postoje odvjetnici koje je stranka mogla angažirati za zastupanje u predmetu kod tog suda, trošak prijevoza iz sjedišta odvjetnika stranke u sjedište suda nije trošak koji je bio potreban za vođenje parnice i taj trošak druga parnična strana nije dužna naknaditi.
      Odlučujući o parničnom trošku kojeg je tužitelj dužan naknaditi II-tuženoj u odnosu na koju je tužbeni zahtjev odbijen sud prvog stupnja osim troškova zastupanja II-tuženoj priznaje kao nužni trošak prijevozni trošak punomoćnice II-tužene na relaciji Bjelovar-Đurđevac u iznosu od 312,00 kn.,
      Osnovano tužiteljica u žalbi tvrdi da se taj trošak nije mogao dosuditi II-tuženoj kao nužni trošak u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a kojeg je tužitelj dužan naknaditi tuženoj temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je općepoznata činjenica da u sjedištu suda pred kojim se vodio postupak postoje odvjetnici zbog čega je II-tuženica mogla angažirati jednog od tih odvjetnika pa kada je angažirala izvan sjedišta suda tada taj trošak nije nužni trošak koji je bio potreban radi vođenje parnice.
      ŽS u Koprivnici, Gž.53/04-2 od 26. veljače 2004.g.
      ************
      Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika kao punomoćnika čiju visinu utvrđuje sud u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i nije bilo mjesta financijskom vještačenju radi ocjene da li odvjetniku pripada pravo na puni iznos nagrade ili pak 50 %, odnosno 25 % u parnici za isplatu nagrade, s time da zastara teče za svaku izvršenu uslugu od dana kada je poduzeta, samo pod pretpostavkom da nisu drugačije ugovoreni rokovi plaćanja.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-529/07-2, od 19. travnja 2007.godine.
      ************
      Porez na dodanu vrijednost za usluge odvjetnika kao punomoćnika dio je parničnih troškova.
      VS, Rev 573/06 od 20.6.2007.
      *********
      Odštetni zahtjev predstavlja trošak koji je potreban u smislu odredbe čl. 155. Zakona o parničnom postupku.
      „Neosnovano je stajalište tuženika prema kojem sastavljanje odštetnog zahtjeva nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe pa slijedom toga ne predstavlja ni trošak potreban u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Naime, iako je točno da podnošenje odštetnog zahtjeva osiguratelju nije procesna pretpostavka utuženja neke štete, to međutim predstavlja radnju uz koju odredba čl. 1103. ZOO-a veže dospijeće pravične novčane naknade, dakle početak zatezne kamate, zbog čega se sastavljanje takvog odštetnog zahtjeva osnovano tretira izdatkom u povodu postupka sukladno odredbi čl. 151. st. 1. ZPP-a.”
      Županijski sud u Varaždinu, 10 Gž.30/11-2 od 7. ožujka 2011.
      *************
      Pri odlučivanju o naknadi troškova postupka sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili svrhoviti za vođenje parnice, a ne one troškove koji su bili svrhoviti za pojedinu parničnu stranku.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 7622/05 od 19.12.2007.
      ***********
      Postupak određivanja ovrhe na temelju vjerodostojne isprave po javnom bilježniku te nastavni postupak pred parničnim sudom koji se vodi kao povodom prigovora protiv platnog naloga, predstavlja jedan jedinstveni postupak u pogledu prava na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika pa stoga, kada vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 1.000,00 kuna, stranci za cijeli taj postupak pripada pravo na trošak u visini jedne jednokratne naknade iz Tbr.7.t.8. Odvjetničke tarife a ne zasebno na trošak određivanja ovrhe i zasebno na trošak parnice.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2960/2013-2, od 8. XII. 2014. godine
      ***********
      Pri odlučivanju o naknadi troškova postupka sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili svrhoviti za vođenje parnice, a ne one koji su bili svrhoviti za pojedinu parničnu stranku.
      VTSRH, Pž 7622/05 od 19.12.2007.
      ************
      Sud će kao opravdan trošak potreban za vođenje parnice priznati trošak naknade prijevoza odvjetniku samo ako u sjedištu suda nema odvjetnika koji bi stranku mogao zastupati pred tim sudom.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3770/04 od 12.9.2007.
      ************
      Pri odlučivanju o tome koji će se troškovi stranci nadoknaditi sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Stoga sud, kada je tužitelj pokrenuo više postupaka, može odmjeriti trošak kao da je pokrenuo jedan postupak, ako je sva potraživanja mogao obuhvatiti istom tužbom (prijedlogom za izvršenje).
      “Vjerovnik je istoga dana prvostupanjskom sudu podnio prijedlog za izvršenje temeljem vjerodostojne isprave u spisima Iv­-6973/93, Iv-6974/93, Iv-6975/93, Iv-6976/93, Iv-6977/93, Iv­-6978/93 i Iv-6979/93. Ukupno vjerovnikovo potraživanje u svih 7 predmeta iznosi 9.563,46 kn. U svih 7 predmeta prvostupanjski je sud vjerovniku priznao ukupan trošak od 1.202,25 kn.
      Vjerovnik je doista mogao sve ove zahtjeve obuhvatiti jednim prijedlogom za izvršenje na temelju vjerodostojne isprave, u kojem bi slučaju vjerovniku pripadalo i to:
      1. Sudska pristojba na ukupno potraživanje od 9.563,46 kn po Tbr. 1/2 i 2/6 sudskih pristojbi 104 boda puta 1,5 kn = 156,00 kn.
      2. Za sastav prijedloga za po Tbr. 11/1 Odvjetničke tarife 25 bodova puta 8,00 kn = 200,00 kn.
      3. Za jedan izvid pravomoćnosti po Tbr. 32, 5 bodova 8,00 kn = 40,00 kn, ukupno 396,00 kn.
      Prema odredbi čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a u vezi s odredbom čl. 14. Zakona o izvršnom postupku (oba preuzeta – NN, 53/91 i 91/92), pri odlučivanju o tome koji će se troškovi stranci nadoknaditi sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja postupka. Po ocjeni ovoga žalbenog suda, tužitelju doista nisu bili potrebni troškovi za 7 odvojenih postupaka, već samo troškovi koje bi vjerovnik imao da je svoj navedeni ukupni zahtjev ostvario u jednom postupku, a taj trošak iznosi 396,00 kn.
      Kako su žalbe dužnika u svih 7 predmeta istodobno pristigle na rješavanje ovom sudu, bilo je moguće provjeriti ove navode žalitelja, a kako se vjerovnik nepotrebno izložio većim troškovima, to mu je valjalo priznati samo potreban trošak, koji iznosi 1/3 od iskazanih troškova (396,00 kn : 1.202,25 kn).
      VTS RH, Pž-3431/94 od 8. studenoga 1994.
      ************
      Vrijednost predmeta spora utvrđena prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama mjerodavna je samo za visinu sudskih pristojbi, a ne i za visinu nagrde i naknade za rad odvjetnika.
      ŽS u Bjelovaru, Gž 1448/00 od 9.11.2000.
      *************
      Sud potrebne troškove određuje (i) prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Međutim, ako tom tarifom nije propisana nagrada odvjetniku za poduzimanje određene parnične radnje, sud ne može odmjeriti trošak za tu parničnu radnju neovisno od toga je li ona bila potrebna za vođenje postupka.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3699/06 od 10.4.2007. 
      ***********
      Vrijednost predmeta spora utvrđena prema odredbama Zakona o sud­skim pristojbama, mjerodavna je samo za visinu sudskih pristojbi, a ne i za visinu nagrade i naknade za rad odvjetnika.
      “U pravu je I-tužena da se kao vrijednost predmeta spora u sporovima radi utvrđivanja i osporavanja očinstva uzima iznos od 10.000,00 kuna, ali pogrešno smatra da je ta vrijednost spora mjerodavna i za visinu nagrade njezinog punomoćnika odvjetnika i pogrešno smatra da za svaku radnju zastupanja njezinom punomoćniku pripada pravo na naknadu u iznosu od 400,00 kuna, a ne 150,00 kuna koliko je odmjerio sud prvog stupnja.
      Ovo zbog toga, što vrijednost predmeta spora utvrđena čl. 29. Zakona o sud­skim pristojbama (“Narodne novine”, broj 74/95 i 57/96) predstavlja vrijednost prema kojoj se naplaćuju sudske pristojbe (čl. 21. istog Zakona), dok je tarifom broj 7 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika vrijednost predmeta spora mjerodavna za utvrđivanje nagrade odvjetnika za zastupanje, pa istim tarifnim brojem je propisano da odvjetnik ima pravo u sporovima za utvrđivanje ili osporavanje očinstva na 15 bodova, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja i I-tuženoj pravilno odmjerio parnične troškove. ”
      ŽS Bjelovar, Gž 1448/00, 09.11.2000.
      **********
      Stranka bez obzira na uspjeh u parnici, nema pravo na naknadu putnog troška punomoćnika, ako u sjedištu suda pred kojim se vodi parnica djeluje nekoliko odvjetnika.
      ŽS u Vukovaru, Gž 1169/02 od 9.9.2002.
      *********
      Za ocjenu o tome jesu li troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku bili potrebni za vođenje parnice nije odlučno može li stranka s obzirom na svoju veličinu, organizaciju i broj zaposlenih angažirati vlastite zaposlenike, pravnike, za zastupanje u sporovima, nego je li pojedina parnična radnja po svom sadržaju bila nužna za potrebe određenog sudskog postupka.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3759/12 od 24.8.2012. (TS Zagreb P-2556/11 od 5.3.2012.)
      **********
      Trošak zastupanja stranke na ročištu zakazanom radi objave presude parnični je trošak.
      VS, Revr 580/05 od 14.12.2007.
      ***********
      Pravo stranke da imenuje punomoćnika u parnici ne može se isključiti niti ograničiti, time da takvo pravo ne ovisi o stručnim (pravnim) kvalifikacijama stranke.
      „Kod toga se ističe da ovaj sud ne može prihvatiti pravilnim stajalište prvostupanjskog suda koji, polazeći od činjenice da su tužitelji odvjetnici i suvlasnici Zajedničkog odvjetničkog ureda, pa da imaju realnu mogućnost u postupku pred sudom zastupati sami sebe, zaključuje da nije bilo potrebno da tužitelje (u ovršnom postupku i u ovoj parnici) zastupa odvjetnik, te da su tuženici nastali troškovi koji nisu bili potrebni u vođenju ove parnice, kod čega se poziva na odredbu čl. 155. st. 2. ZPP-a, navodeći da prema toj odredbi sud priznaje stranci samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, te na odredbu čl. 151. st.2. ZPP-a, navodeći da se stranci u svakom slučaju ne moraju priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, kojim zakon priznaje pravo na nagradu, jer se i takvi troškovi procjenjuju uz kontrolni kriterij „potrebnosti” troškova sadržanom u odredbi čl. 155. ZPP-a. Naime, prvostupanjski sud svoje stajalište ne razmatra povezano s odredbom čl. 89. st. 1. ZPP-a, prema kojoj stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika, kod čega pravo stranke da sama poduzima radnje u postupku ne znači i dužnost da tako postupa, pa može imenovati punomoćnika – osobu koja u ime stranke i za njen račun, u granicama dobivenih ovlaštenja, poduzima procesne radnje kao da ih poduzima sama stranka (odredbom čl. 89. a ZPP-a određeno je da stranku kao punomoćnik može zastupati samo odvjetnik ako zakonom nije drugačije određeno. Pravo stranke da imenuje punomoćnika u parnici (u okvirima odredbe čl. 89.a ZPP-a) ne može se niti isključiti niti ograničiti (kao što to čini prvostupanjski sud) i to pravo ne ovisi o stručnim (pravnim) kvalifikacijama stranke, pa tako niti o činjenici da su tužitelji i sami odvjetnici (jer i oni kao parnične stranke, temeljem citiranih odredbi, imaju pravo da radnje u postupku poduzimaju preko punomoćnika – odvjetnika).”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž.4500/11-2 od 26. siječnja 2012.
      **********
      Izjave stranaka dane na ročištu za glavnu raspravu da ostaju kod dotadašnjih navoda te prilaganje u spis ili razmjena međusobnih pisanih podnesaka ne predstavlja raspravljanje o glavnoj stvari. Zbog toga stranka koja uspije u sporu, za zastupanje odvjetnika na tom ročištu ne može osnovano potraživati naknadu troška kao da se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari.
      VTS RH, Pž-259/09 od 16.studenoga 2009. (TS Rijeka P-1218/08 od 2.prosinca 2008.)
      **********
      Neovisno o tome je li pojedina radnja odvjetnika bila potrebna radi vođenja parnice, sud stranci koju je zastupao odvjetnik može kao trošak nagrade odvjetniku priznati samo onu odvjetničku radnju za koju je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika propisano da odvjetniku pripada nagrada.
      Odvjetnik nema pravo na trošak sastava obrazloženog podneska u ovršnom postupku.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 7319/06 od 30.1.2007.
      **********
      Kad sud odbije tužbeni zahtjev zbog zastare sporne tražbine, on ne čini povredu odredaba parničnog postupka time što odbije izvesti dokaze predložene radi utvrđivanja visine te tražbine.
      VS, Rev 612/07 od 19.9.2007.
      ***********
      Neovisno o tome je li pojedina radnja odvjetnika bila potrebna radi vođenja parnice, sud će prema stranci koju je zastupao odvjetnik kao trošak nagrade odvjetnika priznati samo onu radnju za koju je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika propisano da odvjetniku pripada nagrada. Odvjetnik nema pravo na trošak sastava obrazloženog podneska u ovršnom postupku.
      VTSRH Pž 7319/2006-3
      *******************
      Za ocjenu o tome jesu li troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku bili potrebni za vođenje parnice nije odlučno može li stranka s obzirom na svoju veličinu, organizaciju i broj zaposlenih angažirati vlastite zaposlenike, pravnike, za zastupanje u sporovima, nego je li pojedina parnična radnja po svom sadržaju bila nužna za potrebe određenog sudskog postupka.
      VTS RH, Pž-3759/12 od 24.kolovoza 2012. (TS Zagreb P-2556/11 od 5.ožujka 2012.)
      ************
      Stranka nema pravo na naknadu troškova prijevoza vlastitim osobnim automobilom ako iz zahtjeva za naknadu tog troška ne proizlaze razlozi zbog kojih nije koristila prijevoz sredstvima javnog prometa, odnosno razlozi zbog kojih je bilo neophodno da koristi svoje osobno vozilo.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-66/10-2, od 1. IV. 2010
      *************
      Stranka, kojoj je osigurano besplatno pružanje pravne pomoći, nema pravo od protivne stranke tražiti naknadu parničnog troška za zastupanje odvjetnika.
      Osnovano tuženik – protutužitelj pobija presudu u dijelu odluke o trošku. Prema odredbi čl. 151 st. 1 ZPP parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Budući daje tužiteljici, rješenjem Hrvatske odvjetničke komore, od 02. kolovoza 1995. godine (čl. 21 Zakona o odvjetništvu – “Narodne novine”, broj br. 9/94 i čl. 73 st. 1 t. 7 Statuta Hrvatske odvjetničke komore – “Narodne novine”, broj 25/95 i 92/99), u ovom predmetu osigurano besplatno zastupanje kao socijalno ugroženoj osobi, to tužiteljica nije imala izdataka za vođenje ove parnice. Stoga i ne postoji trošak naknade kojeg bi osnovano potraživala.
      Prema tome, odlučujući o parničnom trošku, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak.
      ŽS Zagreb, Gž 10631/98, 03.07.2000.
      *************
      Porez na dodanu vrijednost za usluge odvjetnika kao punomoćnika dio je parničnih troškova.
      VS, Rev 573/06 od 20.6.2007.
      ***********
      Ukoliko je odvjetnik stranka u postupku, isti nema pravo na naknadu troškova postupka temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
      „Neosnovano tužitelj pobija i odluku o troškovima parničnog postupka jer i po ocjeni ovoga suda tužitelj, koji je odvjetničko društvo, nema u ovom sporu pravo na naknadu troškova temeljem odvjetničke tarife radi vlastitoga zastupanja, jer nikome nije naplatno takvu uslugu izvršio. ZPP u čl. 151. st. 2. u vezi odredbi Odvjetničke tarife i Zakon o odvjetništvu ne predviđaju pravo na naknadu troškova odvjetniku za zastupanje u vlastitoj stvari, dok isto tako tužitelj nema pravo niti na naknadu troškova pristojbi koje nije specificirao, jer je takav zahtjev nepotpun u smislu primjene odredbe čl. 164. st. 2. ZPP.”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž.1747/13-2 od 03. listopada 2013.
      ************
      Trošak koji je nastao u ovršnom postupku kod javnog bilježnika, ukoliko je rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, smatra se parničnim troškom.
      „Sud prvog stupnja nije pravilno postupio kad je o trošku ovrhe zasebno odlučio uz glavnični iznos, jer je i o tom trošku treba odlučiti jedinstvenom odlukom za cjelokupni trošak postupka. Naime, prvostupanjski sud je bez ikakvog temelja izdvojio taj trošak, te o njemu odlučivao uz glavnični iznos (usvajajući ili odbijajući) jer je predmetni postupak započeo kao ovršni postupak (na temelju vjerodostojne isprave), te je povodom prijedloga tada ovrhovoditelja, a sada tužitelja i donijeto spomenuto rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 1.098,26 kn. Budući je postupak ovrhe započet u nadležnosti javnog bilježnika povodom prigovora ovršenika nastavljen donošenjem rješenja br. Ovrv./09 toga suda od 23. srpnja 2009.g., kojim je stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi te su u tom dijelu ukinute provedene radnje te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, dakle, kao parnični postupak, i trošak nastao u ovrsi kod javnog bilježnika također treba smatrati dijelom cjelokupnog troška parničnog postupka.”
      Županijski sud u Varaždinu, 14 Gž.1675/11-2 od 21. ožujka 2011.
      **********
      Troškove postupka osiguranja dokaza stranka može ostvariti kao dio parničnog troška pa ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude.
      VS, Rev 25/06 od 8.3.2007.
      **********
      Sporno je, je li ovršenik dužan ovrhovoditelju naknaditi troškove ovršnog prijedloga i trošak podneska kojim je povučen dio prijedloga za ovrhu koji se odnosi na glavnicu i zatražena naknada troška ovršnog postupka.
      Iz rezultata postupka proizlazi da je ovrhovoditelj dana 8. siječnja 1999. godine, podnio prijedlog radi naplate svog potraživanja u iznosu od 3,662.567,58 kn po računu br. 68/98 od 9. studenoga 1998. godine i iznosa od 3,269.676,02 kn po računu br. 77/98 od 23. studenoga 1998. godine (ukupno radi naplate 6,932.240,60 kn), te da je ovršenik te račune platio 24. veljače 1999. godine.
      Također iz rezultata postupka proizlazi da je ovrhovoditelj 4. ožujka 1999. godine, svojim podneskom izvijestio sud da je ovršenik podmirio glavnicu, te da stoga povlači dio prijedloga za ovrhu koji se odnosi na glavnicu i zatezne kamate, a ostao kod zahtjeva za naplatu prouzročenog troška ovršnog postupka, te ujedno zatražio da mu se obistini trošak tog podneska.
      S obzirom na naprijed navedena činjenična utvrđenja pravilno je ovrhovoditelju dosuđen trošak ovršnog prijedloga i trošak podneska kojim je povukao prijedlog za ovrhu glavnice i kamata.
      Međutim, nižestupanjski sudovi se pogrešno pozivaju na odredbu čl. 155. i 154. st. 1. ZPP-a kada ovrhovoditelju dosuđuju trošak.
      Naime, ovdje temeljem čl. 19. Ovršnog zakona (“Narodne novine”, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05) treba primijeniti odredbu čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99) prema kojoj odredbi je tužitelj koji povuče tužbu dužan protivnoj stranci naknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje uslijedilo odmah nakon udovoljenju zahtjevu od tuženika kada je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove postupka.
      Sada važećom odredbom čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03) dodatno je preciziran taj stavak tako da izričito stoji da će tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja.
      Pogrešno se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti poziva na odredbu čl. 157. ZPP-a tvrdeći da ovršenik nije dao povoda tužbi, odnosno podnošenju ovršnog prijedloga, te da bi stoga njemu ovrhovoditelj trebao naknaditi parnični trošak.
      Naime, nakon što je ovrhovoditelj 8. siječnja 1999. godine, podnio ovršni prijedlog za prisilnu naplatu svog potraživanja po računima br. 68/98 od 9. studenoga 1998. i br. 77/98 od 23. studenoga 1998. godine, ovršenik je platio te račune i baš 24. veljače 1999. godine. Stoga je ovršenik dao povoda podnošenju ovršnog prijedloga jer nije bio platio dužni iznos po spomenutim računima, pa je ovrhovoditelj temeljem računa kao vjerodostojne isprave bio ovlašten zatražiti ovrhu, a što je i učinio podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (čl. 28. Ovršnog zakona).
      Odgovarajućom pak primjenom odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a ovršenik je dužan ovrhovoditelju naknaditi trošak ovršnog prijedloga i podneska kojim je povučen prijedlog za ovrhu glede glavnice i kamata, jer je povukao prijedlog za ovrhu odmah nakon što je udovoljeno zahtjevu (plaćeni utuženi računi).
      Radi naprijed navedenog zahtjev za zaštitu zakonitosti je temeljem čl. 393., a u svezi s čl. 408. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/02, 112/99), a koji se ovdje primjenjuju na temelju čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 117/03) odbijen kao u izreci.
      VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE – Broj: Gzz 4/06-2
      *************
      Kad tužitelj povuče tužbu umješač na strani tuženika ima pravo na naknadu parničnih troškova pod istim uvjetima kao i tuženik.
      Županijski sud u Zagrebu Gž 892/2010-2 od 9.2.2010.
      *************
      Tužitelj koji je povukao tužbu zbog toga što više nema pravnog interesa za vođenje postupka, zbog utjecaja drugih sudskih postupaka vođenih između istih stranaka, dužan je protivnoj stranci naknaditi njegove nužne parnične troškove u tom postupku.
      „Nije u pravu tužitelj kada smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 158. st. 1. ZPP-a kada je naložio tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.
      Prema odredbičl. 158. st. 1. ZPP-a tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove ali ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja troškove postupka dužan je tužitelju nadoknaditi tuženik. U konkretnom slučaju iz podneska tužitelja kojim je on povukao tužbu nije vidljivo da je tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu već da tužitelj zbog nekih drugih sudskih postupaka koji su vođeni između istih stranaka više nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je on na drugi način došao u posjed predmetnih nekretnina. Po ocjeni ovog suda za primjenu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a u dijelu koji govori o naknadi troškova tuženika tužitelju potrebno je da tuženik udovolji zahtjevu tužitelja dobrovoljno a ne na način da je zbog nekih drugih sudskih postupaka tužitelj izgubio pravni interes vođenja ovog postupka. Zbog toga je pravilno prvostupanjski sud temeljem citiranog zakonskog propisa naložio tužitelju platež troškova tuženiku jer je tužitelj povukao tužbu a tuženik tijekom postupka nije dobrovoljno udovoljio zahtjevu tužitelja.”
      ŽS u Koprivnici, Gž.1275/06-2 od 25. svibnja 2006. godine
      ***********
      Kad je tužitelj povukao tužbu odmah nakon što mu je treća osoba kao jedan od solidarnih dužnika ispunila tražbinu u cijelosti, a tužitelj je svoje potraživanje ostvarivao protiv tuženika također kao solidarnog dužnika, pripada mu pravo da potražuje troškove parničnog postupka neovisno o tome što povlačenje tužbe nije uslijedilo nakon ispunjenja obveze od strane tuženika.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 744/2010-2 od 13.10.2010.
      **********
      Ako se parnični postupci razdvoje pa u jednom od razdvojenih postupaka tužitelj povuče tužbu, sud je dužan povodom tuženikova prijedloga odlučiti o troškovima postupka neovisno o tome što se postupci u drugim sporovima još vode.
      VTSRH, Pž 4896/05 od 6.9.2005.
      ***********
      Ako je tužiteljica povukla tužbu zbog toga što je udovoljeno njenom zahtjevu u drugom postupku koji je vodila protiv drugog tuženika, tada ista nema pravo na naknadu troškova tog postupka.
      „Stajalište žalbe tužiteljice nije prihvatljivo, jer se po ocjeni ovoga suda, povlačenje njezine tužbe utemeljene na odredbi čl. 216. OBZ-a, a podnijete protiv njezinog djeda i bake radi utvrđivanja obveze uzdržavanja, glede odluke o trošku postupka, ne može ocjenjivati kroz rezultate istovjetnog postupka uzdržavanja protiv njezinog oca J.S. u drugom predmetu toga suda (br. P./10). Predmetni postupak protiv ovdje tuženih zaseban je postupak te odluka o troškovima tog postupka ovisi isključivo o rezultatima raspravljanja upravo u tom postupku i u odnosu na predmetne tuženike, a ne o rezultatima raspravljanja u drugom postupku i u odnosu na drugu stranku, odnosno oca žaliteljice, to bez obzira što je predmet spora i u jednom i drugom postupku obveza uzdržavanja prema žaliteljici kao mlljt. potomku tuženih u oba predmeta. Stoga, protivno žalbi nije prvostupanjski sud odlučio o troškovima utemeljeno na restriktivnom i uskom tumačenju odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a u konkretnom slučaju, jer je to tumačenje pravilno, budući je posljedica upravo rezultata provedenog predmetnog dokaznog postupka, odnosno posljedice povlačenja tužbe žaliteljice u odnosu na upravo tuženike kao stranke ovog postupka. U konkretnom slučaju odlučan dio odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a kojim je propisano da je tužitelj koji povuče tužbu dužan protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, to stoga što se predmetni slučaj ne može podvesti pod drugi dio iste odredbe u kojem postoji suprotna obveza, a to je obveza tuženika da naknadi tužitelju trošak, ali kada je povlačenje tužbe posljedica udovoljenja zahtjevu tužitelja, upravo iz navedenih razloga. U predmetnom postupku povlačenje tužbe jest posljedica udovoljenja zahtjevu, ali ne tuženika u postupku, već oca žaliteljice u drugom postupku, radi čega je žaliteljica u predmetnom slučaju, a što je rizik svakog tužitelja kod podnošenja tužbe, upravo utemeljeno na citiranom prvom dijelu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a, pravilno odbijena sa zahtjevom za naknadu troška postupka od strane tuženika.”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž.2308/11-2 od 12. travnja 2011.
      ***********
      Odvjetnik koji je zastupao tuženika nad kojim je otvoren postupak likvidacije i čije je brisanje (tuženika) upisano u registru trgovačkog suda, nakon upisa brisanja tuženika, ne može osnovano zatražiti naknadu troškova postupka zbog povlačenja tužbe tužitelja, pozivom na odredbu čl. 158 st. 1. ZPP-a.
      ŽS u Rijeci, Gž 2329/01 od 17.4.2002.
      ***********
      Kad tužitelj povuče tužbu, sud ne može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 77/2008-2 od 12.11.2008.
      *********
      Povodom zahtjeva stranke za naknadu parničnog troška u slučaju djelomičnog povlačenja tužbe, sud je ovlašten u rješenju izreći da će o tome odlučiti u konačnoj odluci.
      ŽS u Rijeci, Gž 2516/00 od 24.4.2002.
      **********
      Za primjenu odredbe čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku nije bitno je li parnica počela teći, nego da je tužba povučena odmah nakon što je tuženik učinio ono što je tužbenim zahtjevom traženo.
      ŽS u Zagrebu, Gž 6305/01 od 11.12.2001.
      ***********
      Razlozi zbog kojih je tužitelj povukao tužbu od odlučnog su značaja samo u odnosu na odluku o parničnim troškovima.
      „Motivi zbog kojih tužitelj povlači tužbu nisu procesnopravno relevantni, ali u odnosu na (eventualnu) odluku o parničnim troškovima, razlog zbog kojeg tužitelj jednostranom parničnom radnjom odustaje od traženja da sud u konkretnoj parnici odluči o osnovanosti njegova tužbenog zahtjeva (povlači tužbu), ukazuje se od odlučnog značaja. Stoga se samo općenitom tvrdnjom da to čini jer je tuženik udovoljio njegovom zahtjevu, tužitelj izlaže procesnom riziku da tuženik pristane na povlačenje tužbe, ali i da temeljem odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a, zatraži (i ostvari), naknadu parničnog troška od tužitelja (što je tuženik u ovoj parnici i učinio). Naime, prema ocjeni ovog suda, svoju tvrdnju da je tužbu povukao, jer je tuženik udovoljio njegovom zahtjevu, tužitelj niti u žalbi ničim nije konkretizirao i argumentirao (kada je, na koji način i u kojem iznosu tuženik eventualno udovoljio njegovom zahtjevu/novčanoj tražbini), te potkrijepio odgovarajućim dokazima (parnica se vodi između dvije pravne osobe, pa bi udovoljavanje zahtjevu tužitelja svakako pratila relevantna knjigovodstvena dokumentacija). Stoga je prvostupanjski sud, ocijenivši da je tužitelj koji je povukao tužbu dužan protivnoj stranci (tuženiku), nadoknaditi parnične troškove, na pravilan način primijenio odredbu čl. 158. st. 1. ZPP-a.”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž.2413/13-2 od 09. siječnja 2014.
      **********
      Ako se parnični postupci razdvoje, pa u jednom od razdvojenih postupaka tužitelj povuče tužbu, sud je dužan povodom tuženikova prijedloga odlučiti o troškovima tog postupka neovisno o tome što se postupci u drugim sporovima još vode.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 4896/05 od 6.9.2005.
      **********
      Kad tužitelj smanji tužbeni zahtjev, tuženik ima pravo na naknadu parničnog troška u visini povučenog dijela u smislu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a .
      ŽS u Zagrebu, Gž 8126/01 od 17.6.2002.
      **********
      Tužitelj koji je povukao tužbu zbog toga što više nema pravnog interesa za vođenje postupka, zbog utjecaja drugih sudskih postupaka vođenih između istih stranaka, dužan je protivnoj stranci naknaditi njegove nužne parnične troškove u tom postupku.
      „Nije u pravu tužitelj kada smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 158. st. 1. ZPP-a kada je naložio tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.
      Prema odredbičl. 158. st. 1. ZPP-a tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove ali ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja troškove postupka dužan je tužitelju nadoknaditi tuženik. U konkretnom slučaju iz podneska tužitelja kojim je on povukao tužbu nije vidljivo da je tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu već da tužitelj zbog nekih drugih sudskih postupaka koji su vođeni između istih stranaka više nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je on na drugi način došao u posjed predmetnih nekretnina. Po ocjeni ovog suda za primjenu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a u dijelu koji govori o naknadi troškova tuženika tužitelju potrebno je da tuženik udovolji zahtjevu tužitelja dobrovoljno a ne na način da je zbog nekih drugih sudskih postupaka tužitelj izgubio pravni interes vođenja ovog postupka. Zbog toga je pravilno prvostupanjski sud temeljem citiranog zakonskog propisa naložio tužitelju platež troškova tuženiku jer je tužitelj povukao tužbu a tuženik tijekom postupka nije dobrovoljno udovoljio zahtjevu tužitelja.”
      ŽS u Koprivnici,Gž.1275/06-2 od 25. svibnja 2006. godine.
      ***********
      Kad tužitelj umjesto prvobitno označenog tuženika kao tuženika označi drugu osobu (čl. 192. st. 1. ZPP-a), tada se na troškove postupka glede prvobitno označenog tuženika primjenjuju odredbe čl. 158. st. 1. u vezi s čl. 193. st. 2. ZPP-a, bez obzira na to je li sud prvog stupnja formalno donio rješenje o povlačenju tužbe u odnosu na njega ili nije.
      ŽS u Rijeci, Gž 1782/03 od 2.7.2003.
      **********
      Kada tužitelj u tužbi označi vrijednost predmeta spora, pa u odnosu na jednog od više tuženika povuče tužbu, taj tuženik ima pravo zahtijevati trošak postupka od tužitelja temeljem naznačene vrijednosti predmeta spora.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 4609/02 od 11.5.2004.
      **********
      Kad je tužitelj povukao tužbu u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon što je ovrha obustavljena jer je ovršni sud uvažio ovršenikovu žalbu protiv rješenja o ovrsi, ne radi se o povlačenju tužbe nakon udovoljenja tuženika tužbenom zahtjevu.
      VTS RH, Pž-5099/10 od 23.studenog 2010. (TS Dubrovnik P-510/09 od 14.lipnja 2010.)
      ***********
      Tužitelj koji nakon mirovanja postupka nije zahtijevao nastavak postupanja, te se ispune pretpostavke za povlačenje tužbe, dužan je naknaditi tuženiku troškove postupka.
      ŽS u Varaždinu, Gž 1568/05 od 21.9.2005.
      ***********
      Tužitelj koji povuče tužbu, a da nije udovoljeno tužbenom zahtjevu, dužan je tuženiku naknaditi parnične troškove.
      U ovoj pravnoj stvari tužba se smatra povučenom – postupak se obustavlja.
      Nalaže se tužitelju da I. i Ii.-tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.013,00kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
      Protiv navedenog rješenja u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka pravovremeno podnose žalbu tužitelj iz razloga odredbe članka 353. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku na osnovanost odluke o trošku nakon povlačenja tužbe, koja je suprotna odredbi članka 158. stavak 1. istoga Zakona. Predlaže da se rješenje, koje se pobija žalbom u preinači na način da se tužitelju dosudi trošak u iznosu od 1.006,00kn. Traži trošak žalbe u iznosu od 1.525,00kn.
      Žalba tužitelja nije osnovana.
      Sud prvog stupnja nakon što su I. i II.-tuženik dali odgovor na tužbu, tužitelj bez obrazloženja povlači tužbu a I. i II.-tuženik pismenim podneskom ne protive se povlačenje ali traže trošak odgovora na tužbu i za pismeni podnesak u iznosu od 2.013,00kn koji se dosuđuje I. i II.-tuženiku i nalaže isplata tužitelju.
      Po ocjeni ovoga suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da I. i II.-tuženik po odredbi članka 158. stavak 1. ZPP-a nisu dali povoda tužbi, jer tužitelj nakon pismenoga odgovora I. i II.-tuženika na tužbu od 31. kolovoza 2006., u prilogu dokazi o isplatama, tužitelj pismenim podneskom od 06. listopada 2006. povlači tužbu, a ne daje razloge povlačenja, pa je dužan je I. i II.-tuženiku naknaditi troškove koji su potrebni I nužni po odredbi članka 155. ZPP-a, a nastali povodom tužbe – trošak odgovora na tužbu i trošak pismenog očitovanja da se ne protive povlačenju, uz dosudu prouzročenih troškova, koji se dosuđuje u visini nagrade za pismene radnje punomoćnika odvjetnika I. i II.-tuženika , a određen je u skladu Tbr. 36 točka 1. odvjetničke tarife -Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, što iznosi s obzirom na vrijednost predmeta spora 2.013,00kn i nalaže isplatu troškova tužitelju.”
      Županijski sud u Vukovaru, broj: Gž-119/07- 2 od 1. veljače 2007.
      **********
      Kad je tužitelj povukao tužbu u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon što je ovrha obustavljena jer je ovršni sud uvažio ovršenikovu žalbu protiv rješenja o ovrsi, ne radi se o povlačenju tužbe nakon udovoljenja tuženika tužbenom zahtjevu.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 5099/10 od 23.11.2010. (TS Dubrovnik P-510/09 od 14.6.2010.)
      **********
      Tužitelj koji je povukao tužbu zbog toga što više nema pravnog interes za vođenje postupka, zbog utjecaja drugih sudskih postupaka vođenih između istih stranaka, dužan je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove u tom postupku.
      ŽS u Koprivnici, Gž 1275/06 od 25.5.2007.
      *********
      Kad je propisano da prijeboj tražbine mora odobriti Hrvatska narodna banka, tražbine ne prestaju danom njihova susreta već danom odobrenja Hrvatske narodne banke. Zato ako tužitelj povuče tužbu odmah nakon što je Hrvatska narodna banka odobrila prijeboj, tuženik mu je dužan naknaditi parnične troškove.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt 56/2003-2 od 21.9.2005.
      **********
      Kad tužitelj povuče tužbu, sud ne može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.
      VS, Rev x 77/2008 od 12.11.2008.
      *********
      Sud može samo fizičku osobu kao stranku osloboditi od plaćanja sudskih pristojbi.
      ŽS u Bjelovaru, Gž 1813/00 od 5.10.2000.
      **********
      Prijedlog za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi može se smatrati nepotpunim samo ako mu nije priložena potvrda o imovnom stanju iz čl. 14. Zakona o sudskim pristojbama, a ne i ako stranka nije dala izjavu o svom imovnom stanju i imovnom stanju svog supružnika, već to uz druge pretpostavke može biti razlog za odbijanje prijedloga.
      ŽS u Bjelovaru, Gž 2271/00 od 30.11.2000.
      *********
      Stranka ne može biti oslobođena obveze da svom protivniku naknadi parnični trošak.
      ŽS u Zagrebu, Gž 909/00 od 13.6.2000.; Gž 11913/99 od 13.6.2000.
      ********
      Prijedlog za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi može se smatrati nepotpunim samo ako mu nije priložena potvrda o imovnom stanju iz čl. 14. Zakona o sudskim pristojbama, a ne i ako stranka nije dala izjavu o svom imovnom stanju i imovnom stanju svog supružnika, već to može biti uz druge pretpostavke razlog za odbijanje prijedloga.
      ŽS u Bjelovaru, Gž 2271/00 od 30.11.2000.
      ********
      Općina nije tijelo državne vlasti, već jedinica lokalne samouprave i nije oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi u smislu čl. 16. Zakona o sudskim pristojbama.
      ŽS u Bjelovaru, Gž 1435/00 od 27.7.2000.
      *********
      Osoba odnosno tijelo s javnim ovlastima nije oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u sporu za isplatu dividende protiv trgovačkog društva čiji je dioničar jer takav zahtjev ne proizlazi iz njezinih javnih ovlasti niti je s njima u vezi.
      VTS RH, Pž-5844/10 od 2.ožujka 2011. (TS Zagreb P-3170/09 od 29.siječnja 2010.)
      ************
      Kad stranka predloži da je se oslobodi plaćanja troškova postupka te da joj sud odredi punomoćnika, sud nije ovlašten prije donošenja odluke o tim prijedlozima stranke zakazivati ročište te zbog nepristupanja stranke tom ročištu ocijeniti da je došlo do povlačenja tužbe, budući da su se ponovno ostvarile pretpostavke za mirovanje postupka.
      VS, Rev 8/03 od 3.3.2004.
      ************
      Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći odlučivanje o oslobođenju od plaćanja sudskih pristojbi stavljeno je u nadležnost nadležnom uredu kod kojeg se pokreće postupak za odobravanje pravne pomoći podnošenjem zahtjeva.
      U tom smislu izmijenjen je i čl. 172. Zakona o parničnom postupku (čl. 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku /„Narodne novine” broj 25/13 – ZIDZPP/13, a koja odredba se, sukladno čl. 102. ZIDZPP/13, primjenjuje i na postupke pokrenute prije stupanja na snagu ZIDZPP/13).
      Kratki tekst odluke
      Rješenjem prvostupanjskog suda odbačen je zahtjev tuženika za oslobođenje od obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku. Županijski sud u Zagrebu potvrđuje pobijano rješenje suda prvog stupnja.
      „ Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog tuženika za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi zbog toga što sud nije ovlašten odlučivati o oslobođenju stranke od obveze plaćanja sudskih pristojbi, već je stranka dužna istodobno s podnošenjem pismena sudu dostaviti rješenje upravnog tijela kojim mu je odobrena besplatna pravna pomoć u vidu oslobođenja obveze plaćanja sudskih pristojbi ili dokaz da je do dana podnošenja pismena na koje se plaća pristojba, podnio zahtjev za pružanje besplatne pravne pomoći.
      Pobijana je prvostupanjska odluka, nadalje, donesena pravilnom primjenom odredbe članka 172. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., dalje u tekstu: ZPP) gdje je propisano kako se pravo na oslobađanje od plaćanja troškova postupka i pravo na stručnu pravnu pomoć ostvaruje na način i uz uvjete propisane posebnim propisom, kojim se određuje besplatna pravna pomoć. Na ovaj je način, odredbom članka 22. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine” broj 25/13., dalje u tekstu: ZIDZPP/13) izmijenjen članak 172. ZPP koji je predviđao mogućnost da sud oslobodi od plaćanja sudskih pristojbi stranku, uz uvjete propisane Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine” broj 74/95., 57/96., 137/02., 125/11., 112/12., dalje u tekstu: ZSP).
      Odredbom članka 102. ZIZPP/13 koje su preostale nakon redakcijskog pročišćavanja Zakona o parničnom postupku je propisano, u članku 102. stavak 2. tog Zakona kako se odredba članka 22. ZIDZPP/13 primjenjuje na postupke pokrenute prije stupanja na snagu ZIDZPP/13.
      Dakle, neosnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava kojeg ističe tuženik navodeći kako je ovršni prijedlog podnesen 2010. godine te se na podneseni zahtjev za oslobođenje od obveze plaćanja sudskih pristojbi primjenjuje ZPP koji se primjenjivao u trenutku podnošenja ovršnog prijedloga.
      S obzirom na navedeno, nakon stupanja na snagu Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći („Narodne novine” broj: 62/08., 44/11., 81/11., dalje u tekstu ZBPP) se odredbe članka 172. ZPP primjenjuju samo u skladu sa odredbama tog Zakona.
      Zbog toga je prvostupanjski sud pravilno odbacio prijedlog tuženika budući da je, prema odredbama ZBPP, odlučivanje o oslobođenju od plaćanja sudskih pristojbi stavljeno u nadležnost nadležnom uredu kod kojeg se pokreće postupak za odobravanje pravne pomoći podnošenjem zahtjeva, s time što je odredbom članka
      2. stavak 5. ZBPP, izrijekom određeno da njegove odredbe, u pogledu oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, imaju prednost u primjeni pred odredbama drugih posebnih propisa kojima se uređuju ta pitanja, a odredbom članka 53. stavak 1. ZBPP („Narodne novine” broj: 143/13.) je propisano da će se postupci za odobravanje pravne pomoći pokrenuti prije stupanja na snagu ovoga Zakona dovršiti prema odredbama ZBPP. “
      Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj Gž-5882/13-3 od 10. ožujka 2015.
      ************
      Za ocjenu osnovanosti zahtjeva za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi relevantno je ukupno (stvarno) imovinsko stanje stranke u trenutku odlučivanja o prijedlogu, a ne ono koje je postojalo u trenutku podnošenja zahtjeva.
      VTS RH, Pž-1409/10 od 25.siječnja 2011. (TS Zagreb p-58/09 od 26.siječnja 2010.)
       
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Upis suvlasništva na određenom fizičkom dijelu katastarske čestice nije dopušten jer se suvlasništvo upisuje u zemljišnu knjigu samo u idealnim dijelovima u odnosu na cijelu katastarsku česticu.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 817/2009 od 15.1.2010.
      **********************
      Jedna katastarska čestica ne može biti sastavni dio druge katastarske čestice.
      Županijski sud u Varaždinu Gž 598/2007-2 od 28.2.2008.
      **********************
      Nekretnina koja je ucrtana na katastarskom planu, a nije formirana u pisanom dijelu katastarskog operata, te kao takva ne postoji u katastru zemljišta niti u zemljišnim knjigama, ne može biti objektom prava vlasništva.
      ŽS Vž Gž 399/2008-2 
      **************************
      Promjena upisane površine nekretnine koja nije utemeljena na prijavnom listu tijela nadležnog za katastar o istoj promjeni u katastru zemljišta ne može se provesti u zemljišnim knjigama.
      Županijski sud u Splitu Gž 5485/2005 od 28.8.2006.
      **********************
      Kada se tužbeni zahtjev odnosi na nekretninu, mora biti tako određen (čl. 186. ZPP), da sadrži podatke o nekretnini kako je ona označena u zemljišnoj knjizi.
      Županijski sud Bjelovar Gž 87/00 od 27.1.2000.
      ****************
      Dioba nekretnina ne može se provesti dok nije izvršena parcelacija.
      Županijski sud u Varaždinu Gž 1151/2007-3 od 1.4.2008.
      **********************
      Oznake katastarskih čestica u zemljišnoj knjizi moraju biti sukladne s njihovim oznakama u katastru zemljišta i katastarskim planovima, i moraju biti navedeni katastarski brojevi čestica i njihova površina prema katastru, kao i druge građevine koje trajno leže na zemljištu, jer je takvo označavanje bitno za stjecanje stvarnih prava temeljem upisa u zemljišne knjige, dok je označavanje izgrađenosti zemljišta, a posebno naziva zgrade (ili njene funkcije) nebitno za utvrđenje činjenica vezanih uz ostvarenje posjedovne zaštite.
      ŽS Vž Gž 116/2007-2
      *******************
      Ukoliko predmet prodaje nije bila cijela nekretnina već samo fizički određeni dio te nekretnine (polovica zemljišnoknjižne čestice –u naravi vinograda), u tom slučaju u parnici, koju je tužitelj – kupac pokrenuo protiv prodavatelja radi izdanja tabularne isprave podobne za uknjižbu prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, da bi se postavio zahtjev kojem bi sud mogao udovoljiti potrebno je prethodno izvršiti cijepanje sporne zemljišnoknjižne čestice prema dimenzijama koje su doista i kupljene, jer se tabularna isprava ne može izdati za dio neke čestice, već samo za neku konkretnu česticu određenu njenim katastarskim brojem, nazivom i površinom.
      Gž-182/09-2 od 26. III. 2009.
      ********************
      Kada se radi o nekretninama koje se tek trebaju formirati u postupku osnivanja nove zemljišnje knjige za odrenenu katastarsku općinu, tada se prigovori na površinu i oblik nekretnine koje se izlažu na javni uvid u postupku osnivanja nove katastarske općine podnose Povjerenstvu Državne geodetske uprave, a tek nakon što se sastave svi zemljišno-knjižni ulošci i donese odluka od strane ministra nadležnog za poslove pravosuna o danu otvaranja zemljišne knjige za katastarsku općinu o kojoj se radi, tada se prigovori podnose zemljišno-knjižnom povjerenstvu odnosno sudu.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 191/09-2 od 09.III.2009.
      ***********************
      Plomba nije zemljišnoknjižni upis u smislu odredbe čl. 30. Zakona o zemljišnim knjigama.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 320/2010 od 10.1.2011.
      ***********************
      Plomba nije zemljišnoknjižni upis u smislu odredbe čl. 30. Zakona o zemljišnim knjigama.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 320/2010 od 10.1.2011.
      *********************
      Za provedbu upisa prava zakupa i prvokupa na posebnom dijelu nekretnine, posebni dio nekretnine mora biti upisan u zemljišnim knjigama.
      Županijski sud u Splitu Gžp 397/2010 od 29.10.2010.
      ************************
      Upis u zemljišne knjige na temelju presude protiv tuženika koji nisu uknjiženi kao vlasnici, zemljišnoknjižni sud dopustit će ako je u izreci presude utvrđeno da se radi o isključivim nasljednicima odnosno o svim pravnim sljednicima knjižnog prednika u svim drugim slučajevima nužno je uz prijedlog za upis i presudu dostaviti knjižne isprave koje dokazuju slijed od knjižnog prednika do tuženika.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 523/2011 od 21.6.2011.
      ***************************
      Zabilježba spora ne može se provesti jedino ako se upis zahtijeva protiv onoga koji je u vrijeme podnošenja zahtjeva za upis upisan kao nositelj knjižnog prava glede kojeg se zahtijeva upis ili bude istovremeno uknjižen ili predbilježen.
      Županijski sud u Splitu Gž 6677/2007 od 28.3.2008.
      ************************
      Zabilježba spora imapravni učinak da pravomoćna presuda donesena u povodu tužbe djeluje i protiv onih koji su stekli knjižna prava pošto je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu.
      Županijski sud u Šibeniku Gž 595/2010-2 od 29.3.2010.
      *************************
      Kad se uknjižba zahtijeva na temelju presude, zemljišnoknjižni sud nije ovlašten o knjižnom predniku ispitivati jesu li tuženici nasljednici upisanih osoba.
       Županijski sud u Splitu Gžzk 587/2009 od 11.11.2009.
      *********************
      Tužitelj iz spora o pravu vlasništva na nekretnini može tražiti zabilježbu spora iako tuženik u zemljišnim knjigama nije upisan kao vlasnik nekretnine, ako uz prijedlog za zabilježbu priloži ispravu koja je podobna za upis takvoga tuženikovog prava.
      Županijski sud u Virovitici Gž 312/2010-2 od 11.11.2010.
      *********************
      Prema pravnom pravilu iz paragrafa 21. biv. Zakona o zeljišnim knjigama, koje se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (“Narodne novine”, broj 71/91), upisi su dopušteni jedino protiv onoga, koji je u vrijeme podnesene molbe u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik zemljišta ili imalac prava, u pogledu kojega ima da se čini upis, ili koji bude bar u isto doba kao takav uknjižen ili predbilježen. Ako pravni prednik osobe koja zahtijeva upis nije upisan kao nositelj knjižnog prava na koga se odnosi zahtjev za upis, zemljišnoknjižni sud će, u skladu s načelom legaliteta, odbiti zahtjev za uknjižbu jer njezina provedba ne bi bila u skladu sa zemljišnoknjižnim stanjem (pravno pravilo iz paragrafa 104. st. 1. toč. 1. Zakona o zemljišnim knjigama). Budući da u konkrentom slučaju nije kao vlasnik predmetne nekretnine upisana osoba u odnosu na koju se traži uknjižba, već je upisana treća osoba, zatražena uknjižba prava vlasništva nije mogla biti provedena s obzirom na citirano pravno pravilo iz paragrafa 21. Zakona o zemljišnim knjigama, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog za uknjižbu.” Napomena: Sada vidi članak 40. Zakona o zemljišnim knjigama (“Narodne novine”, broj 91/96).
      Županijski sud u Splitu ŽS St Gž 1666/1996
      ************************
      Predlagatelj upisa je prijedlogu priložio javnu ispravu – pravomoćnu presudu u kojoj je protustranka označena kao „Novogradnja“ d.d. u stečaju D., dok je nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja GP „Novogradnja“ D., pa kako predlagatelj prijedlogu nije priložio elaborat o pretvorbi društvenog poduzeća GP „Novogradnja“ D. iz kojeg bi proizlazilo da su predmetne nekretnine unesene u društveni kapital te pravne osobe u postupku pretvorbe, ne može se dopustiti upis nekretnina koje se u zemljišnoj knjizi vode kao društveno vlasništvo s pravom korištenja GP „Novogradnja“ D. u korist predlagatelja.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-43/07-2, od 22. ožujka 2007.
      *********************
      Kad se uknjižba prava vlasništva predlaže na manjem suvlasničkom dijelu od onoga na kojemu je protivnik upisa uknjižen u zemljišnoj knjizi, okolnost što su zajednički nazivnici suvlasničkih omjera u zemljišnoj knjizi i tabularnoj ispravi različito označeni nije razlog za odbijanje zemljišnoknjižnog prijedloga.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 388/2011 od 24.6.2011.
      *************************
      Isprava na temelju koje se traži upis u zemljišnoj knjizi uz oblik propisan za njezinu valjanost, mora sadržavati i pravni temelj za upis koji se traži.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž 893/00 od 27.4.2000.
      ************************
      Neće se dopustiti upis prava u zemljišne knjige ako iz tabularne isprave nije vidljiva pravna osnova stjecanja.
      Županijski sud u Splitu Gž 4277/2006 od 27.2.2007.
      *************************
      Rješenje o pravu na socijalnu skrb kojim se određuje zabilježba tražbine na nekretninama predloženika nije isprava podobna za upis zabilježbe tražbine. Ono može biti temelj za osiguranje tražbine, ali ne i za izravni zemljišnoknjižni upis kojim se ograničavaju prava vlasnika nekretnine – korisnika socijalne skrbi.
      ŽS Vu Gž 1593/2005-2
      **************************
      Isprava na temelju koje se traži upis u zemljišnoj knjizi uz oblik propisan za njezinu valjanost, mora sadržavati i pravni temelj za upis koji se traži.
      ŽS Bj Gž 893/2000
      **********************
      Rješenje o pravu na socijalnu skrb kojim se određuje zabilježba tražbine na nekretninama predloženika nije isprava podobna za upis zabilježbe tražbine. Ono može biti temelj za osiguranje tražbine, ali ne i za izravni zemljišnoknjižni upis kojim se ograničavaju prava vlasnika nekretnine – korisnika socijalne skrbi.
      Županijski sud u Vukovaru Gž 1593/2005-3 od 20.6.2005.
      *************************
      Solemnizirani ugovor na kojem je oštećen pečat javnog bilježnika tako da nedostaje njegova četvrtina na mjestu na kojem su pričvršćeni krajevi jamstvenika očit je nedostatak koji dovodi u sumnju njegovu vjerodostojnost, pa na temelju takve isprave upis u zemljišne knjige nije dopušten.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 184/2010 od 27.6.2011.
      ************************
      Naknadno upisivanje broja zemljišnoknjižnog uloška i oznake zemljišnoknjižne čestice u ugovoru o darovanju je očiti nedostatak koji dovodi u sumnju vjerodostojnost tog ugovora te se na temelju takvog ugovora neće dopustiti uknjižba prava vlasništva.
      Županijski sud u Splitu Gž 6937/2008 od 19.5.2009.
      ********************
      Ne može se osnovano osporavati valjanost uknjižbe izvršene na temelju pravomoćnog upravnog rješenja.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 414/2009-2 od 22.7.2009.
      ********************
      Prema odredbama st. 3. čl. 115. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pravni postao kojem je cilj stjecanje vlasništva, treba uz ostale pretpostavke valjanosti biti u pisanom obliku, a samo za uknjižbu prava vlasništva nekretnine je potrebno prema odredbama čl. 52. Zakona o zemljišnim knjigama, ovjera potpisa na način propisan posebnim zakonom osobe čije se pravo prenosi na drugu osobu.
      Županijski sud u Bjelovaru ŽS Bj Gž 1740/2000
      ************************
      Pogrešno je pravno stajalište nižih sudova, da se uknjižba ne smatra pravovaljanom bez isprave na temelju koje je izvršena uknjižba, jer su isprave na temelju kojih se vrši upis i koje se ulažu u zbirku isprava samo dopuna glavne knjige, a upisano stanje iz glavne knjige smatra se pravovaljanim dok se ne ospori.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske VSRH Rev 224/1999-2
      ******************
      Sud prvog stupnja dozvoljava predbilježbu založnog prava na nekretninama predloženika iako je podnesen prijedlog za uknjižbu hipoteke upućujući predlagatelja na solemnizaciju privatne isprave u smislu čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu. U donošenju pobijanog rješenja počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku jer su razlozi suda prvog stupnja o sadržaju toč. 3. Ugovora o zasnivanju založnog prava protivni sadržaju te isprave. Iz tog ugovora temeljem kojega se predlaže uknjižba hipoteke proizlazilo bi da je predloženik dao izjavu kojom dozvoljava da se na njegovoj nekretnini, a radi osiguranja potraživanja predlagatelja, zasnuje založno pravo te da je potpis predloženika ovjeren od strane javnog bilježnika, što bi značilo da se takva isprava može izjednačiti s javnobilježničkim aktom. Stoga će sud prvog stupnja otkloniti naznačenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka te će ponovno ocijeniti postojanje uvjeta za uknjižbu hipoteke sukladno odredbi čl. 52. do 55. Zakona o zemljišnim knjigama.
      Županijski sud u Rijeci ŽS Ri Gž 1383/1997
      ************************
      Za pravnu valjanost pravnog posla kojem je cilj stjecanje vlasništva dovoljno je da je sastavljen u pisanoj formi i potpisan po ugovornim stranama, dok je ovjera potpisa osobe čije se pravo ograničuje, opterećuje, ukida ili prenosi na drugu osobu potrebno samo za uknjižbu.
      ŽS Bj Gž 1740/2000
      **************************
      Solemnizirani ugovor koji udovoljava pretpostavkama tabularne isprave te je stekao svojstvo ovršnosti valjana je tabularna isprava podobna za upis založnog prava.
      Županijski sud u Splitu Gž 4180/2005 od 1.12.2005.
      *******************
      Pripajanje jednog trgovačkog društva drugom predstavlja statusnu promjenu koja ima za posljedicu univerzalnu sukcesiju – prestanak jednog pravnog subjekta te prijelaz njegove imovine, prava i obveza na drugog pravnog subjekta – pa će stoga sud dopustiti uknjižbu prava vlasništva na nekretninama upisanim na pripojeno društvo i na temelju ugovora o pripajanju sklopljenog u skladu sa Zakonom o trgovačkim društvima u kojem nekretnine nisu pojedinačno navedene zemljišnoknjižnim oznakama (broj čestice, uloška, oznaka katastarske općine), ako je prijedlogu za upis priložen dokaz (rješenje trgovačkog suda, izvod iz sudskog registra) o provedbi navedene statusne promjene.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž 3335/2011-2 od 31.5.2012.
      **************************
      Jedinica lokalne samouprave ne može osnovano tražiti uknjižbu prava vlasništva na nekretninama na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske u kojoj nisu pojedinačno navedene nekretnine, u pogledu točne oznake zemljišta koje pripadaju jedinici lokalne samouprave na čijem se teriroriju nalaze.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 521/2009 od 26.10.2010.
      ********************
      Načelo formalnog legaliteta isključuje mogućnost da se u zemljišnoknjižnom postupku ispituje pravilnost sudske odluke koja se prema propisima o ovrsi smatra ovršnom ispravom prikladnom za upis prava u zemljišnu knjigu.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 515/2009 od 27.12.2010.
      ********************
      Sud neće dopustiti zabilježbu ovrhe na temelju rješenja o ovrsi koja ne sadrži zemljišnoknjižnu oznaku nekretnine na koju se odnosi upis.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 866/2010 od 31.3.2011.
      **********************
      Stavljanje plombe nema značenje zemljišnoknjižnog upisa već radnje zemljišnoknjižnog suda kojom se čini vidljivim zaprimanje (dan, vrijeme, broj) prijedloga za neki od zemljišnoknjižnih upisa (uknjižba, predbilježba, zabilježba), pa stoga stranka može zemljišnoknjižnom sudu predlagati samo neki od navedenih upisa, a ne i predlagati „upis plombe“, osim u slučaju kada uz takav prijedlog priloži dokaz o pokretanju postupka u kojem bi drugi nadležni sud ili drugo nadležno tijelo moglo odrediti neki od zemljišnoknjižnih upisa.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž 1998/2011-2 od 30.5.2012.
      **********************
      Pravni učinci izostanka opravdanja predbilježbe sastoje se u brisanju predbilježbe koja nije opravdana. Brisanjem predbilježbe nastaje pravno stanje kao da predbilježba nije nikada ni bila provedena, tj. kao da nije ni došlo do predbilježbe promjene, prijenosa, ograničenja ili prestanka knjižnog prava.
      Županijski sud u Splitu Gž 3087/2008 od 22.10.2008.
      *********************
      Za upis privremene mjere zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina radi osiguranja novčane tražbine nije potrebno čekati pravomoćnost rješenja kojim je određena navedena privremena mjera.
      Županijski sud Rijeka Gž 1761/00 od 6.2.2001.
      *******************
      Zabilježba koja nije predviđena zakonom ne proizvodi pravne učinke zabilježbe ni onda kad je takva zabilježba upisana u zemljišne knjige.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1066/2007-2 od 7.10.2008.
      *******************
      Dopušteno je odrediti u zemljišnoj knjizi zabilježbu vjerovnikove obveze ishođenja brisanja hipoteke.
      Županijski sud u Koprivnici Gž 609/2009-2 od 9.2.2010.
      *********************
      Nastup pravnih učinaka zemljišnoknjižnog upisa ZZK-a uvjetuje određenim pretpostavkama i to općim pretpostavkama upisa iz čl. 40 – 44 ZZK-a i posebnim pretpostavkama (čl. 52 – 55 ZZK-a). Odredbom čl. 294 st. 3 OZ-a propisano je da rješenje o određivanju privremene mjere ima učinak rješenja o ovrsi, dok je čl. 46 st. 5 OZ-a propisano da žalba ovršenika protiv rješenja o ovrsi ne odgađa provedbu ovrhe osim ako zakonom nije drugačije određeno, a ovrha se provodi i prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi (čl. 40 st. 1 OZ-a). Imajući u vidu navedene odredbe ZZK-a o pretpostavkama za upis te odredbu čl. 70 ZZK-a o osnovnom cilju zabilježbe kao i navedene odredbe OZ-a koje se analogno mogu primijeniti na konkretnu pravnu situaciju, nedvojbeno se može prihvatiti stajalište da za upis privremene mjere zabilježbom zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina radi osiguranja novčane tražbine nije potrebno čekati pravomoćnost tog rješenja jer bi se čekanjem na pravomoćnost takvog rješenja izgubio svaki cilj zabilježbe takvog rješenja. Naglasak je na hitnosti postupanja kako bi predlagatelj osiguranja zaštitio svoju novčanu tražbinu, a protivniku osiguranja ne bi bilo onemogućeno daljnje raspolaganje i korištenje njegove nekretnine. Stoga analognom primjenom navedenih odredbi OZ-a, u konkretnom slučaju, upravo zbog cilja svake zabilježbe, nije nužno čekati na pravomoćnost rješenja kojim je određena privremena mjera i zabilježba, pa je provedbom predmetne zabilježbe zabranom otuđenja prije pravomoćnosti pravilno primijenjeno materijalno pravo.
      Županijski sud u Rijeci ŽS Ri Gž 1761/2000
      *******************
      Zabilježbom ovrhe ovrhovoditelj stječe pravo tražbinu namiriti iz vrijednosti nekretnine i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine, a nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva utemeljen na raspoložbi ovršenika bez obzira kad je ta raspoložba poduzeta.
      VSRH Rev 1066/2007-2
      **********************
      U zemljišne knjige se ne može se upisati zabilježba pogodbe, niti postojanja prava vlasništva.
      ŽS Zg Gž 1227/2003-2
      ********************
      Za upis privremene mjere zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina radi osiguranja novčane tražbine nije potrebno čekati pravomoćnost rješenja kojim je određena navedena privremena mjera.
      ŽS Ri Gž 1761/2000
      ***********************
      Neosnovan je prijedlog za uknjižbu vlasništva na realnom dijelu zgrade (prizemlju) u slučaju kada suvlasnici nisu izvršili uspostavu vlasništva na posebnim dijelovima pa tako ni na onom dijelu glede kojeg je zatražen upis vlasništva.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž 1977/2008-2 od 23.1.2009.
      *******************
      Nema mjesta zabilježbi spora u odnosu na sve upisane suvlasnike, već samo na one suvlasnike koji su kao tuženici označeni u tužbi kojom je pokrenut spor i u odnosu na koje je predložen upis zabilježbe spora.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 608/2010 od 17.6.2010.
      **********************
      Nema mjesta zabilježbi spora zatraženoj zbog podnošenja prijedloga za ponavljanje pravomoćno dovršenog postupka jer pojam spora uključuje postupak koji je u tijeku, a ne onaj koji je pravomoćno dovršen.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 633/2009 od 27.11.2009.
      ******************
      Nije u dobroj vjeri ni prilikom stavljanja prijedloga za uknjižbu prava vlasništva osoba kojoj je poznato da je u zemljišnim knjigma upisana zabilježba spora na nekretnini.
      Županijski sud u Splitu Gž 6910/2008 od 21.10.2009.
      *******************
      Kada se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje prava vlasništva nekretnine, a ne i upis tog prava, ostvarene su pretpostavke za upis zabilježbe spora.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 477/2009 od 18.1.2010.
      ******************
      U tijeku ovršnog postupka nije dopuštena zabilježba spora jer se zabilježbom ovrhe postiže ista svrha kao i zabilježbom spora.
      Županijski sud u Varaždinu Gž 298/2009-2 od 26.3.2009.
      **********************
      Zabilježba upravnog postupka može se tražiti samo u slučaju kada se pred upravnim tijelom vodi postupak koji za rezultat ima upravni akt.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 469/2009 od 19.8.2009.
      ******************
      U izreci rješenja kojim se određuje zabilježba spora mora stajati oznaka poslovnog broja predmeta pod kojim se pred prvostupanjskim sudom vodi spor jer je upravo to smisao i svrha predmetne zabilježbe.
      Županijski sud u Splitu Gžx 778/2009 od 16.11.2009.
      ********************
      Za određivanje zabilježbe spora potrebno je da tužba o sporu o knjižnom pravu u odnosu na koji se predlaže zabilježba podnesena sudu pri čemu nije pravno odlučno postoji li litispendencija ili ne.
      Županijski sud u Šibeniku Gž 1030/2009 od 6.8.2009
      *********************
      Tijekom revizijskog postupka nije moguće odrediti upis zabilježbe spora, jer navedeni upis pretpostavlja postojanje postupka o nekom knjižnom pravu koji još nije pravomoćno okončan.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1142/10-2, od 10. IX. 2010.
      ************************
      Nije dopuštena zabilježba spora u kojem se traži utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnine.
      ŽS Ši Gž 167/2001
      ********************
      Stranka na čiji prijedlog i u čiju je korist zabilježba spora određena i provedena ako smatra da nema više razloga za upis zabilježbe spora u zemljišnim knjigama može zahtijevati brisanje zabilježbe spora sve iako postupak radi kojega je provedena zabilježba spora još nije dovršen.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 250/2010 od 25.1.2011.
      *********************
      Knjižna prava povrijeđena neistinitom, nevaljanom uknjižbom, štite se brisovnom tužbom, te takvu zaštitu nije moguće ostvariti zemljišnoknjižnim prijedlogom za poništenje provedene uknjižbe i uspostavu prijašnjeg stanja.
      Županijski sud u Splitu Gž 3053/2007 od 26.11.2007.
      *******************
      Pravo na podnošenje brisovne tužbe ima nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe, pa u slučaju kada je tužiteljica i nadalje ostala upisana u zemljišnoj knjizi kao suvlasnica, u istom suvlasničkom omjeru, kao i prije provedbe ugovora o darovanju, tada njezino knjižno prvo nije povrijeđeno.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1375/2008-2 od 15.5.2012.
      *******************
      Upis povećanja površine jedne smanjenjem površine druge zemljišne čestice, izvršen bez donošenja rješenja kojim se takav upis određuje i nalaže njegova provedba u zemljišnoj knjizi, nije pogrešan već nevaljan upis za koji nisu bile ispunjene potrebne pretpostavke, pa se zaštita od takvog upisa ne ostvaruje zahtjevom za ispravak već zahtjevom za brisanje.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž-2272/2012 -2 od 15.11.2012.
      ******************
      Podnošenje brisovne tužbe ograničeno trogodišnjim prekluzivnim rokom iz čl. 129. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama odnosi se samo na daljnjeg (trećeg) poštenog stjecatelja, koji je knjižno pravo stekao u dobroj vjeri postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, a ne i na univerzalne sukcesore (nasljednike) neposrednog stjecatelja čijim nevaljanim (neistinitim) upisom je povrijeđeno knjižno pravo tužitelja, prema kojima se tužba može podnijeti bez vremenskog ograničenja sve do nastupa činjenica uslijed kojih bi tužiteljevo knjižno pravo i inače prestalo.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž 3035/2011-2 od 3.5.2012.
      ******************
      Na podnošenje brisovne tužbe aktivno legitimirana je osoba koja je nositelj nekog knjižnog prava koje je povrijeđeno nezakonitom uknjižbom u korist neke osobe.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1400/2009-2 od 21.8.2012.
      **************
      Brisovnu tužbu može podnijeti samo osoba koja je prije osporavane promjene u zemljišnim knjigama bila upisana kao nositelj knjižnog prava i to samo protiv osobe koja je u zemljišnim knjigama uknjižena kao nositelj knjižnog prava.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 1092/07 od 9. 8.2010. (TS Dubrovnik P-3/07 od 27.2.2007.)
      *************
      Tužitelj koji na temelju sudske odluke nastoji ishoditi upis svog vlasništva nekretnine u zemljišnu knjigu mora postaviti tužbeni zahtjev sukladan stanju nekretnine u zemljišnim knjigama. To se ne odnosi samo na oznaku katastarske čestice, broj zemljišno knjižnog uloška pojedine katastarske općine, već i na naziv, površinu, izgrađenost i druga svojstva čestice koja čini zemljišno knjižno tijelo navedeno u posjedovnici zemljišno knjižnog uloška.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 1037/07 od 18.2.2010. (TS Zagreb P-3784/97 od 6.10.2006.)
      *******************
      Nositelj knjižnog prava kojemu je to pravo povrijeđeno uknjižbom u korist treće osobe svoju zaštitu knjižnog prava može ostvarivati brisovnom tužbom. Protivna strana, osim što može osporavati postojanje povrijeđenog prava nositelja knjižnog prava, može u tom postupku isticati prigovor da su nastupile činjenice na temelju kojih je nositelju knjižnog prava povrijeđeno knjižno pavo i tako trebalo prestati.
      Ako je nositelj knjižnog prava s osobom koja je kasnije upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnina sklopio ništav ugovor o prijenosu vlasništva nekretnine (na temelju kojeg je i upisana promjena vlasništva u zemljišnoj knjizi), ali su stranke tog ugovora naknadno sklopile valjan ugovor o prijenosu vlasništva nekretnine, nositelj knjižnog prava više ne može uspjeti u postupku pokrenutom brisovnom tužbom jer sklapanje novog valjanog ugovora o prijenosu vlasništva nekretnine predstavlja činjenicu na temelju koje bi njegovo povrijeđeno knjižno pravo i tako prestalo.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Paž 815/06 od 9.3.2010. (TS Osijek P-1319/05 od 16.12.2005.)
      **************************
      Tužbeni zahtjev u brisovnoj tužbi kojim tužitelj traži brisanje uknjižbe koja vrijeđa njegova prava i uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog prava mora biti određen. To znači da tužitelj mora točno navesti koji upis u zemljišnim knjigama se treba brisati i koje se ranije zemljišno knjižno stanje treba uspostaviti.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3945/07 od 26.2.2008.
      ********************
      Brisovnu tužbu (tužbu radi brisanja uknjižbe koja vrijeđa prava tužitelja i uspostavu prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja) može podnijeti samo osoba koja je kao nositelj knjižnog prava bila upisana prije osporavane promjene u zemljišnim knjigama. Tu tužbu ne može podnijeti osoba koja nikada nije ni bila upisana u zemljišne knjige premda je nekretninu stekla određenim pravnim poslom i ima valjan titulus.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 91/05 od 4.9.2007.
      *******************
      Brisovna tužba je stvarnopravna tužba kojom se štite samo upisana knjižna prava, zbog čega je brisovnu tužbu ovlaštena podići samo osoba koja je u zemljišnoj knjizi (bila) upisana kao nositelj knjižnog prava.
      Županijski sud u Varaždinu Gž 104/2008-2 od 2.9.2009.
      *********************
      Nositelj knjižnoga prava ostvaruje pravo na brisanje uknjižbe kojom mu je to pravo povrijeđeno, sam ako nisu nastupile činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo ionako prestalo.
      Županijski sud u Virovitici Gž 118/2008-2 od 13.10.2008.
      ********************
      Kad je knjižno pravo brisano na temelju presude donesene u parnici u kojoj nositelj knjižnog prava nije bio stranka, on ima pravo brisovnom tužbom osporavati valjanost upisa provedenog na temelju te presude.
      Županijski sud u Šibeniku Gž 1075/2009 od 12.4.2010.
      *****************
      Trogodišnji rok zastare vrijedi samo za savjesnog stjecatelja nekretnina, dok prema nesavjesnom nije vremenski ograničen.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 734/2006-2 od 14.2.2008.
      *******************
      Brisovna tužba je stvarnopravna tužba kojom se štite samo upisana knjižna prava, zbog čega je brisovnu tužbu ovlaštena podići samo osoba koja je u zemljišnoj knjizi (bila) upisana kao nositelj knjižnog prava.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 104/08-2 od 02.IX.2008.
      ******************
      Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. u svezi sa čl. 508. st. 1. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Što se tiče drugih bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP, valja reći da revident nije naveo koje bi to bitne povrede odredbi ZPP bile ostvarene i na koji način, već je samo općenito naveo kao razlog za izjavljivanje revizije bitne povrede odredbi ZPP, pa zbog toga ovaj sud nije ispitivao ostvarenje drugih bitnih povreda odredaba ZPP tijekom postupka.Ovaj sud međutim smatra da su nižestupanjski sudovi u primjeni materijalnog prava ostvarili pogrješan pravni pristup.Naime, u ovoj parnici radi se o tužbi za brisanje u smislu pravnog pravila paragrafa 68. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama, koji se primjenjivao kao pravno pravilo na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (“Narodne novine”, broj 53/91), do stupanja na snagu Zakona o zemljišnim knjigama 1. siječnja 1997. godine (“Narodne novine”, broj 91/96 i 114/01). Prema odredbi čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama nositelj knjižnog prava, koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe može radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe, koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati ako zakonom nije drukčije određeno. Brisovnu tužbu, dakle, može podnijeti samo nositelj knjižnog prava kojemu je povrijeđeno, odnosno zemljišnoknjižni ovlaštenik. U provedenom postupku nije utvrđeno zemljišnoknjižno stanje, kako sadašnje koje je sporno, tako i ono koje je prethodilo tom sadašnjem stanju, makar je prvostupanjski sud zatražio izvadak iz zemljišnih knjiga (list broj 11).Nižestupanjski sudovi svoje presude temelje na činjenici da nije sklopljen ugovor iz čl. 51. Zakona o građevinskom zemljištu (“Narodne novine”, broj 42/86, 41/88, 16/90 i 53/90) smatrajući tužbeni zahtjev osnovanim na temelju te činjenice.Zbog takvog pristupa nižestupanjskih sudova u primjeni materijalnog prava činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno. Naime, u smislu odredbe čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama, pa i pravnog pravila paragrafa 68. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama brisovnu tužbu mogla je podnijeti samo osoba, koja je nositelj knjižnog prava koje joj je povrijeđeno, tj. osoba koja je neposredno prije osporavanoga zemljišnoknjižnog upisa bila upisana kao nositelj knjižnog prava. Sadržaj spisa ne upućuje na zaključak da su tužitelji aktivno legitimirani na brisovnu tužbu, odnosno tužbu koja je predmet ove parnice, odnosno da su bili nositelji zemljišnoknjižnog prava, koje je predmet parnice. Zbog toga je zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova činjenično stanje za donošenje zakonite presude u ovom pravnom odnosu ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je ovaj sud na temelju čl. 395. st. 2. ZPP prihvatio reviziju i ukinuo presude nižestupanjskih sudova, te predmet vratio na ponovno suđenje.U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi sve činjenice odlučne za donošenje zakonite odluke u ovoj parnici, posebno vodeći računa o odredbi čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama.
      VS RH Rev 1421/01-2
      *****************
      Brisanje upisanog založnog prava nije ovlaštena zahtijevati osoba koja neposredno prije osporavanog upisa nije bila upisana kao nositelj knjižnog prava.
      VSRH Rev 1430/2000
      ****************
      Pogrješka u upisu prilikom provedbe uknjižbe prava vlasništva ispravlja se na način određen odredbama čl. 117. do 119. Zakona o zemljišnim knjigama a zaštita od povrede knjižnog prava uknjižbom u korist neke druge osobe može se zahtijevati samo brisovnom tužbom.
      ŽS Vž Gž 461/2006-2
      ******************
      Pogrešan upis u zemljišnoj knjizi postoji jedino u slučaju kada je upis koji je proveden u zemljišnoj knjizi različit od 
      sadržaja naloga u rješenju o upisu, time da pogrešan upis ne mora biti izvršen samo uknjižbom, već je isti moguće izvršiti i drugim zemljišnoknjižnim upisima kao što je provedba prijavnog lista katastra.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1471/08-2 od 05.I.2009.
      ***************
       Zahtjev za utvrđenje “da je tuženik namiren sa svojim kreditom” je zahtjev na utvrđenje da pravni odnos nastao ugovorom o kreditu više ne postoji. Zato je dopuštena deklaratorna tužba s takvim zahtjevom.
      VSRH Revt 128/2005-2
      *****************
      Knjižno je pravo povrijeđeno ako u vrijeme podnošenja prijedloga za njegovu promjenu, ograničenje i sl. upisom u zemljišnu knjigu nisu bile ispunjene materijalnopravne i zemljišnoknjižne pretpostavke za izvršeni uknjižbu, tj. ako je upis nevaljan. U konkretnom sporu to znači da bi upis hipoteke u korist tuženika na predmetnim nekretninama bio neistinit, ako je u trenutku podnošenja prijedloga tuženika za upis hipoteke u zemljišnu knjigu odredba ugovora o osiguranju tražbine hipotekom bila stavljena izvan snage, odnosno ako se je tuženik tog prava odrekao. Stoga se prava i obveze stranaka u ovom sporu mogu procjenjivati samo na temelju sadržaja odredaba sklopljenih ugovora (ugovora o kreditu i aneksa tom ugovoru), te dopunskih pravila obveznog prava.
      VSRH Revt 120/2004-2
      *****************
      Nije ispunjena pretpostavka za podnošenje brisovne tužbe ukoliko tužitelj nije nikada bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik ili nositelj nekog drugog stvarnog prava, iz razloga što brisovnu tužbu može podnijeti samo nositelj knjižnog prava koje je povrijeneno uknjižbom.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 813/08-3 od 25.XI.2008.
      *******************
      Pogrješka u upisu prilikom provedbe uknjižbe prava vlasništva ispravlja se na način odrenen odredbama čl. 117-119 Zakona o zemljišnim knjigama a povreda knjižnog prava uknjižbom u korist neke druge osobe može se zahtijevati samo brisovnom tužbom.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 461/06-2 od 19.II.2008.
      **********************
      Kad je osoba u čiju je korist provedena uknjižba raspolagala knjižnim pravom u korist poštenog stjecatelja, rok za podnošenje brisovne tužbe, je tri godine, a počinje teći od knjižnog upisa.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1092/2008-3 od 20.4.2011.
      **********************
      Na tužbu za brisanje zemljišnoknjižnog upisa ovlašten je samo onaj tko je povrijeđen u svom knjižnom pravu.
      Županijski sud u Zagrebu Gž 3389/2006 od 29.4.2008.
      *******************
      Pojedinačni ispravni postupak može se provesti ako za to postoji opravdani razlog, a takav razlog postoji ako je javnom ili javnoovjerovljenom ispravom učinjeno vjerojatnim da nekoj osobi pripada pravo koje nije upisano u njezinu korist i radi čijeg bi upisa trebalo ispraviti određene zemljišnoknjižne upise pod pretpostavkom da se radi o pravu koje može biti predmet zemljišnoknjižnog upisa.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 463/2010 od 31.1.2011.
      *************
      Pojedinačni ispravni postupak nije jednostranački izvanparnični postupak te uz predlagatelja i osobe protiv čijih je upisa prijava podnesena imaju procesni položaj stranke.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 34/2011 od 14.10.2011.
      *******************
      U pojedinačnom ispravnom postupku ne može se tražiti izmjena upisa u posjedovnici zemljišnoknjižnog uloška o površini, obliku ili izgrađenosti katastarske čestice.
       Promjena katastarskog broja, oblika, površine i izgrađenosti zemljišta provodi se u zemljišnim knjigama na temelju rješenja koje zemljišnoknjižni sud donosi po službenoj dužnosti na temelju prijavnog lista nadležnog tijela za katastar o toj promjeni u katastru zemljišta.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 112/2009 od 7.5.2009.
      ******************
      FORMIRANJE POJEDINAČNE NEKRETNINE IZ DIJELA POSTOJEĆE NEKRETNINE 
      Da bi dio postojeće nekretnine dobio svojstvo pojedinačne nekretnine, odnosno zemljišne čestice na kojoj se prema čl. 2. 
      Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima može stjecati pravo vlasništva, potrebno je da se provede parcelacija, sačini prijavni list koji će biti propisno ovjeren od strane nadležnog 
      katastarskog ureda i tek nakon toga u skladu s prijavnim listom provede razvrgnuće, budući da se pravo vlasništva može uknjižiti samo na određenoj zemljišnoknjižnoj čestici ali ne i na fizički 
      određenom dijelu nekretnine. 

      Zaključak sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 06. listopada 2011.
      ********************
      Republika Hrvatska je stekla izvanknjižno pravo vlasništva na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na 
      teritoriju Republike Hrvatske trenutkom stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu (24. srpnja 1991.) time da kasnije izmjene Zakona o poljoprivrednom zemljištu nisu od utjecaja na vlasničkopravni režim poljoprivrednog zemljišta.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1574/08-2 od 25.VIII.2009.
      ******************
      Ako nekretnine ne postoje u zemljišnoj knjizi iz razloga što je zemljišna knjiga za određenu katastarsku općinu tek u
      osnivanju, sud će odbiti prijedlog za uređenje međe predmetnih nekretnina. 
      Županijski sud Varaždinu, Gž. 1106/09-2 od 02. XI. 2009.
      *****************
       
       
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      „Na temelju odredbe iz čl. 361. st. 1. ZOO (sada čl. 215) zastarijevanje je počelo teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj imao pravo zahtijevati od tuženice ispunjenje obveze‟.
      VS RH Rev 1795/11-2 od 10. lipnja 2015
      **********************
      Zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika (čl. 215. u svezi s čl. 210. ZOO) počinje  teći  od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (…), a ne kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi od dana kada su ta ulaganja učinjena. 
      VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015
      **********************
      U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7. ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. ZV radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove
      VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015.  i Rev-x 358/11-2 od 20. studenoga 2013.
      ***********************
      Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju zastara prava zahtijevati vraćanje stečenog po osnovi koja je kasnije otpala nije mogla početi teći prije no što je VSRH donio prije navedenu presudu i prije nego što je ta presuda dostavljena ovdje tužiteljici. 
      VS RH Revt-141/16-2 od 1. veljače 2017.
      *********************
      Prema ocjeni ovog revizijskog suda, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u ovom predmetu radi se o stjecanju bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok – čl. 371. ZOO),  a zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je dan kada je tužitelju dostavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006.
      VS RH Revr-1787/12-2 od 6. veljače 2013
      ***********************
      U smislu odredbe čl. 361. ZOO ( čl. 215) zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom  za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a kod stjecanja bez osnove to je kada je došlo do prestanka posjeda i korištenja stvari u odnosu na koju je vršeno ulaganje. 
      VS RH Rev-1587/11-2 od 16.XII. 2015
      ********************** 
      Zastara regresnog zahtjeva osiguratelja prema svom osiguraniku iz ugovora o obveznom automobilskom osiguranju. 
      U dopuštenoj izvanrednoj reviziji, u kojoj je donesena odluka br. Rev-x 420/14-2 od 9. rujna 2014. (tako i u Rev-x 660/14-2 od 14. travnja 2015. i Rev-x 579/16-2 od 19. listopada 2016.) postavljeno je pravno pitanje glede tijeka zastare regresnog zahtjeva osiguratelja prema svom osiguraniku u slučaju nastupa gubitka prava iz obveznog automobilskog osiguranja.
                  U obrazloženju naznačene odluke rečeno je sljedeće:
                  „U prvostupanjskom postupku utvrđeno je, a koja utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja, da se nezgoda dogodila 24. svibnja 1997., da je tuženik upravljao osobnim vozilom, pri čemu je bio pod utjecajem alkohola, da se tužitelj i tuženik nalaze u ugovornom odnosu osiguranja (obveznog osiguranja u prometu), da je tužitelj oštećenoj osobi iz štetnog događaja za koji je tuženik kriv isplatio iznos od 40.550,00 kn 23. prosinca 1997., a da je tuženik izgubio prava iz osiguranja jer je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola. Sud smatra da je tužitelj dokazao pretpostavke za regresno potraživanje od tuženika te se poziva na odredbu članka 939. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO) i na odredbu članka 87. stavak 3. Zakona o osiguranju ('Narodne novine' br. 90/94, 20/97, 46/97. - pročišćeni tekst, 116/99. i 11/02.). Nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev na isplatu, pri čemu smatraju da tražbina tužitelja nije zastarjela, obzirom je štetni događaj nastupio 24. svibnja 1997., isplata izvršena 23. prosinca 1997., a tužba podnijeta 25. siječnja 2002. Stoga je tužitelj ustao tužbom unutar zastarnog roka od pet godina, sukladno članku 371. ZOO-a.
                  Tuženik u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje: 'Je li nastupila zastara tražbine tužitelja?'. Obrazlažući važnost postavljenog materijalnopravnog pitanja ističe da je ovaj sud o postavljenom pitanju, dakle, u slučaju regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku temeljenog na gubitku prava iz osiguranja,  već zauzeo shvaćanje i navodi odluke ovog suda broj Rev 1371/2009-2 od 20. travnja 2010., Rev 1432/2010-2 od 4. travnja 2012. i Rev 56/2000-2 od 8. srpnja 2004., a da shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno s tim shvaćanjem. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi iz članka 392.a stavak 2. ZPP-a, u pobijanom dijelu i u okviru postavljenog materijalnopravnog pitanja, ovaj sud nalazi da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa zauzetim shvaćanjem ovog suda o tom pitanju.
                  Odredbom članka 371. ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom članka 380. stavak 3. ZOO-a, upravo je propisan takav poseban rok zastare kod ugovora o osiguranju te je propisano da potraživanja osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine. Sukladno navedenim zakonskim odredbama, ovaj sud je u više odluka (tako u Rev-56/00, Rev-1371/09) izrazio shvaćanje da regresno potraživanje osiguratelja prema njegovom osiguraniku, zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku. Stoga je osnovana tvrdnja revidenta da pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno sa zauzetim pravnim shvaćanjem o tom pravnom pitanju.
                  U konkretnom slučaju, radi se o regresnom zahtjevu osiguravatelja prema svom osiguraniku, iz Ugovora o osiguranju pa takav zahtjev zastarijeva u roku od tri godine. Naime, člankom 380. stavak 3. ZOO-a propisan je takav rok zastare kod ugovora o osiguranju. U konkretnom slučaju, tužba je podnesena 25. siječnja 2002. Kako zastara ovakve regresne tražbine osiguratelja prema svom osiguraniku počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku, cijeneći utvrđenje da je sporni iznos isplaćen 23. prosinca 1997., to je već u trenutku podnošenja tužbe sudu istekao rok od tri godine. Zbog toga je utužena tražbina zastarjela.‟
                  U malo starijim revizijskim odlukama to je pitanje bilo jednako rješavano, pa je tako izrijekom navedeno da – regresno potraživanje osiguratelja prema svom osiguraniku zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku (Rev-2309/10 od 27. ožujka 2012.). 
      *****************************
      Zastara regresnog zahtjeva koji je posljedica osigurateljeve isplate na temelju ugovora o osiguranju, u ovom slučaju osiguratelja (kao tužitelja) iz osnove onog što je isplatio svom osiguraniku (kao oštećeniku na temelju automobilskog kasko osiguranja) prema štetnikovom osiguratelju od automobilske odgovornosti.
       
      U ovom je slučaju, prema postojećoj sudskoj praksi i pravnoj doktrini, riječ o zakonskoj personalnoj subrogaciji pri kojoj isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu (članak 963. stavak 1. ZOO/05). Drugim riječima to znači da osiguratelj ulazi u sva prava svog osiguranika (neki to slikovito opisuju da osiguratelj ulazi „u njegove cipele‟), što znači da stupanjem u istovjetan pravni položaj svog osiguranika (oštećenika), osiguratelj ne dolazi u povoljniji položaj u odnosu na štetnika, stoga osiguratelj u tom slučaju nema neka druga ili povoljnija prava prema štetniku od svog osiguranika, a niti se takvom promjenom osobe vjerovnika u bilo čemu mijenja štetnikov pravni položaj. To se svakako odnosi i na zastaru, i to i na njezin početak i tijek i na rokove zastare.
                  U odnosu na ovo pitanje u revizijskoj odluci br. Revx-1126/2016-2 od 3. listopada 2018., ponovljena su već prije istaknuta pravna shvaćanja revizijskog suda pa je rečeno sljedeće:
                  „Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev konačno prihvaćen reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) izjavio je tuženik postavljajući u reviziji materijalnopravno pitanje: 'U kojem roku zastarijeva tražbina osiguratelja – ovdje tužitelja s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku kao oštećeniku po osnovi automobilskog kasko osiguranja prema štetniku, odnosno ovdje njegovom osiguratelju od automobilske odgovornosti?'.
                  U prilog važnosti postavljenog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni podnositelj revizije se pozvao na čitav niz odluka i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1275/11-2 od 27. siječnja 2016., zatim broj Rev-x-602/12-2 od 19. rujna 2012., broj Rev-1440/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1724/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1250/10 od 3. studenoga 2011., te broj Gzz-98/02-2 od 12. veljače 2003. Predložio je da se u pobijanom dijelu drugostupanjsku presudu preinači uz naknadu troškova revizije.(…)
                  Za razliku od pravilnog shvaćanja u prvostupanjskoj presudi, drugostupanjski sud je dio tužbenog zahtjeva prihvatio iznoseći pravno shvaćanje da u predmetnom slučaju nije u primjeni trogodišnji, već opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 371. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 -  dalje: ZOO/91).
                  Izloženo shvaćanje je pogrešno.
                  U predmetnom slučaju trebalo je primijeniti zastarni rok od tri godine jer isplata naknade štete osiguraniku ne daje tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik pa tako niti poseban rok zastare različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik kao oštećenik (čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO/91).
                  Dakle, na postavljeno pitanje treba odgovoriti da je zastara počela teći od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Ovdje u svakom slučaju, budući da druge činjenice nisu utvrđivane od kada je oštećenik prijavio štetu tužitelju, a to je bilo 23. kolovoza 2003., dakle, zastara je počela teći 24. kolovoza 2003. Budući da je tužba podnesena 29. studenoga 2006., tražbina tužitelja je zastarjela.
                  Pritom treba dodati da sam dan plaćanja naknade od osiguratelja svom osiguraniku nije odlučan za početak tijeka zastare, već je samo pretpostavka za stjecanje aktivne legitimacije. U protivnom bi se taj rok mogao neograničeno produžavati, što je protivno ne samo zakonskom uređenju na koje se prethodno revizijski sud pozvao, već i svrsi instituta zastare.
                   Da je riječ o trogodišnjem zastarnom roku, Vrhovni sud Republike  Hrvatske se izjasnio u čitavom nizu svojih odluka pa i onih na koje se pozvao podnositelj revizije, a posebice bi trebalo imati na umu da je shvaćanje doneseno i u tzv. izvanrednoj reviziji koja ima javnopravni značaj upravo u osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske).‟
                  Istovjetno je rečeno i u odluci br. Rev 1275/11-2 od 27. siječnja 2016., u kojem slučaju je predmet spora bila tražbina tužitelja (kasko osiguratelja) na ime naknade materijalne štete na temelju regresnog zahtjeva prema osiguraniku (iz obveznog osiguranja) štetnika s obzirom na to da je tužitelj svom kasko osiguraniku isplatio štetu na temelju računa o popravku teretnog vozila. Dakle, riječ je o trogodišnjem roku i zastari koja teče od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Tako se u obrazloženju navedene odluke ističe sljedeće:
                  ‟Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je u ovoj pravnoj stvari nastupila zastara potraživanja temeljem odredbe čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO. Naime, u konkretnom slučaju radi se o subrogaciji iz čl. 939. st. 1. ZOO u kojem slučaju u smislu odredbe čl. 380. st. 6. ZOO zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi navršava se u istom roku. Dakle, kod slučaja subrogacije osiguravatelj u cijelosti stupa u pravni položaj oštećenika, te potraživanje naknade štete zastarijeva u istim rokovima kao i prema samom oštećeniku. U pravu su također nižestupanjski sudovi kada su primijenili zastarni rok od tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO, i slijedom čega su pravilno zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do zastare potraživanja obzirom da se štetni događaj dogodio 23. rujna 2000., a u krajnjoj liniji sam oštećenik je prijavio štetu tužitelju 10. listopada 2000. i kada se mora uzeti da je započeo teći zastarni rok. Obzirom da je tužba podnesena 16. siječnja 2004. regresni zahtjev tužitelja podnesen je izvan zastarnog roka iz čl. 376. st. 1. ZOO, slijedom čega tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Pritom treba napomenuti tužitelju da zastarni rok ne može teći od dana kada je tužitelj ispunio svoju osiguravateljsku obvezu i isplatio svom osiguraniku odštetu, jer bi to bilo u suprotnosti s navedenim odredbama čl. 939. st. 1. i čl. 380. st. 6. ZOO.‟
                  U odnosu na pravno pitanje od kada teče zastara u ovakvim slučajevima, važna je i odluka br. Rev-x 23/17-2 od 22. veljače 2017., donesena u povodu izvanredne revizije, koja u bitnom dijelu obrazloženja glasi:
                  „U ovom stupnju postupka sporno je li nastupila zastara, odnosno, preciznije kada je ista započela teći. Sud drugog stupnja zauzeo je pravno shvaćanje da je zastara počela teći kada je tuženik isplatio tužitelju glavnicu, 28. studenoga 2001., slijedom čega, podnošenjem tužbe 29. lipnja 2004. nije nastupila zastara.
                  Ovaj sud smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je revizijski sud o tom pitanju zauzeo shvaćanje i odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Navedeno proizlazi iz odluke ovog suda broj Gzz 98/02 te Rev-x 602/12.
                  Na temelju odredbe iz čl. 939. st. 1. ZOO isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.
                  Nadalje iz odredbe čl. 380. st. 6. ZOO proizlazi da zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kada i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i završava se u istom roku.  Dakle, isplatom naknade štete na tužitelja - osiguratelja su prešla sva prava njegovog osiguranika, jer je tužitelj stupio u pravnu poziciju svog osiguranika.
                   Isplata naknade štete osiguraniku ne daje, međutim, tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik, pa tako niti poseban rok zastare, različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik - oštećenik.  Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava rok za zastaru (iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO) teče od dana kada je oštećenik (osiguranik tužitelja) doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. 
      ***********************
      Zastara regresnog zahtjeva kad je šteta prouzročena neosiguranim vozilom
      Kada je riječ o šteti koja je prouzročena neosiguranim vozilom, pravno pitanje tijeka i roka zastare u većini slučajeva nije upitno budući da se u tom slučaju ne radi o tražbini iz ugovora o osiguranju, nego regresnoj tražbini koja se temelji izravno na zakonu.
                  U tom smislu je u odluci br.  Rev 1145/12-2 od 16. veljače 2016. (kao i u Rev 406/07-2 od 16. svibnja 2007. i Rev-2102/10 od 12. listopada 2011.), istaknuto sljedeće pravno shvaćanje:
                  „Iz navedenog, pozivom na odredbu članka 91. st. 1. Zakona o osiguranju (NN, br. 46/97 – dalje: ZO), sudovi nižeg stupnja pravilno ocjenjuju da je predmetna šteta počinjena neosiguranim traktorom, pa nema ugovora o osiguranju, te se ne može primijeniti odredba čl. 380. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 53/91, itd. – dalje u tekstu: ZOO).
                  Naime, tražbina tužitelja prema tuženiku, nije tražbina iz ugovora o osiguranju, nego tražbina s osnova regresa (…) koja se temelji izravno na (zakonu) čl. 91. st. 4. ZO. Riječ je, dakle o tražbini za koju zakonom nije određen neki drugi rok zastare pa stoga konkretna tražbina tužitelja zastaruje u općem zastarnom roku pet godina (čl. 371. ZOO).
                  Dakle, regresni zahtjev tužitelja za isplaćeni iznos štete oštećenoj osobi, kojoj je šteta prouzročena vožnjom neosiguranog vozila – traktora zastaruje u općem zastarnom roku od 5 godina.‟
      ***************************
      Zastara tražbine iz zadužnice
      U odnosu na pitanje zastare tražbine iz zadužnice bilo je dosta spornih situacija, ali najspornije je bilo pitanje rokova zastare. 
                  Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u tom smislu, u svom pravnom shvaćanju broj: Su-IV-4/18-17 od 19. studenoga 2018. istaknuo sljedeće:
                  „a tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ NN 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05).‟
                  U tom smislu u revizijskoj odluci br. Rev 2260/17-2 od 14. studenoga 2017., donesenoj u povodu izvanredne revizije u kojoj su razmatrani pravni karakter i zastarni rokovi u odnosu na  zadužnice koje su izdane sukladno odredbama OZ-a iz 1996. godine i (solemnizirane) zadužnice koja se pojavila nakon toga, tj. od 1. siječnja 2011. (OZ NN 139/10) godine, istaknuto je sljedeće:
                  „Tužiteljica u reviziji naznačuje pitanja:
                  Da li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. Ovršnog zakona ('Narodne novine' 12/96 i 29/99) –dalje: OZ/96) ima značaj pravomoćne sudske odluke?
                   Da li se na zadužnicu, odnosno potraživanje utvrđeno u toj ispravi koja je izdana sukladno čl. 183. OZ/96 može primijeniti odredba čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO)?(…)
                  S obzirom na navedena utvrđenja sporno je ima li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. OZ/96 značaj sudske odluke kojom je utvrđeno potraživanje, a time u vezi s obzirom na odredbe čl. 371. i 379. ZOO, sporno je vrijeme potrebno za nastupanje zastare.(…)
                  S obzirom na formu isprave, koja predstavlja privatnu ispravu s tek javno ovjerenim potpisom izdavatelja, neovisno o tome što prema odredbi čl. 183. st. 1. OZ/96 ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, zadužnica izdana sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, po ocjeni ovog suda, nije sudska odluka kojom je utvrđeno potraživanje.
                  Naime, zadužnica sama po sebi nije 'pravomoćna sudska odluka' već dostavom iste banci tek proizvodi učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, ali ujedno nije i rješenje o ovrsi, koje i inače po svom sadržaju (osim kod rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem se nalaže isplata) nije takva sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje. Konačno, zadužnica izdana u smislu čl. 183. st. 1. OZ/96 nije javnobilježnički akt, ni privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku. Stoga u odnosu na potraživanja  iz takve zadužnice nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 379. st. 1. ZOO.‟
                  U odnosu na početak tijeka zastare valja istaknuti da zastarni rokovi i kad je u pitanju zadužnica u pravilu počinju teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje svoje obveze.  U tom smislu pravna doktrina ističe sljedeće:
                  ‟Kod zadužnice nije propisan rok u kojem je na temelju nje moguće tražiti ovrhu pa je zato teško odrediti trenutak kad vjerovnik ima 'pravo zahtijevati ispunjenje obveze'.  To će prije svega ovisiti o tome je li zadužnica izdana nakon što je tražbina iz osnovnog posla dospjela ili prije roka dospijeća. U prvom slučaju zastarni rok počeo bi teći dan nakon izdavanja zadužnice, a u drugom tek dan nakon dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla.‟
                  U svakom slučaju podnošenjem zadužnice na naplatu dolazi do prekida zastare, koja potom počinje teći ispočetka. Jasno je da do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (članak 241. ZOO/05). Prema tome, budući da je Agencija po zakonu nadležno tijelo koje provodi ovrhu radi ostvarenja novčane tražbine na računima dužnika, to nema sumnje da se podnošenjem zadužnice na naplatu putem Agencije prekida tijek zastare tražbine na koju se odnosi zadužnica.
                  Drugo je pak pitanje, što se sve može dogoditi sa zastarom i njezinim tijekom ako putem Agencije ne dođe do naplate tražbine osigurane zadužnicom. Izgleda da se na to pitanje može odgovoriti rješenjem iz revizijske odluke br. Rev 943/17-2 od 10. svibnja 2017., koja u bitnom dijelu svog obrazloženja glasi:
                  „Dakle, ovaj sud je u primjeni i tumačenju odredbe čl. 389. ZOO-a kada se radi o dilemi ima li ranije pokrenuti ovršni postupak radi ostvarivanja iste tražbine koji je dovršen obustavom postupka učinak prekida zastare u svakom slučaju neovisno o razlogu zbog kojeg je došlo do obustave postupka, ili pitanje učinaka prekida zastare valja vezati uz razloge obustave postupka, zauzeo ovo potonje pravno shvaćanje, dakle, da se kod odgovora na pitanje je li rok zastare prekinut pokretanjem ovršnog postupka koji je okončan obustavom postupka te da li slijedom toga zastarni rok teče iz početka zauzeo shvaćanje da to ovisi o razlozima zbog kojih je došlo do obustave ovršnog postupka i na kojoj od stranaka u ovršnom postupku leže razlozi zbog kojih je ovršni postupak obustavljen. 
                  U predmetu Gzz-50/01 zbog činjenice što ovrhovoditelj nije uplatio predujam za izlazak sudskog ovršitelja i što je upravo stoga ovršni postupak obustavljen zauzeto je pravno shvaćanje da u takvoj situaciji jer je za obustavu postupka odgovoran ovrhovoditelj pokretanje tog ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) nema za posljedicu prekid zastare.
                  Dakle, argumentum a contrario kada je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja tada pokretanje ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovo teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno.‟
      *******************
      ZASTARA ZAHTJEVA ZA TABULARNU ISPRAVU
      Kada se radi o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla, a predmet spora je zahtjev za izdavanje tabularne isprave, onda se radi o parnici za ispunjenje ugovora, dakle, obvezno pravnoj tužbi, a ne o vlasničkoj tužbi, jer se vlasništvo nekretnina stječe upisom
      kako je naprijed navedeno u zemljišne knjige, a ugovor o kupoprodaji je samo osnov za stjecanje prava vlasništva.
      S obzirom na to da se u ovom sporu radi o obveznopravnom zahtjevu, takav zahtjev zastarijeva, a na pitanje zastare treba primijeniti odredbu o općem zastarnom roku od pet godina. 
      VS RH Rev-1944/2001 od 27. studenoga 2003. 
      VS RH Rev-2429/10-2 od 23. studenoga 2011.
      ***********************
      Nagrada koju odvjetnik obračunava za svoj rad dospijeva kada odvjetnik ispuni nalog stranke u cijelosti, odnosno pravomoćnim okončanjem parničnog ili ovršnog postupka, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju i zastarijeva u općem zastarnom roku.
      Sažetak:
      „Polazeći od materijalnopravnog stajališta da su potpisivanjem punomoći tuženica i tužiteljica zaključile ugovor o nalogu u smislu odredbe čl.763. st.1. ZOO-a te da je prema čl.776. st.1. ZOO-a, ako nije drugačije ugovoreno nalogodavac dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla, prvostupanjski sud zaključuje da odvjetnik obračunava nagradu za svoj rad kad ispuni nalog
      stranke u cijelosti, a to bi bilo pravomoćnim  okončanjem parničnog ili ovršnog postupka kad i dospijeva naplata odvjetničke usluge ili otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora
      o zastupanju.  Imajući u vidu da je tužiteljica  tuženici otkazala punomoć tijekom 2011.g. o čemu je i obavijestila tuženicu dostavom dopisa uz sporni račun , a da naplata odvjetničke usluge dospijeva otkazom punomoći i zastarijeva u općem zastarnom roku te počinje teći prvog dana poslije otkaza punomoći ili prvog dana poslije pravomoćnog okončanja postupka sukladno čl.215. st.1. ZOO-a. Isto tako ovaj sud pravilnim prihvaća i materijalnopravno stajalište prvostupanjskog suda o dospjelosti
      dosuđene tražbine te primjeni općeg zastarnog roka iz čl.225. ZOO-a.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-596/16-2 od 3. studenog 2016. godine.
      *************************
      Kada je pravomoćnom presudom udovoljeno revindikacijskom zahtjevu i tuženiku naloženo da stvar preda tužitelju u posjed, pravo na prinudno izvršenje te presude ne zastarijeva.
      (Vs RH, Gzz. 39/91, od 17. 12. 1991.- Izbor odluka 1994 – 107)
      ************************
      Zastara potraživanja utvrđenog pravomoćnom sudskom odlukom ne dovodi i do zastare te odluke(presuda ili rješenje) , već ona i dalje djeluje sve dok je nadležni sud eventualno ne izmijeni ili ukine.
      (Vs RH, Rev. 2349/83, od 26. 1. 1984. – Psp 24 – 139)
      ***********************
      Podnošenjem tužbe radi ostvarivanja naknade jednog oblika štete ne prekida se zastarijevanje potraživanja naknade drugog oblika štete.
      Vs RH, Rev. 925/88, od 17. 5. 1990. – Informator, broj 3837
      **************************
      Zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove zbog ulaganja u tuđu
      nekretninu ne prekida se podnošenjem tužbe radi ostvarivanja stvarnopravnog zahtjeva na toj nekretnini.
      Vs RH, Rev. 1958/90, od 11. 10. 1993 – Izbor odluka 1993 – 47/82
      *********************
      Time što je vjerovnik prije podizanja tužbe pozvao dužnika da isplati naknadu štete, nije nastupio prekid zastarijevanja.
      (Vs H, Rev. 2014/87, od 22. 3. 1987. – Psp 41 – 67)
      *********************
       Kad je pravomoćno odlučeno da se tužba smatra povućenom, podizanjem tužbe u tom predmetu nije nastupio prekid zastarijevanja.
      Vs RH, Rev. 547/97, od 13. 12. 2000. – Izbor odluka 1/2001 – 24
      ***********************
      Zastara ne teče od dana sklapanja ugovora, već od dana kada je ugovor po zakonu raskinut.
      Iz obrazloženja:
      Kako je ugovor raskinut po samom zakonu, pravo tužitelja da traži povrat plaćenog iznosa predstavlja zahtjev za vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, sukladno čl. 1111. ZOO-a, zbog toga što je pravna osnova stjecanja (avans za plaćanje o ugovoru) otpala raskidom ugovora.
      No, ovaj sud ukazuje i na to da tuženik pogrešno računa početak tijeka zastare, jer ona ne teče od dana sklapanja ugovora (6. ožujka 2007.), već od dana kada je ugovor raskinut po samom zakonu (istekom naknadnog roka 29. siječnja 2008.).
      Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 215. st. 1. ZOO-a), a tek od dana raskida ugovora počelo je teći pravo tužitelja da traži povrat uplaćenih sredstava.
      VisokI trgovačkI sud RH Pž-7635/15
      ***************************
×
×
  • Napravi novi...