Jump to content

ady99's Blog

Sign in to follow this  
  • članaka
    0
  • komentara
    0
  • čitanja članka
    774

Entries in this blog

No blog entries have been created

Sign in to follow this  
  • Članci

    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Predmet nasljeđivanja su stvari i prava koja pripadaju ostavitelju u času smrti, pa tako i nekretnine koje nisu upisane u zemljišnim knjigama, koje se u tom slučaju nasljeđuju kao izvanknjižno vlasništvo.
      Kratki tekst odluke:
      “Pod ostavinskom imovnom podrazumijeva se sva imovina koja može biti predmet nasljeđivanja koju je ostavitelj kao svoje vlasništvo posjedovao. Dakle, i nepokretna imovina za koju nasljednici tvrde da je vlasništvo ostavitelja pri čemu nije od značaja, što su eventualno određene nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi na imenu druge osobe, kao što je to slučaj u ovom predmetu. Naime, u tom slučaju se nepokretna imovina nasljeđuje kao vanknjižno vlasništvo.”
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2473/00-2, od 21. XII. 2000.
      *******************
      Dospjele svote naknade za tuđu pomoć i njegu mogu se naslijediti, bez obzira što visina te naknade nije utvrđena pismenim sporazumom ili pravomoćnom sudskom odlukom, jer se odredbe st. 2. čl. 197. Zakona o obveznim odnosima odnose samo na singularnu sukcesiju, a ne i na 
      nasljeđivanje,kao što je to kod nematerijalne štete (čl. 204. Zakona o obveznim odnosima).
      Kratki tekst odluke:
      Naknada za tuđu pomoć i njegu čiju isplatu zahtijeva tužitelj novčana je tražbina dospjela do časa njegove smrti, radi čega je to imovinsko pravo prema odredbi iz čl. 2. Zakona o nasljeđivanju koje se može nasljeđivati i neosnovana je žalbena tvrdnja tuženika da je ova neprenosiva tražbina ujedno i nenasljediva tražbina.”
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2333/00-2, od 14. XII. 2000.
      *************
      Ako je nekretnina u rješenju o nasljeđivanju utvrđena kao izvanknjižno  vlasništvo  ostavitelja a prednica ostavitelja također nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, onda se nasljednik može upisati u zemljišnu knjigu kao vlasnik samo ako pokrene pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, ali ne i na temelju pravomoćnog rješenja o  nasljeđivanju.
      Kratki tekst odluke:
      “No u pogledu nekretnina koje su u rješenju o nasljeđivanju utvrđene kao izvanknjižno vlasništvo treba upozoriti žalitelja da niti njegova prednica nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, a što znači da se na tim nekretninama, a na temelju predmetnog rješenja o nasljeđivanju, ne može upisati niti on kao nasljednik, jer nije udovoljeno materijalnoj pretpostavci knjižnog prednika iz čl. 40. Zakona o zemljišnim knjigama. To ne znači da nasljednik nije također izvanknjižni vlasnik tih nekretnina, budući da je on vlasništvo tih nekretnina stekao nasljeđivanjem, kao jednim od zakonom dopuštenih načina stjecanja prava vlasništva na nekretninama u smislu odredbe čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine”, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06). Međutim, nasljednik se ne može upisati u zemljišnoj knjizi kao vlasnik na temelju rješenja o nasljeđivanju, već isti može pokrenuti pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, radi sređivanja vlasništva ili utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama.”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-511/09-2, od 29. IV. 2009.
      **************
      U situaciji kad je stanar podnio zahtjev za otkup stana, ali je umro prije sklapanja ugovora o prodaji stana, pravo na otkup stana ne prelazi na nasljednike.
      Kratki tekst odluke:
      “Suština revizijskih razloga svodi se na tvrdnju da tužitelj kao univerzalni nasljednik pok. A.D., koji je nesporno bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu, ima pravo naslijediti tu imovinu i time pravo na sklapanje ugovora o prodaji stana. U postupku je utvrđeno i među strankama nije sporno da je sada pok. bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu (stric tužitelja) koji je za života tuženiku podnio   zahtjev za otkup stana kao i zahtjev za sklapanje ugovora o kupnji stana, koji nesporno nije sklopljen uslijed smrti nositelja stanarskog prava. Je li nositelj stanarskog prava već podnošenjem zahtjeva za otkup stana stekao imovinsko pravo, odnosno imovinu koja se može naslijediti, ili to nije slučaj, za valjanu prosudbu koja se to imovina ili koje se to pravo, koje pripada pojedincu nasljeđuje, mjerodavno je vrijeme otvaranja nasljedstva kada postojeća imovina prelazi na ostaviteljeve nasljednike (čl. 2., 128. i 135. Zakona o nasljeđivanju). Prema stajalištu ovog suda, pravo na otkup stana pripada stanaru temeljem odredaba Zakona o prodaji stanova, osobno je pravo stanara koje ne prelazi na nasljednike, a vezano 
      je uz stanarsko pravo koje se također ne nasljeđuje. Zato nasljednik stanara koji je pokrenuo postupak otkupa stana, suprotno revizijskim navodima, ne može taj postupak ni nastaviti. Nasljednik bi mogao naslijediti jedino imovinu stanara koja je u času njegove smrti već postojala, a samim podnošenjem zahtjeva za otkup stana bivši stanar, sada pok. A.D., nije stekao potraživanje, odnosno imovinu, koja bi činila njegovu postojeću imovinu u času smrti i koja bi prelazila na njegove nasljednike. To znači da bi tužitelj kao nasljednik iza pok. A.D. svoja nasljednička odnosno vlasnička prava u odnosu na sporni stan mogao ostvariti u slučaju da je on, tj. A.D. zaključio ugovor o prodaji stana ili da je donesena  pravomoćna presuda koja zamjenjuje taj ugovor, a što ovdje očito nije slučaj. Stoga su nižestupanjski sudovi uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava osnovano zahtjev tužbe odbili.”
      Vrhovni sud Republike Hrvatske,
      Rev 3191/93, od 22. I. 1998.;
      Rev 2270/93, od 9. X. 1997.
      *****************
      Pozivanjem na sporazum između oporučnog  i zakonskog nasljednika o eventualnom načinu korištenja ostavinske imovine nije pozivanje na nasljedno pravo, pa se o njemu ne raspravlja u ostavinskom postupku niti ima utjecaja na tijek istog.
      Kratki tekst odluke:
      “Kako se zakonski nasljednik poziva na neki navodni sporazum o pravu stanovanja i zabrani otuđenja glede stana koji je bio predmetom nasljeđivanja i raspravljanja u ovom ostavinskom postupku, te u situaciji da oporučni nasljednik negira u svojem odgovoru postojanje takvog sporazuma, a kako ta eventualna prava za zakonskog nasljednika ne bi proizlazila iz raspoložbe ostavitelja iza kojega se vodi ovaj ostavinski postupak, to se u ovom ostavinskom postupku o takvim eventualnim pravima zakonskog nasljednika ne može raspravljati već bi ona mogla biti predmetom raspravljanja u parnici. Naime, u postupku za ostavinsku raspravu, a primjenom odredbe iz čl. 172. ZN-a, sud utvrđuje tko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu ostavinu i koja prava iz ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama, pa kako se žalitelj i ne poziva na netko svoje nasljedno pravo, to se njegova žalba u svemu ukazuje neosnovanom.”
      Županijski sud u Rijeci, Gž-397/98, od 18. III. 1998.
      ****************
      Za ocjenu predstavlja li neka nekretnina ostavinu nije odlučno je li ta nekretnina 
      u zemljišnoj knjizi upisana na ime ostavitelja  kao vlasnika, već je odlučno da je ta nekretnina predstavljala njegovu imovinu u času smrti.
      Kratki tekst odluke:
      “Donoseći pobijano rješenje, prvostupanjski sud smatra da ostavitelj nije suvlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. broj 1187 k.o. P. i zk. ul. broj 582 P. u 1/2 dijela, jer je prezime ostavitelja N., a na ovim nekretninama kao suvlasnik istih u zemljišnim knjigama upisan je N. Takav zaključak suda prvog stupnja, međutim, ne može se prihvatiti, jer su i nekretnine u izvanknjižnom vlasništvu ostavinska imovina kada među nasljednicima nema spora o tome da je i ta imovina ostavinska imovina pokojnog.”
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1133/08-2, od 21. VII. 2008.
      ******************
      Činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnjevu o suvlasništvu  te osobe, koja svakako otpada
      ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te nekretnine. Ni okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju iza osobe koja je upisana kao (su)vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi ta imovina raspoređena kao njena ostavinska imovina na nasljednike, iako nije predstavljala ostavinu ostavitelja, ne dovodi nasljednike u povoljniji položaj, budući nasljednici svoje pravo izvode iz prava svog prednika, a kojeg prava nema.” 
      (VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.)
      *******************
      “U smislu odredaba čl. 5. ZN ostaviteljevom smrću na nasljednika prelaze sva prava koja je imao ostavitelj –osim strogo osobnih prava koja se ne mogu nasljeđivati zbog svoje pravne naravi. Potraživanje na temelju
      stečenog bez osnove nema pravnu narav strogo osobnog potraživanja, već je imovinskopravne naravi. Prema tome, u slučaju da je u vrijeme smrti ostavitelja postojalo osnovano potraživanje ostavitelja na temelju stečenog bez osnove, ono prelazi na nasljednika – neovisno je li
      ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja.” 
      (VSRH, Rev-2510/10 od 11. siječnja 2012.)
      *****************
      “Prema odredbi čl. 5. st. 3. ZN ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti. Ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo  (čl.5. st. 2. ZN). U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je
      da je ostavitelj umro 16. 6. 2005., a tuženica da je stan prodala nakon smrti ostavitelja 17. 10. 2005. Dakle, njegova ostavinska imovina eventualno se mogla sastojati i od suvlasničkog dijela stana, ali ne i od novčane svote polučene prodajom tog stana, jer ta novčana svota u trenutku ostaviteljeve smrti nije pripadala ostavitelju i slijedom toga nije mogla prijeći na nasljednike. Okolnost otuđenja ostavinske
      imovine nakon smrti ostavitelja ne mijenja sadržaj ostavinske imovine, već eventualno opravdava isticanje obveznopravnog
      zahtjeva prema stjecatelju bez osnove.”
      (VSRH, Rev 1264/10 od 8. siječnja 2013.)
      *****************
       
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Nepošteni posjednik ne može steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću. 
      VS RH Rev 1519/09-2, od 23. ožujka 2011
      *********************
      U rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. g. bile u društvenom vlasništvu ne računa se vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. g.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1227/97 od 10.1.2001
      ******************
      Sudska praksa se u svom radu dotaknula i pitanja stjecanja prava služnosti putem dosjelosti te je Županijski sud u Rijeci utvrdio da pravo služnosti dosjelošću nije moguće, jednako kao pravo vlasništva, steći u nekom kraćem roku, nego samo u „izvanrednom“ roku za dosjedanje od 20 godina.
      „Pravo vlasništva i pravo služnosti iako su oboje stvarna prava, različita su prava i ono što je propisano te je važilo za pravo vlasništva nije istodobno važilo i za pravo služnosti, a tako je i danas..”
      ŽS u Rijeci Gž-3603/10, od 9. rujna 2010.
      *********************
      Pravo vlasništva nekretnine stečene na temelju zakona može se uvijek suprotstaviti uknjiženom pravu koje je upisano na temelju rješenja o nasljeđivanju.
      Županijski sud u Virovitici Gž 566/2008-2 od 26.1.2009.
      VSRH, Rev 2031/10, od 14. siječnja 2015.
      *****************
      U sporu radi predaje stvari vlasniku u posjed, sud je dužan raspraviti prigovor posjednika o njegovom pravu na posjed, na temelju vlasništva stečenog dosjelošću, jer osnovanost takvog prigovora čini neosnovanim zahtjev na predaju u posjed.
      Županijski sud u Zlataru Gž 1648/2009-2 od 10.2.2010
      *********************
      Vezano uz izvršavanje poštenog posjeda kao uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, postoji jedna zanimljiva odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev x 158/09-2, od 30. lipnja 2009.
      Temeljno pitanje u tom postupku bilo je pitanje izvršavanja, odnosno savjesnosti (poštenja) posjeda za maloljetnu osobu, a i za osobu koja je odsutna.
      U obrazloženju odluke kao odlučno je navedeno:
      "I u ovom stadiju postupka prijeporno je postoji li valjana pravna osnova - dosjelost na temelju koje bi tuženik-protutužitelj postao vlasnik prijepornih nekretnina.
      Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je vlasnik nekretnina koje su prijeporne u ovom postupku bio G. U. koji je imao suprugu, sina i kćer M. U.; da je G. U. otišao u Novi Zeland nakon I. Svjetskog rata, gdje je nestao i kasnije je proglašen umrlim, da mu je supruga umrla 1945., a sin poginuo u II. Svjetskom ratu te da je jedina posjednica nekretnina bila njegova kćer M. U; da je M. U. usmeno darovala nekretnine tada maloljetnom I. M. i da je ugovor izvršen, jer je C. M. kao majka i zakonska zastupnica maloljetnog I. M. odmah 1951. ušla u posjed darovanih nekretnina, posjedovala ih je i obrađivala, a neke i prodavala sve do 1957., kada i ona odlazi sa sinom u Novi Zeland. Navedene nekretnine nakon 1957. pa sve do danas drži S. M., tj. ujak I. M. - tuženika-protutužitelja u posjedu, i to u ime I. M.
      S obzirom na naprijed iznesena utvrđenja, i po pravnom stajalištu Vrhovnog suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik-protutužitelj, posjedujući savjesno prijeporne nekretnine dulje od 20 godina, postao vlasnikom istih na temelju dosjelosti.
      Navedeni pravni zaključak nižestupanjskih sudova je u skladu s odredbom čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske - "Narodne novine" br. 53/91) i čl. 30. toga Zakona, jer je istima propisano da savjesni posjednik nepokretne stvari stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, s time da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kad je posjednik stupio u posjed, a to je u konkretnom slučaju bilo po utvrđenju nižestupanjskih sudova 1951., a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, a što se u ovom slučaju dogodilo 1971."
      Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom je Odlukom izrazio stajalište da je savjestan posjednik onaj za kojeg je u vrijeme njegove maloljetnosti takav posjed izvršavala majka kao zakonska zastupnica, a zatim u njegovo ime treća osoba.
      *********************
      U rok za stjecanje prava vlasništvu dosjelošću nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu na dan 8. listopada 1991., ne računa se vrijeme posjedovanja koje je proteklo prije toga dana (ako vrijeme dosjelosti nije isteklo prije 6. travnja 1941.)
      Sažetak:
      Primjenom ovlasti iz članka 373.a stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku
      (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 – u nastavku teksta: ZPP), drugostupanjski sud prihvatio je žalbu tuženika jer je prema stanju spisa, uz ostalo i na temelju isprave koju u ovom slučaju predstavlja izvadak iz zemljišne knjige, utvrdio da je predmetna nekretnina u vrijeme kada je prednik tužiteljice stupio u njezin posjed (1966.) već bila u režimu društvenog vlasništva s upisanim pravom (su)korištenja tuženikovih prednika. Pritom je utvrđeno da je upis društvenog prava vlasništva izvršen još 1960.pod br. ..., kao i da se odnosna nekretnina u tom režimu nalazila i na dan 8. listopada 1991.
      Tužiteljica u reviziji ne osporava okolnost da je sporna nekretnina bila upisana kao
      društveno vlasništvo, a drugostupanjski sud ističe da se tuženik na tu okolnost
      višekratno pozivao tijekom prvostupanjskog postupka.
      Polazeći od toga i pozivajući se na odredbu iz članka 384. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 30/10 i 143/12 - u nastavku teksta: ZVDSP), drugostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev, zaključujući da od 8.listopada 1991. do podnošenja tužbe 22. siječnja 1998. nije protekao ni redovni (10 godina) ni izvanredni rok (20 godina) za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
      Prema odredbi iz članka 388. stavak 4. ZVDSP-a, u rok za stjecanje dosjelošću
      nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.
      Prema tome, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.
      Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju
      tužiteljice i presuditi kao u izreci.

      Vrhovni sud RH Rev x 504/2013-2
      *****************
      Činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnjevu o suvlasništvu te osobe, koja svakako otpada ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu,dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te nekretnine. Ni okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju iza osobe koja je upisana kao (su)vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi ta imovina raspoređena kao njena ostavinska imovina na nasljednike, iako nije predstavljala ostavinu ostavitelja, ne dovodi nasljednike u povoljniji položaj, budući nasljednici svoje pravo izvode iz prava svog prednika, a kojeg prava nema.” 
      VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.
      *****************
      Tužitelj u ovom slučaju ne samo što nije pošten posjednik, nego nije uopće posjednik predmetne nekretnine. Upravo je tuženik, nakon pravomoćnosti rješenja, preuzeo nekretninu i na njoj izgradio kolektor.
      Tužitelj pogrešno smatra da je bio samostalni posjednik time što je povremeno odlazio na parcelu i kosio travu, jer je samostalni posjednik osoba koja posjeduje stvar kao da je njezin vlasnik (čl. 11. st. 1. ZV), a tužitelju je predmetna nekretnina oduzeta, tuženik je stupio u posjed i uknjižio se u zemljišnim knjigama kao vlasnik.” 
      (VSRH, Rev-1765/10 od 17. srpnja 2012.)
      *******************
      Kada je u režimu primjene pravnih pravila OGZ bilo moguće steći vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla i bez upisa u zemljišne knjige, i ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen s izvanknjižnim vlasnikom uz predaju u posjed nekretnina, predstavlja valjani pravni temelj posjedovanja koji posjed čini zakonitim.” 
      (VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.)
      *****************
      Odlučna pretpostavka za stjecanje prava
      vlasništva dosjelošću je pošten (savjestan) posjed. Poštenje posjeda se pretpostavlja. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su, odbijajući tužbeni zahtjev uz tvrdnju da tužitelj nije dostavio dokaze iz kojih bi nedvojbeno proizlazilo da njegov posjed ima propisanu kakvoću i da ima valjanu zakonsku osnovu, uz ostalo, zauzeli shvaćanje da posjed mora biti i zakonit da bi se vlasništvo uopće steklo dosjelošću. Međutim, takvo pravno shvaćanje ne može se prihvatiti. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti barem pošten i trajati zakonom određeno vrijeme. Prema tome,nije nužno da posjed bude i zakonit.” 
      (VSRH, Rev-1628/2015 od 11. prosinca 2018.)
      ************
      “Ugovor o prodaji zaključen između tužiteljice kao kupca i Z. N. – tuženičinog sina, koji nije bio vlasnik sporne nekretnine, ne predstavlja pravni posao koji bi bio valjani pravni temelj tog posjedovanja (koji bi tužiteljici davao pravo na posjed odnosno po čijoj bi pravnoj osnovi tužiteljica mogla steći pravo vlasništva) pa je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da posjed tužiteljice nije bio zakonit.” 
      (VSRH, Rev-720/05-2 od 19. listopada 2005.)
      ****************
      Ako je ugovor na kojeg se isključivo poziva tužitelj kao pravni temelj svog posjedovanja ništetan, riječ je o nezakonitom posjedu (nema valjanog pravnog temelja posjedovanja), čime je isključena mogućnost stjecanja prava vlasništva tužitelja nad predmetnom nekretninom redovnom dosjelošću u smislu odredbe čl. 159.st. 2. ZV.
      (VSRH, Rev-954/12 od 19. veljače 2014.)
      ***************
      Tužitelj se ne može smatrati savjesnim posjednikom jer je nekretninu darovao svojim kćerima i posjedovao je uz njihovu dozvolu i stoga ne može se s uspjehom pozivati da je nekretninu posjedovao
      tako da nije znao da predmetna nekretnina nije njegova i da to nije ili nije mogao znati.
      (VSRH, Rev-139/10 od 11. siječnja 2012.)
      ***************
      Utvrđenje prava vlasništva, kao što
      tužiteljica traži, osnovano se može zahtijevati u slučaju kad je pravni temelj stjecanja prava vlasništva zakon, a ne i pravni posao, jer je upis prava vlasništva modus stjecanja tog prava. 
      (Županijski sud u Zagrebu, Gž-7001/12)
      ***************
      Tužitelj neosnovano zahtijeva izdavanje tabularne isprave od tuženika. Naime, u
      situaciji kada tužitelj zahtjeva utvrđenje stjecanja prava vlasništva dosjelošću, pravilno je sud prvog stupnja odbio ovaj zahtjev obzirom da se radi o originarnom stjecanju prava vlasništva te stranke nisu u obveznopravnom odnosu.
      (Županijski sud u Zagrebu, Gž-1744/15)
      ***************
      Budući da se poštenje posjeda presumira, tu činjenicu tužitelj nije bio dužan dokazivati, a tuženik nije dokazao suprotno stoga su pravilno sudovi ocijenili da je tužitelj pošten posjednik. Tužitelj je tijekom postupka koji je prethodio reviziji, dokazao zakonitost posjeda sukladno čl. 18. st. 1. ZV prema kojem je posjed zakonit ako ima valjan pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed) budući da je temeljem pravovaljanog ugovora o kupoprodaji sklopljenog s tuženikom stekao pravo na posjed prethodno ispunivši ugovornu odredbu (isplatio je u cijelosti kupoprodajnu cijenu).Tužitelj je dokazao i istinitost posjeda sukladno čl. 18. st. 2. ZV prema kojem je posjed istinit ako nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, budući da mu je tuženik, ispunjavajući svoju ugovornu obvezu, predao u posjed kupljenu nekretninu.
      (VSRH, Rev 543/2015 od 8. siječnja 2019.)
      *************
      "Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.
      (Pravno shvaćanje sjednice Građanskog
      odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske
      (1/19) od 14. veljače 2019.)
      ***************
      Pogrešan je pravni pristup nižestupanjskih sudova koji u vrijeme potrebno za dosjelost računaju i vrijeme nakon podnošenja tužbe, pa do zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu.
      (VSRH, Rev 458/14 od 7. veljače 2018.)
      *****************
      Prema ocjeni ovoga suda, činjenica da je tužitelj sudjelovanjem u postupku preoblikovanja zemljišne knjige 2006. saznao da sporne nekretnine koje posjeduje nisu u zemljišnim knjigama upisane kao njegovo vlasništvo, već da su vlasništvo tuženice, njegov pošten posjed time je prekinut jer se ne može smatrati da od tog trenutka i dalje nije znao ili mogao znati da mu ne pripada pravo na posjed (u tom smislu i ovaj sud u Rev 1088/14-2 od 31. listopada 2017., Rev 206/14-2 od 25.travnja 2018. ...).
      (VSRH, Rev-115/2014 od 13. ožujka 2019.)
      ****************
      Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna,vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koje su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi Gashi v. Croatia, br.32457/05, stavak 40., 13. prosinca 2007. i Radchikov v Russia, br.65582/01, stavak 50., 24. svibnja 2007.).” 
      (ESLJP, predmet Trgo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 35298/04) od 11.lipnja 2009.)
      **************
      U bitnome, ta se presuda ESLJP (Trgo protiv RH) temelji na pravnoj ocjeni da je tužitelj iz predmeta u kojoj je presuda donesena imao legitimno očekivanje da će ga sud utvrditi vlasnikom nekretnine - jer da je već u trenutku podnošenja tužbe u tome predmetu (dakle: prije nego je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo navedenu odredbu čl. 388. st. 4. ZV/96) protekao rok tada propisan (odredbom čl. 388. st. 4. ZV/96., u izvornom sadržaju) za dosjedanje. U ovome predmetu riječ je o nečemu drugome: tužitelji su tužbu podnijeli nakon prestanka važenja odredbe čl. 388. st. 4. ZV/96., dakle nakon što je Ustavni sud RH odlukom broj U-I-58/1997, … ukinuo navedenu odredbu, a koja je odredba sukladno odredbi čl. 53. st. 2. Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske … prestala važiti danom objave odluke Ustavnog suda. U tim prilikama ne može se prihvatiti da su tužitelji u vrijeme utuženja imali legitimno očekivanje (kakvo je utvrđeno za tužitelja u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske: budući da su tužitelji u ovome predmetu znali ili mogli znati za odluku Ustavnog suda iz 1999. i za izmjenu odredbe čl. 388. st. 4. ZV/96 iz 2001.) da će ih sud utvrditi vlasnicima prijeporne nekretnine - i da će, pored odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a važeće u vrijeme utuženja … prema kojoj: "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.", ostvariti uspjeh u ovoj parnici.” 
      (VSRH, Rev-1409/2015 od 4. rujna 2018.)
      *******************
      Nakon što citira pravno shvaćanje ESLJP iz predmeta Trgo, koje prihvaća, VSRH dodaje: „Stoga je ovaj sud glede pitanja ”Treba li u rok dosjelosti računati vrijeme prije 8. listopada 1991. u slučaju kad i prijet oga dana traje zakonit, pošten i istinit posjed u korist prednika tužitelja i tuženika?” zauzeo pravno shvaćanje:
      Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991 bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8.listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st.4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.
      (VSRH, Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019.)
      *****************
      Naime, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine" broj 137/99) kojom je ukinut tada važeći st. 4. čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96 i 68/98 – dalje: ZV), a kojim je bilo rečeno da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava, je donesena u pravcu ispravljanja nepoštenih učinaka tadašnjeg čl. 388. st. 4. iz 1996., a sve u javnom interesu. Navedeni stavak je i ukinut u javnom interesu, kako bi se zaštitila prava trećih osoba. Dakle, samo u predmetima u
      kojima nema pretenzija trećih osoba koje bi bile inkompatibilne s pretenzijama
      podnositelja zahtjeva, a u odnosu na osobe javnog prava, a posebice Republiku
      Hrvatsku koja je donijela neustavan zakon, prihvatljivo je računati u vrijeme potrebno za dosjelost i vrijeme u kojem je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva kada su se podnositelji zahtjeva mogli razumno osloniti na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto.
      (VSRH, Rev-3802/2019 od 25. rujna 2019.)
      ******************
      Tužitelj je stekao pravo vlasništva na nekretnini dosjelošću ako je tuženik u zemljišnoj knjizi bio upisan samo 
      formalno kao suvlasnik te je potpisao očitovanje u kojem potvrđuje da je tužitelj sa svojim prednicima u dugotrajnom 
      posjedu predmetne nekretnine.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž.217/10-2 od 8. ožujka 2010.
      ****************
      Ugovor o korištenju stana ne predstavlja pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
      Županijski sud u Varaždinu, 15 Gž.824/10-2 od 6. rujna 2010.
      *******************
      Tužiteljice koje tvrde da su dosjelošću stekle točno određeni dio nekretnine nisu ovlaštene tražiti da se utvrde suvlasnicama idealnog dijela cijele te nekretnine.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-3822/14-2 od 06. ožujka 2015. godine
      *******************
      U zemljišnoj knjizi upisani suvlasnik i posjednik cijele nekretnine, koji je tijekom 
      stjecanja i vršenja tog posjeda bio upoznat sa pravnim temeljom (nasljeđivanje) te načinom stjecanja suvlasništva ostalih upisanih suvlasnika i neposjednika, sa vremenom tog stjecanja te osobom od koje je stečeno, i sa time da nakon tog stjecanja ti suvlasnici nisu nikada na nedvojbeno jasan način očitovali volju o odricanju od toga prava – zna da mu ne pripada pravo na posjed cijele nekretnine već da djelomično posjeduje i tuđu nekretninu, pa se u tom dijelu ne može smatrati savjesnim posjednikom niti takav posjed može biti temelj za stjecanje prava vlasništva.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2458/2013-2, od 30. I. 2014. godine
      *****************
       
       
       
       
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Ugovorna strana u ugovoru o doživotnom uzdržavanju je osoba koja se obvezuje da uzdržava doživotno drugu ugovornu stranu ili treću osobu kao primaoca uzdržavanja kojemu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njezin dio, pa ako takvu obvezu uzdržavanja nije preuzela osoba navedena u ugovoru kao davatelj uzdržavanja i ne radi se o ugovoru o doživotnom uzdržavanju.
      Kratki tekst odluke:
      “Ispunjenje ugovornih obveza nije preuzela stranka koja je u ugovoru navedena kao davatelj uzdržavanja 
      (maloljetni G.Z.), nego je u točki 2 ispunjenje ugovornih obveza preuzela N.Z. kao treća osoba koja nije ugovorna stranka, uslijed čega je ugovor prividan i nema učinaka (čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima) jer obvezu ne preuzima ugovorna stranka. Preuzimanje ispunjenja moguće je ugovoriti prema odredbi iz čl. 453 Zakona o obveznim odnosima, ali je to ugovor između dužnika i trećega kao njihov zasebni pravni posao, 
      a ne kao sastavni dio ugovora o doživotnom uzdržavanju, pri čemu zaključenje takvog ugovora za mlljt. G. 
      nije mogla sklopiti njegova zakonska zastupnica majka, jer je to u koliziji iz čl. 216. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima. Ništavnost prividnog ugovora (čl. 66. st. 1. ZOO) zapreka je za obavljanje ovjere ugovora o doživotnom uzdržavanju od strane suda, a upozoriti na nedostatke može se samo ako ugovor ima takove nedostatke koji ga čine pobojnim. Uslijed izloženog ugovor koji je podnijet na ovjeru sudu prvog stupnja nije 
      pobojan nego je kao prividan ništav ugovor i primjenom odredbe iz čl. 380. t. 2 ZPP-a trebalo je riješiti kao u izreci ovog rješenja.”
      Županijski sud u Bjelovaru Gž-1951/97 od 22. I. 1998.
      ********************
      Smatra se da je oporučitelj koji je zaključio ugovor o doživotnom uzdržavanju nekoliko dana nakon sastava 
      oporuke, opozvao namjenu stvari koju je nekome namijenio oporukom.
      Kratki tekst odluke:
      “Ovdje valja posebno napomenuti da je oporuka pok. H. P. i V. sastavljena dana 4. ožujka 2001., a da je ugovor o doživotnom uzdržavanju tužiteljica s H. P. i V. sklopila dana 14. ožujka 2001., dakle nakon sastava same oporuke. I u oporuci je navedeno da predmetne nekretnine pripadaju tuženiku, pod uvjetom da upravo tužiteljica uzdržava primatelje uzdržavanja. Tužiteljica je prema tome, trebala uzdržavati H. P. i V., a tuženik bi na temelju oporuke, stekao izvanknjižno pravo vlasništva na nekretninama. I ta kontradikcija u oporuci govori u prilog zaključku suda da je u konkretnom slučaju namjera primatelja uzdržavanja bila da nekretnine koje su predmet ovog postupka, stekne osoba koja ih uzdržava. Osim toga valja navesti da i činjenica da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 10 dana nakon sastava same oporuke, govori u prilog zaključku da su primatelji uzdržavanja raspolagali stvarima koje su bile predmet oporuke, pa u smislu čl. 107. Zakona o nasljeđivanju, svako kasnije raspolaganje od strane oporučitelja određenom stvari koju je bio nekome namijenio, ima za posljedicu opoziv namjene te stvari.”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-1360/06-2, od 27. XI. 2006.
      ******************
      Osoba koja u ostavinskom postupku ustvrdi, da je s ostaviteljem zaključila ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji u biti predstavlja oporuku, smatra se strankom u ostavinskom postupku.
      Kratki tekst odluke:
      “Žalitelj I.G. je u ostavinskom postupku na raspravi izjavio da je u spis priložio ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je vanbračni suprug ostaviteljice s njom sklopio 16. 3. 2000. godine, te da s obzirom da ugovor o doživotnom uzdržavanju nije ovjeren od strane suda, ovaj ugovor se ima smatrati kao oporuka.
      Nakon ovakove izjave u kojoj I.G. tvrdi da je oporučni nasljednik i da postoji oporuka, on stupa u položaj stranke u smislu odredbe čl. 185. Zakona o nasljeđivanju, pa nije bilo mjesta odbacivanju njegove žalbe kao 
      nedopuštene, a koju je uložio protiv rješenja o nasljeđivanju O-83/00-6 od 25. lipnja 2000. godine.”
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-175/01-2, od 8. II. 2001.
      *******************
      Ako predmet prijenosa vlasništva na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju nakon smrti primatelja 
      uzdržavanja imaju biti sve nekretnine u vlasništvu istoga, onda davatelj uzdržavanja stječe pravo vlasništva i 
      na nekretninama koje je primatelj uzdržavanja stekao nakon zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju a koje su u trenutku njegove smrti bile u njegovu vlasništvu.
      Kratki tekst odluke
      “Pravilno predlagateljica u žalbi navodi da Zakon o obveznim odnosima (dalje: ZOO) u čl. 579. izričito propisuje da stranke mogu ugovoriti da predmet ugovora o doživotnom (ili dosmrtnom) uzdržavanju može biti sva ili dio imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do smrti primatelja uzdržavanja. U sudskoj praksi 
      zauzeto je stajalište da predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti i buduća imovina, dakle imovina koju primatelj uzdržavanja nema u času zaključenja ugovora, nego koju će steći do časa kada dolazi do prijenosa prava vlasništva u korist davatelja uzdržavanja, dakle u času smrti primatelja uzdržavanja (Županijski sud u Rijeci Gž-786/01 od 18. rujna 2002., Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev. 2082/99 od 21. kolovoza 2002.). Mogućnost da predmet ugovora bude buduća stvar proizlazi i iz odredbe čl. 380. st. 3. ZOO-a prema kojoj se kupoprodaja može odnositi na buduću stvar. Budući da je iz sklopljenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog između predlagateljice i sada pok. G. S. jasno vidljivo da je predmet tog Ugovora cjelokupna imovina koju će primatelj uzdržavanja imati u svom vlasništvu u času svoje smrti, te kako je nesporno da je primatelj uzdržavanja suvlasništvo na nekretninama upisanima u zk. ul. __ k.o. D. stekao za svog života u svibnju 2009.,to je valjalo usvojiti žalbu predlagateljice i preinačiti pobijano rješenje, te dopustiti predloženi upis u korist predlagateljice, a na temelju predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog kod 
      javnog bilježnika R. B. 9. srpnja 2007. godine.”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-1128/09-2, od 9. XI. 2009.
      ****************
      Postojanje pravno valjanog ugovora o doživotnom uzdržavanju na temelju kojeg je ostavinska imovina prenesena na davatelja uzdržavanja isključuje raspravljanje o ostavinskoj imovini, bez obzira na to što ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama, budući da je bit ugovora o doživotnom uzdržavanju da se prijenos prava vlasništva odgađa do smrti primatelja uzdržavanja, te da časom smrti primatelja uzdržavanja pravo vlasništva 
      na imovini koja je predmet ugovora prelazi na davatelja uzdržavanja, a što pak znači da u času smrti primatelj uzdržavanja više nije vlasnik nekretnina, kojih je bio vlasnik do svoje smrti.
      Kratki tekst odluke
      “Prije svega valja navesti da u konkretnom slučaju konkuriraju Ugovor o doživotnom uzdržavanju, čiju pravnu valjanost još nitko nije osporio, te zakonsko nasljeđivanje. Ugovorom o doživotnom uzdržavanju bila je ovlaštena davateljica uzdržavanja da nakon smrti primateljice uzdržavanja izvrši uknjižbu prava vlasništva na nekretninama, koje su bile predmet ugovora, u zemljišnim knjigama ili knjizi položenih ugovora, pri čemu je prema definiciji čl. 116. Zakona o nasljeđivanju (dalje: ZN), (odnosno ranijoj odredbi čl. 122. Zakona o nasljeđivanju) ugovor o doživotnom uzdržavanju ugovor kojim se jedan ugovornik obvezuje 
      uzdržavati doživotno drugog ugovornika, ili neku treću osobu, a u kojem drugi ugovornik izjavljuje da mu prenosi u vlasništvo u času svoje smrti svu svoju imovinu ili jedan njezin dio, pri čemu se u tom slučaju radi o ugovoru o otuđenju uz naknadu imovine koja pripada imatelju uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora, ili određenog dijela te imovine čija je predaja davatelju uzdržavanja odgođena do smrti primatelja uzdržavanja. Prema tome, časom smrti primatelj uzdržavanja prenosi u vlasništvo davatelju uzdržavanja svu svoju imovinu, odnosno jedan njezin dio, pa slijedom toga, ako bi došlo do 
      prijenosa kompletne imovine,onda pokojni ostavitelj ne bi imao ostavinsku imovinu koju bi trebalo raspraviti i koju bi stekli zakonski nasljednici, pa uopće ne bi niti došlo do zakonskog nasljeđivanja, već bi takav ostavinski postupak bio obustavljen, odnosno bilo bi doneseno rješenje da se ostavina neće raspravljati, jer nema ostavinske imovine. S obzirom na sklopljeni ugovor o doživotnom uzdržavanju, upitno je koja bi to imovina prešla na zakonske nasljednike časom smrti, a u smislu odredbe čl. 129. st. 1.ZN-a, ako postoji valjani Ugovor o doživotnom uzdržavanju. Ovdje još valja istaknuti da su navodi nasljednika dijelom i kontradiktorni. Naime, davateljica uzdržavanja nije mogla izvršiti upis svog prava u zemljišnu knjigu ili knjigu položenih isprava ako nije na to bila ovlaštena prije smrti primateljice 
      uzdržavanja, pa ako bi se prihvatilo pravno stajalište nasljednika da je časom smrti kompletna imovina koja nije prenesena na davateljicu uzdržavanja prešla na zakonske nasljednike, onda se niti jedan ugovor o doživotnom uzdržavanju ne bi mogao provesti u zemljišnoj knjizi, jer se prijenos prava vlasništva ne može tražiti prije smrti primatelja uzdržavanja. Bit pak ugovora o doživotnom uzdržavanju je u 
      tome da se prijenos prava vlasništva odgađa do smrti primatelja uzdržavanja, ali časom smrti primatelja uzdržavanja pravo vlasništva na imovini koja je predmet ugovora prelazi na davatelja uzdržavanja, a što pak znači da u času smrti primatelj uzdržavanja više nije vlasnik nekretnina, kojih je bio vlasnik do 
      svoje smrti.”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-703/06-2, od 17. VII. 2006.
      *************
      Ugovor o doživotnom uzdržavanju u kojem je primatelj uzdržavanja izjavio da davatelju uzdržavanja ostavlja svu svoju imovinu pa i onu koju će imati u trenutku smrti, pravno je valjan i proizvodi sve 
      namjeravane učinke.
      Kratki tekst odluke:
      “Naime, žaliteljice se tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi sasvim pogrešno pozivaju na tipičan 
      oblik ugovora o doživotnom uzdržavanju iz st. 1. čl. 122. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 52/71 i 47/78, u nastavku teksta: ZN), te na osnovi njegovog zakonskog sadržaja izgrađuju stav o pravnoj nevaljanosti prijepornog ugovora o doživotnom uzdržavanju. To je zato jer je takav ugovor o doživotnom uzdržavanju samo jedan od pojavnih oblika ovog ugovora, koji može imati širi ili uži sadržaj što svakako ovisi o sporazumu, odnosno volji ugovornih stranaka.Naime,osim navedenog, tipičnog oblika ugovora o doživotnom uzdržavanju, na koji se odnosi st. 1. čl. 122. ZN-a, valja istaknuti da su u st. 6. toga članka predviđene mogućnosti da se ugovoru o doživotnom uzdržavanju da i drugačiji sadržaj, pa su u tom stavku primjerice opisane različite varijante ovog ugovora. Valja uočiti da je razlika između ugovora iz st. 1. i ugovora iz st. 6. odnosnog članka u tome što se u prvom slučaju ugovor odnosi na imovinu koju primatelj uzdržavanja ima u vrijeme zaključenja ugovora, dok se ugovor iz st. 6. odnosi i na buduću imovinu, dakle, na svojevrsno “obećanje nasljedstva” poslije smrti primatelja uzdržavanja. Kad je tome tako, tada valja zaključiti da se i prijeporni ugovor, bez obzira što se ne radi o tipičnom obliku tog ugovora iz st. 1. čl. 122., ima smatrati pravno valjanim ugovorom o doživotnom uzdržavanju.”
      Županijski sud u Rijeci, Gž-786/01, od 18. IX. 2002.
      ********************
      Predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti i buduća imovina.
      Kratki tekst odluke:
      “Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim ugovora o doživotnom uzdržavanju koji se odnosi na stan u Zagrebu, Laginjina 9, drugi kat lijevo, jer da u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju (1. lipnja 1992. godine) primateljica uzdržavanja nije bila vlasnica istog, pa da ga temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 52/71 i 47/78, dalje: ZN) nije mogla ugovorom o doživotnom uzdržavanju prenijeti na drugog.Osnovano tuženica pobija pravno stajalište sudova. Ovo s razloga što su sudovi propustili ocijeniti osim odredbe čl. 122. st. 1. i odredbu čl. 122. st. 6.ZN kojom odredbom je predviđena mogućnost zaključenja ugovora i s drugim sadržajem izvan onog predviđenog odredbom čl. 122. st. 1. ZN, pa se tako ugovor iz st. 6. čl. 122. ZN odnosi i na buduću imovinu.
      Stranke su u ugovoru izričito navele da se prenosi na davateljicu uzdržavanja i stan u Zagrebu, Laginjina br. 9, dakle, imale su u vidu prijenos imovine koja u tom momentu još nije bila u vlasništvu primateljice uzdržavanja, ali je bilo izvjesno da će postati njezina imovina jer je imala stanarsko pravo i podnijela zahtjev za otkup stana. Taj stan je i postao njezino vlasništvo jer ga je dana 28. srpnja 1992. godine otkupila.
      Raspolaganje budućom imovinom, inače, i nije nešto što bi bilo nepoznato u našem pravu. Tako se čl. 458. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) propisuje: “Prodaja se može odnositi i na buduću stvar”.Prema odredbi čl. 122. st. 6. ZN primateljica uzdržavanja mogla je, dakle, prenijeti na davateljicu uzdržavanja 
      i buduću imovinu, kako je to učinila svojim ugovorom, pa je trebalo pravilnom primjenom materijalnog prava preinačiti pobijane presude u odnosu na predmetni stan i odbiti zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim ugovora u ovom dijelu.”
      Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2082/99, od 21. VIII. 2002.
      ******************
      Okolnost da je primateljica uzdržavanja ugovorom raspolagala nekretninama koje nisu njezino vlasništvo ne čini taj ugovor ništavim, već on za vlasnika ne proizvodi pravni učinak.
      Kratki tekst odluke:
      “Međutim, za predmet spora nije ni odlučna okolnost, je li pokojna primateljica uzdržavanja bila vlasnica 
      nekretnina, odnosno da li je ugovorom raspolagala tuđim nekretninama, jer ta okolnost ne čini ugovor o doživotnom uzdržavanju ništavim u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje ZOO), već taj ugovor u odnosu na vlasnike ili suvlasnike nekretnina ne proizvodi pravne učinke.”
      Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1365/96, od 21. II. 2001.
      *****************
      Skrbnik ne može sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju sa štićenikom.
      Kratki tekst odluke
      “Podnositelj u ustavnoj tužbi iznosi svoju prosudbu da nema ni pravnih ni faktičnih zapreka za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer on već preko deset godina kao skrbnik svoje supruge njoj daje, a ona prima uzdržavanje.
      Ustavna tužba nije osnovana.
      U obrazloženju osporene presude Upravni sud Republike Hrvatske je naveo da je podnositeljeva supruga potpuno lišena poslovne sposobnosti, a za skrbnika joj je postavljen podnositelj, pa s obzirom da 
      prema odredbi čl. 175. st. 1. toč. 5. Obiteljskog zakona (“Narodne novine”, br. 116/03 i 17/04) skrbnik ne može biti osoba s kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju, pravilno upravna tijela nisu odobrila sklapanje takvog ugovora.
      Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi Upravnog suda zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava.”
      Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-1342/06, od 27. IX. 2007.
      ********************
      Ocijenjeno je da je drugi bračni drug pristao na raspolaganje ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju kojeg je kao primatelj uzdržavanja sklopio jedan od bračnih drugova (čiji je predmet bila zajednička imovina bračnih drugova), kad je nazočio sklapanju ugovora i znao za njegovo postojanje.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1277/09-2, od 13. IV. 2010.
      *****************
       
       
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Posjedovanje prava stvarne služnosti u vezi s nekom nekretninom ostvaruje se kroz posjedovne čine na poslužnoj nekretnini i ne može biti otklonjeno eventualnom ništavošću pravnog posla na temelju kojeg je to pravo služnosti stečeno.
      Županijski sud u Splitu Gž 58/2008 od 113.2010.
      *****************
      Onemogućavanjem korištenja vode tužitelju, tj. dotoka vode do njegove etaže, tuženici su počinili smetanje posjeda odnosno suposjeda obiteljske kuće a ne smetanje dotoka vode do etaže tužitelja, iz razloga što je suvlasništvo stranaka povezano vlasništvom njihovih etaža, što znači da između stranaka između ostalog postoji suvlasništvo zajedničkih uređaja, a vodovod se ima smatrati zajedničkim uređajem.
      Županijski sud u Varaždinu Gž 1382/2005-2 od 16.8.2005.
      ***********************
      Vlasništvo nekretnine nije okolnost koja isključuje mogućnost smetanja tuđeg posjeda na toj nekretnini.
      Županijski sud u Vu Gž 2820/2004-2 od 7.1.2005.
      *******************
      Za postojanje verbalnog smetanja posjeda potrebno je utvrditi je li učinjeno tako da se ozbiljnom prijetnjom onemogući i pokoleba posjednik da vrši posjed pri čemu nije od značenja okolnost je li osoba koja je poduzela verbalni čin smetanja posjeda proglašena krivom za kazneno djelo prijetnje.
      Županijski sud u Splitu Gž 6735/2007 od 23.2.2009.
      ***************
      Ruševno stanje objekta u vrijeme rušenja razlog je za uskratu tražene posjedovne zaštite radi nemogućnosti uspostave ranijeg posjedovnog stanja.
      Županijski sud u Splitu Gž 456/2006 od 26.3.2009.
      ******************
      Rješenje Ureda za katastar kojim se u katastarskom operatu mijenjaju podaci o osobi posjednika nema značenje odluke o pravu na posjed.
      Županijski sud u Splitu Gž 5186/2007 od 8.12.2008.
      *******************
      Utvrđenje da je počinjeno smetanje posjeda može biti samo u funkciji ostvarenja kondemnatorne posjedovne zaštite.
      Županijski sud u Varaždinu Gž 1540/2008-2 od 17.12.2008.
      ********************
      Kad nije moguća uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja, posjedniku pripada pravo na posjedovnu zaštitu koja se sastoji u utvrđenju čina smetanja i zabrani svakog takvog ili sličnog smetanja posjeda.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 672/2009-2 od 1.6.2011.
      ********************
      Neosnovan je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je počinjeno smetanje posjeda kad je uspostavljeno ranije posjedovno stanje, a tužitelj nije zahtijevao izricanje zabrane daljnjeg smetanja.
      Županijski sud u Splitu Gžp 779/2009 od 3.9.2009.
      *********************
      Nasljednik je trenutkom smrti pravnog prednika postao suposjednik nekretnine, bez obzira što nikada nije imao faktičnu vlast na toj nekretnini, budući da suposjed nekretnine prelazi na nasljednika u kvaliteti i obujmu kakvog je imao njegov pravni prednik.
      Županijski sud u Varaždinu Gž 3342/2011-2 od 5.9.2011.
      *******************
      Ako nije uspostavljen slobodan prolaz spornim putem tada oduzeti posjed prava služnosti putnog prolaza nije ni vraćen dopuštenom samopomoći, pa u tom slučaju, ako posjednik posjedovnu zaštitu ne ostvari ni u sudskom postupku unutar zakonom propisanog roka, njegov posjed prava služnosti prestaje.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž 1660/2010-2 od 25.11.2010.
      ***********************
      Radnja koja u sebi sadrži znakove svjesnog zadiranja u tuđi posjed, te znakove samovlašća i nasilja, mora se smatrati činom smetanja posjeda a ne samo oštećenjem tuđe stvari. 
      Sažetak:
      «Obzirom na stajalište žalbe o prirodi štetne radnje tuženika, kao čina smetanja posjeda, valja navesti da, doduše svako oštećenje tuđe stvari nije ujedno i smetanje posjeda, no, ona radnja koja u sebi sadrži i znakove svjesnog zadiranja u tuđi posjed, te znakove samovlašća i 
      nasilja, mora se smatrati činom smetanja posjeda, jer je u smislu odredbe čl. 20. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – samovlast je zabranjena, jer i bez obzira na to kakav je posjed, nitko ga nema pravo samovlasno smetati, a svaki onaj koji posjedniku, bez njegove volje, oduzima posjed ili ga u posjedu uznemirava,samovlasno je smetao njegov posjed.»
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 866/03-2 od 23. lipnja 2003.
      *******************
      Ne može se tražiti posjedovna zaštita u parnici za smetanje posjeda zbog nemogućnosti prolaženja preko puta kao javnog dobra, već nemogućnost prolaženja po javnom putu, tužitelj treba raspraviti i riješiti kod nadležnih organa za korištenje i upotrebu javnih puteva. 
      Sažetak:
      «Naime, korištenjem puta za koji je utvrđeno da predstavlja javno dobro, ne može se steći posjed prava stvarne služnosti, pa se stoga ne može niti tužitelju na istome pružiti posjedovna zaštita. Na navode žalbe tužitelja o nemogućnosti prolaženja po predmetnom javnom putu i posljedice koje bi iz toga mogao trpjeti, valja reći da tužitelj nema pravo na posjedovnu zaštitu u parnici za smetanje posjeda, ali to ne znači da isti 
      kod nadležnih organa za korištenje i upotrebu javnih puteva ne može predmetni spor raspraviti i kod istih riješiti.» 
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 418/03-2 od 30. travnja 2003.
      ******************
      Činom smetanja posjeda nekretnina smatraju se samo ozbiljni i relativno znatni zahvati u tuđu posjedovnu sferu kojima se posjednik onemogućuje ili uznemirava u vršenju faktične vlasti, zbog čega postavljanje cijevi za odvod oborinskih voda na način da zahvaćaju zračni prostor iznad nekretnine tužiteljica 
      svega 0,05 m, odnosno 0,15 m, ne predstavlja čin smetanja posjeda nekretnina. 
      Sažetak:
       „U odnosu na utuženi čin smetanja posjeda postavljanjem cijevi za odvod oborinskih voda u zračnom prostoru iznad nekretnina tužiteljica, valja navesti da je tijekom prvostupanjskog postupka na temelju nalaza i mišljenja mjerničkog vještaka utvrđeno da u dijelu označenom u skici mjerničkog vještaka slovima C-B u dužini od 14,35 m cijevi zadiru u zračni 
      prostor iznad nekretnine tužiteljica 0,05 m, a u dijelu označenom slovima B-A u dužini od 11,15 m zadiru 0,15 m. Međutim, postavljanje cijevi za odvod oborinskih voda u zračnom prostoru iznad nekretnine tužiteljica i to za 0,05 m, odnosno 0,15 m, ne može se okvalificirati kao čin oduzimanja ili uznemiravanja posjeda, obzirom na neznatno zadiranje u zračni prostor iznad nekretnine tužiteljica. Kako se prema opće prihvaćenoj sudskoj praksi činom smetanja posjeda smatraju zahvati u tuđu posjedovnu sferu ako su ozbiljni i relativno znatni, odnosno takvi da se njima posjednik onemogućuje ili uznemirava u vršenju faktične vlasti, postavljanje cijevi za odvod oborinskih voda na način da zahvaćaju zračni prostor iznad nekretnine tužiteljica svega 0,05 m, odnosno 0,15 m, ne može predstavljati 
      čin smetanja posjeda nekretnina tužiteljica, pa se niti tužiteljicama ne može pružati posjedovna zaštita, zbog čega je prvostupanjski sud i u tom dijelu, 
      neovisno o razlozima navedenim u obrazloženju, osnovano odbio tužbeni 
      zahtjev tužiteljica, pravilno primijenivši materijalno pravo.“ 
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 142/09-2 od 11.III.2009.
      ****************
      Posjed je faktično stanje zaštićeno pravom iz kojeg razloga se utvrđenje da je neka osoba počinila smetanje posjeda 
      može tražiti samo u funkciji ostvarenja kondemnatorne posjedovne zaštite, budući je smisao pružanja posjedovne zaštite uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja i zabrane takvog ili sličnog smetanja ubuduće.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1540/08-2 od 17.XII.2008.
      ****************
      Ukoliko u deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva radi zaštite posjeda nije naveden datum čina smetanja, isto ne predstavlja razlog za odbacivanje tužbe. 
      Sažetak;
       „Neosnovano isto tako žalba ističe i da je prvostupanjski sud tužbu tužiteljice trebao odbaciti iz razloga što u deklaratornom dijelu zahtjeva nije naveden i datum čina smetanja, odnosno kako to žalba navodi „razdoblja kada je počinjeno navodno smetanje posjeda“, jer iako je čl. 22. st. 1. ZV-a ozakonjena i tzv. deklaratorna preambula tužbenog zahtjeva za smetanje posjeda (dio kojim se traži utvrđenje čina smetanja) ta procesna norma je, međutim instruktivnog karaktera pa ako u samom tužbenom zahtjevu nije postavljen i zahtjev da se utvrdi čin smetanja kao i vrijeme toga čina, a što sve pri tome treba jasno proizlaziti iz činjeničnog osnova tužbe, tada se u tom slučaju tužba iz toga razloga ne može odbaciti. Osim toga, tužbeni zahtjev za smetanje posjeda je po svojoj pravnoj prirodi kondemnatorni 
      zahtjev, koji dio predmetni zahtjev također sadrži (zabrana takvog ili tome sličnog smetanja ubuduće), to nema sumnje da je takav zahtjev obzirom na izneseno pravovremeno podnijet. U konkretnom slučaju tužbenog zahtjeva tužiteljice, u kojem doista nije naznačeno vrijeme čina smetanja, iz toga razloga nije bilo osnova odbacivanju iste, a kako to pogrešno 
      smatra žalba.“ 
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 711/09-2 od 17.VII.2009.
      *****************
      Posjed stvarne služnosti pristupa ili prilaza javnom vodovodu ne može postojati ukoliko ne postoji povlasna 
      nekretnina, a ako se tužitelj nalazi u posjedu služnosti voda – magistralnog vodovoda, koji dijelom prolazi i preko nekretnine tuženika, tada isti ima pravo tražiti posjedovnu zaštitu služnosti  voda. 
      Sažetak:
       „Tužitelj je u ovom predmetu podnio tužbu radi smetanja posjeda stvarne služnosti pristupa javnom vodovodu (kako je to navedeno u samoj tužbi) i to po nekretnini tuženika pravcem označen u skici mjerničkog vještaka slovima A-B-C-D. Međutim, u konkretnom slučaju ne postoji stvarna služnost pristupa ili prilaza javnom vodovodu, jer ne postoji povlasna nekretnina. Naime, prema odredbi čl. 186. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV) stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika određene nekretnine (povlasne nekretnine) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora 
      propuštati odreñene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti. Iz provedenog dokaznog postupka jasno je vidljivo da magistralni vodovod V.-B. ne predstavlja nekretninu u smislu odredbe čl. 9. ZV-a, niti je taj vodovod u katastru označen kao posebna katastarska 
      čestica, a iz čega slijedi da ne postoji povlasna nekretnina u čiju korist bi 
      trebao postojati pristupni put. Očito je međutim da se tužitelj nalazi u posjedu služnosti voda – magistralnog vodovoda, koji dijelom prolazi i preko sporne nekretnine tuženika, no u konkretnom slučaju tužitelj nije tražio posjedovnu zaštitu služnosti voda, već posjedovnu zaštitu stvarne služnosti pristupa magistralnom vodovodu. Kod toga valja naglasiti da predmet ovog postupka nije bilo ispitivanje da li je tužitelj zakonito položio vod u nekretninu tužitelja ili ne.“ 
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 788/09-2 od 14.VIII.2009.
      ****************
      Ne čini smetanje posjeda osoba koja je bila samo prisutna radnjama smetanja posjeda od strane treće osobe te istu u tome nije spriječila.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 325/10-2 od 15.IV.2010.
      *******************
      Ako tužena smatra da tužitelji nemaju potrebe vršiti pravo služnosti prolaza i provoza kroz njezine nekretnine zbog toga što njihove nekretnine imaju neposredan pristup na javni put, 
      tada može pokrenuti postupak u kojem će tražiti ukidanje predmetnog prava služnosti jer je isto izgubilo razumnu svrhu, ali te okolnosti nisu od značaja u sporu radi smetanja posjeda. 
      Sažetak:
       „Žalbena tvrdnja o tome da tužitelji imaju mogućnost nesmetanog dolaska do svojih nekretnina s javne ceste te da nemaju potrebe prolaziti i provoziti za korist svojih nekretnina preko nekretnine tužene, također je potpuno irelevantna te je sud na ovu okolnost predloženo po tuženoj dopunsko saslušanje mjerničkog vještaka osnovano odbio. Naime, kako je prethodno spomenuto u postupku smetanja posjeda, a s kojim posjedom stvari je izjednačeno i faktično izvršavanje sadržaja prava stvarnih služnosti glede nekretnine (čl. 10. st. 5. ZV-a) nije dopušteno raspravljati o savjesnosti ili nesavjesnosti odnosno o pravu na posjed pa ukoliko tužena smatra da tužitelji zbog toga što njihove nekretnine imaju 
      neposredan pristup na javni put nemaju potrebe za korištenje posjeda prava služnosti prolaza i provoza kroz njezine nekretnine tada može pokrenuti postupak u kojem će tražiti ukidanje predmetnog prava služnosti jer je isto izgubilo razumnu svrhu sukladno odredbi čl. 242. ZV-a no isto nije činjenica o kojoj se raspravlja i koja bi bila relevantna u 
      postupku radi smetanja posjeda.“ 
      Županijski sud u Varaždinu, 12 Gž.857/10-2 od 15. IX.2010.
      *******************
      Vršenje provoza preko tuđe nekretnine za onoga tko je u posjedu prava služnosti preko te nekretnine znači izvršavanje tog 
      prava, a isto se ne može podvesti pod čin smetanja posjeda.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž.2032/13-2 od 09. listopada 2013.
      **********************
      Posjednik gubi posjed samo u slučaju kada vanjskim vidljivim načinom očituje svoju volju da stvar više neće posjedovati odnosno da je napušta. 
      Sažetak:
      «U pogledu žalbene tvrdnje tužene da se tužiteljica ne može smatrati posjednikom sporne nekretnine, jer je od 2001. g., kada se preselila k svojoj kćerki, prestala vršiti bilo kakve posjedovne čine i prestala obrađivati vrt, valja upozoriti da posjed predstavlja određenu faktičnu vlast na određenoj stvari, koja faktična vlast daje 
      posjedniku mogućnost svakodobnog korištenja sa stvari u skladu sa voljom i potrebama posjednika. Prema odredbi čl. 28. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV) posjed stvari, između 
      ostalog, gubi se i kad je posjednikom svojom voljom napustio stvar. To znači da kraće ili duže vremensko nekorištenje stvari ne znači ujedno i gubitak posjeda, jer samo u slučaju kada posjednik vanjskim vidljivim načinom očituje svoju volju da stvar više neće posjedovati, da je napušta, posjednik gubi posjed, sukladno citiranoj odredbi čl. 28. ZV-a. 
      Neosnovani su stoga navodi tužene da je tužiteljica preseljenjem k svojoj kćeri izgubila posjed sporne nekretnine, jer iz samih navoda tužene koja potvrđuje da je od tog vremena tužiteljica u nekoliko navrata dolazila na spornu nekretninu, jasno proizlazi da na strani tužiteljice nije bila prisutna volja napustiti posjed nekretnine, jer je tužiteljica u mogućnosti vršiti posjed sporne nekretnine prema vlastitom nahođenju i vlastitim potrebama. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se tužiteljica 
      nalazi u posjedu predmetne nekretnine.» 
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1741/04-2 od 19. X. 2004.
      ***************
      Rješenje suda u postupku smetanja posjeda predstavlja kondemnatornu sudsku odluku, iz kojeg razloga je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi samo na utvrđenje počinjenog 
      smetanja (deklaratorni zahtjev).
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1996/05-2 od 27.XII.2005.
      *******************
       
       
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Za postojanje presuđene stvari potrebno je da se ispune tri uvjeta:
      - da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi,
      - da postoji identitet zahtjeva i
      - da postoji identitet činjeničnog osnova
      Vrhovni sud RH Rev-668/00 16.05.2000.
      **********************
      Ne postoji objektivni identitet spora između pravomoćno okončane parnice, u kojoj je obveznik uzdržavanja obvezan plaćati uzdržavanje u postotku od plaće, i pokrenute parnice u kojoj se traži plaćanje uzdržavanja u novčanom iznosu, jer se radi o zakonom priznatom pravu na izmjenu pravomoćno određenog načina uzdržavanja.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1588/10-2, od 11. XI. 2010.
      ********************
      Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici.
      Kratki tekst odluke:
      “Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je iza pok. P.I. oca tužitelja koji je umro 5. studenog 1992. proveden ostavinski postupak u kojem su sudjelovali tužitelj, tužena i pok. P.C., majka stranaka, te je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju kao jedina nasljednica proglašena majka tužitelja P.C. Utvrđeno je da je predmet ostavinskog postupka iza pok. P.I. bila identična imovina koja je predmet 
      tužbenog zahtjeva u ovom predmetu, te u tom ostavinskom postupku iza pok. P.I., između stranaka nije bilo spora o veličini ostavine, niti je tužitelj osporio oporuku temeljem koje je imovina raspoređena.
      S obzirom na ovakva utvrđenja, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 231. ZN, jer pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u postupku 
      ostavinske rasprave ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. S obzirom da već sam tužitelj u tužbi tvrdi da je osnova njegovog potraživanja sudjelovanje u izgradnji kuće u razdoblju od 1970. do 1982., on je već u ostavinskom postupku iza pok. oca P.I. mogao istaknuti taj prigovor i tražiti izdvajanje sporne imovine temeljem odredbe čl. 37. ZN, što on u tom ostavinskom postupku nije učinio. Budući da to nije učinio, takav zahtjev ne može s uspjehom isticati niti sada, jer odluka ostavinskog suda u postupku iza pok. P.I., u odnosu na parnične stranke, ima 
      značaj presuđene stvari.”
      Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1519/98, od 16. V. 2001.
      ****************
      Sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojem je već ranije pravomoćno presuđeno, odbacit će tužbu.
      U parnici tužitelja koji traži utvrđenje činjenice da tuženiku ništa ne duguje, iako je između istih stranaka (u obrnutim parničnim ulogama) donijeta pravomoćna presuda o dugovanju, radi se o pravomoćno presuđenoj stvari, te vođenje takvog parničnog postupka nije moguće.
      “Po odredbi članka 333. stavak 2. ZPP-a sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena, što je ovdje slučaj, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.
      Prema odredbi članka 288. stavak 2. ZPP-a predsjednik vijeća, nakon prethodnog ispitivanja tužbe donosi rješenje o odbacivanju tužbe ako utvrdi da o tužbenom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, da je u predmetu spora sklopljena sudska nagodba ili da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje.
      Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbacio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži pobijanje pravnih radnji prema tuženiku radi propusta koje je učinio sam tužitelj dok nije bio u stečaju i to u parničnom postupku koji je pravomoćno dovršen presudom zbog izostanka dana 10. studenog 1999. godine broj P-2198/95 Općinskog suda u Splitu. S obzirom da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari propusti tužitelja, dok nije bio u stečaju, u prvostupanjskom parničnom postupku ne mogu se valorizirati niti uvažavati kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, jer se o svemu tome moglo raspravljati i odlučivati samo u granicama mogućnosti koje predviđaju pravila parničnog postupka u kojem je donesena presuda zbog izostanka.”
      VTS RH, Pž-3487/03 od 28. listopada 2003.
      *********************
      Kada tužitelj podnese tužbu u istoj pravnoj stvari o kojoj je već ranije pravomoćno odlučeno, misleći da podnosi prijedlog za ponavljanje tog ranije provedenog postupka, tada nema uvjeta za primjenu čl. 109. u vezi s čl. 106. Zakona o parničnom postupku već je parnični sud dužan takvu tužbu odbaciti budući se tužba odnosi na već presuđenu stvar.
      „Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu radi nedopuštenosti otkaza.
      Tijekom postupka pokazalo se da je tužiteljica već ranije protiv tuženika podnijela tužbu radi nedopuštenosti otkaza u predmetu prvostupanjskog suda br. P.425/01 te da je njezin tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen.
      Punomoćnik tužiteljice je na ročištu glavne rasprave održanom dana 22. prosinca 2005. godine naveo da je tužba pogrešno imenovana te da je ona ustvari trebala biti prijedlog tužiteljice za ponavljanje gore navedenog ranijeg parničnog postupka te je zatražio rok od 15 dana za popravak podneska.
      Prvostupanjski sud je odbio punomoćniku tužiteljice dodijeliti rok za popravak tužbe te je donio pobijano rješenje.
      Tužiteljica se žali tvrdeći da joj je tužbu pisala jedna osoba kojoj je ona predala koncept, no ne tužbe već prijedloga za ponavljanje postupka, a ta osoba je pogrešno shvatila da se radi o tužbi pa je tako i sastavila podnesak te tvrdi da joj je sud trebao, sukladno čl. 106. u vezi s čl. 109. ZPP-a, dopustiti ispravak podneska.
      Međutim,čl.106. i 109. ZPP-a se odnose na potpunost i razumljivost podnesaka te na postupak otklanjanja nedostataka podnesaka. Tužba tužiteljice je potpuna i razumljiva i po njoj se može postupiti pa prvostupanjski sud nije imao pravne osnove za primjenu čl. 109. ZPP-a a niti je tužiteljica imala pravne osnove za prepravljanje podnesene tužbe u prijedlog za ponavljanje postupka, pogotovo stoga što se u tužbi raniji parnični postupak uopće niti ne spominje, jer ZPP ne predviđa mogućnost preinake tužbe u prijedlog za ponavljanje postupka.
      Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 333. st. 2. ZPP-a kada je donio pobijano rješenje te je stoga žalba tužiteljice temeljem čl. 380. t. 2. ZPP-a odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.”
      ŽS u Koprivnici,Gž.160/06-2 od 17. veljače 2006. godine
      *****************
      Okolnost da je jednoj od ugovornih stranaka pravomoćnom presudom naloženo da ispuni činidbu iz ugovora, nije zapreka da ona naknadno u parnici zatraži utvrđenje tog ugovora ništavim. Ne postoji, naime, objektivni identitet spora, jer je u jednoj tužbi istaknut deklaratorni, a u drugoj kondemnatorni zahtjev.
      VS, Rev 2969/99 od 5.3.2003.
      *****************
      Ako je u ranijoj presudi pravomoćno odlučeno o potraživanju kojeg je tuženik istaknuo prigovorom radi prijeboja, tuženik više ne može u drugom postupku ponovno istaknuti taj prigovor. U slučaju da tuženik to ipak učini, sud taj prigovor radi prijeboja mora odbaciti.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3889/05 od 19.12.2008.
      ******************
      Ako je presudom odlučeno o potraživanju koje je tuženik istaknuo prigovorom radi prebijanja, odluka suda o postojanju ili nepostojanju tog potraživanja postaje pravomoćna kada se više ne može pobijati žalbom.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 7646/02 od 6.9.2005.
      *********************
      Pravorijek arbitražnog suda ima snagu pravomoćne sudske presude pa ako tužitelj pred redovnim sudom pokrene parnicu o zahtjevu o kojem je već odlučeno arbitražnim pravorijekom, sud će tužbu odbaciti, neovisno o tome što je tužitelj podnio tužbu za poništaj pravorijeka. U takvom slučaju nema osnove za prekid postupka.
      VTS RH, Pž-4153/12 od 26.listopada 2012. (TS Zagreb, P-4119/08 od 23.travnja 2012.)
      ************************
      Time što je pravomoćnom presudom prihvaćen tužbeni zahtjev na izvršenje činidbe temeljem određenog pravnog odnosa nije ujedno pravomoćno utvrđeno da taj pravni odnos postoji.
      VS, Rev 439/99 od 3.12.2000.
      *********************
      Kad je u prije vođenoj parnici oštećenih protiv osiguratelja, vlasnika i vozača neosiguranog vozila, kao solidarnih dužnika, utvrđen omjer odgovornosti za nastanak štetnog događaja, u regresnoj parnici osiguratelju protiv ostalih solidarnih dužnika ne može se s uspjehom osporavati utvrđeni omjer odgovornosti i visina i opseg utvrđene naknade štete.
      VS, Rev 444/03 od 28.4.2005.
      *******************
      Kad je u pravomoćno okončanoj parnici tuženiku naloženo da tužitelju plati određeni iznos, ne može tuženik (sada u svojstvu tužitelja), u novoj parnici tražiti da se utvrdi kako tužitelj u prethodnoj parnici (sada u svojstvu tuženika) nema pravo na isplatu tog iznosa.
      VS, Rev 1407/2007-2 od 19.2.2008.
      ******************
      Ne postoji mogućnost da se istovremeno prihvati tužbeni zahtjev na predaju stana i protutužbeni zahtjev kojim se zahtijeva utvrđenje prava zadržanja tog istog stana, budući da se takvi zahtjevi međusobno isključuju.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 154/2008-2 od 18.11.2009.
      ********************
      Javnobilježničke isprave, osim onih koje javni bilježnik kao povjerenik suda donosi u ostavinskom i ovršnom postupku, ne mogu postati pravomoćne.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 6133/06 od 11.9.2008.
      ****************
      Kad do prijeboja tražbina dođe u parnici konstitutivnom odlukom suda povodom tuženikova prigovora, obje tražbine postoje sve do donošenja te odluke.
      VS, Revt 98/04 od 12.4.2005.
      *******************
      Kad očitovanje o preuzimanju novčane obveze dato na zapisniku pred sudom nema značenje sudske nagodbe nema zapreke za ostvarivanje te tražbine u parnici.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1041/2007-2 od 5.12.2007.
      **********************
      Kad je u pravomoćno okončanoj parnici tuženiku naloženo da tužitelju plati određeni iznos, ne može tuženik sada u svojstvu tužitelja, u novoj parnici tražiti da se utvrdi da tužitelj u prethodnoj parnici (sada u svojstvu tuženika) nema pravo na isplatu tog iznosa.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1407/2007-2 od 19.2.2008.
      *****************
      Kad tužitelj, nakon što je pravomoćnom djelomičnom presudom odlučeno o jednom od istaknutih zahtjeva, poveća taj zahtjev, ne radi se o preinaci tužbe već o novoj tužbi koju valja odbaciti, jer je u pitanju presuđena stvar.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 96/2005-2 od 21.6.2005.
      *******************
      Kad do prijeboja tražbine dođe u parnici konstitutivnom odlukom suda povodom tuženikovog prigovora, obje tražbine postoje sve do donošenja te odluke.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt 98/2004-2 od 12.4.2005.
      ******************
      U parnici radi utvrđenja da tužitelj tuženiku ništa ne duguje, iako je između istih stranaka (u obrnutim parničnim ulogama) donesena pravomoćna presuda o dugovanju, riječ je o pravomoćno presuđenoj stvari te vođenje takvog parničnog postupka nije moguće.
      VTSRH, Pž 3487/03 od 28.10.2003
      ****************
      Rješenje o nasljeđivanju u odnosu na tužiteljicu koja je sudjelovala u ostavinskom postupku i dala valjanu nasljedničku izjavu kojom je vlastoručnu oporuku priznala istinitom i pravovaljanom, ima značaj presuđene stvari.
      Kratki tekst odluke:
      “Na opisanom činjeničnom supstratu prvostupanjski sud temelji svoje stajalište da u skladu s odredbom čl. 232. st. 1. Zakona o nasljeđivanju pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u postupku ostavinske rasprave, ako im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvare u parnici, a s obzirom je tužiteljica sudjelovala u ostavinskom postupku na način koji je prethodno iznesen i da je znala da je pok. suprug bio djelomično poslovno sposoban, to je nedvojbeno već tada mogla isticati 
      prigovore vezane uz oporuku pok.supruga, pa budući da to nije učinila, to rješenje o nasljeđivanju iza pok. J. M. u odnosu na parnične stranke ima značaj - presuđene stvari. Naime, tužiteljica je u provedenom ostavinskom postupku dala valjanu nasljedničku izjavu kojom je vlastoručnu oporuku svog supruga sačinjenu u korist njihove zajedničke kćeri priznala istinitom i pravovaljanom, i nije tražila nužni dio iz ostavinske imovine - što jasno proizlazi iz sadržaja rješenja o nasljeđivanju broj O. __/06-5 od 12. travnja 2007. a što tužiteljica tijekom trajanja prvostupanjskog postupka nije niti osporavala. 
      Činjenica koju navodi tužiteljica u prilog tvrdnji o ništavosti suprugove oporuke, dakle njegovo djelomično lišenje poslovne sposobnosti, ne podrazumijeva automatizmom i njegovu nesposobnost 
      za rasuđivanje, koji termin je vrlo širokog značenja i kao pravna kategorija podrazumijeva prije svega ono oporučiteljevo stanje u kojem je on sposoban shvatiti prirodu i značenje svojih postupaka, a koja sposobnost može, ali i ne mora biti ograničena ili diskvalificirana bolestima, lijekovima i drugim utjecajima na oporučitelja. No, neovisno o navedenome, od isključivog i odlučnog značaja jest činjenica što je tužiteljica sudjelovala u provedenom ostavinskom postupku iza pok. supruga, da je tada priznala valjanom predmetnu oporuku znajući za potencijalnu mogućnost utjecaja suprugova dugogodišnjeg alkoholizma na njegovu sposobnost za rasuđivanje, pa je prvostupanjski sud potpuno pravilno i 
      osnovano primijenio odredbu čl. 232. Zakona o nasljeđivanju i odbio njezin tužbeni zahtjev.”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-1205/07-2, od 1. IV. 2008.


×
×
  • Napravi novi...