Jump to content

anairena's Blog

Sign in to follow this  
  • članaka
    0
  • komentara
    0
  • čitanja članka
    298

Entries in this blog

No blog entries have been created

Sign in to follow this  
  • Članci

    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      U praksu se događa da u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju nije identificirana jedna od nekretnina koja predstavlja ostavinsku imovinu, već je navedena samo opisno, bez oznake katastarskog broja i općine, slijedom čega na temelju takvih podataka u zemljišnoj knjizi nije moguće provesti upis prava vlasništva na nasljednike, pa se postavlja pitanje;
      - na koji način ispraviti podatke o nekretnini koje su navedene opisno i ishoditi upis?
      U jednom takvom slučaju  na konkretnu pravnu situaciju izjasnio se Županijski sud u Varaždinu, u predmetu Gž-702/06-2, od 10. VIII. 2006

      Naime, u tom predmetu jedan od nasljednika podnio je sudu prijedlog radi ispravka pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iz 1987., a u smislu da se nekretnina koja je u tom rješenju navedena opisno - samo nazivom nekretnine, sada točno označava brojem katastarske općine i čestice. Županijski sud pri tome skreće pozornost sudu prvog stupnja da se odluke u ostavinskom postupku donose u obliku rješenja, i to rješenja o nasljeđivanju, rješenja o naknadno pronađenoj ostavinskoj imovini, rješenja o obustavi postupka zbog nepostojanja ostavinske imovine ili pak rješenja o upućivanju nasljednika na parnicu radi spora iz ostavinske imovine. Isto tako može se donijeti i dopunsko rješenje, odnosno može se ispraviti rješenje u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP). Identifikacija nekretnine nije sastavni 
      dio sudske odluke u ostavinskom postupku, to nije dio o čemu bi se trebalo odlučivati u izreci rješenja, već je identifikacija nekretnine procesna radnja koja prethodi donošenju jednog od gore navedenih rješenja.Osim toga, radnja identifikacije ostavinske imovine je radnja koju provodi ostavinski sud, a ne stranka u postupku, pri čemu iz samog predmeta nije uopće vidljivo na temelju čega je to nasljednik K. I. proveo tu navodnu identifikaciju nekretnine koja bi bila predmet nasljeđivanja.O ispravljanju presude i rješenja u smislu odredbe radi se o u slučaju kada u smislu čl. 342. st. 1. ZPP-a dođe do pogreške u imenima i brojevima, te druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatka u obliku i nesuglasnost prijepisa presude ili rješenja s izvornikom, a o čemu se u konkretnom slučaju očito nije radilo, iako je podnositelj prijedloga predložio upravo ispravak pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. U nastavku postupka sud prvog stupnja otklonit će počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pozvati sve nasljednike i raspraviti zahtjev za dopunu pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju točnim oznakama nekretnine, a ne za ispravak pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. Posebno kod toga sud prvoga stupnja vodit će računa da je identifikacija ostavinske imovine radnja koju provodi upravo ostavinski sud, te će u tu svrhu po potrebi angažirati i odgovarajućeg vještaka ili pak zatražiti izjašnjenje nadležnog katastarskog ureda, te pribaviti i zemljišnoknjižne podatke za predmetne nekretnine, a kako bi se u eventualnoj dopuni rješenja ujedno mogla i naložiti provedba istog u zemljišnoj knjizi.
       
      Dakle, prema ovoj odluci, sud prvog stupnja dužan je na zahtjev nasljednika provesti identifikaciju te nekretnine, te po potrebi angažirati vještaka ili zatražiti izjašnjenje nadležnog katastarskog ureda i pribaviti zemljišnoknjižne podatke za tu nekretninu, te za tu nekretninu donijeti dopunsko rješenje u kojem će točno odrediti broj čestice i katastarske općine u kojoj se nalazi nekretnina te će ujedno naložiti provedbu istog u zemljišne knjige. 
      Pravni izvor članka:
      - Zakon o nasljeđivanju
      - Zakon o parničnom postupku
      -  Odluka Županijskog suda u Varaždinu,       Gž-702/06-2, od 10. VIII. 2006
       
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Zakoni se primjenjuju od dana njihovog stupanja na snagu, a u pravilu djeluju samo za ubuduće, ovo iz razloga što je Ustavom RH zabranjeno povratno (retroaktivno) djelovanje zakona , a samo iznimno, iz posebno opravdanih razloga moguće je retroaktivno djelovanje pojedinih odredaba zakona.
      Ono što je bitno istaknuti jest to da Ustavni sud u postupku ocjene suglasnosti zakona sa Ustavom ukida, a ne poništava taj zakon.
      Naime, za razliku od poništavanja koje djeluje unatrag (dakle poništava i sve proizvedene učinke, tzv.ex tunc učinak) pravni učinak ukidanja djeluje samo za ubuduće  (tzv.ex nunc učinak).
      Ukidanje zakona djeluje samo za ubuduće, a ukinuti zakon odnosno određene ukinute odredbe, prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u "Narodnim novinama", ako Ustavni sud ne odredi drugi rok.
      Zakon se ukida zato jer je protivan Ustavu,što će reći da je on je bio protuustavan i prije ukidanja,glede čega Ustav RH određuje i uvjete pravne zaštite za osobe čija su prava povrijeđena pravomoćnim pojedinačnim aktom koji je donesen temeljem zakona ukinutog odlukom Ustavnog suda, odnosno se radi o zaštiti od učinaka pojedinačnog akta koji je donesen prije ukidanja zakona, dakle po propisima tada još važećeg zakona, a zaštita se pruža zato što je kasnije ukinut zakon na kojem se temelji pojedinačni akt, slijedom čega u tom slučaju pojedinačni akt nije nepostojeći, odnosno ništav akt, nego je pobojan, pa osoba čija su prava povrijeđena može u zakonom određenim uvjetima od nadležnog tijela tražiti izmjenu akta odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju postupka.
      Pravni izvor članka:
      Iz odluka Ustavnog suda RH, U-I-206/1992, U-III-379/1993, U-III-731/1994 i U-I-52/1995, U -III/81/2001 od 7. 11. 2002.
       
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Pod stjecanjem bez osnove podrazumijeva se izvanugovorni obveznopravni odnos na osnovi kojega je stjecatelj obvezan na povrat ili naknadu vrijednosti onoga dijela imovine ili imovinske koristi koji je stekao bez pravom priznate osnove ili po osnovi koja se ili nije ostvarila ili je poslije otpala.
      U starom Zakonu o obveznim odnosima stjecanje bez osnove bilo je uređeno u čl. 210. do 219., dok je u novom Zakonu o obveznim odnosima ono uređeno u čl. 1111. do 1120.
      Pretpostavke potrebne za nastanak obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove su sljedeće:
      1) povećanje imovine na jednoj strani, a koje se može sastojati u povećanju imovine, smanjenju gubitaka, uštedi troškova i slično
      2) smanjenje imovine na drugoj strani
      3) postojanje uzročne veze između povećanja i umanjenja imovine (kauzalni neksus)
      4) nepostojanje pravne osnove, bilo da ona uopće ne postoji, bilo da se nije ostvarila ili je poslije otpala
      5) činidba ne smije biti štetna radnja jer bi u tom slučaju bila riječ o odgovornosti 
      za štetu.
      Slučajevi stjecanja bez osnove :
      1) plaćanje neduga (condictio indebiti)
      2) stjecanje s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila (condictio causa dana causa non secuta)
      3) stjecanje po osnovi koja je poslije otpala (condictio ob causam secutam)
      4) uporaba stvari na tuđu korist
      5) uporaba tuđe stvari u svoju korist
      6) izdatak za drugoga.

      Tužba kojom se može tražiti povrat stečene koristi naziva se kondikcija i ona je jedino pravno sredstvo koje ovlaštena osoba ima na raspolaganju i kojim je u mogućnosti i prisilno ostvariti svoje pravo na povrat.
      Kao rok zastare za kondikcijski zahtjev uzima se opći zastarni rok od pet godina jer posebni zastarni rok nije predviđen ni odredbama staroga, a ni odredbama novog Zakona o obveznim odnosima. 
       
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      "Nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet"
      Načelo prema kojem nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego ga sam ima, odnosno pravo vlasništva na nekog drugog može prenijeti samo vlasnik, zbog čega je prema zakonima ugrađeno načelo zaštite poštenog stjecatelja – točnije, ne može se vlasništvo steći od nevlasnika.
      Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 14.06.2011.godine broj       U-III –103 / 2008 zauzeo je sljedeće stajalište:
      „Nesporno je da je opće načelo prava da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Međutim, i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa. Svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviših vrednota ustavnog poretka.“

      Ustavni sud u navedenoj odluci „podsjeća da se vlasništvo u smislu članka 48.stavka 1. Ustava “mora vrlo široko tumačiti”, jer obuhvaća “načelno sva imovinska prava”
      (v., primjerice, odluke Ustavnog suda broj: U-III-661/1999 od 13. ožujka 2000.; U-III 72/1995 od 11. travnja 2000.; U-III 551/1999 od 25. svibnja 2000.; U-III 476/2000 od 14. lipnja 2000., U-IIIB 1373/2009 od 7. srpnja 2009., itd.), što uključuje i gospodarske interese koji su po naravi stvari vezani uz imovinu, ali i legitimna očekivanja stranaka da će njihova imovinska prava, zasnovana na pravnim aktima, biti poštivana, a njihovo ostvarenje zaštićeno.”

      Ustavni sud podsjeća i na ustaljeno pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) o sadržaju pojma vlasništva, izraženo, između ostalog, i u odluci o dopuštenosti zahtjeva u predmetu Gavella protiv Hrvatske od 11. srpnja 2006. (zahtjev broj 33244/02):

      “Vlasništvo može biti ‘postojeće vlasništvo’ ili ‘imovina‘, uključujući potraživanja u odnosu na koja podnositelj zahtjeva može tvrditi da ima barem ‘legitimno očekivanje’ (koje mora biti konkretnije naravi od same nade) da će biti ostvarena, to jest da će dobiti djelotvorno uživanje prava vlasništva (…) Potraživanje se može smatrati ‘imovinom’ samo kad je dovoljno utvrđeno da se može ovršiti (suffisamment établie
      pour etre exigible) … Ni o kakvom ‘legitimnom očekivanju’ ne može biti riječi kad ne postoji potraživanje za koje je dostatno utvrđeno da je ‘imovina’. Uvjetno
      potraživanje, pak, ne može se smatrati ‘imovinom’ (…) Prema mišljenju Suda potraživanje je uvjetno kad ovisi o budućem nesigurnom događaju.”
      “Polazeći od navedenog Europski sud priznaje da se i legitimna očekivanja stranaka pod određenim pretpostavkama moraju smatrati “imovinom” pod zaštitom članka 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine – Međunarodni ugovori”, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. –ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija), koji uređuje zaštitu vlasništva.”
      Pravni izvor članka:
      - iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III –
      103 / 2008  od 14.06.2011. godine
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      U slučaju nasljeđivanja, da bi se upis naslijeđene nekretnine proveo u zemljišnu knjigu, nužno je priložiti pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, pri čemu se zemljišno-knjižni sud ograničava  na ispitivanje je li upis odredilo za to nadležno tijelo te je li upis provediv, obzirom na stanje zemljišne knjige, a glede ostalih pretpostavki odlučuje onaj sud ili drugo tijelo koje upis dopušta.
      Postoji mogućnost da rješenjem o nasljeđivanju nekretnina koja se nasljeđuje bude utvrđena izvanknjižnim vlasništvom, a to znači da ostavitelj nije
      bio prije smrti upisan kao vlasnik u zemljišne knjige, slijedom čega se postavlja  pitanje:

      kako će nasljednik uknjižiti pravo vlasništva u zemljišnu knjigu, obzirom da je upisi u zemljišnu knjigu dopušten samo protiv osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis u zemljišnoj knjiz i upisana kao vlasnik , glede kojega se upis zahtijeva, ili koja bar istodobno budu kao takva uknjižena ili predbilježena (knjižni prednik).
      Odgovor na  takvo pitanje između ostalog daje i Županijski sud u Varaždinu, u predmetu broj Gž-511/09-2 od 29.4.2009.godine, iz koje izdvajam:

      „No u pogledu nekretnina koje su u rješenju o nasljeđivanju utvrđene kao
      izvanknjižno vlasništvo treba upozoriti žalitelja, da niti njegova prednica nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, a što znači da se na tim nekretninama, a na temelju predmetnog rješenja o nasljeđivanju, ne može upisati niti on kao nasljednik, jer nije udovoljeno materijalnoj pretpostavci knjižnog prednika. 
      To ne znači da nasljednik nije također izvanknjižni vlasnik tih nekretnina, budući da je on vlasništvo tih nekretnina stekao nasljeđivanjem, kao jednim od zakonom dopuštenih načina stjecanja prava vlasništva na nekretninama u smislu odredbe čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Međutim, nasljednik se ne može upisati u zemljišnoj knjizi kao vlasnik na temelju rješenja o nasljeđivanju, već isti može pokrenuti pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, radi sređivanja vlasništva ili utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama.“
      Pravni izvor članka:
      - Zakon o zemljišnim knjigama
      - Zakon o vlasništvu i dr. stvarnim pravima
      - Odluka ŽS u Varaždinu
×
×
  • Napravi novi...