Jump to content

anairena's Blog

Sign in to follow this  
  • članaka
    0
  • komentara
    0
  • čitanja članka
    309

Entries in this blog

No blog entries have been created

Sign in to follow this  
  • Članci

    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Ugovorna strana u ugovoru o doživotnom uzdržavanju je osoba koja se obvezuje da uzdržava doživotno drugu ugovornu stranu ili treću osobu kao primaoca uzdržavanja kojemu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njezin dio, pa ako takvu obvezu uzdržavanja nije preuzela osoba navedena u ugovoru kao davatelj uzdržavanja i ne radi se o ugovoru o doživotnom uzdržavanju.
      Kratki tekst odluke:
      “Ispunjenje ugovornih obveza nije preuzela stranka koja je u ugovoru navedena kao davatelj uzdržavanja 
      (maloljetni G.Z.), nego je u točki 2 ispunjenje ugovornih obveza preuzela N.Z. kao treća osoba koja nije ugovorna stranka, uslijed čega je ugovor prividan i nema učinaka (čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima) jer obvezu ne preuzima ugovorna stranka. Preuzimanje ispunjenja moguće je ugovoriti prema odredbi iz čl. 453 Zakona o obveznim odnosima, ali je to ugovor između dužnika i trećega kao njihov zasebni pravni posao, 
      a ne kao sastavni dio ugovora o doživotnom uzdržavanju, pri čemu zaključenje takvog ugovora za mlljt. G. 
      nije mogla sklopiti njegova zakonska zastupnica majka, jer je to u koliziji iz čl. 216. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima. Ništavnost prividnog ugovora (čl. 66. st. 1. ZOO) zapreka je za obavljanje ovjere ugovora o doživotnom uzdržavanju od strane suda, a upozoriti na nedostatke može se samo ako ugovor ima takove nedostatke koji ga čine pobojnim. Uslijed izloženog ugovor koji je podnijet na ovjeru sudu prvog stupnja nije 
      pobojan nego je kao prividan ništav ugovor i primjenom odredbe iz čl. 380. t. 2 ZPP-a trebalo je riješiti kao u izreci ovog rješenja.”
      Županijski sud u Bjelovaru Gž-1951/97 od 22. I. 1998.
      ********************
      Smatra se da je oporučitelj koji je zaključio ugovor o doživotnom uzdržavanju nekoliko dana nakon sastava 
      oporuke, opozvao namjenu stvari koju je nekome namijenio oporukom.
      Kratki tekst odluke:
      “Ovdje valja posebno napomenuti da je oporuka pok. H. P. i V. sastavljena dana 4. ožujka 2001., a da je ugovor o doživotnom uzdržavanju tužiteljica s H. P. i V. sklopila dana 14. ožujka 2001., dakle nakon sastava same oporuke. I u oporuci je navedeno da predmetne nekretnine pripadaju tuženiku, pod uvjetom da upravo tužiteljica uzdržava primatelje uzdržavanja. Tužiteljica je prema tome, trebala uzdržavati H. P. i V., a tuženik bi na temelju oporuke, stekao izvanknjižno pravo vlasništva na nekretninama. I ta kontradikcija u oporuci govori u prilog zaključku suda da je u konkretnom slučaju namjera primatelja uzdržavanja bila da nekretnine koje su predmet ovog postupka, stekne osoba koja ih uzdržava. Osim toga valja navesti da i činjenica da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 10 dana nakon sastava same oporuke, govori u prilog zaključku da su primatelji uzdržavanja raspolagali stvarima koje su bile predmet oporuke, pa u smislu čl. 107. Zakona o nasljeđivanju, svako kasnije raspolaganje od strane oporučitelja određenom stvari koju je bio nekome namijenio, ima za posljedicu opoziv namjene te stvari.”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-1360/06-2, od 27. XI. 2006.
      ******************
      Osoba koja u ostavinskom postupku ustvrdi, da je s ostaviteljem zaključila ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji u biti predstavlja oporuku, smatra se strankom u ostavinskom postupku.
      Kratki tekst odluke:
      “Žalitelj I.G. je u ostavinskom postupku na raspravi izjavio da je u spis priložio ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je vanbračni suprug ostaviteljice s njom sklopio 16. 3. 2000. godine, te da s obzirom da ugovor o doživotnom uzdržavanju nije ovjeren od strane suda, ovaj ugovor se ima smatrati kao oporuka.
      Nakon ovakove izjave u kojoj I.G. tvrdi da je oporučni nasljednik i da postoji oporuka, on stupa u položaj stranke u smislu odredbe čl. 185. Zakona o nasljeđivanju, pa nije bilo mjesta odbacivanju njegove žalbe kao 
      nedopuštene, a koju je uložio protiv rješenja o nasljeđivanju O-83/00-6 od 25. lipnja 2000. godine.”
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-175/01-2, od 8. II. 2001.
      *******************
      Ako predmet prijenosa vlasništva na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju nakon smrti primatelja 
      uzdržavanja imaju biti sve nekretnine u vlasništvu istoga, onda davatelj uzdržavanja stječe pravo vlasništva i 
      na nekretninama koje je primatelj uzdržavanja stekao nakon zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju a koje su u trenutku njegove smrti bile u njegovu vlasništvu.
      Kratki tekst odluke
      “Pravilno predlagateljica u žalbi navodi da Zakon o obveznim odnosima (dalje: ZOO) u čl. 579. izričito propisuje da stranke mogu ugovoriti da predmet ugovora o doživotnom (ili dosmrtnom) uzdržavanju može biti sva ili dio imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do smrti primatelja uzdržavanja. U sudskoj praksi 
      zauzeto je stajalište da predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti i buduća imovina, dakle imovina koju primatelj uzdržavanja nema u času zaključenja ugovora, nego koju će steći do časa kada dolazi do prijenosa prava vlasništva u korist davatelja uzdržavanja, dakle u času smrti primatelja uzdržavanja (Županijski sud u Rijeci Gž-786/01 od 18. rujna 2002., Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev. 2082/99 od 21. kolovoza 2002.). Mogućnost da predmet ugovora bude buduća stvar proizlazi i iz odredbe čl. 380. st. 3. ZOO-a prema kojoj se kupoprodaja može odnositi na buduću stvar. Budući da je iz sklopljenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog između predlagateljice i sada pok. G. S. jasno vidljivo da je predmet tog Ugovora cjelokupna imovina koju će primatelj uzdržavanja imati u svom vlasništvu u času svoje smrti, te kako je nesporno da je primatelj uzdržavanja suvlasništvo na nekretninama upisanima u zk. ul. __ k.o. D. stekao za svog života u svibnju 2009.,to je valjalo usvojiti žalbu predlagateljice i preinačiti pobijano rješenje, te dopustiti predloženi upis u korist predlagateljice, a na temelju predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog kod 
      javnog bilježnika R. B. 9. srpnja 2007. godine.”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-1128/09-2, od 9. XI. 2009.
      ****************
      Postojanje pravno valjanog ugovora o doživotnom uzdržavanju na temelju kojeg je ostavinska imovina prenesena na davatelja uzdržavanja isključuje raspravljanje o ostavinskoj imovini, bez obzira na to što ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama, budući da je bit ugovora o doživotnom uzdržavanju da se prijenos prava vlasništva odgađa do smrti primatelja uzdržavanja, te da časom smrti primatelja uzdržavanja pravo vlasništva 
      na imovini koja je predmet ugovora prelazi na davatelja uzdržavanja, a što pak znači da u času smrti primatelj uzdržavanja više nije vlasnik nekretnina, kojih je bio vlasnik do svoje smrti.
      Kratki tekst odluke
      “Prije svega valja navesti da u konkretnom slučaju konkuriraju Ugovor o doživotnom uzdržavanju, čiju pravnu valjanost još nitko nije osporio, te zakonsko nasljeđivanje. Ugovorom o doživotnom uzdržavanju bila je ovlaštena davateljica uzdržavanja da nakon smrti primateljice uzdržavanja izvrši uknjižbu prava vlasništva na nekretninama, koje su bile predmet ugovora, u zemljišnim knjigama ili knjizi položenih ugovora, pri čemu je prema definiciji čl. 116. Zakona o nasljeđivanju (dalje: ZN), (odnosno ranijoj odredbi čl. 122. Zakona o nasljeđivanju) ugovor o doživotnom uzdržavanju ugovor kojim se jedan ugovornik obvezuje 
      uzdržavati doživotno drugog ugovornika, ili neku treću osobu, a u kojem drugi ugovornik izjavljuje da mu prenosi u vlasništvo u času svoje smrti svu svoju imovinu ili jedan njezin dio, pri čemu se u tom slučaju radi o ugovoru o otuđenju uz naknadu imovine koja pripada imatelju uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora, ili određenog dijela te imovine čija je predaja davatelju uzdržavanja odgođena do smrti primatelja uzdržavanja. Prema tome, časom smrti primatelj uzdržavanja prenosi u vlasništvo davatelju uzdržavanja svu svoju imovinu, odnosno jedan njezin dio, pa slijedom toga, ako bi došlo do 
      prijenosa kompletne imovine,onda pokojni ostavitelj ne bi imao ostavinsku imovinu koju bi trebalo raspraviti i koju bi stekli zakonski nasljednici, pa uopće ne bi niti došlo do zakonskog nasljeđivanja, već bi takav ostavinski postupak bio obustavljen, odnosno bilo bi doneseno rješenje da se ostavina neće raspravljati, jer nema ostavinske imovine. S obzirom na sklopljeni ugovor o doživotnom uzdržavanju, upitno je koja bi to imovina prešla na zakonske nasljednike časom smrti, a u smislu odredbe čl. 129. st. 1.ZN-a, ako postoji valjani Ugovor o doživotnom uzdržavanju. Ovdje još valja istaknuti da su navodi nasljednika dijelom i kontradiktorni. Naime, davateljica uzdržavanja nije mogla izvršiti upis svog prava u zemljišnu knjigu ili knjigu položenih isprava ako nije na to bila ovlaštena prije smrti primateljice 
      uzdržavanja, pa ako bi se prihvatilo pravno stajalište nasljednika da je časom smrti kompletna imovina koja nije prenesena na davateljicu uzdržavanja prešla na zakonske nasljednike, onda se niti jedan ugovor o doživotnom uzdržavanju ne bi mogao provesti u zemljišnoj knjizi, jer se prijenos prava vlasništva ne može tražiti prije smrti primatelja uzdržavanja. Bit pak ugovora o doživotnom uzdržavanju je u 
      tome da se prijenos prava vlasništva odgađa do smrti primatelja uzdržavanja, ali časom smrti primatelja uzdržavanja pravo vlasništva na imovini koja je predmet ugovora prelazi na davatelja uzdržavanja, a što pak znači da u času smrti primatelj uzdržavanja više nije vlasnik nekretnina, kojih je bio vlasnik do 
      svoje smrti.”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-703/06-2, od 17. VII. 2006.
      *************
      Ugovor o doživotnom uzdržavanju u kojem je primatelj uzdržavanja izjavio da davatelju uzdržavanja ostavlja svu svoju imovinu pa i onu koju će imati u trenutku smrti, pravno je valjan i proizvodi sve 
      namjeravane učinke.
      Kratki tekst odluke:
      “Naime, žaliteljice se tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi sasvim pogrešno pozivaju na tipičan 
      oblik ugovora o doživotnom uzdržavanju iz st. 1. čl. 122. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 52/71 i 47/78, u nastavku teksta: ZN), te na osnovi njegovog zakonskog sadržaja izgrađuju stav o pravnoj nevaljanosti prijepornog ugovora o doživotnom uzdržavanju. To je zato jer je takav ugovor o doživotnom uzdržavanju samo jedan od pojavnih oblika ovog ugovora, koji može imati širi ili uži sadržaj što svakako ovisi o sporazumu, odnosno volji ugovornih stranaka.Naime,osim navedenog, tipičnog oblika ugovora o doživotnom uzdržavanju, na koji se odnosi st. 1. čl. 122. ZN-a, valja istaknuti da su u st. 6. toga članka predviđene mogućnosti da se ugovoru o doživotnom uzdržavanju da i drugačiji sadržaj, pa su u tom stavku primjerice opisane različite varijante ovog ugovora. Valja uočiti da je razlika između ugovora iz st. 1. i ugovora iz st. 6. odnosnog članka u tome što se u prvom slučaju ugovor odnosi na imovinu koju primatelj uzdržavanja ima u vrijeme zaključenja ugovora, dok se ugovor iz st. 6. odnosi i na buduću imovinu, dakle, na svojevrsno “obećanje nasljedstva” poslije smrti primatelja uzdržavanja. Kad je tome tako, tada valja zaključiti da se i prijeporni ugovor, bez obzira što se ne radi o tipičnom obliku tog ugovora iz st. 1. čl. 122., ima smatrati pravno valjanim ugovorom o doživotnom uzdržavanju.”
      Županijski sud u Rijeci, Gž-786/01, od 18. IX. 2002.
      ********************
      Predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti i buduća imovina.
      Kratki tekst odluke:
      “Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim ugovora o doživotnom uzdržavanju koji se odnosi na stan u Zagrebu, Laginjina 9, drugi kat lijevo, jer da u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju (1. lipnja 1992. godine) primateljica uzdržavanja nije bila vlasnica istog, pa da ga temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 52/71 i 47/78, dalje: ZN) nije mogla ugovorom o doživotnom uzdržavanju prenijeti na drugog.Osnovano tuženica pobija pravno stajalište sudova. Ovo s razloga što su sudovi propustili ocijeniti osim odredbe čl. 122. st. 1. i odredbu čl. 122. st. 6.ZN kojom odredbom je predviđena mogućnost zaključenja ugovora i s drugim sadržajem izvan onog predviđenog odredbom čl. 122. st. 1. ZN, pa se tako ugovor iz st. 6. čl. 122. ZN odnosi i na buduću imovinu.
      Stranke su u ugovoru izričito navele da se prenosi na davateljicu uzdržavanja i stan u Zagrebu, Laginjina br. 9, dakle, imale su u vidu prijenos imovine koja u tom momentu još nije bila u vlasništvu primateljice uzdržavanja, ali je bilo izvjesno da će postati njezina imovina jer je imala stanarsko pravo i podnijela zahtjev za otkup stana. Taj stan je i postao njezino vlasništvo jer ga je dana 28. srpnja 1992. godine otkupila.
      Raspolaganje budućom imovinom, inače, i nije nešto što bi bilo nepoznato u našem pravu. Tako se čl. 458. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) propisuje: “Prodaja se može odnositi i na buduću stvar”.Prema odredbi čl. 122. st. 6. ZN primateljica uzdržavanja mogla je, dakle, prenijeti na davateljicu uzdržavanja 
      i buduću imovinu, kako je to učinila svojim ugovorom, pa je trebalo pravilnom primjenom materijalnog prava preinačiti pobijane presude u odnosu na predmetni stan i odbiti zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim ugovora u ovom dijelu.”
      Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2082/99, od 21. VIII. 2002.
      ******************
      Okolnost da je primateljica uzdržavanja ugovorom raspolagala nekretninama koje nisu njezino vlasništvo ne čini taj ugovor ništavim, već on za vlasnika ne proizvodi pravni učinak.
      Kratki tekst odluke:
      “Međutim, za predmet spora nije ni odlučna okolnost, je li pokojna primateljica uzdržavanja bila vlasnica 
      nekretnina, odnosno da li je ugovorom raspolagala tuđim nekretninama, jer ta okolnost ne čini ugovor o doživotnom uzdržavanju ništavim u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje ZOO), već taj ugovor u odnosu na vlasnike ili suvlasnike nekretnina ne proizvodi pravne učinke.”
      Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1365/96, od 21. II. 2001.
      *****************
      Skrbnik ne može sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju sa štićenikom.
      Kratki tekst odluke
      “Podnositelj u ustavnoj tužbi iznosi svoju prosudbu da nema ni pravnih ni faktičnih zapreka za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer on već preko deset godina kao skrbnik svoje supruge njoj daje, a ona prima uzdržavanje.
      Ustavna tužba nije osnovana.
      U obrazloženju osporene presude Upravni sud Republike Hrvatske je naveo da je podnositeljeva supruga potpuno lišena poslovne sposobnosti, a za skrbnika joj je postavljen podnositelj, pa s obzirom da 
      prema odredbi čl. 175. st. 1. toč. 5. Obiteljskog zakona (“Narodne novine”, br. 116/03 i 17/04) skrbnik ne može biti osoba s kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju, pravilno upravna tijela nisu odobrila sklapanje takvog ugovora.
      Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi Upravnog suda zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava.”
      Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-1342/06, od 27. IX. 2007.
      ********************
      Ocijenjeno je da je drugi bračni drug pristao na raspolaganje ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju kojeg je kao primatelj uzdržavanja sklopio jedan od bračnih drugova (čiji je predmet bila zajednička imovina bračnih drugova), kad je nazočio sklapanju ugovora i znao za njegovo postojanje.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1277/09-2, od 13. IV. 2010.
      *****************
       
       
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Posjedovanje prava stvarne služnosti u vezi s nekom nekretninom ostvaruje se kroz posjedovne čine na poslužnoj nekretnini i ne može biti otklonjeno eventualnom ništavošću pravnog posla na temelju kojeg je to pravo služnosti stečeno.
      Županijski sud u Splitu Gž 58/2008 od 113.2010.
      *****************
      Onemogućavanjem korištenja vode tužitelju, tj. dotoka vode do njegove etaže, tuženici su počinili smetanje posjeda odnosno suposjeda obiteljske kuće a ne smetanje dotoka vode do etaže tužitelja, iz razloga što je suvlasništvo stranaka povezano vlasništvom njihovih etaža, što znači da između stranaka između ostalog postoji suvlasništvo zajedničkih uređaja, a vodovod se ima smatrati zajedničkim uređajem.
      Županijski sud u Varaždinu Gž 1382/2005-2 od 16.8.2005.
      ***********************
      Vlasništvo nekretnine nije okolnost koja isključuje mogućnost smetanja tuđeg posjeda na toj nekretnini.
      Županijski sud u Vu Gž 2820/2004-2 od 7.1.2005.
      *******************
      Za postojanje verbalnog smetanja posjeda potrebno je utvrditi je li učinjeno tako da se ozbiljnom prijetnjom onemogući i pokoleba posjednik da vrši posjed pri čemu nije od značenja okolnost je li osoba koja je poduzela verbalni čin smetanja posjeda proglašena krivom za kazneno djelo prijetnje.
      Županijski sud u Splitu Gž 6735/2007 od 23.2.2009.
      ***************
      Ruševno stanje objekta u vrijeme rušenja razlog je za uskratu tražene posjedovne zaštite radi nemogućnosti uspostave ranijeg posjedovnog stanja.
      Županijski sud u Splitu Gž 456/2006 od 26.3.2009.
      ******************
      Rješenje Ureda za katastar kojim se u katastarskom operatu mijenjaju podaci o osobi posjednika nema značenje odluke o pravu na posjed.
      Županijski sud u Splitu Gž 5186/2007 od 8.12.2008.
      *******************
      Utvrđenje da je počinjeno smetanje posjeda može biti samo u funkciji ostvarenja kondemnatorne posjedovne zaštite.
      Županijski sud u Varaždinu Gž 1540/2008-2 od 17.12.2008.
      ********************
      Kad nije moguća uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja, posjedniku pripada pravo na posjedovnu zaštitu koja se sastoji u utvrđenju čina smetanja i zabrani svakog takvog ili sličnog smetanja posjeda.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 672/2009-2 od 1.6.2011.
      ********************
      Neosnovan je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je počinjeno smetanje posjeda kad je uspostavljeno ranije posjedovno stanje, a tužitelj nije zahtijevao izricanje zabrane daljnjeg smetanja.
      Županijski sud u Splitu Gžp 779/2009 od 3.9.2009.
      *********************
      Nasljednik je trenutkom smrti pravnog prednika postao suposjednik nekretnine, bez obzira što nikada nije imao faktičnu vlast na toj nekretnini, budući da suposjed nekretnine prelazi na nasljednika u kvaliteti i obujmu kakvog je imao njegov pravni prednik.
      Županijski sud u Varaždinu Gž 3342/2011-2 od 5.9.2011.
      *******************
      Ako nije uspostavljen slobodan prolaz spornim putem tada oduzeti posjed prava služnosti putnog prolaza nije ni vraćen dopuštenom samopomoći, pa u tom slučaju, ako posjednik posjedovnu zaštitu ne ostvari ni u sudskom postupku unutar zakonom propisanog roka, njegov posjed prava služnosti prestaje.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž 1660/2010-2 od 25.11.2010.
      ***********************
      Radnja koja u sebi sadrži znakove svjesnog zadiranja u tuđi posjed, te znakove samovlašća i nasilja, mora se smatrati činom smetanja posjeda a ne samo oštećenjem tuđe stvari. 
      Sažetak:
      «Obzirom na stajalište žalbe o prirodi štetne radnje tuženika, kao čina smetanja posjeda, valja navesti da, doduše svako oštećenje tuđe stvari nije ujedno i smetanje posjeda, no, ona radnja koja u sebi sadrži i znakove svjesnog zadiranja u tuđi posjed, te znakove samovlašća i 
      nasilja, mora se smatrati činom smetanja posjeda, jer je u smislu odredbe čl. 20. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – samovlast je zabranjena, jer i bez obzira na to kakav je posjed, nitko ga nema pravo samovlasno smetati, a svaki onaj koji posjedniku, bez njegove volje, oduzima posjed ili ga u posjedu uznemirava,samovlasno je smetao njegov posjed.»
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 866/03-2 od 23. lipnja 2003.
      *******************
      Ne može se tražiti posjedovna zaštita u parnici za smetanje posjeda zbog nemogućnosti prolaženja preko puta kao javnog dobra, već nemogućnost prolaženja po javnom putu, tužitelj treba raspraviti i riješiti kod nadležnih organa za korištenje i upotrebu javnih puteva. 
      Sažetak:
      «Naime, korištenjem puta za koji je utvrđeno da predstavlja javno dobro, ne može se steći posjed prava stvarne služnosti, pa se stoga ne može niti tužitelju na istome pružiti posjedovna zaštita. Na navode žalbe tužitelja o nemogućnosti prolaženja po predmetnom javnom putu i posljedice koje bi iz toga mogao trpjeti, valja reći da tužitelj nema pravo na posjedovnu zaštitu u parnici za smetanje posjeda, ali to ne znači da isti 
      kod nadležnih organa za korištenje i upotrebu javnih puteva ne može predmetni spor raspraviti i kod istih riješiti.» 
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 418/03-2 od 30. travnja 2003.
      ******************
      Činom smetanja posjeda nekretnina smatraju se samo ozbiljni i relativno znatni zahvati u tuđu posjedovnu sferu kojima se posjednik onemogućuje ili uznemirava u vršenju faktične vlasti, zbog čega postavljanje cijevi za odvod oborinskih voda na način da zahvaćaju zračni prostor iznad nekretnine tužiteljica 
      svega 0,05 m, odnosno 0,15 m, ne predstavlja čin smetanja posjeda nekretnina. 
      Sažetak:
       „U odnosu na utuženi čin smetanja posjeda postavljanjem cijevi za odvod oborinskih voda u zračnom prostoru iznad nekretnina tužiteljica, valja navesti da je tijekom prvostupanjskog postupka na temelju nalaza i mišljenja mjerničkog vještaka utvrđeno da u dijelu označenom u skici mjerničkog vještaka slovima C-B u dužini od 14,35 m cijevi zadiru u zračni 
      prostor iznad nekretnine tužiteljica 0,05 m, a u dijelu označenom slovima B-A u dužini od 11,15 m zadiru 0,15 m. Međutim, postavljanje cijevi za odvod oborinskih voda u zračnom prostoru iznad nekretnine tužiteljica i to za 0,05 m, odnosno 0,15 m, ne može se okvalificirati kao čin oduzimanja ili uznemiravanja posjeda, obzirom na neznatno zadiranje u zračni prostor iznad nekretnine tužiteljica. Kako se prema opće prihvaćenoj sudskoj praksi činom smetanja posjeda smatraju zahvati u tuđu posjedovnu sferu ako su ozbiljni i relativno znatni, odnosno takvi da se njima posjednik onemogućuje ili uznemirava u vršenju faktične vlasti, postavljanje cijevi za odvod oborinskih voda na način da zahvaćaju zračni prostor iznad nekretnine tužiteljica svega 0,05 m, odnosno 0,15 m, ne može predstavljati 
      čin smetanja posjeda nekretnina tužiteljica, pa se niti tužiteljicama ne može pružati posjedovna zaštita, zbog čega je prvostupanjski sud i u tom dijelu, 
      neovisno o razlozima navedenim u obrazloženju, osnovano odbio tužbeni 
      zahtjev tužiteljica, pravilno primijenivši materijalno pravo.“ 
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 142/09-2 od 11.III.2009.
      ****************
      Posjed je faktično stanje zaštićeno pravom iz kojeg razloga se utvrđenje da je neka osoba počinila smetanje posjeda 
      može tražiti samo u funkciji ostvarenja kondemnatorne posjedovne zaštite, budući je smisao pružanja posjedovne zaštite uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja i zabrane takvog ili sličnog smetanja ubuduće.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1540/08-2 od 17.XII.2008.
      ****************
      Ukoliko u deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva radi zaštite posjeda nije naveden datum čina smetanja, isto ne predstavlja razlog za odbacivanje tužbe. 
      Sažetak;
       „Neosnovano isto tako žalba ističe i da je prvostupanjski sud tužbu tužiteljice trebao odbaciti iz razloga što u deklaratornom dijelu zahtjeva nije naveden i datum čina smetanja, odnosno kako to žalba navodi „razdoblja kada je počinjeno navodno smetanje posjeda“, jer iako je čl. 22. st. 1. ZV-a ozakonjena i tzv. deklaratorna preambula tužbenog zahtjeva za smetanje posjeda (dio kojim se traži utvrđenje čina smetanja) ta procesna norma je, međutim instruktivnog karaktera pa ako u samom tužbenom zahtjevu nije postavljen i zahtjev da se utvrdi čin smetanja kao i vrijeme toga čina, a što sve pri tome treba jasno proizlaziti iz činjeničnog osnova tužbe, tada se u tom slučaju tužba iz toga razloga ne može odbaciti. Osim toga, tužbeni zahtjev za smetanje posjeda je po svojoj pravnoj prirodi kondemnatorni 
      zahtjev, koji dio predmetni zahtjev također sadrži (zabrana takvog ili tome sličnog smetanja ubuduće), to nema sumnje da je takav zahtjev obzirom na izneseno pravovremeno podnijet. U konkretnom slučaju tužbenog zahtjeva tužiteljice, u kojem doista nije naznačeno vrijeme čina smetanja, iz toga razloga nije bilo osnova odbacivanju iste, a kako to pogrešno 
      smatra žalba.“ 
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 711/09-2 od 17.VII.2009.
      *****************
      Posjed stvarne služnosti pristupa ili prilaza javnom vodovodu ne može postojati ukoliko ne postoji povlasna 
      nekretnina, a ako se tužitelj nalazi u posjedu služnosti voda – magistralnog vodovoda, koji dijelom prolazi i preko nekretnine tuženika, tada isti ima pravo tražiti posjedovnu zaštitu služnosti  voda. 
      Sažetak:
       „Tužitelj je u ovom predmetu podnio tužbu radi smetanja posjeda stvarne služnosti pristupa javnom vodovodu (kako je to navedeno u samoj tužbi) i to po nekretnini tuženika pravcem označen u skici mjerničkog vještaka slovima A-B-C-D. Međutim, u konkretnom slučaju ne postoji stvarna služnost pristupa ili prilaza javnom vodovodu, jer ne postoji povlasna nekretnina. Naime, prema odredbi čl. 186. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV) stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika određene nekretnine (povlasne nekretnine) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora 
      propuštati odreñene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti. Iz provedenog dokaznog postupka jasno je vidljivo da magistralni vodovod V.-B. ne predstavlja nekretninu u smislu odredbe čl. 9. ZV-a, niti je taj vodovod u katastru označen kao posebna katastarska 
      čestica, a iz čega slijedi da ne postoji povlasna nekretnina u čiju korist bi 
      trebao postojati pristupni put. Očito je međutim da se tužitelj nalazi u posjedu služnosti voda – magistralnog vodovoda, koji dijelom prolazi i preko sporne nekretnine tuženika, no u konkretnom slučaju tužitelj nije tražio posjedovnu zaštitu služnosti voda, već posjedovnu zaštitu stvarne služnosti pristupa magistralnom vodovodu. Kod toga valja naglasiti da predmet ovog postupka nije bilo ispitivanje da li je tužitelj zakonito položio vod u nekretninu tužitelja ili ne.“ 
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 788/09-2 od 14.VIII.2009.
      ****************
      Ne čini smetanje posjeda osoba koja je bila samo prisutna radnjama smetanja posjeda od strane treće osobe te istu u tome nije spriječila.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 325/10-2 od 15.IV.2010.
      *******************
      Ako tužena smatra da tužitelji nemaju potrebe vršiti pravo služnosti prolaza i provoza kroz njezine nekretnine zbog toga što njihove nekretnine imaju neposredan pristup na javni put, 
      tada može pokrenuti postupak u kojem će tražiti ukidanje predmetnog prava služnosti jer je isto izgubilo razumnu svrhu, ali te okolnosti nisu od značaja u sporu radi smetanja posjeda. 
      Sažetak:
       „Žalbena tvrdnja o tome da tužitelji imaju mogućnost nesmetanog dolaska do svojih nekretnina s javne ceste te da nemaju potrebe prolaziti i provoziti za korist svojih nekretnina preko nekretnine tužene, također je potpuno irelevantna te je sud na ovu okolnost predloženo po tuženoj dopunsko saslušanje mjerničkog vještaka osnovano odbio. Naime, kako je prethodno spomenuto u postupku smetanja posjeda, a s kojim posjedom stvari je izjednačeno i faktično izvršavanje sadržaja prava stvarnih služnosti glede nekretnine (čl. 10. st. 5. ZV-a) nije dopušteno raspravljati o savjesnosti ili nesavjesnosti odnosno o pravu na posjed pa ukoliko tužena smatra da tužitelji zbog toga što njihove nekretnine imaju 
      neposredan pristup na javni put nemaju potrebe za korištenje posjeda prava služnosti prolaza i provoza kroz njezine nekretnine tada može pokrenuti postupak u kojem će tražiti ukidanje predmetnog prava služnosti jer je isto izgubilo razumnu svrhu sukladno odredbi čl. 242. ZV-a no isto nije činjenica o kojoj se raspravlja i koja bi bila relevantna u 
      postupku radi smetanja posjeda.“ 
      Županijski sud u Varaždinu, 12 Gž.857/10-2 od 15. IX.2010.
      *******************
      Vršenje provoza preko tuđe nekretnine za onoga tko je u posjedu prava služnosti preko te nekretnine znači izvršavanje tog 
      prava, a isto se ne može podvesti pod čin smetanja posjeda.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž.2032/13-2 od 09. listopada 2013.
      **********************
      Posjednik gubi posjed samo u slučaju kada vanjskim vidljivim načinom očituje svoju volju da stvar više neće posjedovati odnosno da je napušta. 
      Sažetak:
      «U pogledu žalbene tvrdnje tužene da se tužiteljica ne može smatrati posjednikom sporne nekretnine, jer je od 2001. g., kada se preselila k svojoj kćerki, prestala vršiti bilo kakve posjedovne čine i prestala obrađivati vrt, valja upozoriti da posjed predstavlja određenu faktičnu vlast na određenoj stvari, koja faktična vlast daje 
      posjedniku mogućnost svakodobnog korištenja sa stvari u skladu sa voljom i potrebama posjednika. Prema odredbi čl. 28. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV) posjed stvari, između 
      ostalog, gubi se i kad je posjednikom svojom voljom napustio stvar. To znači da kraće ili duže vremensko nekorištenje stvari ne znači ujedno i gubitak posjeda, jer samo u slučaju kada posjednik vanjskim vidljivim načinom očituje svoju volju da stvar više neće posjedovati, da je napušta, posjednik gubi posjed, sukladno citiranoj odredbi čl. 28. ZV-a. 
      Neosnovani su stoga navodi tužene da je tužiteljica preseljenjem k svojoj kćeri izgubila posjed sporne nekretnine, jer iz samih navoda tužene koja potvrđuje da je od tog vremena tužiteljica u nekoliko navrata dolazila na spornu nekretninu, jasno proizlazi da na strani tužiteljice nije bila prisutna volja napustiti posjed nekretnine, jer je tužiteljica u mogućnosti vršiti posjed sporne nekretnine prema vlastitom nahođenju i vlastitim potrebama. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se tužiteljica 
      nalazi u posjedu predmetne nekretnine.» 
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1741/04-2 od 19. X. 2004.
      ***************
      Rješenje suda u postupku smetanja posjeda predstavlja kondemnatornu sudsku odluku, iz kojeg razloga je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi samo na utvrđenje počinjenog 
      smetanja (deklaratorni zahtjev).
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1996/05-2 od 27.XII.2005.
      *******************
       
       
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Za postojanje presuđene stvari potrebno je da se ispune tri uvjeta:
      - da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi,
      - da postoji identitet zahtjeva i
      - da postoji identitet činjeničnog osnova
      Vrhovni sud RH Rev-668/00 16.05.2000.
      **********************
      Ne postoji objektivni identitet spora između pravomoćno okončane parnice, u kojoj je obveznik uzdržavanja obvezan plaćati uzdržavanje u postotku od plaće, i pokrenute parnice u kojoj se traži plaćanje uzdržavanja u novčanom iznosu, jer se radi o zakonom priznatom pravu na izmjenu pravomoćno određenog načina uzdržavanja.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1588/10-2, od 11. XI. 2010.
      ********************
      Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici.
      Kratki tekst odluke:
      “Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je iza pok. P.I. oca tužitelja koji je umro 5. studenog 1992. proveden ostavinski postupak u kojem su sudjelovali tužitelj, tužena i pok. P.C., majka stranaka, te je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju kao jedina nasljednica proglašena majka tužitelja P.C. Utvrđeno je da je predmet ostavinskog postupka iza pok. P.I. bila identična imovina koja je predmet 
      tužbenog zahtjeva u ovom predmetu, te u tom ostavinskom postupku iza pok. P.I., između stranaka nije bilo spora o veličini ostavine, niti je tužitelj osporio oporuku temeljem koje je imovina raspoređena.
      S obzirom na ovakva utvrđenja, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 231. ZN, jer pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u postupku 
      ostavinske rasprave ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. S obzirom da već sam tužitelj u tužbi tvrdi da je osnova njegovog potraživanja sudjelovanje u izgradnji kuće u razdoblju od 1970. do 1982., on je već u ostavinskom postupku iza pok. oca P.I. mogao istaknuti taj prigovor i tražiti izdvajanje sporne imovine temeljem odredbe čl. 37. ZN, što on u tom ostavinskom postupku nije učinio. Budući da to nije učinio, takav zahtjev ne može s uspjehom isticati niti sada, jer odluka ostavinskog suda u postupku iza pok. P.I., u odnosu na parnične stranke, ima 
      značaj presuđene stvari.”
      Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1519/98, od 16. V. 2001.
      ****************
      Sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojem je već ranije pravomoćno presuđeno, odbacit će tužbu.
      U parnici tužitelja koji traži utvrđenje činjenice da tuženiku ništa ne duguje, iako je između istih stranaka (u obrnutim parničnim ulogama) donijeta pravomoćna presuda o dugovanju, radi se o pravomoćno presuđenoj stvari, te vođenje takvog parničnog postupka nije moguće.
      “Po odredbi članka 333. stavak 2. ZPP-a sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena, što je ovdje slučaj, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.
      Prema odredbi članka 288. stavak 2. ZPP-a predsjednik vijeća, nakon prethodnog ispitivanja tužbe donosi rješenje o odbacivanju tužbe ako utvrdi da o tužbenom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, da je u predmetu spora sklopljena sudska nagodba ili da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje.
      Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbacio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži pobijanje pravnih radnji prema tuženiku radi propusta koje je učinio sam tužitelj dok nije bio u stečaju i to u parničnom postupku koji je pravomoćno dovršen presudom zbog izostanka dana 10. studenog 1999. godine broj P-2198/95 Općinskog suda u Splitu. S obzirom da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari propusti tužitelja, dok nije bio u stečaju, u prvostupanjskom parničnom postupku ne mogu se valorizirati niti uvažavati kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, jer se o svemu tome moglo raspravljati i odlučivati samo u granicama mogućnosti koje predviđaju pravila parničnog postupka u kojem je donesena presuda zbog izostanka.”
      VTS RH, Pž-3487/03 od 28. listopada 2003.
      *********************
      Kada tužitelj podnese tužbu u istoj pravnoj stvari o kojoj je već ranije pravomoćno odlučeno, misleći da podnosi prijedlog za ponavljanje tog ranije provedenog postupka, tada nema uvjeta za primjenu čl. 109. u vezi s čl. 106. Zakona o parničnom postupku već je parnični sud dužan takvu tužbu odbaciti budući se tužba odnosi na već presuđenu stvar.
      „Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu radi nedopuštenosti otkaza.
      Tijekom postupka pokazalo se da je tužiteljica već ranije protiv tuženika podnijela tužbu radi nedopuštenosti otkaza u predmetu prvostupanjskog suda br. P.425/01 te da je njezin tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen.
      Punomoćnik tužiteljice je na ročištu glavne rasprave održanom dana 22. prosinca 2005. godine naveo da je tužba pogrešno imenovana te da je ona ustvari trebala biti prijedlog tužiteljice za ponavljanje gore navedenog ranijeg parničnog postupka te je zatražio rok od 15 dana za popravak podneska.
      Prvostupanjski sud je odbio punomoćniku tužiteljice dodijeliti rok za popravak tužbe te je donio pobijano rješenje.
      Tužiteljica se žali tvrdeći da joj je tužbu pisala jedna osoba kojoj je ona predala koncept, no ne tužbe već prijedloga za ponavljanje postupka, a ta osoba je pogrešno shvatila da se radi o tužbi pa je tako i sastavila podnesak te tvrdi da joj je sud trebao, sukladno čl. 106. u vezi s čl. 109. ZPP-a, dopustiti ispravak podneska.
      Međutim,čl.106. i 109. ZPP-a se odnose na potpunost i razumljivost podnesaka te na postupak otklanjanja nedostataka podnesaka. Tužba tužiteljice je potpuna i razumljiva i po njoj se može postupiti pa prvostupanjski sud nije imao pravne osnove za primjenu čl. 109. ZPP-a a niti je tužiteljica imala pravne osnove za prepravljanje podnesene tužbe u prijedlog za ponavljanje postupka, pogotovo stoga što se u tužbi raniji parnični postupak uopće niti ne spominje, jer ZPP ne predviđa mogućnost preinake tužbe u prijedlog za ponavljanje postupka.
      Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 333. st. 2. ZPP-a kada je donio pobijano rješenje te je stoga žalba tužiteljice temeljem čl. 380. t. 2. ZPP-a odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.”
      ŽS u Koprivnici,Gž.160/06-2 od 17. veljače 2006. godine
      *****************
      Okolnost da je jednoj od ugovornih stranaka pravomoćnom presudom naloženo da ispuni činidbu iz ugovora, nije zapreka da ona naknadno u parnici zatraži utvrđenje tog ugovora ništavim. Ne postoji, naime, objektivni identitet spora, jer je u jednoj tužbi istaknut deklaratorni, a u drugoj kondemnatorni zahtjev.
      VS, Rev 2969/99 od 5.3.2003.
      *****************
      Ako je u ranijoj presudi pravomoćno odlučeno o potraživanju kojeg je tuženik istaknuo prigovorom radi prijeboja, tuženik više ne može u drugom postupku ponovno istaknuti taj prigovor. U slučaju da tuženik to ipak učini, sud taj prigovor radi prijeboja mora odbaciti.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3889/05 od 19.12.2008.
      ******************
      Ako je presudom odlučeno o potraživanju koje je tuženik istaknuo prigovorom radi prebijanja, odluka suda o postojanju ili nepostojanju tog potraživanja postaje pravomoćna kada se više ne može pobijati žalbom.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 7646/02 od 6.9.2005.
      *********************
      Pravorijek arbitražnog suda ima snagu pravomoćne sudske presude pa ako tužitelj pred redovnim sudom pokrene parnicu o zahtjevu o kojem je već odlučeno arbitražnim pravorijekom, sud će tužbu odbaciti, neovisno o tome što je tužitelj podnio tužbu za poništaj pravorijeka. U takvom slučaju nema osnove za prekid postupka.
      VTS RH, Pž-4153/12 od 26.listopada 2012. (TS Zagreb, P-4119/08 od 23.travnja 2012.)
      ************************
      Time što je pravomoćnom presudom prihvaćen tužbeni zahtjev na izvršenje činidbe temeljem određenog pravnog odnosa nije ujedno pravomoćno utvrđeno da taj pravni odnos postoji.
      VS, Rev 439/99 od 3.12.2000.
      *********************
      Kad je u prije vođenoj parnici oštećenih protiv osiguratelja, vlasnika i vozača neosiguranog vozila, kao solidarnih dužnika, utvrđen omjer odgovornosti za nastanak štetnog događaja, u regresnoj parnici osiguratelju protiv ostalih solidarnih dužnika ne može se s uspjehom osporavati utvrđeni omjer odgovornosti i visina i opseg utvrđene naknade štete.
      VS, Rev 444/03 od 28.4.2005.
      *******************
      Kad je u pravomoćno okončanoj parnici tuženiku naloženo da tužitelju plati određeni iznos, ne može tuženik (sada u svojstvu tužitelja), u novoj parnici tražiti da se utvrdi kako tužitelj u prethodnoj parnici (sada u svojstvu tuženika) nema pravo na isplatu tog iznosa.
      VS, Rev 1407/2007-2 od 19.2.2008.
      ******************
      Ne postoji mogućnost da se istovremeno prihvati tužbeni zahtjev na predaju stana i protutužbeni zahtjev kojim se zahtijeva utvrđenje prava zadržanja tog istog stana, budući da se takvi zahtjevi međusobno isključuju.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 154/2008-2 od 18.11.2009.
      ********************
      Javnobilježničke isprave, osim onih koje javni bilježnik kao povjerenik suda donosi u ostavinskom i ovršnom postupku, ne mogu postati pravomoćne.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 6133/06 od 11.9.2008.
      ****************
      Kad do prijeboja tražbina dođe u parnici konstitutivnom odlukom suda povodom tuženikova prigovora, obje tražbine postoje sve do donošenja te odluke.
      VS, Revt 98/04 od 12.4.2005.
      *******************
      Kad očitovanje o preuzimanju novčane obveze dato na zapisniku pred sudom nema značenje sudske nagodbe nema zapreke za ostvarivanje te tražbine u parnici.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1041/2007-2 od 5.12.2007.
      **********************
      Kad je u pravomoćno okončanoj parnici tuženiku naloženo da tužitelju plati određeni iznos, ne može tuženik sada u svojstvu tužitelja, u novoj parnici tražiti da se utvrdi da tužitelj u prethodnoj parnici (sada u svojstvu tuženika) nema pravo na isplatu tog iznosa.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1407/2007-2 od 19.2.2008.
      *****************
      Kad tužitelj, nakon što je pravomoćnom djelomičnom presudom odlučeno o jednom od istaknutih zahtjeva, poveća taj zahtjev, ne radi se o preinaci tužbe već o novoj tužbi koju valja odbaciti, jer je u pitanju presuđena stvar.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 96/2005-2 od 21.6.2005.
      *******************
      Kad do prijeboja tražbine dođe u parnici konstitutivnom odlukom suda povodom tuženikovog prigovora, obje tražbine postoje sve do donošenja te odluke.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt 98/2004-2 od 12.4.2005.
      ******************
      U parnici radi utvrđenja da tužitelj tuženiku ništa ne duguje, iako je između istih stranaka (u obrnutim parničnim ulogama) donesena pravomoćna presuda o dugovanju, riječ je o pravomoćno presuđenoj stvari te vođenje takvog parničnog postupka nije moguće.
      VTSRH, Pž 3487/03 od 28.10.2003
      ****************
      Rješenje o nasljeđivanju u odnosu na tužiteljicu koja je sudjelovala u ostavinskom postupku i dala valjanu nasljedničku izjavu kojom je vlastoručnu oporuku priznala istinitom i pravovaljanom, ima značaj presuđene stvari.
      Kratki tekst odluke:
      “Na opisanom činjeničnom supstratu prvostupanjski sud temelji svoje stajalište da u skladu s odredbom čl. 232. st. 1. Zakona o nasljeđivanju pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u postupku ostavinske rasprave, ako im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvare u parnici, a s obzirom je tužiteljica sudjelovala u ostavinskom postupku na način koji je prethodno iznesen i da je znala da je pok. suprug bio djelomično poslovno sposoban, to je nedvojbeno već tada mogla isticati 
      prigovore vezane uz oporuku pok.supruga, pa budući da to nije učinila, to rješenje o nasljeđivanju iza pok. J. M. u odnosu na parnične stranke ima značaj - presuđene stvari. Naime, tužiteljica je u provedenom ostavinskom postupku dala valjanu nasljedničku izjavu kojom je vlastoručnu oporuku svog supruga sačinjenu u korist njihove zajedničke kćeri priznala istinitom i pravovaljanom, i nije tražila nužni dio iz ostavinske imovine - što jasno proizlazi iz sadržaja rješenja o nasljeđivanju broj O. __/06-5 od 12. travnja 2007. a što tužiteljica tijekom trajanja prvostupanjskog postupka nije niti osporavala. 
      Činjenica koju navodi tužiteljica u prilog tvrdnji o ništavosti suprugove oporuke, dakle njegovo djelomično lišenje poslovne sposobnosti, ne podrazumijeva automatizmom i njegovu nesposobnost 
      za rasuđivanje, koji termin je vrlo širokog značenja i kao pravna kategorija podrazumijeva prije svega ono oporučiteljevo stanje u kojem je on sposoban shvatiti prirodu i značenje svojih postupaka, a koja sposobnost može, ali i ne mora biti ograničena ili diskvalificirana bolestima, lijekovima i drugim utjecajima na oporučitelja. No, neovisno o navedenome, od isključivog i odlučnog značaja jest činjenica što je tužiteljica sudjelovala u provedenom ostavinskom postupku iza pok. supruga, da je tada priznala valjanom predmetnu oporuku znajući za potencijalnu mogućnost utjecaja suprugova dugogodišnjeg alkoholizma na njegovu sposobnost za rasuđivanje, pa je prvostupanjski sud potpuno pravilno i 
      osnovano primijenio odredbu čl. 232. Zakona o nasljeđivanju i odbio njezin tužbeni zahtjev.”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-1205/07-2, od 1. IV. 2008.
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Kada se u postupku koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na predmetu ovrhe utvrdi da je ovršni postupak iz kojeg je tužitelj upućen na parnicu obustavljen, smatra se da tužitelj u tom slučaju više nema pravni interes za tužbu na utvrđenje i takav tužbeni zahtjev treba odbaciti.
      ŽS u Koprivnici, Gž 1177/99 od 9.3.2000.
      **********
      Ovisno o tražbinama prema stečajnom dužniku radnici se u stečajnom postupku pojavljuju kao stečajni vjerovnici i kao vjerovnici stečajne mase. Ako potraživanje radnika prema stečajnom dužniku proizlazi iz bivše odredbe čl. 86. Zakona o radu (koja je ukinuta čl. 58. Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona iz 2003., ali koja se primjenjuje na stečajne postupke pokrenute prije stupanja na snagu tog zakona 30. kolovoza 2003.), radnik je vjerovnik stečajne mase koji pravo na namirenje svoga potraživanja može ostvarivati kondemnatornom tužbom za čije podnošenje nije preduvjet da je to potraživanje prethodno prijavljeno i osporeno u stečajnom postupku. Zbog toga sud u parničnom postupku vođenom radi isplate te tražbine ne smije pozvati radnika da svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev uskladi s rješenjem stečajnog suca o upućivanju na parnicu, to jest da postavi deklaratorni tužbeni zahtjev. VTSRH, Pž 1388/04 od 19.12.2007.
      *********
      Tužbom se ne može tražiti utvrđenje da je presuda nepostojeća, ništetna i da ne proizvodi pravne učinke, pa tužbu treba odbaciti.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt 212/2009-2 od 22.9.2010.
      ***********
      Ne može se tužbom tražiti utvrđenje da je sudska presuda ništava i da ne proizvodi pravne učinke.
      VS, Rev 958/93 od 9.2.1994. – IO 2/1995-126; Rev 651/07 od 11.7.2007.
      ***********
      Odluku suda stranka ne može pobijati u parnici, podnošenjem deklaratorne tužbe na utvrđenje ništavosti sudske odluke, već se o pravilnosti sudske odluke može raspravljati i njezina zakonitost ocjenjivati isključivo u postupku redovnih odnosno izvanrednih pravnih lijekova, te, eventualno, podnošenjem ustavne tužbe ukoliko su za njezino podnošenje ispunjene određene pretpostavke.
      Županijski sud u Varaždinu Gž 156/2005-2 od 31.1.2005.
      **********
      Podnošenje deklaratorne tužbe nije vezano za rok.
      VS, Rev 2423/94 od 5.3.1997.
      *************
      Deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje ništavosti pojedinih radnji koje je sud proveo u drugom postupku. Umjesto toga, tužitelj u tom drugom postupku pravnim lijekovima može pobijati zakonitost postupanja suda.
      VTS RH, Pž-1941/06 od 29.siječnja 2009. (TS Bjelovar P-587/05 od 9.veljače 2006.)
      **********
      Nema pravni interes za utvrđivanje nevaljanosti oporuke ostavitelja onaj zakonski nasljednik koji je svojom nasljedničkom izjavom oporuku priznao pravno valjanom.Obzirom na to daje tužiteljica svojom nasljedničkom izjavom spornu oporuku priznala istinitom i pravno valjanom, a koja nasljednička izjava nije poništena (čl. 141. ZN), pravilno su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu tužiteljice ispravno ocijenivši da tužiteljici nedostaje pravni interes za podnošenje ove tužbe za utvrđenje nevaljanosti te oporuke (čl. 187. ZPP).Kako tužiteljica u ovom postupku ne traži poništenje njene nasljedničke izjave date u ostavinskom postupku vođenom po smrti pok. J.P., to se o valjanosti nasljednike izjave tužiteljica i ne može raspravljati u ovom postupku.
      VSRH, Rev 1141/97,01.03.2000.
      ************
      Nedopuštena je tužba na utvrđenje pravne nevaljanosti upisa u zemljišnu knjigu, koji se provodi na temelju oduke suda.
      ŽS u Osijeku, Gž 958/07 od 26.4.2007.
      ************
      Postojanje pravnog interesa sud može provjeravati samo prije donošenja odluke o tužbenom zahtjevu.
      VS, Gzz 65/82 od 1.6.1982.- PSP 22/159; ŽS u Zagrebu, Gž 556/95 od 8.10.1996. – ING PSP 1998-8-34; VS, Revr 581/03 od 27.5.2004.
      **********
      Tužbu kojom se zahtijeva utvrđenje činjenice da sadržaj sudske nagodbe ne odgovara dogovoru stranaka, sud će odbaciti jer odlučivanje o tome ne spada u sudsku nadležnost.
      VS, Rev 1362/99 od 9.3.2000.
      **********
      Provedbom ovrhe prestaje pravni interes za daljnje vođenje parnice pokrenute radi utvrđenja te ovrhe nedopuštenom, pa ako tužitelj (ovršenik) tužbu na utvrđenje ne preinači postavljanjem kondemnatornog zahtjeva sud će tužbu odbaciti kao nedopuštenu.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž 2019/2010-2 od 24.2.2011.
      ***********
      Legatar nema pravni interes utvrđivati ništavost oporuke kojom mu je oporučitelj izvršio određeno raspolaganje.
      ŽS u Zagrebu, Gž 348/00 od 12.3.2002.
      ***********
      Odluka o priznanju stanarskog prava koju je u smislu odredbe čl. 93. st. 1. Zakona o stambenim odnosima – Narodne novine, br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/94, donijela općina kao davatelj stana na korištenje nije upravni akt i može se stoga u parničnom postupku tražiti utvrđenje da ta odluka ne proizvodi pravne učinke.
      “Drugostupanjski je sud ukinuo presudu suda prvog stupnja i odbacio tužbu, jer smatra da s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva tužba u ovoj pravnoj stvari nije u smislu odredaba članka 187. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novi­ne”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) dopuštena. Opravdano, međutim, revi­dentica tvrdi da je navedeni sud time bitno povrijedio odredbe parničnog postupka (članak 354 stavak 1. u vezi s člankom 187. ZPP).Prema odredbi članka 187. stavak 1. ZPP tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.Odluku za koju tužiteljica zahtijeva da se utvrdi da je bez pravnog učinka, donijela je u smislu odredaba članka 93. stavak 1. i 67. Zakona o stambenim odno­sima (“Narodne novine”, broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 – dalje: ZSO) Komisija za dodjelu, zamjenu i prijenos korištenja društvenih stanova kojima je raspolagao prednik prvotuženika G. Z. Općina C. Njome je drugotuženiku J.I. ml. priznato sustanarsko pravo na dijelu spornog stana kao članu porodičnog domaćinstva susta­nara J.I. ml. koji se je trajno iselio iz stana (članak 67. ZSO). U smislu odredbe članka 93. stavak 1. ZSO u slučajevima medu koje spada i onaj iz članka 67. istog zakona, stanar je u roku 30 dana od dana stjecanja stanarskog prava dužan oba­vijestiti davatelja stana a davatelj stana dužan je donijeti odluku kojom mu priznaje stanarsko pravo. Upravo takvu odluku donijela je bivša Općina Centar i to ne kao upravni akt (pravilnost kojeg ne bi bilo dopušteno preispitivati u parničnom po­stupku), već u svojstvu davatelja stana na korištenje. Zato se pravni učinci te odluke mogu ocjenjivati u parnici. Tužiteljica u ovom sporu, zahtijevajući utvrđenje da sporna odluka ne proizvodi pravne učinke, pobija zapravo utvrđenje da drugotuženiku ima sustanarsko pravo na spornom stanu. Ona, dakle, traži utvrđenje nepostojanja određenog prava, a takav zahtjev u smislu citirane odredbe članka 187. stavak 1. ZPP može biti predmet deklaratorne zaštite.”
      VSRH, Rev 2635/00, 22.03.2001.
      ***********
      Za odlučivanje u sporu radi utvrđenja da je između stranaka nastao pravni odnos posvojenja nadležan je općinski sud.
      ŽS u Rijeci, Gž 1483/99 od 22.11.2000.
      ***********
      Kad je odluka o prihvaćanju deklaratornog tužbenog zahtjeva već donesena, sud u žalbenom postupku nije ovlašten ocijeniti postoji li tužiteljev pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Revr 581/2003-2 od 27.5.2004.
      ***********
      Prije podnošenja tužbe za utvrđenje da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika tužitelj se nije dužan obratiti tuženiku tražeći zaštitu svog prava.
      VS, Revr 473/04 od 3.2.2005.
      *********
      Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje budućih pravnih odnosa niti apstraktno rješenje pojedinog pravnog pitanja kao niti utvrđenje o mogućim pravnim posljedicama određenog pravnog odnosa.Ako se deklaratorna tužba može podići prema posebnim propisima, sud je dužan ispitati jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke za takvu tužbu.
      VTS RH, Pž-2844/07 od 11.veljače 2008. (TS Split P-270/07 od 25.siječnja 2007.)
      **********
      Nema pravni interes za utvrđivanje nevaljanosti oporuke ostavitelja onaj zakonski nasljednik koji je svojom nasljedničkom izjavom oporuku priznao pravno valjanom.
      VS, Rev 1141/97 od 1.3.2000.
      ***********
      Kada vjerovnik za određenu tražbinu raspolaže sa zadužnicom, koja je po svojstvu ovršnosti izjednačena s ostalim ovršnim ispravama na temelju kojih se može protiv dužnika zahtijevati neposredno ovrha, vjerovniku i za kondemnatornu tužbu nedostaje pravni interes.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 5595/09 od 22.3.2011. (TS Bjelovar P-269/09 od 21.4.2009.)
      ***********
      Tužbom na utvrđenje ne može se zahtijevati utvrđenje postojanja ili nepostojanja kakve činjenice, pa tako ni činjenice da je tužitelj platio cijenu iz određenog ugovora.
      “Kod toga treba istaći da je pravilnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku i to odredbe čl. 187. st. 1. ZPP, prvostepeni sud trebao odbaciti tužbu u dijelu u kojem je podnesena deklaratorna tužba – tužba za utvrđenje.
      Tužbom za utvrđenje se može tražiti da sud samo utvrdi postojanje od­nosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (arg. iz čl. 187. st. 1. ZPP). Takva se tužba može podnijeti i kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima prav­ni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospje­losti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi prav­ni interes za podizanje takve tužbe (čl. 187. st. 2. ZPP).
      Iz zahtjeva kako je istaknut u tužbi ne proizlazi da su ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe na utvrđenje jer se tužbom ne zahtijeva da sud utvrdi “istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave” (arg. iz 61. 187. st. 1. ZPP) već da utvrdi da je tužitelj svoje dugovanje u iznosu od dinara 685.211,90 isplatio 3. 05. 1991. godine tuženiku i da mu više ne duguje ništa temeljem ugovora broj 310″.”
      PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-641/92 od 14. travnja 1992.
      ************
      Tužbom se može tražiti utvrđenje da imovina ulazi u ostavinu, a ne i nalaganje suprotnoj strani da to u određenom roku prizna pod prijetnjom ovrhe.
      ŽS u Zagrebu, Gž 7623/99 od 17.11.2001.
      **********
      Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost kakve isprave.
      Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje činjenice da je tuženik otpisao dug tužitelju.
      VTS RH, Pž-377/07 od 11.rujna 2009. (TS Karlovac P-386/06 od 6.prosinca 2006.)
      ***********
      Kada se u postupku koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na predmetu ovrhe utvrdi da je ovršni postupak iz kojeg je tužitelj upućen na parnicu obustavljen smatra se da tužitelj u tom slučaju više nema pravni interes za tužbu na utvrđenje i takav tužbeni zahtjev je potrebno odbaciti.
      Županijski sud Koprivnica Gž 1177/99 od 9.3.2000.
      ************
      Tužbom na utvrđenje može se zahtijevati da sud utvrdi istinitost odnosno neistinitost neke isprave, ali ne i da sadržaj isprave ne odgovara stvarnosti (da svjedodžba o klasi broda ne odgovara stvarnom tehničkom stanju bro­da). Isto tako se ne može zahtijevati da sud utvrdi da je tuženik odgovoran za štetu, budući da tužitelj nema pravnog interesa jer može kondemnator­nom tužbom zahtijevati naknadu štete.
      PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1380/92 od 15. rujna 1992.
      ************
      Tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje ako pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom.
      ŽS u Sisku, Gž 2637/02 od 17.4.2003.
      ************
      Tužbom se može tražiti utvrđenje da se određeni ugovor o doživotnom uzdržavanju ima smatrati darovnim ugovorom.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 69/97 od 7.3.2001.
      ************
      Kada vjerovnik za određenu tražbinu raspolaže sa zadužnicom, koja je po svojstvu ovršnosti izjednačena s ostalim ovršnim ispravama na temelju kojih se može protiv dužnika zahtijevati neposredno ovrha, vjerovniku i za kondemnatornu tužbu nedostaje pravni interes.
      VTS RH, Pž-5595/09 od 22.ožujka 2011. (TS Bjelovar P-269/09 od 21.travnja 2009.)
      *************
      Podnošenjem tužbe nasljednika stanara, za donošenje presude kojom se nadomješta ugovor o kupoprodaji stana, s kojim su zahtjevom odbijeni, nije došlo do prekida zastare glede zahtjeva nasljednika za naknadu štete zbog nesklapanja ugovora.
      VSRH Rev 894/2007-2
      **********
      Procesna pretpostavka za podnošenje tužbe radi utvrđenja osporenog potraživanja ili nastavka postojeće parnice je postojanje rješenja o upućivanju na parnicu. Radi se o procesnoj pretpostavci koja se tiče predmeta spora i na njeno postojanje sud u parničnom postupku vodi računa tijekom cijelog postupka i po službenoj dužnosti. Vjerovnik koji nije upućen u parnicu nema pravnog interesa za vođenje parnice to se takva tužba mora odbaciti.
      Trgovački sud u Zagrebu, P-438/10 od 11.listopada 2010
      *************
      Osporeno rješenje ispitano je u granicama iz čl. 392. a) ZPP i utvrđeno je da nisu ostvareni u reviziji određeno navedeni razlozi.Pravilno su sudovi odlučili kada su tužbu na utvrđenje u kojoj je istaknuti citirani tužbeni zahtjev odbacili.Međutim, to ne iz razloga nepostojanja pravnog interesa, već iz slijedećih razloga.Predmetnom tužbom traži se utvrđenje ništavosti javnog nadmetanja kao jedne od postupovnih radnji unovčenja imovine tuženika kao stečajnog dužnika, propisane odredbama čl. 158. st. 3. Stečajnog zakona (“Narodne novine” broj 44/96, 29/99, 129/00 i 123/03) i čl. 92. Ovršnog zakona (“Narodne novine” broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03 i 194/03).
      Zakonitost odnosno pravilnost te postupovne radnje isključivo se može osporavati u stečajnom postupku dopuštenim pravnim sredstvom, a ne u parničnom postupku tužbom za utvrđenje.
      Prema odredbi čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje: ZPP) tužbom za utvrđenje može se tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.
      Budući da se predmetnom tužbom za utvrđenje, kako je već navedeno, ne traži da se utvrdi ni postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ni istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, to proizlazi da je ista nedopuštena i da su sudovi pravilno odlučili kada su tužbu odbacili.
      Okolnost što su predmet javnog nadmetanja nekretnine u odnosu na koje tužitelj ističe i ostvaruje izlučno pravo, ne čine objavljeno javno nadmetanje ništavim. Za slučaj povrede izlučnih prava tužitelja, tužitelj kao izlučni vjerovnik, ukoliko to doista jest, ima prava iz čl. 80. st. 3. Stečajnog zakona (čl. 163.e Stečajnog zakona).
      Ocjenjujući zbog ovih razloga da revizija nije osnovana, istu je valjalo odbiti (čl. 393. u vezi čl. 400. st. 4. ZPP).
      VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE – Broj: Revt 144/06-2
      **************
      Kada je tužiteljica rješenjem izvanparničnog suda u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice upućena na parnicu sa zahtjevom za razvrgnućem suvlasničke zajednice jer je tuženi osporio suvlasničke omjere, tada tužiteljica ne može deklaratornom tužbom tražiti utvrđenje svojeg suvlasničkog omjera upisanog u zemljišne knjige jer za to nema pravni interes, već može tražiti da sud u parničnom postupku odluči o načinu razvrgnuća njihove suvlasničke zajednice.
      ŽS u Velikoj Gorici, Gž 1935/02 od 27.8.2003.
      *************
      Pravni propis kojim je predviđena mogućnost podizanja tužbe za utvrđenje je i čl. 178. Stečajnog zakona (NN br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/00).
      VS, Revt 23/2004-2 od 28.9.2004.
      *************
      Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.
      Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje budućih pravnih odnosa niti apstraktno rješenje pojedinog pravnog pitanja kao niti utvrđenje o mogućim pravnim posljedicama određenog pravnog odnosa.
      Ako se deklaratorna tužba može podići prema posebnim propisima, sud je dužan ispitati jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke za takvu tužbu.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 2844/07 od 11.2.2008 (TS Split P-270/07 od 25.1.2007.)
      ************. 
      Tužbom se ne može zahtijevati utvrđenje da je tužitelj najpovoljniji na natječaju objavljenom radi davanja u zakup poslovnog prostora.
      VS, Revr 317/05 od 26.4.2005.
      ***********
      Tužbom na utvrđenje može se zahtijevati da sud utvrdi postojanje nekog prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitost ili neistinitost neke isprave, a ne i da sud utvrdi činjenicu da je dug prestao plaćanjem određenog iznosa novca.
      PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1773/92 od 29. rujna 1992.
      **************
      Ako tužitelj deklaratornom tužbom traži utvrđenje činjenice, sud takvu tužbu mora odbaciti.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 7895/03 od 13.12.2006.
      ***********
      Nema mjesta ispitivanju postojanja pravnog interesa za zahtijevanja deklaratorne pravne zaštite u slučaju kada postoji zakonom dana ovlast na zahtijevanje takve zaštite.
      Član društva koji je sudjelovao u radu glavne skupštine i svoje protivljenje donesenim odlukama izjavio u zapisnik, ovlašten je po samom zakonu tražiti sudsku zaštitu utvrđenjem ništavnosti odluke skupštine društva pa u takvom slučaju nema potrebe ocjenjivati ima li tužitelj pravni interes za zahtijevanje takve sudske zaštite.
      VTS RH, Pž-7950/08 od 27.travnja 2012. (TS Pazin P-267/07 od 24.rujna 2008.)
      *****************
      Kad radnik tužbom zahtjeva utvrđenje postojanja radnog odnosa, budući da je riječ o sporu u kojem se traži zaštita protiv odluke poslodavca kojom je povrijeđeno neko pravo radnika za dopuštenost tužbe nije odlučno je li se radnik prethodno obratio poslodavcu, ali je odlučno ima li pravni interes za podnošenje tužbe, što je procesna pretpostavka za podnošenje tužbe za utvrđenje.
      VS, Revr 473/04 od 3.2.2005.
      ***************
      Kada se u postupku koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na predmetu ovrhe utvrdi da je ovršni postupak iz kojeg je tužitelj upućen na parnicu obustavljen smatra se da tužitelj u tom slučaju više nema pravni interes za tužbu na utvrđenje i takav tužbeni zahtjev je potrebno odbaciti.
      Sud prvog stupnja utvrdio je da je na ovu parnicu tužiteljica upućena rješenjem istog suda pod brojem Ovr-336/98. od 2. studenoga 1998. godine. Tijekom ovršnog postupka, kao i tijekom ovog postupka, tužiteljica tvrdi da su pokretnine koje su bile predmet ovog postupka njezino vlasništvo te da ne mogu biti predmetom ovrhe u spisu Ovr-336/98.. Nadalje, sud prvog stupnja poklanjajući vjeru iskazu I. tužene, koja je u svojem iskazu tvrdila da tužiteljica nije bila vlasnica spornih pokretnina, a čije navode su potvrdili i podaci iz pravomoćne presude broj P.683/94. utvrđuje da tužiteljica nije vlasnica popisanih i zaplijenjenih pokretnina. Nadalje, sud prvog stupnja također utvrđuje da je pravomoćnim rješenjem istog suda broj Ovr.336/98. od 30. travnja 1999. godine ovršni postupak obustavljen, a predmetom ovršnog postupka bile su upravo sporne pokretnine u ovom postupku. Iz tih razloga sud prvog stupnja tužbeni zahtjev tužiteljice odbio je u cijelosti.
      U svojoj žalbi tužiteljica u bitnom analizira činjenična utvrđenja suda prvog stupnja tvrdeći da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdiočinjenično stanje, te da je iz tih razloga presuda suda prvog stupnja nije pravilna. Ne upuštajući se u ocjenu činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu vlasništva spornih nekretnina, protivno tvrdnjama iz žalbe po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice i to iz razloga jer je utvrđeno da je ovršni postupak broj Ovr.336/98., u kojem ovršnom postupku je tužiteljica upućena na ovu parnicu, obustavljen, zbog čega tužiteljica više nema pravni interes za utvrđenje da je nedopustiva ovrha na spornim pokretninama jer one više nisu predmet ovrhe. 
      ŽS u Koprivnici, Gž-1177/99-2. od 9. ožujka 2000. godine
      *********
      Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba kojom tužitelj traži utvrđivanje vlasništva novčanog iznosa, a na temelju pravomoćne odluke tuženika. Prema odredbi čl. 187. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, nastavno ZPP) tužba za utvrđenje može se podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje tužbe. Iz utvrđenih činjenica slijedi da nije ispunjen uvjet iz čl. 187. st. 2. ZPP da se tužbom traži postojanje nekog prava tužitelja prije dospjelosti, kada se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom.
      Isticanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje da neki pravni odnos (koji je prije ili tijekom parnice postao sporan) postoji ili ne postoji te od čijeg postojanja ili nepostojanja ovisi odluka o sporu, ne smatra se preinakom tužbe.
      Jedna od osnovnih pretpostavki za dosuđenje naknade izmakle koristi je postojanje objektivne vjerojatnost da bi oštećenik zaista stekao dobitak da u tome nije bio spriječen.
      Osnovanost zahtjeva da se ukloni opasnost štete nezavisna je od zahtjeva za naknadu štete jer se za naknadu štete odgovara prema načelo subjektivne odgovornost, a tužba za zabranu daljeg vršenja štetne radnje može biti usmjerena i protiv osobe koja može biti u zabludi o nedopuštenosti njezine radnje.
      VTS RH Pž-5955/07-3 od 01. listopada 2008.g.
      ************
      Otvoreni investicijski fond nema pravnu osobnost (čl. 202. Zakona o investicijskim fondovima) pa oni (kao imatelji dionica) ne mogu biti tužitelji u sudskom postupku, već kao tužitelj mora biti naznačeno društvo za upravljanje investicijskim fondovima koje upravlja tim fondovima.
      Davanje punomoći, kao oblik ugovora o nalogu, predstavlja građanskopravni posao, a navodi da je na opunomoćitelje pri davanju punomoći vršen pritisak predstavljaju isticanje da je isti posao sklopljen uz mane volje, posljedica čega je pobojnost ugovora, ali i kao takvi proizvode pravne učinke dok ne budu poništeni.
      Tužba za utvrđenje može se podnijeti radi utvrđenja postojanja ili nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitosti ili neistinitosti kakve isprave, ali ne i radi utvrđenja činjenica.
      Eventualna kumulacija predstavlja isticanje dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi u jednoj tužbi tako da sud sljedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Stoga ponavljanje dijela već istaknutog zahtjeva u istoj tužbi ne predstavlja eventualnu kumulaciju.
      Trgovački sud u Zagrebu, P-3666/08 od 28. svibnja 2009.
      ***********
      Zahtjev za utvrđenje «da je tuženik namiren sa svojim kreditom» je zahtjev za utvrđenje da pravni odnos nastao ugovorom o kreditu više ne postoji. Zato je dopuštena deklaratorna tužba s takvim zahtjevom.
      VS, Revt 128/05 od 22.2.2006.
      *************
      Tužitelj kojem je tuženik tijekom postupka u cijelosti udovoljio kondemnatornom tužbenom zahtjevu više nema pravni interes za kondemnatornu pravnu zaštitu, ali on može preinakom tužbe zahtijevati deklaratornu zaštitu. Takva zaštita se tužitelju može priznati samo ako to opravdava značaj nastalih posljedica na tužiteljev pravni odnos s tuženikom.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 2912/04 od 5.4.2007.
      *************
      Utvrđenje prava na prioritetnu koncesiju poljoprivrednog zemljišta ne ide u sudsku nadležnost.
      VS, Rev 634/06 od 24.1.2007.
      ***********
      Nije dopuštena tužba za utvrđenje kojom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi postojanje određene činjenice.
      VTS RH, Pž-1772/94, od 21. lipnja 1994.
      ************
      Deklaratornom tužbom se ne može tražiti kondemnatorna pravna zaštita.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Paž 7414/04 od 30.10.2007.
      **************
      Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili ne istinitost kakve isprave.Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje činjenice da je tuženik otpisao dug tužitelju.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 377/07 od 11.9.2009. (TS Karlovac P-386/06 od 6.12.2006.)
      ************
      Tuženik može do zaključenja glavne rasprave pred sudom podnijeti protutužbu. U slučaju da je tuženik protutužbu predao sudu prije zaključenja glavne rasprave, ali je ona dostavljena sucu koji vodi postupak nakon objave presude kojom je sud odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva, daljnji postupak po protutužbi provest će se kao po tužbi, s time da će u daljnjem parničnom postupku tuženik nastupiti kao tužitelj.
      VTSRH, Pž 2899/04 od 9.2.2007.
      ***************
      Deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje ništavosti pojedinih radnji koje je sud proveo u drugom postupku. Umjesto toga, tužitelj u tom drugom postupku pravnim lijekovima može pobijati zakonitost postupanja suda.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 1941/06 od 29.1.2009. (TS Bjelovara P-587/05 od 9.2.2006.)
      **************
      Nije dopuštena tužba kojom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi da on nije dužan izvršavati preuzete ugovorne obveze zbog nastupa više sile.
      VTS RH Pž-305/95 od 23. svibnja 1995.
      *************
      Utvrđenje da je počinjeno smetanje posjeda može biti samo u funkciji ostvarenja kondemnatorne posjedovne zaštite.
      ŽS u Varaždinu, Gž 1540/2008-2 od 17.12.2008.
      **********. 
      Tužbom na utvrđenje može se zahtijevati da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa, a ne i da utvrdi da je određena klauzula iz ugovora ništava.
      VTS RH, Pž-1865/92 od 22. studenoga 1994.
      *************
      Tužbom na utvrđenje može se tražiti da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa, istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.
      Tužbom na utvrđenje ne može se tražiti utvrđenje odnosno neutvrđenje kakve činjenice.
      VTS RH, Pž-2527/03 od 19. studenog 2002.
      ****************
      Zahtjev za utvrđenje “da je tuženik namiren sa svojim kreditom” je zahtjev na utvrđenje da pravni odnos nastao ugovorom o kreditu više ne postoji. Zato je dopuštena deklaratorna tužba s takvim zahtjevom.
      VSRH Revt 128/2005-2
      *******************
       
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Pomoćnik u posjedovanju nije dužan na temelju odredaba čl. 164. i čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima platiti vlasniku stvari naknadu za koristi koje je imao dok je upotrebljavao stvari.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 1085/2011-2 od 6.3.2012.
      ******************
      Suvlasnika stvari (kuće) koji u njenom posjedovanju razmjerno svom idealnom dijelu nije ni isključen ni ograničen izvršavanjem posjeda od strane drugog suvlasnika, ne pripada pravo od tog suvlasnika, kao poštenog posjednika koji posjed ne izvršava na cijeloj stvari već na njenom jednom dijelu, zahtijevati naknadu za korištenje te stvari.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž 3167/2011-2 od 2.11.2012.
      ***********
      Zahtijeva li vlasnik da mu posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu ti troškovi ne budu naknađeni.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 835/2009-2 od 25.5.2011.
      ********************
      Zakupnik poslovnog prostora nema pravo na naknadu troškova izvršenih ulaganja kad ona nisu bila nužna niti korisna za vlasnika.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 323/2008-2 od 11.6.2008.
      ********************
      Dospijeće tražbine naknade troškova koji pripadaju poštenom ili nepoštenom posjedniku nastupa danom predaje stvari, od kada počinje teći zastarni rok od tri godine za potraživanje posjednika za naknadu troškova vlasnika stvari.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 137/2010-2 od 23.2.2011
      ***************
      Pošteni posjednik ima pravo tražiti od vlasnika naknadu za nužne i korisne troškove samo onda ako dokaže da je te troškove doista imao.
      Sažetak:
      Na temelju takvog utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi utvrđuju da je tuženik-protutužitelj bio pošteni posjednik u trenutku stupanja u posjed predmetnog stana te da, u smislu odredbe članka 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06. i 141/06. – dalje: ZVDSP), ima pravo držati stvar dok mu ne budu nadoknađeni nužni i korisni troškovi, pa zaključuju da tužitelj nije dokazao nužne i korisne troškove na predmetnom objektu, odnosno nije dokazao je li imao i u kojem iznosu navedene troškove iznad iznosa od 5.960,00 kn, koje je tužitelj-protutuženik priznao.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 835/09-2, od 25. svibnja 2011.
      *****************
      Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Rev-1158/2010 nižestupanjski sudovi smatraju da tuženica kao pošteni posjednik nije dužna isplatiti tužiteljici naknadu za korištenje stana i da je tuženici pripadalo pravo zadržati stan u posjedu dok joj ne budu naknađeni nužni i korisni troškovi koje je imala (čl. 164. st. 1. i 2. ZV).
      Međutim, u postupku pred nižestupanjskim sudovima  je utvrđeno da je  tužiteljica kao vlasnica stana 1. rujna 1998. podnijela protiv tuženice tužbu za iseljenje i u prethodnom predmetu  taj postupak pravomoćno okončan prihvaćanjem tužbenog zahtjeva. Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZV posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je, s obzirom na okolnosti, imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. U smislu te zakonske odredbe posjednik se može smatrati poštenim najkasnije dok mu nije uručena vlasnička tužba, a ako je pošteni posjednik tužen vlasničkom tužbom, smatra se nepoštenim posjednikom od trenutka dostave tužbe pod pretpostavkom da je parnica uredno nastavljena i da ju je vlasnik zaista i dobio. Prema odredbi čl. 165. st. 4. ZV nepošteni posjednik nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu, nego mora stvar predati bez odgode. Imajući na umu navedeno, pogrešno je pravno stajalište nižestupanjskih sudova da bi tuženica bila pošteni posjednik stana nakon dostave tužbe od 1. rujna 1998., pa se ukazuje pogrešnim primjena odredaba čl. 164. ZV u konkretnom slučaju. 
      **********************
      Kada tuženik posjeduje nekretninu ili neku drugu stvar tužitelja ili posjeduje njegov suvlasnički dio, plaćanje vrijednosti 
      postignute koristi prema čl. 1111. i 1120. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05 i 41/08) moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari. Kada je 
      moguće vraćanje tj. kada je moguća predaja nekretnine ili stvari u posjed ili suposjed tada se naknada koristi prosuđuje prema odredbi čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim 
      pravima (NN. 91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00; 114/01; 79/06; 141/06; 146/08; 38/09; 153/09) ali samo u slučaju kada tužitelj uz platež koristi tužbenim zahtjevom traži i predaju nekretnine ili stvari u posjed. 
      Zaključak sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 04. rujna 2013.
      **************
      U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7.ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove. 
      (Rev-x 294/14-2 od 15.travnja 2015. i Rev-x 358/11-2 od 20. studenoga 2013.)
      ******************
×
×
  • Napravi novi...