Jump to content

Spitfire

  • članaka
    14
  • komentara
    0
  • čitanja članka
    3120

O ovom blogu

Sadržani su članci raznih područja prava koji bi pomogli korisnicima.

 

Entries in this blog

Imovina stečena po posebnim privilegijama kao bračna stečevina

Sudska praksa. "Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio sve izvedene dokaze i na temelju rezultata provedenog dokazivanja, kao i navoda stranaka tijekom postupka, utvrdio da bračnu stečevinu stranaka ne predstavlja pravo na stambeno zbrinjavanje u vidu povlaštenog kredititranja za kupnju stana u P., pobliže opisanog izrekom presude, već je to pravo osobno pravo tuženika. Također, činjenica da je pravo na stameno zbrinjavanje ostvareno tijekom trajanja braka stranaka pa da je prilikom ocjene

Spitfire

Spitfire u Obiteljsko pravo

Ulaganje bračnog druga u nekretninu koja je vlastita imovina drugoga

Kada je jedan supružnik prije početka bračne zajednice bio vlasnik neke nekretnine, a potom su u istu nekretninu supružnici tijekom bračne zajednice nastavili ulagati sredstva bračne stečevine i time povećali njenu vrijednost, dosljedno stajalište sudske prakse jest da onom drugom supružniku pripada pravo na stvarnopravni zahtjev, dakle da se ustvrdi suvlasnikom, samo ako je takvim ulaganjima bitno izmjenjen identitet nekretnine. U suprotnom, supružniku pripada samo pravo na obveznopravni zahtje

Spitfire

Spitfire u Obiteljsko pravo

Bračni ugovor

Bračni ugovor, odnosno ugovor o uređenju imovinskih odnosa bračnih drugova, uveden je u naše zakonodavstvo Zakonom o braku i porodičnim odnosima 01. siječnja 1979. Takovi ugovori propisani su u pisanoj formi. Uz to, ZBPO kao i kasniji Obiteljski zakoni propisuju da potpisi na tim ugovorima moraju biti ovjereni (Oz/15 "da moraju biti ovjereni kod javnog bilježnika"). Zanimljivo je za napomenuti da je Zakon o javnim bilježnicima u verzijama koje su bile na snazi od 01. listopada 1994 do 16. veljač

Spitfire

Spitfire u Obiteljsko pravo

Ugovori o doživotnom/dosmrtnom uzdržavanju kao bračna stečevina

Naime, kao i za sve druge imovinskopravne odnose bračnih drugova, u našem pravnom sistemu postoje dva pravna režima koja se odnose na definiranje bračne stečevine te prema stajalištu Vrhovnog suda RH na imovinu stečenu do 01.srpnja 1999 se primjenjuju odredbe Zakona o bračnim i porodičnim odnosima, a na imovinu stečenu poslije Obiteljski zakon. Općenito, prema ZBPO, je li imovina stečena ugovorom o doživotnom/dosmrtnom uzdržavanju posebna imovina ili bračna stečevina prosuđuje se prema doprinosu

Spitfire

Spitfire u Obiteljsko pravo

  • Članci

    • objavio: Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Nepošteni posjednik ne može steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću. 
      VS RH Rev 1519/09-2, od 23. ožujka 2011
      *********************
      U rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. g. bile u društvenom vlasništvu ne računa se vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. g.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1227/97 od 10.1.2001
      ******************
      Sudska praksa se u svom radu dotaknula i pitanja stjecanja prava služnosti putem dosjelosti te je Županijski sud u Rijeci utvrdio da pravo služnosti dosjelošću nije moguće, jednako kao pravo vlasništva, steći u nekom kraćem roku, nego samo u „izvanrednom“ roku za dosjedanje od 20 godina.
      „Pravo vlasništva i pravo služnosti iako su oboje stvarna prava, različita su prava i ono što je propisano te je važilo za pravo vlasništva nije istodobno važilo i za pravo služnosti, a tako je i danas..”
      ŽS u Rijeci Gž-3603/10, od 9. rujna 2010.
      *********************
      Pravo vlasništva nekretnine stečene na temelju zakona može se uvijek suprotstaviti uknjiženom pravu koje je upisano na temelju rješenja o nasljeđivanju.
      Županijski sud u Virovitici Gž 566/2008-2 od 26.1.2009.
      VSRH, Rev 2031/10, od 14. siječnja 2015.
      *****************
      U sporu radi predaje stvari vlasniku u posjed, sud je dužan raspraviti prigovor posjednika o njegovom pravu na posjed, na temelju vlasništva stečenog dosjelošću, jer osnovanost takvog prigovora čini neosnovanim zahtjev na predaju u posjed.
      Županijski sud u Zlataru Gž 1648/2009-2 od 10.2.2010
      *********************
      Vezano uz izvršavanje poštenog posjeda kao uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, postoji jedna zanimljiva odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev x 158/09-2, od 30. lipnja 2009.
      Temeljno pitanje u tom postupku bilo je pitanje izvršavanja, odnosno savjesnosti (poštenja) posjeda za maloljetnu osobu, a i za osobu koja je odsutna.
      U obrazloženju odluke kao odlučno je navedeno:
      "I u ovom stadiju postupka prijeporno je postoji li valjana pravna osnova - dosjelost na temelju koje bi tuženik-protutužitelj postao vlasnik prijepornih nekretnina.
      Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je vlasnik nekretnina koje su prijeporne u ovom postupku bio G. U. koji je imao suprugu, sina i kćer M. U.; da je G. U. otišao u Novi Zeland nakon I. Svjetskog rata, gdje je nestao i kasnije je proglašen umrlim, da mu je supruga umrla 1945., a sin poginuo u II. Svjetskom ratu te da je jedina posjednica nekretnina bila njegova kćer M. U; da je M. U. usmeno darovala nekretnine tada maloljetnom I. M. i da je ugovor izvršen, jer je C. M. kao majka i zakonska zastupnica maloljetnog I. M. odmah 1951. ušla u posjed darovanih nekretnina, posjedovala ih je i obrađivala, a neke i prodavala sve do 1957., kada i ona odlazi sa sinom u Novi Zeland. Navedene nekretnine nakon 1957. pa sve do danas drži S. M., tj. ujak I. M. - tuženika-protutužitelja u posjedu, i to u ime I. M.
      S obzirom na naprijed iznesena utvrđenja, i po pravnom stajalištu Vrhovnog suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik-protutužitelj, posjedujući savjesno prijeporne nekretnine dulje od 20 godina, postao vlasnikom istih na temelju dosjelosti.
      Navedeni pravni zaključak nižestupanjskih sudova je u skladu s odredbom čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske - "Narodne novine" br. 53/91) i čl. 30. toga Zakona, jer je istima propisano da savjesni posjednik nepokretne stvari stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, s time da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kad je posjednik stupio u posjed, a to je u konkretnom slučaju bilo po utvrđenju nižestupanjskih sudova 1951., a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, a što se u ovom slučaju dogodilo 1971."
      Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom je Odlukom izrazio stajalište da je savjestan posjednik onaj za kojeg je u vrijeme njegove maloljetnosti takav posjed izvršavala majka kao zakonska zastupnica, a zatim u njegovo ime treća osoba.
      *********************
      U rok za stjecanje prava vlasništvu dosjelošću nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu na dan 8. listopada 1991., ne računa se vrijeme posjedovanja koje je proteklo prije toga dana (ako vrijeme dosjelosti nije isteklo prije 6. travnja 1941.)
      Sažetak:
      Primjenom ovlasti iz članka 373.a stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku
      (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 – u nastavku teksta: ZPP), drugostupanjski sud prihvatio je žalbu tuženika jer je prema stanju spisa, uz ostalo i na temelju isprave koju u ovom slučaju predstavlja izvadak iz zemljišne knjige, utvrdio da je predmetna nekretnina u vrijeme kada je prednik tužiteljice stupio u njezin posjed (1966.) već bila u režimu društvenog vlasništva s upisanim pravom (su)korištenja tuženikovih prednika. Pritom je utvrđeno da je upis društvenog prava vlasništva izvršen još 1960.pod br. ..., kao i da se odnosna nekretnina u tom režimu nalazila i na dan 8. listopada 1991.
      Tužiteljica u reviziji ne osporava okolnost da je sporna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo, a drugostupanjski sud ističe da se tuženik na tu okolnost višekratno pozivao tijekom prvostupanjskog postupka.
      Polazeći od toga i pozivajući se na odredbu iz članka 384. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 30/10 i 143/12 - u nastavku teksta: ZVDSP), drugostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev, zaključujući da od 8.listopada 1991. do podnošenja tužbe 22. siječnja 1998. nije protekao ni redovni (10 godina) ni izvanredni rok (20 godina) za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
      Prema odredbi iz članka 388. stavak 4. ZVDSP-a, u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.
      Prema tome, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužiteljice i presuditi kao u izreci.

      Vrhovni sud RH Rev x 504/2013-2
      *****************
      Činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnjevu o suvlasništvu te osobe, koja svakako otpada ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu,dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te nekretnine. Ni okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju iza osobe koja je upisana kao (su)vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi ta imovina raspoređena kao njena ostavinska imovina na nasljednike, iako nije predstavljala ostavinu ostavitelja, ne dovodi nasljednike u povoljniji položaj, budući nasljednici svoje pravo izvode iz prava svog prednika, a kojeg prava nema.” 
      VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.
      *****************
      Tužitelj u ovom slučaju ne samo što nije pošten posjednik, nego nije uopće posjednik predmetne nekretnine. Upravo je tuženik, nakon pravomoćnosti rješenja, preuzeo nekretninu i na njoj izgradio kolektor.
      Tužitelj pogrešno smatra da je bio samostalni posjednik time što je povremeno odlazio na parcelu i kosio travu, jer je samostalni posjednik osoba koja posjeduje stvar kao da je njezin vlasnik (čl. 11. st. 1. ZV), a tužitelju je predmetna nekretnina oduzeta, tuženik je stupio u posjed i uknjižio se u zemljišnim knjigama kao vlasnik.” 
      (VSRH, Rev-1765/10 od 17. srpnja 2012.)
      *******************
      Kada je u režimu primjene pravnih pravila OGZ bilo moguće steći vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla i bez upisa u zemljišne knjige, i ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen s izvanknjižnim vlasnikom uz predaju u posjed nekretnina, predstavlja valjani pravni temelj posjedovanja koji posjed čini zakonitim.” 
      (VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.)
      *****************
      Odlučna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću je pošten (savjestan) posjed. Poštenje posjeda se pretpostavlja. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su, odbijajući tužbeni zahtjev uz tvrdnju da tužitelj nije dostavio dokaze iz kojih bi nedvojbeno proizlazilo da njegov posjed ima propisanu kakvoću i da ima valjanu zakonsku osnovu, uz ostalo, zauzeli shvaćanje da posjed mora biti i zakonit da bi se vlasništvo uopće steklo dosjelošću. Međutim, takvo pravno shvaćanje ne može se prihvatiti. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti barem pošten i trajati zakonom određeno vrijeme. Prema tome,nije nužno da posjed bude i zakonit.” 
      (VSRH, Rev-1628/2015 od 11. prosinca 2018.)
      ************
      “Ugovor o prodaji zaključen između tužiteljice kao kupca i Z. N. – tuženičinog sina, koji nije bio vlasnik sporne nekretnine, ne predstavlja pravni posao koji bi bio valjani pravni temelj tog posjedovanja (koji bi tužiteljici davao pravo na posjed odnosno po čijoj bi pravnoj osnovi tužiteljica mogla steći pravo vlasništva) pa je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da posjed tužiteljice nije bio zakonit.” 
      (VSRH, Rev-720/05-2 od 19. listopada 2005.)
      ****************
      Ako je ugovor na kojeg se isključivo poziva tužitelj kao pravni temelj svog posjedovanja ništetan, riječ je o nezakonitom posjedu (nema valjanog pravnog temelja posjedovanja), čime je isključena mogućnost stjecanja prava vlasništva tužitelja nad predmetnom nekretninom redovnom dosjelošću u smislu odredbe čl. 159.st. 2. ZV.
      (VSRH, Rev-954/12 od 19. veljače 2014.)
      ***************
      Tužitelj se ne može smatrati savjesnim posjednikom jer je nekretninu darovao svojim kćerima i posjedovao je uz njihovu dozvolu i stoga ne može se s uspjehom pozivati da je nekretninu posjedovao
      tako da nije znao da predmetna nekretnina nije njegova i da to nije ili nije mogao znati.
      (VSRH, Rev-139/10 od 11. siječnja 2012.)
      ***************
      Utvrđenje prava vlasništva, kao što
      tužiteljica traži, osnovano se može zahtijevati u slučaju kad je pravni temelj stjecanja prava vlasništva zakon, a ne i pravni posao, jer je upis prava vlasništva modus stjecanja tog prava. 
      (Županijski sud u Zagrebu, Gž-7001/12)
      ***************
      Tužitelj neosnovano zahtijeva izdavanje tabularne isprave od tuženika. Naime, u situaciji kada tužitelj zahtjeva utvrđenje stjecanja prava vlasništva dosjelošću, pravilno je sud prvog stupnja odbio ovaj zahtjev obzirom da se radi o originarnom stjecanju prava vlasništva te stranke nisu u obveznopravnom odnosu.
      (Županijski sud u Zagrebu, Gž-1744/15)
      ***************
      Budući da se poštenje posjeda presumira, tu činjenicu tužitelj nije bio dužan dokazivati, a tuženik nije dokazao suprotno stoga su pravilno sudovi ocijenili da je tužitelj pošten posjednik. Tužitelj je tijekom postupka koji je prethodio reviziji, dokazao zakonitost posjeda sukladno čl. 18. st. 1. ZV prema kojem je posjed zakonit ako ima valjan pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed) budući da je temeljem pravovaljanog ugovora o kupoprodaji sklopljenog s tuženikom stekao pravo na posjed prethodno ispunivši ugovornu odredbu (isplatio je u cijelosti kupoprodajnu cijenu).Tužitelj je dokazao i istinitost posjeda sukladno čl. 18. st. 2. ZV prema kojem je posjed istinit ako nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, budući da mu je tuženik, ispunjavajući svoju ugovornu obvezu, predao u posjed kupljenu nekretninu.
      (VSRH, Rev 543/2015 od 8. siječnja 2019.)
      *************
      "Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.
      (Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/19) od 14. veljače 2019.)
      ***************
      Pogrešan je pravni pristup nižestupanjskih sudova koji u vrijeme potrebno za dosjelost računaju i vrijeme nakon podnošenja tužbe, pa do zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu.
      (VSRH, Rev 458/14 od 7. veljače 2018.)
      *****************
      Prema ocjeni ovoga suda, činjenica da je tužitelj sudjelovanjem u postupku preoblikovanja zemljišne knjige 2006. saznao da sporne nekretnine koje posjeduje nisu u zemljišnim knjigama upisane kao njegovo vlasništvo, već da su vlasništvo tuženice, njegov pošten posjed time je prekinut jer se ne može smatrati da od tog trenutka i dalje nije znao ili mogao znati da mu ne pripada pravo na posjed (u tom smislu i ovaj sud u Rev 1088/14-2 od 31. listopada 2017., Rev 206/14-2 od 25.travnja 2018. ...).
      (VSRH, Rev-115/2014 od 13. ožujka 2019.)
      ****************
      Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna ,vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koje su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi Gashi v. Croatia, br.32457/05, stavak 40., 13. prosinca 2007. i Radchikov v Russia, br.65582/01, stavak 50., 24. svibnja 2007.).” 
      (ESLJP, predmet Trgo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 35298/04) od 11.lipnja 2009.)
      **************
      U bitnome, ta se presuda ESLJP (Trgo protiv RH) temelji na pravnoj ocjeni da je tužitelj iz predmeta u kojoj je presuda donesena imao legitimno očekivanje da će ga sud utvrditi vlasnikom nekretnine - jer da je već u trenutku podnošenja tužbe u tome predmetu (dakle: prije nego je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo navedenu odredbu čl. 388. st. 4. ZV/96) protekao rok tada propisan (odredbom čl. 388. st. 4. ZV/96., u izvornom sadržaju) za dosjedanje. U ovome predmetu riječ je o nečemu drugome: tužitelji su tužbu podnijeli nakon prestanka važenja odredbe čl. 388. st. 4. ZV/96., dakle nakon što je Ustavni sud RH odlukom broj U-I-58/1997, … ukinuo navedenu odredbu, a koja je odredba sukladno odredbi čl. 53. st. 2. Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske … prestala važiti danom objave odluke Ustavnog suda. U tim prilikama ne može se prihvatiti da su tužitelji u vrijeme utuženja imali legitimno očekivanje (kakvo je utvrđeno za tužitelja u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske: budući da su tužitelji u ovome predmetu znali ili mogli znati za odluku Ustavnog suda iz 1999. i za izmjenu odredbe čl. 388. st. 4. ZV/96 iz 2001.) da će ih sud utvrditi vlasnicima prijeporne nekretnine - i da će, pored odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a važeće u vrijeme utuženja … prema kojoj: "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.", ostvariti uspjeh u ovoj parnici.” 
      (VSRH, Rev-1409/2015 od 4. rujna 2018.)
      *******************
      Nakon što citira pravno shvaćanje ESLJP iz predmeta Trgo, koje prihvaća, VSRH dodaje: „Stoga je ovaj sud glede pitanja ”Treba li u rok dosjelosti računati vrijeme prije 8. listopada 1991. u slučaju kad i prijet oga dana traje zakonit, pošten i istinit posjed u korist prednika tužitelja i tuženika?” zauzeo pravno shvaćanje:
      Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991 bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8.listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st.4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.
      (VSRH, Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019.)
      *****************
      Naime, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine" broj 137/99) kojom je ukinut tada važeći st. 4. čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96 i 68/98 – dalje: ZV), a kojim je bilo rečeno da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava, je donesena u pravcu ispravljanja nepoštenih učinaka tadašnjeg čl. 388. st. 4. iz 1996., a sve u javnom interesu. Navedeni stavak je i ukinut u javnom interesu, kako bi se zaštitila prava trećih osoba. Dakle, samo u predmetima u kojima nema pretenzija trećih osoba koje bi bile inkompatibilne s pretenzijama podnositelja zahtjeva, a u odnosu na osobe javnog prava, a posebice Republiku Hrvatsku koja je donijela neustavan zakon, prihvatljivo je računati u vrijeme potrebno za dosjelost i vrijeme u kojem je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva kada su se podnositelji zahtjeva mogli razumno osloniti na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto.
      (VSRH, Rev-3802/2019 od 25. rujna 2019.)
      ******************
      Tužitelj je stekao pravo vlasništva na nekretnini dosjelošću ako je tuženik u zemljišnoj knjizi bio upisan samo 
      formalno kao suvlasnik te je potpisao očitovanje u kojem  potvrđuje da je tužitelj sa svojim prednicima u dugotrajnom 
      posjedu  predmetne nekretnine.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž.217/10-2 od 8. ožujka 2010.
      ****************
      Ugovor o korištenju stana ne predstavlja pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
      Županijski sud u Varaždinu, 15 Gž.824/10-2 od 6. rujna 2010.
      *******************
      Tužiteljice koje tvrde da su dosjelošću stekle točno određeni dio nekretnine nisu ovlaštene tražiti da se utvrde suvlasnicama idealnog dijela cijele te nekretnine.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-3822/14-2 od 06. ožujka 2015. godine
      *******************
      U zemljišnoj knjizi upisani suvlasnik i posjednik cijele nekretnine, koji je tijekom stjecanja i vršenja tog posjeda bio upoznat sa pravnim temeljom (nasljeđivanje) te načinom stjecanja suvlasništva ostalih upisanih suvlasnika i neposjednika, sa vremenom tog stjecanja te osobom od koje je stečeno, i sa time da nakon tog stjecanja ti suvlasnici nisu nikada na nedvojbeno jasan način očitovali volju o odricanju od toga prava – zna da mu ne pripada pravo na posjed cijele nekretnine već da djelomično posjeduje i   tuđu  nekretninu, pa se u tom dijelu ne može smatrati savjesnim posjednikom niti takav posjed može biti temelj za stjecanje prava vlasništva.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2458/2013-2, od 30. I. 2014. godine
      *****************
      Pravo vlasništva nekretnine stečene na temelju zakona može se uvijek suprotstaviti uknjiženom pravu koje je upisano na temelju rješenja o nasljeđivanju.
      Županijski sud u Virovitici Gž 566/2008-2 od 26.1.2009.
      *******************
      Sudska praksa se u svom radu dotaknula i pitanja stjecanja prava služnosti putem dosjelosti te je Županijski sud u Rijeci utvrdio da pravo služnosti dosjelošću nije moguće, jednako kao pravo vlasništva, steći u nekom kraćem roku, nego samo u „izvanrednom“ roku za dosjedanje od 20 godina. „Pravo vlasništva i pravo služnosti iako su oboje stvarna prava, različita su prava i ono što je propisano te je važilo za pravo vlasništva nije istodobno važilo i za pravo služnosti, a tako je i danas..” (Gž-3603/10, od 9. rujna 2010.).
       
       
       
       
       
    • objavio: Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Predmet nasljeđivanja su stvari i prava koja pripadaju ostavitelju u času smrti, pa tako i nekretnine koje nisu upisane u zemljišnim knjigama, koje se u tom slučaju nasljeđuju kao izvanknjižno vlasništvo.
      Kratki tekst odluke:
      “Pod ostavinskom imovnom podrazumijeva se sva imovina koja može biti predmet nasljeđivanja koju je ostavitelj kao svoje vlasništvo posjedovao. Dakle, i nepokretna imovina za koju nasljednici tvrde da je vlasništvo ostavitelja pri čemu nije od značaja, što su eventualno određene nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi na imenu druge osobe, kao što je to slučaj u ovom predmetu. Naime, u tom slučaju se nepokretna imovina nasljeđuje kao vanknjižno vlasništvo.”
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2473/00-2, od 21. XII. 2000.
      *******************
      Dospjele svote naknade za tuđu pomoć i njegu mogu se naslijediti, bez obzira što visina te naknade nije utvrđena pismenim sporazumom ili pravomoćnom sudskom odlukom, jer se odredbe st. 2. čl. 197. Zakona o obveznim odnosima odnose samo na singularnu sukcesiju, a ne i na nasljeđivanje,kao što je to kod nematerijalne štete (čl. 204. Zakona o obveznim odnosima).
      Kratki tekst odluke:
      Naknada za tuđu pomoć i njegu čiju isplatu zahtijeva tužitelj novčana je tražbina dospjela do časa njegove smrti, radi čega je to imovinsko pravo prema odredbi iz čl. 2. Zakona o nasljeđivanju koje se može nasljeđivati i neosnovana je žalbena tvrdnja tuženika da je ova neprenosiva tražbina ujedno i nenasljediva tražbina.”
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2333/00-2, od 14. XII. 2000.
      *************
      Ako je nekretnina u rješenju o nasljeđivanju utvrđena kao izvanknjižno  vlasništvo  ostavitelja a prednica ostavitelja također nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, onda se nasljednik može upisati u zemljišnu knjigu kao vlasnik samo ako pokrene pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, ali ne i na temelju pravomoćnog rješenja o  nasljeđivanju.
      Kratki tekst odluke:
      “No u pogledu nekretnina koje su u rješenju o nasljeđivanju utvrđene kao izvanknjižno vlasništvo treba upozoriti žalitelja da niti njegova prednica nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, a što znači da se na tim nekretninama, a na temelju predmetnog rješenja o nasljeđivanju, ne može upisati niti on kao nasljednik, jer nije udovoljeno materijalnoj pretpostavci knjižnog prednika iz čl. 40. Zakona o zemljišnim knjigama. To ne znači da nasljednik nije također izvanknjižni vlasnik tih nekretnina, budući da je on vlasništvo tih nekretnina stekao nasljeđivanjem, kao jednim od zakonom dopuštenih načina stjecanja prava vlasništva na nekretninama u smislu odredbe čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine”, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06). Međutim, nasljednik se ne može upisati u zemljišnoj knjizi kao vlasnik na temelju rješenja o nasljeđivanju, već isti može pokrenuti pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, radi sređivanja vlasništva ili utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama.”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-511/09-2, od 29. IV. 2009.
      **************
      U situaciji kad je stanar podnio zahtjev za otkup stana, ali je umro prije sklapanja ugovora o prodaji stana, pravo na otkup stana ne prelazi na nasljednike.
      Kratki tekst odluke:
      “Suština revizijskih razloga svodi se na tvrdnju da tužitelj kao univerzalni nasljednik pok. A.D., koji je nesporno bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu, ima pravo naslijediti tu imovinu i time pravo na sklapanje ugovora o prodaji stana. U postupku je utvrđeno i među strankama nije sporno da je sada pok. bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu (stric tužitelja) koji je za života tuženiku podnio   zahtjev za otkup stana kao i zahtjev za sklapanje ugovora o kupnji stana, koji nesporno nije sklopljen uslijed smrti nositelja stanarskog prava. Je li nositelj stanarskog prava već podnošenjem zahtjeva za otkup stana stekao imovinsko pravo, odnosno imovinu koja se može naslijediti, ili to nije slučaj, za valjanu prosudbu koja se to imovina ili koje se to pravo, koje pripada pojedincu nasljeđuje, mjerodavno je vrijeme otvaranja nasljedstva kada postojeća imovina prelazi na ostaviteljeve nasljednike (čl. 2., 128. i 135. Zakona o nasljeđivanju). Prema stajalištu ovog suda, pravo na otkup stana pripada stanaru temeljem odredaba Zakona o prodaji stanova, osobno je pravo stanara koje ne prelazi na nasljednike, a vezano je uz stanarsko pravo koje se također ne nasljeđuje. Zato nasljednik stanara koji je pokrenuo postupak otkupa stana, suprotno revizijskim navodima, ne može taj postupak ni nastaviti. Nasljednik bi mogao naslijediti jedino imovinu stanara koja je u času njegove smrti već postojala, a samim podnošenjem zahtjeva za otkup stana bivši stanar, sada pok. A.D., nije stekao potraživanje, odnosno imovinu, koja bi činila njegovu postojeću imovinu u času smrti i koja bi prelazila na njegove nasljednike. To znači da bi tužitelj kao nasljednik iza pok. A.D. svoja nasljednička odnosno vlasnička prava u odnosu na sporni stan mogao ostvariti u slučaju da je on, tj. A.D. zaključio ugovor o prodaji stana ili da je donesena  pravomoćna presuda koja zamjenjuje taj ugovor, a što ovdje očito nije slučaj. Stoga su nižestupanjski sudovi uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava osnovano zahtjev tužbe odbili.”
      Vrhovni sud Republike Hrvatske,
      Rev 3191/93, od 22. I. 1998.;
      Rev 2270/93, od 9. X. 1997.
      *****************
      Pozivanjem na sporazum između oporučnog  i zakonskog nasljednika o eventualnom načinu korištenja ostavinske imovine nije pozivanje na nasljedno pravo, pa se o njemu ne raspravlja u ostavinskom postupku niti ima utjecaja na tijek istog.
      Kratki tekst odluke:
      “Kako se zakonski nasljednik poziva na neki navodni sporazum o pravu stanovanja i zabrani otuđenja glede stana koji je bio predmetom nasljeđivanja i raspravljanja u ovom ostavinskom postupku, te u situaciji da oporučni nasljednik negira u svojem odgovoru postojanje takvog sporazuma, a kako ta  eventualna prava za zakonskog nasljednika ne bi proizlazila iz raspoložbe ostavitelja iza kojega se vodi ovaj ostavinski postupak, to se u ovom ostavinskom postupku o takvim eventualnim pravima zakonskog nasljednika ne može raspravljati već bi ona mogla biti predmetom raspravljanja u parnici. Naime, u postupku za ostavinsku raspravu, a primjenom odredbe iz čl. 172. ZN-a, sud utvrđuje tko su nasljednici  umrlog, koja imovina sačinjava njegovu ostavinu i koja prava iz ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama, pa kako se žalitelj i ne poziva na netko svoje nasljedno pravo, to se njegova žalba u svemu ukazuje neosnovanom.”
      Županijski sud u Rijeci, Gž-397/98, od 18. III. 1998.
      ****************
      Za ocjenu predstavlja li neka nekretnina ostavinu nije odlučno je li ta nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana na ime ostavitelja  kao vlasnika, već je odlučno da je ta nekretnina predstavljala njegovu imovinu u času smrti.
      Kratki tekst odluke:
      “Donoseći pobijano rješenje, prvostupanjski sud smatra da ostavitelj nije suvlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. broj 1187 k.o. P. i zk. ul. broj 582 P. u 1/2 dijela, jer je prezime ostavitelja N., a na ovim nekretninama kao suvlasnik istih u zemljišnim knjigama upisan je N. Takav zaključak suda prvog stupnja, međutim, ne može se prihvatiti, jer su i nekretnine u izvanknjižnom vlasništvu ostavinska imovina kada među nasljednicima nema spora o tome da je i ta imovina ostavinska imovina pokojnog.”
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1133/08-2, od 21. VII. 2008.
      ******************
      Činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnjevu o suvlasništvu  te osobe, koja svakako otpada ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te nekretnine. Ni okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju iza osobe koja je upisana kao (su)vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi ta imovina raspoređena kao njena ostavinska imovina na nasljednike, iako nije predstavljala ostavinu ostavitelja, ne dovodi nasljednike u povoljniji položaj, budući nasljednici svoje pravo izvode iz prava svog prednika, a kojeg prava nema.” 
      (VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.)
      *******************
      “U smislu odredaba čl. 5. ZN ostaviteljevom smrću na nasljednika prelaze sva prava koja je imao ostavitelj –osim strogo osobnih prava koja se ne mogu nasljeđivati zbog svoje pravne naravi. Potraživanje na temelju
      stečenog bez osnove nema pravnu narav strogo osobnog potraživanja, već je imovinskopravne naravi. Prema tome, u slučaju da je u vrijeme smrti ostavitelja postojalo osnovano potraživanje ostavitelja na temelju stečenog bez osnove, ono prelazi na nasljednika – neovisno je li ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja.” 
      (VSRH, Rev-2510/10 od 11. siječnja 2012.)
      *****************
      “Prema odredbi čl. 5. st. 3. ZN ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti. Ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo  (čl.5. st. 2. ZN). U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je ostavitelj umro 16. 6. 2005., a tuženica da je stan prodala nakon smrti ostavitelja 17. 10. 2005. Dakle, njegova ostavinska imovina eventualno se mogla sastojati i od suvlasničkog dijela stana, ali ne i od novčane svote polučene prodajom tog stana, jer ta novčana svota u trenutku ostaviteljeve smrti nije pripadala ostavitelju i slijedom toga nije mogla prijeći na nasljednike. Okolnost otuđenja ostavinske imovine nakon smrti ostavitelja ne mijenja sadržaj ostavinske imovine, već eventualno opravdava isticanje obveznopravnog
      zahtjeva prema stjecatelju bez osnove.”
      (VSRH, Rev 1264/10 od 8. siječnja 2013.)
      *****************
      Samo potomak ostavitelja ima pravo tražiti izdvajanje određenog dijela ostavine u svoju korist i to pod pretpostavkom da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti iz čl. 37. Zakona o nasljeđivanju.
      ŽS Vž Gž 337/2003-2
      ******************
      Kada tužiteljica nije živjela u zajednici sa ostaviteljem, ista nema pravo tražiti izdvajanje iz ostavine određenog dijela ostavinske imovine za koji smatra da odgovara njezinom doprinosu u povećanju ostaviteljeve imovine.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 330/08-3 od 20.VIII.2008.
      *****************
      Drugostupanjski je sud pravilno potvrdio presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu kojim je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži da joj se iz ostavine sada pok. oca stranaka izdvoji u vlasništvo 1/2 ostavinske imovine, tako da je odbijena s tužbenim zahtjevom preko 6/50 dijela vlasništva kč.br. 1908 k.o. Vukoje i u cijelosti sa zahtjevom za izdvajanje iz ostale imovine, jer je utvrđeno da je tužiteljica pridonijela samo povećanju vrijednosti navedene čestice, udjelom u izvođenju raznih radova na već postojećoj kući za stanovanje i gospodarskim zgradama te na okolnom zemljištu za vrijeme zajednice života sa ostaviteljem, pri čemu mu je pomagala u privređivanju tako da se vrijednost te čestice povećala, a u drugu ostavinsku imovinu (oranice, livade, itd.) nije se ništa ulagalo. Tužiteljica je priznala da u ostavinsku imovinu nisu izvršena znatnija ulaganja, ali smatra da joj unatoč tome pripada 1/2 dijela te imovine, jer da bi ta imovina propala da nije bilo njezinoga rada i ulaganja te brige o imovini, čime da je pridonijela očuvanju imovine. Međutim, sve i da je to tužiteljica dokazala, a nije, u odredbama članka 37. ZN kojima je regulirano pravo na izdvajanje iz ostavine u korist potomaka koji su privređivali s ostaviteljem nema uporišta stajalište da bi osnova za izdvajanje iz ostavine bila ulagana u ostavinu radi njena očuvanja, već je osnova samo u prinosu kojim se povećala vrijednost ostaviteljeve imovine, ulaganje u novostečeno dobro, isplaćeni dug ostavitelja i poboljšanje koje povećava vrijednost imovine.
      VSRH Rev 455/1992
      ********************
       
    • objavio: Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Ako je osnovna pobuda za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo rješavanje imovinskopravnih odnosa tada se radi o nedopuštenoj pobudi za koju su obje ugovorne strane znale i zbog čega je ugovor o doživotnom uzdržavanju ništav.

      Sažetak:
      U smislu odredbe čl. 53. st. 1. ZOO pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu pravu valjanost, međutim u smisla odredbe čl. 53. st. 2. ZOO ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka. Ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno  shvaćanje da u ovom konkretnom slučaju su ispunjene pretpostavke iz čl. 53. st. 2. ZOO, jer u ovom konkretnom slučaju je osnovna pobuda sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo rješavanje imovinskopravnih odnosa, a ne uzdržavanje pokojnog J. O., slijedom čega se radi o nedopuštenoj pobudi za koju su obje ugovorne strane znale i zbog čega je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između tužene i pokojnog J. O. ništav sukladno odredbi čl. 103.st. 1. ZOO.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-x 121/11 od 5. rujna 2012. godine
      *******************
      Ako je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen u svrhu izigravanja prava na nasljeđivanje ostalih zakonskih sunasljednika, a ne radi davanja uzdržavanja i ako je u tu svrhu i izvršavan, takav bi ugovor trebalo proglasiti ništavim. 
      Ustavni sud Republike Hrvatske, br. U-III-800/1999 od 13. ožujka 2001. (20-1, B. B., 27. 4. 2009.)
      *******************
      Budući da su u konkretnom slučaju davatelj (pokojni B. P.) i primatelji uzdržavanja (I. i II.-tuženici) upravo to dogovorili (da imovina davatelja prelazi u vlasništvo III. i IV.-tuženih koji nisu ni primatelji, a ni davatelji uzdržavanja-dakle nisu stranke iz ugovora), takav ugovor nema pravni učinak te je ništav.
      Županijski sudu u Zagrebu (Gž -6370/08-2, od 10. svibnja 2011.)
      ********************
      Sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti, ali nije ovlašten po službenoj dužnosti donijeti presudu bez tužbe, odnosno tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništavosti, jer u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
      Vrhovni sud RH br. Rev- 126/08, 
      ****************
      Ugovor o doživotnom uzdržavanju kada su ga stranke stvarno zaključile (dakle, ne radi se o simuliranom pravnom poslu) može predstavljati djelomično naplatni i djelomično darovni ugovor ako postoji suviše velik nerazmjer između činidbe otuđivaoca imovine i protučinidbe davaoca  uzdržavanja pa se radi o mješovitom karakteru ugovora, a što tužitelj  upravo u tužbi i tvrdi. Sud je dužan u parnici utvrditi te okolnosti, jer bi u protivnom postojala mogućnost da se u obliku takvog ugovora o doživotnom uzdržavanju izigraju nužni nasljednici, lišavajući ih njihova nužnog dijela. Suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, za podizanje tužbe za vraćanje dara u konkretnom slučaju nije nužna pretpostavka da se traži poništenje ugovora o doživotnom uzdržavanju, makar i djelomično jer tužitelj  priznaje valjanost zaključenog ugovora, a njegov zahtjev se temelji na tvrdnji da se radi o mješovitom  ugovoru, kao što je već ranije istaknuto.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 252/94, od 29. V. 1997.
      ******************
      Kada je rješenje Centra za socijalnu skrb kojim je staratelju za poseban slučaj odobreno sklapanje ugovora o doživotnom  uzdržavanju naknadno poništeno, tada je i zaključeni ugovor o doživotnom  uzdržavanju ništav.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-1428/08-2, od 8. XII. 2008.
      *******************
      Skrbnik ne može sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju sa štićenikom.
      Kratki tekst odluke:
      “Podnositelj u ustavnoj tužbi iznosi svoju prosudbu da nema ni pravnih ni faktičnih zapreka za sklapanje  ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer on već preko deset godina kao skrbnik svoje supruge njoj daje, a ona prima uzdržavanje.
      Ustavna tužba nije osnovana.
      U obrazloženju osporene presude Upravni sud Republike Hrvatske je naveo da je podnositeljeva supruga potpuno lišena poslovne sposobnosti, a za skrbnika joj je postavljen podnositelj, pa s obzirom da prema odredbi čl. 175. st. 1. toč. 5. Obiteljskog zakona (“Narodne novine”, br. 116/03 i 17/04) skrbnik ne može biti osoba s kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju, pravilno upravna  tijela nisu odobrila sklapanje takvog ugovora.Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi Upravnog suda zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava.”
      Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-1342/06, od 27. IX. 2007.
      ******************
      Nemoralan je ugovor o doživotnom uzdržavanju ako je davatelj uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora znao i mogao znati da je primatelj uzdržavanja tako teško bolestan da mu pouzdano predstoji skora  smrt.
      Kratki tekst odluke:
      “Naime, trebalo bi biti jasno da je protivno moralu društva te načelu savjesnosti i poštenja kada davatelj  uzdržavanja sklapa ugovor o doživotnom uzdržavanju znajući da je primatelj uzdržavanja tako teško bolestan da je krajnja, očekivana i poznata posljedica njegova zdravstvenog stanja smrt kao izvjesna činjenica koja će po redovitom tijeku stvari nastupiti kroz relativno kratko vrijeme. Međutim, ako je u vrijeme sklapanja ugovora bilo neizvjesno koliko će dugo primatelj uzdržavanja živjeti, dakle ako nije bilo pouzdano jasno i očito da predstoji skora smrt primatelja uzdržavanja, onda se ne bi moglo osnovano utvrditi da prilikom sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju nedostaje element aleatornosti. Prema tome, za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu u ovom slučaju nije dovoljno samo saznanje davateljice uzdržavanja o teškoj bolesti primatelja uzdržavanja , već je za utvrđenje o nemoralnosti i zapravo ništavosti ugovora iz tog razloga potrebno utvrditi egzistenciju svih prije istaknutih okolnosti, što je u dokaznom postupku koji je proveo sud prvog stupnja očigledno propušteno. Dakle, u dokaznom je postupku bilo potrebno ispitati i raspraviti te podrobno utvrditi je li davateljica uzdržavanja u vrijeme  sklapanja prijepornog ugovora, dana 18. svibnja 2004. godine, doista znala za tešku i neizlječivu bolest  tužiteljeva oca te skoru smrtnu posljedicu takvog zdravstvenog stanja, kao i je li davateljica uzdržavanja, s obzirom na osobna saznanja o bolesti od koje je bolovao primatelj uzdržavanja kao i manifestacije te bolesti koje je tuženica objektivno mogla uočiti, uvažavajući i sve druge okolnosti, u pravno relevantno  vrijeme, mogla znati da je primatelj uzdržavanja teško bolestan te da mu pouzdano predstoji skora smrt.
      Županijski sud u Rijeci, Gž-87/06, od 10. IX. 2008.
      ********************
      Ništavost ugovora o doživotnom uzdržavanju se ocjenjuje kroz činjenicu da je ugovor o doživotnom uzdržavanju dvostrani naplatni pravni posao s elementima aleatornosti pa stoga glede pitanja ništavosti isti podliježe pravilima obveznog prava. Ništavost ugovora o doživotnom uzdržavanju može se isticati iz više razloga.
      VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, broj: Rev 2043/2012-2 od 20. srpnja 2016. godine
      ******************
      Ukoliko zakonski nasljednik uspije pobiti ugovor o doživotnom uzdržavanju, tada isti stječe pravo na nasljeđivanje temeljem zakona, budući da pravo na nužni dio postoji samo u slučaju oporučnog nasljeđivanja. 
      Iz obrazloženja
      „Žalitelj pogrešno smatra da ima pravo na „nužni dio“ (čl. 70. ZN-a) jer to pravo postoji samo u slučaju oporučnog, a ne i zakonskog nasljeđivanja. U konkretnom slučaju pok. ostavitelj nije svojom imovinom raspolagao za slučaj smrti - oporukom, nego pravnim poslom među živima - ugovorom o doživotnom uzdržavanju sa inače zakonskom nasljednicom N.M. sestrom žalitelja. Stoga za slučaj uspjeha žalitelja u parničnom postupku pobijanja spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju žalitelj stječe pravo na nasljeđivanje pokojnog ostavitelja na temelju zakona (čl. 8. st. 1. ZN-a).„ 
      Županijski sud u Varaždinu, 14 Gž.390/12-2 od 13. ožujka 2012.
      ****************
      Ukoliko je na strani primatelja uzdržavanja kao inicijatora zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju postojala nedopuštena pobuda za koju su davateljice uzdržavanja znale, tada je 
      tako sklopljeni ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan.
      Iz obrazloženja:
      „Po ocjeni ovog suda, motiv za zaključenje Ugovora, a osobito sklapanja njegovih Aneksa, 
      bio je da se tužiteljicu kao zakonsku nasljednicu primatelja uzdržavanja isključi iz sudjelovanja u ostavinskom postupku i eventualnom nasljeđivanju dijela imovine. Da je tome tako može se zaključiti iz činjenice da primatelj uzdržavanja T. T. u trenutku zaključenja Ugovora 1998. godine, kojim su obuhvaćena samo dvije nekretnine, nije trebao nikakvo uzdržavanje, da je bio dobrog zdravlja prema iskazu samih tuženica, da mu je nakon toga djelomična pomoć bila potrebna prilikom loma kuka i loma ruke, koju su mu pružale također tuženice, te da je Aneksima Ugovora obuhvatio svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu, dozvolio da se tuženice kao davateljice uzdržavanja upišu u zemljišnu knjigu još za njegova 
      života, te je na taj način isključio tužiteljicu iz nasljedstva. Same tuženice navode da ih je on na taj način želio osigurati, što znači da je želio riješiti imovinskopravne odnose između njih i tužiteljice. Tuženice su znale za tužiteljicu, te su bile svjesne da u ostavinskom postupku iza T. T. je ona nasljednica prvog nasljednog reda kao što su to i one. Završno, zaključak je ovog suda da je na strani primatelja uzdržavanja kao inicijatora zaključenja Ugovora postojala nedopuštena pobuda, za koju su tuženice znale zbog čega su Ugovor i Aneksi Ugovora koji slijede pravnu sudbinu glavnog ugovora, ništetni. Tako je riješeno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev x-121/11 u gotovo identičnom činjeničnom sklopu. Zbog toga je ovaj sud preinačio pobijanu odluku u točki I. izreke presude na način da je usvojio tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju i njegovi Aneksi ništetan, a kao posljedica ništetnosti jest i nalog zemljišnoknjižnom sudu da uspostavi ranije  zemljišnoknjižno stanje kakvo je postojalo prije provedbe navedenog Ugovora i njegovih Aneksa.“
      Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, Gž-1329/17-4 od 14. studenog 2017.
      *********************
      S obzirom na činjenice da je tuženik pružao potrebnu pomoć primateljici uzdržavanja znatno prije sklapanja predmetnog ugovora, kada se osim njega o primateljici uzdržavanja nitko nije brinuo, te da je sporni ugovor izraz prave volje primateljice uzdržavanja, okolnost da je ona umrla kratko vrijeme nakon zaključenja ugovora, kao i okolnost da bi tuženik inicirao sklapanje ugovora, na koju je tužitelj ukazivao u žalbi, a ponavlja je i sada u reviziji, ne daju osnovu za zaključak da bi ugovor bio protivan moralu društva.
      Vrhovni sud RH, Rev 1344/08-2 od 10. ožujka 2010
      **********************
      Međutim, u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje izloženih pretpostavki za ništavost ugovora o doživotnom uzdržavanju jer iako je ugovor trajao kraće vrijeme (od 12. listopada 2001. do smrti primateljice uzdržavanja 13. studenog 2001.), u postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tuženica duži niz godina pomagala primateljici uzdržavanja, da se o njoj brinula, a intenzivno od oboljenja.Unatoč tomu što je u vrijeme sklapanja ugovora davateljica uzdržavanja bila upoznata s teškom bolešću primateljice uzdržavanja, po utvrđenju nižestupanjskih sudova ona nije znala za skori smrtni ishod, a što također nije znala niti prihvaćala primateljica uzdržavanja s obzirom da nakon saznanja da boluje od teške bolesti (karcinoma) nije klonula već se s bolešću suočila te je pokazivala volju za životom.
      Zbog svega toga, kao i daljnje činjenice da ugovorom o doživotnom uzdržavanju nije obuhvaćena sva imovina primateljice uzdržavanja, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su zaključili da predmetni ugovor nije sklopljen iskorištavanjem tuđe nevolje te da nije protivan načelu poštenja i savjesnosti, odnosno moralu društva.
      Vrhovni sud RH, Rev 619/09-2 od 11. ožujka 2010
      *******************
      Prilikom ovjere ili sastavljanja ugovora, ovlaštena osoba dužna je ugovarateljima pročitati ugovor te ih uputiti na posljedice. Ukoliko službena osoba propusti to učiniti, ugovor nije valjan.
      Ustavni sud RH br. III-853/1998. 
      ********************
    • objavio: Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Ugovorna strana u ugovoru o doživotnom uzdržavanju je osoba koja se obvezuje da uzdržava doživotno drugu ugovornu stranu ili treću osobu kao primaoca uzdržavanja kojemu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njezin dio, pa ako takvu obvezu uzdržavanja nije preuzela osoba navedena u ugovoru kao davatelj uzdržavanja i ne radi se o ugovoru o doživotnom uzdržavanju.
      Kratki tekst odluke:
      “Ispunjenje ugovornih obveza nije preuzela stranka koja je u ugovoru navedena kao davatelj uzdržavanja (maloljetni G.Z.), nego je u točki 2 ispunjenje ugovornih obveza preuzela N.Z. kao treća osoba koja nije ugovorna stranka, uslijed čega je ugovor prividan i nema učinaka (čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima) jer obvezu ne preuzima ugovorna stranka. Preuzimanje ispunjenja moguće je ugovoriti prema odredbi iz čl. 453 Zakona o obveznim odnosima, ali je to ugovor između dužnika i trećega kao njihov zasebni pravni posao, a ne kao sastavni dio ugovora o doživotnom uzdržavanju, pri čemu zaključenje takvog ugovora za mlljt. G. nije mogla sklopiti njegova zakonska zastupnica majka, jer je to u koliziji iz čl. 216. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima. Ništavnost prividnog ugovora (čl. 66. st. 1. ZOO) zapreka je za obavljanje ovjere ugovora o doživotnom uzdržavanju od strane suda, a upozoriti na nedostatke može se samo ako ugovor ima takove  nedostatke koji ga čine pobojnim. Uslijed izloženog ugovor koji je podnijet na ovjeru sudu prvog stupnja nije pobojan nego je kao prividan ništav ugovor i primjenom odredbe iz čl. 380. t. 2 ZPP-a trebalo je riješiti kao u izreci ovog rješenja.”
      Županijski sud u Bjelovaru Gž-1951/97 od 22. I. 1998.
      ********************
      Smatra se da je oporučitelj koji je zaključio ugovor o doživotnom uzdržavanju nekoliko dana nakon sastava oporuke, opozvao namjenu stvari koju je nekome namijenio oporukom.
      Kratki tekst odluke:
      “Ovdje valja posebno napomenuti da je oporuka pok. H. P. i V. sastavljena dana 4. ožujka 2001., a da je ugovor o doživotnom uzdržavanju tužiteljica s H. P. i V. sklopila dana 14. ožujka 2001., dakle nakon sastava same oporuke. I u oporuci je navedeno da predmetne nekretnine pripadaju tuženiku, pod uvjetom da upravo tužiteljica uzdržava primatelje uzdržavanja. Tužiteljica je prema tome, trebala uzdržavati H. P. i V., a tuženik bi na temelju oporuke, stekao izvanknjižno pravo vlasništva na nekretninama. I ta kontradikcija u oporuci govori u prilog zaključku suda da je u konkretnom slučaju namjera primatelja uzdržavanja bila da nekretnine koje su predmet ovog postupka, stekne osoba koja ih uzdržava. Osim toga valja navesti da i činjenica da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 10 dana nakon sastava same oporuke, govori u prilog zaključku da su primatelji uzdržavanja raspolagali stvarima koje su bile predmet oporuke, pa u smislu čl. 107. Zakona o nasljeđivanju, svako kasnije raspolaganje od strane oporučitelja određenom stvari koju je bio nekome namijenio, ima za posljedicu opoziv namjene te stvari.”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-1360/06-2, od 27. XI. 2006.
      ******************
      Osoba koja u ostavinskom postupku ustvrdi, da je s ostaviteljem zaključila ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji u biti predstavlja oporuku, smatra se strankom u ostavinskom postupku.
      Kratki tekst odluke:
      “Žalitelj I.G. je u ostavinskom postupku na raspravi izjavio da je u spis priložio ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je vanbračni suprug ostaviteljice s njom sklopio 16. 3. 2000. godine, te da s obzirom da ugovor o doživotnom uzdržavanju nije ovjeren od strane suda, ovaj ugovor se ima smatrati kao oporuka.
      Nakon ovakove izjave u kojoj I.G. tvrdi da je oporučni nasljednik i da postoji oporuka, on stupa u položaj stranke u smislu odredbe čl. 185. Zakona o nasljeđivanju, pa nije bilo mjesta odbacivanju njegove žalbe kao nedopuštene, a koju je uložio protiv rješenja o nasljeđivanju O-83/00-6 od 25. lipnja 2000. godine.”
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-175/01-2, od 8. II. 2001.
      *******************
      Ako predmet prijenosa vlasništva na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju nakon smrti primatelja uzdržavanja imaju biti sve nekretnine u vlasništvu istoga, onda davatelj uzdržavanja stječe pravo vlasništva i na nekretninama koje je primatelj uzdržavanja stekao nakon zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju a koje su u trenutku njegove smrti bile u njegovu vlasništvu.
      Kratki tekst odluke
      “Pravilno predlagateljica u žalbi navodi da Zakon o obveznim odnosima (dalje: ZOO) u čl. 579. izričito propisuje da stranke mogu ugovoriti da predmet ugovora o doživotnom (ili dosmrtnom) uzdržavanju može biti sva ili dio imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do smrti primatelja uzdržavanja. U sudskoj praksi zauzeto je stajalište da predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti i buduća imovina, dakle imovina koju primatelj uzdržavanja nema u času zaključenja ugovora, nego koju će steći do časa kada dolazi do prijenosa prava vlasništva u korist davatelja uzdržavanja, dakle u času smrti primatelja uzdržavanja (Županijski sud u Rijeci Gž-786/01 od 18. rujna 2002., Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev. 2082/99 od 21. kolovoza 2002.). Mogućnost da predmet ugovora bude buduća stvar proizlazi i iz odredbe čl. 380. st. 3. ZOO-a prema kojoj se kupoprodaja može odnositi na buduću stvar.Budući da je iz sklopljenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog između predlagateljice i sada pok. G. S. jasno vidljivo da je predmet tog Ugovora cjelokupna imovina koju će primatelj uzdržavanja imati u svom vlasništvu u času svoje smrti, te kako je nesporno da je primatelj uzdržavanja suvlasništvo na nekretninama upisanima u zk. ul. __ k.o. D. stekao za svog života u svibnju 2009.,to je valjalo usvojiti žalbu predlagateljice i preinačiti pobijano rješenje, te dopustiti predloženi upis u korist predlagateljice, a na temelju predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog kod javnog bilježnika R. B. 9. srpnja 2007. godine.”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-1128/09-2, od 9. XI. 2009.
      ****************
      Postojanje pravno valjanog ugovora o doživotnom uzdržavanju na temelju kojeg je ostavinska imovina prenesena na davatelja uzdržavanja isključuje raspravljanje o ostavinskoj imovini, bez obzira na to što ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama, budući da je bit ugovora o doživotnom uzdržavanju da se prijenos prava vlasništva odgađa do smrti primatelja uzdržavanja, te da časom smrti primatelja uzdržavanja pravo vlasništva na imovini koja je predmet ugovora prelazi na davatelja uzdržavanja, a što pak znači da u času smrti primatelj uzdržavanja više nije vlasnik nekretnina, kojih je bio vlasnik do svoje smrti.
      Kratki tekst odluke
      “Prije svega valja navesti da u konkretnom slučaju konkuriraju Ugovor o doživotnom uzdržavanju, čiju pravnu valjanost još nitko nije osporio, te zakonsko nasljeđivanje. Ugovorom o doživotnom uzdržavanju bila je ovlaštena davateljica uzdržavanja da nakon smrti primateljice uzdržavanja izvrši uknjižbu prava vlasništva  na nekretninama, koje su bile predmet ugovora, u zemljišnim knjigama ili knjizi položenih ugovora, pri čemu je prema definiciji čl. 116. Zakona o nasljeđivanju (dalje: ZN), (odnosno ranijoj odredbi čl. 122. Zakona o nasljeđivanju) ugovor o doživotnom uzdržavanju ugovor kojim se jedan ugovornik obvezuje 
      uzdržavati doživotno drugog ugovornika, ili neku treću osobu, a u kojem drugi ugovornik izjavljuje da mu prenosi u vlasništvo u času svoje smrti svu svoju imovinu ili jedan njezin dio, pri čemu se u tom slučaju radi o ugovoru o otuđenju uz naknadu imovine koja pripada imatelju uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora, ili određenog dijela te imovine čija je predaja davatelju uzdržavanja odgođena do smrti primatelja uzdržavanja. Prema tome, časom smrti primatelj uzdržavanja prenosi u vlasništvo davatelju uzdržavanja svu svoju imovinu, odnosno jedan njezin dio, pa slijedom toga, ako bi došlo do prijenosa kompletne imovine,onda pokojni ostavitelj ne bi imao ostavinsku imovinu koju bi trebalo raspraviti i koju bi stekli zakonski nasljednici, pa uopće ne bi niti došlo do zakonskog nasljeđivanja, već bi takav ostavinski postupak bio obustavljen, odnosno bilo bi doneseno rješenje da se ostavina neće raspravljati, jer nema ostavinske imovine. S obzirom na sklopljeni ugovor o doživotnom uzdržavanju, upitno je koja bi to imovina prešla na zakonske nasljednike časom smrti, a u smislu odredbe čl. 129. st. 1.ZN-a, ako postoji valjani Ugovor o doživotnom uzdržavanju. Ovdje još valja istaknuti da su navodi  nasljednika dijelom i kontradiktorni. Naime, davateljica uzdržavanja nije mogla izvršiti upis svog prava u zemljišnu knjigu ili knjigu položenih isprava ako nije na to bila ovlaštena prije smrti primateljice uzdržavanja, pa ako bi se prihvatilo pravno stajalište nasljednika da je časom smrti kompletna imovina koja nije prenesena na davateljicu uzdržavanja prešla na zakonske nasljednike, onda se niti jedan ugovor o doživotnom uzdržavanju ne bi mogao provesti u zemljišnoj knjizi, jer se prijenos prava vlasništva ne može tražiti prije smrti primatelja uzdržavanja. Bit pak ugovora o doživotnom uzdržavanju je u tome da se prijenos prava vlasništva odgađa do smrti primatelja uzdržavanja, ali časom smrti primatelja  uzdržavanja pravo vlasništva na imovini koja je predmet ugovora prelazi na davatelja uzdržavanja, a što pak znači da u času smrti primatelj uzdržavanja više nije vlasnik nekretnina, kojih je bio vlasnik do svoje smrti.”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-703/06-2, od 17. VII. 2006.
      *************
      Ugovor o doživotnom uzdržavanju u kojem je primatelj uzdržavanja izjavio da davatelju uzdržavanja ostavlja svu svoju imovinu pa i onu koju će imati u trenutku smrti, pravno je valjan i proizvodi sve namjeravane učinke.
      Kratki tekst odluke:
      “Naime, žaliteljice se tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi sasvim pogrešno pozivaju na tipičan oblik ugovora o doživotnom uzdržavanju iz st. 1. čl. 122. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 52/71 i 47/78, u nastavku teksta: ZN), te na osnovi njegovog zakonskog sadržaja izgrađuju stav o pravnoj nevaljanosti prijepornog ugovora o doživotnom uzdržavanju. To je zato jer je takav ugovor o doživotnom uzdržavanju samo jedan od pojavnih oblika ovog ugovora, koji može imati širi ili uži sadržaj što svakako ovisi o sporazumu, odnosno volji ugovornih stranaka.Naime,osim navedenog, tipičnog oblika ugovora o doživotnom uzdržavanju, na koji se odnosi st. 1. čl. 122. ZN-a, valja istaknuti da su u st. 6. toga članka predviđene mogućnosti da se ugovoru o doživotnom uzdržavanju da i drugačiji sadržaj, pa su u tom stavku primjerice opisane različite varijante ovog ugovora. Valja uočiti da je razlika između ugovora iz st. 1. i ugovora iz st. 6. odnosnog članka u tome što se u prvom slučaju ugovor odnosi na imovinu koju primatelj uzdržavanja ima u vrijeme zaključenja ugovora, dok se ugovor iz st. 6. odnosi i na buduću imovinu, dakle, na svojevrsno “obećanje nasljedstva” poslije smrti primatelja uzdržavanja. Kad je tome tako, tada valja zaključiti da se i prijeporni ugovor, bez obzira što se ne radi o tipičnom obliku tog ugovora iz st. 1. čl. 122., ima smatrati pravno valjanim ugovorom o doživotnom uzdržavanju.”
      Županijski sud u Rijeci, Gž-786/01, od 18. IX. 2002.
      ********************
      Predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti i buduća imovina.
      Kratki tekst odluke:
      “Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim ugovora o doživotnom uzdržavanju koji se odnosi na stan u Zagrebu, Laginjina 9, drugi kat lijevo, jer da u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju (1. lipnja 1992. godine) primateljica uzdržavanja nije bila vlasnica istog, pa da ga temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 52/71 i 47/78, dalje: ZN) nije mogla ugovorom o doživotnom uzdržavanju prenijeti na drugog.Osnovano tuženica pobija pravno stajalište sudova. Ovo s razloga što su sudovi propustili ocijeniti osim odredbe čl. 122. st. 1. i odredbu čl. 122. st. 6.ZN kojom odredbom je predviđena mogućnost zaključenja ugovora i s drugim sadržajem izvan onog predviđenog odredbom čl. 122. st. 1. ZN, pa se tako ugovor iz st. 6. čl. 122. ZN odnosi i na buduću imovinu.
      Stranke su u ugovoru izričito navele da se prenosi na davateljicu uzdržavanja i stan u Zagrebu, Laginjina br. 9, dakle, imale su u vidu prijenos imovine koja u tom momentu još nije bila u vlasništvu primateljice uzdržavanja, ali je bilo izvjesno da će postati njezina imovina jer je imala stanarsko pravo i podnijela zahtjev za otkup stana. Taj stan je i postao njezino vlasništvo jer ga je dana 28. srpnja 1992. godine otkupila.
      Raspolaganje budućom imovinom, inače, i nije nešto što bi bilo nepoznato u našem pravu. Tako se čl. 458. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) propisuje: “Prodaja se može odnositi i na buduću stvar”.Prema odredbi čl. 122. st. 6. ZN primateljica uzdržavanja mogla je, dakle, prenijeti na davateljicu uzdržavanja i buduću imovinu, kako je to učinila svojim ugovorom, pa je trebalo pravilnom primjenom materijalnog prava preinačiti pobijane presude u odnosu na predmetni stan i odbiti zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim ugovora u ovom dijelu.”
      Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2082/99, od 21. VIII. 2002.
      ******************
      Okolnost da je primateljica uzdržavanja ugovorom raspolagala nekretninama koje nisu njezino vlasništvo ne čini taj ugovor ništavim, već on za vlasnika ne proizvodi pravni učinak.
      Kratki tekst odluke:
      “Međutim, za predmet spora nije ni odlučna okolnost, je li pokojna primateljica uzdržavanja bila vlasnica nekretnina, odnosno da li je ugovorom raspolagala tuđim nekretninama, jer ta okolnost ne čini ugovor o doživotnom uzdržavanju ništavim u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje ZOO), već taj ugovor u odnosu na vlasnike ili suvlasnike nekretnina ne proizvodi pravne učinke.”
      Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1365/96, od 21. II. 2001.
      *****************
      Skrbnik ne može sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju sa štićenikom.
      Kratki tekst odluke
      “Podnositelj u ustavnoj tužbi iznosi svoju prosudbu da nema ni pravnih ni faktičnih zapreka za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer on već preko deset godina kao skrbnik svoje supruge njoj daje, a ona prima uzdržavanje.
      Ustavna tužba nije osnovana.
      U obrazloženju osporene presude Upravni sud Republike Hrvatske je naveo da je podnositeljeva supruga potpuno lišena poslovne sposobnosti, a za skrbnika joj je postavljen podnositelj, pa s obzirom da 
      prema odredbi čl. 175. st. 1. toč. 5. Obiteljskog zakona (“Narodne novine”, br. 116/03 i 17/04) skrbnik ne može biti osoba s kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju, pravilno upravna tijela nisu odobrila sklapanje takvog ugovora.
      Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi Upravnog suda zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava.”
      Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-1342/06, od 27. IX. 2007.
      ********************
      Ocijenjeno je da je drugi bračni drug pristao na raspolaganje ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju kojeg je kao primatelj uzdržavanja sklopio jedan od bračnih drugova (čiji je predmet bila zajednička imovina bračnih drugova), kad je nazočio sklapanju ugovora i znao za njegovo postojanje.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1277/09-2, od 13. IV. 2010.
      *****************
      Ugovor o doživotnom uzdržavanju valjano mogu zaključiti i osobe koje su se po samom zakonu dužne međusobno uzdržavati i pomagati (bračni drugovi).
      Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-2772/87
      ******************
      Davatelji uzdržavanja ne mogu steći nekretnine koje nisu obuhvaćene pisanim ugovorom o doživotnom uzdržavanju, naknadnim usmenim dogovorom s primateljima uzdržavanja. 
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-2305/2011
      *******************
      Ukoliko primatelj uzdržavanja prenosi cijelu svoju imovinu, njegovi nasljednici neće moći ništa naslijediti, odnosno “Postojanje pravno valjanog ugovora o doživotnom uzdržavanju … isključuje raspravljanje o ostavinskoj imovini.”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-703/2006
      *******************
      Zabilježba postojanja ugovora služi kao obavijest svima da je navedena nekretnina predmet ugovora i da je vlasnik nekretnine sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-3021/2011
      *********************
    • objavio: Matrix objavljeno u Matrix
         0
      "Davanjem u zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, sve dok nije
      okončan postupak za povrat te imovine, nije došlo do stjecanja bez osnove na strani države."
      (VSRH, Rev-503/2007-2 od 22. svibnja 2007.).-
      *************
      "Nema zakonske osnove za povrat ulaganja učinjenih prilikom adaptacije kuće kad su ta ulaganja izvršena dobrovoljno i besplatno, pri čemu se nije očekivala niti zahtijevala naknada."
      (VSRH, Rev -580/2007-2 od 29. kolovoza 2007.).-
      ************
      Glede ulaganje tuđeg rada i sredstava u odnosu na isti institut navodi se: „(…) zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika (čl. 215. u svezi s čl. 210. ZOO) počinje teći od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (…), a ne kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi od dana kada su ta ulaganja učinjena.‟ 
      VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015.
      ***************
      "Kad je uplata u korist određenog žiro-računa izvršena zabunom, bez valjane pravne osnove, radi se o stjecanju bez osnove s pravom na povrat onog što je neosnovano plaćeno."
      (VSRH, Gzz-165/2005-2 od 24. studenoga 2005.).-
      ***********
      "Stjecatelj koji je naplatio tražbinu u ovršnom  postupku, na temelju tada pravomoćne i ovršne presude koja je ukinuta u revizijskom postupku, u trenutku stjecanja bio je savjestan stjecatelj koji duguje zateznu kamatu od postavljenog zahtjeva za vraćanje onoga što je naplatio u ovršnom postupku."
      (VSRH, Rev -737/2002-2 od 21. rujna 2005.).-
      **************
      "Kupac koji je platio razliku cijene temeljem potpisanog ugovora, a smatrao jeda tu razliku ne duguje, mogao bi tražiti povrat samo ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu."
      (VSRH, Rev-3443/1999-2od 21. siječnja 2004.)
      *************
      Vrhovni sud RH u svojoj je odluci Rev-x 474/10 zauzeo stav da se u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništavog ugovora primjenjuju odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa tako i odredba čl. 214. kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.U svakom slučaju, tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, jer se taj dan nedvojbeno može smatrati kao "dan podnošenja zahtjeva" u smislu navedene odredbe ZOO-a. Ima li tužitelj pravo na zatezne kamate i za razdoblje prije podnošenja tužbe ovisi o tome je li tuženik bio savjestan ili nesavjestan stjecatelj, kao i o tome je li zahtijevao vraćanje prije podnošenja tužbe. 
      Vrhovni sud RH Rev-x 474/10
      **************
      Prema stavu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-3584/11 nema pravo zahtijevati vraćanje onaj tko je izvršio isplatu znajući da nije dužan platiti. Tako i okolnost da je tužiteljev direktor imao protupravni interes sredstvima tužitelja namiriti obvezu treće osobe nije isplata nedugovanog. U ovom konkretnom predmetu nesporno je da je tužitelj u trenutku uplate novčanih sredstava na tuženikov račun točno znao (morao znati) što plaća, kome plaća i zašto to plaća, odnosno da je znao (morao znati) kako plaća tuđi dug.
      Nakon uplate 2000. godine tužitelj se tek 2001. godine obratio tuženiku sa zahtjevom za povrat uplaćenih sredstava. Kao razlog takvog zahtjeva navodi kako je tuženik uplaćena sredstva stekao bez osnove jer među društvima tužitelja i tuženika nije postojao vjerovničko dužnički odnos, pa nije bilo osnove plaćanja. Za ovaj sud navedene nesporne činjenice bile su dostatne za ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva i njegovo odbijanje.
      Okolnost na koju se tužitelj pozvao o tome kako je do predmetne transakcije došlo iz razloga što je bivši tužiteljev direktor imao protupravni interes tužiteljevim sredstvima platiti umješača jer je u tom društvu većinski član, ne dovodi u pitanje utvrđene činjenice.Ako je tome doista tako bilo, odnosno ako je član uprave - direktor tužiteljevog društva protivno interesu tog društva poduzimao određene radnje na štetu društva, onda je tužitelj mogao ustati protiv njega tužbom za naknadu štete na temelju odredbe čl. 273. ZTD-a.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske br. Pž-3584/11
      ************
      Kad je u revizijskom postupku ukinuta pravomoćna presuda na temelju koje je, u
      ovršnom postupku prisilno naplaćena tražbina, osnovan je zahtjev za vraćanje onog što je naplaćeno u ovršnom postupku, na temelju stjecanja bez osnove, neovisno o tome što između stranaka i dalje traje postupak o istoj tražbini.
      VSRH, Rev-737/2002-2 od 21. rujna 2005. godine.
      *********************
      Kad je iznos dosuđen pravomoćnom presudom tuženik isplatio tužitelju, a ta je presuda odlukom revizijskog suda naknadno ukinuta uz vraćanje predmeta na ponovno suđenje, tužitelj je u obvezi vratiti tuženiku primljeni iznos neovisno o tome kakav će biti rezultat ponovnog suđenja.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 516/2010-2 od 14.7.2010.
      *************
      „Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju zastara prava zahtijevati vraćanje stečenog po osnovi koja je kasnije otpala nije mogla početi teći prije no što je VSRH donio prije navedenu presudu i prije nego što je ta presuda dostavljena ovdje tužiteljici.‟
      VS RH Revt-141/16-2 od 1. veljače 2017
      *******************
      "Prema ocjeni ovog revizijskog suda, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u ovom predmetu radi se o stjecanju bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok – čl. 371. ZOO), a zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je dan kada je tužitelju dostavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006.‟ 
      VS RH Revr-1787/12-2 od 6. veljače 2013
      *************
      Kada vraća ono što je stekao bez osnove, nepošteni stjecatelj dužan je platiti zatezne kamate od dana stjecanja.
      Sažetak:
      Prema tome, s obzirom na nesporno utvrđene činjenice, sukladno navedenoj odredbi iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a, tuženik je dužan tužitelju isplatiti utuženi
      neosnovano stečeni iznos od 25.465,64 kn sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a). Tuženik ne spori činjenicu da se naplatio iako za to nije imao pravne osnove od samog početka, što znači da je bio nepošteni stjecatelj od trenutka stjecanja.
      VTs RH Pž-4079/10, od 13. svibnja 2014.
      **************
      Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi s tim da je strana koja vraća novac dužna platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila. S obzirom na to da se radi o zahtjevu za vraćanje danog po osnovi stjecanja bez osnove (ugovor je raskinut pa je ta osnova prestala) primijenit će se opći zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Prema toj odredbi rok je pet godina. Odredbom članka 215. Zakona o obveznim odnosima, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-1467/96 od 6. prosinca 2000
      ***********
      Pravomoćna i ovršna presuda Općinskog suda od 20. studenoga 2006., na temelju
      koje je tužitelj isplatio tuženici utuženi iznos od 142.248,80 kn, a koja je kasnije ukinuta revizijskom odlukom uz vraćanje predmeta na ponovno suđenje, u vrijeme plaćanja predstavljala je valjanu pravnu osnovu tuženičina stjecanja tih novčanih sredstava. Ukidanjem presude ta je osnova otpala, pa je na temelju odredbe čl. 1111. st. 3. ZOO-a tada nastala obveza vraćanja navedenog iznosa.Ta obveza je bezuvjetna pa tuženica neosnovano smatra da je za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja za vraćanje tih sredstava od značenja daljnji tijek parnice u kojoj je ukinuta presuda na temelju koje je izvršeno plaćanje, jer je nakon ukidanja ta presuda bez učinka, a nova presuda kojom bi tužbeni zahtjev bio prihvaćen može predstavljati novu samostalnu osnovu na temelju koje će tužitelj biti dužan namiriti tuženici tražbinu u skladu s tom presudom."
      Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj Rev 516/10-2, od 14. srpnja 2010
      *************
      Riječ je o stjecanju bez osnove ako dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nije utemeljen na pravnom poslu ili u zakonu.Time nastaje obveznopravni odnos koji djeluje inter partes i u kojem je stjecatelj dužnik, a osoba čiji je dio imovine prešao u imovinu stjecatelja jest vjerovnik.
      (Privredni sud Hrvatske, Pž–3437/93 od 28. prosinca 1993., Praxis, 2/36)
      ****************
      Osoba koja nije stanar, a koristila je i adaptirala stan, ne može od stanara tražiti povrat više uloženih sredstava s naslova stjecanja bez osnove budući da stanar nije vlasnik stana.
      (Vrhovni sud Republike Hrvatske,27 Rev–3097/91, od 12. lipnja 1991.)
      **************
      Osnovanost zahtjeva za vraćanje isplaćenog po osnovi stjecanja bez osnove ne ovisi o krivnji stjecatelja već o tome ima li isplata osnove u pravnom poslu ili zakonu.
      (Županijski sud u Bjelovaru, Gž–1297/99, od 2. rujna 1999.)
      ************
      Kada je vjerovnik naplatio zatezne kamate temeljem pravomoćne odluke suda, on je taj iznos stekao temeljem valjane pravne osnove te dužnik ne može osnovano tražiti u novoj parnici vraćanje iznosa zateznih kamata koje su plaćene preko propisane stope pozivom na institut stjecanja bez osnove.
      (VS HR, Rev–2/2000, od 13. travnja 2000.)
      ***********
      Potraživanje naknade koristi koju je imala osoba upotrebljavajući tuđu stvar u svoju korist zastarijeva u općem zastarnom roku.
      (VS RH, Gzz–6/85, od. 12. rujna 1985.)
      **********
      Ako netko neovlašteno uporabi tuđu stvar u svoju korist, imatelj stvari može zahtijevati da mu naknadi protuvrijednost materijalne koristi koju je imao od uporabe tuđe stvari i to do isteka općeg zastarnog roka od pet godina.
      (Vps, Pž–303/82, od 29. lipnja 1982.)
      **********
      Zastarijevanje potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ne od trenutka kada je vjerovnik saznao za povećanje.
      (VS RH, Rev–421/1992, od 25. lipnja 1992.)
      ************
      Banka koja je u zabludi isplatila fizičkoj osobi svotu strane valute koja joj nije
      pripadala, može tražiti i vraćanje navedenih svota u istoj valuti.
      (VS RH, Rev–653/90 od 25. srpnja 1990.)
      ***********
      Zahtjev prodavatelja da mu kupac prije isporuke automobila isplati razliku do
      konačne cijene ne može se smatrati prinudom kad je takva obveza kupca predviđena ugovorom. Tužitelj stoga nema pravo na povrat onoga što je platio.
      (VS RH, Rev–1250/94, od 23. travnja 1997.)
      ***********
      Prijetnja raskidom ugovora ne mora imati značenje prinude odnosno prijetnje u
      smislu odredbe čl. 60. Zakona o obveznim odnosima i stoga tužitelj s te osnove nema pravo na povrat.
      (VS RH, Rev–2449/94, od 30. travnja 1997.)
      ************
      Savjestan stjecatelj je onaj kojemu je temeljem pravomoćne sudske odluke isplaćena naknada nematerijalne štete, bez obzira na to je li ona isplaćena dobrovoljno ili u ovršnom postupku.
      (Županijski sud u Gradu Zagrebu, Gž–392/96, od 22. listopada 1996.)
      *******************
      Tko plati znajući da nije obvezan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje novca osim ako je zadržao pravo traženja novca natrag ili ako je platio da bi izbjegao prisilu.
      (VS RH, Rev–953/82, od 13. siječnja 1983.)
      *************
      Utvrđeno je da je tužiteljeva imovina smanjena u korist tuženikove pogreškom
      tužitelja kao osiromašene osobe. Ta se pogreška nikako ne može smatrati ispričivom zabludom, već očitim nemarom i neusklađenosti rada tužiteljevih službi.
      (VS RH, II Rev–86/87 od 22. listopada 1987., PSP–38/74)
      ******************
      Procijenjeno je da nije savjestan pribavitelj osoba koja je nakon proteka roka određenog vremena mogla znati da joj je dva puta plaćena renta zbog izgubljene
      zarade.Zato takva osoba ne može osnovano zadržati drugi put plaćenu svotu za isti dug.
      (VS RH, Rev–214/89, od 4. listopada 1989.)
      **********
      Zajmoprimatelj je obvezan zajmodavcu vratiti iznos koji je primio zajedno s kamatama. Dakle, ako je zajmodavac po akceptnom nalogu naplatio veću svotu, višak koji prelazi ugovoreni iznos zajma zajedno s kamatama stekao je bez osnove i obvezan je taj iznos vratiti zajmoprimatelju.
      (Visoki trgovački sud RH, Pž–938/94, od 11. travnja 1995.)
      ************
      Tuženik je od tužitelja primio svotu od 30.000 DEM i to iznos od 23.000 DEM dana 4. ožujka 1994., a iznos od 7.000 DEM 25. ožujka 1994., sve u svrhu da tu novčanu svotu tuženik preda poduzeću M., a na ime troškova realizacije inozemnog kredita.
      Tuženik navedenu svotu nije predao poduzeću M. već ju je neovlašteno zadržao za sebe.
      Na temelju takvog utvrđenja, a primjenom odredbi čl. 210. st. 3. i čl. 214. ZOO-a, tuženik  je obvezan tužitelju isplatiti navedenu novčanu svotu sa zateznom kamatom koju je Zagrebačka banka plaćala na devizne štedne uloge valute DEM, a koja teče od dana kada je tužitelj tuženiku predao navedene novčane iznose do isplate, sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju na dan isplate.
      (VRHS RH, Rev–1046/02, od 17. ožujka 2004.)
      ************
      Osoba koja je u očekivanju sklapanja braka radila za svog zaručnika i time pridonijela povećanju njegove imovine ima pravo na naknadu na osnovi neosnovanog obogaćenja ako nije došlo do sklapanja braka.
      (VS RH, Gž–1796/79, od 20. ožujka 1979.)
      ***********
      Obveza vraćanja stečenog bez osnove nastaje i kada se nešto primi s obzirom na
      osnovu (u ovom slučaju ugovor o uzdržavanju)  koja se nije ostvarila.
      (VS RH, Rev–686/88, od 26. listopada 1988.)
      ************
      Kad je viši carinski organ ukinuo zaštitnu mjeru oduzimanja automobila koju je izrekao niži carinski organ na temelju čl. 386. Carinskog zakona, tada je prestala
      pravna osnova za plaćanje troškova dopreme, čuvanja i ležarine automobila. Stoga osoba koja je morala platiti te troškove prilikom preuzimanja vozila ima pravo zahtijevati njihovo vraćanje.
      (VS RH, Rev–2364/81, od 6. travnja 1982.)
      ************
      Jedna od ugovornih strana može zahtijevati naknadu koristi koju je druga strana ostvarila neovlaštenom uporabom njezinih sredstava (strojeva) nakon raskida ugovora o ortakluku.
      (VS RH, Rev–2126/88, od 11. travnja 1989., PSP–44/96)
      ************
      Ako je poništeno rješenje nadležnog upravnog tijela o obvezi plaćanja poreza na promet nekretninama i pravima, osoba od koje je naplaćen porez ima pravo na kamate na iznos vraćenog novca koji nije bila dužna platiti i to za razdoblje od izvršene uplate do isteka roka za uplatu razrezanog poreza prema novom rješenju.
      (VS RH, Rev–53/90, od 26. rujna 1990.)
      *************
      Od osobe koja se protupravno koristila stambenim prostorom vlasnik može potraživati naknadu koristi koju bi ostvario njegovim iznajmljivanjem podstanarima samo ako dokaže da bi upravo na taj način ostvario prihod.
      (VS RH, Rev–948/89, od 14. prosinca 1989., PSP–47/82) 
      *********
      Suvlasnik koji se bez naknade koristi suvlasničkim dijelom nekretnine drugoga
      suvlasnika neosnovano se obogatio za visinu najamnine koju bi inače morao plaćati, pa je to korist koju je obvezan naknaditi i to u nominalnoj svoti najamnine kako bi ona dospijevala za naplatu.
      (VS RH, Rev–1881/91, od 28. studenoga 1991., Izbor–93/113)
      ***************
      Zahtjev vlasnika, kojemu je oduzimanjem posjeda onemogućeno korištenje njegova stana, za naknadu troškova najamnine isplaćene za drugi iznajmljeni stan,
      predstavlja odštetni zahtjev, a ne zahtjev za naknadu koristi od uporabe tuđe stvari.
      (VS RH, Rev–2565/86, od 28. travnja 1987.) 
      ***********
      O zahtjevu podstanara ili osobe koja se bez pravnog osnova koristi stanom, o vraćanju sredstava koja je ta osoba uložila za poboljšanje uvjeta stanovanja valja odlučiti primjenom propisa o poslovodstvu bez naloga.
      (VS RH, Rev–948/89, od 14. studenoga 1989.)
      ************
      Radnik koji je dokupio staž umjesto organizacije ispunjavajući njezinu zakonsku obvezu ima pravo na naknadu plaćenog iznosa.
      (VS RH, Rev–3221/93, od 25. studenoga 1993.)
      *********
      Kada je poslodavac propustio platiti doprinose za mirovinsko osiguranje, pa osiguranik sam plati te doprinose, ali u vrijeme kada je već nastupila zastara
      potraživanja s naslova dužnih doprinosa, ne može od poslodavca zahtijevati povrat
      plaćenih iznosa.
      (VS HR, Rev–1736/90, od 21. ožujka 1991.)
      ********
      Komunalno poduzeće dužno je platiti općini trošak popravka kanalizacije, jer je to poduzeće po zakonu dužno održavati kanalizaciju.
      (Visoki trgovački sud, Pž–1213/93, od 18. listopada 1994.)
      **************
      Tuženik je bio u obvezi platiti porez na promet nekretnina, no platio ga je tužitelj koji je bio zakonski solidarni jamac. Tužitelju pripada pravo tražiti od tuženika naknadu plaćene svote, jer u toj situaciji vrijede pravila o vraćanju onoga što je plaćeno bez osnove.
      (VS RH, Rev–3595/93, od 4. svibnja 1995.)
      ***********
      U konkretnom slučaju tužitelj i ne tvrdi da je dio njegove imovine prešao u imovinu
      tuženika, nego da je treća osoba I. Č. izvršila uplatu određenih sredstava na žiro račun  tuženika. Kako nikakav dio imovine tužitelja nije prešao u imovinu tuženika, to nije tužitelj aktivno legitimiran potraživati vraćanje uplaćenih sredstava. 
      Eventualno bi I. Č., koji je sredstva uplatio, mogao u posebnoj parnici tražiti povrat
      navedenog iznosa, ali opet pod određenim uvjetima. Zato ovaj sud ocjenjuje da na
      strani tužitelja nema aktivne legitimacije. Ništa ne mijenja na stvari što je tužitelj bio vlasnik stana i da je kupac I. Č. cijenu pogrešno platio tuženiku umjesto tužitelju.
      (Privredni sud Hrvatske, Pž–3437/93, od 28. prosinca 1993.)
      *************
      Postojanje mogućnosti protuovrhe ne isključuje pravo na podnošenje tužbe zbog stjecanja bez osnove.
      (VS RH, Rev–112/92, od 29. prosinca 1993.)
      ***********
      Bivši bračni drug, koristeći suvlasnički dio nekretnine drugog bivšeg bračnog druga,
      neosnovano se obogatio i to za razmjeran iznos najamnine koji bi se ostvario
      iznajmljivanjem tog dijela nekretnine.
      (VS RH, Rev–1419/98, od 9. svibnja 2001.)
      ********
      Visina koristi koju su tuženici stekli koristeći se radom i uslugama tužitelja bez osnova, utvrđuje se prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude.
      (VS RH, Rev–686/88, od 26. listopada 1988.)
      **********
      Onaj koji je stekao bez osnove obvezan je vratiti ono što je stekao na taj način i to
      prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude. U konkretnom slučaju to znači da valja utvrditi za koliku je vrijednost ulaganjem sredstava tužitelja povećana prometna vrijednost stambenog objekta tuženoga u vrijeme presuđenja. Ako bi ulaganjem sredstava tužitelja u objekt tuženika porasla prometna vrijednost stambenog objekta tuženika, radilo bi se o stjecanju bez osnove na strani tuženika.
      (VS RH, Rev–227/93, od 3. studenoga 1993.)
      ***********
      Na iznos neosnovano više zaračunate cijene stana prodavatelj je kupcu obvezan platiti kamate koje teku od dana kada je kupac uplatio taj iznos.
      (VS HR, Rev–1486/86, od 28. listopada 1986.)
      *************
      Zajmoprimac je obvezan zajmodavcu vratiti iznos koji je primio zajedno s kamatama. Stoga, ako je zajmodavac po akceptnom nalogu naplatio veću svotu, višak koji prelazi ugovoreni iznos zajma zajedno s kamatama stekao je bez osnove.
      (VS RH, Pž–938/84, od 11. travnja 1995.)
      *************
      Obveza svake strane glede plaćanja zateznih kamata na iznos koji je primila na osnovi ništavog pravnog posla i koji je dužna vratiti procjenjuje se prema odredbama o opsegu vraćanja pri stjecanju bez osnove.
      (VS RH, Rev–999/92, od 7. srpnja 1993.)
      ****************
      Osiguratelj ne može tražiti vraćanje svote isplaćene u ime naknade štete zbog tjelesne ozljede, narušenja zdravlja ili smrti ako je isplata izvršena prema pravomoćnoj presudi, jer valja smatrati da je naknada izvršena savjesnom stjecatelju, pri čemu nije odlučujuće što je u revizijskom postupku oštećeni odbijen u tom dijelu tužbenog zahtjeva.
      (VS HR, Rev–1491/87, od 24. prosinca 1987.)
      *************
      Dijete koje pridonosi uzdržavanju roditelja znajući da na to nije obvezno ne može
      zahtijevati vraćanje isplaćenih svota. S obzirom na takva utvrđenja nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo zauzevši stajalište da je tužiteljica
      pridonosila uzdržavanju svoje majke smatrajući da je to moralna obveza kćeri prema majci, a da to nije bila obvezna. Stoga se tuženica nije neosnovano bogatila za svote koje je tužiteljica davala za njezino uzdržavanje. S obzirom na izneseno, tužiteljica je, znajući za raskid ugovora sa svojom majkom, pridonosila njezinom uzdržavanju, a da na to nije bila prisiljena ni obvezana (osim moralne obveze). Tako postupajući, tužiteljica je dobrovoljno pristala na smanjenje svoje imovine za svote koje je davala za uzdržavanje svoje majke. Stoga je neosnovano njezino traženje danih svota za majčino uzdržavanje i sudovi su pravilno odbili njezino tužbeno traženje.
      (VS HR, Rev–350/88, od 21. rujna 1988.)
      ***************
       U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7.ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. ZV radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove
      VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015. i Rev-x 358/11-2 od 20. studenoga 2013.
      **************
      Potraživanje ostavitelja na temelju stjecanja bez osnove prelazi na nasljednike neovisno o tome je li ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev
      2510/2010-2 od 11.1.2012.
      *****************
      Kada tuženik posjeduje nekretninu ili neku drugu stvar tužitelja ili posjeduje njegov suvlasnički dio, plaćanje vrijednosti 
      postignute koristi prema čl. 1111. i 1120. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05 i 41/08) moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari. Kada je 
      moguće vraćanje tj. kada je moguća predaja nekretnine ili stvari u posjed ili suposjed tada se naknada koristi prosuđuje prema  odredbi čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN. 91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00;114/01; 79/06; 141/06; 146/08; 38/09; 153/09) ali samo u slučaju kada tužitelj uz platež koristi tužbenim zahtjevom traži i predaju  nekretnine ili stvari u posjed. 
      Zaključak sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 04. rujna 2013.
      ****************
      Ako je tužitelj imao pravni put u kojem je mogao isticati prigovor zastare i tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom, ali to nije učinio, onda ne može zahtijevati vraćanje naplaćenog iznosa, jer tuženik navedeni iznos nije stekao bez osnove
      U konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik proveo ovrhu na tužiteljevim novčanim sredstvima temeljem zadužnice na kojoj je javni bilježnik G... F... - J... ovjerila potpis tužitelja pod brojem ovjere Ov-18738/06, a koja je izdana 7. 4. 2006. Valjanost navedene zadužnice tužitelj ne dovodi u pitanje, već ističe da je zadužnica u trenutku podnošenja na naplatu bila u zastari. Zastarom tražbine odnosno zadužnice tuženik, međutim, nije ostao bez osnove jer zastara u smislu čl. 214. st. 1. ZOO-a podrazumijeva gubitak zahtjeva, a ne i samog prava na ispunjenje tražbine. Tome u prilog govori i činjenica da ako dužnik ispuni zastarjelu obvezu, nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, čak i ako nije znao da je obveza zastarjela (čl. 221. ZOO-a).
      Tužitelj u tužbi ističe da važeći zakonski propisi ne predviđaju mogućnost da se u postupku pred Financijskom agencijom istakne prigovor zastare, što nije točno.
      Prema odredbi čl. 210. st. 1. OZ-a, koji je vrijedio u trenutku podnošenja zadužnice na naplatu, nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz čl. 209. st. 1. ovoga Zakona, prema odredbi čl. 209. st. 5. ovog Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Prema st. 2. istog članka OZ-a, na prijedlog za odgodu prijenosa iz st. 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz st. 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (čl. 50. i 53.).
      Prema odredbi čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a, ovršenik može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Odredbom čl. 52. istog Zakona propisano je da sud može ovršenika koji je podnio žalbu iz navedenog razloga uputiti na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, dok prema čl. 62. st. 1. t. 4. OZ-a, rezultat navedenog parničnog postupka može biti razlog za protuovrhu i vraćanje onoga što je ovrhovoditelj ovrhom dobio.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž-5938/18 od 09.03.2020.


×
×
  • Napravi novi...

Važna informacija