Jump to content

Spitfire

  • članaka
    10
  • komentara
    0
  • čitanja članka
    521

O ovom blogu

Sadržani su članci raznih područja prava koji bi pomogli korisnicima.

 

Entries in this blog

Smetanje posjeda-javna cesta, javno dobro

Još prema rimskom pravu nije bilo moguće steći posjed na stvarima koje se nalaze izvan pravnog prometa, a među njima su i javna dobra, uključujući i javne putove. Pa kako se ne može steći posjed, nema ni njegove zaštite. stoga je sudska praksa u RH zauzela praksu da odlučivanje u takovim postupcima za smetanje posjeda ne ulazi u sudsku nadležnost te takove tuže trea odbaciti. Iz sudske prakse: "Pružit će se posjedovna zaštita na zemljištu koje je u ZK upisano kao javni put, ali je izgu

Spitfire

Spitfire in Stvarno pravo

  • Članci

    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Predmet nasljeđivanja su stvari i prava koja pripadaju ostavitelju u času smrti, pa tako i nekretnine koje nisu upisane u zemljišnim knjigama, koje se u tom slučaju nasljeđuju kao izvanknjižno vlasništvo.
      Kratki tekst odluke:
      “Pod ostavinskom imovnom podrazumijeva se sva imovina koja može biti predmet nasljeđivanja koju je ostavitelj kao svoje vlasništvo posjedovao. Dakle, i nepokretna imovina za koju nasljednici tvrde da je vlasništvo ostavitelja pri čemu nije od značaja, što su eventualno određene nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi na imenu druge osobe, kao što je to slučaj u ovom predmetu. Naime, u tom slučaju se nepokretna imovina nasljeđuje kao vanknjižno vlasništvo.”
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2473/00-2, od 21. XII. 2000.
      *******************
      Dospjele svote naknade za tuđu pomoć i njegu mogu se naslijediti, bez obzira što visina te naknade nije utvrđena pismenim sporazumom ili pravomoćnom sudskom odlukom, jer se odredbe st. 2. čl. 197. Zakona o obveznim odnosima odnose samo na singularnu sukcesiju, a ne i na 
      nasljeđivanje,kao što je to kod nematerijalne štete (čl. 204. Zakona o obveznim odnosima).
      Kratki tekst odluke:
      Naknada za tuđu pomoć i njegu čiju isplatu zahtijeva tužitelj novčana je tražbina dospjela do časa njegove smrti, radi čega je to imovinsko pravo prema odredbi iz čl. 2. Zakona o nasljeđivanju koje se može nasljeđivati i neosnovana je žalbena tvrdnja tuženika da je ova neprenosiva tražbina ujedno i nenasljediva tražbina.”
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2333/00-2, od 14. XII. 2000.
      *************
      Ako je nekretnina u rješenju o nasljeđivanju utvrđena kao izvanknjižno  vlasništvo  ostavitelja a prednica ostavitelja također nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, onda se nasljednik može upisati u zemljišnu knjigu kao vlasnik samo ako pokrene pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, ali ne i na temelju pravomoćnog rješenja o  nasljeđivanju.
      Kratki tekst odluke:
      “No u pogledu nekretnina koje su u rješenju o nasljeđivanju utvrđene kao izvanknjižno vlasništvo treba upozoriti žalitelja da niti njegova prednica nije bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica, a što znači da se na tim nekretninama, a na temelju predmetnog rješenja o nasljeđivanju, ne može upisati niti on kao nasljednik, jer nije udovoljeno materijalnoj pretpostavci knjižnog prednika iz čl. 40. Zakona o zemljišnim knjigama. To ne znači da nasljednik nije također izvanknjižni vlasnik tih nekretnina, budući da je on vlasništvo tih nekretnina stekao nasljeđivanjem, kao jednim od zakonom dopuštenih načina stjecanja prava vlasništva na nekretninama u smislu odredbe čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine”, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06). Međutim, nasljednik se ne može upisati u zemljišnoj knjizi kao vlasnik na temelju rješenja o nasljeđivanju, već isti može pokrenuti pojedinačni ispravni postupak ili postupak pred parničnim sudom, radi sređivanja vlasništva ili utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama.”
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-511/09-2, od 29. IV. 2009.
      **************
      U situaciji kad je stanar podnio zahtjev za otkup stana, ali je umro prije sklapanja ugovora o prodaji stana, pravo na otkup stana ne prelazi na nasljednike.
      Kratki tekst odluke:
      “Suština revizijskih razloga svodi se na tvrdnju da tužitelj kao univerzalni nasljednik pok. A.D., koji je nesporno bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu, ima pravo naslijediti tu imovinu i time pravo na sklapanje ugovora o prodaji stana. U postupku je utvrđeno i među strankama nije sporno da je sada pok. bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu (stric tužitelja) koji je za života tuženiku podnio   zahtjev za otkup stana kao i zahtjev za sklapanje ugovora o kupnji stana, koji nesporno nije sklopljen uslijed smrti nositelja stanarskog prava. Je li nositelj stanarskog prava već podnošenjem zahtjeva za otkup stana stekao imovinsko pravo, odnosno imovinu koja se može naslijediti, ili to nije slučaj, za valjanu prosudbu koja se to imovina ili koje se to pravo, koje pripada pojedincu nasljeđuje, mjerodavno je vrijeme otvaranja nasljedstva kada postojeća imovina prelazi na ostaviteljeve nasljednike (čl. 2., 128. i 135. Zakona o nasljeđivanju). Prema stajalištu ovog suda, pravo na otkup stana pripada stanaru temeljem odredaba Zakona o prodaji stanova, osobno je pravo stanara koje ne prelazi na nasljednike, a vezano je uz stanarsko pravo koje se također ne nasljeđuje. Zato nasljednik stanara koji je pokrenuo postupak otkupa stana, suprotno revizijskim navodima, ne može taj postupak ni nastaviti. Nasljednik bi mogao naslijediti jedino imovinu stanara koja je u času njegove smrti već postojala, a samim podnošenjem zahtjeva za otkup stana bivši stanar, sada pok. A.D., nije stekao potraživanje, odnosno imovinu, koja bi činila njegovu postojeću imovinu u času smrti i koja bi prelazila na njegove nasljednike. To znači da bi tužitelj kao nasljednik iza pok. A.D. svoja nasljednička odnosno vlasnička prava u odnosu na sporni stan mogao ostvariti u slučaju da je on, tj. A.D. zaključio ugovor o prodaji stana ili da je donesena  pravomoćna presuda koja zamjenjuje taj ugovor, a što ovdje očito nije slučaj. Stoga su nižestupanjski sudovi uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava osnovano zahtjev tužbe odbili.”
      Vrhovni sud Republike Hrvatske,
      Rev 3191/93, od 22. I. 1998.;
      Rev 2270/93, od 9. X. 1997.
      *****************
      Pozivanjem na sporazum između oporučnog  i zakonskog nasljednika o eventualnom načinu korištenja ostavinske imovine nije pozivanje na nasljedno pravo, pa se o njemu ne raspravlja u ostavinskom postupku niti ima utjecaja na tijek istog.
      Kratki tekst odluke:
      “Kako se zakonski nasljednik poziva na neki navodni sporazum o pravu stanovanja i zabrani otuđenja glede stana koji je bio predmetom nasljeđivanja i raspravljanja u ovom ostavinskom postupku, te u situaciji da oporučni nasljednik negira u svojem odgovoru postojanje takvog sporazuma, a kako ta  eventualna prava za zakonskog nasljednika ne bi proizlazila iz raspoložbe ostavitelja iza kojega se vodi ovaj ostavinski postupak, to se u ovom ostavinskom postupku o takvim eventualnim pravima zakonskog nasljednika ne može raspravljati već bi ona mogla biti predmetom raspravljanja u parnici. Naime, u postupku za ostavinsku raspravu, a primjenom odredbe iz čl. 172. ZN-a, sud utvrđuje tko su nasljednici  umrlog, koja imovina sačinjava njegovu ostavinu i koja prava iz ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama, pa kako se žalitelj i ne poziva na netko svoje nasljedno pravo, to se njegova žalba u svemu ukazuje neosnovanom.”
      Županijski sud u Rijeci, Gž-397/98, od 18. III. 1998.
      ****************
      Za ocjenu predstavlja li neka nekretnina ostavinu nije odlučno je li ta nekretnina 
      u zemljišnoj knjizi upisana na ime ostavitelja  kao vlasnika, već je odlučno da je ta nekretnina predstavljala njegovu imovinu u času smrti.
      Kratki tekst odluke:
      “Donoseći pobijano rješenje, prvostupanjski sud smatra da ostavitelj nije suvlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. broj 1187 k.o. P. i zk. ul. broj 582 P. u 1/2 dijela, jer je prezime ostavitelja N., a na ovim nekretninama kao suvlasnik istih u zemljišnim knjigama upisan je N. Takav zaključak suda prvog stupnja, međutim, ne može se prihvatiti, jer su i nekretnine u izvanknjižnom vlasništvu ostavinska imovina kada među nasljednicima nema spora o tome da je i ta imovina ostavinska imovina pokojnog.”
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1133/08-2, od 21. VII. 2008.
      ******************
      Činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnjevu o suvlasništvu  te osobe, koja svakako otpada
      ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te nekretnine. Ni okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju iza osobe koja je upisana kao (su)vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi ta imovina raspoređena kao njena ostavinska imovina na nasljednike, iako nije predstavljala ostavinu ostavitelja, ne dovodi nasljednike u povoljniji položaj, budući nasljednici svoje pravo izvode iz prava svog prednika, a kojeg prava nema.” 
      (VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.)
      *******************
      “U smislu odredaba čl. 5. ZN ostaviteljevom smrću na nasljednika prelaze sva prava koja je imao ostavitelj –osim strogo osobnih prava koja se ne mogu nasljeđivati zbog svoje pravne naravi. Potraživanje na temelju
      stečenog bez osnove nema pravnu narav strogo osobnog potraživanja, već je imovinskopravne naravi. Prema tome, u slučaju da je u vrijeme smrti ostavitelja postojalo osnovano potraživanje ostavitelja na temelju stečenog bez osnove, ono prelazi na nasljednika – neovisno je li ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja.” 
      (VSRH, Rev-2510/10 od 11. siječnja 2012.)
      *****************
      “Prema odredbi čl. 5. st. 3. ZN ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti. Ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo  (čl.5. st. 2. ZN). U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je ostavitelj umro 16. 6. 2005., a tuženica da je stan prodala nakon smrti ostavitelja 17. 10. 2005. Dakle, njegova ostavinska imovina eventualno se mogla sastojati i od suvlasničkog dijela stana, ali ne i od novčane svote polučene prodajom tog stana, jer ta novčana svota u trenutku ostaviteljeve smrti nije pripadala ostavitelju i slijedom toga nije mogla prijeći na nasljednike. Okolnost otuđenja ostavinske
      imovine nakon smrti ostavitelja ne mijenja sadržaj ostavinske imovine, već eventualno opravdava isticanje obveznopravnog
      zahtjeva prema stjecatelju bez osnove.”
      (VSRH, Rev 1264/10 od 8. siječnja 2013.)
      *****************
       
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      „Na temelju odredbe iz čl. 361. st. 1. ZOO (sada čl. 215) zastarijevanje je počelo teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj imao pravo zahtijevati od tuženice ispunjenje obveze‟.
      VS RH Rev 1795/11-2 od 10. lipnja 2015
      **********************
      Zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika (čl. 215. u svezi s čl. 210. ZOO) počinje  teći  od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (…), a ne kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi od dana kada su ta ulaganja učinjena. 
      VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015
      **********************
      U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7. ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. ZV radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove
      VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015.  i Rev-x 358/11-2 od 20. studenoga 2013.
      ***********************
      Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju zastara prava zahtijevati vraćanje stečenog po osnovi koja je kasnije otpala nije mogla početi teći prije no što je VSRH donio prije navedenu presudu i prije nego što je ta presuda dostavljena ovdje tužiteljici. 
      VS RH Revt-141/16-2 od 1. veljače 2017.
      *********************
      Prema ocjeni ovog revizijskog suda, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u ovom predmetu radi se o stjecanju bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok – čl. 371. ZOO),  a zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je dan kada je tužitelju dostavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006.
      VS RH Revr-1787/12-2 od 6. veljače 2013
      ***********************
      U smislu odredbe čl. 361. ZOO ( čl. 215) zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom  za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a kod stjecanja bez osnove to je kada je došlo do prestanka posjeda i korištenja stvari u odnosu na koju je vršeno ulaganje. 
      VS RH Rev-1587/11-2 od 16.XII. 2015
      ********************** 
      Zastara regresnog zahtjeva osiguratelja prema svom osiguraniku iz ugovora o obveznom automobilskom osiguranju. 
      U dopuštenoj izvanrednoj reviziji, u kojoj je donesena odluka br. Rev-x 420/14-2 od 9. rujna 2014. (tako i u Rev-x 660/14-2 od 14. travnja 2015. i Rev-x 579/16-2 od 19. listopada 2016.) postavljeno je pravno pitanje glede tijeka zastare regresnog zahtjeva osiguratelja prema svom osiguraniku u slučaju nastupa gubitka prava iz obveznog automobilskog osiguranja.
                  U obrazloženju naznačene odluke rečeno je sljedeće:
                  „U prvostupanjskom postupku utvrđeno je, a koja utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja, da se nezgoda dogodila 24. svibnja 1997., da je tuženik upravljao osobnim vozilom, pri čemu je bio pod utjecajem alkohola, da se tužitelj i tuženik nalaze u ugovornom odnosu osiguranja (obveznog osiguranja u prometu), da je tužitelj oštećenoj osobi iz štetnog događaja za koji je tuženik kriv isplatio iznos od 40.550,00 kn 23. prosinca 1997., a da je tuženik izgubio prava iz osiguranja jer je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola. Sud smatra da je tužitelj dokazao pretpostavke za regresno potraživanje od tuženika te se poziva na odredbu članka 939. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO) i na odredbu članka 87. stavak 3. Zakona o osiguranju ('Narodne novine' br. 90/94, 20/97, 46/97. - pročišćeni tekst, 116/99. i 11/02.). Nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev na isplatu, pri čemu smatraju da tražbina tužitelja nije zastarjela, obzirom je štetni događaj nastupio 24. svibnja 1997., isplata izvršena 23. prosinca 1997., a tužba podnijeta 25. siječnja 2002. Stoga je tužitelj ustao tužbom unutar zastarnog roka od pet godina, sukladno članku 371. ZOO-a.
                  Tuženik u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje: 'Je li nastupila zastara tražbine tužitelja?'. Obrazlažući važnost postavljenog materijalnopravnog pitanja ističe da je ovaj sud o postavljenom pitanju, dakle, u slučaju regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku temeljenog na gubitku prava iz osiguranja,  već zauzeo shvaćanje i navodi odluke ovog suda broj Rev 1371/2009-2 od 20. travnja 2010., Rev 1432/2010-2 od 4. travnja 2012. i Rev 56/2000-2 od 8. srpnja 2004., a da shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno s tim shvaćanjem. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi iz članka 392.a stavak 2. ZPP-a, u pobijanom dijelu i u okviru postavljenog materijalnopravnog pitanja, ovaj sud nalazi da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa zauzetim shvaćanjem ovog suda o tom pitanju.
                  Odredbom članka 371. ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom članka 380. stavak 3. ZOO-a, upravo je propisan takav poseban rok zastare kod ugovora o osiguranju te je propisano da potraživanja osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine. Sukladno navedenim zakonskim odredbama, ovaj sud je u više odluka (tako u Rev-56/00, Rev-1371/09) izrazio shvaćanje da regresno potraživanje osiguratelja prema njegovom osiguraniku, zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku. Stoga je osnovana tvrdnja revidenta da pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno sa zauzetim pravnim shvaćanjem o tom pravnom pitanju.
                  U konkretnom slučaju, radi se o regresnom zahtjevu osiguravatelja prema svom osiguraniku, iz Ugovora o osiguranju pa takav zahtjev zastarijeva u roku od tri godine. Naime, člankom 380. stavak 3. ZOO-a propisan je takav rok zastare kod ugovora o osiguranju. U konkretnom slučaju, tužba je podnesena 25. siječnja 2002. Kako zastara ovakve regresne tražbine osiguratelja prema svom osiguraniku počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku, cijeneći utvrđenje da je sporni iznos isplaćen 23. prosinca 1997., to je već u trenutku podnošenja tužbe sudu istekao rok od tri godine. Zbog toga je utužena tražbina zastarjela.‟
                  U malo starijim revizijskim odlukama to je pitanje bilo jednako rješavano, pa je tako izrijekom navedeno da – regresno potraživanje osiguratelja prema svom osiguraniku zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku (Rev-2309/10 od 27. ožujka 2012.). 
      *****************************
      Zastara regresnog zahtjeva koji je posljedica osigurateljeve isplate na temelju ugovora o osiguranju, u ovom slučaju osiguratelja (kao tužitelja) iz osnove onog što je isplatio svom osiguraniku (kao oštećeniku na temelju automobilskog kasko osiguranja) prema štetnikovom osiguratelju od automobilske odgovornosti.
       
      U ovom je slučaju, prema postojećoj sudskoj praksi i pravnoj doktrini, riječ o zakonskoj personalnoj subrogaciji pri kojoj isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu (članak 963. stavak 1. ZOO/05). Drugim riječima to znači da osiguratelj ulazi u sva prava svog osiguranika (neki to slikovito opisuju da osiguratelj ulazi „u njegove cipele‟), što znači da stupanjem u istovjetan pravni položaj svog osiguranika (oštećenika), osiguratelj ne dolazi u povoljniji položaj u odnosu na štetnika, stoga osiguratelj u tom slučaju nema neka druga ili povoljnija prava prema štetniku od svog osiguranika, a niti se takvom promjenom osobe vjerovnika u bilo čemu mijenja štetnikov pravni položaj. To se svakako odnosi i na zastaru, i to i na njezin početak i tijek i na rokove zastare.
                  U odnosu na ovo pitanje u revizijskoj odluci br. Revx-1126/2016-2 od 3. listopada 2018., ponovljena su već prije istaknuta pravna shvaćanja revizijskog suda pa je rečeno sljedeće:
                  „Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev konačno prihvaćen reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) izjavio je tuženik postavljajući u reviziji materijalnopravno pitanje: 'U kojem roku zastarijeva tražbina osiguratelja – ovdje tužitelja s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku kao oštećeniku po osnovi automobilskog kasko osiguranja prema štetniku, odnosno ovdje njegovom osiguratelju od automobilske odgovornosti?'.
                  U prilog važnosti postavljenog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni podnositelj revizije se pozvao na čitav niz odluka i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1275/11-2 od 27. siječnja 2016., zatim broj Rev-x-602/12-2 od 19. rujna 2012., broj Rev-1440/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1724/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1250/10 od 3. studenoga 2011., te broj Gzz-98/02-2 od 12. veljače 2003. Predložio je da se u pobijanom dijelu drugostupanjsku presudu preinači uz naknadu troškova revizije.(…)
                  Za razliku od pravilnog shvaćanja u prvostupanjskoj presudi, drugostupanjski sud je dio tužbenog zahtjeva prihvatio iznoseći pravno shvaćanje da u predmetnom slučaju nije u primjeni trogodišnji, već opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 371. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 -  dalje: ZOO/91).
                  Izloženo shvaćanje je pogrešno.
                  U predmetnom slučaju trebalo je primijeniti zastarni rok od tri godine jer isplata naknade štete osiguraniku ne daje tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik pa tako niti poseban rok zastare različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik kao oštećenik (čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO/91).
                  Dakle, na postavljeno pitanje treba odgovoriti da je zastara počela teći od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Ovdje u svakom slučaju, budući da druge činjenice nisu utvrđivane od kada je oštećenik prijavio štetu tužitelju, a to je bilo 23. kolovoza 2003., dakle, zastara je počela teći 24. kolovoza 2003. Budući da je tužba podnesena 29. studenoga 2006., tražbina tužitelja je zastarjela.
                  Pritom treba dodati da sam dan plaćanja naknade od osiguratelja svom osiguraniku nije odlučan za početak tijeka zastare, već je samo pretpostavka za stjecanje aktivne legitimacije. U protivnom bi se taj rok mogao neograničeno produžavati, što je protivno ne samo zakonskom uređenju na koje se prethodno revizijski sud pozvao, već i svrsi instituta zastare.
                   Da je riječ o trogodišnjem zastarnom roku, Vrhovni sud Republike  Hrvatske se izjasnio u čitavom nizu svojih odluka pa i onih na koje se pozvao podnositelj revizije, a posebice bi trebalo imati na umu da je shvaćanje doneseno i u tzv. izvanrednoj reviziji koja ima javnopravni značaj upravo u osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske).‟
                  Istovjetno je rečeno i u odluci br. Rev 1275/11-2 od 27. siječnja 2016., u kojem slučaju je predmet spora bila tražbina tužitelja (kasko osiguratelja) na ime naknade materijalne štete na temelju regresnog zahtjeva prema osiguraniku (iz obveznog osiguranja) štetnika s obzirom na to da je tužitelj svom kasko osiguraniku isplatio štetu na temelju računa o popravku teretnog vozila. Dakle, riječ je o trogodišnjem roku i zastari koja teče od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Tako se u obrazloženju navedene odluke ističe sljedeće:
                  ‟Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je u ovoj pravnoj stvari nastupila zastara potraživanja temeljem odredbe čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO. Naime, u konkretnom slučaju radi se o subrogaciji iz čl. 939. st. 1. ZOO u kojem slučaju u smislu odredbe čl. 380. st. 6. ZOO zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi navršava se u istom roku. Dakle, kod slučaja subrogacije osiguravatelj u cijelosti stupa u pravni položaj oštećenika, te potraživanje naknade štete zastarijeva u istim rokovima kao i prema samom oštećeniku. U pravu su također nižestupanjski sudovi kada su primijenili zastarni rok od tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO, i slijedom čega su pravilno zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do zastare potraživanja obzirom da se štetni događaj dogodio 23. rujna 2000., a u krajnjoj liniji sam oštećenik je prijavio štetu tužitelju 10. listopada 2000. i kada se mora uzeti da je započeo teći zastarni rok. Obzirom da je tužba podnesena 16. siječnja 2004. regresni zahtjev tužitelja podnesen je izvan zastarnog roka iz čl. 376. st. 1. ZOO, slijedom čega tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Pritom treba napomenuti tužitelju da zastarni rok ne može teći od dana kada je tužitelj ispunio svoju osiguravateljsku obvezu i isplatio svom osiguraniku odštetu, jer bi to bilo u suprotnosti s navedenim odredbama čl. 939. st. 1. i čl. 380. st. 6. ZOO.‟
                  U odnosu na pravno pitanje od kada teče zastara u ovakvim slučajevima, važna je i odluka br. Rev-x 23/17-2 od 22. veljače 2017., donesena u povodu izvanredne revizije, koja u bitnom dijelu obrazloženja glasi:
                  „U ovom stupnju postupka sporno je li nastupila zastara, odnosno, preciznije kada je ista započela teći. Sud drugog stupnja zauzeo je pravno shvaćanje da je zastara počela teći kada je tuženik isplatio tužitelju glavnicu, 28. studenoga 2001., slijedom čega, podnošenjem tužbe 29. lipnja 2004. nije nastupila zastara.
                  Ovaj sud smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je revizijski sud o tom pitanju zauzeo shvaćanje i odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Navedeno proizlazi iz odluke ovog suda broj Gzz 98/02 te Rev-x 602/12.
                  Na temelju odredbe iz čl. 939. st. 1. ZOO isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.
                  Nadalje iz odredbe čl. 380. st. 6. ZOO proizlazi da zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kada i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i završava se u istom roku.  Dakle, isplatom naknade štete na tužitelja - osiguratelja su prešla sva prava njegovog osiguranika, jer je tužitelj stupio u pravnu poziciju svog osiguranika.
                   Isplata naknade štete osiguraniku ne daje, međutim, tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik, pa tako niti poseban rok zastare, različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik - oštećenik.  Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava rok za zastaru (iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO) teče od dana kada je oštećenik (osiguranik tužitelja) doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. 
      ***********************
      Zastara regresnog zahtjeva kad je šteta prouzročena neosiguranim vozilom
      Kada je riječ o šteti koja je prouzročena neosiguranim vozilom, pravno pitanje tijeka i roka zastare u većini slučajeva nije upitno budući da se u tom slučaju ne radi o tražbini iz ugovora o osiguranju, nego regresnoj tražbini koja se temelji izravno na zakonu.
                  U tom smislu je u odluci br.  Rev 1145/12-2 od 16. veljače 2016. (kao i u Rev 406/07-2 od 16. svibnja 2007. i Rev-2102/10 od 12. listopada 2011.), istaknuto sljedeće pravno shvaćanje:
                  „Iz navedenog, pozivom na odredbu članka 91. st. 1. Zakona o osiguranju (NN, br. 46/97 – dalje: ZO), sudovi nižeg stupnja pravilno ocjenjuju da je predmetna šteta počinjena neosiguranim traktorom, pa nema ugovora o osiguranju, te se ne može primijeniti odredba čl. 380. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 53/91, itd. – dalje u tekstu: ZOO).
                  Naime, tražbina tužitelja prema tuženiku, nije tražbina iz ugovora o osiguranju, nego tražbina s osnova regresa (…) koja se temelji izravno na (zakonu) čl. 91. st. 4. ZO. Riječ je, dakle o tražbini za koju zakonom nije određen neki drugi rok zastare pa stoga konkretna tražbina tužitelja zastaruje u općem zastarnom roku pet godina (čl. 371. ZOO).
                  Dakle, regresni zahtjev tužitelja za isplaćeni iznos štete oštećenoj osobi, kojoj je šteta prouzročena vožnjom neosiguranog vozila – traktora zastaruje u općem zastarnom roku od 5 godina.‟
      ***************************
      Zastara tražbine iz zadužnice
      U odnosu na pitanje zastare tražbine iz zadužnice bilo je dosta spornih situacija, ali najspornije je bilo pitanje rokova zastare. 
                  Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u tom smislu, u svom pravnom shvaćanju broj: Su-IV-4/18-17 od 19. studenoga 2018. istaknuo sljedeće:
                  „a tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ NN 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05).‟
                  U tom smislu u revizijskoj odluci br. Rev 2260/17-2 od 14. studenoga 2017., donesenoj u povodu izvanredne revizije u kojoj su razmatrani pravni karakter i zastarni rokovi u odnosu na  zadužnice koje su izdane sukladno odredbama OZ-a iz 1996. godine i (solemnizirane) zadužnice koja se pojavila nakon toga, tj. od 1. siječnja 2011. (OZ NN 139/10) godine, istaknuto je sljedeće:
                  „Tužiteljica u reviziji naznačuje pitanja:
                  Da li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. Ovršnog zakona ('Narodne novine' 12/96 i 29/99) –dalje: OZ/96) ima značaj pravomoćne sudske odluke?
                   Da li se na zadužnicu, odnosno potraživanje utvrđeno u toj ispravi koja je izdana sukladno čl. 183. OZ/96 može primijeniti odredba čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO)?(…)
                  S obzirom na navedena utvrđenja sporno je ima li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. OZ/96 značaj sudske odluke kojom je utvrđeno potraživanje, a time u vezi s obzirom na odredbe čl. 371. i 379. ZOO, sporno je vrijeme potrebno za nastupanje zastare.(…)
                  S obzirom na formu isprave, koja predstavlja privatnu ispravu s tek javno ovjerenim potpisom izdavatelja, neovisno o tome što prema odredbi čl. 183. st. 1. OZ/96 ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, zadužnica izdana sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, po ocjeni ovog suda, nije sudska odluka kojom je utvrđeno potraživanje.
                  Naime, zadužnica sama po sebi nije 'pravomoćna sudska odluka' već dostavom iste banci tek proizvodi učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, ali ujedno nije i rješenje o ovrsi, koje i inače po svom sadržaju (osim kod rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem se nalaže isplata) nije takva sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje. Konačno, zadužnica izdana u smislu čl. 183. st. 1. OZ/96 nije javnobilježnički akt, ni privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku. Stoga u odnosu na potraživanja  iz takve zadužnice nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 379. st. 1. ZOO.‟
                  U odnosu na početak tijeka zastare valja istaknuti da zastarni rokovi i kad je u pitanju zadužnica u pravilu počinju teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje svoje obveze.  U tom smislu pravna doktrina ističe sljedeće:
                  ‟Kod zadužnice nije propisan rok u kojem je na temelju nje moguće tražiti ovrhu pa je zato teško odrediti trenutak kad vjerovnik ima 'pravo zahtijevati ispunjenje obveze'.  To će prije svega ovisiti o tome je li zadužnica izdana nakon što je tražbina iz osnovnog posla dospjela ili prije roka dospijeća. U prvom slučaju zastarni rok počeo bi teći dan nakon izdavanja zadužnice, a u drugom tek dan nakon dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla.‟
                  U svakom slučaju podnošenjem zadužnice na naplatu dolazi do prekida zastare, koja potom počinje teći ispočetka. Jasno je da do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (članak 241. ZOO/05). Prema tome, budući da je Agencija po zakonu nadležno tijelo koje provodi ovrhu radi ostvarenja novčane tražbine na računima dužnika, to nema sumnje da se podnošenjem zadužnice na naplatu putem Agencije prekida tijek zastare tražbine na koju se odnosi zadužnica.
                  Drugo je pak pitanje, što se sve može dogoditi sa zastarom i njezinim tijekom ako putem Agencije ne dođe do naplate tražbine osigurane zadužnicom. Izgleda da se na to pitanje može odgovoriti rješenjem iz revizijske odluke br. Rev 943/17-2 od 10. svibnja 2017., koja u bitnom dijelu svog obrazloženja glasi:
                  „Dakle, ovaj sud je u primjeni i tumačenju odredbe čl. 389. ZOO-a kada se radi o dilemi ima li ranije pokrenuti ovršni postupak radi ostvarivanja iste tražbine koji je dovršen obustavom postupka učinak prekida zastare u svakom slučaju neovisno o razlogu zbog kojeg je došlo do obustave postupka, ili pitanje učinaka prekida zastare valja vezati uz razloge obustave postupka, zauzeo ovo potonje pravno shvaćanje, dakle, da se kod odgovora na pitanje je li rok zastare prekinut pokretanjem ovršnog postupka koji je okončan obustavom postupka te da li slijedom toga zastarni rok teče iz početka zauzeo shvaćanje da to ovisi o razlozima zbog kojih je došlo do obustave ovršnog postupka i na kojoj od stranaka u ovršnom postupku leže razlozi zbog kojih je ovršni postupak obustavljen. 
                  U predmetu Gzz-50/01 zbog činjenice što ovrhovoditelj nije uplatio predujam za izlazak sudskog ovršitelja i što je upravo stoga ovršni postupak obustavljen zauzeto je pravno shvaćanje da u takvoj situaciji jer je za obustavu postupka odgovoran ovrhovoditelj pokretanje tog ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) nema za posljedicu prekid zastare.
                  Dakle, argumentum a contrario kada je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja tada pokretanje ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovo teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno.‟
      *******************
      ZASTARA ZAHTJEVA ZA TABULARNU ISPRAVU
      Kada se radi o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla, a predmet spora je zahtjev za izdavanje tabularne isprave, onda se radi o parnici za ispunjenje ugovora, dakle, obvezno pravnoj tužbi, a ne o vlasničkoj tužbi, jer se vlasništvo nekretnina stječe upisom
      kako je naprijed navedeno u zemljišne knjige, a ugovor o kupoprodaji je samo osnov za stjecanje prava vlasništva.
      S obzirom na to da se u ovom sporu radi o obveznopravnom zahtjevu, takav zahtjev zastarijeva, a na pitanje zastare treba primijeniti odredbu o općem zastarnom roku od pet godina. 
      VS RH Rev-1944/2001 od 27. studenoga 2003. 
      VS RH Rev-2429/10-2 od 23. studenoga 2011.
      ***********************
      Nagrada koju odvjetnik obračunava za svoj rad dospijeva kada odvjetnik ispuni nalog stranke u cijelosti, odnosno pravomoćnim okončanjem parničnog ili ovršnog postupka, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju i zastarijeva u općem zastarnom roku.
      Sažetak:
      „Polazeći od materijalnopravnog stajališta da su potpisivanjem punomoći tuženica i tužiteljica zaključile ugovor o nalogu u smislu odredbe čl.763. st.1. ZOO-a te da je prema čl.776. st.1. ZOO-a, ako nije drugačije ugovoreno nalogodavac dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla, prvostupanjski sud zaključuje da odvjetnik obračunava nagradu za svoj rad kad ispuni nalog
      stranke u cijelosti, a to bi bilo pravomoćnim  okončanjem parničnog ili ovršnog postupka kad i dospijeva naplata odvjetničke usluge ili otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora
      o zastupanju.  Imajući u vidu da je tužiteljica  tuženici otkazala punomoć tijekom 2011.g. o čemu je i obavijestila tuženicu dostavom dopisa uz sporni račun , a da naplata odvjetničke usluge dospijeva otkazom punomoći i zastarijeva u općem zastarnom roku te počinje teći prvog dana poslije otkaza punomoći ili prvog dana poslije pravomoćnog okončanja postupka sukladno čl.215. st.1. ZOO-a. Isto tako ovaj sud pravilnim prihvaća i materijalnopravno stajalište prvostupanjskog suda o dospjelosti
      dosuđene tražbine te primjeni općeg zastarnog roka iz čl.225. ZOO-a.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž-596/16-2 od 3. studenog 2016. godine.
      *************************
      Kada je pravomoćnom presudom udovoljeno revindikacijskom zahtjevu i tuženiku naloženo da stvar preda tužitelju u posjed, pravo na prinudno izvršenje te presude ne zastarijeva.
      (Vs RH, Gzz. 39/91, od 17. 12. 1991.- Izbor odluka 1994 – 107)
      ************************
      Zastara potraživanja utvrđenog pravomoćnom sudskom odlukom ne dovodi i do zastare te odluke(presuda ili rješenje) , već ona i dalje djeluje sve dok je nadležni sud eventualno ne izmijeni ili ukine.
      (Vs RH, Rev. 2349/83, od 26. 1. 1984. – Psp 24 – 139)
      ***********************
      Podnošenjem tužbe radi ostvarivanja naknade jednog oblika štete ne prekida se zastarijevanje potraživanja naknade drugog oblika štete.
      Vs RH, Rev. 925/88, od 17. 5. 1990. – Informator, broj 3837
      **************************
      Zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove zbog ulaganja u tuđu
      nekretninu ne prekida se podnošenjem tužbe radi ostvarivanja stvarnopravnog zahtjeva na toj nekretnini.
      Vs RH, Rev. 1958/90, od 11. 10. 1993 – Izbor odluka 1993 – 47/82
      *********************
      Time što je vjerovnik prije podizanja tužbe pozvao dužnika da isplati naknadu štete, nije nastupio prekid zastarijevanja.
      (Vs H, Rev. 2014/87, od 22. 3. 1987. – Psp 41 – 67)
      *********************
       Kad je pravomoćno odlučeno da se tužba smatra povućenom, podizanjem tužbe u tom predmetu nije nastupio prekid zastarijevanja.
      Vs RH, Rev. 547/97, od 13. 12. 2000. – Izbor odluka 1/2001 – 24
      ***********************
      Zastara ne teče od dana sklapanja ugovora, već od dana kada je ugovor po zakonu raskinut.
      Iz obrazloženja:
      Kako je ugovor raskinut po samom zakonu, pravo tužitelja da traži povrat plaćenog iznosa predstavlja zahtjev za vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, sukladno čl. 1111. ZOO-a, zbog toga što je pravna osnova stjecanja (avans za plaćanje o ugovoru) otpala raskidom ugovora.
      No, ovaj sud ukazuje i na to da tuženik pogrešno računa početak tijeka zastare, jer ona ne teče od dana sklapanja ugovora (6. ožujka 2007.), već od dana kada je ugovor raskinut po samom zakonu (istekom naknadnog roka 29. siječnja 2008.).
      Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 215. st. 1. ZOO-a), a tek od dana raskida ugovora počelo je teći pravo tužitelja da traži povrat uplaćenih sredstava.
      VisokI trgovačkI sud RH Pž-7635/15
      ***************************
      Pravo (su)vlasnika na naknadu za oduzetu stvar ne može prestati zbog zastare sve dok može zahtijevati vraćanje svoje stvri.
      (Vs RH, Rev. 2896/91, od 17. 3. 1992. – Izbor odluka 1994 - 104)
    • objavio Matrix objavljeno u Matrix
         0
      Upis suvlasništva na određenom fizičkom dijelu katastarske čestice nije dopušten jer se suvlasništvo upisuje u zemljišnu knjigu samo u idealnim dijelovima u odnosu na cijelu katastarsku česticu.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 817/2009 od 15.1.2010.
      **********************
      Jedna katastarska čestica ne može biti sastavni dio druge katastarske čestice.
      Županijski sud u Varaždinu Gž 598/2007-2 od 28.2.2008.
      **********************
      Nekretnina koja je ucrtana na katastarskom planu, a nije formirana u pisanom dijelu katastarskog operata, te kao takva ne postoji u katastru zemljišta niti u zemljišnim knjigama, ne može biti objektom prava vlasništva.
      ŽS Vž Gž 399/2008-2 
      **************************
      Promjena upisane površine nekretnine koja nije utemeljena na prijavnom listu tijela nadležnog za katastar o istoj promjeni u katastru zemljišta ne može se provesti u zemljišnim knjigama.
      Županijski sud u Splitu Gž 5485/2005 od 28.8.2006.
      **********************
      Kada se tužbeni zahtjev odnosi na nekretninu, mora biti tako određen (čl. 186. ZPP), da sadrži podatke o nekretnini kako je ona označena u zemljišnoj knjizi.
      Županijski sud Bjelovar Gž 87/00 od 27.1.2000.
      ****************
      Dioba nekretnina ne može se provesti dok nije izvršena parcelacija.
      Županijski sud u Varaždinu Gž 1151/2007-3 od 1.4.2008.
      **********************
      Oznake katastarskih čestica u zemljišnoj knjizi moraju biti sukladne s njihovim oznakama u katastru zemljišta i katastarskim planovima, i moraju biti navedeni katastarski brojevi čestica i njihova površina prema katastru, kao i druge građevine koje trajno leže na zemljištu, jer je takvo označavanje bitno za stjecanje stvarnih prava temeljem upisa u zemljišne knjige, dok je označavanje izgrađenosti zemljišta, a posebno naziva zgrade (ili njene funkcije) nebitno za utvrđenje činjenica vezanih uz ostvarenje posjedovne zaštite.
      ŽS Vž Gž 116/2007-2
      *******************
      Ukoliko predmet prodaje nije bila cijela nekretnina već samo fizički određeni dio te nekretnine (polovica zemljišnoknjižne čestice –u naravi vinograda), u tom slučaju u parnici, koju je tužitelj – kupac pokrenuo protiv prodavatelja radi izdanja tabularne isprave podobne za uknjižbu prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, da bi se postavio zahtjev kojem bi sud mogao udovoljiti potrebno je prethodno izvršiti cijepanje sporne zemljišnoknjižne čestice prema dimenzijama koje su doista i kupljene, jer se tabularna isprava ne može izdati za dio neke čestice, već samo za neku konkretnu česticu određenu njenim katastarskim brojem, nazivom i površinom.
      Gž-182/09-2 od 26. III. 2009.
      ********************
      Kada se radi o nekretninama koje se tek trebaju formirati u postupku osnivanja nove zemljišnje knjige za odrenenu katastarsku općinu, tada se prigovori na površinu i oblik nekretnine koje se izlažu na javni uvid u postupku osnivanja nove katastarske općine podnose Povjerenstvu Državne geodetske uprave, a tek nakon što se sastave svi zemljišno-knjižni ulošci i donese odluka od strane ministra nadležnog za poslove pravosuna o danu otvaranja zemljišne knjige za katastarsku općinu o kojoj se radi, tada se prigovori podnose zemljišno-knjižnom povjerenstvu odnosno sudu.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 191/09-2 od 09.III.2009.
      ***********************
      Plomba nije zemljišnoknjižni upis u smislu odredbe čl. 30. Zakona o zemljišnim knjigama.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 320/2010 od 10.1.2011.
      ***********************
      Plomba nije zemljišnoknjižni upis u smislu odredbe čl. 30. Zakona o zemljišnim knjigama.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 320/2010 od 10.1.2011.
      *********************
      Za provedbu upisa prava zakupa i prvokupa na posebnom dijelu nekretnine, posebni dio nekretnine mora biti upisan u zemljišnim knjigama.
      Županijski sud u Splitu Gžp 397/2010 od 29.10.2010.
      ************************
      Upis u zemljišne knjige na temelju presude protiv tuženika koji nisu uknjiženi kao vlasnici, zemljišnoknjižni sud dopustit će ako je u izreci presude utvrđeno da se radi o isključivim nasljednicima odnosno o svim pravnim sljednicima knjižnog prednika u svim drugim slučajevima nužno je uz prijedlog za upis i presudu dostaviti knjižne isprave koje dokazuju slijed od knjižnog prednika do tuženika.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 523/2011 od 21.6.2011.
      ***************************
      Zabilježba spora ne može se provesti jedino ako se upis zahtijeva protiv onoga koji je u vrijeme podnošenja zahtjeva za upis upisan kao nositelj knjižnog prava glede kojeg se zahtijeva upis ili bude istovremeno uknjižen ili predbilježen.
      Županijski sud u Splitu Gž 6677/2007 od 28.3.2008.
      ************************
      Zabilježba spora imapravni učinak da pravomoćna presuda donesena u povodu tužbe djeluje i protiv onih koji su stekli knjižna prava pošto je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu.
      Županijski sud u Šibeniku Gž 595/2010-2 od 29.3.2010.
      *************************
      Kad se uknjižba zahtijeva na temelju presude, zemljišnoknjižni sud nije ovlašten o knjižnom predniku ispitivati jesu li tuženici nasljednici upisanih osoba.
       Županijski sud u Splitu Gžzk 587/2009 od 11.11.2009.
      *********************
      Tužitelj iz spora o pravu vlasništva na nekretnini može tražiti zabilježbu spora iako tuženik u zemljišnim knjigama nije upisan kao vlasnik nekretnine, ako uz prijedlog za zabilježbu priloži ispravu koja je podobna za upis takvoga tuženikovog prava.
      Županijski sud u Virovitici Gž 312/2010-2 od 11.11.2010.
      *********************
      Prema pravnom pravilu iz paragrafa 21. biv. Zakona o zeljišnim knjigama, koje se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (“Narodne novine”, broj 71/91), upisi su dopušteni jedino protiv onoga, koji je u vrijeme podnesene molbe u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik zemljišta ili imalac prava, u pogledu kojega ima da se čini upis, ili koji bude bar u isto doba kao takav uknjižen ili predbilježen. Ako pravni prednik osobe koja zahtijeva upis nije upisan kao nositelj knjižnog prava na koga se odnosi zahtjev za upis, zemljišnoknjižni sud će, u skladu s načelom legaliteta, odbiti zahtjev za uknjižbu jer njezina provedba ne bi bila u skladu sa zemljišnoknjižnim stanjem (pravno pravilo iz paragrafa 104. st. 1. toč. 1. Zakona o zemljišnim knjigama). Budući da u konkrentom slučaju nije kao vlasnik predmetne nekretnine upisana osoba u odnosu na koju se traži uknjižba, već je upisana treća osoba, zatražena uknjižba prava vlasništva nije mogla biti provedena s obzirom na citirano pravno pravilo iz paragrafa 21. Zakona o zemljišnim knjigama, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog za uknjižbu.” Napomena: Sada vidi članak 40. Zakona o zemljišnim knjigama (“Narodne novine”, broj 91/96).
      Županijski sud u Splitu ŽS St Gž 1666/1996
      ************************
      Predlagatelj upisa je prijedlogu priložio javnu ispravu – pravomoćnu presudu u kojoj je protustranka označena kao „Novogradnja“ d.d. u stečaju D., dok je nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja GP „Novogradnja“ D., pa kako predlagatelj prijedlogu nije priložio elaborat o pretvorbi društvenog poduzeća GP „Novogradnja“ D. iz kojeg bi proizlazilo da su predmetne nekretnine unesene u društveni kapital te pravne osobe u postupku pretvorbe, ne može se dopustiti upis nekretnina koje se u zemljišnoj knjizi vode kao društveno vlasništvo s pravom korištenja GP „Novogradnja“ D. u korist predlagatelja.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-43/07-2, od 22. ožujka 2007.
      *********************
      Kad se uknjižba prava vlasništva predlaže na manjem suvlasničkom dijelu od onoga na kojemu je protivnik upisa uknjižen u zemljišnoj knjizi, okolnost što su zajednički nazivnici suvlasničkih omjera u zemljišnoj knjizi i tabularnoj ispravi različito označeni nije razlog za odbijanje zemljišnoknjižnog prijedloga.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 388/2011 od 24.6.2011.
      *************************
      Isprava na temelju koje se traži upis u zemljišnoj knjizi uz oblik propisan za njezinu valjanost, mora sadržavati i pravni temelj za upis koji se traži.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž 893/00 od 27.4.2000.
      ************************
      Neće se dopustiti upis prava u zemljišne knjige ako iz tabularne isprave nije vidljiva pravna osnova stjecanja.
      Županijski sud u Splitu Gž 4277/2006 od 27.2.2007.
      *************************
      Rješenje o pravu na socijalnu skrb kojim se određuje zabilježba tražbine na nekretninama predloženika nije isprava podobna za upis zabilježbe tražbine. Ono može biti temelj za osiguranje tražbine, ali ne i za izravni zemljišnoknjižni upis kojim se ograničavaju prava vlasnika nekretnine – korisnika socijalne skrbi.
      ŽS Vu Gž 1593/2005-2
      **************************
      Isprava na temelju koje se traži upis u zemljišnoj knjizi uz oblik propisan za njezinu valjanost, mora sadržavati i pravni temelj za upis koji se traži.
      ŽS Bj Gž 893/2000
      **********************
      Rješenje o pravu na socijalnu skrb kojim se određuje zabilježba tražbine na nekretninama predloženika nije isprava podobna za upis zabilježbe tražbine. Ono može biti temelj za osiguranje tražbine, ali ne i za izravni zemljišnoknjižni upis kojim se ograničavaju prava vlasnika nekretnine – korisnika socijalne skrbi.
      Županijski sud u Vukovaru Gž 1593/2005-3 od 20.6.2005.
      *************************
      Solemnizirani ugovor na kojem je oštećen pečat javnog bilježnika tako da nedostaje njegova četvrtina na mjestu na kojem su pričvršćeni krajevi jamstvenika očit je nedostatak koji dovodi u sumnju njegovu vjerodostojnost, pa na temelju takve isprave upis u zemljišne knjige nije dopušten.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 184/2010 od 27.6.2011.
      ************************
      Naknadno upisivanje broja zemljišnoknjižnog uloška i oznake zemljišnoknjižne čestice u ugovoru o darovanju je očiti nedostatak koji dovodi u sumnju vjerodostojnost tog ugovora te se na temelju takvog ugovora neće dopustiti uknjižba prava vlasništva.
      Županijski sud u Splitu Gž 6937/2008 od 19.5.2009.
      ********************
      Ne može se osnovano osporavati valjanost uknjižbe izvršene na temelju pravomoćnog upravnog rješenja.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 414/2009-2 od 22.7.2009.
      ********************
      Prema odredbama st. 3. čl. 115. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pravni postao kojem je cilj stjecanje vlasništva, treba uz ostale pretpostavke valjanosti biti u pisanom obliku, a samo za uknjižbu prava vlasništva nekretnine je potrebno prema odredbama čl. 52. Zakona o zemljišnim knjigama, ovjera potpisa na način propisan posebnim zakonom osobe čije se pravo prenosi na drugu osobu.
      Županijski sud u Bjelovaru ŽS Bj Gž 1740/2000
      ************************
      Pogrešno je pravno stajalište nižih sudova, da se uknjižba ne smatra pravovaljanom bez isprave na temelju koje je izvršena uknjižba, jer su isprave na temelju kojih se vrši upis i koje se ulažu u zbirku isprava samo dopuna glavne knjige, a upisano stanje iz glavne knjige smatra se pravovaljanim dok se ne ospori.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske VSRH Rev 224/1999-2
      ******************
      Sud prvog stupnja dozvoljava predbilježbu založnog prava na nekretninama predloženika iako je podnesen prijedlog za uknjižbu hipoteke upućujući predlagatelja na solemnizaciju privatne isprave u smislu čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu. U donošenju pobijanog rješenja počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku jer su razlozi suda prvog stupnja o sadržaju toč. 3. Ugovora o zasnivanju založnog prava protivni sadržaju te isprave. Iz tog ugovora temeljem kojega se predlaže uknjižba hipoteke proizlazilo bi da je predloženik dao izjavu kojom dozvoljava da se na njegovoj nekretnini, a radi osiguranja potraživanja predlagatelja, zasnuje založno pravo te da je potpis predloženika ovjeren od strane javnog bilježnika, što bi značilo da se takva isprava može izjednačiti s javnobilježničkim aktom. Stoga će sud prvog stupnja otkloniti naznačenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka te će ponovno ocijeniti postojanje uvjeta za uknjižbu hipoteke sukladno odredbi čl. 52. do 55. Zakona o zemljišnim knjigama.
      Županijski sud u Rijeci ŽS Ri Gž 1383/1997
      ************************
      Za pravnu valjanost pravnog posla kojem je cilj stjecanje vlasništva dovoljno je da je sastavljen u pisanoj formi i potpisan po ugovornim stranama, dok je ovjera potpisa osobe čije se pravo ograničuje, opterećuje, ukida ili prenosi na drugu osobu potrebno samo za uknjižbu.
      ŽS Bj Gž 1740/2000
      **************************
      Solemnizirani ugovor koji udovoljava pretpostavkama tabularne isprave te je stekao svojstvo ovršnosti valjana je tabularna isprava podobna za upis založnog prava.
      Županijski sud u Splitu Gž 4180/2005 od 1.12.2005.
      *******************
      Pripajanje jednog trgovačkog društva drugom predstavlja statusnu promjenu koja ima za posljedicu univerzalnu sukcesiju – prestanak jednog pravnog subjekta te prijelaz njegove imovine, prava i obveza na drugog pravnog subjekta – pa će stoga sud dopustiti uknjižbu prava vlasništva na nekretninama upisanim na pripojeno društvo i na temelju ugovora o pripajanju sklopljenog u skladu sa Zakonom o trgovačkim društvima u kojem nekretnine nisu pojedinačno navedene zemljišnoknjižnim oznakama (broj čestice, uloška, oznaka katastarske općine), ako je prijedlogu za upis priložen dokaz (rješenje trgovačkog suda, izvod iz sudskog registra) o provedbi navedene statusne promjene.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž 3335/2011-2 od 31.5.2012.
      **************************
      Jedinica lokalne samouprave ne može osnovano tražiti uknjižbu prava vlasništva na nekretninama na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske u kojoj nisu pojedinačno navedene nekretnine, u pogledu točne oznake zemljišta koje pripadaju jedinici lokalne samouprave na čijem se teriroriju nalaze.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 521/2009 od 26.10.2010.
      ********************
      Načelo formalnog legaliteta isključuje mogućnost da se u zemljišnoknjižnom postupku ispituje pravilnost sudske odluke koja se prema propisima o ovrsi smatra ovršnom ispravom prikladnom za upis prava u zemljišnu knjigu.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 515/2009 od 27.12.2010.
      ********************
      Sud neće dopustiti zabilježbu ovrhe na temelju rješenja o ovrsi koja ne sadrži zemljišnoknjižnu oznaku nekretnine na koju se odnosi upis.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 866/2010 od 31.3.2011.
      **********************
      Stavljanje plombe nema značenje zemljišnoknjižnog upisa već radnje zemljišnoknjižnog suda kojom se čini vidljivim zaprimanje (dan, vrijeme, broj) prijedloga za neki od zemljišnoknjižnih upisa (uknjižba, predbilježba, zabilježba), pa stoga stranka može zemljišnoknjižnom sudu predlagati samo neki od navedenih upisa, a ne i predlagati „upis plombe“, osim u slučaju kada uz takav prijedlog priloži dokaz o pokretanju postupka u kojem bi drugi nadležni sud ili drugo nadležno tijelo moglo odrediti neki od zemljišnoknjižnih upisa.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž 1998/2011-2 od 30.5.2012.
      **********************
      Pravni učinci izostanka opravdanja predbilježbe sastoje se u brisanju predbilježbe koja nije opravdana. Brisanjem predbilježbe nastaje pravno stanje kao da predbilježba nije nikada ni bila provedena, tj. kao da nije ni došlo do predbilježbe promjene, prijenosa, ograničenja ili prestanka knjižnog prava.
      Županijski sud u Splitu Gž 3087/2008 od 22.10.2008.
      *********************
      Za upis privremene mjere zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina radi osiguranja novčane tražbine nije potrebno čekati pravomoćnost rješenja kojim je određena navedena privremena mjera.
      Županijski sud Rijeka Gž 1761/00 od 6.2.2001.
      *******************
      Zabilježba koja nije predviđena zakonom ne proizvodi pravne učinke zabilježbe ni onda kad je takva zabilježba upisana u zemljišne knjige.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1066/2007-2 od 7.10.2008.
      *******************
      Dopušteno je odrediti u zemljišnoj knjizi zabilježbu vjerovnikove obveze ishođenja brisanja hipoteke.
      Županijski sud u Koprivnici Gž 609/2009-2 od 9.2.2010.
      *********************
      Nastup pravnih učinaka zemljišnoknjižnog upisa ZZK-a uvjetuje određenim pretpostavkama i to općim pretpostavkama upisa iz čl. 40 – 44 ZZK-a i posebnim pretpostavkama (čl. 52 – 55 ZZK-a). Odredbom čl. 294 st. 3 OZ-a propisano je da rješenje o određivanju privremene mjere ima učinak rješenja o ovrsi, dok je čl. 46 st. 5 OZ-a propisano da žalba ovršenika protiv rješenja o ovrsi ne odgađa provedbu ovrhe osim ako zakonom nije drugačije određeno, a ovrha se provodi i prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi (čl. 40 st. 1 OZ-a). Imajući u vidu navedene odredbe ZZK-a o pretpostavkama za upis te odredbu čl. 70 ZZK-a o osnovnom cilju zabilježbe kao i navedene odredbe OZ-a koje se analogno mogu primijeniti na konkretnu pravnu situaciju, nedvojbeno se može prihvatiti stajalište da za upis privremene mjere zabilježbom zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina radi osiguranja novčane tražbine nije potrebno čekati pravomoćnost tog rješenja jer bi se čekanjem na pravomoćnost takvog rješenja izgubio svaki cilj zabilježbe takvog rješenja. Naglasak je na hitnosti postupanja kako bi predlagatelj osiguranja zaštitio svoju novčanu tražbinu, a protivniku osiguranja ne bi bilo onemogućeno daljnje raspolaganje i korištenje njegove nekretnine. Stoga analognom primjenom navedenih odredbi OZ-a, u konkretnom slučaju, upravo zbog cilja svake zabilježbe, nije nužno čekati na pravomoćnost rješenja kojim je određena privremena mjera i zabilježba, pa je provedbom predmetne zabilježbe zabranom otuđenja prije pravomoćnosti pravilno primijenjeno materijalno pravo.
      Županijski sud u Rijeci ŽS Ri Gž 1761/2000
      *******************
      Zabilježbom ovrhe ovrhovoditelj stječe pravo tražbinu namiriti iz vrijednosti nekretnine i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine, a nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva utemeljen na raspoložbi ovršenika bez obzira kad je ta raspoložba poduzeta.
      VSRH Rev 1066/2007-2
      **********************
      U zemljišne knjige se ne može se upisati zabilježba pogodbe, niti postojanja prava vlasništva.
      ŽS Zg Gž 1227/2003-2
      ********************
      Za upis privremene mjere zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina radi osiguranja novčane tražbine nije potrebno čekati pravomoćnost rješenja kojim je određena navedena privremena mjera.
      ŽS Ri Gž 1761/2000
      ***********************
      Neosnovan je prijedlog za uknjižbu vlasništva na realnom dijelu zgrade (prizemlju) u slučaju kada suvlasnici nisu izvršili uspostavu vlasništva na posebnim dijelovima pa tako ni na onom dijelu glede kojeg je zatražen upis vlasništva.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž 1977/2008-2 od 23.1.2009.
      *******************
      Nema mjesta zabilježbi spora u odnosu na sve upisane suvlasnike, već samo na one suvlasnike koji su kao tuženici označeni u tužbi kojom je pokrenut spor i u odnosu na koje je predložen upis zabilježbe spora.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 608/2010 od 17.6.2010.
      **********************
      Nema mjesta zabilježbi spora zatraženoj zbog podnošenja prijedloga za ponavljanje pravomoćno dovršenog postupka jer pojam spora uključuje postupak koji je u tijeku, a ne onaj koji je pravomoćno dovršen.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 633/2009 od 27.11.2009.
      ******************
      Nije u dobroj vjeri ni prilikom stavljanja prijedloga za uknjižbu prava vlasništva osoba kojoj je poznato da je u zemljišnim knjigma upisana zabilježba spora na nekretnini.
      Županijski sud u Splitu Gž 6910/2008 od 21.10.2009.
      *******************
      Kada se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje prava vlasništva nekretnine, a ne i upis tog prava, ostvarene su pretpostavke za upis zabilježbe spora.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 477/2009 od 18.1.2010.
      ******************
      U tijeku ovršnog postupka nije dopuštena zabilježba spora jer se zabilježbom ovrhe postiže ista svrha kao i zabilježbom spora.
      Županijski sud u Varaždinu Gž 298/2009-2 od 26.3.2009.
      **********************
      Zabilježba upravnog postupka može se tražiti samo u slučaju kada se pred upravnim tijelom vodi postupak koji za rezultat ima upravni akt.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 469/2009 od 19.8.2009.
      ******************
      U izreci rješenja kojim se određuje zabilježba spora mora stajati oznaka poslovnog broja predmeta pod kojim se pred prvostupanjskim sudom vodi spor jer je upravo to smisao i svrha predmetne zabilježbe.
      Županijski sud u Splitu Gžx 778/2009 od 16.11.2009.
      ********************
      Za određivanje zabilježbe spora potrebno je da tužba o sporu o knjižnom pravu u odnosu na koji se predlaže zabilježba podnesena sudu pri čemu nije pravno odlučno postoji li litispendencija ili ne.
      Županijski sud u Šibeniku Gž 1030/2009 od 6.8.2009
      *********************
      Tijekom revizijskog postupka nije moguće odrediti upis zabilježbe spora, jer navedeni upis pretpostavlja postojanje postupka o nekom knjižnom pravu koji još nije pravomoćno okončan.
      Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1142/10-2, od 10. IX. 2010.
      ************************
      Nije dopuštena zabilježba spora u kojem se traži utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnine.
      ŽS Ši Gž 167/2001
      ********************
      Stranka na čiji prijedlog i u čiju je korist zabilježba spora određena i provedena ako smatra da nema više razloga za upis zabilježbe spora u zemljišnim knjigama može zahtijevati brisanje zabilježbe spora sve iako postupak radi kojega je provedena zabilježba spora još nije dovršen.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 250/2010 od 25.1.2011.
      *********************
      Knjižna prava povrijeđena neistinitom, nevaljanom uknjižbom, štite se brisovnom tužbom, te takvu zaštitu nije moguće ostvariti zemljišnoknjižnim prijedlogom za poništenje provedene uknjižbe i uspostavu prijašnjeg stanja.
      Županijski sud u Splitu Gž 3053/2007 od 26.11.2007.
      *******************
      Pravo na podnošenje brisovne tužbe ima nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe, pa u slučaju kada je tužiteljica i nadalje ostala upisana u zemljišnoj knjizi kao suvlasnica, u istom suvlasničkom omjeru, kao i prije provedbe ugovora o darovanju, tada njezino knjižno prvo nije povrijeđeno.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1375/2008-2 od 15.5.2012.
      *******************
      Upis povećanja površine jedne smanjenjem površine druge zemljišne čestice, izvršen bez donošenja rješenja kojim se takav upis određuje i nalaže njegova provedba u zemljišnoj knjizi, nije pogrešan već nevaljan upis za koji nisu bile ispunjene potrebne pretpostavke, pa se zaštita od takvog upisa ne ostvaruje zahtjevom za ispravak već zahtjevom za brisanje.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž-2272/2012 -2 od 15.11.2012.
      ******************
      Podnošenje brisovne tužbe ograničeno trogodišnjim prekluzivnim rokom iz čl. 129. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama odnosi se samo na daljnjeg (trećeg) poštenog stjecatelja, koji je knjižno pravo stekao u dobroj vjeri postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, a ne i na univerzalne sukcesore (nasljednike) neposrednog stjecatelja čijim nevaljanim (neistinitim) upisom je povrijeđeno knjižno pravo tužitelja, prema kojima se tužba može podnijeti bez vremenskog ograničenja sve do nastupa činjenica uslijed kojih bi tužiteljevo knjižno pravo i inače prestalo.
      Županijski sud u Bjelovaru Gž 3035/2011-2 od 3.5.2012.
      ******************
      Na podnošenje brisovne tužbe aktivno legitimirana je osoba koja je nositelj nekog knjižnog prava koje je povrijeđeno nezakonitom uknjižbom u korist neke osobe.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1400/2009-2 od 21.8.2012.
      **************
      Brisovnu tužbu može podnijeti samo osoba koja je prije osporavane promjene u zemljišnim knjigama bila upisana kao nositelj knjižnog prava i to samo protiv osobe koja je u zemljišnim knjigama uknjižena kao nositelj knjižnog prava.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 1092/07 od 9. 8.2010. (TS Dubrovnik P-3/07 od 27.2.2007.)
      *************
      Tužitelj koji na temelju sudske odluke nastoji ishoditi upis svog vlasništva nekretnine u zemljišnu knjigu mora postaviti tužbeni zahtjev sukladan stanju nekretnine u zemljišnim knjigama. To se ne odnosi samo na oznaku katastarske čestice, broj zemljišno knjižnog uloška pojedine katastarske općine, već i na naziv, površinu, izgrađenost i druga svojstva čestice koja čini zemljišno knjižno tijelo navedeno u posjedovnici zemljišno knjižnog uloška.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 1037/07 od 18.2.2010. (TS Zagreb P-3784/97 od 6.10.2006.)
      *******************
      Nositelj knjižnog prava kojemu je to pravo povrijeđeno uknjižbom u korist treće osobe svoju zaštitu knjižnog prava može ostvarivati brisovnom tužbom. Protivna strana, osim što može osporavati postojanje povrijeđenog prava nositelja knjižnog prava, može u tom postupku isticati prigovor da su nastupile činjenice na temelju kojih je nositelju knjižnog prava povrijeđeno knjižno pavo i tako trebalo prestati.
      Ako je nositelj knjižnog prava s osobom koja je kasnije upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnina sklopio ništav ugovor o prijenosu vlasništva nekretnine (na temelju kojeg je i upisana promjena vlasništva u zemljišnoj knjizi), ali su stranke tog ugovora naknadno sklopile valjan ugovor o prijenosu vlasništva nekretnine, nositelj knjižnog prava više ne može uspjeti u postupku pokrenutom brisovnom tužbom jer sklapanje novog valjanog ugovora o prijenosu vlasništva nekretnine predstavlja činjenicu na temelju koje bi njegovo povrijeđeno knjižno pravo i tako prestalo.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Paž 815/06 od 9.3.2010. (TS Osijek P-1319/05 od 16.12.2005.)
      **************************
      Tužbeni zahtjev u brisovnoj tužbi kojim tužitelj traži brisanje uknjižbe koja vrijeđa njegova prava i uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog prava mora biti određen. To znači da tužitelj mora točno navesti koji upis u zemljišnim knjigama se treba brisati i koje se ranije zemljišno knjižno stanje treba uspostaviti.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3945/07 od 26.2.2008.
      ********************
      Brisovnu tužbu (tužbu radi brisanja uknjižbe koja vrijeđa prava tužitelja i uspostavu prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja) može podnijeti samo osoba koja je kao nositelj knjižnog prava bila upisana prije osporavane promjene u zemljišnim knjigama. Tu tužbu ne može podnijeti osoba koja nikada nije ni bila upisana u zemljišne knjige premda je nekretninu stekla određenim pravnim poslom i ima valjan titulus.
      Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 91/05 od 4.9.2007.
      *******************
      Brisovna tužba je stvarnopravna tužba kojom se štite samo upisana knjižna prava, zbog čega je brisovnu tužbu ovlaštena podići samo osoba koja je u zemljišnoj knjizi (bila) upisana kao nositelj knjižnog prava.
      Županijski sud u Varaždinu Gž 104/2008-2 od 2.9.2009.
      *********************
      Nositelj knjižnoga prava ostvaruje pravo na brisanje uknjižbe kojom mu je to pravo povrijeđeno, sam ako nisu nastupile činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo ionako prestalo.
      Županijski sud u Virovitici Gž 118/2008-2 od 13.10.2008.
      ********************
      Kad je knjižno pravo brisano na temelju presude donesene u parnici u kojoj nositelj knjižnog prava nije bio stranka, on ima pravo brisovnom tužbom osporavati valjanost upisa provedenog na temelju te presude.
      Županijski sud u Šibeniku Gž 1075/2009 od 12.4.2010.
      *****************
      Trogodišnji rok zastare vrijedi samo za savjesnog stjecatelja nekretnina, dok prema nesavjesnom nije vremenski ograničen.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 734/2006-2 od 14.2.2008.
      *******************
      Brisovna tužba je stvarnopravna tužba kojom se štite samo upisana knjižna prava, zbog čega je brisovnu tužbu ovlaštena podići samo osoba koja je u zemljišnoj knjizi (bila) upisana kao nositelj knjižnog prava.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 104/08-2 od 02.IX.2008.
      ******************
      Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. u svezi sa čl. 508. st. 1. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Što se tiče drugih bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP, valja reći da revident nije naveo koje bi to bitne povrede odredbi ZPP bile ostvarene i na koji način, već je samo općenito naveo kao razlog za izjavljivanje revizije bitne povrede odredbi ZPP, pa zbog toga ovaj sud nije ispitivao ostvarenje drugih bitnih povreda odredaba ZPP tijekom postupka.Ovaj sud međutim smatra da su nižestupanjski sudovi u primjeni materijalnog prava ostvarili pogrješan pravni pristup.Naime, u ovoj parnici radi se o tužbi za brisanje u smislu pravnog pravila paragrafa 68. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama, koji se primjenjivao kao pravno pravilo na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (“Narodne novine”, broj 53/91), do stupanja na snagu Zakona o zemljišnim knjigama 1. siječnja 1997. godine (“Narodne novine”, broj 91/96 i 114/01). Prema odredbi čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama nositelj knjižnog prava, koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe može radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe, koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati ako zakonom nije drukčije određeno. Brisovnu tužbu, dakle, može podnijeti samo nositelj knjižnog prava kojemu je povrijeđeno, odnosno zemljišnoknjižni ovlaštenik. U provedenom postupku nije utvrđeno zemljišnoknjižno stanje, kako sadašnje koje je sporno, tako i ono koje je prethodilo tom sadašnjem stanju, makar je prvostupanjski sud zatražio izvadak iz zemljišnih knjiga (list broj 11).Nižestupanjski sudovi svoje presude temelje na činjenici da nije sklopljen ugovor iz čl. 51. Zakona o građevinskom zemljištu (“Narodne novine”, broj 42/86, 41/88, 16/90 i 53/90) smatrajući tužbeni zahtjev osnovanim na temelju te činjenice.Zbog takvog pristupa nižestupanjskih sudova u primjeni materijalnog prava činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno. Naime, u smislu odredbe čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama, pa i pravnog pravila paragrafa 68. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama brisovnu tužbu mogla je podnijeti samo osoba, koja je nositelj knjižnog prava koje joj je povrijeđeno, tj. osoba koja je neposredno prije osporavanoga zemljišnoknjižnog upisa bila upisana kao nositelj knjižnog prava. Sadržaj spisa ne upućuje na zaključak da su tužitelji aktivno legitimirani na brisovnu tužbu, odnosno tužbu koja je predmet ove parnice, odnosno da su bili nositelji zemljišnoknjižnog prava, koje je predmet parnice. Zbog toga je zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova činjenično stanje za donošenje zakonite presude u ovom pravnom odnosu ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je ovaj sud na temelju čl. 395. st. 2. ZPP prihvatio reviziju i ukinuo presude nižestupanjskih sudova, te predmet vratio na ponovno suđenje.U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi sve činjenice odlučne za donošenje zakonite odluke u ovoj parnici, posebno vodeći računa o odredbi čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama.
      VS RH Rev 1421/01-2
      *****************
      Brisanje upisanog založnog prava nije ovlaštena zahtijevati osoba koja neposredno prije osporavanog upisa nije bila upisana kao nositelj knjižnog prava.
      VSRH Rev 1430/2000
      ****************
      Pogrješka u upisu prilikom provedbe uknjižbe prava vlasništva ispravlja se na način određen odredbama čl. 117. do 119. Zakona o zemljišnim knjigama a zaštita od povrede knjižnog prava uknjižbom u korist neke druge osobe može se zahtijevati samo brisovnom tužbom.
      ŽS Vž Gž 461/2006-2
      ******************
      Pogrešan upis u zemljišnoj knjizi postoji jedino u slučaju kada je upis koji je proveden u zemljišnoj knjizi različit od 
      sadržaja naloga u rješenju o upisu, time da pogrešan upis ne mora biti izvršen samo uknjižbom, već je isti moguće izvršiti i drugim zemljišnoknjižnim upisima kao što je provedba prijavnog lista katastra.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1471/08-2 od 05.I.2009.
      ***************
       Zahtjev za utvrđenje “da je tuženik namiren sa svojim kreditom” je zahtjev na utvrđenje da pravni odnos nastao ugovorom o kreditu više ne postoji. Zato je dopuštena deklaratorna tužba s takvim zahtjevom.
      VSRH Revt 128/2005-2
      *****************
      Knjižno je pravo povrijeđeno ako u vrijeme podnošenja prijedloga za njegovu promjenu, ograničenje i sl. upisom u zemljišnu knjigu nisu bile ispunjene materijalnopravne i zemljišnoknjižne pretpostavke za izvršeni uknjižbu, tj. ako je upis nevaljan. U konkretnom sporu to znači da bi upis hipoteke u korist tuženika na predmetnim nekretninama bio neistinit, ako je u trenutku podnošenja prijedloga tuženika za upis hipoteke u zemljišnu knjigu odredba ugovora o osiguranju tražbine hipotekom bila stavljena izvan snage, odnosno ako se je tuženik tog prava odrekao. Stoga se prava i obveze stranaka u ovom sporu mogu procjenjivati samo na temelju sadržaja odredaba sklopljenih ugovora (ugovora o kreditu i aneksa tom ugovoru), te dopunskih pravila obveznog prava.
      VSRH Revt 120/2004-2
      *****************
      Nije ispunjena pretpostavka za podnošenje brisovne tužbe ukoliko tužitelj nije nikada bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik ili nositelj nekog drugog stvarnog prava, iz razloga što brisovnu tužbu može podnijeti samo nositelj knjižnog prava koje je povrijeneno uknjižbom.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 813/08-3 od 25.XI.2008.
      *******************
      Pogrješka u upisu prilikom provedbe uknjižbe prava vlasništva ispravlja se na način odrenen odredbama čl. 117-119 Zakona o zemljišnim knjigama a povreda knjižnog prava uknjižbom u korist neke druge osobe može se zahtijevati samo brisovnom tužbom.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 461/06-2 od 19.II.2008.
      **********************
      Kad je osoba u čiju je korist provedena uknjižba raspolagala knjižnim pravom u korist poštenog stjecatelja, rok za podnošenje brisovne tužbe, je tri godine, a počinje teći od knjižnog upisa.
      Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1092/2008-3 od 20.4.2011.
      **********************
      Na tužbu za brisanje zemljišnoknjižnog upisa ovlašten je samo onaj tko je povrijeđen u svom knjižnom pravu.
      Županijski sud u Zagrebu Gž 3389/2006 od 29.4.2008.
      *******************
      Pojedinačni ispravni postupak može se provesti ako za to postoji opravdani razlog, a takav razlog postoji ako je javnom ili javnoovjerovljenom ispravom učinjeno vjerojatnim da nekoj osobi pripada pravo koje nije upisano u njezinu korist i radi čijeg bi upisa trebalo ispraviti određene zemljišnoknjižne upise pod pretpostavkom da se radi o pravu koje može biti predmet zemljišnoknjižnog upisa.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 463/2010 od 31.1.2011.
      *************
      Pojedinačni ispravni postupak nije jednostranački izvanparnični postupak te uz predlagatelja i osobe protiv čijih je upisa prijava podnesena imaju procesni položaj stranke.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 34/2011 od 14.10.2011.
      *******************
      U pojedinačnom ispravnom postupku ne može se tražiti izmjena upisa u posjedovnici zemljišnoknjižnog uloška o površini, obliku ili izgrađenosti katastarske čestice.
       Promjena katastarskog broja, oblika, površine i izgrađenosti zemljišta provodi se u zemljišnim knjigama na temelju rješenja koje zemljišnoknjižni sud donosi po službenoj dužnosti na temelju prijavnog lista nadležnog tijela za katastar o toj promjeni u katastru zemljišta.
      Županijski sud u Splitu Gžzk 112/2009 od 7.5.2009.
      ******************
      FORMIRANJE POJEDINAČNE NEKRETNINE IZ DIJELA POSTOJEĆE NEKRETNINE 
      Da bi dio postojeće nekretnine dobio svojstvo pojedinačne nekretnine, odnosno zemljišne čestice na kojoj se prema čl. 2. 
      Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima može stjecati pravo vlasništva, potrebno je da se provede parcelacija, sačini prijavni list koji će biti propisno ovjeren od strane nadležnog 
      katastarskog ureda i tek nakon toga u skladu s prijavnim listom provede razvrgnuće, budući da se pravo vlasništva može uknjižiti samo na određenoj zemljišnoknjižnoj čestici ali ne i na fizički 
      određenom dijelu nekretnine. 

      Zaključak sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 06. listopada 2011.
      ********************
      Republika Hrvatska je stekla izvanknjižno pravo vlasništva na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na 
      teritoriju Republike Hrvatske trenutkom stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu (24. srpnja 1991.) time da kasnije izmjene Zakona o poljoprivrednom zemljištu nisu od utjecaja na vlasničkopravni režim poljoprivrednog zemljišta.
      Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1574/08-2 od 25.VIII.2009.
      ******************
      Ako nekretnine ne postoje u zemljišnoj knjizi iz razloga što je zemljišna knjiga za određenu katastarsku općinu tek u
      osnivanju, sud će odbiti prijedlog za uređenje međe predmetnih nekretnina. 
      Županijski sud Varaždinu, Gž. 1106/09-2 od 02. XI. 2009.
      *****************
      Nasljednik prima cjelokupni pravni položaj ostavitelja, njegova prava i obveze, pa tako stječe pravo vlasništva svake pojedine ostaviteljeve stvari bez potrebe predaje, odnosno uzimanja u posjed ili upisa prava vlasništva u zemljišne knjige, kao i druga prava ostavitelja, jer hrvatsko nasljedno pravo ne poznaje institut ležeće ostavine (hereditas iacens), stoga je nasljednik, i prije negoli ishodi upis svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, ovlašten  brisovnom tužbom zahtijevati brisanje nevaljane, odnosno neistinite uknjižbe i uspostavljanje prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.
      Odluka Ustavnog suda, broj U-III-1729/2008 od 9. svibnja 2012. godine
      **********************************
       
       
    • objavio Spitfire objavljeno u Spitfire
         0
      Posjedovna zaštita korištenja energije, vode, plina i sl. ostvaruje se zaštitom posjeda stvari u funkciji kojoj služe, kuće, stana, poslovne prostorije itd.
      Iz sudske prakse:
      "U situaciji kada tužiteljice koriste električnu energiju u posebnom dijelu kuće, pri čemu sve troškove zbog nerazdvojenih instalacija podmiruje tuženik, jer tužiteljice neće u tome sudjelovati, nisu ostvarene pretpostavke za posjedovnu zaštitu tuženika, a slijedom toga ni za dopuštenu samopomoć, već su ostvarene pretpostavke za traženje sudske zaštite prema ZOO o stjecanju bez osnove. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, utvrdivši posljednji posjed tužiteljica i nastalo smetanje isključenjem struje, pravilno je sud prvog stupnja primjenio materijalno pravo iz čl. 22 at. 1 i 2 ZV-a, pruživši u tome dijelu tužiteljicama zahtjevanu posjedovnu zaštitu." Žs u Zg, Gž-5562/00 od 7. svibnja 2002. 
       
      "Tuženici su presijecanjem električnog voda počinili smetanje posjeda-uznemiravanjem posjeda-jer su svojim činom onemogućavali tužiteljicu, pravnu osobu koja vrši distribuciju električne energije, u posjedu na dotadašnji način, tj. isporuku električne energije krajnjim potrošačima, pa tužiteljici pripada pravo na zaštitu od takva uznemiravanja." Os u Gs, Gž-419/86 od 4 prosinca 1986.
       
      "Čin smetanja dotoka vode u radijatore, kao i uklanjanje odvodnih (kanalizacijskih) cijevi, predstavlja čin smetanja posjeda poslovnog prostora odnosno stana." Žs u Zg, Gž.4204/98 od 1. prosinca 1998.
       
      "Samovlasno je postupila elektroprivredna organizacija kad je obustavila isporuku električne energije zbog duga bivšeg korisnika." Žs u Zg, Gž-111/05 od 15. veljače 2005.
       
      "Onemogućavanjem korištenja vode tužitelju, tj. dotoka vode do njegove etaže, tuženici su počinili smetanje posjeda odnosno suposjeda obiteljske kuće, a ne smetnje dotoka vode do etaže tužitelja, iz razloga što je suvlasništvo stranaka povezano vlasništvom njihovih etaža, što znači da između stranaka, između ostaloga postoji suvlasništvo zajedničkih uređaja, a vodovod se ima smatrati zajedničkim uređajem." Žs u Vž, Gž-1382/05 od 16. kolovoza 2005.
       
      "Kako tužiteljica nije kupac, odnosno potrošač s kojim bi tuženik imao sklopljen ugovor o opskrbi električnom energijom te kako tuženik temeljem radnog naloga po obavijesti od 6. svinja 2010. upućenoj evidentiranom kupcu istu isključio, tada tuženik nije postupao samovlasno, već je s obzirom na navedeno i gore citirane odrede Općih uvjeta tuženik navedenim neospornim činom postupao u okviru svojih zakonskih ovlaštenja i time tužiteljicu nije smetao u posjedu , te je istu s tuženim zahtjevom trebalo odbiti, jer se u konkretnom slučaju nisu ispunile zakonske pretpostavke iz čl.22 ZV-a za pružanje sudske zaštite." Žs u Zg, Gž-4758/11 od 24. svibnja 2011.
       
      "Međutim, posjedovna zaštita korištenja plina ostvaruje se kroz zaštitu posjeda stana, pa je sud prvog stupnja bio dužan u smislu odredbe čl.109 ZPP-a pozvati tužitelja da u tom smislu ispravi tužbeni zahtjev, tako da on bude u skladu s odredbom čl.22 st.1 ZV-a. To znači da se tuženim zahtjevom zahtjeva da se utvrdi čin smetanja posjeda, naređuje uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja (uz točan opis uspostave radi eventualne ovrhe), te zabrana takvog i sličnog smetanja ubuduće." Žs u Zg, Gž-8469/01 od 25. rujna 2001. 
    • objavio Spitfire objavljeno u Spitfire
         0
      Radnja smetanja posjeda može biti počinjena i verbalnom prijetnjom kao i fizičkim napadom.
      Verbalna prijetnja
      Oblik smetanja kada tuženik prijeti tužitelju da će mu nauditi ako ne prestane provoditi faktičnu vlast nad nekom stvari ili ako se ne prestane koristiti nekim stvarnim pravom. Ona postoji ako je počinjeno tako ozbiljnom prijetnjom koja je onemogućila i pokolebala tužitelja da se koristi svojim pravom. Obična izjava tuženika tužitelju da se prestane koristiti sa stvari ili pravom nije dovoljna ako nije popraćena ozbiljnom prijetnjom koja kod tužitelja proizvede posljedicu.
      Iz sudske prakse:
      "Prvostupanjski je sud na temelju provedenih dokaza pravilno utvrdio da je tužiteljica  posljednji posjednik kuće u A. i priključka za vodu, koji se nalazi na nekretnini tuženika, te da je tuženik zasmetao tužiteljicu u posjedu kuće i priključka ozbiljnom prijetnjom, uputivši tužiteljičinu suprugu riječi: Ubit ću i tebe i suprugu ako vas još jednom vidim na ovoj šahti, što je pokolebalo tužiteljicu da pristupi do priključka za vodu i otvori ventil, zbog čega tužiteljica određeno vrijeme nije imala vodu u kući." Žs u St, Gž-6735/07 od 23. veljače 2009.
       
      "Sama izjava jedne osobe upućena drugoj osobi u kojoj se navodi da ta druga osoba ne smije prolaziti putem, nije sama po sebi čin smetanja posjeda ako ta zabrana nije izrečena u obliku ozbiljne prijetnje koja kod druge strane (tužitelja) ne proizvede posljedicu da se ta druga strana (tužitelj) sustegne od daljnjeg prolaženja. Treba, dakle, doći do promjene u stvarnom korištenju nekretnine na strani tužitelja zbog takve prijetnje" Os u Vž, Gž-978/85 od 30. rujna 1985.
       
      Smetanje fizičkim napadom
      Oblik smetanja pri kojem je potreno utvrditi da je tuženik napao tužitelja s ciljem da se ovaj prestane koristiti svojim pravom. 
      Iz sudske prakse:
      "Smatra se da je tuženik smetao tužitelja u njegovom posjedu stvarne služnosti kada ga je fizički napao zato što tužitelj prelazi preko nekretnine tuženika, jer se tužitelj nakon takvog čina tuženika ne usuđuje sam provoziti preko nekretnine tuženika." 
       
      "Zbog svega navedenoga, pravilno je zaključio sud prvoga stupnja da je tuženik opisanim činom smetao tužitelja u posljednjem mirnom posjedu prava stvarne služnosti. To zbog toga jer je tuženik istukao tužitelja zato što prolazi preko njegove nekretnine, a u korist svoje nekretnine, iako se tužitelj nalazio u posljednjem mirnom posjedu. Tuženik je upravo zbog toga istukao tužitelja, kako ovaj ne bi i dalje provozio preko njegove nekretnine." Žs u Vž, Gž-784/05 od 18. srpnja 2005. 
       
       
×
×
  • Napravi novi...