Karakteristično za posjed je da se uprkos zaštiti koju mu pruža pravni poredak ne pretvara u pravo. Upravo zbog toga što posjed nije pravo u posjedovnoj parnici se ne raspravlja o pravu na posjed već samo o činjenici posljednjeg mirnog posjeda i činu smetanja. Posjedovnom tužbom može se postići najviše to da se uspostavi ono posjedovno stanje koje je postojalo prije smetanja, a obzirom da posjed nije pravo posjedovnom parnicom se spor ne rješava apsolutno i definitivno, što znači da se pitanje prava može nakon parnice smetanja posjeda konačno riješiti u redovnoj vlasničkoj parnici gdje se ispituje koja je od spornih stranaka ovlaštena da drži stvar u posjedu tj. tko ima pravo na posjed.

Posjedovna zaštita ima za cilj zaštitu posjednika, obzirom da je oslobođen dokazivanja prava na posjed, a osoba koja je izvršila smetanje bit će obvezana na uspostavljanje prijašnjeg posjedovnog stanja čak i ako ona sama ima pravo na posjed. Međutim, s druge strane zaštita pružena u ovom postupku je provizorna i privremena i posjednik će biti zaštićen samo dok se u redovnom petitornom postupku ne rasprave pitanje prava na posjed, njegove zakonitosti i sl. kada će sud donijeti konačnu odluku da li posjedniku pripada i pravo na posjed ili ne.(rei vindicatio, actio publiciana, actio negatoria), odnosno dali je posjed utemeljen ovlaštenjem na posjed stvari koje proizlazi iz prava vlasništva ili nekog drugog prava.