Pravo na zaštitu posjeda je specifično subjektivno pravo posjednika za koje postoje dva pravna puta za ostvarivanje tog prava:

- putem dopuštene samopomoći,i

- putem suda.

Dopuštena samopomoć je pravo posjednika da svoj posjed zaštiti silom odonog tko mu ga oduzima ili ga uznemirava. Riječ je o spontanoj, ljudima urođenoj i prirodnoj obrambenoj reakciji, no to nije poželjan način rješavanja spora iz razloga što dopuštena samopomoć može biti na ivici kaznenog djela samovlasti.To pravo vezano je uz sljedeće uvjete koji trebaju biti kumulativno ispunjeni (članak 27. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima):

- smetanje posjeda mora biti samovlasno,
- dopuštena samopomoć mora biti poduzeta za vrijeme trajanja subjektivnog
(30 dana) i objektivnog roka (1 jedna godina),
- ako je to nužno jer bi sudska pomoć stigla prekasno,
- opasnost od smetanja posjeda je neposredna,
- samo ako se ne primjeni sila veće jakosti nego je primjerena okolnostima. 

Bitno istaknuti da ako se posjednik poslužio pravom na samopomoć, on više nema pravo i na sudsku zaštitu, iz razloga što je bit posjedovne zaštite u uspostavi prijašnjeg posjedovnog stanja, pa u situaciji kad je sam tužitelj uspostavio prijašnje posjedovno stanje i zadržao faktičnu vlast nad stvarima ili pravom, konzumirano je pravo na zaštitu posjeda. Vezano uz rok za ostvarenje prava na sudsku zaštitu, zakonom je propisan rok za podnošenje tužbe (članak 21. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), čije odredbe propisuju da pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od 30 dana od dana kad je posjednik saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastalog smetanja, pa ukoliko se tužba podnese nakon proteka navedenih rokova bit će rješenjem odbačena  kao nedopuštena.