„Na temelju odredbe iz čl. 361. st. 1. ZOO (sada čl. 215) zastarijevanje je počelo teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj imao pravo zahtijevati od tuženice ispunjenje obveze‟.

VS RH Rev 1795/11-2 od 10. lipnja 2015

**********************

Zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika (čl. 215. u svezi s čl. 210. ZOO) počinje  teći  od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (…), a ne kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi od dana kada su ta ulaganja učinjena. 

VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015

**********************

U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7. ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. ZV radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove

VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015.  i Rev-x 358/11-2 od 20. studenoga 2013.

***********************

Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju zastara prava zahtijevati vraćanje stečenog po osnovi koja je kasnije otpala nije mogla početi teći prije no što je VSRH donio prije navedenu presudu i prije nego što je ta presuda dostavljena ovdje tužiteljici. 

VS RH Revt-141/16-2 od 1. veljače 2017.

*********************

Prema ocjeni ovog revizijskog suda, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u ovom predmetu radi se o stjecanju bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok – čl. 371. ZOO),  a zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je dan kada je tužitelju dostavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006.

VS RH Revr-1787/12-2 od 6. veljače 2013

***********************

U smislu odredbe čl. 361. ZOO ( čl. 215) zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom  za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a kod stjecanja bez osnove to je kada je došlo do prestanka posjeda i korištenja stvari u odnosu na koju je vršeno ulaganje. 

VS RH Rev-1587/11-2 od 16.XII. 2015

********************** 

Zastara regresnog zahtjeva osiguratelja prema svom osiguraniku iz ugovora o obveznom automobilskom osiguranju. 

U dopuštenoj izvanrednoj reviziji, u kojoj je donesena odluka br. Rev-x 420/14-2 od 9. rujna 2014. (tako i u Rev-x 660/14-2 od 14. travnja 2015. i Rev-x 579/16-2 od 19. listopada 2016.) postavljeno je pravno pitanje glede tijeka zastare regresnog zahtjeva osiguratelja prema svom osiguraniku u slučaju nastupa gubitka prava iz obveznog automobilskog osiguranja.

            U obrazloženju naznačene odluke rečeno je sljedeće:

            „U prvostupanjskom postupku utvrđeno je, a koja utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja, da se nezgoda dogodila 24. svibnja 1997., da je tuženik upravljao osobnim vozilom, pri čemu je bio pod utjecajem alkohola, da se tužitelj i tuženik nalaze u ugovornom odnosu osiguranja (obveznog osiguranja u prometu), da je tužitelj oštećenoj osobi iz štetnog događaja za koji je tuženik kriv isplatio iznos od 40.550,00 kn 23. prosinca 1997., a da je tuženik izgubio prava iz osiguranja jer je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola. Sud smatra da je tužitelj dokazao pretpostavke za regresno potraživanje od tuženika te se poziva na odredbu članka 939. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO) i na odredbu članka 87. stavak 3. Zakona o osiguranju ('Narodne novine' br. 90/94, 20/97, 46/97. - pročišćeni tekst, 116/99. i 11/02.). Nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev na isplatu, pri čemu smatraju da tražbina tužitelja nije zastarjela, obzirom je štetni događaj nastupio 24. svibnja 1997., isplata izvršena 23. prosinca 1997., a tužba podnijeta 25. siječnja 2002. Stoga je tužitelj ustao tužbom unutar zastarnog roka od pet godina, sukladno članku 371. ZOO-a.

            Tuženik u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje: 'Je li nastupila zastara tražbine tužitelja?'. Obrazlažući važnost postavljenog materijalnopravnog pitanja ističe da je ovaj sud o postavljenom pitanju, dakle, u slučaju regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku temeljenog na gubitku prava iz osiguranja,  već zauzeo shvaćanje i navodi odluke ovog suda broj Rev 1371/2009-2 od 20. travnja 2010., Rev 1432/2010-2 od 4. travnja 2012. i Rev 56/2000-2 od 8. srpnja 2004., a da shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno s tim shvaćanjem. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi iz članka 392.a stavak 2. ZPP-a, u pobijanom dijelu i u okviru postavljenog materijalnopravnog pitanja, ovaj sud nalazi da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa zauzetim shvaćanjem ovog suda o tom pitanju.

            Odredbom članka 371. ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom članka 380. stavak 3. ZOO-a, upravo je propisan takav poseban rok zastare kod ugovora o osiguranju te je propisano da potraživanja osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine. Sukladno navedenim zakonskim odredbama, ovaj sud je u više odluka (tako u Rev-56/00, Rev-1371/09) izrazio shvaćanje da regresno potraživanje osiguratelja prema njegovom osiguraniku, zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku. Stoga je osnovana tvrdnja revidenta da pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno sa zauzetim pravnim shvaćanjem o tom pravnom pitanju.

            U konkretnom slučaju, radi se o regresnom zahtjevu osiguravatelja prema svom osiguraniku, iz Ugovora o osiguranju pa takav zahtjev zastarijeva u roku od tri godine. Naime, člankom 380. stavak 3. ZOO-a propisan je takav rok zastare kod ugovora o osiguranju. U konkretnom slučaju, tužba je podnesena 25. siječnja 2002. Kako zastara ovakve regresne tražbine osiguratelja prema svom osiguraniku počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku, cijeneći utvrđenje da je sporni iznos isplaćen 23. prosinca 1997., to je već u trenutku podnošenja tužbe sudu istekao rok od tri godine. Zbog toga je utužena tražbina zastarjela.‟

            U malo starijim revizijskim odlukama to je pitanje bilo jednako rješavano, pa je tako izrijekom navedeno da – regresno potraživanje osiguratelja prema svom osiguraniku zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku (Rev-2309/10 od 27. ožujka 2012.). 

*****************************

Zastara regresnog zahtjeva koji je posljedica osigurateljeve isplate na temelju ugovora o osiguranju, u ovom slučaju osiguratelja (kao tužitelja) iz osnove onog što je isplatio svom osiguraniku (kao oštećeniku na temelju automobilskog kasko osiguranja) prema štetnikovom osiguratelju od automobilske odgovornosti.

 

U ovom je slučaju, prema postojećoj sudskoj praksi i pravnoj doktrini, riječ o zakonskoj personalnoj subrogaciji pri kojoj isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu (članak 963. stavak 1. ZOO/05). Drugim riječima to znači da osiguratelj ulazi u sva prava svog osiguranika (neki to slikovito opisuju da osiguratelj ulazi „u njegove cipele‟), što znači da stupanjem u istovjetan pravni položaj svog osiguranika (oštećenika), osiguratelj ne dolazi u povoljniji položaj u odnosu na štetnika, stoga osiguratelj u tom slučaju nema neka druga ili povoljnija prava prema štetniku od svog osiguranika, a niti se takvom promjenom osobe vjerovnika u bilo čemu mijenja štetnikov pravni položaj. To se svakako odnosi i na zastaru, i to i na njezin početak i tijek i na rokove zastare.

            U odnosu na ovo pitanje u revizijskoj odluci br. Revx-1126/2016-2 od 3. listopada 2018., ponovljena su već prije istaknuta pravna shvaćanja revizijskog suda pa je rečeno sljedeće:

            „Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev konačno prihvaćen reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) izjavio je tuženik postavljajući u reviziji materijalnopravno pitanje: 'U kojem roku zastarijeva tražbina osiguratelja – ovdje tužitelja s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku kao oštećeniku po osnovi automobilskog kasko osiguranja prema štetniku, odnosno ovdje njegovom osiguratelju od automobilske odgovornosti?'.

            U prilog važnosti postavljenog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni podnositelj revizije se pozvao na čitav niz odluka i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1275/11-2 od 27. siječnja 2016., zatim broj Rev-x-602/12-2 od 19. rujna 2012., broj Rev-1440/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1724/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1250/10 od 3. studenoga 2011., te broj Gzz-98/02-2 od 12. veljače 2003. Predložio je da se u pobijanom dijelu drugostupanjsku presudu preinači uz naknadu troškova revizije.(…)

            Za razliku od pravilnog shvaćanja u prvostupanjskoj presudi, drugostupanjski sud je dio tužbenog zahtjeva prihvatio iznoseći pravno shvaćanje da u predmetnom slučaju nije u primjeni trogodišnji, već opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 371. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 -  dalje: ZOO/91).

            Izloženo shvaćanje je pogrešno.

            U predmetnom slučaju trebalo je primijeniti zastarni rok od tri godine jer isplata naknade štete osiguraniku ne daje tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik pa tako niti poseban rok zastare različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik kao oštećenik (čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO/91).

            Dakle, na postavljeno pitanje treba odgovoriti da je zastara počela teći od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Ovdje u svakom slučaju, budući da druge činjenice nisu utvrđivane od kada je oštećenik prijavio štetu tužitelju, a to je bilo 23. kolovoza 2003., dakle, zastara je počela teći 24. kolovoza 2003. Budući da je tužba podnesena 29. studenoga 2006., tražbina tužitelja je zastarjela.

            Pritom treba dodati da sam dan plaćanja naknade od osiguratelja svom osiguraniku nije odlučan za početak tijeka zastare, već je samo pretpostavka za stjecanje aktivne legitimacije. U protivnom bi se taj rok mogao neograničeno produžavati, što je protivno ne samo zakonskom uređenju na koje se prethodno revizijski sud pozvao, već i svrsi instituta zastare.

             Da je riječ o trogodišnjem zastarnom roku, Vrhovni sud Republike  Hrvatske se izjasnio u čitavom nizu svojih odluka pa i onih na koje se pozvao podnositelj revizije, a posebice bi trebalo imati na umu da je shvaćanje doneseno i u tzv. izvanrednoj reviziji koja ima javnopravni značaj upravo u osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske).‟

            Istovjetno je rečeno i u odluci br. Rev 1275/11-2 od 27. siječnja 2016., u kojem slučaju je predmet spora bila tražbina tužitelja (kasko osiguratelja) na ime naknade materijalne štete na temelju regresnog zahtjeva prema osiguraniku (iz obveznog osiguranja) štetnika s obzirom na to da je tužitelj svom kasko osiguraniku isplatio štetu na temelju računa o popravku teretnog vozila. Dakle, riječ je o trogodišnjem roku i zastari koja teče od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Tako se u obrazloženju navedene odluke ističe sljedeće:

            ‟Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je u ovoj pravnoj stvari nastupila zastara potraživanja temeljem odredbe čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO. Naime, u konkretnom slučaju radi se o subrogaciji iz čl. 939. st. 1. ZOO u kojem slučaju u smislu odredbe čl. 380. st. 6. ZOO zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi navršava se u istom roku. Dakle, kod slučaja subrogacije osiguravatelj u cijelosti stupa u pravni položaj oštećenika, te potraživanje naknade štete zastarijeva u istim rokovima kao i prema samom oštećeniku. U pravu su također nižestupanjski sudovi kada su primijenili zastarni rok od tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO, i slijedom čega su pravilno zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do zastare potraživanja obzirom da se štetni događaj dogodio 23. rujna 2000., a u krajnjoj liniji sam oštećenik je prijavio štetu tužitelju 10. listopada 2000. i kada se mora uzeti da je započeo teći zastarni rok. Obzirom da je tužba podnesena 16. siječnja 2004. regresni zahtjev tužitelja podnesen je izvan zastarnog roka iz čl. 376. st. 1. ZOO, slijedom čega tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Pritom treba napomenuti tužitelju da zastarni rok ne može teći od dana kada je tužitelj ispunio svoju osiguravateljsku obvezu i isplatio svom osiguraniku odštetu, jer bi to bilo u suprotnosti s navedenim odredbama čl. 939. st. 1. i čl. 380. st. 6. ZOO.‟

            U odnosu na pravno pitanje od kada teče zastara u ovakvim slučajevima, važna je i odluka br. Rev-x 23/17-2 od 22. veljače 2017., donesena u povodu izvanredne revizije, koja u bitnom dijelu obrazloženja glasi:

            „U ovom stupnju postupka sporno je li nastupila zastara, odnosno, preciznije kada je ista započela teći. Sud drugog stupnja zauzeo je pravno shvaćanje da je zastara počela teći kada je tuženik isplatio tužitelju glavnicu, 28. studenoga 2001., slijedom čega, podnošenjem tužbe 29. lipnja 2004. nije nastupila zastara.

            Ovaj sud smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je revizijski sud o tom pitanju zauzeo shvaćanje i odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Navedeno proizlazi iz odluke ovog suda broj Gzz 98/02 te Rev-x 602/12.

            Na temelju odredbe iz čl. 939. st. 1. ZOO isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

            Nadalje iz odredbe čl. 380. st. 6. ZOO proizlazi da zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kada i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i završava se u istom roku.  Dakle, isplatom naknade štete na tužitelja - osiguratelja su prešla sva prava njegovog osiguranika, jer je tužitelj stupio u pravnu poziciju svog osiguranika.

             Isplata naknade štete osiguraniku ne daje, međutim, tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik, pa tako niti poseban rok zastare, različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik - oštećenik.  Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava rok za zastaru (iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO) teče od dana kada je oštećenik (osiguranik tužitelja) doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. 

***********************

Zastara regresnog zahtjeva kad je šteta prouzročena neosiguranim vozilom

Kada je riječ o šteti koja je prouzročena neosiguranim vozilom, pravno pitanje tijeka i roka zastare u većini slučajeva nije upitno budući da se u tom slučaju ne radi o tražbini iz ugovora o osiguranju, nego regresnoj tražbini koja se temelji izravno na zakonu.

            U tom smislu je u odluci br.  Rev 1145/12-2 od 16. veljače 2016. (kao i u Rev 406/07-2 od 16. svibnja 2007. i Rev-2102/10 od 12. listopada 2011.), istaknuto sljedeće pravno shvaćanje:

            „Iz navedenog, pozivom na odredbu članka 91. st. 1. Zakona o osiguranju (NN, br. 46/97 – dalje: ZO), sudovi nižeg stupnja pravilno ocjenjuju da je predmetna šteta počinjena neosiguranim traktorom, pa nema ugovora o osiguranju, te se ne može primijeniti odredba čl. 380. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 53/91, itd. – dalje u tekstu: ZOO).

            Naime, tražbina tužitelja prema tuženiku, nije tražbina iz ugovora o osiguranju, nego tražbina s osnova regresa (…) koja se temelji izravno na (zakonu) čl. 91. st. 4. ZO. Riječ je, dakle o tražbini za koju zakonom nije određen neki drugi rok zastare pa stoga konkretna tražbina tužitelja zastaruje u općem zastarnom roku pet godina (čl. 371. ZOO).

            Dakle, regresni zahtjev tužitelja za isplaćeni iznos štete oštećenoj osobi, kojoj je šteta prouzročena vožnjom neosiguranog vozila – traktora zastaruje u općem zastarnom roku od 5 godina.‟

***************************

Zastara tražbine iz zadužnice

U odnosu na pitanje zastare tražbine iz zadužnice bilo je dosta spornih situacija, ali najspornije je bilo pitanje rokova zastare. 

            Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u tom smislu, u svom pravnom shvaćanju broj: Su-IV-4/18-17 od 19. studenoga 2018. istaknuo sljedeće:

            „a tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ NN 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05).‟

            U tom smislu u revizijskoj odluci br. Rev 2260/17-2 od 14. studenoga 2017., donesenoj u povodu izvanredne revizije u kojoj su razmatrani pravni karakter i zastarni rokovi u odnosu na  zadužnice koje su izdane sukladno odredbama OZ-a iz 1996. godine i (solemnizirane) zadužnice koja se pojavila nakon toga, tj. od 1. siječnja 2011. (OZ NN 139/10) godine, istaknuto je sljedeće:

            „Tužiteljica u reviziji naznačuje pitanja:

            Da li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. Ovršnog zakona ('Narodne novine' 12/96 i 29/99) –dalje: OZ/96) ima značaj pravomoćne sudske odluke?

             Da li se na zadužnicu, odnosno potraživanje utvrđeno u toj ispravi koja je izdana sukladno čl. 183. OZ/96 može primijeniti odredba čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO)?(…)

            S obzirom na navedena utvrđenja sporno je ima li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. OZ/96 značaj sudske odluke kojom je utvrđeno potraživanje, a time u vezi s obzirom na odredbe čl. 371. i 379. ZOO, sporno je vrijeme potrebno za nastupanje zastare.(…)

            S obzirom na formu isprave, koja predstavlja privatnu ispravu s tek javno ovjerenim potpisom izdavatelja, neovisno o tome što prema odredbi čl. 183. st. 1. OZ/96 ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, zadužnica izdana sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, po ocjeni ovog suda, nije sudska odluka kojom je utvrđeno potraživanje.

            Naime, zadužnica sama po sebi nije 'pravomoćna sudska odluka' već dostavom iste banci tek proizvodi učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, ali ujedno nije i rješenje o ovrsi, koje i inače po svom sadržaju (osim kod rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem se nalaže isplata) nije takva sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje. Konačno, zadužnica izdana u smislu čl. 183. st. 1. OZ/96 nije javnobilježnički akt, ni privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku. Stoga u odnosu na potraživanja  iz takve zadužnice nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 379. st. 1. ZOO.‟

            U odnosu na početak tijeka zastare valja istaknuti da zastarni rokovi i kad je u pitanju zadužnica u pravilu počinju teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje svoje obveze.  U tom smislu pravna doktrina ističe sljedeće:

            ‟Kod zadužnice nije propisan rok u kojem je na temelju nje moguće tražiti ovrhu pa je zato teško odrediti trenutak kad vjerovnik ima 'pravo zahtijevati ispunjenje obveze'.  To će prije svega ovisiti o tome je li zadužnica izdana nakon što je tražbina iz osnovnog posla dospjela ili prije roka dospijeća. U prvom slučaju zastarni rok počeo bi teći dan nakon izdavanja zadužnice, a u drugom tek dan nakon dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla.‟

            U svakom slučaju podnošenjem zadužnice na naplatu dolazi do prekida zastare, koja potom počinje teći ispočetka. Jasno je da do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (članak 241. ZOO/05). Prema tome, budući da je Agencija po zakonu nadležno tijelo koje provodi ovrhu radi ostvarenja novčane tražbine na računima dužnika, to nema sumnje da se podnošenjem zadužnice na naplatu putem Agencije prekida tijek zastare tražbine na koju se odnosi zadužnica.

            Drugo je pak pitanje, što se sve može dogoditi sa zastarom i njezinim tijekom ako putem Agencije ne dođe do naplate tražbine osigurane zadužnicom. Izgleda da se na to pitanje može odgovoriti rješenjem iz revizijske odluke br. Rev 943/17-2 od 10. svibnja 2017., koja u bitnom dijelu svog obrazloženja glasi:

            „Dakle, ovaj sud je u primjeni i tumačenju odredbe čl. 389. ZOO-a kada se radi o dilemi ima li ranije pokrenuti ovršni postupak radi ostvarivanja iste tražbine koji je dovršen obustavom postupka učinak prekida zastare u svakom slučaju neovisno o razlogu zbog kojeg je došlo do obustave postupka, ili pitanje učinaka prekida zastare valja vezati uz razloge obustave postupka, zauzeo ovo potonje pravno shvaćanje, dakle, da se kod odgovora na pitanje je li rok zastare prekinut pokretanjem ovršnog postupka koji je okončan obustavom postupka te da li slijedom toga zastarni rok teče iz početka zauzeo shvaćanje da to ovisi o razlozima zbog kojih je došlo do obustave ovršnog postupka i na kojoj od stranaka u ovršnom postupku leže razlozi zbog kojih je ovršni postupak obustavljen. 

            U predmetu Gzz-50/01 zbog činjenice što ovrhovoditelj nije uplatio predujam za izlazak sudskog ovršitelja i što je upravo stoga ovršni postupak obustavljen zauzeto je pravno shvaćanje da u takvoj situaciji jer je za obustavu postupka odgovoran ovrhovoditelj pokretanje tog ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) nema za posljedicu prekid zastare.

            Dakle, argumentum a contrario kada je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja tada pokretanje ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovo teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno.‟

*******************

ZASTARA ZAHTJEVA ZA TABULARNU ISPRAVU

Kada se radi o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla, a predmet spora je zahtjev za izdavanje tabularne isprave, onda se radi o parnici za ispunjenje ugovora, dakle, obvezno pravnoj tužbi, a ne o vlasničkoj tužbi, jer se vlasništvo nekretnina stječe upisom
kako je naprijed navedeno u zemljišne knjige, a ugovor o kupoprodaji je samo osnov za stjecanje prava vlasništva.
S obzirom na to da se u ovom sporu radi o obveznopravnom zahtjevu, takav zahtjev zastarijeva, a na pitanje zastare treba primijeniti odredbu o općem zastarnom roku od pet godina. 

VS RH Rev-1944/2001 od 27. studenoga 2003. 

VS RH Rev-2429/10-2 od 23. studenoga 2011.

***********************

Nagrada koju odvjetnik obračunava za svoj rad dospijeva kada odvjetnik ispuni nalog stranke u cijelosti, odnosno pravomoćnim okončanjem parničnog ili ovršnog postupka, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju i zastarijeva u općem zastarnom roku.

Sažetak:
„Polazeći od materijalnopravnog stajališta da su potpisivanjem punomoći tuženica i tužiteljica zaključile ugovor o nalogu u smislu odredbe čl.763. st.1. ZOO-a te da je prema čl.776. st.1. ZOO-a, ako nije drugačije ugovoreno nalogodavac dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla, prvostupanjski sud zaključuje da odvjetnik obračunava nagradu za svoj rad kad ispuni nalog stranke u cijelosti, a to bi bilo pravomoćnim  okončanjem parničnog ili ovršnog postupka kad i dospijeva naplata odvjetničke usluge ili otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora
o zastupanju.  Imajući u vidu da je tužiteljica  tuženici otkazala punomoć tijekom 2011.g. o čemu je i obavijestila tuženicu dostavom dopisa uz sporni račun , a da naplata odvjetničke usluge dospijeva otkazom punomoći i zastarijeva u općem zastarnom roku te počinje teći prvog dana poslije otkaza punomoći ili prvog dana poslije pravomoćnog okončanja postupka sukladno čl.215. st.1. ZOO-a. Isto tako ovaj sud pravilnim prihvaća i materijalnopravno stajalište prvostupanjskog suda o dospjelosti dosuđene tražbine te primjeni općeg zastarnog roka iz čl.225. ZOO-a.

Županijski sud u Varaždinu, Gž-596/16-2 od 3. studenog 2016. godine.

*************************

Kada je pravomoćnom presudom udovoljeno revindikacijskom zahtjevu i tuženiku naloženo da stvar preda tužitelju u posjed, pravo na prinudno izvršenje te presude ne zastarijeva.

(Vs RH, Gzz. 39/91, od 17. 12. 1991.- Izbor odluka 1994 – 107)

************************

Zastara potraživanja utvrđenog pravomoćnom sudskom odlukom ne dovodi i do zastare te odluke(presuda ili rješenje) , već ona i dalje djeluje sve dok je nadležni sud eventualno ne izmijeni ili ukine.

(Vs RH, Rev. 2349/83, od 26. 1. 1984. – Psp 24 – 139)

***********************

Podnošenjem tužbe radi ostvarivanja naknade jednog oblika štete ne prekida se zastarijevanje potraživanja naknade drugog oblika štete.

Vs RH, Rev. 925/88, od 17. 5. 1990. – Informator, broj 3837

**************************

Zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove zbog ulaganja u tuđu nekretninu ne prekida se podnošenjem tužbe radi ostvarivanja stvarnopravnog zahtjeva na toj nekretnini.

Vs RH, Rev. 1958/90, od 11. 10. 1993 – Izbor odluka 1993 – 47/82

*********************

Time što je vjerovnik prije podizanja tužbe pozvao dužnika da isplati naknadu štete, nije nastupio prekid zastarijevanja.
(Vs H, Rev. 2014/87, od 22. 3. 1987. – Psp 41 – 67)

********************* 

Kad je pravomoćno odlučeno da se tužba smatra povućenom, podizanjem tužbe u tom predmetu nije nastupio prekid zastarijevanja.

Vs RH, Rev. 547/97, od 13. 12. 2000. – Izbor odluka 1/2001 – 24

***********************

Zastara ne teče od dana sklapanja ugovora, već od dana kada je ugovor po zakonu raskinut.

Iz obrazloženja:

Kako je ugovor raskinut po samom zakonu, pravo tužitelja da traži povrat plaćenog iznosa predstavlja zahtjev za vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, sukladno čl. 1111. ZOO-a, zbog toga što je pravna osnova stjecanja (avans za plaćanje o ugovoru) otpala raskidom ugovora.

No, ovaj sud ukazuje i na to da tuženik pogrešno računa početak tijeka zastare, jer ona ne teče od dana sklapanja ugovora (6. ožujka 2007.), već od dana kada je ugovor raskinut po samom zakonu (istekom naknadnog roka 29. siječnja 2008.).

Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 215. st. 1. ZOO-a), a tek od dana raskida ugovora počelo je teći pravo tužitelja da traži povrat uplaćenih sredstava.

Visoki trgovačkI sud RH Pž-7635/15

***************************

Pravo (su)vlasnika na naknadu za oduzetu stvar ne može prestati zbog zastare sve dok može zahtijevati vraćanje svoje stvri.
(Vs RH, Rev. 2896/91, od 17. 3. 1992. – Izbor odluka 1994 - 104)

********************

Kada tužitelj tvrdi da mu je šteta (gubitak stanarskog prava) nastala zbog propusta staratelja za poseban slučaj da protiv prvostupanjske presude podnese pravni lijek, onda se trenutkom nastanka štete ima smatrati onaj u kome su nastupile pravne posljedice pravomoćnosti te presude. Istekom toga dana počinje teći zastara.