“...Tužitelji u ovoj pravnoj stvari zahtijevaju donošenje presude kojom bi se utvrdilo postojanje već stečenog prava suvlasništva. Prema odredbi čl. 119. st. 1. i 2. ZV vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla stječe se upisom stjecateljevog vlasništva u zemljišnoj knjizi.Budući da tužitelji kao temelj stjecanja suvlasništva navode pravni posao, a upis u zemljišnu knjigu nije izvršen, to već zbog izostanka propisanog načina stjecanja – upisa u zemljišnu knjigu, tužitelji, kad bi i dokazali postojanje valjanog pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva, ne bi stekli pravo suvlasništva...”
(VSRH, Rev-476/10)

***************************

Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev da se ovrha proglasi nedopuštenom i iz razloga jer tužitelj, kao treća osoba koja se poziva na vlasništvo  predmeta ovrhe kao zapreke za provođenje ovrhe,temelji svoje pravo vlasništva na Ugovoru o kupoprodaji, a sam Ugovor o kupoprodaji nije, sukladno odredbi čl. 114. ZV, dokaz o pravu vlasništva tužitelja, već je samo pravni temelj za stjecanje prava vlasništva...” 

(VSRH, Rev-1911/11)

*************************

Prema pravnim pravilima OGZ
vlasništvo na nekretninama temeljem pravnog posla moglo se steći i bez upisa u zemljišne knjige ako je ugovor izvršen. 
(VSRH, Rev-x 181/10 od 12. ožujka 2013.)

**********************

Tužiteljica je kao univerzalna nasljednica ostavitelja stekla sva prava na nekretninama koje je on imao - dakle, pravo vlasništva i pravo na posjed (koji je imao u času smrti). I.B. (ostavitelj koga je naslijedila u cijelosti tužiteljica pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju) stekao je kupoprodajom u proljeće 1976. od bivših vlasnika - prodavatelja I. i A.M., vlasništvo predmetnih nekretnina. Ugovor je zaključen 1976.,dakle u vrijeme važnosti bivšeg OGZ(koji se je primjenjivao kao pravno pravilo), a prije donošenja i stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima ("Službeni list" SFRJ, broj 6/80,stupio na snagu 1. rujna 1980. godine - dalje: ZOVO). Po ustaljenoj sudskoj praksi, za važenja OGZ, a prije donošenja ZOVO, kupac je stjecao pravo vlasništva nekretnina zaključivanjem i izvršenjem   ugovora, dakle, i bez uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama(što se danas traži), pa je zato ostavitelj I.B. postao vlasnikom predmetnih nekretnina, a tužiteljica nasljeđivanjem od bivšeg vlasnika.”

(VSRH, Rev 1695/00 od 28. veljače 2001.)

**************************

Na temelju spomenute pravomoćne presude kojom je utvrđeno tužiteljevo vlasništvo
spornog poslovnog prostora tužitelj nije stekao to pravo jer nije riječ o konstitutivnoj presudi. 
Tom presudom utvrđeno je postojanje njegovog već stečenog prava vlasništva.” 
(VSRH, Rev 1882/15 od 29. rujna 2015.)

************************

Stjecanje vlasništva odlukom javne vlasti (sudbene, ovršne ,zakonodavne) moguće je samo ako to zakon odredi npr. stjecanjem ovršnim putem na temelju odluke o dosudi, razvrgnućem suvlasništva    zajednice nekretnina, zatim rješenjem o izvlaštenju, komasaciji,potom u primjeni Zakona o naknadi za imovinu oduzetu u vrijeme  jugoslavenske  komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96 i 81/02), kada se donose odluke o vraćanju nekretnine. Nadalje, još uvijek postoje upisi u zemljišnim knjigama koji se tiču prošlih vremena kada su se razrješavali agrarni odnosi, uzurpacije,kolonizacije,raznovrsni oblici zadružnog vlasništva i sl. Međutim, u predmetnom slučaju nije riječ o stjecanju prava vlasništva na temelju takve kondemnatorne ili konstitutivne odluke suda, već samo to da je odlukom suda deklarirano postojanje prava vlasništva stečenog još nasljeđivanjem.” 

(VSRH, Rev 1550/16 od 12. travnja 2017.)

**********************

Činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnjevu o suvlasništvu te osobe, koja svakako otpada ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu ,dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te   nekretnine. Ni okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju iza osobe koja je upisana kao (su)vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi ta imovina raspoređena kao njena ostavinska imovina na nasljednike iako nije predstavljala ostavinu ostavitelja, ne dovodi nasljednike u povoljniji položaj,budući nasljednici svoje pravo izvode iz prava svog prednika, a kojeg prava nema.” 

(VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.)

************************

Imovina koja je pripadala S. D. prešla je u času njezine smrti na njezinen asljednike. Međutim, u istom pravnom položaju u pogledu spornog stana nalazi se njezin nasljednik T. M. u kojem se nalazila do trenutka smrti S. D.. Na tuženika nije moglo preći više prava nego što ga je imala S. D. Ona je bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica stana, ali uz obvezu da to pravo vlasništva prenese tužiteljici, pod pretpostavkom da je ugovor o kupoprodaji stana valjan. Njezino pravo je u tom opsegu prešlo na nasljednika. Ako je tužiteljica imala obveznopravni zahtjev prema S. D.da joj izda tabularnu   ispravu podobnu za upis prava vlasništva na spornom stanu, onda to pravo ima i prema tuženiku T. M. Takav obveznopravni zahtjev ne bi imala pod pretpostavkom da je ugovor o kupoprodaji valjan i da sadrži sve što je potrebno (uključujući i klauzulu intanbulandi) da bi se na temelju njega moglo upisati pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi. Budući da je prodavateljica stana umrla i da je u međuvremenu upisano pravo vlasništva na ime tuženika T. M., kao nasljednika, tužiteljica u osnovi ima pravo tražiti od tuženika (nasljednika)da trpi upis prava vlasništva na njezino ime temeljem kupoprodajnog ugovora

(VSRH, Rev-549/07 od 17. rujna 2010.)

*********************

U smislu odredaba čl. 5. ZN ostaviteljevom smrću na   nasljednika prelaze sva prava koja je imao ostavitelj – osim strogo osobnih prava koja se ne mogu nasljeđivati zbog svoje pravne naravi. Potraživanje na temelju stečenog bez osnove nema pravnu narav strogo osobnog potraživanja, već je imovinskopravne naravi. Prema tome, u slučaju da je u vrijeme smrti ostavitelja postojalo osnovano potraživanje ostavitelja na temelju stečenog bez osnove, ono prelazi na nasljednika – neovisno je li ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja.” 

(VSRH, Rev-2510/10 od 11. siječnja 2012.)

************************

Prema odredbi čl. 5. st. 3. ZN ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti. Ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo (čl.5. st. 2. ZN). U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je ostavitelj umro 16. 6. 2005., a tuženica da je stan prodala nakon smrti ostavitelja 17. 10. 2005. Dakle, njegova ostavinska imovina eventualno se mogla sastojati i od suvlasničkog dijela stana, ali ne i od novčane svote polučene prodajom tog stana, jer ta novčana svota u trenutku ostaviteljeve smrti nije pripadala ostavitelju i slijedom toga nije mogla prijeći na nasljednike. Okolnost otuđenja ostavinske   imovine nakon smrti ostavitelja ne mijenja sadržaj ostavinske   imovine, već eventualno opravdava isticanje obveznopravnog zahtjeva prema stjecatelju bez osnove.”

(VSRH, Rev 1264/10 od 8. siječnja 2013.)

*************************

Tužiteljica je kao univerzalna nasljednica ostavitelja stekla sva prava na nekretninama koje je on imao - dakle, pravo vlasništva i pravo na posjed (koji je imao u času smrti). I.B. (ostavitelj koga je naslijedila u cijelosti tužiteljica pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju) stekao je   kupoprodajom u proljeće 1976. od bivših vlasnika - prodavatelja I. i A.M., vlasništvo predmetnih nekretnina. Ugovor je zaključen 1976.,dakle u vrijeme važnosti bivšeg OGZ (koji se je primjenjivao  kao pravno pravilo), a prije donošenja i stupanja na snagu ZOVO …(stupio na snagu 1. rujna 1980.)…. Po ustaljenoj sudskoj praksi, za važenja OGZ, a prije donošenja ZOVO, kupac je stjecao pravo vlasništva   nekretnina zaključivanjem i izvršenjem ugovora, dakle, i bez uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama (što se danas traži), pa je zato ostavitelj I.B. postao vlasnikom predmetnih nekretnina, a tužiteljica nasljeđivanjem od bivšeg vlasnika.”

(VSRH, Rev 1695/00 od 28. veljače 2001.)

*********************

U ovoj parnici tužitelj nasljedničkom tužbom ostvaruje svoje nasljedno pravo iza pradjeda A. Š., umrlog 1914., iza kojeg je proveden i pravomoćno   završen ostavinski postupak u spisu Općinskog suda u Buzetu broj O-65/81,u kojem postupku tužitelj nije sudjelovao, zahtijevajući od tuženika kao sunasljednika 1/2 dijela nekretnina koje su tuženiku pripale na temelju rješenja o nasljeđivanju donesenog u navedenom predmetu. Raspravljajući i ocjenjujući tuženikov prigovor zastare tužiteljevog prava zahtijevati   ostavinu u smislu odredaba čl. 144. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine” br. 52/71 i 47/78 – dalje ZN), sudovi su utvrdili da je tuženik isključivi posjednik predmetnih nekretnina još od 1963., pa budući da je predmetna tužba podnesena 1992., osnovano su zaključili da je, neovisno o kakvoći tuženikovog posjeda, nastupila zastara, jer prema odredbi st. 2.navedenog članka pravo zahtijevati ostavinu prema nepoštenom držaocu ostavine zastaruje za 20 godina, a taj rok je protekao.” 

(VSRH, Rev-1011/00 od 2. 9. 2003.)

**************************

Prema odredbi čl. 144. st. 1. ZN, pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja zastaruje prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari ostavine, a najkasnije za 10 godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostavioca. S obzirom da je, prema tvrdnji samog tužitelja, otac stranaka tuženiku darovao nekretnine koje su deposedirane 1984.,.. da je otac stranaka umro 1987.,... a tužba je podnesena 2002.,.. to je tuženik u odnosu na te nekretnine savjesni držatelj, pa su nižestupanjski sudovi,primjenom citiranih zakonskih odredbi pravilno zaključili da je osnovan prigovor zastare kojeg je tuženik istakao u ovom postupku, a dosljedno tome da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev.” 

(VSRH, Rev 1312/06 od 24. 1. 2007.)

**************************

Prema odredbi čl. 122. ZN kojom je uređeno pitanje otvaranja   nasljedstva propisano je da se smrću osobe otvara njezino   nasljedstvo, a isti učinak ima i proglašenje osobe umrlom. Odredbom čl. 128. st. 1. ZV propisano je da nasljednik stječe vlasništvo naslijeđene stvari u času otvaranja nasljedstva, ako zakonom nije drukčije određeno (a ovdje nije drukčije određeno). To znači da se ne može uzeti da je jedna osoba nasljednik u jednom razdoblju, a druga u nekom daljnjem razdoblju, već se vlasništvo po sili zakona na   temelju nasljeđivanja kao pravnog temelja stjecanja vlasništva stječe u trenutku otvaranja nasljedstva. Dakle, u trenutku otvaranja nasljedstva 6. lipnja 2006. kada je umrla ostaviteljica,oporučna nasljednica, a ne tuženik (zakonski nasljednik) je postala vlasnicom   stana zbog kojeg je predmetni ugovor o najmu (drugog, ovdje spornog) stana raskinut, pa je izjava o raskidu tog ugovora naknadno izgubila svoje pravne učinke.” 

(VSRH, Rev 2602/15 od 5. 10. 2016.)

*************************

Tužiteljice koje su nasljeđivanjem izvanknjižno stekle suvlasnička prava nad predmetnom nekretninom,shodno čl. 128. st. 2. ZV, ovlaštene su ishoditi upis svog izvanknjižno stečenog prava u zemljišne knjige. Kao izvanknjižne suvlasnice predmetne nekretnine za po 2/8 dijela, upis stečenog suvlasništva ovlaštene su zahtijevati upravo prema tuženicima kao knjižnim prednicima (čl.40. Zakona o zemljišnim knjigama) koji su bez valjane pravne osnove u pravnom odnosu prema tužiteljicama u zemljišnim knjigama upisani na suvlasničkim dijelovima koji pripadaju tužiteljicama.” 

(VSRH, Rev-2742/11 od 3. lipnja 2015.)

***********************

U odnosu na navode tuženice da su nižestupanjski sudovi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 130. st. 2. ZV jer je tuženica svoje pravo vlasništva stekla na temelju rješenja o nasljeđivanju i u dobroj vjeri tako stečeno pravo vlasništva upisala u zemljišnu knjigu, čemu se ne može suprotstaviti pravo vlasništva prednika tužitelja stečeno na temelju zakona, valja odgovoriti da po prirodi stvari kod stjecanja prava vlasništva uz načelo povjerenja u zemljišne knjige radi se o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla gdje pravni slijednik,pouzdajući se u potpunost i istinitost zemljišne knjige, stječe pravo vlasništva na temelju pravnog posla od upisanog pravnog prednika (čl. 115. ZV) dok je nasljeđivanje drugačiji pravni temelj stjecanja prava vlasništva (čl. 114. ZV) od onog koji se utemeljuje na pravnom poslu, kao što su to i odluke suda ili druge nadležne vlasti te zakon.” 

(VSRH, Rev 2031/10, od 14. siječnja 2015.)

*************************

Tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva utvrđenje da je tužitelj temeljem kupoprodajnog ugovora stekao vlasništvo predmetne nekretnine ne bi bio osnovan. A to iz razloga što je pravni posao samo pravni naslov za stjecanje prava vlasništva, a prelazi na način određen zakonom… odredbom čl. 119. st. 1.ZV propisano (je) da se vlasništvo na nekretnini stječe upisom u zemljišnu knjigu...”.

(Županijski sud u Zagrebu, Gž-7486/11)

************************

Dakle, utvrđenje prava vlasništva, kao što tužiteljica traži, osnovano se može zahtijevati u slučaju kad je pravni temelj stjecanja prava   vlasništva zakon, a ne i pravni posao, jer je upis prava vlasništva modus stjecanja tog prava....“

(Županijski sud u Zagrebu, Gž-7001/12)

************************

Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev da se ovrha proglasi nedopuštenom i iz razloga jer tužitelj, kao treća osoba koja se poziva na vlasništvo predmeta ovrhe kao zapreke za provođenje ovrhe,   temelji svoje pravo vlasništva na Ugovoru o kupoprodaji, a sam Ugovor o kupoprodaji nije,   sukladno odredbi čl. 114. ZV, dokaz o pravu vlasništva tužitelja, već je samo pravni temelj za   stjecanje prava vlasništva...” 

(VSRH, Rev-1911/11)

***********************

Pravilna je odluka suda prvog stupnja kojom je odbio zahtjev tužitelja za izdavanje tabularne   isprave, budući je taj zahtjev po svojoj prirodi obveznopravni, a ne stvarnopravni zahtjev, koji   pretpostavlja postojanje određenog obveznopravnog odnosa između ugovornih stranaka,pri čemu izdavanje tabularne isprave predstavlja   isključivo ispunjenje jedne od obveza iz pravnog posla...“

(Županijski sud u Zagrebu, Gž-5558/14)

**********************

Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja utvrdio je da tužitelj neosnovano zahtijeva   izdavanje tabularne isprave od tuženika. Naime, u situaciji kada tužitelj zahtjeva utvrđenje stjecanja prava vlasništva dosjelošću, pravilno je sud prvog   stupnja odbio ovaj zahtjev obzirom da se radi o originarnom stjecanju prava vlasništva te stranke nisu u obveznopravnom odnosu.” 

(Županijski sud u Zagrebu, Gž-1744/15)

**************************

U ovoj parnici tužitelj zahtjeva da sud utvrdi da je on vlasnik spornih  nekretnina, pozivajući se na presudu P-... od... te da je tuženik dužan to priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnoj knjizi. Tuženik to   osporava i tvrdi da je on vlasnik i da je njegovo pravo vlasništva upisano u zemljišnoj knjizi. Nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev.

Neodlučno je za ishod ovog spora to što je pravomoćnom presudom P-... od...tužitelj utvrđen kao vlasnik spornih nekretnina. Pravilo je da pravomoćna presuda djeluje samo među parničnim strankama (inter partes). U odnosu ne treće, koji u parnici nisu sudjelovali kao stranke, presuda u pravilu nema pravnog učinka (jednako kao građanskopravni ugovor). Presuda unosi izvjesnost među parnične stranke u pogledu njihovih do tada spornih pravnih   odnosa. Odluka suda donesena u parničnom postupku može djelovati samo u odnosu na osobe kojima je bila pružena mogućnost da u parnici sudjeluju kao stranke. U zakonu su predviđeni određeni slučajevi u kojima se odstupa od pravila da pravomoćna presuda djeluje samo među parničnim strankama. U konkretnom slučaju ne može se ispitati zbog kojih razloga bi presuda P-... od ...imala učinka prema tuženiku, koji nije bio stranka u postupku P-....” 

(VSRH, Rev – 283/06)

************************