Jump to content

Najaktivniji članovi


Popularni sadržaj

Showing content with the highest reputation since 20.09.2019 u Članci

  1. 2 bodova
    Matrix

    Obilježja fiktivnih ugovora

    Često puta se susrećemo sa pravnim terminom fiktivan, prividan ili simulirani pravni posao, a da nam pri tome nije jasno koja su to obilježja fiktivnog pravnog posla, odnosno ugovora. Prividan, simulirani ili fiktivan je onaj ugovor kod kojega postoji prividna (neistinita) glavna namjera, cilj ili osnova, obzirom na opstojnost svjesnog sporazumnog nesklada volja ugovornih strana u trenutku sklapanja takvoga ugovora, jer takav ugovor nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana već je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se samo stvori privid o sklapanju ugovora, glede čega isti ugovor nema učinka među ugovornim stranama, jer glede istoga nije postignuta nikakva suglasnost volja ugovornih strana. Razlikujemo apsolutno prividne ugovore, temeljem kojih ugovorne strane sklapaju isti u cilju da kod trećih osoba stvore dojam da je između njih sklopljen takav ugovor, iako su one suglasne da ne žele sklopiti nikakav ugovor te relativno prividne ugovore, osnovom kojih ugovorne strane sklapaju jedan ugovor praveći se da ga žele i kao takvog ga prezentiraju prema drugima,sve u namjer da prikriju neki drugi ugovor koji stvarno žele. Prema odredbi iz čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, dok je odredbom st. 2. istoga propisano da u slučaju ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost, time što se prema odredbi st. 3. toga članka prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi. Apsolutna simulacija sastoji se u sklapanju prividnog pravnog posla poradi zaobilaženja propisa, prijevare trećih osoba ili u kakvu drugu svrhu, primjerice: kada ovršenik prividno prodaje stvari bliskim srodnicima ili prijateljima poradi prikrate ovrhovoditelja; u slučaju prividnog otuđenja nekretnine bliskim srodnicima poradi stjecanja prava na dječji doplatak; u slučaju sklapanja kupoprodajnog ugovora samo iz razloga da bi jedna od ugovornih strana stekla dokaz vlasništva nekretnine poradi dobivanja ulazne vize u određenoj zemlji. Prividnost kao mana volje i to kao oblik svjesnog nesklada između volje i očitovanja, jer stranke ne žele pravni posao koji sklapaju, ima za posljedicu ništetnost takvog pravnog posla pa se stoga sa istim postupa kao da nije ni sklopljen, kao da pravno (ni) ne postoji. Dakle, stranke sklapaju prividan ugovor bez namjere (volje) da raspolažu svojim pravima i obvezama onako kako je to navedeno u sadržaju prividnog ugovora, jer ni kod jedne ugovorne strane ne postoji želja da se bilo što(u odnosu na prava i obveze stranaka prema sadržaju fiktivnog ugovora...) stvarno promjeni tj. realizira. Relativna simulacija predstavlja sklapanje prividnog ugovora da bi se istim prikrio neki drugi ugovor, što će reći da za razliku od apsolutne simulacije kod koje stranke sklapaju određeni ugovor iako (zapravo) ne žele sklopiti nikakav ugovor, kod relativne simulacije nema suglasja stranačke volje „samo“za sklapanje prividnog (simuliranog) ugovora, ali postoji stranačka volja za sklapanje drugog, prikrivenog (disimuliranog) ugovora koji prikriva prividan (simulirani) ugovor, primjerice, u slučaju kada stranke prividno sklope ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju samo iz razloga da određenog nasljednika-e liše prava na nužni dio, a u biti se radi o darovanju, glede čega je u takvomu slučaju simulirani ugovor ništetan (jer ne odražava stvarnu ugovornu volju stranaka...), dok je disimulirani ugovor (obzirom da ga stranke uistinu žele sklopiti...) valjan, ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost,no ako prividan (simulirani) ugovor prikriva drugi (disimulirani) ugovor koji je ništetan, onda u takvomu slučaju oba ugovora nemaju pravnog učinka.
  2. 1 bod
    Ne predmnijeva se da je osoba upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnine ujedno i njen posjednik. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1446/2008-2 od 11.3.2009. *********************** Tuženik koji je stvar posjedovao pa je posjed napustio nakon dostavljanja tužbe treba je o svome trošku predati tužitelju ako tužitelj nije tražio prodaju od pravog posjednika. Županijski sud u Zagrebu Gž 4738/2010-2 od 31.8.2010. ********************** U sporu radi predaje stvari vlasniku u posjed, sud je dužan raspraviti prigovor posjednika o njegovom pravu na posjed, na temelju vlasništva stečenog dosjelošću, jer osnovanost takvog prigovora čini neosnovanim zahtjev na predaju u posjed. Županijski sud u Zlataru Gž 1648/2009-2 od 10.2.2010. ************************ Pravo vlasništva stečeno na temelju rješenja suda o razvrgnuću suvlasničke zajednice nekretnina, stječe se u trenutku pravomoćnosti sudske odluke. Županijski sud u Varaždinu Gž 514/2008-2 od 12.5.2008. ******************** Građevinska dozvola nije valjana osnova stjecanja stvarnih prava pa niti prava stvarne služnosti. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 803/2007-2 od 19.2.2008. ******************** Zaštitu od uznemiravanja može tražiti samo vlasnik posjednik stvari kojega treća osoba uznemirava u izvršavanju njegovih vlasničkih prava na stvari. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 754/2011-2 od 28.9.2011. ********************** Vlasnik koji kondemnatornom tužbom želi postići da osoba koja ga ometa u ostvarenju njegovih vlasničko pravnih ovlaštenja to prestane činiti u sudskom postupku mora dokazati svoje vlasništvo i konkretnu činjenicu uznemiravanja. Vlasnik nekretnine ne može osnovano zahtijevati zaštitu od uznemiravanja ako osoba za koju tvrdi da ga uznemirava u ostvarenju njegovih vlasničko pravnih ovlaštenja to čini na način da prodaje vlastitu nekretninu. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 7367/05 od 7.10.2008. ******************** Pokretanje parnice ili bilo kojeg drugog sudskog postupka ne može se smatrati činom uznemiravanja vlasništva. Županijski sud u Šibeniku Gž 317/00 od 29.5.2000. ************************* Kad je o valjanosti ugovora kao osnove stjecanja vlasništva pravomoćno odlučeno , sud nije ovlašten o tome ponovno raspravljati u parnici povodom tužbe zbog uznemiravanja vlasnika. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 9/2009-2 od 29.4.2009 ************************* Zahtijeva li vlasnik da mu posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu ti troškovi ne budu naknađeni. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 835/2009-2 od 25.5.2011. ******************* Osoba koja je upisana u zemljišnu knjigu kao vlasnik nekretnine, aktivno je legitimirana na podnošenje tužbe kojom traži zaštitu prava vlasništva od štetnih imisija, bez obzira što je predmetnu nekretninu pravnim poslom prenijela na treću osobu. Županijski sud u Varaždinu, Gž.815/08-2 od 14.IV.2008. *********************** Pravo služnosti puta ne može se ukinuti ako postoji prikladniji prolaz preko nekretnina koje su u vlasništvu treće osobe, bez obzira na činjenicu što predmetna nekretnina u naravi predstavlja asfaltirani put koji koristi veći broj osoba. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 229/08-2 od 28.II.2008. ********************** Tužitelj nije ovlašten podnijeti tužbu zbog uznemiravanja kojom traži uklanjanje bespravne gradnje, budući je isto predmet upravnog postupka. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 809/06-2 od 05.IX.2006. ****************** Vlasnik nekretnine ovlašten je podnijeti tužbu radi zaštite od uznemiravanja protiv svake osobe koja ga bespravno uznemirava, a ne samo protiv osobe po čijem nalogu i u čiju korist je takvo uznemiravanje izvršeno. Županijski sud u Varaždinu, Gž.3133/11-2 od 14. svibnja 2013. ****************** Vlasnik nekretnine ima pravo tražiti zaštitu od uznemiravanja sadnjom čempresa po tuženiku na nekretnini koja je u njegovom vlasništvu te istovremeno zatražiti odstranjenje tih čempresa s nekretnine uz istovremenu zabranu takvog daljnjeg uznemiravanja ali samo u razdoblju kada ti čempresi puštanjem korijenja u njegovu nekretninu još nisu prirasli i postali dio njegove nekretnine. Iz obrazloženja: „Valja tužitelje upozoriti bez obzira na okolnost što vlasničke tužbe, kakva je i tužba radi zaštite od uznemiravanja ne zastarijevaju, da su imali pravo zatražiti zaštitu od uznemiravanja sadnjom čempresa po tuženiku u njihovom pravu vlasništva i od tuženika istovremeno zatražiti odstranjenje, uklanjanje čempresa s nekretnine koja je u njihovom vlasništvu uz istovremenu zabranu takvog daljnjeg uznemiravanja no samo u razdoblju kada predmetni čempresi još nisu puštanjem korijenja u njihovoj nekretnini prirasli i postali dio te njihove nekretnine dakle, prije nego što li su isti postali njihovo vlasništvo.“ Županijski sud u Varaždinu, Gž.4084/11-2 od 11. prosinca 2012. ****************** Ukoliko tužitelj traži zabranu «ispuštanja odnosno otjecanja otpadnih voda sa nekretnine tuženice na njegovu nekretninu» tada se tužba tužitelja temelji na odredbi čl. 167 ZV-a (actio negatoria), a to iz razloga što tužitelj tužbenim zahtjevom traži zaštitu od uznemiravanja (uznemiravanje može biti počinjeno određenim radnjama koje predstavljaju čin smetanja, odnosno radnjama koje predstavljaju štetne imisije). Županijski sud u Varaždinu, Gž. 768/05-2 od 23.V.2005. *********************
  3. 1 bod
    Kad stranka s odvjetnikom koji je kao punomoćnik zastupa u parnici ugovori da će svoju obvezu iz ugovora o zastupanju ispuniti tek nakon što parnični troškovi budu naplaćeni od protustranke, takvu ugovornu odredbu treba tumačiti tako da je stranka svoju obvezu dužna ispuniti u razumnom roku. VS, Rev 418/07 od 30.5.2007 *********** Sudska pristojba na odgovor na tužbu u smislu Tar.br. 1. Tarifa sudskih pristojbi – Zakona o sudskim pristojbama (NN br. 26/03 – pročišćeni tekst) plaća se uvijek, neovisno o tome je li pisani odgovor na tužbu dostavljen na poziv suda ili je usmeni odgovor na tužbu dan na zapisnik tijekom ročišta. Pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela VS (VI/07) Su IV g 46/2007-6 održanoj 11.6.2007. ********** Kad su postojale pretpostavke za podnošenje mandatne tužbe, odvjetniku pripada naknada za sastavljanje te tužbe, iako tužbu nije tako nazvao niti je predložio izdavanje platnog naloga.Suprotno pravnom shvaćanju revidenta drugostupanjski sud je pravilno zaključio daje sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe tbr. 7 navedene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore jer je tužitelju neopravdano priznao nagradu u punom iznosu za sastavljanje tužbi u svim pravnim stvarima kod Trgovačkog suda u Z. Prema pravilnoj ocjeni drugostupanjskog suda, koju prihvaća i ovaj sud, tužitelj je svaki od tih podnesaka nazvao klasičnom tužbom, iako su te tužbe po svojoj pravnoj prirodi mandatne tužbe na izdavanje platnog naloga, na osnovi faktura i obračuna kamata, koji se također smatraju fakturom – računom. Točno je da tužitelj u navedenim tužbama nije predložio izdavanje platnog naloga, ali u smislu odredbe čl. 446. st. 1. ZPP platni nalog sud će izdati iako tužitelj u tužbi nije predložio izdavanje platnog naloga, ako je udovoljeno svim uvjetima za izdavanje platnog naloga. Budući da se tužbeni zahtjevi u svim navedenim pravnim stvarima odnose na dospjelu tražbinu u novcu, koju tražbinu tužitelj dokazuje samo računima i obračunom kamata, kao vjerodostojnim ispravama, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o mandatnim tužbama, a što je razvidno i iz samog sadržaja tužbi, kao i iz priloženih isprava. VSRH, Rev 2125/98, 26.08.2000. ********** Nakon stupanja na snagu Pravilnika o visini iznosa i načina isplate naknade za skrbnika, odvjetnik koji je postavljen za skrbnika za poseban slučaj (posebnog skrbnika) ima pravo na naknadu koja se određuje u skladu s Odvjetničkom tarifom. ŽS u Varaždinu, Gž 1225/06 od 11.5.2006. *********** Kad su postojale pretpostavke za podnošenje mandatne tužbe, odvjetniku pripada naknada za sastavljanje te tužbe, iako tužbu nije tako nazvao, niti je predložio izdavanje platnog naloga. VS, Rev 2125/98 od 26.8.2000. ********** Stranka – korisnik besplatne pravne pomoći, koja uspije u parnici, ima pravo na dosudu troškova za poduzete radnje zastupanja po odvjetniku – pružatelju pravne pomoći unatoč tome što navedeni izdatak (trošak zastupanja) nije imala tijekom postupka, i to kako s osnova nagrade tako i s osnova stvarnih izdataka u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2752/12-2, od 18. IV. 2013. ************ Svaki obični formalni suparničar samostalna je stranka u postupku. Zato odlukom o troškovima postupka sud mora odlučiti o troškovima koje mora naknaditi protivna stranka svakom od tih suparničara zasebno, ili koje svaki od tih suparničara mora zasebno naknaditi protivnoj stranci. Sud ne može rješenjem o troškovima postupka obvezati protivnu stranku da svim tim suparničarima naknadi jednu ukupnu svotu troškova postupka. VTSRH, Pž 4035/06 od 23.8.2006. *********** Okolnost što je stranka oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi ne oslobađa je obveze da svom protivniku srazmjerno njegovom uspjehu u parnici nadoknadi troškove postupka, uključujući i sudske pristojbe. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 866/2010-2 od 24.2.2011. *********** Kad jedna stranka u cijelosti izgubi parnicu, sud nije ovlašten odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove neovisno o tome koje je materijalnopravne odredbe primijenio. VS, Rev 643/08 od 28.4.2009. ************* Kod obračuna visine troškova zastupanja mjerodavna je vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje. Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt 245/2011-2 od 21.12.2011. ************** Kod djelomičnog uspjeha stranaka u parnici sud pri odlučivanju o naknadi parničnih troškova mora voditi računa o uspjehu kako tužitelja, tako i tuženika. VS, Rev 609/01 od 22.5.2001. ************* Kad je tuženik neosnovano osporavao osnovu tužbenog zahtjeva, zbog čega je tužitelj predujmio određene parnične troškove, tužitelju treba te troškove priznati u cijelosti, bez obzira na to što je njegov tužbeni zahtjev samo djelomično prihvaćen. VS, Rev 1140/06 od 10.10.2007. ************ Svaka stranka, a ne samo tužitelj, može djelomično uspjeti u parnici. VS, Rev 200/01 od 6.9.2001. ********** Kad sud u cijelosti prihvati i tužiteljev tužbeni zahtjev i tuženikov prigovor istaknut radi prebijanja njegova protupotraživanja, svaka od stranaka u cijelosti je uspjela sa svojim zahtjevom, bez obzira na to što je nakon prebijanja međusobnih tražbina stranaka sud naložio tuženiku plaćanje samo dijela iznosa koji je tužitelj zahtijevao. VS, Rev 34/02 od 24.4.2002. ************* Kad je u postupku predmet odlučivanja bio zahtjev za uzdržavanje o kojem nije odlučivano u okviru statusnog spora, već je isti predstavljao obiteljski spor o uzdržavanju, ne primjenjuje se odredba čl. 272. Obiteljskog zakona glede troška postupka, nego se na temelju odredbe čl. 264. Obiteljskog zakona primjenjuje odredba čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku. ŽS u Varaždinu, Gž 1645/05 od 29.9.2005. ************* O zahtjevu radi prebijanja sud odlučuje u izreci presude, pa presuda i u tom dijelu stječe svojstvo pravomoćnosti i proizvodi pravne učinke, pa je stoga i kod odlučivanja o troškovima postupka u parnici u kojoj je istaknut navedeni zahtjev, prilikom utvrđivanja ukupnog uspjeha stranaka u parnici potrebno uzeti u obzir i vrijednost tuženikovog zahtjeva radi prebijanja, i uspjeh stranaka glede tog zahtjeva. Županijski sud u Bjelovaru Gž 76/2009-2 od 19.2.2009. ************ Kad jedna stranka u postupku ne uspije s 25% svojeg zahtjeva ili prigovora, u tom slučaju nije riječ o razmjerno neznatnom neuspjehu u parnici. ŽS u Koprivnici, Gž 428/02 od 27.6.2002. *********** Stranci koja u cijelosti uspije u parnici, protivna stranka dužna je naknadi parnične troškove, ali ne i umješač na njezinoj strani, pa čak ni onda kad ima položaj jedinstvenog suparničara. VS, Rev 2552/99 od 4.2.2003. *********** Kada su ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, sud nije ovlašten odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 643/2008-2 od 28.4.2009. ************ Ukoliko tužbeni zahtjev sadrži novčani i nenovčani zahtjev, a protutužba nenovčani zahtjev, time da je prihvaćen samo nenovčani tužbeni zahtjev dok je protutužbeni zahtjev odbijen, tada svaka stranka snosi svoje troškove, iz razloga što nije moguće utvrditi točno određeni postotak uspjeha stranaka u postupku. „Naime, prvostupanjski sud je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a obvezao tužitelja na naknadu razmjernog dijela troškova postupka tuženoj u iznosu od 240,63 kn, utvrdivši uspjeh stranaka u ovoj parnici u odnosu na naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi, a imajući u vidu i činjenicu da je tužitelj tijekom postupka postavio zahtjev za isplatu najamnine a tužena protutužbeni zahtjev. Način na koji je prvostupanjski sud utvrdio uspjeh stranaka u ovoj parnici ovaj sud smatra pogrešnim, budući da tužbeni zahtjev tužitelja sadrži i novčani i nenovčani zahtjev, a protutužba tužene sadrži isključivo nenovčani zahtjev, zbog čega uspjeh stranaka u ovoj parnici nije moguće utvrditi u točno određenom postotku, kako je to učinio prvostupanjski sud. Kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično prihvaćen (nenovčani zahtjev), dok je tužitelj odbijen s novčanim zahtjevom, a protutužbeni zahtjev tužene je u cijelosti odbijen, ovaj sud smatra opravdanim obzirom na djelomični uspjeh stranaka u ovoj parnici, da svaka stranka snosi svoje troškove u smislu odredbe čl. 154.st.2.ZPP-a.” Županijski sud u Varaždinu, 15 Gž.824/10-2 od 6. rujna 2010. *************** Kad je sud djelomično prihvatio zahtjev tužbe i u cijelosti protutužbeni zahtjev, a parnični je trošak zatražio samo protutužitelj, sud će odlučiti o njegovu zahtjevu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. ŽS u Zagrebu, Gž 7814/01 od 23.10.2001. ************ Kod djelomičnog uspjeha u parnici valja uzeti u obzir uspjeh obje stranke u postupku. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1389/2009-2 od 15.9.2011. *************** Kad su stranke djelomično uspjele u sporu, prilikom određivanja razmjer­nog dijela parničnih troškova sud treba voditi računa ne samo o visini od­bijenog odnosno prihvaćenog tužbenog zahtjeva, već i o osnovu tužbenog zahtjeva. “Ako stranka djelomično uspije u parnici sud može s obzirom na po­stignuti uspjeh odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjerni dio troškova (čl. 154. st. 2. ZPP). Kod parcijalnog uspjeha stranaka u postupku (čl. 154. st. 2. ZPP) potrebno je pri­likom određivanja troškova postupka izraze “djelomični uspjeh” i “razmjer­ni dio troškova” ocijenjivati ne samo kvantitativno već d kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog odnosno od­bijenog dijela tužbenog zahtjeva i stoga u slučaju kad je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti, a zbog čega je izvršeno vještačenje za koje je tužitelj prethodno snosio troškove, tužitelju će se priznati takvi troškovi u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa.” PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-3325/90 od 14. siječnja 1992. ************* Sud svoju odluku o troškovima postupka mora detaljno obrazložiti, te voditi računa i o tome da je i druga strana djelomično uspjela u sporu. Stoga je sud dužan i drugoj strani priznati razmjerni dio troškova i dobivene iznose prebiti, a razliku dosuditi onoj stranci koja je s većim dijelom uspjela. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 6750/02 od 12.10.2005. ************* Kad jedna od stranaka u postupku ne uspije u svojem zahtjevu sa 6,45% riječ je o razmjerno neznatnom neuspjehu u parnici koji opravdava dosuđivanje cijelog troška toj stranci. ŽS u Koprivnici, Gž 547/03 od 24.4.2003. ************* Kad tužitelj povuče tužbu, sud ne može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. VS, Rev x 77/08 od 12.11.2008. *********** O zahtjevu radi prebijanja sud odlučuje u izreci presude, pa presuda i u tom dijelu stječe svojstvo pravomoćnosti i proizvodi pravne učinke, te je stoga i pri odlučivanju o troškovima postupka u parnici u kojoj je istaknut navedeni zahtjev prilikom utvrđivanja ukupnog uspjeha stranaka u parnici potrebno uzeti u obzir i vrijednost tuženikova zahtjeva radi prebijanja i uspjeh stranaka glede tog zahtjeva. ŽS u Bjelovaru, Gž 76/2009-2 od 19.2.2009. ************* Parnicu je izgubila stranka čija j tužba odbačena zbog litispendencije. ŽS u Zagrebu, Gž 302/00 od 15.2.2000. *********** Kada jedna stranka u postupku ne uspije sa 25 % svojeg zahtjeva ili prigovora, u tom slučaju ne radi se o razmjerno neznatnom neuspjehu u parnici. Tuženik se nadalje žali na odluku o trošku. Tužitelj je u parnici uspio u 75 %, a sud prvog stupnja je odluku o trošku donio na temelju čl. 154. st. 3. ZPP-a dosudivši tužitelju u cijelosti trošak, smatrajući očigledno, iako to nije obrazloženo, da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva. Međutim, prema mišljenju ovoga suda, ukoliko stranka u 25 % ne uspije u parnici, tada se ne radi o razmjerno neznatnom neuspjehu, pa je opravdano primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a. ŽS u Koprivnici, Gž.428/02-2, od 27. lipnja 2002. godine *************** Kod djelomičnog uspjeha stranaka u parnici sud mora kod odlučiva­nja o naknadi parničnih troškova voditi računa o uspjehu kako tuži­telja tako i tuženika. “Drugostupanjski je sud pobijanim rješenjem obvezao prvo i trećetuženika da tužiteljicama solidarno naknade parnične troškove u iznosu od 50.153,76 kn uz obrazloženje da parnični troškovi tužiteljica iznose 69.658,00 kn, a da su one u parni­ci uspjele u 72% dijela, pa da im pripada pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 72% od ukupnog iznosa troškova, a što iznosi 50.153,76 kn. Osnovano prvotuženik u reviziji ističe da je prilikom odlučivanja o troškovima postupka trebalo uzeti u obzir i njegove parnične troškove razmjerno njegovom uspjehu u parnici. Naime, prema odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, dalje ZPP), ako stranka djelomično uspije u par­nici sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjerni dio troškova. Osnovano revident ističe u reviziji da se njegovi troškovi zastupanja odvjetnika smatraju po­trebnim (čl. 155. st. 1. ZPP). Uzevši u obzir ukupne troškove tužiteljica potrebne za vođenje parnice (69.658,00 kn) kao i ukupne troškove prvotuženika potrebne za vođenje parnice (65.760,00 kn), te uspjeh tužiteljica u parnici (54%), kao i uspjeh prvotuženika u par­nici (46%), tužiteljicama pripada naknada parničnih troškova prema prvotuženiku u iznosu od 7.366,00 kn. Stoga je valjalo djelomičnim prihvaćanjem revizije djelomično preinačiti nižestupanjska rješenja tako da se prvotuženik obvezuje solidarno sa trećetuženikom tužiteljicama naknaditi parnične troškove u iznosu od 7.366,00 kn (čl. 395. st. 1. u svezi čl. 400. st. 4. ZPP).” Vs, Rev 609/01 od 22. 05. 2001. ************* Suparničari u postupku u kojem ih zastupa jedan punomoćnik odvjetnik imaju pravo na naknadu parničnih troškova prema uspjehu u parnici ali ne u punom iznosu za svakog od njih već se takvim strankama dosuđuje parnični trošak u jednom iznosu uzimajući u obzir i kriterije iz Tarifnog broja 36. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. „Nesporna ječinjenica da se na tužiteljskoj strani nalaze dvije osobe koje zastupa isti odvjetnik u svojstvu punomoćnika. Činjenica je da je tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu uvažen i stoga je sud postupio pravilno kada je tužiteljima dosudio parnični trošak jer takva mogućnost postoji u čl. 154. st. 3. ZPP-a. U tom dijelu nema spora već je prema žalbi tužitelja sporno pitanje da li je sud trebao dosuditi tužiteljima parnični trošak u jednom iznosu, kako je to pobijanom odlukom o parničnim troškovima učinjeno, ili je svakom od tužitelja prema njegovom uspjehu u parnici trebalo dosuditi parnični trošak u punom iznosu bez obzira na to što jedan odvjetnik u svojstvu punomoćnika zastupa obje stranke. Po ocjeni ovog suda drugog stupnja žalba tužitelja nije osnovana dok je osporena odluka o parničnim troškovima pravilna. Doduše sud se je u obrazloženju te odluke pozvao na čl. 154. st. 1. ZPP-a umjesto na st. 3. tog zakonskog članka s obzirom na razloge te odluke, ali takav propust, na koji ne ukazuje niti žalba tužitelja, ne može biti ocijenjen kao relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka. Odredbe Zakona o parničnom postupku ne sadrže propis o takvoj procesnoj situaciji vezano uz zahtjev za naknadu parničnih troškova pa je odgovor na ovo sporno pitanje potrebno potražiti u Odvjetničkoj tarifi obzirom načinjenicu da punomoćnik odvjetnik zastupa tužitelje. Tarifni broj 36. Odvjetničke tarife predviđa da kada odvjetnik u istom postupku zastupa više osoba pripada mu pravo na povišenje tarifnih stavaka za drugu i svaku slijedeću osobu za tamo predviđeni postotak u odnosu na konkretan trošak na koji ta stranka ima vezano za to zastupanje. Prema tome, po ocjeni ovoga suda tužitelji nemaju pravo na naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u punom iznosu za svakog od njih, već tužitelji imaju pravo na naknadu troškova zastupanja prema kriterijima iz Tarifnog broja 36. Odvjetničke tarife, koji regulira situaciju kada više osoba u sudskom postupku zastupa jedan isti punomoćnik odvjetnik.” ŽS u Koprivnici,Gž.135/07-2 od 25. siječnja 2007. Godine ************ Obračun visine naknade troškova postupka vrši se u skladu s važećom vrijednosti predmeta spora prema pojedinim fazama postupka. «Obračun visine naknade troškova postupka treba izvršiti u skladu s važećom vrijednosti predmeta spora (dalje: VPS) u pojedinim fazama postupka, a naknadu troškova u pojedinoj fazi treba priznati u omjeru konačnog uspjeha u sporu prema VPS u pojedinoj fazi postupka. Na taj način tužitelju treba priznati vrijednost boda prema VPS kako je utuženo (VPS=48.337,60 kn), sve do dana 24.11.2002. g., kada je snižena VPS. Menutim, tužiteljev uspjeh u sporu, kada se stavi u odnos sa VPS u toj fazi postupka iznosi oko 1/3, tako da izračun ukupnih troškova postupka na pravilan način, po fazama postupka u svojoj konačnici ide na teret tužitelja (za prvu fazu postupka tužitelj po tom kriteriju ostvaruje pravo na iznos od 2.971,00 kn, a tuženik od 1.291,60 kn, u drugoj fazi postupka tužitelj ostvaruje pravo na trošak od 1.439,60 kn, a tuženik od 645,80 kn – tužitelj je u odnosu na prvu fazu postupka uspio u omjeru od oko 1/3, a u drugoj fazi u omjeru oko 2/3, gledajući na odnos konačnog presuđenja prema drugostupanjskoj preinačujućoj presudi) tako da nakon konačnog obračuna troškova po takovom kriteriju tužitelju pripada manja naknada troškova od one koju mu je dosudio prvostupanjski sud.» Županijski sud u Varaždinu, Gž. 149/03-2 od 25. veljače 2003. ********* O zahtjevu radi prebijanja sud odlučuje izrijekom presude, pa presuda i u tom dijelu stječe svojstvo pravomoćnosti i proizvodi pravne učinke, pa je stoga i kod odlučivanja o troškovima postupka u parnici u kojoj je istaknut navedeni zahtjev, pri utvrđivanju ukupnog uspjeha stranaka u parnici potrebno uzeti u obzir i vrijednost tuženikovog zahtjeva radi prebijanja i uspjeh stranaka glede tog zahtjeva. Županijski sud u Bjelovaru, Gž-76/09-2 od 19. II. 2009. godine. *********** Stranka koja je bila oslobođena plaćanja sudskih pristojbi nema pravo od protivne strane tražiti naknadu parničnog troška za sudsku pristojbu na presudu. ŽS u Zagrebu, Gž 551/99 od 8.6.1999. *********** Sudska pristojba na pisani odgovor na tužbu plaća se u slučaju kad se odgovor na tužbu podnese na poziv sudu pod prijetnjom donošenja presude zbog ogluhe (čl. 284. st. 1. i 331.b Zakona o parničnom postupku (NN br. 117/03). Pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VS, Jpzg 38/07 od 11.6.2007. ********** Punomoćnik odvjetnik koji svoju stranku u postupku zastupa besplatno, pa ta stranka prema njemu nema obvezu koja za stranku proizlazi iz Odvjetničke tarife u ovakvom odnosu, nema pravo na nagradu za zastupanje od protivne stranke niti u slučaju kada zastupana stranka u postupku uspije s zahtjevom jer se ovdje ne radi o parničnim troškovima na čiju naknadu ima pravo tako zastupana stranka. Tužiteljici je na ime parničnog troška priznao nagradu za rad odvjetnika koji ju je zastupao sukladno Odvjetničkoj tarifi. Ovakav pravni stav prvostupanjskog suda i s tim u svezi utvrđeno činjenično stanje međutim, ne može se prihvatiti. Tužiteljici je rješenjem Hrvatske odvjetničke komore od 1. ožujka 2006. godine imenovan odvjetnik koji će ju zastupati bez prava na nagradu i to u osobi K. V. odvjetnice u K. Dakle, punomoćnik u osobi odvjetnika koji je zastupao tužiteljicu prema naprijed navedenom rješenju nema pravo od stranke tražiti nagradu za zastupanje niti je ovlašten od te stranke naplaćivati nagradu već ima pravo samo na naknadu stvarnih troškova nastalih u zastupanju. Tužiteljica je zatražila po svom punomoćniku trošak koji se sastoji isključivo od nagrade za zastupanje i troškova vezanih uz zastupanje dok nije tražila neki stvarni trošak kojeg bi njezin punomoćnik u ovom postupku imao. Prema odredbi čl. 151. ZPP-a parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka koji obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika. Dakle, po ocjeni ovoga suda da bi netko mogao tražiti određene parnične troškove potrebno je da se radi o izdacima koji su učinjeni tijekom postupka pa dakle, pravo na nagradu za zastupanje odvjetnika stranka ima pravo samo ukoliko je te troškove podmirila svom odvjetniku ili ih je bila dužna podmiriti. U konkretnom slučaju nedvojbeno je da tužiteljica nije imala niti će imati troškove vezane uz isplatu nagrade za rad odvjetnika jer je temeljem rješenja Hrvatske odvjetničke komore njoj imenovan punomoćnik u osobi odvjetnika koji prema tom rješenju prema tužiteljici nema pravo tražiti nagradu za zastupanje. Kada je jedna stranka tijekom postupka zbog činjenice da je rješenjem nadležnog tijela dobila besplatnog punomoćnika koji od nje nema pravo naplatiti troškove nagrada i druge troškove u vezi zastupanja taj punomoćnik troškove koji bi se sastojali od njegove nagrade za zastupanje ne može u tom postupku naplatiti od suprotne stranke jer parnični trošak čine samo oni izdaci koje je stranka koja je bila zastupana po odvjetniku imala tijekom ili u povodu postupka. Kako tužiteljica nije imala takvih troškova to ih ona ne može zatražiti od suprotne strane niti to može učiniti njezin punomoćnik.” ŽS u Koprivnici,Gž.1632/06-2 od 14. srpnja 2006. godine ************ Trošak sastava odštetnog zahtjeva predstavlja izdatak učinjen u povodu postupka ukoliko je postupak povodom podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku prethodio parničnom postupku. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 762/09-2 od 10.VIII.2009. ************* Kad je stranci Hrvatska odvjetnička komora imenovala odvjetnika koji će je zastupati bez prava na nagradu, ta stranka ne može od druge strane potraživati troškove zastupanja po odvjetniku čak i kada uspije u postupku. ŽS u Koprivnici, Gž 1632/06 od 14.7.2006. ************* Ovrhovoditelj ima pravo na troškove koji se odnose na dostavljanje dopisa katastru i HZMO-u, kao i za troškove izdavanja posjedovnih listova, budući su isti potrebni za pripremu ovršnog prijedloga. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 689/09-2 od 08.VI.2009. ************ Smatra se nepotrebnim troškom postupka razmatranje i pregled spisa, nakon što je tuženici dostavljena tužba sa postojećim prilozima, sa pozivom na odgovor na tužbu. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 125/09-2 od 21. IV.2009. ************ Kada u sjedištu suda postoje odvjetnici koje je stranka mogla angažirati za zastupanje u predmetu kod tog suda, trošak prijevoza iz sjedišta odvjetnika stranke u sjedište suda nije trošak koji je bio potreban za vođenje parnice i taj trošak druga parnična strana nije dužna naknaditi. Odlučujući o parničnom trošku kojeg je tužitelj dužan naknaditi II-tuženoj u odnosu na koju je tužbeni zahtjev odbijen sud prvog stupnja osim troškova zastupanja II-tuženoj priznaje kao nužni trošak prijevozni trošak punomoćnice II-tužene na relaciji Bjelovar-Đurđevac u iznosu od 312,00 kn., Osnovano tužiteljica u žalbi tvrdi da se taj trošak nije mogao dosuditi II-tuženoj kao nužni trošak u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a kojeg je tužitelj dužan naknaditi tuženoj temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je općepoznata činjenica da u sjedištu suda pred kojim se vodio postupak postoje odvjetnici zbog čega je II-tuženica mogla angažirati jednog od tih odvjetnika pa kada je angažirala izvan sjedišta suda tada taj trošak nije nužni trošak koji je bio potreban radi vođenje parnice. ŽS u Koprivnici, Gž.53/04-2 od 26. veljače 2004.g. ************ Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika kao punomoćnika čiju visinu utvrđuje sud u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i nije bilo mjesta financijskom vještačenju radi ocjene da li odvjetniku pripada pravo na puni iznos nagrade ili pak 50 %, odnosno 25 % u parnici za isplatu nagrade, s time da zastara teče za svaku izvršenu uslugu od dana kada je poduzeta, samo pod pretpostavkom da nisu drugačije ugovoreni rokovi plaćanja. Županijski sud u Bjelovaru, Gž-529/07-2, od 19. travnja 2007.godine. ************ Porez na dodanu vrijednost za usluge odvjetnika kao punomoćnika dio je parničnih troškova. VS, Rev 573/06 od 20.6.2007. ********* Odštetni zahtjev predstavlja trošak koji je potreban u smislu odredbe čl. 155. Zakona o parničnom postupku. „Neosnovano je stajalište tuženika prema kojem sastavljanje odštetnog zahtjeva nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe pa slijedom toga ne predstavlja ni trošak potreban u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Naime, iako je točno da podnošenje odštetnog zahtjeva osiguratelju nije procesna pretpostavka utuženja neke štete, to međutim predstavlja radnju uz koju odredba čl. 1103. ZOO-a veže dospijeće pravične novčane naknade, dakle početak zatezne kamate, zbog čega se sastavljanje takvog odštetnog zahtjeva osnovano tretira izdatkom u povodu postupka sukladno odredbi čl. 151. st. 1. ZPP-a.” Županijski sud u Varaždinu, 10 Gž.30/11-2 od 7. ožujka 2011. ************* Pri odlučivanju o naknadi troškova postupka sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili svrhoviti za vođenje parnice, a ne one troškove koji su bili svrhoviti za pojedinu parničnu stranku. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 7622/05 od 19.12.2007. *********** Postupak određivanja ovrhe na temelju vjerodostojne isprave po javnom bilježniku te nastavni postupak pred parničnim sudom koji se vodi kao povodom prigovora protiv platnog naloga, predstavlja jedan jedinstveni postupak u pogledu prava na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika pa stoga, kada vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 1.000,00 kuna, stranci za cijeli taj postupak pripada pravo na trošak u visini jedne jednokratne naknade iz Tbr.7.t.8. Odvjetničke tarife a ne zasebno na trošak određivanja ovrhe i zasebno na trošak parnice. Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2960/2013-2, od 8. XII. 2014. godine *********** Pri odlučivanju o naknadi troškova postupka sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili svrhoviti za vođenje parnice, a ne one koji su bili svrhoviti za pojedinu parničnu stranku. VTSRH, Pž 7622/05 od 19.12.2007. ************ Sud će kao opravdan trošak potreban za vođenje parnice priznati trošak naknade prijevoza odvjetniku samo ako u sjedištu suda nema odvjetnika koji bi stranku mogao zastupati pred tim sudom. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3770/04 od 12.9.2007. ************ Pri odlučivanju o tome koji će se troškovi stranci nadoknaditi sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Stoga sud, kada je tužitelj pokrenuo više postupaka, može odmjeriti trošak kao da je pokrenuo jedan postupak, ako je sva potraživanja mogao obuhvatiti istom tužbom (prijedlogom za izvršenje). “Vjerovnik je istoga dana prvostupanjskom sudu podnio prijedlog za izvršenje temeljem vjerodostojne isprave u spisima Iv­-6973/93, Iv-6974/93, Iv-6975/93, Iv-6976/93, Iv-6977/93, Iv­-6978/93 i Iv-6979/93. Ukupno vjerovnikovo potraživanje u svih 7 predmeta iznosi 9.563,46 kn. U svih 7 predmeta prvostupanjski je sud vjerovniku priznao ukupan trošak od 1.202,25 kn. Vjerovnik je doista mogao sve ove zahtjeve obuhvatiti jednim prijedlogom za izvršenje na temelju vjerodostojne isprave, u kojem bi slučaju vjerovniku pripadalo i to: 1. Sudska pristojba na ukupno potraživanje od 9.563,46 kn po Tbr. 1/2 i 2/6 sudskih pristojbi 104 boda puta 1,5 kn = 156,00 kn. 2. Za sastav prijedloga za po Tbr. 11/1 Odvjetničke tarife 25 bodova puta 8,00 kn = 200,00 kn. 3. Za jedan izvid pravomoćnosti po Tbr. 32, 5 bodova 8,00 kn = 40,00 kn, ukupno 396,00 kn. Prema odredbi čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a u vezi s odredbom čl. 14. Zakona o izvršnom postupku (oba preuzeta – NN, 53/91 i 91/92), pri odlučivanju o tome koji će se troškovi stranci nadoknaditi sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja postupka. Po ocjeni ovoga žalbenog suda, tužitelju doista nisu bili potrebni troškovi za 7 odvojenih postupaka, već samo troškovi koje bi vjerovnik imao da je svoj navedeni ukupni zahtjev ostvario u jednom postupku, a taj trošak iznosi 396,00 kn. Kako su žalbe dužnika u svih 7 predmeta istodobno pristigle na rješavanje ovom sudu, bilo je moguće provjeriti ove navode žalitelja, a kako se vjerovnik nepotrebno izložio većim troškovima, to mu je valjalo priznati samo potreban trošak, koji iznosi 1/3 od iskazanih troškova (396,00 kn : 1.202,25 kn). VTS RH, Pž-3431/94 od 8. studenoga 1994. ************ Vrijednost predmeta spora utvrđena prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama mjerodavna je samo za visinu sudskih pristojbi, a ne i za visinu nagrde i naknade za rad odvjetnika. ŽS u Bjelovaru, Gž 1448/00 od 9.11.2000. ************* Sud potrebne troškove određuje (i) prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Međutim, ako tom tarifom nije propisana nagrada odvjetniku za poduzimanje određene parnične radnje, sud ne može odmjeriti trošak za tu parničnu radnju neovisno od toga je li ona bila potrebna za vođenje postupka. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3699/06 od 10.4.2007. *********** Vrijednost predmeta spora utvrđena prema odredbama Zakona o sud­skim pristojbama, mjerodavna je samo za visinu sudskih pristojbi, a ne i za visinu nagrade i naknade za rad odvjetnika. “U pravu je I-tužena da se kao vrijednost predmeta spora u sporovima radi utvrđivanja i osporavanja očinstva uzima iznos od 10.000,00 kuna, ali pogrešno smatra da je ta vrijednost spora mjerodavna i za visinu nagrade njezinog punomoćnika odvjetnika i pogrešno smatra da za svaku radnju zastupanja njezinom punomoćniku pripada pravo na naknadu u iznosu od 400,00 kuna, a ne 150,00 kuna koliko je odmjerio sud prvog stupnja. Ovo zbog toga, što vrijednost predmeta spora utvrđena čl. 29. Zakona o sud­skim pristojbama (“Narodne novine”, broj 74/95 i 57/96) predstavlja vrijednost prema kojoj se naplaćuju sudske pristojbe (čl. 21. istog Zakona), dok je tarifom broj 7 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika vrijednost predmeta spora mjerodavna za utvrđivanje nagrade odvjetnika za zastupanje, pa istim tarifnim brojem je propisano da odvjetnik ima pravo u sporovima za utvrđivanje ili osporavanje očinstva na 15 bodova, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja i I-tuženoj pravilno odmjerio parnične troškove. ” ŽS Bjelovar, Gž 1448/00, 09.11.2000. ********** Stranka bez obzira na uspjeh u parnici, nema pravo na naknadu putnog troška punomoćnika, ako u sjedištu suda pred kojim se vodi parnica djeluje nekoliko odvjetnika. ŽS u Vukovaru, Gž 1169/02 od 9.9.2002. ********* Za ocjenu o tome jesu li troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku bili potrebni za vođenje parnice nije odlučno može li stranka s obzirom na svoju veličinu, organizaciju i broj zaposlenih angažirati vlastite zaposlenike, pravnike, za zastupanje u sporovima, nego je li pojedina parnična radnja po svom sadržaju bila nužna za potrebe određenog sudskog postupka. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 3759/12 od 24.8.2012. (TS Zagreb P-2556/11 od 5.3.2012.) ********** Trošak zastupanja stranke na ročištu zakazanom radi objave presude parnični je trošak. VS, Revr 580/05 od 14.12.2007. *********** Pravo stranke da imenuje punomoćnika u parnici ne može se isključiti niti ograničiti, time da takvo pravo ne ovisi o stručnim (pravnim) kvalifikacijama stranke. „Kod toga se ističe da ovaj sud ne može prihvatiti pravilnim stajalište prvostupanjskog suda koji, polazeći od činjenice da su tužitelji odvjetnici i suvlasnici Zajedničkog odvjetničkog ureda, pa da imaju realnu mogućnost u postupku pred sudom zastupati sami sebe, zaključuje da nije bilo potrebno da tužitelje (u ovršnom postupku i u ovoj parnici) zastupa odvjetnik, te da su tuženici nastali troškovi koji nisu bili potrebni u vođenju ove parnice, kod čega se poziva na odredbu čl. 155. st. 2. ZPP-a, navodeći da prema toj odredbi sud priznaje stranci samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, te na odredbu čl. 151. st.2. ZPP-a, navodeći da se stranci u svakom slučaju ne moraju priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, kojim zakon priznaje pravo na nagradu, jer se i takvi troškovi procjenjuju uz kontrolni kriterij „potrebnosti” troškova sadržanom u odredbi čl. 155. ZPP-a. Naime, prvostupanjski sud svoje stajalište ne razmatra povezano s odredbom čl. 89. st. 1. ZPP-a, prema kojoj stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika, kod čega pravo stranke da sama poduzima radnje u postupku ne znači i dužnost da tako postupa, pa može imenovati punomoćnika – osobu koja u ime stranke i za njen račun, u granicama dobivenih ovlaštenja, poduzima procesne radnje kao da ih poduzima sama stranka (odredbom čl. 89. a ZPP-a određeno je da stranku kao punomoćnik može zastupati samo odvjetnik ako zakonom nije drugačije određeno. Pravo stranke da imenuje punomoćnika u parnici (u okvirima odredbe čl. 89.a ZPP-a) ne može se niti isključiti niti ograničiti (kao što to čini prvostupanjski sud) i to pravo ne ovisi o stručnim (pravnim) kvalifikacijama stranke, pa tako niti o činjenici da su tužitelji i sami odvjetnici (jer i oni kao parnične stranke, temeljem citiranih odredbi, imaju pravo da radnje u postupku poduzimaju preko punomoćnika – odvjetnika).” Županijski sud u Varaždinu, Gž.4500/11-2 od 26. siječnja 2012. ********** Izjave stranaka dane na ročištu za glavnu raspravu da ostaju kod dotadašnjih navoda te prilaganje u spis ili razmjena međusobnih pisanih podnesaka ne predstavlja raspravljanje o glavnoj stvari. Zbog toga stranka koja uspije u sporu, za zastupanje odvjetnika na tom ročištu ne može osnovano potraživati naknadu troška kao da se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari. VTS RH, Pž-259/09 od 16.studenoga 2009. (TS Rijeka P-1218/08 od 2.prosinca 2008.) ********** Neovisno o tome je li pojedina radnja odvjetnika bila potrebna radi vođenja parnice, sud stranci koju je zastupao odvjetnik može kao trošak nagrade odvjetniku priznati samo onu odvjetničku radnju za koju je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika propisano da odvjetniku pripada nagrada. Odvjetnik nema pravo na trošak sastava obrazloženog podneska u ovršnom postupku. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 7319/06 od 30.1.2007. ********** Kad sud odbije tužbeni zahtjev zbog zastare sporne tražbine, on ne čini povredu odredaba parničnog postupka time što odbije izvesti dokaze predložene radi utvrđivanja visine te tražbine. VS, Rev 612/07 od 19.9.2007. *********** Neovisno o tome je li pojedina radnja odvjetnika bila potrebna radi vođenja parnice, sud će prema stranci koju je zastupao odvjetnik kao trošak nagrade odvjetnika priznati samo onu radnju za koju je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika propisano da odvjetniku pripada nagrada. Odvjetnik nema pravo na trošak sastava obrazloženog podneska u ovršnom postupku. VTSRH Pž 7319/2006-3 ******************* Za ocjenu o tome jesu li troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku bili potrebni za vođenje parnice nije odlučno može li stranka s obzirom na svoju veličinu, organizaciju i broj zaposlenih angažirati vlastite zaposlenike, pravnike, za zastupanje u sporovima, nego je li pojedina parnična radnja po svom sadržaju bila nužna za potrebe određenog sudskog postupka. VTS RH, Pž-3759/12 od 24.kolovoza 2012. (TS Zagreb P-2556/11 od 5.ožujka 2012.) ************ Stranka nema pravo na naknadu troškova prijevoza vlastitim osobnim automobilom ako iz zahtjeva za naknadu tog troška ne proizlaze razlozi zbog kojih nije koristila prijevoz sredstvima javnog prometa, odnosno razlozi zbog kojih je bilo neophodno da koristi svoje osobno vozilo. Županijski sud u Bjelovaru, Gž-66/10-2, od 1. IV. 2010 ************* Stranka, kojoj je osigurano besplatno pružanje pravne pomoći, nema pravo od protivne stranke tražiti naknadu parničnog troška za zastupanje odvjetnika. Osnovano tuženik – protutužitelj pobija presudu u dijelu odluke o trošku. Prema odredbi čl. 151 st. 1 ZPP parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Budući daje tužiteljici, rješenjem Hrvatske odvjetničke komore, od 02. kolovoza 1995. godine (čl. 21 Zakona o odvjetništvu – “Narodne novine”, broj br. 9/94 i čl. 73 st. 1 t. 7 Statuta Hrvatske odvjetničke komore – “Narodne novine”, broj 25/95 i 92/99), u ovom predmetu osigurano besplatno zastupanje kao socijalno ugroženoj osobi, to tužiteljica nije imala izdataka za vođenje ove parnice. Stoga i ne postoji trošak naknade kojeg bi osnovano potraživala. Prema tome, odlučujući o parničnom trošku, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak. ŽS Zagreb, Gž 10631/98, 03.07.2000. ************* Porez na dodanu vrijednost za usluge odvjetnika kao punomoćnika dio je parničnih troškova. VS, Rev 573/06 od 20.6.2007. *********** Ukoliko je odvjetnik stranka u postupku, isti nema pravo na naknadu troškova postupka temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. „Neosnovano tužitelj pobija i odluku o troškovima parničnog postupka jer i po ocjeni ovoga suda tužitelj, koji je odvjetničko društvo, nema u ovom sporu pravo na naknadu troškova temeljem odvjetničke tarife radi vlastitoga zastupanja, jer nikome nije naplatno takvu uslugu izvršio. ZPP u čl. 151. st. 2. u vezi odredbi Odvjetničke tarife i Zakon o odvjetništvu ne predviđaju pravo na naknadu troškova odvjetniku za zastupanje u vlastitoj stvari, dok isto tako tužitelj nema pravo niti na naknadu troškova pristojbi koje nije specificirao, jer je takav zahtjev nepotpun u smislu primjene odredbe čl. 164. st. 2. ZPP.” Županijski sud u Varaždinu, Gž.1747/13-2 od 03. listopada 2013. ************ Trošak koji je nastao u ovršnom postupku kod javnog bilježnika, ukoliko je rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, smatra se parničnim troškom. „Sud prvog stupnja nije pravilno postupio kad je o trošku ovrhe zasebno odlučio uz glavnični iznos, jer je i o tom trošku treba odlučiti jedinstvenom odlukom za cjelokupni trošak postupka. Naime, prvostupanjski sud je bez ikakvog temelja izdvojio taj trošak, te o njemu odlučivao uz glavnični iznos (usvajajući ili odbijajući) jer je predmetni postupak započeo kao ovršni postupak (na temelju vjerodostojne isprave), te je povodom prijedloga tada ovrhovoditelja, a sada tužitelja i donijeto spomenuto rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 1.098,26 kn. Budući je postupak ovrhe započet u nadležnosti javnog bilježnika povodom prigovora ovršenika nastavljen donošenjem rješenja br. Ovrv./09 toga suda od 23. srpnja 2009.g., kojim je stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi te su u tom dijelu ukinute provedene radnje te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, dakle, kao parnični postupak, i trošak nastao u ovrsi kod javnog bilježnika također treba smatrati dijelom cjelokupnog troška parničnog postupka.” Županijski sud u Varaždinu, 14 Gž.1675/11-2 od 21. ožujka 2011. ********** Troškove postupka osiguranja dokaza stranka može ostvariti kao dio parničnog troška pa ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude. VS, Rev 25/06 od 8.3.2007. ********** Sporno je, je li ovršenik dužan ovrhovoditelju naknaditi troškove ovršnog prijedloga i trošak podneska kojim je povučen dio prijedloga za ovrhu koji se odnosi na glavnicu i zatražena naknada troška ovršnog postupka. Iz rezultata postupka proizlazi da je ovrhovoditelj dana 8. siječnja 1999. godine, podnio prijedlog radi naplate svog potraživanja u iznosu od 3,662.567,58 kn po računu br. 68/98 od 9. studenoga 1998. godine i iznosa od 3,269.676,02 kn po računu br. 77/98 od 23. studenoga 1998. godine (ukupno radi naplate 6,932.240,60 kn), te da je ovršenik te račune platio 24. veljače 1999. godine. Također iz rezultata postupka proizlazi da je ovrhovoditelj 4. ožujka 1999. godine, svojim podneskom izvijestio sud da je ovršenik podmirio glavnicu, te da stoga povlači dio prijedloga za ovrhu koji se odnosi na glavnicu i zatezne kamate, a ostao kod zahtjeva za naplatu prouzročenog troška ovršnog postupka, te ujedno zatražio da mu se obistini trošak tog podneska. S obzirom na naprijed navedena činjenična utvrđenja pravilno je ovrhovoditelju dosuđen trošak ovršnog prijedloga i trošak podneska kojim je povukao prijedlog za ovrhu glavnice i kamata. Međutim, nižestupanjski sudovi se pogrešno pozivaju na odredbu čl. 155. i 154. st. 1. ZPP-a kada ovrhovoditelju dosuđuju trošak. Naime, ovdje temeljem čl. 19. Ovršnog zakona (“Narodne novine”, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05) treba primijeniti odredbu čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99) prema kojoj odredbi je tužitelj koji povuče tužbu dužan protivnoj stranci naknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje uslijedilo odmah nakon udovoljenju zahtjevu od tuženika kada je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove postupka. Sada važećom odredbom čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03) dodatno je preciziran taj stavak tako da izričito stoji da će tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja. Pogrešno se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti poziva na odredbu čl. 157. ZPP-a tvrdeći da ovršenik nije dao povoda tužbi, odnosno podnošenju ovršnog prijedloga, te da bi stoga njemu ovrhovoditelj trebao naknaditi parnični trošak. Naime, nakon što je ovrhovoditelj 8. siječnja 1999. godine, podnio ovršni prijedlog za prisilnu naplatu svog potraživanja po računima br. 68/98 od 9. studenoga 1998. i br. 77/98 od 23. studenoga 1998. godine, ovršenik je platio te račune i baš 24. veljače 1999. godine. Stoga je ovršenik dao povoda podnošenju ovršnog prijedloga jer nije bio platio dužni iznos po spomenutim računima, pa je ovrhovoditelj temeljem računa kao vjerodostojne isprave bio ovlašten zatražiti ovrhu, a što je i učinio podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (čl. 28. Ovršnog zakona). Odgovarajućom pak primjenom odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a ovršenik je dužan ovrhovoditelju naknaditi trošak ovršnog prijedloga i podneska kojim je povučen prijedlog za ovrhu glede glavnice i kamata, jer je povukao prijedlog za ovrhu odmah nakon što je udovoljeno zahtjevu (plaćeni utuženi računi). Radi naprijed navedenog zahtjev za zaštitu zakonitosti je temeljem čl. 393., a u svezi s čl. 408. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/02, 112/99), a koji se ovdje primjenjuju na temelju čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 117/03) odbijen kao u izreci. VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE – Broj: Gzz 4/06-2 ************* Kad tužitelj povuče tužbu umješač na strani tuženika ima pravo na naknadu parničnih troškova pod istim uvjetima kao i tuženik. Županijski sud u Zagrebu Gž 892/2010-2 od 9.2.2010. ************* Tužitelj koji je povukao tužbu zbog toga što više nema pravnog interesa za vođenje postupka, zbog utjecaja drugih sudskih postupaka vođenih između istih stranaka, dužan je protivnoj stranci naknaditi njegove nužne parnične troškove u tom postupku. „Nije u pravu tužitelj kada smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 158. st. 1. ZPP-a kada je naložio tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka. Prema odredbičl. 158. st. 1. ZPP-a tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove ali ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja troškove postupka dužan je tužitelju nadoknaditi tuženik. U konkretnom slučaju iz podneska tužitelja kojim je on povukao tužbu nije vidljivo da je tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu već da tužitelj zbog nekih drugih sudskih postupaka koji su vođeni između istih stranaka više nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je on na drugi način došao u posjed predmetnih nekretnina. Po ocjeni ovog suda za primjenu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a u dijelu koji govori o naknadi troškova tuženika tužitelju potrebno je da tuženik udovolji zahtjevu tužitelja dobrovoljno a ne na način da je zbog nekih drugih sudskih postupaka tužitelj izgubio pravni interes vođenja ovog postupka. Zbog toga je pravilno prvostupanjski sud temeljem citiranog zakonskog propisa naložio tužitelju platež troškova tuženiku jer je tužitelj povukao tužbu a tuženik tijekom postupka nije dobrovoljno udovoljio zahtjevu tužitelja.” ŽS u Koprivnici, Gž.1275/06-2 od 25. svibnja 2006. godine *********** Kad je tužitelj povukao tužbu odmah nakon što mu je treća osoba kao jedan od solidarnih dužnika ispunila tražbinu u cijelosti, a tužitelj je svoje potraživanje ostvarivao protiv tuženika također kao solidarnog dužnika, pripada mu pravo da potražuje troškove parničnog postupka neovisno o tome što povlačenje tužbe nije uslijedilo nakon ispunjenja obveze od strane tuženika. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 744/2010-2 od 13.10.2010. ********** Ako se parnični postupci razdvoje pa u jednom od razdvojenih postupaka tužitelj povuče tužbu, sud je dužan povodom tuženikova prijedloga odlučiti o troškovima postupka neovisno o tome što se postupci u drugim sporovima još vode. VTSRH, Pž 4896/05 od 6.9.2005. *********** Ako je tužiteljica povukla tužbu zbog toga što je udovoljeno njenom zahtjevu u drugom postupku koji je vodila protiv drugog tuženika, tada ista nema pravo na naknadu troškova tog postupka. „Stajalište žalbe tužiteljice nije prihvatljivo, jer se po ocjeni ovoga suda, povlačenje njezine tužbe utemeljene na odredbi čl. 216. OBZ-a, a podnijete protiv njezinog djeda i bake radi utvrđivanja obveze uzdržavanja, glede odluke o trošku postupka, ne može ocjenjivati kroz rezultate istovjetnog postupka uzdržavanja protiv njezinog oca J.S. u drugom predmetu toga suda (br. P./10). Predmetni postupak protiv ovdje tuženih zaseban je postupak te odluka o troškovima tog postupka ovisi isključivo o rezultatima raspravljanja upravo u tom postupku i u odnosu na predmetne tuženike, a ne o rezultatima raspravljanja u drugom postupku i u odnosu na drugu stranku, odnosno oca žaliteljice, to bez obzira što je predmet spora i u jednom i drugom postupku obveza uzdržavanja prema žaliteljici kao mlljt. potomku tuženih u oba predmeta. Stoga, protivno žalbi nije prvostupanjski sud odlučio o troškovima utemeljeno na restriktivnom i uskom tumačenju odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a u konkretnom slučaju, jer je to tumačenje pravilno, budući je posljedica upravo rezultata provedenog predmetnog dokaznog postupka, odnosno posljedice povlačenja tužbe žaliteljice u odnosu na upravo tuženike kao stranke ovog postupka. U konkretnom slučaju odlučan dio odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a kojim je propisano da je tužitelj koji povuče tužbu dužan protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, to stoga što se predmetni slučaj ne može podvesti pod drugi dio iste odredbe u kojem postoji suprotna obveza, a to je obveza tuženika da naknadi tužitelju trošak, ali kada je povlačenje tužbe posljedica udovoljenja zahtjevu tužitelja, upravo iz navedenih razloga. U predmetnom postupku povlačenje tužbe jest posljedica udovoljenja zahtjevu, ali ne tuženika u postupku, već oca žaliteljice u drugom postupku, radi čega je žaliteljica u predmetnom slučaju, a što je rizik svakog tužitelja kod podnošenja tužbe, upravo utemeljeno na citiranom prvom dijelu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a, pravilno odbijena sa zahtjevom za naknadu troška postupka od strane tuženika.” Županijski sud u Varaždinu, Gž.2308/11-2 od 12. travnja 2011. *********** Odvjetnik koji je zastupao tuženika nad kojim je otvoren postupak likvidacije i čije je brisanje (tuženika) upisano u registru trgovačkog suda, nakon upisa brisanja tuženika, ne može osnovano zatražiti naknadu troškova postupka zbog povlačenja tužbe tužitelja, pozivom na odredbu čl. 158 st. 1. ZPP-a. ŽS u Rijeci, Gž 2329/01 od 17.4.2002. *********** Kad tužitelj povuče tužbu, sud ne može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev x 77/2008-2 od 12.11.2008. ********* Povodom zahtjeva stranke za naknadu parničnog troška u slučaju djelomičnog povlačenja tužbe, sud je ovlašten u rješenju izreći da će o tome odlučiti u konačnoj odluci. ŽS u Rijeci, Gž 2516/00 od 24.4.2002. ********** Za primjenu odredbe čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku nije bitno je li parnica počela teći, nego da je tužba povučena odmah nakon što je tuženik učinio ono što je tužbenim zahtjevom traženo. ŽS u Zagrebu, Gž 6305/01 od 11.12.2001. *********** Razlozi zbog kojih je tužitelj povukao tužbu od odlučnog su značaja samo u odnosu na odluku o parničnim troškovima. „Motivi zbog kojih tužitelj povlači tužbu nisu procesnopravno relevantni, ali u odnosu na (eventualnu) odluku o parničnim troškovima, razlog zbog kojeg tužitelj jednostranom parničnom radnjom odustaje od traženja da sud u konkretnoj parnici odluči o osnovanosti njegova tužbenog zahtjeva (povlači tužbu), ukazuje se od odlučnog značaja. Stoga se samo općenitom tvrdnjom da to čini jer je tuženik udovoljio njegovom zahtjevu, tužitelj izlaže procesnom riziku da tuženik pristane na povlačenje tužbe, ali i da temeljem odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a, zatraži (i ostvari), naknadu parničnog troška od tužitelja (što je tuženik u ovoj parnici i učinio). Naime, prema ocjeni ovog suda, svoju tvrdnju da je tužbu povukao, jer je tuženik udovoljio njegovom zahtjevu, tužitelj niti u žalbi ničim nije konkretizirao i argumentirao (kada je, na koji način i u kojem iznosu tuženik eventualno udovoljio njegovom zahtjevu/novčanoj tražbini), te potkrijepio odgovarajućim dokazima (parnica se vodi između dvije pravne osobe, pa bi udovoljavanje zahtjevu tužitelja svakako pratila relevantna knjigovodstvena dokumentacija). Stoga je prvostupanjski sud, ocijenivši da je tužitelj koji je povukao tužbu dužan protivnoj stranci (tuženiku), nadoknaditi parnične troškove, na pravilan način primijenio odredbu čl. 158. st. 1. ZPP-a.” Županijski sud u Varaždinu, Gž.2413/13-2 od 09. siječnja 2014. ********** Ako se parnični postupci razdvoje, pa u jednom od razdvojenih postupaka tužitelj povuče tužbu, sud je dužan povodom tuženikova prijedloga odlučiti o troškovima tog postupka neovisno o tome što se postupci u drugim sporovima još vode. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 4896/05 od 6.9.2005. ********** Kad tužitelj smanji tužbeni zahtjev, tuženik ima pravo na naknadu parničnog troška u visini povučenog dijela u smislu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a . ŽS u Zagrebu, Gž 8126/01 od 17.6.2002. ********** Tužitelj koji je povukao tužbu zbog toga što više nema pravnog interesa za vođenje postupka, zbog utjecaja drugih sudskih postupaka vođenih između istih stranaka, dužan je protivnoj stranci naknaditi njegove nužne parnične troškove u tom postupku. „Nije u pravu tužitelj kada smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 158. st. 1. ZPP-a kada je naložio tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka. Prema odredbičl. 158. st. 1. ZPP-a tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove ali ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja troškove postupka dužan je tužitelju nadoknaditi tuženik. U konkretnom slučaju iz podneska tužitelja kojim je on povukao tužbu nije vidljivo da je tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu već da tužitelj zbog nekih drugih sudskih postupaka koji su vođeni između istih stranaka više nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je on na drugi način došao u posjed predmetnih nekretnina. Po ocjeni ovog suda za primjenu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a u dijelu koji govori o naknadi troškova tuženika tužitelju potrebno je da tuženik udovolji zahtjevu tužitelja dobrovoljno a ne na način da je zbog nekih drugih sudskih postupaka tužitelj izgubio pravni interes vođenja ovog postupka. Zbog toga je pravilno prvostupanjski sud temeljem citiranog zakonskog propisa naložio tužitelju platež troškova tuženiku jer je tužitelj povukao tužbu a tuženik tijekom postupka nije dobrovoljno udovoljio zahtjevu tužitelja.” ŽS u Koprivnici,Gž.1275/06-2 od 25. svibnja 2006. godine. *********** Kad tužitelj umjesto prvobitno označenog tuženika kao tuženika označi drugu osobu (čl. 192. st. 1. ZPP-a), tada se na troškove postupka glede prvobitno označenog tuženika primjenjuju odredbe čl. 158. st. 1. u vezi s čl. 193. st. 2. ZPP-a, bez obzira na to je li sud prvog stupnja formalno donio rješenje o povlačenju tužbe u odnosu na njega ili nije. ŽS u Rijeci, Gž 1782/03 od 2.7.2003. ********** Kada tužitelj u tužbi označi vrijednost predmeta spora, pa u odnosu na jednog od više tuženika povuče tužbu, taj tuženik ima pravo zahtijevati trošak postupka od tužitelja temeljem naznačene vrijednosti predmeta spora. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 4609/02 od 11.5.2004. ********** Kad je tužitelj povukao tužbu u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon što je ovrha obustavljena jer je ovršni sud uvažio ovršenikovu žalbu protiv rješenja o ovrsi, ne radi se o povlačenju tužbe nakon udovoljenja tuženika tužbenom zahtjevu. VTS RH, Pž-5099/10 od 23.studenog 2010. (TS Dubrovnik P-510/09 od 14.lipnja 2010.) *********** Tužitelj koji nakon mirovanja postupka nije zahtijevao nastavak postupanja, te se ispune pretpostavke za povlačenje tužbe, dužan je naknaditi tuženiku troškove postupka. ŽS u Varaždinu, Gž 1568/05 od 21.9.2005. *********** Tužitelj koji povuče tužbu, a da nije udovoljeno tužbenom zahtjevu, dužan je tuženiku naknaditi parnične troškove. U ovoj pravnoj stvari tužba se smatra povučenom – postupak se obustavlja. Nalaže se tužitelju da I. i Ii.-tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.013,00kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Protiv navedenog rješenja u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka pravovremeno podnose žalbu tužitelj iz razloga odredbe članka 353. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku na osnovanost odluke o trošku nakon povlačenja tužbe, koja je suprotna odredbi članka 158. stavak 1. istoga Zakona. Predlaže da se rješenje, koje se pobija žalbom u preinači na način da se tužitelju dosudi trošak u iznosu od 1.006,00kn. Traži trošak žalbe u iznosu od 1.525,00kn. Žalba tužitelja nije osnovana. Sud prvog stupnja nakon što su I. i II.-tuženik dali odgovor na tužbu, tužitelj bez obrazloženja povlači tužbu a I. i II.-tuženik pismenim podneskom ne protive se povlačenje ali traže trošak odgovora na tužbu i za pismeni podnesak u iznosu od 2.013,00kn koji se dosuđuje I. i II.-tuženiku i nalaže isplata tužitelju. Po ocjeni ovoga suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da I. i II.-tuženik po odredbi članka 158. stavak 1. ZPP-a nisu dali povoda tužbi, jer tužitelj nakon pismenoga odgovora I. i II.-tuženika na tužbu od 31. kolovoza 2006., u prilogu dokazi o isplatama, tužitelj pismenim podneskom od 06. listopada 2006. povlači tužbu, a ne daje razloge povlačenja, pa je dužan je I. i II.-tuženiku naknaditi troškove koji su potrebni I nužni po odredbi članka 155. ZPP-a, a nastali povodom tužbe – trošak odgovora na tužbu i trošak pismenog očitovanja da se ne protive povlačenju, uz dosudu prouzročenih troškova, koji se dosuđuje u visini nagrade za pismene radnje punomoćnika odvjetnika I. i II.-tuženika , a određen je u skladu Tbr. 36 točka 1. odvjetničke tarife -Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, što iznosi s obzirom na vrijednost predmeta spora 2.013,00kn i nalaže isplatu troškova tužitelju.” Županijski sud u Vukovaru, broj: Gž-119/07- 2 od 1. veljače 2007. ********** Kad je tužitelj povukao tužbu u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon što je ovrha obustavljena jer je ovršni sud uvažio ovršenikovu žalbu protiv rješenja o ovrsi, ne radi se o povlačenju tužbe nakon udovoljenja tuženika tužbenom zahtjevu. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 5099/10 od 23.11.2010. (TS Dubrovnik P-510/09 od 14.6.2010.) ********** Tužitelj koji je povukao tužbu zbog toga što više nema pravnog interes za vođenje postupka, zbog utjecaja drugih sudskih postupaka vođenih između istih stranaka, dužan je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove u tom postupku. ŽS u Koprivnici, Gž 1275/06 od 25.5.2007. ********* Kad je propisano da prijeboj tražbine mora odobriti Hrvatska narodna banka, tražbine ne prestaju danom njihova susreta već danom odobrenja Hrvatske narodne banke. Zato ako tužitelj povuče tužbu odmah nakon što je Hrvatska narodna banka odobrila prijeboj, tuženik mu je dužan naknaditi parnične troškove. Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt 56/2003-2 od 21.9.2005. ********** Kad tužitelj povuče tužbu, sud ne može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. VS, Rev x 77/2008 od 12.11.2008. ********* Sud može samo fizičku osobu kao stranku osloboditi od plaćanja sudskih pristojbi. ŽS u Bjelovaru, Gž 1813/00 od 5.10.2000. ********** Prijedlog za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi može se smatrati nepotpunim samo ako mu nije priložena potvrda o imovnom stanju iz čl. 14. Zakona o sudskim pristojbama, a ne i ako stranka nije dala izjavu o svom imovnom stanju i imovnom stanju svog supružnika, već to uz druge pretpostavke može biti razlog za odbijanje prijedloga. ŽS u Bjelovaru, Gž 2271/00 od 30.11.2000. ********* Stranka ne može biti oslobođena obveze da svom protivniku naknadi parnični trošak. ŽS u Zagrebu, Gž 909/00 od 13.6.2000.; Gž 11913/99 od 13.6.2000. ******** Prijedlog za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi može se smatrati nepotpunim samo ako mu nije priložena potvrda o imovnom stanju iz čl. 14. Zakona o sudskim pristojbama, a ne i ako stranka nije dala izjavu o svom imovnom stanju i imovnom stanju svog supružnika, već to može biti uz druge pretpostavke razlog za odbijanje prijedloga. ŽS u Bjelovaru, Gž 2271/00 od 30.11.2000. ******** Općina nije tijelo državne vlasti, već jedinica lokalne samouprave i nije oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi u smislu čl. 16. Zakona o sudskim pristojbama. ŽS u Bjelovaru, Gž 1435/00 od 27.7.2000. ********* Osoba odnosno tijelo s javnim ovlastima nije oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u sporu za isplatu dividende protiv trgovačkog društva čiji je dioničar jer takav zahtjev ne proizlazi iz njezinih javnih ovlasti niti je s njima u vezi. VTS RH, Pž-5844/10 od 2.ožujka 2011. (TS Zagreb P-3170/09 od 29.siječnja 2010.) ************ Kad stranka predloži da je se oslobodi plaćanja troškova postupka te da joj sud odredi punomoćnika, sud nije ovlašten prije donošenja odluke o tim prijedlozima stranke zakazivati ročište te zbog nepristupanja stranke tom ročištu ocijeniti da je došlo do povlačenja tužbe, budući da su se ponovno ostvarile pretpostavke za mirovanje postupka. VS, Rev 8/03 od 3.3.2004. ************ Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći odlučivanje o oslobođenju od plaćanja sudskih pristojbi stavljeno je u nadležnost nadležnom uredu kod kojeg se pokreće postupak za odobravanje pravne pomoći podnošenjem zahtjeva. U tom smislu izmijenjen je i čl. 172. Zakona o parničnom postupku (čl. 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku /„Narodne novine” broj 25/13 – ZIDZPP/13, a koja odredba se, sukladno čl. 102. ZIDZPP/13, primjenjuje i na postupke pokrenute prije stupanja na snagu ZIDZPP/13). Kratki tekst odluke Rješenjem prvostupanjskog suda odbačen je zahtjev tuženika za oslobođenje od obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku. Županijski sud u Zagrebu potvrđuje pobijano rješenje suda prvog stupnja. „ Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbačen je prijedlog tuženika za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi zbog toga što sud nije ovlašten odlučivati o oslobođenju stranke od obveze plaćanja sudskih pristojbi, već je stranka dužna istodobno s podnošenjem pismena sudu dostaviti rješenje upravnog tijela kojim mu je odobrena besplatna pravna pomoć u vidu oslobođenja obveze plaćanja sudskih pristojbi ili dokaz da je do dana podnošenja pismena na koje se plaća pristojba, podnio zahtjev za pružanje besplatne pravne pomoći. Pobijana je prvostupanjska odluka, nadalje, donesena pravilnom primjenom odredbe članka 172. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., dalje u tekstu: ZPP) gdje je propisano kako se pravo na oslobađanje od plaćanja troškova postupka i pravo na stručnu pravnu pomoć ostvaruje na način i uz uvjete propisane posebnim propisom, kojim se određuje besplatna pravna pomoć. Na ovaj je način, odredbom članka 22. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine” broj 25/13., dalje u tekstu: ZIDZPP/13) izmijenjen članak 172. ZPP koji je predviđao mogućnost da sud oslobodi od plaćanja sudskih pristojbi stranku, uz uvjete propisane Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine” broj 74/95., 57/96., 137/02., 125/11., 112/12., dalje u tekstu: ZSP). Odredbom članka 102. ZIZPP/13 koje su preostale nakon redakcijskog pročišćavanja Zakona o parničnom postupku je propisano, u članku 102. stavak 2. tog Zakona kako se odredba članka 22. ZIDZPP/13 primjenjuje na postupke pokrenute prije stupanja na snagu ZIDZPP/13. Dakle, neosnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava kojeg ističe tuženik navodeći kako je ovršni prijedlog podnesen 2010. godine te se na podneseni zahtjev za oslobođenje od obveze plaćanja sudskih pristojbi primjenjuje ZPP koji se primjenjivao u trenutku podnošenja ovršnog prijedloga. S obzirom na navedeno, nakon stupanja na snagu Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći („Narodne novine” broj: 62/08., 44/11., 81/11., dalje u tekstu ZBPP) se odredbe članka 172. ZPP primjenjuju samo u skladu sa odredbama tog Zakona. Zbog toga je prvostupanjski sud pravilno odbacio prijedlog tuženika budući da je, prema odredbama ZBPP, odlučivanje o oslobođenju od plaćanja sudskih pristojbi stavljeno u nadležnost nadležnom uredu kod kojeg se pokreće postupak za odobravanje pravne pomoći podnošenjem zahtjeva, s time što je odredbom članka 2. stavak 5. ZBPP, izrijekom određeno da njegove odredbe, u pogledu oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, imaju prednost u primjeni pred odredbama drugih posebnih propisa kojima se uređuju ta pitanja, a odredbom članka 53. stavak 1. ZBPP („Narodne novine” broj: 143/13.) je propisano da će se postupci za odobravanje pravne pomoći pokrenuti prije stupanja na snagu ovoga Zakona dovršiti prema odredbama ZBPP. “ Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj Gž-5882/13-3 od 10. ožujka 2015. ************ Za ocjenu osnovanosti zahtjeva za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi relevantno je ukupno (stvarno) imovinsko stanje stranke u trenutku odlučivanja o prijedlogu, a ne ono koje je postojalo u trenutku podnošenja zahtjeva. VTS RH, Pž-1409/10 od 25.siječnja 2011. (TS Zagreb p-58/09 od 26.siječnja 2010.)
  4. 1 bod
    Matrix

    Zastara u sudskoj praksi

    „Na temelju odredbe iz čl. 361. st. 1. ZOO (sada čl. 215) zastarijevanje je počelo teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj imao pravo zahtijevati od tuženice ispunjenje obveze‟. VS RH Rev 1795/11-2 od 10. lipnja 2015 ********************** Zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika (čl. 215. u svezi s čl. 210. ZOO) počinje teći od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (…), a ne kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi od dana kada su ta ulaganja učinjena. VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015 ********************** U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7. ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. ZV radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015. i Rev-x 358/11-2 od 20. studenoga 2013. *********************** Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju zastara prava zahtijevati vraćanje stečenog po osnovi koja je kasnije otpala nije mogla početi teći prije no što je VSRH donio prije navedenu presudu i prije nego što je ta presuda dostavljena ovdje tužiteljici. VS RH Revt-141/16-2 od 1. veljače 2017. ********************* Prema ocjeni ovog revizijskog suda, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u ovom predmetu radi se o stjecanju bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok – čl. 371. ZOO), a zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je dan kada je tužitelju dostavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006. VS RH Revr-1787/12-2 od 6. veljače 2013 *********************** U smislu odredbe čl. 361. ZOO ( čl. 215) zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a kod stjecanja bez osnove to je kada je došlo do prestanka posjeda i korištenja stvari u odnosu na koju je vršeno ulaganje. VS RH Rev-1587/11-2 od 16.XII. 2015 ********************** Zastara regresnog zahtjeva osiguratelja prema svom osiguraniku iz ugovora o obveznom automobilskom osiguranju. U dopuštenoj izvanrednoj reviziji, u kojoj je donesena odluka br. Rev-x 420/14-2 od 9. rujna 2014. (tako i u Rev-x 660/14-2 od 14. travnja 2015. i Rev-x 579/16-2 od 19. listopada 2016.) postavljeno je pravno pitanje glede tijeka zastare regresnog zahtjeva osiguratelja prema svom osiguraniku u slučaju nastupa gubitka prava iz obveznog automobilskog osiguranja. U obrazloženju naznačene odluke rečeno je sljedeće: „U prvostupanjskom postupku utvrđeno je, a koja utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja, da se nezgoda dogodila 24. svibnja 1997., da je tuženik upravljao osobnim vozilom, pri čemu je bio pod utjecajem alkohola, da se tužitelj i tuženik nalaze u ugovornom odnosu osiguranja (obveznog osiguranja u prometu), da je tužitelj oštećenoj osobi iz štetnog događaja za koji je tuženik kriv isplatio iznos od 40.550,00 kn 23. prosinca 1997., a da je tuženik izgubio prava iz osiguranja jer je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola. Sud smatra da je tužitelj dokazao pretpostavke za regresno potraživanje od tuženika te se poziva na odredbu članka 939. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO) i na odredbu članka 87. stavak 3. Zakona o osiguranju ('Narodne novine' br. 90/94, 20/97, 46/97. - pročišćeni tekst, 116/99. i 11/02.). Nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev na isplatu, pri čemu smatraju da tražbina tužitelja nije zastarjela, obzirom je štetni događaj nastupio 24. svibnja 1997., isplata izvršena 23. prosinca 1997., a tužba podnijeta 25. siječnja 2002. Stoga je tužitelj ustao tužbom unutar zastarnog roka od pet godina, sukladno članku 371. ZOO-a. Tuženik u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje: 'Je li nastupila zastara tražbine tužitelja?'. Obrazlažući važnost postavljenog materijalnopravnog pitanja ističe da je ovaj sud o postavljenom pitanju, dakle, u slučaju regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku temeljenog na gubitku prava iz osiguranja, već zauzeo shvaćanje i navodi odluke ovog suda broj Rev 1371/2009-2 od 20. travnja 2010., Rev 1432/2010-2 od 4. travnja 2012. i Rev 56/2000-2 od 8. srpnja 2004., a da shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno s tim shvaćanjem. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi iz članka 392.a stavak 2. ZPP-a, u pobijanom dijelu i u okviru postavljenog materijalnopravnog pitanja, ovaj sud nalazi da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa zauzetim shvaćanjem ovog suda o tom pitanju. Odredbom članka 371. ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom članka 380. stavak 3. ZOO-a, upravo je propisan takav poseban rok zastare kod ugovora o osiguranju te je propisano da potraživanja osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine. Sukladno navedenim zakonskim odredbama, ovaj sud je u više odluka (tako u Rev-56/00, Rev-1371/09) izrazio shvaćanje da regresno potraživanje osiguratelja prema njegovom osiguraniku, zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku. Stoga je osnovana tvrdnja revidenta da pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno sa zauzetim pravnim shvaćanjem o tom pravnom pitanju. U konkretnom slučaju, radi se o regresnom zahtjevu osiguravatelja prema svom osiguraniku, iz Ugovora o osiguranju pa takav zahtjev zastarijeva u roku od tri godine. Naime, člankom 380. stavak 3. ZOO-a propisan je takav rok zastare kod ugovora o osiguranju. U konkretnom slučaju, tužba je podnesena 25. siječnja 2002. Kako zastara ovakve regresne tražbine osiguratelja prema svom osiguraniku počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku, cijeneći utvrđenje da je sporni iznos isplaćen 23. prosinca 1997., to je već u trenutku podnošenja tužbe sudu istekao rok od tri godine. Zbog toga je utužena tražbina zastarjela.‟ U malo starijim revizijskim odlukama to je pitanje bilo jednako rješavano, pa je tako izrijekom navedeno da – regresno potraživanje osiguratelja prema svom osiguraniku zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku (Rev-2309/10 od 27. ožujka 2012.). ***************************** Zastara regresnog zahtjeva koji je posljedica osigurateljeve isplate na temelju ugovora o osiguranju, u ovom slučaju osiguratelja (kao tužitelja) iz osnove onog što je isplatio svom osiguraniku (kao oštećeniku na temelju automobilskog kasko osiguranja) prema štetnikovom osiguratelju od automobilske odgovornosti. U ovom je slučaju, prema postojećoj sudskoj praksi i pravnoj doktrini, riječ o zakonskoj personalnoj subrogaciji pri kojoj isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu (članak 963. stavak 1. ZOO/05). Drugim riječima to znači da osiguratelj ulazi u sva prava svog osiguranika (neki to slikovito opisuju da osiguratelj ulazi „u njegove cipele‟), što znači da stupanjem u istovjetan pravni položaj svog osiguranika (oštećenika), osiguratelj ne dolazi u povoljniji položaj u odnosu na štetnika, stoga osiguratelj u tom slučaju nema neka druga ili povoljnija prava prema štetniku od svog osiguranika, a niti se takvom promjenom osobe vjerovnika u bilo čemu mijenja štetnikov pravni položaj. To se svakako odnosi i na zastaru, i to i na njezin početak i tijek i na rokove zastare. U odnosu na ovo pitanje u revizijskoj odluci br. Revx-1126/2016-2 od 3. listopada 2018., ponovljena su već prije istaknuta pravna shvaćanja revizijskog suda pa je rečeno sljedeće: „Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev konačno prihvaćen reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) izjavio je tuženik postavljajući u reviziji materijalnopravno pitanje: 'U kojem roku zastarijeva tražbina osiguratelja – ovdje tužitelja s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku kao oštećeniku po osnovi automobilskog kasko osiguranja prema štetniku, odnosno ovdje njegovom osiguratelju od automobilske odgovornosti?'. U prilog važnosti postavljenog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni podnositelj revizije se pozvao na čitav niz odluka i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1275/11-2 od 27. siječnja 2016., zatim broj Rev-x-602/12-2 od 19. rujna 2012., broj Rev-1440/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1724/10-2 od 24. studenoga 2011., broj Rev-1250/10 od 3. studenoga 2011., te broj Gzz-98/02-2 od 12. veljače 2003. Predložio je da se u pobijanom dijelu drugostupanjsku presudu preinači uz naknadu troškova revizije.(…) Za razliku od pravilnog shvaćanja u prvostupanjskoj presudi, drugostupanjski sud je dio tužbenog zahtjeva prihvatio iznoseći pravno shvaćanje da u predmetnom slučaju nije u primjeni trogodišnji, već opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 371. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91). Izloženo shvaćanje je pogrešno. U predmetnom slučaju trebalo je primijeniti zastarni rok od tri godine jer isplata naknade štete osiguraniku ne daje tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik pa tako niti poseban rok zastare različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik kao oštećenik (čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO/91). Dakle, na postavljeno pitanje treba odgovoriti da je zastara počela teći od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Ovdje u svakom slučaju, budući da druge činjenice nisu utvrđivane od kada je oštećenik prijavio štetu tužitelju, a to je bilo 23. kolovoza 2003., dakle, zastara je počela teći 24. kolovoza 2003. Budući da je tužba podnesena 29. studenoga 2006., tražbina tužitelja je zastarjela. Pritom treba dodati da sam dan plaćanja naknade od osiguratelja svom osiguraniku nije odlučan za početak tijeka zastare, već je samo pretpostavka za stjecanje aktivne legitimacije. U protivnom bi se taj rok mogao neograničeno produžavati, što je protivno ne samo zakonskom uređenju na koje se prethodno revizijski sud pozvao, već i svrsi instituta zastare. Da je riječ o trogodišnjem zastarnom roku, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio u čitavom nizu svojih odluka pa i onih na koje se pozvao podnositelj revizije, a posebice bi trebalo imati na umu da je shvaćanje doneseno i u tzv. izvanrednoj reviziji koja ima javnopravni značaj upravo u osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske).‟ Istovjetno je rečeno i u odluci br. Rev 1275/11-2 od 27. siječnja 2016., u kojem slučaju je predmet spora bila tražbina tužitelja (kasko osiguratelja) na ime naknade materijalne štete na temelju regresnog zahtjeva prema osiguraniku (iz obveznog osiguranja) štetnika s obzirom na to da je tužitelj svom kasko osiguraniku isplatio štetu na temelju računa o popravku teretnog vozila. Dakle, riječ je o trogodišnjem roku i zastari koja teče od dana kada je oštećenik saznao za štetu i učinitelja. Tako se u obrazloženju navedene odluke ističe sljedeće: ‟Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je u ovoj pravnoj stvari nastupila zastara potraživanja temeljem odredbe čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO. Naime, u konkretnom slučaju radi se o subrogaciji iz čl. 939. st. 1. ZOO u kojem slučaju u smislu odredbe čl. 380. st. 6. ZOO zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi navršava se u istom roku. Dakle, kod slučaja subrogacije osiguravatelj u cijelosti stupa u pravni položaj oštećenika, te potraživanje naknade štete zastarijeva u istim rokovima kao i prema samom oštećeniku. U pravu su također nižestupanjski sudovi kada su primijenili zastarni rok od tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO, i slijedom čega su pravilno zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do zastare potraživanja obzirom da se štetni događaj dogodio 23. rujna 2000., a u krajnjoj liniji sam oštećenik je prijavio štetu tužitelju 10. listopada 2000. i kada se mora uzeti da je započeo teći zastarni rok. Obzirom da je tužba podnesena 16. siječnja 2004. regresni zahtjev tužitelja podnesen je izvan zastarnog roka iz čl. 376. st. 1. ZOO, slijedom čega tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Pritom treba napomenuti tužitelju da zastarni rok ne može teći od dana kada je tužitelj ispunio svoju osiguravateljsku obvezu i isplatio svom osiguraniku odštetu, jer bi to bilo u suprotnosti s navedenim odredbama čl. 939. st. 1. i čl. 380. st. 6. ZOO.‟ U odnosu na pravno pitanje od kada teče zastara u ovakvim slučajevima, važna je i odluka br. Rev-x 23/17-2 od 22. veljače 2017., donesena u povodu izvanredne revizije, koja u bitnom dijelu obrazloženja glasi: „U ovom stupnju postupka sporno je li nastupila zastara, odnosno, preciznije kada je ista započela teći. Sud drugog stupnja zauzeo je pravno shvaćanje da je zastara počela teći kada je tuženik isplatio tužitelju glavnicu, 28. studenoga 2001., slijedom čega, podnošenjem tužbe 29. lipnja 2004. nije nastupila zastara. Ovaj sud smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je revizijski sud o tom pitanju zauzeo shvaćanje i odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Navedeno proizlazi iz odluke ovog suda broj Gzz 98/02 te Rev-x 602/12. Na temelju odredbe iz čl. 939. st. 1. ZOO isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Nadalje iz odredbe čl. 380. st. 6. ZOO proizlazi da zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kada i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi i završava se u istom roku. Dakle, isplatom naknade štete na tužitelja - osiguratelja su prešla sva prava njegovog osiguranika, jer je tužitelj stupio u pravnu poziciju svog osiguranika. Isplata naknade štete osiguraniku ne daje, međutim, tužitelju nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik, pa tako niti poseban rok zastare, različit od onog kojeg je imao njegov osiguranik - oštećenik. Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava rok za zastaru (iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO) teče od dana kada je oštećenik (osiguranik tužitelja) doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. *********************** Zastara regresnog zahtjeva kad je šteta prouzročena neosiguranim vozilom Kada je riječ o šteti koja je prouzročena neosiguranim vozilom, pravno pitanje tijeka i roka zastare u većini slučajeva nije upitno budući da se u tom slučaju ne radi o tražbini iz ugovora o osiguranju, nego regresnoj tražbini koja se temelji izravno na zakonu. U tom smislu je u odluci br. Rev 1145/12-2 od 16. veljače 2016. (kao i u Rev 406/07-2 od 16. svibnja 2007. i Rev-2102/10 od 12. listopada 2011.), istaknuto sljedeće pravno shvaćanje: „Iz navedenog, pozivom na odredbu članka 91. st. 1. Zakona o osiguranju (NN, br. 46/97 – dalje: ZO), sudovi nižeg stupnja pravilno ocjenjuju da je predmetna šteta počinjena neosiguranim traktorom, pa nema ugovora o osiguranju, te se ne može primijeniti odredba čl. 380. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 53/91, itd. – dalje u tekstu: ZOO). Naime, tražbina tužitelja prema tuženiku, nije tražbina iz ugovora o osiguranju, nego tražbina s osnova regresa (…) koja se temelji izravno na (zakonu) čl. 91. st. 4. ZO. Riječ je, dakle o tražbini za koju zakonom nije određen neki drugi rok zastare pa stoga konkretna tražbina tužitelja zastaruje u općem zastarnom roku pet godina (čl. 371. ZOO). Dakle, regresni zahtjev tužitelja za isplaćeni iznos štete oštećenoj osobi, kojoj je šteta prouzročena vožnjom neosiguranog vozila – traktora zastaruje u općem zastarnom roku od 5 godina.‟ *************************** Zastara tražbine iz zadužnice U odnosu na pitanje zastare tražbine iz zadužnice bilo je dosta spornih situacija, ali najspornije je bilo pitanje rokova zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u tom smislu, u svom pravnom shvaćanju broj: Su-IV-4/18-17 od 19. studenoga 2018. istaknuo sljedeće: „a tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ NN 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05).‟ U tom smislu u revizijskoj odluci br. Rev 2260/17-2 od 14. studenoga 2017., donesenoj u povodu izvanredne revizije u kojoj su razmatrani pravni karakter i zastarni rokovi u odnosu na zadužnice koje su izdane sukladno odredbama OZ-a iz 1996. godine i (solemnizirane) zadužnice koja se pojavila nakon toga, tj. od 1. siječnja 2011. (OZ NN 139/10) godine, istaknuto je sljedeće: „Tužiteljica u reviziji naznačuje pitanja: Da li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. Ovršnog zakona ('Narodne novine' 12/96 i 29/99) –dalje: OZ/96) ima značaj pravomoćne sudske odluke? Da li se na zadužnicu, odnosno potraživanje utvrđeno u toj ispravi koja je izdana sukladno čl. 183. OZ/96 može primijeniti odredba čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO)?(…) S obzirom na navedena utvrđenja sporno je ima li zadužnica izdana sukladno odredbi čl. 183. OZ/96 značaj sudske odluke kojom je utvrđeno potraživanje, a time u vezi s obzirom na odredbe čl. 371. i 379. ZOO, sporno je vrijeme potrebno za nastupanje zastare.(…) S obzirom na formu isprave, koja predstavlja privatnu ispravu s tek javno ovjerenim potpisom izdavatelja, neovisno o tome što prema odredbi čl. 183. st. 1. OZ/96 ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, zadužnica izdana sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, po ocjeni ovog suda, nije sudska odluka kojom je utvrđeno potraživanje. Naime, zadužnica sama po sebi nije 'pravomoćna sudska odluka' već dostavom iste banci tek proizvodi učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, ali ujedno nije i rješenje o ovrsi, koje i inače po svom sadržaju (osim kod rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem se nalaže isplata) nije takva sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje. Konačno, zadužnica izdana u smislu čl. 183. st. 1. OZ/96 nije javnobilježnički akt, ni privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku. Stoga u odnosu na potraživanja iz takve zadužnice nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 379. st. 1. ZOO.‟ U odnosu na početak tijeka zastare valja istaknuti da zastarni rokovi i kad je u pitanju zadužnica u pravilu počinju teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje svoje obveze. U tom smislu pravna doktrina ističe sljedeće: ‟Kod zadužnice nije propisan rok u kojem je na temelju nje moguće tražiti ovrhu pa je zato teško odrediti trenutak kad vjerovnik ima 'pravo zahtijevati ispunjenje obveze'. To će prije svega ovisiti o tome je li zadužnica izdana nakon što je tražbina iz osnovnog posla dospjela ili prije roka dospijeća. U prvom slučaju zastarni rok počeo bi teći dan nakon izdavanja zadužnice, a u drugom tek dan nakon dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla.‟ U svakom slučaju podnošenjem zadužnice na naplatu dolazi do prekida zastare, koja potom počinje teći ispočetka. Jasno je da do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (članak 241. ZOO/05). Prema tome, budući da je Agencija po zakonu nadležno tijelo koje provodi ovrhu radi ostvarenja novčane tražbine na računima dužnika, to nema sumnje da se podnošenjem zadužnice na naplatu putem Agencije prekida tijek zastare tražbine na koju se odnosi zadužnica. Drugo je pak pitanje, što se sve može dogoditi sa zastarom i njezinim tijekom ako putem Agencije ne dođe do naplate tražbine osigurane zadužnicom. Izgleda da se na to pitanje može odgovoriti rješenjem iz revizijske odluke br. Rev 943/17-2 od 10. svibnja 2017., koja u bitnom dijelu svog obrazloženja glasi: „Dakle, ovaj sud je u primjeni i tumačenju odredbe čl. 389. ZOO-a kada se radi o dilemi ima li ranije pokrenuti ovršni postupak radi ostvarivanja iste tražbine koji je dovršen obustavom postupka učinak prekida zastare u svakom slučaju neovisno o razlogu zbog kojeg je došlo do obustave postupka, ili pitanje učinaka prekida zastare valja vezati uz razloge obustave postupka, zauzeo ovo potonje pravno shvaćanje, dakle, da se kod odgovora na pitanje je li rok zastare prekinut pokretanjem ovršnog postupka koji je okončan obustavom postupka te da li slijedom toga zastarni rok teče iz početka zauzeo shvaćanje da to ovisi o razlozima zbog kojih je došlo do obustave ovršnog postupka i na kojoj od stranaka u ovršnom postupku leže razlozi zbog kojih je ovršni postupak obustavljen. U predmetu Gzz-50/01 zbog činjenice što ovrhovoditelj nije uplatio predujam za izlazak sudskog ovršitelja i što je upravo stoga ovršni postupak obustavljen zauzeto je pravno shvaćanje da u takvoj situaciji jer je za obustavu postupka odgovoran ovrhovoditelj pokretanje tog ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) nema za posljedicu prekid zastare. Dakle, argumentum a contrario kada je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja tada pokretanje ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovo teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno.‟ ******************* ZASTARA ZAHTJEVA ZA TABULARNU ISPRAVU Kada se radi o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla, a predmet spora je zahtjev za izdavanje tabularne isprave, onda se radi o parnici za ispunjenje ugovora, dakle, obvezno pravnoj tužbi, a ne o vlasničkoj tužbi, jer se vlasništvo nekretnina stječe upisom kako je naprijed navedeno u zemljišne knjige, a ugovor o kupoprodaji je samo osnov za stjecanje prava vlasništva. S obzirom na to da se u ovom sporu radi o obveznopravnom zahtjevu, takav zahtjev zastarijeva, a na pitanje zastare treba primijeniti odredbu o općem zastarnom roku od pet godina. VS RH Rev-1944/2001 od 27. studenoga 2003. VS RH Rev-2429/10-2 od 23. studenoga 2011. *********************** Nagrada koju odvjetnik obračunava za svoj rad dospijeva kada odvjetnik ispuni nalog stranke u cijelosti, odnosno pravomoćnim okončanjem parničnog ili ovršnog postupka, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju i zastarijeva u općem zastarnom roku. Sažetak: „Polazeći od materijalnopravnog stajališta da su potpisivanjem punomoći tuženica i tužiteljica zaključile ugovor o nalogu u smislu odredbe čl.763. st.1. ZOO-a te da je prema čl.776. st.1. ZOO-a, ako nije drugačije ugovoreno nalogodavac dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla, prvostupanjski sud zaključuje da odvjetnik obračunava nagradu za svoj rad kad ispuni nalog stranke u cijelosti, a to bi bilo pravomoćnim okončanjem parničnog ili ovršnog postupka kad i dospijeva naplata odvjetničke usluge ili otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju. Imajući u vidu da je tužiteljica tuženici otkazala punomoć tijekom 2011.g. o čemu je i obavijestila tuženicu dostavom dopisa uz sporni račun , a da naplata odvjetničke usluge dospijeva otkazom punomoći i zastarijeva u općem zastarnom roku te počinje teći prvog dana poslije otkaza punomoći ili prvog dana poslije pravomoćnog okončanja postupka sukladno čl.215. st.1. ZOO-a. Isto tako ovaj sud pravilnim prihvaća i materijalnopravno stajalište prvostupanjskog suda o dospjelosti dosuđene tražbine te primjeni općeg zastarnog roka iz čl.225. ZOO-a. Županijski sud u Varaždinu, Gž-596/16-2 od 3. studenog 2016. godine. ************************* Kada je pravomoćnom presudom udovoljeno revindikacijskom zahtjevu i tuženiku naloženo da stvar preda tužitelju u posjed, pravo na prinudno izvršenje te presude ne zastarijeva. (Vs RH, Gzz. 39/91, od 17. 12. 1991.- Izbor odluka 1994 – 107) ************************ Zastara potraživanja utvrđenog pravomoćnom sudskom odlukom ne dovodi i do zastare te odluke(presuda ili rješenje) , već ona i dalje djeluje sve dok je nadležni sud eventualno ne izmijeni ili ukine. (Vs RH, Rev. 2349/83, od 26. 1. 1984. – Psp 24 – 139) *********************** Podnošenjem tužbe radi ostvarivanja naknade jednog oblika štete ne prekida se zastarijevanje potraživanja naknade drugog oblika štete. Vs RH, Rev. 925/88, od 17. 5. 1990. – Informator, broj 3837 ************************** Zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove zbog ulaganja u tuđu nekretninu ne prekida se podnošenjem tužbe radi ostvarivanja stvarnopravnog zahtjeva na toj nekretnini. Vs RH, Rev. 1958/90, od 11. 10. 1993 – Izbor odluka 1993 – 47/82 ********************* Time što je vjerovnik prije podizanja tužbe pozvao dužnika da isplati naknadu štete, nije nastupio prekid zastarijevanja. (Vs H, Rev. 2014/87, od 22. 3. 1987. – Psp 41 – 67) ********************* Kad je pravomoćno odlučeno da se tužba smatra povućenom, podizanjem tužbe u tom predmetu nije nastupio prekid zastarijevanja. Vs RH, Rev. 547/97, od 13. 12. 2000. – Izbor odluka 1/2001 – 24 *********************** Zastara ne teče od dana sklapanja ugovora, već od dana kada je ugovor po zakonu raskinut. Iz obrazloženja: Kako je ugovor raskinut po samom zakonu, pravo tužitelja da traži povrat plaćenog iznosa predstavlja zahtjev za vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, sukladno čl. 1111. ZOO-a, zbog toga što je pravna osnova stjecanja (avans za plaćanje o ugovoru) otpala raskidom ugovora. No, ovaj sud ukazuje i na to da tuženik pogrešno računa početak tijeka zastare, jer ona ne teče od dana sklapanja ugovora (6. ožujka 2007.), već od dana kada je ugovor raskinut po samom zakonu (istekom naknadnog roka 29. siječnja 2008.). Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 215. st. 1. ZOO-a), a tek od dana raskida ugovora počelo je teći pravo tužitelja da traži povrat uplaćenih sredstava. VisokI trgovačkI sud RH Pž-7635/15 ***************************
  5. 1 bod
    Matrix

    Nužni dio u sudskoj praksi

    „Pravilan je pravni stav nižih sudova da to što bi tužitelji eventualno bili povrijeđeni u svom nužnom nasljednom dijelu … nije razlog za utvrđenje ništavosti darovnog ugovora.“ – odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 925/1993-2 od 18. svibnja 1994. ********* - „Nužni nasljednik može tražiti vraćanje dara u ostavinskom postupku samo ako je zahtjev usmjeren protiv sunasljednika i ako sunasljednici pristaju dobrovoljno vratiti stvar, a u protivnom zahtjev za vraćanje dara može se ostvariti jedino u parnici.“ - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 252/1994-2 od 29. svibnja 1997. ********** - „Ukoliko zakonski nasljednik smatra da je oštećen u nužnom dijelu zbog darovanja od strane ostavitelja trećoj osobi koja nije nasljednik, umanjenje dara trećoj osobi zbog povrede nužnog dijela može tražiti jedino u posebnoj građanskoj parnici, a ne i u ostavinskom postupku.“ - odluka Županijskog suda u Koprivnici, broj Gž 865/2001-2 od 15. studenoga 2001. *********** - „Kad nasljednik nije tijekom ostavinskog postupka zahtijevao vraćanje dara niti je zatražio nužni dio, nije nastupio prekid zastare tužbe.“ - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 210/1994-2 od 7. rujna 1995. ************ - „ Kada je tuženik na darovanoj stvari učinio takve građevinske promjene da su iste u pravnom smislu u cjelini rezultirale nastankom nove stvari - novog stambenog objekta, tada takva nova stvar u cjelini ne predstavlja vraćanje darovane stvari u ostavinsku imovinu pok. majke stranaka, već samo u onom dijelu koliki bi bio nužni dio tužitelja na darovanoj nekretnini, a prema stanju stvari u vrijeme koju bi takva darovana stvar imala u vrijeme saznanja tuženika za vraćanje dara.“ - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 814/1990-2 od 24. lipnja 1992. ********* - „Pravilno je stajalište suda drugoga stupnja da nasljednik kome je povrijeđen nužni dio raspoložbom ostavitelja ugovorom o doživotnom uzdržavanju nema pravo tražiti povrat imovine radi povrede nužnog dijela. Međutim,pokojnica kasnijim ugovorom o doživotnom uzdržavanju više nije mogla raspolagati imovinom kojom je raspolagala ranijim darovnim ugovorom, jer više nije bila vlasnica imovine koja je bila predmetom tog darovnog ugovora, budući da je to tada bila tuženica, koja je upravo na temelju tog darovnog ugovora i bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica tih nekretnina. Budući da je tuženica te nekretnine dobila kao dar od ostaviteljice, tužitelj bi mogao tražiti povrat dijela te imovine ukoliko je tim darovanjem povrijeđeno njegovo pravo na nužni nasljedni dio.“ - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 147/1997-2 od 5. veljače 1998. ********** - „Pravilno sudovi zaključuju da je pok. Č. Đ. za života dao tuženiku suglasnost za otkup stana, ali pogrešno smatraju da se davanje navedene suglasnosti smatra odricanjem od prava (pravo na otkup stana), a koje se odricanje u smislu čl. 34. ZN smatra darom. Stoga prema pravnom shvaćanju ovoga suda davanje suglasnosti pok. Č. Đ. tuženiku kao sinu i članu porodičnog domaćinstva nema značaj darovanja predmetnog stana niti odricanja od prava na otkup stana u smislu čl. 34. ZN. Zbog toga se ne može niti govoriti o vrijednosti tog stana kao dara, a koja bi se imala uračunati u vrijednost ostavine vezano za izračunavanje nužnog dijela u smislu odredbe čl. 33. st. 3. ZN. (…) Prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda RH izraženom u odluci broj U-III/3041/2003 od 10. ožujka 2004., pravo na otkup stana koje pripada stanaru - nositelju stanarskog prava u smislu odredbi Zakona o prodaji stanova je osobno pravo koje ne prelazi na nasljednike te je tom odlukom Ustavni sud prihvatio pravno stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u presudi Gzz-53/2003 od 27. svibnja 2003.“ - odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 994/2007-2 od 1. prosinca 2010. ************ Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare u ostavinskom postupku, smatra se da je nasljednik dao zahtjev za ostvarivanjem prava na nužni dio onog trenutka kada je u ostavinskom postupku osporio oporuku a ne nasljedničkom izjavom nakon nastavka ostavinskog postupka po dovršetku parnice u kojoj je osporavao istinitost oporuke. Županijski sud u Varaždinu, Gžx. 51/10-2 od 7.VII.2010. ************** Vraćanje dara zbog povrede nužnog dijela nasljednik može tražiti u roku od tri godine od smrti ostavitelja, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog postalo pravomoćno, bez obzira kada je nužni nasljednik koji traži vraćanje darova saznao za postojanje ugovora o darovanju. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 933/06-2 od 18.V.2006. ****************** Trogodišnji rok u kojem zastarijeva tužba radi vraćanja darova je objektivan i počinje teći od ostaviteljeve smrti, bez obzira na to kad je nužni nasljednik koji traži vraćanje darova doznao za postojanje ugovora o darovanju. VSRH Rev 1704/1991 ********************** Kad nužni nasljednik tvrdi da je ugovor o doživotnom uzdržavanju djelomično i ugovor o darovanju, ovlašten je tražiti vraćanje dara a da ne traži poništenje ugovora. VSRH Rev 252/1994 ********************* Ako je među strankama sporna vrijednost ostavine na temelju koje se izračunava nužni dio i vrijednost darova koje je ostavitelj učinio nužnom nasljedniku sud će prekinuti ostavinski postupak i stranke uputiti na parnicu jer se radi o spornim činjenicama o kojim ovisi pravo na nužni dio i uračunavanje vrijednosti dara u nužni dio. Županijski sud u Splitu Gžx 417/2010 od 29.11.2010. ********************* Snaha ne ulazi u krug nužnih nasljednika iza pok. svekra, niti po pravu predstavljanja iza svog pok. supruga koji je bio sin ostavitelja i koji, iako je nadživio ostavitelja,nije postavio zahtjev za nužni dio. ŽS Ka Gž 242/1999 ******************** Zakonski nasljednici imaju pravo na ime svog zakonskog dijela iz ostavine dobiti minimalno nužni dio, bez obzira što nasljeđuju samo na temelju zakona. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 370/10-2 od 14.IV.2010. ************************ Nećakinja ostavitelja nije nužni nasljednik. ŽS Ri Gž 2842/2000 ******************** Pravo na nužni dio iz smrti pokojnog brata pripada sestri kada je ona bez nužnih sredstava za život i nesposobna za rad, a neodlučno je da li joj sredstva za uzdržavanje mogu pružiti druge osobe. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1406/97 od 13.2.2001. ************************ Činjenica što neki nasljednici (brat i sestre ostaviteljice) u nasljednoj izjavi nisu zatražili nužni dio iz ostavinske imovine, ne isključuje ih od nasljeđivanja nužnog dijela onog nasljednika (majke ostaviteljice) koji je zahtjev za nužni dio postavio, jer se ovdje više ne radi o njihovu pravu kao nužnih nasljednika ostavitelja, već o zakonskom nasljeđivanju onog što je njihov predak (majka) naslijedio po osnovi nužnog nasljednog dijela. Županijski sud u Bjelovaru Gž 2381/2008-2 od 9.1.2009. ********************** Ostavinski sud nije ovlašten, bez izričitog sporazuma stranaka, izvršiti konkretizaciju nužnog dijela određivanjem koje će stvari i prava nužni nasljednik realno dobiti iz ostavine. ŽS St Gž 789/1996 ************************
  6. 1 bod
    Matrix

    Oporuka u sudskoj praksi

    Ovaj sud slaže se sa ocjenom nižestupanjskih sudova da je oporuka sada pok. B. M. od 11. svibnja 1995. godine pravovaljana. Oporučitelj je oporuku napisao svojom rukom i vlastoručno ju potpisao, te dodao i datum kada je sastavljena, pa su ispunjene sve pretpostavke pravovaljanosti vlastoručne oporuke predviđene odredbom čl. 68. ZN. Činjenica da je ostavitelj uz svoj potpis dodao i otisak kažiprsta ne čini vlastoručnu oporuku nevaljanom.” VSRH Rev 436/2003-2 ***************** Isključenje iz nasljedstva mora u oporuci biti izraženo na nesumnjiv način. VSRH Rev 156/2001 ***************** Valjan je ugovor kojim je ostavitelj ugovorio s bankom da za slučaj njegove smrti prava s njegovih računa kod te banke prelaze na određenu osobu. VSRH Rev 960/1990 ***************** Oporuka je jednostrani akt oporučitelja te svako kasnije raspolaganje od strane oporučitelja određenom stvari koju je bio nekome namijenio oporukom ima za posljedicu opoziv namjene, te stvari i opoziv oporuke kako je to propisano čl. 107. Zakona o nasljeđivanju. Zbog navedenog je oporuka opozvana i u slučaju kada je ostavitelj pravno valjanim ugovorom raspolagao imovinom koja je bila predmet oporuke u korist treće osobe ili pak osobe u čiju je korist izvršio raspolaganje oporukom.” VSRH Rev 1081/1999 ****************** Kad je ispunjenje naloga iz oporuke za oporučnog nasljednika postalo nemoguće (zbog smrti osobe o kojoj je trebalo brinuti) bez njegove krivnje, to nije od utjecaja na njegova prava kao nasljednika. VSRH Rev 2261/1997 **************** Vlastoručna oporuka je pravovaljana ako ju je oporučitelj napisao svojom rukom i ako ju je potpisao. Pritom potpis oporuke mora uslijediti nakon što se ona napiše, dakle, na kraju oporuke. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1330/2008-2 od 17.2.2010. ********************** Oporuka koju je oporučitelj napisao svojom rukom i potpisao pravovaljana je, te za taj oblik oporuke nisu potrebne nikakve druge formalnosti, ali ako su iste ipak učinjene (ovdje potpisi svjedoka) one same po sebi ne oduzimanju oporuci značenje valjane vlastoručne oporuke. Potpisi svjedoka na vlastoručnoj oporuci ne daju toj oporuci značenje pisane oporuke pred svjedocima. Županijski sud u Splitu Gž 3442/2008 od 11.3.2010. ******************* Kasnije raspolaganje oporukom na stvari koja je bila predmet ugovora o darovanju nema značenje opoziva ugovora o darovanju. VSRH Rev 1083/1991 ******************* Okolnost da oporučitelj nije pročitao pismenu oporuku pred svjedocima koju je pisao oporučni nasljednik, nije od utjecaja, kad su ispunjene ostale pretpostavke za njezinu valjanost. ŽS Zg Gž 1523/1997 ******************** Potomci ostavitelja i njihovi bračni drugovi ne mogu biti oporučni svjedoci, bez obzira na stupanj srodstva s ostaviteljem. VSRH Rev 2813/1991 ****************** Različiti datumi na pisanoj oporuci pred svjedocima ne predstavljaju takvu manjkavost, koja bi nužno tu oporuku činila nevaljanom, ukoliko na nevaljanost oporuke ne upućuju i druge okolnosti. ŽS Gs Gž 292/2003-2 ******************* Okolnost da se oporučitelj nije potpisao i na prvom listu oporuke, nije od utjecaja na pravnu valjanost pisane oporuke pred svjedocima. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1471/2010-2 od 15.9.2010. ******************* Valjana je pismena oporuka pred svjedocima koja nije sastavljena po neposrednom kazivanju oporučitelja već treće osobe, ako su ispunjene ostale pretpostavke za valjanost pismene oporuke. VSRH Rev 460/1992 ********************* Teret dokazivanja zagubljene oporuke na onoj je stranci koja se poziva na postojanje takve oporuke. Županijski sud u Splitu Gžp 433/2010 od 28.12.2010. ******************** Za valjanost pismene oporuke pred svjedocima odlučno je da li oporučitelj zna čitati ili pisati na jeziku na kojem je oporuka sastavljena. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 2291/97 od 30.11.2000. ******************* Ostaviteljičina izjava može biti dana i riječju “da”, kojom je na jasan način pokazala da se radi o njezinoj oporuci koju ona potpisuje pred prisutnim svjedocima. VSRH Rev 937/1991 ********************* Oporučitelj može dati izjavu da je to njegova oporuka ne samo riječima navedenim u Zakonu o nasljeđivanju već i drugim izrazima koji na jasan način iskazuju stvarnu, ozbiljnu i slobodnu volju ostavitelja. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 17/2005-2 od 29.9.2005. ********************** Osobom koja ne zna čitati i pisati treba smatrati i onu koja nije u mogućnosti čitati i pisati npr. zbog gubitka ili oštećenja vida. VSRH Rev 1277/1993 *********************** Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi da je usmena oporuka D. Ž. kojom je svu svoju imovinu njoj ostavio, istinita i pravovaljana. Tužbeni zahtjev se zasniva na tvrdnji da je oporučitelj ranije napisao pismenu oporuku kojom je univerzalnom nasljednicom imenovao tužiteljicu, ali da je nije mogao naći niti se sjetiti gdje se ona nalazi, pa je iz tog razloga bio prisiljen i sastaviti usmenu oporuku, kojom svoju imovinu ostavlja tužiteljici. Prema odredbi čl. 78. Zakona o nasljeđivanju (NN 52/71 i 47/78 ) oporučitelj može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako zbog iznimnih prilika nije u mogućnosti sastaviti pismenu oporuku. To znači, da u smislu navedene odredbe ocjena postoje li iznimne prilike i može li se usmenoj oporuci priznati valjanost, ovisi o činjenici da li se oporučitelj nalazio u takvoj situaciji da mu je osobno bilo nemoguće sastaviti pismenu oporuku. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da i u slučaju da je istinita tvrdnja tužiteljice da je oporučitelj ranije napisao pismenu oporuku koju dan prije smrti nije mogao naći, niti se sjetiti gdje se ona nalazi, nema značaj izuzetnih prilika koje bi ga onemogućile da sastavi pismenu oporuku.” ŽS Zg Gž 4992/1999 ******************* Pravno je valjana oporuka koju je svojom rukom napisao i potpisao oporučitelj velikim tiskanim slovima pri čemu niti okolnost što se njegov potpis na oporuci sastoji od početnog slova vlastitog imena i cijelog prezimena nema utjecaja na njenu valjanost. VSRH Rev 1226/2007-2 ******************** Oporuka pisana na pisaćoj mašini i potpisana po oporučiteljici i jednom oporučnom svjedoku je po svojem obliku ništava oporuka. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 527/03-2 od 12. svibnja 2003. ******************** Oporučitelj može dati izjavu da je to njegova oporuka ne samo riječima navedenim u Zakonu o nasljeđivanju već i drugim izrazima koji na jasan način iskazuju stvarnu, ozbiljnu i slobodnu volju ostavitelja. VSRH Rev 17/2005-2 ********************* Ukoliko se radi o osobi koja je završila samo jedan razred osnovne škole i koja se može vrlo teško i nečitljivo potpisati koristeći potpuno neprepoznatljive znakove, tada navedeno upućuje na zaključak da se radi o osobi koja ne zna pisati, zbog čega ista nije mogla sastaviti pisanu oporuku pred svjedocima. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 1169/09-2 od 11.I.2010. *********************** Naknadno sačinjenje pisane oporuke pred svjedocima od strane primateljice uzdržavanja, ne znači nužno i ispunjenje pretpostavki za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju u smislu odredbe članka 116. Zakona o nasljeđivanju. ŽS Gs Gž 307/2006-2 ************************* Odredba čl. 73 st. 2 ZN-a taksativno navodi osobe koje ne mogu biti svjedoci oporuke, što posljedično rezultira pravnom nevaljanošću oporuke u slučaju ako je svjedok oporuke jedna od osoba taksativno nabrojena u citiranoj zakonskoj odredbi. Budući da je svjedok oporuke bio nećak ostavitelja, odnosno srodnik ostavitelja u pobočnoj liniji drugog stupnja, to je oporuka pravno nevaljana.” ŽS Ri Gž 2024/2001 ************************ Za valjanost pismene oporuke pred svjedocima odlučno je da li oporučitelj zna čitati ili pisati na jeziku na kojem je oporuka sastavljena. VSRH Rev 2291/1997 *********************** Oporučiteljica je pismenom oporukom pred svjedocima (čl. 69 ZN-a) raspolagala svojom imovinom, time da po navodima tužbe je jedan od svjedoka oporuke bio bračni drug srodnika oporučiteljice u pobočnoj liniji (čl. 73 st. 2 ZN-a). Medjutim, budući da je brak srodnika oporučiteljice u pobočnoj liniji prestao smrću i to prije potpisivanja sporne oporuke, takva činjenica ne ukazuje na nepravovaljanost oporuke, jer je smrću bračnog druga svjedoka oporuke prestalo tazbinsko srodstvo, a samim time takav svjedok pismene oporuke više nije osoba iz odredbe čl. 73 st. 2 ZN-a. ŽS Ri Gž 1465/2000 *********************** Za pravnu valjanost pismene oporuke pred svjedocima se traži da oporučitelj zna čitati i pisati, pri čemu nije dovoljno da oporučitelj znade čitati i pisati, već se traži da on oporučitelj bude u stanju služiti se ovim svojim znanjem. VSRH Rev 1343/1997 ******************** Sud prvog stupnja donosi pobijano rješenje, a u razlozima navodi da je tijekom ostavinskog postupka došlo do spora oko opsega ostavinske imovine, obzirom da suprug ostaviteljice tvrdi da stan predstavlja njegovo suvlasništvo u ½ dijela s osnova bračne stečevine (a što mu preostali zakonski nasljednici osporavaju). Kako je ostaviteljica bila upisana kao isključiva vlasnica predmetnog stana, zaključuje da na pokretanje parničnog postupka treba uputiti supruga ostaviteljice temeljem odredbe članka 224. stavak 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine”, br. 48/03, 163/03 i 35/05, dalje ZN). Naime, ukoliko su sporne činjenice koje se mogu utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava, sud će na temelju predmnjeve da je sadržaj tih isprava istinit, uputiti u parnicu onog nasljednica koji tvrdi suprotno. Zaključuje da je među nasljednicima došlo do spora oko opsega ostavinske imovine, slijedom čega ostavinski postupak valja prekinuti temeljem odredbe članka 222. ZN, te članka 225. stavak 1. ZN, supruga ostaviteljice uputiti na pokretanje parnice. Žalitelj osporava pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja tvrdnjom da su na pokretanje parničnog postupka trebali biti upućeni ostali zakonski nasljednici, i to na utvrđenje “da je cijeli stan vlasništvo ostaviteljice”. U obrazloženju sud navodi “ukoliko su sporne činjenice koje se mogu utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava, sud će na temelju predmnjeve da je sadržaj tih isprava istinit uputiti u parnicu onog nasljednika koji tvrdi suprotno”. Navedeno navodi pozivom na odredbu članka 224. stavak 2. ZN. Međutim, stavkom 1. izreke određuje prekid ostavinskog postupka (članak 224. stavak 1. ZN), a što je suprotno sa stavkom 2. citirane odredbe koja navodi da sud neće prekinuti postupak ako su sporne činjenice koje može utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava. U takovom će slučaju na temelju predmnjeve da je sadržaj tih javnih isprava istinit donijeti rješenje o nasljeđivanju (članak 226. ZN), a onog koji tvrdi suprotno uputit će da to dokaže u parnici. Upravo navedeno iznimka je iz odredbe članka 225. stavak 1. ZN (na koju se sud prvog stupnja isto tako poziva) prema kojoj sud upućuje na parnicu stranku čije pravo smatra manje vjerojatnim. U konkretnom se slučaju upućivanje na parnicu ne zasniva na manjoj vjerojatnosti prava, već na osporavanju predmnjeve o istinitosti javnih isprava. ŽS Zg Gž 1332/2006-2 *********************** Sud prvog stupnja je utvrdio da je oporučiteljica svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavila tužiteljima na jednake dijelove iz zahvalnosti što su se o njoj brinuli, dok da je tuženiku kao nužni dio ostavila nekretnine pod imenom Sveta Fumija u P. uz naznaku da je tako postupila, jer da se ovaj nikada o njoj nije brinuo. Na temelju takve izjave posljednje volje sudovi nižega stupnja su pravilno zaključili da oporučiteljica nije na nesumnjiv način izrazila u oporuci želju da tuženika isključi od nasljedstva, već naprotiv da mu je na ime nužnoga dijela ostavila određene nekretnine. Po odredbi čl. 48. Zakona o nasljeđivanju, oporučitelj koji želi isključiti nekog nasljednika mora to izraziti u oporuci na nesumnjiv način, a korisno je da navede i temelj za isključenje. Na temelju prije iznijetih činjenica sudovi nižega stupnja su zauzeli pravilno pravno stajalište kada su ocijenili da ne postoje pretpostavke iz prije navedene zakonske odredbe kada bi se moglo uzeti da je oporučiteljica tuženika isključila iz nasljedstva. Ovaj sud smatra, protivno stajalištu izraženom u reviziji, da se u konkretnom slučaju ne može govoriti ni o djelomičnom isključenju iz nasljedstva, jer bi isključenje kao takvo trebalo biti izraženo na nesumnjiv način u oporuci, što nije slučaj u konkretnom sporu. VSRH Rev 156/2001 ********************** Kada je izvršen prijenos vlasništva stana darovnim ugovorom na nasljednika zbog toga što je on, po prethodnom dogovoru sa ostaviteljem kao nositeljem prava (stanarskog) na njegov otkup, i uz znanje i pristanak ostalih nasljednika, svojim novčanim sredstvima platio cijenu iz ugovora o otkupu, ne radi se o raspolaganju ostavitelja kojim bi bio povrijeđen nužni nasljedni dio ostalih nasljednika jer mu nedostaje nenaplatni karakter. Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1835/09-2, od 4. II. 2010. ********************* Ocijenjeno je da su postojale izuzetne prilike koje opravdavaju izjavljivanje posljednje volje usmeno pred svjedocima kad se zdravstveno stanje oporučiteljice naglo pogoršalo, nastupila je opća slabost koja je onemogućila inače pismenu osobu da osobno sastavi oporuku pa čak i da je potpiše, a predosjećala je skoru smrt koja je i nastupila tri sata po usmenom oporučivanju. VSRH Rev 664/2007-2 ********************* Nemogućnost pronalaska ranije sastavljene pismene oporuke nema značaj izuzetnih prilika, koje onemogućavaju oporučitelja da sastavi pismenu oporuku. ŽS Zg Gž 4992/1999 ********************* Činjenice da je oporučiteljica boravila u bolnici, da je bolovala od karcinoma koji je bio u progresiji, da je oslijepila, da je primala lijekove i bila u teškom stanju i da je predosjećala svoj kraj te da je i umrla četiri dana nakon sastava usmene oporuke, predstavljaju izvanredne okolnosti koje opravdavaju sastav usmene oporuke. ŽS Kc Gž 644/2003-2 ********************** Ukoliko je oporučitelj u vrijeme sačinjena usmene oporuke, prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka bio sposoban za rasunivanje, a postojale su izuzetne prilike zbog kojih nije mogao sačiniti pismenu oporuku, za pravnu valjanost usmene oporuke u tom slučaju ne utječe okolnost što je oporučitelj uza se imao pismene ljude, naročito zbog činjenice što se zdravstveno stanje oporučitelja nakon sačinjenja usmene oporuke pogoršalo, te je isti svega nekoliko sati nakon sačinjenja usmene oporuke umro. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 737/05-2 od 08.IX-2005. ********************* Pravo osobe koja se poziva na postojanje usmene oporuke manje je vjerojatno od prava osobe koja se poziva na pismenu oporuku. VSRH Gzz 1/1997 ******************** Ukoliko je oporučitelj u vrijeme sačinjena usmene oporuke, prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka bio sposoban za rasunivanje, a postojale su izuzetne prilike zbog kojih nije mogao sačiniti pismenu oporuku, za pravnu valjanost usmene oporuke u tom slučaju ne utječe okolnost što je oporučitelj uza se imao pismene ljude, naročito zbog činjenice što se zdravstveno stanje oporučitelja nakon sačinjenja usmene oporuke pogoršalo, te je isti svega nekoliko sati nakon sačinjenja usmene oporuke umro. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 737/05-2 od 08.IX-2005. ********************* Ocijenjeno je da postojanje subjektivnih teškoća koje su onemogućavale oporučiteljicu da sastavi sudsku oporuku (bolest), uz postojanje objektivne mogućnosti da druga osoba uputi zahtjev sudu u njezino ime za sastavljanje sudske oporuke izvan sjedišta suda, isključuje postojanje izvanrednih okolnosti. VSRH Gzz 21/1991 ******************** Ocijenjeno je da nisu postojale izuzetne prilike koje bi opravdavale izjavljivanje posljednje volje usmeno pred svjedocima kad je oporučitelj, koji zbog bolesti nije bio u stanju pisati, mogao posljednju volju izjaviti u obliku sudske oporuke ili pisane oporuke pred svjedocima. VSRH Rev 127/2007-2 ********************** Mjerodavno vrijeme za ocjenu da li su postojale iznimne okolnosti za sastavljanje usmene oporuke je vrijeme sastavljanja te oporuke. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 536/07-2 od 28.VIII.2007. ************************ Postojanje iznimnih prilika treba ocjenjivati prema trenutku izjave usmene oporuke, a ne prema vremenu prije toga. VSRH Rev 2432/1992 ********************** Sposobnost za rasuđivanje pok. ostaviteljice u vrijeme sastavljanja oporuke, ostavinski sud ne može utvrditi isključivo na temelju iskaza svjedoka. Županijski sud u Varaždinu, Gž.1143/07 od 22.I.2008. * ****************** Kad oporuka nije valjana jer nije učinjena u obliku i pod uvjetima predviđenima zakonom, okolnost da je nasljednik priznao oporuku ne utječe na njezinu nevaljanost. VSRH Rev 1441/1990 ******************** Tek u slučaju kada izmenu nasljednika budu sporne činjenice od kojih zavisi pravna valjanost ili sadržaj oporuke, sud je dužan prekinuti ostavinsku raspravu i uputiti stranke na pokretanje parnice radi utvrnenja pravne valjanosti oporuke. Prema tome, isključivo nasljednicima pripada pravo na osporavanje valjanosti oporuke, pri čemu nasljednici na ostavinskoj raspravi mogu istaknuti prigovore vezane uz njihovo pravo na nasljedstvo, valjanost oporuke, opsega ostavinske imovine i sl. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 776/03-2 od 09.06.2003. ********************** Predmet spora je pitanje ništavosti i pravne nevaljanosti oporuke sad pok. N.Š. od 11. travnja 1994. godine. Tužitelji osporavaju valjanost oporuke smatrajući da oporučitelj nije bio sposoban za oporučivanje u vrijeme sastavljanja oporuke. Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev ocijenivši da oporuka ima nedostatke formalne prirode koji ju čine nevaljanom. Naime, utvrđuju da sporna oporuka ne ispunjava uvjete za valjanost pismene oporuke pred svjedocima (čl. 69. Zakona o nasljeđivanju – “Narodne novine”, br. 52/71 i 47/78 – dalje: ZN), pošto oporučitelj nije u prisutnosti dvaju svjedoka istu vlastoručno potpisao izjavljujući pred njima da je to njegova oporuka. Zbog toga se i nisu bavili pitanjem sposobnosti oporučitelja za oporučivanje iz tog osnove ocjenjivali pitanje pravne valjanosti sporne oporuke. Oporuka jest strogo formalni pravni akt (čl. 67. ZN), što znači da formalni nedostaci oporuke utječu na mogućnost njene ništavosti. Međutim u smislu odredbe čl. 82. st. 1. ZN nastupanje ništavosti formalno manjkave oporuke ovisi o stajalištu osobe koja je ovlaštena tražiti njeno poništenje, te ako ovlaštena osoba ne zatraži poništenje oporuke u određenom roku dolazi do njene konvalidacije. VSRH Rev 1920/1999 ******************* Kada svjedoci oporuke nisu potpisani odmah ispod potpisa oporučiteljice, već su isti potpisani na posebnom listu papira, a koji papir je Javna bilježnica povezala jamstvenikom i zapečatila svojim pečatom, tako da isti predstavlja sastavni dio oporuke, smatra se da su potpisi svjedoka uslijedili odmah nakon što je oporuka potpisana po oporučiteljici. Županijski sud u Varaždinu, Gž.1143/07 od 22.I.2008. ******************* Oporuka je opozvana kada je ostavitelj kasnijim pravno valjanim ugovorom o darovanju raspolagao imovinom koja je bila predmet oporuke. Vrhovni sud Republike Hrvatske Gzz 3/2010-2 od 29.6.2011. ******************* Vođenje postupka radi potpunog lišenja poslovne sposobnosti oporučiteljice nema utjecaja na pravnu valjanost oporuke ukoliko je ista u vrijeme sastava oporuke bila sposobna za oporučno nasljeđivanje svojom imovinom. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 223/09-2 od 22.IV.2009. ************ Smatra se da je oporučitelj koji je zaključio ugovor o uzdržavanju nekoliko dana nakon sastava oporuke, opozvao namjenu stvari koju je nekome namijenio. ŽS Vž Gž 1360/2006-2 *****************
  7. 1 bod
    Matrix

    Opasna stvar u sudskoj praksi

    Opasne stvari su one „koje po svojoj namjeni, osobinama,položaju, mjestu i načinu uporabe ili na drugi način čine povećanu opasnost štete za okolinu, pa ih se mora nadgledati i upotrebljavati s povećanom pozornošću.“. Vrhovni sud Republike Hrvatske, br. Rev 190/2007-2 od 27. ožujka 2007 ***************** Opasnu stvar između ostalog predstavlja: - Pas koji se kreće javnim putem bez kontrole vlasnika (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž-2997/15-3 od 10. ožujka 2016.) ************* - Konj koji se bez ikakvog nadzora i noću kreće javnom prometnicom (Županijski sud u Bjelovaru, br. Gž-835/11-2 od 8. prosinca 2012.) ***************** Divljač na javnoj cesti čak iako inače ne egzistira na lovištu uz cestu (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž.713/06-2 od 27. lipnja 2006.) ***************** Strojni iskop zemljišta u okviru redovnih poslova na održavanju javnih cesta. (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž-3095/13-2 od 1. prosinca 2014.) ***************** Stablo drveta velike krošnje nagnuto iznad hotelskog restorana (Županijski sud u Bjelovaru, br. Gž-3532/13-2 od 6. ožujka 2014.) ******************* Mokre i klizave pločice u vrijeme nastanka štetnog događaja, bez obzira što je riječ o protukliznim pločicama (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž.264/12-4 od 25.ožujka 2013.) ***************** Betonski blokovi postavljeni uzdužno i poprečno na cesti (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž.479/03-3 od 15. travnja 2003.) ********************* Teretno vozilo s natovarenim priključnim vozilom, šlepom, u prometu (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž.3218/11-2 od 13. veljače 2012.) ***************** Masna mrlja na cesti. (Županijski sud u Varaždinu, br. Gž.5011/12-2 od 5.ožujka 2013.) ****************** Neispravan plinski sustav u stanu (Vrhovni sud Republike Hrvatske, br. Rev 1284/09-4 od 19. svibnja 2010.) ****************** Otvoreni bazen pun vode namijenjen kupanju djece (Vrhovni sud Republike Hrvatske, br. Rev 1243/07-2 od 1. travnja 2008.) _______________________________________ Mokar pod u trgovini gdje se kreću kupci predstavlja opasnu stvar, pa tuženi za naknadu štete odgovara po objektivnom kriteriju. (Vs RH, Rev. 1905/97, od 29. 8. 2000. - Izbor odluka 2/2000 – 41.) ******************** Nižestupanjski sudovi su i po stajalištu ovoga suda pravilno zaključili da fasada, odnosno žbuka na proćelju zgrade kod koje zbog dotrajalosti postoji opasnost od pucanja i padanja na pločnik predstavlja opasnu stvar budući da ugrožava sve koji se kreću pločnikom (čl. 173. ZOO-a), te da je revident kao vlasnik zgrade odgovoran tužiteljima za nastalu štetu. (Vs RH, Rev. 716/1996, od 26. 1. 2000. - Izbor odluka 1/2000 – 49/36. ***************** Pas koji se bez nadzora kreće gradskom ulicom predstavlja povećanu opasnost za okolinu, pa vlasnik psa odgovara po kriteriju objektivne odgovornosti za štetu nastalu naletom psa na automobil. Iz obrazloženja: Pravilno su nižestupanjski sudovi otklonili stajalište tuženika, da se u konkretnom slučaju ponašanje psa može tretirati kao ponašanje pješaka u prometu, kao i prosudbu da bi se pas mogao smatrati opasnom stvari samo s obzirom na njegova svojstva. Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da pas vučjak, koji se bez nadzora kreće gradskom ulicom predstavlja povećanu opasnost za okolinu, pa je stoga odgovornost prvo i drugotuženika kao vlasnika psa utemeljena s osnovom na objektivne odgovornosti temeljem odredbe iz čl. 174. Zakona o obveznim odnosima. (Vs RH, Rev. 1834/95, od 12. 10. 2000. – Izbor odluka 2/2000 – 40 ****************
  8. 1 bod
    "Davanjem u zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, sve dok nije okončan postupak za povrat te imovine, nije došlo do stjecanja bez osnove na strani države." (VSRH, Rev-503/2007-2 od 22. svibnja 2007.).- ************* "Nema zakonske osnove za povrat ulaganja učinjenih prilikom adaptacije kuće kad su ta ulaganja izvršena dobrovoljno i besplatno, pri čemu se nije očekivala niti zahtijevala naknada." (VSRH, Rev -580/2007-2 od 29. kolovoza 2007.).- ************ Glede ulaganje tuđeg rada i sredstava u odnosu na isti institut navodi se: „(…) zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika (čl. 215. u svezi s čl. 210. ZOO) počinje teći od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (…), a ne kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi od dana kada su ta ulaganja učinjena.‟ VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015. *************** "Kad je uplata u korist određenog žiro-računa izvršena zabunom, bez valjane pravne osnove, radi se o stjecanju bez osnove s pravom na povrat onog što je neosnovano plaćeno." (VSRH, Gzz-165/2005-2 od 24. studenoga 2005.).- *********** "Stjecatelj koji je naplatio tražbinu u ovršnom postupku, na temelju tada pravomoćne i ovršne presude koja je ukinuta u revizijskom postupku, u trenutku stjecanja bio je savjestan stjecatelj koji duguje zateznu kamatu od postavljenog zahtjeva za vraćanje onoga što je naplatio u ovršnom postupku." (VSRH, Rev -737/2002-2 od 21. rujna 2005.).- ************** "Kupac koji je platio razliku cijene temeljem potpisanog ugovora, a smatrao jeda tu razliku ne duguje, mogao bi tražiti povrat samo ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu." (VSRH, Rev-3443/1999-2od 21. siječnja 2004.) ************* Vrhovni sud RH u svojoj je odluci Rev-x 474/10 zauzeo stav da se u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništavog ugovora primjenjuju odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa tako i odredba čl. 214. kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.U svakom slučaju, tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, jer se taj dan nedvojbeno može smatrati kao "dan podnošenja zahtjeva" u smislu navedene odredbe ZOO-a. Ima li tužitelj pravo na zatezne kamate i za razdoblje prije podnošenja tužbe ovisi o tome je li tuženik bio savjestan ili nesavjestan stjecatelj, kao i o tome je li zahtijevao vraćanje prije podnošenja tužbe. Vrhovni sud RH Rev-x 474/10 ************** Prema stavu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-3584/11 nema pravo zahtijevati vraćanje onaj tko je izvršio isplatu znajući da nije dužan platiti. Tako i okolnost da je tužiteljev direktor imao protupravni interes sredstvima tužitelja namiriti obvezu treće osobe nije isplata nedugovanog. U ovom konkretnom predmetu nesporno je da je tužitelj u trenutku uplate novčanih sredstava na tuženikov račun točno znao (morao znati) što plaća, kome plaća i zašto to plaća, odnosno da je znao (morao znati) kako plaća tuđi dug. Nakon uplate 2000. godine tužitelj se tek 2001. godine obratio tuženiku sa zahtjevom za povrat uplaćenih sredstava. Kao razlog takvog zahtjeva navodi kako je tuženik uplaćena sredstva stekao bez osnove jer među društvima tužitelja i tuženika nije postojao vjerovničko dužnički odnos, pa nije bilo osnove plaćanja. Za ovaj sud navedene nesporne činjenice bile su dostatne za ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva i njegovo odbijanje. Okolnost na koju se tužitelj pozvao o tome kako je do predmetne transakcije došlo iz razloga što je bivši tužiteljev direktor imao protupravni interes tužiteljevim sredstvima platiti umješača jer je u tom društvu većinski član, ne dovodi u pitanje utvrđene činjenice.Ako je tome doista tako bilo, odnosno ako je član uprave - direktor tužiteljevog društva protivno interesu tog društva poduzimao određene radnje na štetu društva, onda je tužitelj mogao ustati protiv njega tužbom za naknadu štete na temelju odredbe čl. 273. ZTD-a. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske br. Pž-3584/11 ************ Kad je u revizijskom postupku ukinuta pravomoćna presuda na temelju koje je, u ovršnom postupku prisilno naplaćena tražbina, osnovan je zahtjev za vraćanje onog što je naplaćeno u ovršnom postupku, na temelju stjecanja bez osnove, neovisno o tome što između stranaka i dalje traje postupak o istoj tražbini. VSRH, Rev-737/2002-2 od 21. rujna 2005. godine. ********************* Kad je iznos dosuđen pravomoćnom presudom tuženik isplatio tužitelju, a ta je presuda odlukom revizijskog suda naknadno ukinuta uz vraćanje predmeta na ponovno suđenje, tužitelj je u obvezi vratiti tuženiku primljeni iznos neovisno o tome kakav će biti rezultat ponovnog suđenja. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 516/2010-2 od 14.7.2010. ************* „Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju zastara prava zahtijevati vraćanje stečenog po osnovi koja je kasnije otpala nije mogla početi teći prije no što je VSRH donio prije navedenu presudu i prije nego što je ta presuda dostavljena ovdje tužiteljici.‟ VS RH Revt-141/16-2 od 1. veljače 2017 ******************* "Prema ocjeni ovog revizijskog suda, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u ovom predmetu radi se o stjecanju bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok – čl. 371. ZOO), a zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je dan kada je tužitelju dostavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-333/03, Rev-1070/03 od 12. siječnja 2006.‟ VS RH Revr-1787/12-2 od 6. veljače 2013 ************* Kada vraća ono što je stekao bez osnove, nepošteni stjecatelj dužan je platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Sažetak: Prema tome, s obzirom na nesporno utvrđene činjenice, sukladno navedenoj odredbi iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a, tuženik je dužan tužitelju isplatiti utuženi neosnovano stečeni iznos od 25.465,64 kn sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a). Tuženik ne spori činjenicu da se naplatio iako za to nije imao pravne osnove od samog početka, što znači da je bio nepošteni stjecatelj od trenutka stjecanja. VTs RH Pž-4079/10, od 13. svibnja 2014. ************** Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi s tim da je strana koja vraća novac dužna platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila. S obzirom na to da se radi o zahtjevu za vraćanje danog po osnovi stjecanja bez osnove (ugovor je raskinut pa je ta osnova prestala) primijenit će se opći zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Prema toj odredbi rok je pet godina. Odredbom članka 215. Zakona o obveznim odnosima, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-1467/96 od 6. prosinca 2000 *********** Pravomoćna i ovršna presuda Općinskog suda od 20. studenoga 2006., na temelju koje je tužitelj isplatio tuženici utuženi iznos od 142.248,80 kn, a koja je kasnije ukinuta revizijskom odlukom uz vraćanje predmeta na ponovno suđenje, u vrijeme plaćanja predstavljala je valjanu pravnu osnovu tuženičina stjecanja tih novčanih sredstava. Ukidanjem presude ta je osnova otpala, pa je na temelju odredbe čl. 1111. st. 3. ZOO-a tada nastala obveza vraćanja navedenog iznosa.Ta obveza je bezuvjetna pa tuženica neosnovano smatra da je za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja za vraćanje tih sredstava od značenja daljnji tijek parnice u kojoj je ukinuta presuda na temelju koje je izvršeno plaćanje, jer je nakon ukidanja ta presuda bez učinka, a nova presuda kojom bi tužbeni zahtjev bio prihvaćen može predstavljati novu samostalnu osnovu na temelju koje će tužitelj biti dužan namiriti tuženici tražbinu u skladu s tom presudom." Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj Rev 516/10-2, od 14. srpnja 2010 ************* Riječ je o stjecanju bez osnove ako dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nije utemeljen na pravnom poslu ili u zakonu.Time nastaje obveznopravni odnos koji djeluje inter partes i u kojem je stjecatelj dužnik, a osoba čiji je dio imovine prešao u imovinu stjecatelja jest vjerovnik. (Privredni sud Hrvatske, Pž–3437/93 od 28. prosinca 1993., Praxis, 2/36) **************** Osoba koja nije stanar, a koristila je i adaptirala stan, ne može od stanara tražiti povrat više uloženih sredstava s naslova stjecanja bez osnove budući da stanar nije vlasnik stana. (Vrhovni sud Republike Hrvatske,27 Rev–3097/91, od 12. lipnja 1991.) ************** Osnovanost zahtjeva za vraćanje isplaćenog po osnovi stjecanja bez osnove ne ovisi o krivnji stjecatelja već o tome ima li isplata osnove u pravnom poslu ili zakonu. (Županijski sud u Bjelovaru, Gž–1297/99, od 2. rujna 1999.) ************ Kada je vjerovnik naplatio zatezne kamate temeljem pravomoćne odluke suda, on je taj iznos stekao temeljem valjane pravne osnove te dužnik ne može osnovano tražiti u novoj parnici vraćanje iznosa zateznih kamata koje su plaćene preko propisane stope pozivom na institut stjecanja bez osnove. (VS HR, Rev–2/2000, od 13. travnja 2000.) *********** Potraživanje naknade koristi koju je imala osoba upotrebljavajući tuđu stvar u svoju korist zastarijeva u općem zastarnom roku. (VS RH, Gzz–6/85, od. 12. rujna 1985.) ********** Ako netko neovlašteno uporabi tuđu stvar u svoju korist, imatelj stvari može zahtijevati da mu naknadi protuvrijednost materijalne koristi koju je imao od uporabe tuđe stvari i to do isteka općeg zastarnog roka od pet godina. (Vps, Pž–303/82, od 29. lipnja 1982.) ********** Zastarijevanje potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ne od trenutka kada je vjerovnik saznao za povećanje. (VS RH, Rev–421/1992, od 25. lipnja 1992.) ************ Banka koja je u zabludi isplatila fizičkoj osobi svotu strane valute koja joj nije pripadala, može tražiti i vraćanje navedenih svota u istoj valuti. (VS RH, Rev–653/90 od 25. srpnja 1990.) *********** Zahtjev prodavatelja da mu kupac prije isporuke automobila isplati razliku do konačne cijene ne može se smatrati prinudom kad je takva obveza kupca predviđena ugovorom. Tužitelj stoga nema pravo na povrat onoga što je platio. (VS RH, Rev–1250/94, od 23. travnja 1997.) *********** Prijetnja raskidom ugovora ne mora imati značenje prinude odnosno prijetnje u smislu odredbe čl. 60. Zakona o obveznim odnosima i stoga tužitelj s te osnove nema pravo na povrat. (VS RH, Rev–2449/94, od 30. travnja 1997.) ************ Savjestan stjecatelj je onaj kojemu je temeljem pravomoćne sudske odluke isplaćena naknada nematerijalne štete, bez obzira na to je li ona isplaćena dobrovoljno ili u ovršnom postupku. (Županijski sud u Gradu Zagrebu, Gž–392/96, od 22. listopada 1996.) ******************* Tko plati znajući da nije obvezan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje novca osim ako je zadržao pravo traženja novca natrag ili ako je platio da bi izbjegao prisilu. (VS RH, Rev–953/82, od 13. siječnja 1983.) ************* Utvrđeno je da je tužiteljeva imovina smanjena u korist tuženikove pogreškom tužitelja kao osiromašene osobe. Ta se pogreška nikako ne može smatrati ispričivom zabludom, već očitim nemarom i neusklađenosti rada tužiteljevih službi. (VS RH, II Rev–86/87 od 22. listopada 1987., PSP–38/74) ****************** Procijenjeno je da nije savjestan pribavitelj osoba koja je nakon proteka roka određenog vremena mogla znati da joj je dva puta plaćena renta zbog izgubljene zarade.Zato takva osoba ne može osnovano zadržati drugi put plaćenu svotu za isti dug. (VS RH, Rev–214/89, od 4. listopada 1989.) ********** Zajmoprimatelj je obvezan zajmodavcu vratiti iznos koji je primio zajedno s kamatama. Dakle, ako je zajmodavac po akceptnom nalogu naplatio veću svotu, višak koji prelazi ugovoreni iznos zajma zajedno s kamatama stekao je bez osnove i obvezan je taj iznos vratiti zajmoprimatelju. (Visoki trgovački sud RH, Pž–938/94, od 11. travnja 1995.) ************ Tuženik je od tužitelja primio svotu od 30.000 DEM i to iznos od 23.000 DEM dana 4. ožujka 1994., a iznos od 7.000 DEM 25. ožujka 1994., sve u svrhu da tu novčanu svotu tuženik preda poduzeću M., a na ime troškova realizacije inozemnog kredita. Tuženik navedenu svotu nije predao poduzeću M. već ju je neovlašteno zadržao za sebe. Na temelju takvog utvrđenja, a primjenom odredbi čl. 210. st. 3. i čl. 214. ZOO-a, tuženik je obvezan tužitelju isplatiti navedenu novčanu svotu sa zateznom kamatom koju je Zagrebačka banka plaćala na devizne štedne uloge valute DEM, a koja teče od dana kada je tužitelj tuženiku predao navedene novčane iznose do isplate, sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju na dan isplate. (VRHS RH, Rev–1046/02, od 17. ožujka 2004.) ************ Osoba koja je u očekivanju sklapanja braka radila za svog zaručnika i time pridonijela povećanju njegove imovine ima pravo na naknadu na osnovi neosnovanog obogaćenja ako nije došlo do sklapanja braka. (VS RH, Gž–1796/79, od 20. ožujka 1979.) *********** Obveza vraćanja stečenog bez osnove nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu (u ovom slučaju ugovor o uzdržavanju) koja se nije ostvarila. (VS RH, Rev–686/88, od 26. listopada 1988.) ************ Kad je viši carinski organ ukinuo zaštitnu mjeru oduzimanja automobila koju je izrekao niži carinski organ na temelju čl. 386. Carinskog zakona, tada je prestala pravna osnova za plaćanje troškova dopreme, čuvanja i ležarine automobila. Stoga osoba koja je morala platiti te troškove prilikom preuzimanja vozila ima pravo zahtijevati njihovo vraćanje. (VS RH, Rev–2364/81, od 6. travnja 1982.) ************ Jedna od ugovornih strana može zahtijevati naknadu koristi koju je druga strana ostvarila neovlaštenom uporabom njezinih sredstava (strojeva) nakon raskida ugovora o ortakluku. (VS RH, Rev–2126/88, od 11. travnja 1989., PSP–44/96) ************ Ako je poništeno rješenje nadležnog upravnog tijela o obvezi plaćanja poreza na promet nekretninama i pravima, osoba od koje je naplaćen porez ima pravo na kamate na iznos vraćenog novca koji nije bila dužna platiti i to za razdoblje od izvršene uplate do isteka roka za uplatu razrezanog poreza prema novom rješenju. (VS RH, Rev–53/90, od 26. rujna 1990.) ************* Od osobe koja se protupravno koristila stambenim prostorom vlasnik može potraživati naknadu koristi koju bi ostvario njegovim iznajmljivanjem podstanarima samo ako dokaže da bi upravo na taj način ostvario prihod. (VS RH, Rev–948/89, od 14. prosinca 1989., PSP–47/82) ********* Suvlasnik koji se bez naknade koristi suvlasničkim dijelom nekretnine drugoga suvlasnika neosnovano se obogatio za visinu najamnine koju bi inače morao plaćati, pa je to korist koju je obvezan naknaditi i to u nominalnoj svoti najamnine kako bi ona dospijevala za naplatu. (VS RH, Rev–1881/91, od 28. studenoga 1991., Izbor–93/113) *************** Zahtjev vlasnika, kojemu je oduzimanjem posjeda onemogućeno korištenje njego- va stana, za naknadu troškova najamnine isplaćene za drugi iznajmljeni stan, predstavlja odštetni zahtjev, a ne zahtjev za naknadu koristi od uporabe tuđe stvari. (VS RH, Rev–2565/86, od 28. travnja 1987.) *********** O zahtjevu podstanara ili osobe koja se bez pravnog osnova koristi stanom, o vraćanju sredstava koja je ta osoba uložila za poboljšanje uvjeta stanovanja valja odlučiti primjenom propisa o poslovodstvu bez naloga. (VS RH, Rev–948/89, od 14. studenoga 1989.) ************ Radnik koji je dokupio staž umjesto organizacije ispunjavajući njezinu zakonsku obvezu ima pravo na naknadu plaćenog iznosa. (VS RH, Rev–3221/93, od 25. studenoga 1993.) ********* Kada je poslodavac propustio platiti doprinose za mirovinsko osiguranje, pa osiguranik sam plati te doprinose, ali u vrijeme kada je već nastupila zastara potraživanja s naslova dužnih doprinosa, ne može od poslodavca zahtijevati povrat plaćenih iznosa. (VS HR, Rev–1736/90, od 21. ožujka 1991.) ******** Komunalno poduzeće dužno je platiti općini trošak popravka kanalizacije, jer je to poduzeće po zakonu dužno održavati kanalizaciju. (Visoki trgovački sud, Pž–1213/93, od 18. listopada 1994.) ************** Tuženik je bio u obvezi platiti porez na promet nekretnina, no platio ga je tužitelj koji je bio zakonski solidarni jamac. Tužitelju pripada pravo tražiti od tuženika naknadu plaćene svote, jer u toj situaciji vrijede pravila o vraćanju onoga što je plaćeno bez osnove. (VS RH, Rev–3595/93, od 4. svibnja 1995.) *********** U konkretnom slučaju tužitelj i ne tvrdi da je dio njegove imovine prešao u imovinu tuženika, nego da je treća osoba I. Č. izvršila uplatu određenih sredstava na žiro račun tuženika. Kako nikakav dio imovine tužitelja nije prešao u imovinu tuženika, to nije tužitelj aktivno legitimiran potraživati vraćanje uplaćenih sredstava. Eventualno bi I. Č., koji je sredstva uplatio, mogao u posebnoj parnici tražiti povrat navedenog iznosa, ali opet pod određenim uvjetima. Zato ovaj sud ocjenjuje da na strani tužitelja nema aktivne legitimacije. Ništa ne mijenja na stvari što je tužitelj bio vlasnik stana i da je kupac I. Č. cijenu pogrešno platio tuženiku umjesto tužitelju. (Privredni sud Hrvatske, Pž–3437/93, od 28. prosinca 1993.) ************* Postojanje mogućnosti protuovrhe ne isključuje pravo na podnošenje tužbe zbog stjecanja bez osnove. (VS RH, Rev–112/92, od 29. prosinca 1993.) *********** Bivši bračni drug, koristeći suvlasnički dio nekretnine drugog bivšeg bračnog druga, neosnovano se obogatio i to za razmjeran iznos najamnine koji bi se ostvario iznajmljivanjem tog dijela nekretnine. (VS RH, Rev–1419/98, od 9. svibnja 2001.) ******** Visina koristi koju su tuženici stekli koristeći se radom i uslugama tužitelja bez osnova, utvrđuje se prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude. (VS RH, Rev–686/88, od 26. listopada 1988.) ********** Onaj koji je stekao bez osnove obvezan je vratiti ono što je stekao na taj način i to prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude. U konkretnom slučaju to znači da valja utvrditi za koliku je vrijednost ulaganjem sredstava tužitelja povećana prometna vrijednost stambenog objekta tuženoga u vrijeme presuđenja. Ako bi ulaganjem sredstava tužitelja u objekt tuženika porasla prometna vrijednost stambenog objekta tuženika, radilo bi se o stjecanju bez osnove na strani tuženika. (VS RH, Rev–227/93, od 3. studenoga 1993.) *********** Na iznos neosnovano više zaračunate cijene stana prodavatelj je kupcu obvezan platiti kamate koje teku od dana kada je kupac uplatio taj iznos. (VS HR, Rev–1486/86, od 28. listopada 1986.) ************* Zajmoprimac je obvezan zajmodavcu vratiti iznos koji je primio zajedno s kamatama. Stoga, ako je zajmodavac po akceptnom nalogu naplatio veću svotu, višak koji prelazi ugovoreni iznos zajma zajedno s kamatama stekao je bez osnove. (VS RH, Pž–938/84, od 11. travnja 1995.) ************* Obveza svake strane glede plaćanja zateznih kamata na iznos koji je primila na osnovi ništavog pravnog posla i koji je dužna vratiti procjenjuje se prema odredbama o opsegu vraćanja pri stjecanju bez osnove. (VS RH, Rev–999/92, od 7. srpnja 1993.) **************** Osiguratelj ne može tražiti vraćanje svote isplaćene u ime naknade štete zbog tjelesne ozljede, narušenja zdravlja ili smrti ako je isplata izvršena prema pravomoćnoj presudi, jer valja smatrati da je naknada izvršena savjesnom stjecatelju, pri čemu nije odlučujuće što je u revizijskom postupku oštećeni odbijen u tom dijelu tužbenog zahtjeva. (VS HR, Rev–1491/87, od 24. prosinca 1987.) ************* Dijete koje pridonosi uzdržavanju roditelja znajući da na to nije obvezno ne može zahtijevati vraćanje isplaćenih svota. S obzirom na takva utvrđenja nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo zauzevši stajalište da je tužiteljica pridonosila uzdržavanju svoje majke smatrajući da je to moralna obveza kćeri prema majci, a da to nije bila obvezna. Stoga se tuženica nije neosnovano bogatila za svote koje je tužiteljica davala za njezino uzdržavanje. S obzirom na izneseno, tužiteljica je, znajući za raskid ugovora sa svojom majkom, pridonosila njezinom uzdržavanju, a da na to nije bila prisiljena ni obvezana (osim moralne obveze). Tako postupajući, tužiteljica je dobrovoljno pristala na smanjenje svoje imovine za svote koje je davala za uzdržavanje svoje majke. Stoga je neosnovano njezino traženje danih svota za majčino uzdržavanje i sudovi su pravilno odbili njezino tužbeno traženje. (VS HR, Rev–350/88, od 21. rujna 1988.) *************** U odnosu na nužne i korisne troškove koji se pojavljuju kod revindikacijskih zahtjeva, početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom članka 164. stavak 7.ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe članka 164. ZV radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se, za razliku u stvarnopravnim parnicama, primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove VS RH Rev-x 294/14-2 od 15. travnja 2015. i Rev-x 358/11-2 od 20. studenoga 2013. ************** Potraživanje ostavitelja na temelju stjecanja bez osnove prelazi na nasljednike neovisno o tome je li ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 2510/2010-2 od 11.1.2012. ***************** Kada tuženik posjeduje nekretninu ili neku drugu stvar tužitelja ili posjeduje njegov suvlasnički dio, plaćanje vrijednosti postignute koristi prema čl. 1111. i 1120. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05 i 41/08) moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari. Kada je moguće vraćanje tj. kada je moguća predaja nekretnine ili stvari u posjed ili suposjed tada se naknada koristi prosuđuje prema odredbi čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN. 91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00;114/01; 79/06; 141/06; 146/08; 38/09; 153/09) ali samo u slučaju kada tužitelj uz platež koristi tužbenim zahtjevom traži i predaju nekretnine ili stvari u posjed. Zaključak sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 04. rujna 2013. ****************
  9. 1 bod
    Matrix

    Dosjelost u sudskoj praksi

    Nepošteni posjednik ne može steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću. VS RH Rev 1519/09-2, od 23. ožujka 2011 ********************* U rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. g. bile u društvenom vlasništvu ne računa se vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. g. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 1227/97 od 10.1.2001 ****************** Sudska praksa se u svom radu dotaknula i pitanja stjecanja prava služnosti putem dosjelosti te je Županijski sud u Rijeci utvrdio da pravo služnosti dosjelošću nije moguće, jednako kao pravo vlasništva, steći u nekom kraćem roku, nego samo u „izvanrednom“ roku za dosjedanje od 20 godina. „Pravo vlasništva i pravo služnosti iako su oboje stvarna prava, različita su prava i ono što je propisano te je važilo za pravo vlasništva nije istodobno važilo i za pravo služnosti, a tako je i danas..” ŽS u Rijeci Gž-3603/10, od 9. rujna 2010. ********************* Pravo vlasništva nekretnine stečene na temelju zakona može se uvijek suprotstaviti uknjiženom pravu koje je upisano na temelju rješenja o nasljeđivanju. Županijski sud u Virovitici Gž 566/2008-2 od 26.1.2009. VSRH, Rev 2031/10, od 14. siječnja 2015. ***************** U sporu radi predaje stvari vlasniku u posjed, sud je dužan raspraviti prigovor posjednika o njegovom pravu na posjed, na temelju vlasništva stečenog dosjelošću, jer osnovanost takvog prigovora čini neosnovanim zahtjev na predaju u posjed. Županijski sud u Zlataru Gž 1648/2009-2 od 10.2.2010 ********************* Vezano uz izvršavanje poštenog posjeda kao uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, postoji jedna zanimljiva odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev x 158/09-2, od 30. lipnja 2009. Temeljno pitanje u tom postupku bilo je pitanje izvršavanja, odnosno savjesnosti (poštenja) posjeda za maloljetnu osobu, a i za osobu koja je odsutna. U obrazloženju odluke kao odlučno je navedeno: "I u ovom stadiju postupka prijeporno je postoji li valjana pravna osnova - dosjelost na temelju koje bi tuženik-protutužitelj postao vlasnik prijepornih nekretnina. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je vlasnik nekretnina koje su prijeporne u ovom postupku bio G. U. koji je imao suprugu, sina i kćer M. U.; da je G. U. otišao u Novi Zeland nakon I. Svjetskog rata, gdje je nestao i kasnije je proglašen umrlim, da mu je supruga umrla 1945., a sin poginuo u II. Svjetskom ratu te da je jedina posjednica nekretnina bila njegova kćer M. U; da je M. U. usmeno darovala nekretnine tada maloljetnom I. M. i da je ugovor izvršen, jer je C. M. kao majka i zakonska zastupnica maloljetnog I. M. odmah 1951. ušla u posjed darovanih nekretnina, posjedovala ih je i obrađivala, a neke i prodavala sve do 1957., kada i ona odlazi sa sinom u Novi Zeland. Navedene nekretnine nakon 1957. pa sve do danas drži S. M., tj. ujak I. M. - tuženika-protutužitelja u posjedu, i to u ime I. M. S obzirom na naprijed iznesena utvrđenja, i po pravnom stajalištu Vrhovnog suda pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik-protutužitelj, posjedujući savjesno prijeporne nekretnine dulje od 20 godina, postao vlasnikom istih na temelju dosjelosti. Navedeni pravni zaključak nižestupanjskih sudova je u skladu s odredbom čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske - "Narodne novine" br. 53/91) i čl. 30. toga Zakona, jer je istima propisano da savjesni posjednik nepokretne stvari stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, s time da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kad je posjednik stupio u posjed, a to je u konkretnom slučaju bilo po utvrđenju nižestupanjskih sudova 1951., a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, a što se u ovom slučaju dogodilo 1971." Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom je Odlukom izrazio stajalište da je savjestan posjednik onaj za kojeg je u vrijeme njegove maloljetnosti takav posjed izvršavala majka kao zakonska zastupnica, a zatim u njegovo ime treća osoba. ********************* U rok za stjecanje prava vlasništvu dosjelošću nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu na dan 8. listopada 1991., ne računa se vrijeme posjedovanja koje je proteklo prije toga dana (ako vrijeme dosjelosti nije isteklo prije 6. travnja 1941.) Sažetak: Primjenom ovlasti iz članka 373.a stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 – u nastavku teksta: ZPP), drugostupanjski sud prihvatio je žalbu tuženika jer je prema stanju spisa, uz ostalo i na temelju isprave koju u ovom slučaju predstavlja izvadak iz zemljišne knjige, utvrdio da je predmetna nekretnina u vrijeme kada je prednik tužiteljice stupio u njezin posjed (1966.) već bila u režimu društvenog vlasništva s upisanim pravom (su)korištenja tuženikovih prednika. Pritom je utvrđeno da je upis društvenog prava vlasništva izvršen još 1960.pod br. ..., kao i da se odnosna nekretnina u tom režimu nalazila i na dan 8. listopada 1991. Tužiteljica u reviziji ne osporava okolnost da je sporna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo, a drugostupanjski sud ističe da se tuženik na tu okolnost višekratno pozivao tijekom prvostupanjskog postupka. Polazeći od toga i pozivajući se na odredbu iz članka 384. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 30/10 i 143/12 - u nastavku teksta: ZVDSP), drugostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev, zaključujući da od 8.listopada 1991. do podnošenja tužbe 22. siječnja 1998. nije protekao ni redovni (10 godina) ni izvanredni rok (20 godina) za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Prema odredbi iz članka 388. stavak 4. ZVDSP-a, u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Prema tome, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno. Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužiteljice i presuditi kao u izreci. Vrhovni sud RH Rev x 504/2013-2 ***************** Činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnjevu o suvlasništvu te osobe, koja svakako otpada ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu,dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te nekretnine. Ni okolnost da je rješenjem o nasljeđivanju iza osobe koja je upisana kao (su)vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi ta imovina raspoređena kao njena ostavinska imovina na nasljednike, iako nije predstavljala ostavinu ostavitelja, ne dovodi nasljednike u povoljniji položaj, budući nasljednici svoje pravo izvode iz prava svog prednika, a kojeg prava nema.” VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014. ***************** Tužitelj u ovom slučaju ne samo što nije pošten posjednik, nego nije uopće posjednik predmetne nekretnine. Upravo je tuženik, nakon pravomoćnosti rješenja, preuzeo nekretninu i na njoj izgradio kolektor. Tužitelj pogrešno smatra da je bio samostalni posjednik time što je povremeno odlazio na parcelu i kosio travu, jer je samostalni posjednik osoba koja posjeduje stvar kao da je njezin vlasnik (čl. 11. st. 1. ZV), a tužitelju je predmetna nekretnina oduzeta, tuženik je stupio u posjed i uknjižio se u zemljišnim knjigama kao vlasnik.” (VSRH, Rev-1765/10 od 17. srpnja 2012.) ******************* Kada je u režimu primjene pravnih pravila OGZ bilo moguće steći vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla i bez upisa u zemljišne knjige, i ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen s izvanknjižnim vlasnikom uz predaju u posjed nekretnina, predstavlja valjani pravni temelj posjedovanja koji posjed čini zakonitim.” (VSRH, Rev-2064/13 od 25. veljače 2014.) ***************** Odlučna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću je pošten (savjestan) posjed. Poštenje posjeda se pretpostavlja. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su, odbijajući tužbeni zahtjev uz tvrdnju da tužitelj nije dostavio dokaze iz kojih bi nedvojbeno proizlazilo da njegov posjed ima propisanu kakvoću i da ima valjanu zakonsku osnovu, uz ostalo, zauzeli shvaćanje da posjed mora biti i zakonit da bi se vlasništvo uopće steklo dosjelošću. Međutim, takvo pravno shvaćanje ne može se prihvatiti. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti barem pošten i trajati zakonom određeno vrijeme. Prema tome,nije nužno da posjed bude i zakonit.” (VSRH, Rev-1628/2015 od 11. prosinca 2018.) ************ “Ugovor o prodaji zaključen između tužiteljice kao kupca i Z. N. – tuženičinog sina, koji nije bio vlasnik sporne nekretnine, ne predstavlja pravni posao koji bi bio valjani pravni temelj tog posjedovanja (koji bi tužiteljici davao pravo na posjed odnosno po čijoj bi pravnoj osnovi tužiteljica mogla steći pravo vlasništva) pa je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da posjed tužiteljice nije bio zakonit.” (VSRH, Rev-720/05-2 od 19. listopada 2005.) **************** Ako je ugovor na kojeg se isključivo poziva tužitelj kao pravni temelj svog posjedovanja ništetan, riječ je o nezakonitom posjedu (nema valjanog pravnog temelja posjedovanja), čime je isključena mogućnost stjecanja prava vlasništva tužitelja nad predmetnom nekretninom redovnom dosjelošću u smislu odredbe čl. 159.st. 2. ZV. (VSRH, Rev-954/12 od 19. veljače 2014.) *************** Tužitelj se ne može smatrati savjesnim posjednikom jer je nekretninu darovao svojim kćerima i posjedovao je uz njihovu dozvolu i stoga ne može se s uspjehom pozivati da je nekretninu posjedovao tako da nije znao da predmetna nekretnina nije njegova i da to nije ili nije mogao znati. (VSRH, Rev-139/10 od 11. siječnja 2012.) *************** Utvrđenje prava vlasništva, kao što tužiteljica traži, osnovano se može zahtijevati u slučaju kad je pravni temelj stjecanja prava vlasništva zakon, a ne i pravni posao, jer je upis prava vlasništva modus stjecanja tog prava. (Županijski sud u Zagrebu, Gž-7001/12) *************** Tužitelj neosnovano zahtijeva izdavanje tabularne isprave od tuženika. Naime, u situaciji kada tužitelj zahtjeva utvrđenje stjecanja prava vlasništva dosjelošću, pravilno je sud prvog stupnja odbio ovaj zahtjev obzirom da se radi o originarnom stjecanju prava vlasništva te stranke nisu u obveznopravnom odnosu. (Županijski sud u Zagrebu, Gž-1744/15) *************** Budući da se poštenje posjeda presumira, tu činjenicu tužitelj nije bio dužan dokazivati, a tuženik nije dokazao suprotno stoga su pravilno sudovi ocijenili da je tužitelj pošten posjednik. Tužitelj je tijekom postupka koji je prethodio reviziji, dokazao zakonitost posjeda sukladno čl. 18. st. 1. ZV prema kojem je posjed zakonit ako ima valjan pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed) budući da je temeljem pravovaljanog ugovora o kupoprodaji sklopljenog s tuženikom stekao pravo na posjed prethodno ispunivši ugovornu odredbu (isplatio je u cijelosti kupoprodajnu cijenu).Tužitelj je dokazao i istinitost posjeda sukladno čl. 18. st. 2. ZV prema kojem je posjed istinit ako nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, budući da mu je tuženik, ispunjavajući svoju ugovornu obvezu, predao u posjed kupljenu nekretninu. (VSRH, Rev 543/2015 od 8. siječnja 2019.) ************* "Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe. (Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/19) od 14. veljače 2019.) *************** Pogrešan je pravni pristup nižestupanjskih sudova koji u vrijeme potrebno za dosjelost računaju i vrijeme nakon podnošenja tužbe, pa do zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu. (VSRH, Rev 458/14 od 7. veljače 2018.) ***************** Prema ocjeni ovoga suda, činjenica da je tužitelj sudjelovanjem u postupku preoblikovanja zemljišne knjige 2006. saznao da sporne nekretnine koje posjeduje nisu u zemljišnim knjigama upisane kao njegovo vlasništvo, već da su vlasništvo tuženice, njegov pošten posjed time je prekinut jer se ne može smatrati da od tog trenutka i dalje nije znao ili mogao znati da mu ne pripada pravo na posjed (u tom smislu i ovaj sud u Rev 1088/14-2 od 31. listopada 2017., Rev 206/14-2 od 25.travnja 2018. ...). (VSRH, Rev-115/2014 od 13. ožujka 2019.) **************** Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna,vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koje su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi Gashi v. Croatia, br.32457/05, stavak 40., 13. prosinca 2007. i Radchikov v Russia, br.65582/01, stavak 50., 24. svibnja 2007.).” (ESLJP, predmet Trgo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 35298/04) od 11.lipnja 2009.) ************** U bitnome, ta se presuda ESLJP (Trgo protiv RH) temelji na pravnoj ocjeni da je tužitelj iz predmeta u kojoj je presuda donesena imao legitimno očekivanje da će ga sud utvrditi vlasnikom nekretnine - jer da je već u trenutku podnošenja tužbe u tome predmetu (dakle: prije nego je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo navedenu odredbu čl. 388. st. 4. ZV/96) protekao rok tada propisan (odredbom čl. 388. st. 4. ZV/96., u izvornom sadržaju) za dosjedanje. U ovome predmetu riječ je o nečemu drugome: tužitelji su tužbu podnijeli nakon prestanka važenja odredbe čl. 388. st. 4. ZV/96., dakle nakon što je Ustavni sud RH odlukom broj U-I-58/1997, … ukinuo navedenu odredbu, a koja je odredba sukladno odredbi čl. 53. st. 2. Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske … prestala važiti danom objave odluke Ustavnog suda. U tim prilikama ne može se prihvatiti da su tužitelji u vrijeme utuženja imali legitimno očekivanje (kakvo je utvrđeno za tužitelja u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske: budući da su tužitelji u ovome predmetu znali ili mogli znati za odluku Ustavnog suda iz 1999. i za izmjenu odredbe čl. 388. st. 4. ZV/96 iz 2001.) da će ih sud utvrditi vlasnicima prijeporne nekretnine - i da će, pored odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a važeće u vrijeme utuženja … prema kojoj: "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.", ostvariti uspjeh u ovoj parnici.” (VSRH, Rev-1409/2015 od 4. rujna 2018.) ******************* Nakon što citira pravno shvaćanje ESLJP iz predmeta Trgo, koje prihvaća, VSRH dodaje: „Stoga je ovaj sud glede pitanja ”Treba li u rok dosjelosti računati vrijeme prije 8. listopada 1991. u slučaju kad i prijet oga dana traje zakonit, pošten i istinit posjed u korist prednika tužitelja i tuženika?” zauzeo pravno shvaćanje: Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991 bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8.listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st.4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba. (VSRH, Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019.) ***************** Naime, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine" broj 137/99) kojom je ukinut tada važeći st. 4. čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96 i 68/98 – dalje: ZV), a kojim je bilo rečeno da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava, je donesena u pravcu ispravljanja nepoštenih učinaka tadašnjeg čl. 388. st. 4. iz 1996., a sve u javnom interesu. Navedeni stavak je i ukinut u javnom interesu, kako bi se zaštitila prava trećih osoba. Dakle, samo u predmetima u kojima nema pretenzija trećih osoba koje bi bile inkompatibilne s pretenzijama podnositelja zahtjeva, a u odnosu na osobe javnog prava, a posebice Republiku Hrvatsku koja je donijela neustavan zakon, prihvatljivo je računati u vrijeme potrebno za dosjelost i vrijeme u kojem je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva kada su se podnositelji zahtjeva mogli razumno osloniti na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto. (VSRH, Rev-3802/2019 od 25. rujna 2019.) ****************** Tužitelj je stekao pravo vlasništva na nekretnini dosjelošću ako je tuženik u zemljišnoj knjizi bio upisan samo formalno kao suvlasnik te je potpisao očitovanje u kojem potvrđuje da je tužitelj sa svojim prednicima u dugotrajnom posjedu predmetne nekretnine. Županijski sud u Varaždinu, Gž.217/10-2 od 8. ožujka 2010. **************** Ugovor o korištenju stana ne predstavlja pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Županijski sud u Varaždinu, 15 Gž.824/10-2 od 6. rujna 2010. ******************* Tužiteljice koje tvrde da su dosjelošću stekle točno određeni dio nekretnine nisu ovlaštene tražiti da se utvrde suvlasnicama idealnog dijela cijele te nekretnine. Županijski sud u Varaždinu, Gž-3822/14-2 od 06. ožujka 2015. godine ******************* U zemljišnoj knjizi upisani suvlasnik i posjednik cijele nekretnine, koji je tijekom stjecanja i vršenja tog posjeda bio upoznat sa pravnim temeljom (nasljeđivanje) te načinom stjecanja suvlasništva ostalih upisanih suvlasnika i neposjednika, sa vremenom tog stjecanja te osobom od koje je stečeno, i sa time da nakon tog stjecanja ti suvlasnici nisu nikada na nedvojbeno jasan način očitovali volju o odricanju od toga prava – zna da mu ne pripada pravo na posjed cijele nekretnine već da djelomično posjeduje i tuđu nekretninu, pa se u tom dijelu ne može smatrati savjesnim posjednikom niti takav posjed može biti temelj za stjecanje prava vlasništva. Županijski sud u Bjelovaru, Gž-2458/2013-2, od 30. I. 2014. godine *****************
  10. 1 bod
    Kada se u postupku koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na predmetu ovrhe utvrdi da je ovršni postupak iz kojeg je tužitelj upućen na parnicu obustavljen, smatra se da tužitelj u tom slučaju više nema pravni interes za tužbu na utvrđenje i takav tužbeni zahtjev treba odbaciti. ŽS u Koprivnici, Gž 1177/99 od 9.3.2000. ********** Ovisno o tražbinama prema stečajnom dužniku radnici se u stečajnom postupku pojavljuju kao stečajni vjerovnici i kao vjerovnici stečajne mase. Ako potraživanje radnika prema stečajnom dužniku proizlazi iz bivše odredbe čl. 86. Zakona o radu (koja je ukinuta čl. 58. Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona iz 2003., ali koja se primjenjuje na stečajne postupke pokrenute prije stupanja na snagu tog zakona 30. kolovoza 2003.), radnik je vjerovnik stečajne mase koji pravo na namirenje svoga potraživanja može ostvarivati kondemnatornom tužbom za čije podnošenje nije preduvjet da je to potraživanje prethodno prijavljeno i osporeno u stečajnom postupku. Zbog toga sud u parničnom postupku vođenom radi isplate te tražbine ne smije pozvati radnika da svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev uskladi s rješenjem stečajnog suca o upućivanju na parnicu, to jest da postavi deklaratorni tužbeni zahtjev. VTSRH, Pž 1388/04 od 19.12.2007. ********* Tužbom se ne može tražiti utvrđenje da je presuda nepostojeća, ništetna i da ne proizvodi pravne učinke, pa tužbu treba odbaciti. Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt 212/2009-2 od 22.9.2010. *********** Ne može se tužbom tražiti utvrđenje da je sudska presuda ništava i da ne proizvodi pravne učinke. VS, Rev 958/93 od 9.2.1994. – IO 2/1995-126; Rev 651/07 od 11.7.2007. *********** Odluku suda stranka ne može pobijati u parnici, podnošenjem deklaratorne tužbe na utvrđenje ništavosti sudske odluke, već se o pravilnosti sudske odluke može raspravljati i njezina zakonitost ocjenjivati isključivo u postupku redovnih odnosno izvanrednih pravnih lijekova, te, eventualno, podnošenjem ustavne tužbe ukoliko su za njezino podnošenje ispunjene određene pretpostavke. Županijski sud u Varaždinu Gž 156/2005-2 od 31.1.2005. ********** Podnošenje deklaratorne tužbe nije vezano za rok. VS, Rev 2423/94 od 5.3.1997. ************* Deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje ništavosti pojedinih radnji koje je sud proveo u drugom postupku. Umjesto toga, tužitelj u tom drugom postupku pravnim lijekovima može pobijati zakonitost postupanja suda. VTS RH, Pž-1941/06 od 29.siječnja 2009. (TS Bjelovar P-587/05 od 9.veljače 2006.) ********** Nema pravni interes za utvrđivanje nevaljanosti oporuke ostavitelja onaj zakonski nasljednik koji je svojom nasljedničkom izjavom oporuku priznao pravno valjanom.Obzirom na to daje tužiteljica svojom nasljedničkom izjavom spornu oporuku priznala istinitom i pravno valjanom, a koja nasljednička izjava nije poništena (čl. 141. ZN), pravilno su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu tužiteljice ispravno ocijenivši da tužiteljici nedostaje pravni interes za podnošenje ove tužbe za utvrđenje nevaljanosti te oporuke (čl. 187. ZPP).Kako tužiteljica u ovom postupku ne traži poništenje njene nasljedničke izjave date u ostavinskom postupku vođenom po smrti pok. J.P., to se o valjanosti nasljednike izjave tužiteljica i ne može raspravljati u ovom postupku. VSRH, Rev 1141/97,01.03.2000. ************ Nedopuštena je tužba na utvrđenje pravne nevaljanosti upisa u zemljišnu knjigu, koji se provodi na temelju oduke suda. ŽS u Osijeku, Gž 958/07 od 26.4.2007. ************ Postojanje pravnog interesa sud može provjeravati samo prije donošenja odluke o tužbenom zahtjevu. VS, Gzz 65/82 od 1.6.1982.- PSP 22/159; ŽS u Zagrebu, Gž 556/95 od 8.10.1996. – ING PSP 1998-8-34; VS, Revr 581/03 od 27.5.2004. ********** Tužbu kojom se zahtijeva utvrđenje činjenice da sadržaj sudske nagodbe ne odgovara dogovoru stranaka, sud će odbaciti jer odlučivanje o tome ne spada u sudsku nadležnost. VS, Rev 1362/99 od 9.3.2000. ********** Provedbom ovrhe prestaje pravni interes za daljnje vođenje parnice pokrenute radi utvrđenja te ovrhe nedopuštenom, pa ako tužitelj (ovršenik) tužbu na utvrđenje ne preinači postavljanjem kondemnatornog zahtjeva sud će tužbu odbaciti kao nedopuštenu. Županijski sud u Bjelovaru Gž 2019/2010-2 od 24.2.2011. *********** Legatar nema pravni interes utvrđivati ništavost oporuke kojom mu je oporučitelj izvršio određeno raspolaganje. ŽS u Zagrebu, Gž 348/00 od 12.3.2002. *********** Odluka o priznanju stanarskog prava koju je u smislu odredbe čl. 93. st. 1. Zakona o stambenim odnosima – Narodne novine, br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/94, donijela općina kao davatelj stana na korištenje nije upravni akt i može se stoga u parničnom postupku tražiti utvrđenje da ta odluka ne proizvodi pravne učinke. “Drugostupanjski je sud ukinuo presudu suda prvog stupnja i odbacio tužbu, jer smatra da s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva tužba u ovoj pravnoj stvari nije u smislu odredaba članka 187. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novi­ne”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) dopuštena. Opravdano, međutim, revi­dentica tvrdi da je navedeni sud time bitno povrijedio odredbe parničnog postupka (članak 354 stavak 1. u vezi s člankom 187. ZPP).Prema odredbi članka 187. stavak 1. ZPP tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.Odluku za koju tužiteljica zahtijeva da se utvrdi da je bez pravnog učinka, donijela je u smislu odredaba članka 93. stavak 1. i 67. Zakona o stambenim odno­sima (“Narodne novine”, broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 – dalje: ZSO) Komisija za dodjelu, zamjenu i prijenos korištenja društvenih stanova kojima je raspolagao prednik prvotuženika G. Z. Općina C. Njome je drugotuženiku J.I. ml. priznato sustanarsko pravo na dijelu spornog stana kao članu porodičnog domaćinstva susta­nara J.I. ml. koji se je trajno iselio iz stana (članak 67. ZSO). U smislu odredbe članka 93. stavak 1. ZSO u slučajevima medu koje spada i onaj iz članka 67. istog zakona, stanar je u roku 30 dana od dana stjecanja stanarskog prava dužan oba­vijestiti davatelja stana a davatelj stana dužan je donijeti odluku kojom mu priznaje stanarsko pravo. Upravo takvu odluku donijela je bivša Općina Centar i to ne kao upravni akt (pravilnost kojeg ne bi bilo dopušteno preispitivati u parničnom po­stupku), već u svojstvu davatelja stana na korištenje. Zato se pravni učinci te odluke mogu ocjenjivati u parnici. Tužiteljica u ovom sporu, zahtijevajući utvrđenje da sporna odluka ne proizvodi pravne učinke, pobija zapravo utvrđenje da drugotuženiku ima sustanarsko pravo na spornom stanu. Ona, dakle, traži utvrđenje nepostojanja određenog prava, a takav zahtjev u smislu citirane odredbe članka 187. stavak 1. ZPP može biti predmet deklaratorne zaštite.” VSRH, Rev 2635/00, 22.03.2001. *********** Za odlučivanje u sporu radi utvrđenja da je između stranaka nastao pravni odnos posvojenja nadležan je općinski sud. ŽS u Rijeci, Gž 1483/99 od 22.11.2000. *********** Kad je odluka o prihvaćanju deklaratornog tužbenog zahtjeva već donesena, sud u žalbenom postupku nije ovlašten ocijeniti postoji li tužiteljev pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje. Vrhovni sud Republike Hrvatske Revr 581/2003-2 od 27.5.2004. *********** Prije podnošenja tužbe za utvrđenje da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika tužitelj se nije dužan obratiti tuženiku tražeći zaštitu svog prava. VS, Revr 473/04 od 3.2.2005. ********* Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje budućih pravnih odnosa niti apstraktno rješenje pojedinog pravnog pitanja kao niti utvrđenje o mogućim pravnim posljedicama određenog pravnog odnosa.Ako se deklaratorna tužba može podići prema posebnim propisima, sud je dužan ispitati jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke za takvu tužbu. VTS RH, Pž-2844/07 od 11.veljače 2008. (TS Split P-270/07 od 25.siječnja 2007.) ********** Nema pravni interes za utvrđivanje nevaljanosti oporuke ostavitelja onaj zakonski nasljednik koji je svojom nasljedničkom izjavom oporuku priznao pravno valjanom. VS, Rev 1141/97 od 1.3.2000. *********** Kada vjerovnik za određenu tražbinu raspolaže sa zadužnicom, koja je po svojstvu ovršnosti izjednačena s ostalim ovršnim ispravama na temelju kojih se može protiv dužnika zahtijevati neposredno ovrha, vjerovniku i za kondemnatornu tužbu nedostaje pravni interes. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 5595/09 od 22.3.2011. (TS Bjelovar P-269/09 od 21.4.2009.) *********** Tužbom na utvrđenje ne može se zahtijevati utvrđenje postojanja ili nepostojanja kakve činjenice, pa tako ni činjenice da je tužitelj platio cijenu iz određenog ugovora. “Kod toga treba istaći da je pravilnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku i to odredbe čl. 187. st. 1. ZPP, prvostepeni sud trebao odbaciti tužbu u dijelu u kojem je podnesena deklaratorna tužba – tužba za utvrđenje. Tužbom za utvrđenje se može tražiti da sud samo utvrdi postojanje od­nosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (arg. iz čl. 187. st. 1. ZPP). Takva se tužba može podnijeti i kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima prav­ni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospje­losti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi prav­ni interes za podizanje takve tužbe (čl. 187. st. 2. ZPP). Iz zahtjeva kako je istaknut u tužbi ne proizlazi da su ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe na utvrđenje jer se tužbom ne zahtijeva da sud utvrdi “istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave” (arg. iz 61. 187. st. 1. ZPP) već da utvrdi da je tužitelj svoje dugovanje u iznosu od dinara 685.211,90 isplatio 3. 05. 1991. godine tuženiku i da mu više ne duguje ništa temeljem ugovora broj 310″.” PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-641/92 od 14. travnja 1992. ************ Tužbom se može tražiti utvrđenje da imovina ulazi u ostavinu, a ne i nalaganje suprotnoj strani da to u određenom roku prizna pod prijetnjom ovrhe. ŽS u Zagrebu, Gž 7623/99 od 17.11.2001. ********** Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost kakve isprave. Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje činjenice da je tuženik otpisao dug tužitelju. VTS RH, Pž-377/07 od 11.rujna 2009. (TS Karlovac P-386/06 od 6.prosinca 2006.) *********** Kada se u postupku koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na predmetu ovrhe utvrdi da je ovršni postupak iz kojeg je tužitelj upućen na parnicu obustavljen smatra se da tužitelj u tom slučaju više nema pravni interes za tužbu na utvrđenje i takav tužbeni zahtjev je potrebno odbaciti. Županijski sud Koprivnica Gž 1177/99 od 9.3.2000. ************ Tužbom na utvrđenje može se zahtijevati da sud utvrdi istinitost odnosno neistinitost neke isprave, ali ne i da sadržaj isprave ne odgovara stvarnosti (da svjedodžba o klasi broda ne odgovara stvarnom tehničkom stanju bro­da). Isto tako se ne može zahtijevati da sud utvrdi da je tuženik odgovoran za štetu, budući da tužitelj nema pravnog interesa jer može kondemnator­nom tužbom zahtijevati naknadu štete. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1380/92 od 15. rujna 1992. ************ Tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje ako pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom. ŽS u Sisku, Gž 2637/02 od 17.4.2003. ************ Tužbom se može tražiti utvrđenje da se određeni ugovor o doživotnom uzdržavanju ima smatrati darovnim ugovorom. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 69/97 od 7.3.2001. ************ Kada vjerovnik za određenu tražbinu raspolaže sa zadužnicom, koja je po svojstvu ovršnosti izjednačena s ostalim ovršnim ispravama na temelju kojih se može protiv dužnika zahtijevati neposredno ovrha, vjerovniku i za kondemnatornu tužbu nedostaje pravni interes. VTS RH, Pž-5595/09 od 22.ožujka 2011. (TS Bjelovar P-269/09 od 21.travnja 2009.) ************* Podnošenjem tužbe nasljednika stanara, za donošenje presude kojom se nadomješta ugovor o kupoprodaji stana, s kojim su zahtjevom odbijeni, nije došlo do prekida zastare glede zahtjeva nasljednika za naknadu štete zbog nesklapanja ugovora. VSRH Rev 894/2007-2 ********** Procesna pretpostavka za podnošenje tužbe radi utvrđenja osporenog potraživanja ili nastavka postojeće parnice je postojanje rješenja o upućivanju na parnicu. Radi se o procesnoj pretpostavci koja se tiče predmeta spora i na njeno postojanje sud u parničnom postupku vodi računa tijekom cijelog postupka i po službenoj dužnosti. Vjerovnik koji nije upućen u parnicu nema pravnog interesa za vođenje parnice to se takva tužba mora odbaciti. Trgovački sud u Zagrebu, P-438/10 od 11.listopada 2010 ************* Osporeno rješenje ispitano je u granicama iz čl. 392. a) ZPP i utvrđeno je da nisu ostvareni u reviziji određeno navedeni razlozi.Pravilno su sudovi odlučili kada su tužbu na utvrđenje u kojoj je istaknuti citirani tužbeni zahtjev odbacili.Međutim, to ne iz razloga nepostojanja pravnog interesa, već iz slijedećih razloga.Predmetnom tužbom traži se utvrđenje ništavosti javnog nadmetanja kao jedne od postupovnih radnji unovčenja imovine tuženika kao stečajnog dužnika, propisane odredbama čl. 158. st. 3. Stečajnog zakona (“Narodne novine” broj 44/96, 29/99, 129/00 i 123/03) i čl. 92. Ovršnog zakona (“Narodne novine” broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03 i 194/03). Zakonitost odnosno pravilnost te postupovne radnje isključivo se može osporavati u stečajnom postupku dopuštenim pravnim sredstvom, a ne u parničnom postupku tužbom za utvrđenje. Prema odredbi čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje: ZPP) tužbom za utvrđenje može se tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Budući da se predmetnom tužbom za utvrđenje, kako je već navedeno, ne traži da se utvrdi ni postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ni istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, to proizlazi da je ista nedopuštena i da su sudovi pravilno odlučili kada su tužbu odbacili. Okolnost što su predmet javnog nadmetanja nekretnine u odnosu na koje tužitelj ističe i ostvaruje izlučno pravo, ne čine objavljeno javno nadmetanje ništavim. Za slučaj povrede izlučnih prava tužitelja, tužitelj kao izlučni vjerovnik, ukoliko to doista jest, ima prava iz čl. 80. st. 3. Stečajnog zakona (čl. 163.e Stečajnog zakona). Ocjenjujući zbog ovih razloga da revizija nije osnovana, istu je valjalo odbiti (čl. 393. u vezi čl. 400. st. 4. ZPP). VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE – Broj: Revt 144/06-2 ************** Kada je tužiteljica rješenjem izvanparničnog suda u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice upućena na parnicu sa zahtjevom za razvrgnućem suvlasničke zajednice jer je tuženi osporio suvlasničke omjere, tada tužiteljica ne može deklaratornom tužbom tražiti utvrđenje svojeg suvlasničkog omjera upisanog u zemljišne knjige jer za to nema pravni interes, već može tražiti da sud u parničnom postupku odluči o načinu razvrgnuća njihove suvlasničke zajednice. ŽS u Velikoj Gorici, Gž 1935/02 od 27.8.2003. ************* Pravni propis kojim je predviđena mogućnost podizanja tužbe za utvrđenje je i čl. 178. Stečajnog zakona (NN br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/00). VS, Revt 23/2004-2 od 28.9.2004. ************* Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje budućih pravnih odnosa niti apstraktno rješenje pojedinog pravnog pitanja kao niti utvrđenje o mogućim pravnim posljedicama određenog pravnog odnosa. Ako se deklaratorna tužba može podići prema posebnim propisima, sud je dužan ispitati jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke za takvu tužbu. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 2844/07 od 11.2.2008 (TS Split P-270/07 od 25.1.2007.) ************. Tužbom se ne može zahtijevati utvrđenje da je tužitelj najpovoljniji na natječaju objavljenom radi davanja u zakup poslovnog prostora. VS, Revr 317/05 od 26.4.2005. *********** Tužbom na utvrđenje može se zahtijevati da sud utvrdi postojanje nekog prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitost ili neistinitost neke isprave, a ne i da sud utvrdi činjenicu da je dug prestao plaćanjem određenog iznosa novca. PRIVREDNI SUD HRVATSKE, Pž-1773/92 od 29. rujna 1992. ************** Ako tužitelj deklaratornom tužbom traži utvrđenje činjenice, sud takvu tužbu mora odbaciti. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 7895/03 od 13.12.2006. *********** Nema mjesta ispitivanju postojanja pravnog interesa za zahtijevanja deklaratorne pravne zaštite u slučaju kada postoji zakonom dana ovlast na zahtijevanje takve zaštite. Član društva koji je sudjelovao u radu glavne skupštine i svoje protivljenje donesenim odlukama izjavio u zapisnik, ovlašten je po samom zakonu tražiti sudsku zaštitu utvrđenjem ništavnosti odluke skupštine društva pa u takvom slučaju nema potrebe ocjenjivati ima li tužitelj pravni interes za zahtijevanje takve sudske zaštite. VTS RH, Pž-7950/08 od 27.travnja 2012. (TS Pazin P-267/07 od 24.rujna 2008.) ***************** Kad radnik tužbom zahtjeva utvrđenje postojanja radnog odnosa, budući da je riječ o sporu u kojem se traži zaštita protiv odluke poslodavca kojom je povrijeđeno neko pravo radnika za dopuštenost tužbe nije odlučno je li se radnik prethodno obratio poslodavcu, ali je odlučno ima li pravni interes za podnošenje tužbe, što je procesna pretpostavka za podnošenje tužbe za utvrđenje. VS, Revr 473/04 od 3.2.2005. *************** Kada se u postupku koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na predmetu ovrhe utvrdi da je ovršni postupak iz kojeg je tužitelj upućen na parnicu obustavljen smatra se da tužitelj u tom slučaju više nema pravni interes za tužbu na utvrđenje i takav tužbeni zahtjev je potrebno odbaciti. Sud prvog stupnja utvrdio je da je na ovu parnicu tužiteljica upućena rješenjem istog suda pod brojem Ovr-336/98. od 2. studenoga 1998. godine. Tijekom ovršnog postupka, kao i tijekom ovog postupka, tužiteljica tvrdi da su pokretnine koje su bile predmet ovog postupka njezino vlasništvo te da ne mogu biti predmetom ovrhe u spisu Ovr-336/98.. Nadalje, sud prvog stupnja poklanjajući vjeru iskazu I. tužene, koja je u svojem iskazu tvrdila da tužiteljica nije bila vlasnica spornih pokretnina, a čije navode su potvrdili i podaci iz pravomoćne presude broj P.683/94. utvrđuje da tužiteljica nije vlasnica popisanih i zaplijenjenih pokretnina. Nadalje, sud prvog stupnja također utvrđuje da je pravomoćnim rješenjem istog suda broj Ovr.336/98. od 30. travnja 1999. godine ovršni postupak obustavljen, a predmetom ovršnog postupka bile su upravo sporne pokretnine u ovom postupku. Iz tih razloga sud prvog stupnja tužbeni zahtjev tužiteljice odbio je u cijelosti. U svojoj žalbi tužiteljica u bitnom analizira činjenična utvrđenja suda prvog stupnja tvrdeći da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdiočinjenično stanje, te da je iz tih razloga presuda suda prvog stupnja nije pravilna. Ne upuštajući se u ocjenu činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu vlasništva spornih nekretnina, protivno tvrdnjama iz žalbe po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice i to iz razloga jer je utvrđeno da je ovršni postupak broj Ovr.336/98., u kojem ovršnom postupku je tužiteljica upućena na ovu parnicu, obustavljen, zbog čega tužiteljica više nema pravni interes za utvrđenje da je nedopustiva ovrha na spornim pokretninama jer one više nisu predmet ovrhe. ŽS u Koprivnici, Gž-1177/99-2. od 9. ožujka 2000. godine ********* Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba kojom tužitelj traži utvrđivanje vlasništva novčanog iznosa, a na temelju pravomoćne odluke tuženika. Prema odredbi čl. 187. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, nastavno ZPP) tužba za utvrđenje može se podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje tužbe. Iz utvrđenih činjenica slijedi da nije ispunjen uvjet iz čl. 187. st. 2. ZPP da se tužbom traži postojanje nekog prava tužitelja prije dospjelosti, kada se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom. Isticanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje da neki pravni odnos (koji je prije ili tijekom parnice postao sporan) postoji ili ne postoji te od čijeg postojanja ili nepostojanja ovisi odluka o sporu, ne smatra se preinakom tužbe. Jedna od osnovnih pretpostavki za dosuđenje naknade izmakle koristi je postojanje objektivne vjerojatnost da bi oštećenik zaista stekao dobitak da u tome nije bio spriječen. Osnovanost zahtjeva da se ukloni opasnost štete nezavisna je od zahtjeva za naknadu štete jer se za naknadu štete odgovara prema načelo subjektivne odgovornost, a tužba za zabranu daljeg vršenja štetne radnje može biti usmjerena i protiv osobe koja može biti u zabludi o nedopuštenosti njezine radnje. VTS RH Pž-5955/07-3 od 01. listopada 2008.g. ************ Otvoreni investicijski fond nema pravnu osobnost (čl. 202. Zakona o investicijskim fondovima) pa oni (kao imatelji dionica) ne mogu biti tužitelji u sudskom postupku, već kao tužitelj mora biti naznačeno društvo za upravljanje investicijskim fondovima koje upravlja tim fondovima. Davanje punomoći, kao oblik ugovora o nalogu, predstavlja građanskopravni posao, a navodi da je na opunomoćitelje pri davanju punomoći vršen pritisak predstavljaju isticanje da je isti posao sklopljen uz mane volje, posljedica čega je pobojnost ugovora, ali i kao takvi proizvode pravne učinke dok ne budu poništeni. Tužba za utvrđenje može se podnijeti radi utvrđenja postojanja ili nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitosti ili neistinitosti kakve isprave, ali ne i radi utvrđenja činjenica. Eventualna kumulacija predstavlja isticanje dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi u jednoj tužbi tako da sud sljedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Stoga ponavljanje dijela već istaknutog zahtjeva u istoj tužbi ne predstavlja eventualnu kumulaciju. Trgovački sud u Zagrebu, P-3666/08 od 28. svibnja 2009. *********** Zahtjev za utvrđenje «da je tuženik namiren sa svojim kreditom» je zahtjev za utvrđenje da pravni odnos nastao ugovorom o kreditu više ne postoji. Zato je dopuštena deklaratorna tužba s takvim zahtjevom. VS, Revt 128/05 od 22.2.2006. ************* Tužitelj kojem je tuženik tijekom postupka u cijelosti udovoljio kondemnatornom tužbenom zahtjevu više nema pravni interes za kondemnatornu pravnu zaštitu, ali on može preinakom tužbe zahtijevati deklaratornu zaštitu. Takva zaštita se tužitelju može priznati samo ako to opravdava značaj nastalih posljedica na tužiteljev pravni odnos s tuženikom. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 2912/04 od 5.4.2007. ************* Utvrđenje prava na prioritetnu koncesiju poljoprivrednog zemljišta ne ide u sudsku nadležnost. VS, Rev 634/06 od 24.1.2007. *********** Nije dopuštena tužba za utvrđenje kojom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi postojanje određene činjenice. VTS RH, Pž-1772/94, od 21. lipnja 1994. ************ Deklaratornom tužbom se ne može tražiti kondemnatorna pravna zaštita. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Paž 7414/04 od 30.10.2007. ************** Deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili ne istinitost kakve isprave.Međutim, deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje činjenice da je tuženik otpisao dug tužitelju. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 377/07 od 11.9.2009. (TS Karlovac P-386/06 od 6.12.2006.) ************ Tuženik može do zaključenja glavne rasprave pred sudom podnijeti protutužbu. U slučaju da je tuženik protutužbu predao sudu prije zaključenja glavne rasprave, ali je ona dostavljena sucu koji vodi postupak nakon objave presude kojom je sud odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva, daljnji postupak po protutužbi provest će se kao po tužbi, s time da će u daljnjem parničnom postupku tuženik nastupiti kao tužitelj. VTSRH, Pž 2899/04 od 9.2.2007. *************** Deklaratornom tužbom ne može se tražiti utvrđenje ništavosti pojedinih radnji koje je sud proveo u drugom postupku. Umjesto toga, tužitelj u tom drugom postupku pravnim lijekovima može pobijati zakonitost postupanja suda. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Pž 1941/06 od 29.1.2009. (TS Bjelovara P-587/05 od 9.2.2006.) ************** Nije dopuštena tužba kojom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi da on nije dužan izvršavati preuzete ugovorne obveze zbog nastupa više sile. VTS RH Pž-305/95 od 23. svibnja 1995. ************* Utvrđenje da je počinjeno smetanje posjeda može biti samo u funkciji ostvarenja kondemnatorne posjedovne zaštite. ŽS u Varaždinu, Gž 1540/2008-2 od 17.12.2008. **********. Tužbom na utvrđenje može se zahtijevati da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa, a ne i da utvrdi da je određena klauzula iz ugovora ništava. VTS RH, Pž-1865/92 od 22. studenoga 1994. ************* Tužbom na utvrđenje može se tražiti da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa, istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Tužbom na utvrđenje ne može se tražiti utvrđenje odnosno neutvrđenje kakve činjenice. VTS RH, Pž-2527/03 od 19. studenog 2002. **************** Zahtjev za utvrđenje “da je tuženik namiren sa svojim kreditom” je zahtjev na utvrđenje da pravni odnos nastao ugovorom o kreditu više ne postoji. Zato je dopuštena deklaratorna tužba s takvim zahtjevom. VSRH Revt 128/2005-2 *******************
  11. 1 bod
    U slučaju kada zakonski nasljednik ospori pravovaljanost oporuke ostavitelja ne navodeći niti jednu činjenicu, odnosno razloge, samim time što je osporio oporuku to ne znači da postoje pretpostavke za upućivanje na parnicu. Županijski sud u Rijeci Gž 1283/01 od 20.6.2001. **************** Kada žalitelj tvrdi da u ostavinu spada manji iznos novaca, upućuje se u parnicu radi utvrđenja da određeni novčani iznos ne spada u ostavinsku imovinu. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 619/03-2 od 27. svibnja 2003. ************ Sudovi su odbili tužbeni zahtjev radi utvrđenja pravne valjanosti usmene oporuke smatrajući da u konkretnom slučaju nisu postojale izuzetne prilike koje bi usmenu oporuku činile pravovaljanom. Ovakvu odluku sudovi temelje na činjenici da je oporučitelj bio pismen, sposoban za rasuđivanje, dakle u mogućnosti izraziti svoju posljednju volju pred nazočnim svjedocima, što nije učinio. Iz njegovih riječi kojima je pozivao tužiteljicu neka ide po odvjetnika, sudovi zaključuju da je oporuka tek trebala biti sačinjena, pa kako do toga nije došlo, smatraju da nedostaju člankom 78. st. 1. ZN-a propisane pretpostavke pravne valjanosti usmene oporuke. Ovakvo stajalište nižestupanjskih sudova je pravilno. Za pravnu valjanost usmene oporuke moraju biti ispunjene zakonom propisane subjektivne i objektivne pretpostavke, a to su prema odredbi čl. 78. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine” br. 52/71 i 47/78 – u daljnjem tekstu: ZN), da oporučitelj izjavi svoju posljednju volju pred dva svjedoka (subjektivne pretpostavke) i da postoje izuzetne prilike u tom trenutku koje onemogućuju oporučitelja sačiniti pisanu oporuku (objektivne pretpostavke). Kako druge pretpostavke za pravnu valjanost usmene oporuke zakon ne propisuje, pogrešno je stajalište nižestupanjskih sudova da usmena oporuka u konkretnom slučaju ne bi bila pravovaljana zato što svjedoci oporuke nisu napisali izjavu posljednje volje oporučitelja, niti je oporučitelj točno nabrojio svoju imovinu i odredio što od toga ostavlja tužiteljici. VSRH Rev 769/2003 ************** Da bi donio rješenje o prekidu ostavinskog postupka i uputio na parnicu nasljednika čije je pravo manje vjerojatno, sud je prethodno dužan utvrditi sporna pitanja glede opsega ostavinske imovine. Županijski sud u Varaždinu, Gž. 906/06-2 od 06. VI.2006. *************** Kad sud u rješenju kojim upućuje nasljednika čije pravo smatra manje vjerojatnim na parnicu, ne navede razloge zašto upravo toga nasljednika upućuje na parnicu , počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz toč. 13. st. 2. čl. 354. Zakona o parničnom postupku. ŽS Bj Gž 1278/2001 *************** Ukoliko je ostaviteljica raspolagala čitavom svojom imovinom vlastoručnom oporukom i ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju u korist različitih ovlaštenika, ostavinski sud će uputiti zakonskog nasljednika na parnicu radi utvrđenja pravne nevaljanosti vlastoručne oporuke, nakon što bude pravomoćno okončan postupak koji se vodi radi utvrđenja pravne nevaljanosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Županijski sud u Varaždinu, Gž.382/08-2 od 10.III.2008. *************** Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su sudjelovale u ostavinskom postupku ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici. VSRH Rev 1519/1998 ****************** U konkretnom predmetu radi se o sporu iz nasljedno-pravnih odnosa, u kojem mogu sudjelovati samo osobe koje su pozvane na nasljedstvo, a ne i treće osobe koje ne sudjeluju u ostavinskom postupku. To međutim nije zapreka da se u parnici koju vode nasljednici, utvrđuje da dio neke imovine koja se formalno u dokumentaciji vodi na imenu i vlasništvu ostavitelja, u naravi ne predstavlja njegovu imovinu, već imovinu nekog trećeg, jer predmet nasljeđivanja može biti samo imovina koja je doista pripadala ostavitelju, bez obzira na upis u odgovarajućoj dokumentaciji. ŽS Ka Gž 742/1999 ****************** U ostavinskom postupku, povodom spora stranaka o činjenicama o kojima ovisi sastav ostavine, prosudba ostavinskog suda čije je pravo manje vjerojatno temelji se na ocjeni vjerojatnosti a ne na ocjeni izvjesnosti, time da manje vjerojatnim treba smatrati pravo koje se temelji na zakonu od prava koje se temelji na formalno valjanim ispravama odnosno ugovorima. Županijski sud u Varaždinu, Gž.597/08-2 od 26.III.2008. ***************** Potraživanje ostavitelja na temelju stjecanja bez osnove prelazi na nasljednike neovisno o tome je li ostavitelj podnio tužbu radi ostvarenja tog potraživanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 2510/2010-2 od 11.1.2012. *****************
  12. 1 bod
    Matrix

    Fiktivan ugovor u sudskoj praksi

    Nije u pravu tužitelj kada smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a. Kada je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa s osnova povrata kredita jer je utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu prividan ugovor, onda nije prekoračen tužbeni zahtjev pa iako tuženica nije postavljala protutužbeni zahtjev za utvrđenje da bi taj ugovor bio prividan. Prividnost ugovora može se isticati prigovorom u parnici, a bez da se postavlja tužbeni ili protutužbeni zahtjev za utvrđenje da bi taj ugovor bio prividan. Stoga, kada je tuženica u ovoj parnici istaknula prigovor prividnosti predmetnog ugovora o kreditu, kada je prvostupanjski sud raspravio taj prigovor i ocijenio ga osnovanim te kada je zbog toga odbio tužbeni zahtjev tužitelja, to prvostupanjski sud nije odlučivao izvan granica postavljenog zahtjeva. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-810/2011-2 od 12. studenog 2013. ****** Radi se o prividnom ugovoru, kada je tuženik sklopio ugovor o kreditu isključivo zbog kreditne nesposobnosti tužitelja i njegove supruge, u njihovu korist, budući su novčana sredstva iz predmetnog kredita uložena u roditeljsku kuću tužitelja, a koji iznos je valoriziran prilikom utvrđenja ulaganja supruge tužitelja u kuću, zbog čega tužitelj nema pravo na povrat novčanih sredstava od tuženika. Županijski sud u Varaždinu, Gž-1080/07-2 od 11. ožujka 2008. ****** Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je predmetni ugovor u smislu čl. 66. st. 1. ZOO-a prividan ugovor i da nema učinka među ugovornim strankama. Naime, po stajalištu ovoga suda, u konkretnom slučaju radi se o apsolutnoj simulaciji kod koje su sklapanjem predmetnog Ugovora stranke zapravo imale cilj i to tužiteljica ponovno stjecanje instrumenata osiguranja radi ispunjenja tražbine, (a koje je sve već bilo ugovoreno Ugovorom o kratkoročnom zajmu i Sporazumu od 2. svibnja 2001.), a tuženik i nadalje posjed predmetne nekretnine, (što je također bilo ugovoreno Ugovorom od 2. svibnja 2001.), a to znači zapravo izbjegavanje primjene odredbi toga Ugovora, a time i prisilnih propisa iz čl. 277. OZ-a kojim je određen postupak i način prisilnog ostvarenja tražbine tužiteljice utemeljene na Ugovoru i Sporazumu od 2. svibnja 2001. Županijski sud u Varaždinu, Gž-873/08-2 od 28. listopada 2008. ****** Naime, sukladno odredbi čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona, ovrha se proglašava nedopuštenom na određenom predmetu ako treća osoba dokaže da u pogledu tog predmeta ima takvo pravo koje sprječava ovrhu, međutim, tužitelj u ovome predmetu to nije dokazao, obzirom da ovaj sud prihvaća stav suda prvog stupnja da se priloženi ugovori i računi imaju smatrati prividnim pravnim poslovima sastavljenim iz razloga izbjegavanja namirenja tražbine prvotuženika. Županijski sud u Puli - Pola, Gž-995/07-2 od 16. veljače 2009. ****** Zaključivši da je ugovor o zajmu od 31. listopada 1990. prividan pravni posao kojim su prikriveni ranije sklopljeni ugovori o zajmu sa zelenaškom kamatom, jer tužitelj temeljem ugovora od 31. listopada 1990. nije tuženiku dao nikakvu pozajmicu, a kako je tuženik tužitelju vratio zajam temeljem prethodno sklopljena dva ugovora o zajmu isplatom iznosa od 80.580 DEM, nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik ne duguje ništa tužitelju iz osnove zajma te su tužbeni zahtjev odbili, a time su materijalno pravo pravilno primijenili. Prema odredbi čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prividni ugovor nema učinka među ugovornim stranama, a prema odredbi st. 2. toga članka – ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uvjeti za njegovu pravnu valjanost. Kako ugovor o zajmu što su ga stranke sklopile 31. listopada 1990. kao prividan nema pravni učinak, a s obzirom da je tuženik vratio zajam tužitelju prema ranije sklopljena dva ugovora o zajmu, tuženik ne duguje tužitelju utuženi iznos. Nije odlučno što tuženik nije pokretao postupak radi poništenja predmetnog ugovora o zajmu, jer prividni ugovor ne podliježe pobijanju. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-737/2006-2 od 20. prosinca 2006. ****** Kod parničnih stranaka nije postojala volja za zaključenje predmetnog ugovora o prodaji stana i njegovog spomenutog aneksa kojim se samo pobliže određuje predmet prodaje, jer su stranke takovim ugovorom stvarno imale namjeru, da tužitelj koji je naveden u ugovoru kao prodavatelj stana pruži jamstvo tuženiku radi osiguranja isplate novčanog potraživanja tuženika prema trećoj osobi inače prijatelju tužitelja. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3135/1995-2 od 20. listopada 1999. ***** Prema utvrđenim odlučnim činjenicama, ovaj sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o prividnom (simuliranom) ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, a koji udovoljava svim pretpostavkama za valjanost darovnog ugovora koji zapravo pokriva sporni ugovor. Prema čl. 66. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96 i 91/96 – dalje: ZOO), prividan ugovor nema učinka među ugovornim strankama, ali ako prividan ugovor pokriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1304/2008-2 od 3. veljače 2010. ****** Da je predmetni ugovor o posudbi novca tzv. simulirani (prividni) pravni posao utvrđeno je temeljem suglasnih iskaza parničnih stranaka, a i saslušanog svjedoka inače sastavljača tog ugovora M. M., iz kojih iskaza proizlazi da tužitelj nije pozajmio tuženiku bilo kakav novac pa tako ni 30.000,00 DEM, a da je taj ugovor zaključen kao „vid osiguranja“ tužitelja za obveze koje su za tuženika proizlazile iz drugog ugovornog odnosa, odnosno iz odnosa ugovora o prijenosu ugovora o zakupu. Županijski sud u Puli – Pola, Gž-15/09-2 od 26. travnja 2010. ****** 5. Temeljem utvrđenih činjenica, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je ugovor o zajmu (nazvan ugovorom o kreditu) prividan, jer prikriva drugi ugovor, pa u smislu čl. 66. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91 i dr. - dalje ZOO) nema učinka među ugovornim stranama. U smislu čl. 2. istog članka, ni prikriveni ugovor (a to je u konkretnom slučaju kupoprodajni ugovor) ne važi, jer nema uvjeta za njegovu pravnu valjanost. Naime, radi se o ugovoru o kupoprodaji stranog državljanina, koji nema propisano odobrenje za sklapanje takvog ugovora. Stoga je i taj ugovor ništav temeljem čl. 103. st.1. ZOO kao protivan prinudnom propisu. Županijski sud u Puli, Gž-2610/04-2 od 11. prosinca 2006. ****** Prividni ugovor nema učinka samo među ugovornim strankama, ali se prividnost ugovora ne može isticati trećoj savjesnoj osobi. Ako je jedna ugovorna stranka, znajući da je ugovor prividan isplatila temeljem tog ugovora određeni novčani iznos trećoj osobi i time tu treću osobu održavala u zabludi da se pridržava prividnog ugovora, ne može isplaćeni novčani iznos potraživati od druge ugovorne stranke prema odredbama o naknadi štete, čak niti u slučaju ako je i ta druga ugovorna stranka komunicirajući s trećom osobom također tu osobu održavala u zabludi u pogledu valjanosti ugovora. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-6070/08 od 17. prosinca 2008. ****** Zakonski nasljednik stranke (daroprimatelja) prividnog ugovora o darovanju ne smatra se trećom osobom prema kojoj se prividnost ugovora ne bi mogla isticati. Županijski sud u Bjelovaru, Gž-483/13-2 od 21. studenoga 2013. ****** 3. Žalitelja u povoljniju pravnu poziciju ne može dovesti ni tvrdnja da je račun na njega glasio samo iz razloga što je imao pravo na povlasticu, a da je zapravo traktor kupljen za drugog. Očito je, obzirom na navedenu povlasticu, da je kupac traktora bio tuženik B. Č. Da li je on bio samo fiktivni kupac, to za tužitelja nema značaja. Tužitelj, na kojeg je tražbina cedirana predstavlja treću osobu i prema njemu Ugovor sklopljen između A. d.o.o. i tuženika (makar on bio i fiktivan) proizvodi pravne učinke. Tuženik nije dokazao da je tužitelj znao ili mogao znati za fiktivnost tog kupoprodajnog ugovora pa se u odnosu na njega ne može niti pozivati na tu prividnost. Povjerenje trećih osoba u pravnom prometu u takvim slučajevima se uvijek štiti. Županijski sud u Puli, Gž-1493/05-2 od 2. travnja 2007. ****** Pogrešno je izraženo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se na prividnost mogu pozivati samo ugovorne stranke te da tužitelj, koji nije stranka spornih ugovora, nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Prema odredbi čl. 109. st. 1. ZOO na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Odredba čl. 66. st. 1. ZOO, prema kojoj prividan ugovor nema učinka među ugovornim strankama, suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda, ne ograničava krug osoba ovlaštenih za isticanje ništavosti u smislu čl. 109. st. 1. ZOO. Zbog pogrešnog pravnog pristupa, polazeći od nepostojanja aktivne legitimacije tužitelja za utvrđenje ništavosti spornih ugovora zbog prividnosti, sud drugog stupnja prilikom donošenja presude nije imao u vidu navode tužitelja da je riječ o prividnom ugovoru (čl. 66. ZOO), temeljene na tvrdnji da stranke nisu htjele da za otuđene nekretnine kupac (tek osnovano društvo bez znatnijeg kapitala) plati cijenu (čl. 454. st. 1. ZOO). Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1516/2011-4 od 25. ožujka 2014. *******
  13. 1 bod
    U praksu se događa da u pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju nije identificirana jedna od nekretnina koja predstavlja ostavinsku imovinu, već je navedena samo opisno, bez oznake katastarskog broja i općine, slijedom čega na temelju takvih podataka u zemljišnoj knjizi nije moguće provesti upis prava vlasništva na nasljednike, pa se postavlja pitanje; - na koji način ispraviti podatke o nekretnini koje su navedene opisno i ishoditi upis? U jednom takvom slučaju na konkretnu pravnu situaciju izjasnio se Županijski sud u Varaždinu, u predmetu Gž-702/06-2, od 10. VIII. 2006 Naime, u tom predmetu jedan od nasljednika podnio je sudu prijedlog radi ispravka pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iz 1987., a u smislu da se nekretnina koja je u tom rješenju navedena opisno - samo nazivom nekretnine, sada točno označava brojem katastarske općine i čestice. Županijski sud pri tome skreće pozornost sudu prvog stupnja da se odluke u ostavinskom postupku donose u obliku rješenja, i to rješenja o nasljeđivanju, rješenja o naknadno pronađenoj ostavinskoj imovini, rješenja o obustavi postupka zbog nepostojanja ostavinske imovine ili pak rješenja o upućivanju nasljednika na parnicu radi spora iz ostavinske imovine. Isto tako može se donijeti i dopunsko rješenje, odnosno može se ispraviti rješenje u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP). Identifikacija nekretnine nije sastavni dio sudske odluke u ostavinskom postupku, to nije dio o čemu bi se trebalo odlučivati u izreci rješenja, već je identifikacija nekretnine procesna radnja koja prethodi donošenju jednog od gore navedenih rješenja.Osim toga, radnja identifikacije ostavinske imovine je radnja koju provodi ostavinski sud, a ne stranka u postupku, pri čemu iz samog predmeta nije uopće vidljivo na temelju čega je to nasljednik K. I. proveo tu navodnu identifikaciju nekretnine koja bi bila predmet nasljeđivanja.O ispravljanju presude i rješenja u smislu odredbe radi se o u slučaju kada u smislu čl. 342. st. 1. ZPP-a dođe do pogreške u imenima i brojevima, te druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatka u obliku i nesuglasnost prijepisa presude ili rješenja s izvornikom, a o čemu se u konkretnom slučaju očito nije radilo, iako je podnositelj prijedloga predložio upravo ispravak pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. U nastavku postupka sud prvog stupnja otklonit će počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pozvati sve nasljednike i raspraviti zahtjev za dopunu pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju točnim oznakama nekretnine, a ne za ispravak pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. Posebno kod toga sud prvoga stupnja vodit će računa da je identifikacija ostavinske imovine radnja koju provodi upravo ostavinski sud, te će u tu svrhu po potrebi angažirati i odgovarajućeg vještaka ili pak zatražiti izjašnjenje nadležnog katastarskog ureda, te pribaviti i zemljišnoknjižne podatke za predmetne nekretnine, a kako bi se u eventualnoj dopuni rješenja ujedno mogla i naložiti provedba istog u zemljišnoj knjizi. Dakle, prema ovoj odluci, sud prvog stupnja dužan je na zahtjev nasljednika provesti identifikaciju te nekretnine, te po potrebi angažirati vještaka ili zatražiti izjašnjenje nadležnog katastarskog ureda i pribaviti zemljišnoknjižne podatke za tu nekretninu, te za tu nekretninu donijeti dopunsko rješenje u kojem će točno odrediti broj čestice i katastarske općine u kojoj se nalazi nekretnina te će ujedno naložiti provedbu istog u zemljišne knjige. Pravni izvor članka: - Zakon o nasljeđivanju - Zakon o parničnom postupku - Odluka Županijskog suda u Varaždinu, Gž-702/06-2, od 10. VIII. 2006
Ovaj popis predvodnika je postavljen na Zagreb/GMT+02:00
×
×
  • Napravi novi...