kaktus

To neviđanje djeteta morate riješiti sa bivšom. Dakle prvo ozbiljan razgovor, pa onda definitivan odlazak. Vi držite stvar u svojim rukama. Novaca za dijete nikada dosta, a koliko znam od prijatelja, dosta je velika kriza u RH. Eh sada ako vam brani da viđate dijete, još pogotovo ako je ono maleno pa vas ne prepoznaje kao oca, već kao stranca, vaša odluka o definitivnom odlasku će biti lakša. U mojem slučaju moje četvoro predivne dijece i novi život u drugom braku nitko ne može može omesti, pogotovo ne bivša i njeno dijete koje je nekada bilo moje. Dakle, viđanje djeteta je skopčano i sa novcima za njegovo uzdržavanje i uzajamnu suradnju, u suprotnom vam predstoji okretanje nove stranice života i definitivan odlazak. Sve je drugo patnja i nepotrebno maltretiranje po sudovima. Netko je postavio kronologiju obračanja sudovima kao: Općinski sud, Županijsku Sud, DORH, Strasbour (i na kraju vjerojatno ludnica sa luđačkom košuljom-moj dodatak). Da li vam to treba?? Pozdrav Bodljikavi

Čitavši Vaš tekst, malo sam se osvrnuo na svoju prošlost i patnju sa bivšom suprugom i konstntnim njenim opstrukcijama da viđam dijete koje je nekada bilo moje. Nametnuli su mi čak i ponižavajući način susreta sa svojim bivšim sinom u kancelariji CZSS-a u toku brakorazvodne parnice. Da Vam istinu velim, ono što bih ja napravio, a to je jedan ozbiljan razgovor sa bivšom i predočenje svih posljedica sa kojim bi se suočila bivša u slučaju daljnje opstrukcije prava na susrete i druženja sa djetetom. Slijedeći korak u slučaju ne poštivanja međusobnog dogovora nakon razgovora i daljnje opstrukcije je, ili a) Voditi brakorazvodnu parnicu do besvjesti i financijski je prisiliti da nađete riješenje u pogledu Vaših očinskih prava da viđate svoje dijete, ili b) Definitivan odlazak i okretanje novog lista svoga života, odnosno organizacija svog života u novim okolnostima i prepuštanju svega drugog nekim novim sudbinama. Ionako nemate baš nikakvu odgovornost, niti bilo kakav roditeljski uticaj na odgoj djeteta, pa je utoliko lakše okrenuti svoju novu stranicu života i definitivno otići. Moj bivši sin je prije šest godina imao 19 mjeseci kada sam od svega digao ruke i našao novu sreću u novoj obitelji i sada sam sretan otac sa četvoro dijece. Procjenite da li Vam se isplati ovakva patnja i užas da dobijete svoje elementarno pravo na susrete i druženja sa djetetom koje je nekada bilo Vaše, pozdrav Bodljikavi

Zbog takvih intencija bivše, od ove situacije sam pobjegao glavom bez obzira. Ja sam duboko uvjeren da biste dobili sudsko Rješenje za susrete i druženja dva puta tjedno po jedan sat sa vašim djetetom na krovu Zagrebčanke, ako bi to bila Vaša intencija da takvo Rješenje dobijete, jer je to jednostavno tako u Hrvatskoj, ali dokle? Svakom normalnom čovjeku bi dosadio ovakav teror i poslao sve vas u neku stvar i otišao svojim putem. Ovo sa Zagrebčankom je fakat dobra stvar hi, hi, hi, Sličnu situaciju sam imao i ja sa djetetom od 15 mjeseci, pa sam izdražao ovaj teror 4 mjeseca, a još je bio postupak brakorazvodne parnice. Ponovo sam se oženio i otišao iz ove situacije bez ikakve mogućnosti povratka, odnosno nisam više uopće dolazio na rasprave, pa su vjerojatno sudsko Riješenje objavili na oglasnoj ploči u kojem se nalaže da će Predlagatelj (HA, HA, HA) dijete viđati dva puta tjedno u prostorijama CZSS-a. Sada imam četvoro dijece iz drugog braka i odmah da Vam istinu kažem, da ih obožavam i volim, ali dijete koje je nekada bilo moje, više niti blizu mene i moje djece. To je sasvim sigurno reakcija koju vjerojatno očekujete od bivšeg supruga. U tome ćete uspjeti-garant!!

Nema zakona koji može bivšu natjerati da otac redovno može viđati svoje dijete, pogotovo ako nemate sudsko rješenje koje ćete dobiti nakon desetak godina brakorazvodne parnice. I ako imate rješenje, isto Vam se piše, jer sa kaznenom prijavom možete obrisati jednu izvjesnu stvarčicu. Morate izabrati svoje opcije ponašanja. Svoj duševni mir i posvetiti se djetetu Vaše kćeri, mislim da je veći prioritet od svih ovih poniženja koje će te doživjeti u "borbi za svoje dijete". Za razliku od mene, Vaše dijete će Vas ipak potražiti i htjet će Vas vidjeti, dok sam tu opciju u svojem slučaju potpuno isključio zbog svoje dijece u drugom braku i sadašnje žene koju ne želim uvlačiti u ovakav užas pravosudnog sustava za ostvarivanje prava djeteta na oba roditelja, pozdrav

Takvu sam situaciju imao i ja prije pet godina. Kako je to bio ponižavajući odnos. Sa djetetom od 18 mjeseci u prostoru CZSS-a u pet kvadrata prostora jedan sat tjedno i to ako se milostiva umilostivi dovesti djete uz prisutnost bivše koja je ceketala svakih par minuta. Potpuno se slažem sa stavom oca i ja mu čestitam na toj odluci. Opet će mi netko reći da upućujem pogrešne sugestije cjenjenim čitaocima ovog foruma, ali najbolji, najbezbolniji (prvenstveno za dijete, pa onda tek za roditelja) i najkraći naćin, je okrenuti novu stranicu svoga života. Dijete će se u toj dobi prilagoditi novim familijama, novom ocu, a centri će se moći baviti samo socijalnom pomoći, što je vjerujem i jedina namjena ove institucije u Hrvatskoj. Ja sam to prebrodio i moja djeca u drugom braku žive sretno uz oca koji ih toliko voli, a ovo dijete, tko zna, samo ne meni niti mojoj djeci niti blizu, pogotovo ne bivša, pozdrav

To je vjerojatno rezultat dugogodišnjeg sudskog procesa i ucjene očeva od majki sa viđenjem djeteta u periodu njegovog trajanja, a i nakon dobivanja sudskog rješenja bez ikakve pravne snage i učinka u Hrvatskoj. Čovjek je jednostavno, kao i ja, pokupio svoje "prnje", rekao:"tko vas šiša" i otišao svojim putem. Mislim da je u pravu, jer će se dijete snaći sa drugim čovjekom bez problema, a sve patnje i međusobni sukobi će se izbjeći. Tu treba biti kategoričan i trezven u odluci "and choose right choise". Otići, posvetiti se novom životu svojoj djeci svoje voljene sadašnje žene i potpuno zaboraviti na prošlost, pozdrav

To se dakako može dvojako shvatiti. U biti pragmatizam i realno sažimanje situacije kod svakog oblika ostvarivanja svog prava je stvar pojedinca, osobe kako to doživljava. Takav pragmatizam i realno sagledavanje situacije nije samo kod ostavrivanja svojega prava u obiteljskom pravu, već i šire. Najdrastičniji oblik pragmatizma i realnosti se ogleda u sporovima imovinsko-pravnog procesa i tu treba biti također realan. Ako ne možete sa drugom stranom ostvariti kompromis tada je, moje mišljenje, kompromis ili definitivan odlazak jedino riješenje, jer je moje zdravlje i unutrašnji mir i stabilnost najvažnije. Mišljenja sam da i u jednom i u drugom slučaju čovjek mora rezonirati ovako: Previše sam pametan i sposoban da bih morao svoje slobodno i dragocjeno vrijeme potrošiti na sudu ganjajući svoje "pravo" beskonačnim sudskim procesima i parnicama, pa stoga me više ne interesiraju bilo kakve sudske odluke koje se mogu donositi po predmetu duljem od tri mjeseca. Za dulje razdoblje parničenja, snalazim se sam i zaraditi ću višestruko više nego što vrijedi ova parnica, a ja sam zdrav i živ. U obiteljskom pravu, prava djeteta su određena nekim međunarodnim konvencijama. Osnovno pravo je da dijete mora imati oba roditelja. Ali opet, ako ni takvo pravo ne možete realizirati jer nemate instrumenata za takvu realizaciju, onda je bolje, ako ne ide razgovorom i kompromisom sa drugom stranom, otvoriti svoju novu stranicu života i definitivno zaključati svoju prošlost. Dijete je pokazalo prema meni animozitet sa 19 mjeseci, samo zato što sam ga mogao viđati u prostorijama CZSS-a jedan sat tjedno i to ako je to bilo moguće i tako skoro dvije godine u periodu trajanja sudskog brakorazvodnog procesa. Šta bi se dogodilo da je to dijete takav animozitet pokazalo prema ocu sa deset godina starosti? Jasno, odluka i korak je definitivan odlazak i otvaranje svoje nove stranice života u novoj obitelji i neopisivoj sreći koju imam. Naravno da će zaštitarska tvrtka koja čuva moje imanje, svakog uljeza, pa i tog tipa, udaljiti i spasiti moju obitelj od bilo kakvih neugodnih situacija. Takav animozitet je kod moje djece nezamislivo. U svakom slučaju, preporučam roditeljima koji imaju isto takvu situaciju sa susretima i druženjima sa svojom djecom, da jednostavno odvagnu svoje mogućnosti i okrenu se svom novom životu. Ja sam sretan, a to je ključ zdravog načina života, zar ne?

Bilo bi to zanimljivo gledati, mada je to po mojem mišljenju "trla baba lan". Najbolji roditelji su roditelji koji to mogu biti, u drugom slučaju ih mogu uspješno zamjeniti supstituti. Ja oko toga ne bih previše dramio, nije vrijedno toga. Žao mi je da tu emisiju ne mogu gledati, vjerojatno nije satelitski prijenos, ali i tema je nezahvalna u vremenu i prostoru i nema neke velike vrijednosti, jer se ništa ne može promjeniti, moje mišljenje...

Izuzetno je bolna Vaša borba za dijete i taj članak na koji se pozivate da bi eventualno vidjeli Vaše dijete je samo slamčica spasa. Evo sam razgovarao sa nekim ljudima koji su iz Hrvatske, koji su imali isto takve probleme sa susretima i druženjem sa svojom djecom na "koji nemate pravo" prema Hr. Zakonu i stavu majke kojeg vjerojatno podržava i Hr. društvo, i koji su se "borili" za svoje dijete. To je jednostavno strašno. Dijete se neumitno okreće protiv oca. Ucjenama dolazi do svoga cilja, jer otac gubi svaki autoritet, upravo iz razloga tzv. primjena čl.215 ili nekakvih ovrha. Otac definitivno gubi svaku odgojnu ulogu, postaje sezonski otac ili bankomat otac, jer bivše ucjenjuju svoje bivše tražeći novac u zamjenu da otac viđa svoje dijete. Kakav je to život (Vaš i djetetov) kada se morate pozivati na besmisleni članak 215 ili tražiti otimačinu djeteta od majke da ga dobijete na par sati? Moje mišljenje, dignuti sidro i okrenuti novu stranicu svoga života i uključiti se u novi život. Osnovati novu obitelj i jednostavno prekrižiti sve iza sebe. To je moj stav i definitivno u tome ustrajem. Hvala Bogu imam predivnu djecu iz drugog braka i taj me stav spasio svih trauma koje bi me čekale da sam se "nastavio boriti" za dijete koje je nekada bilo moje, pozdrav

Mislim da u Hrvatskoj nećete moći to uraditi bez pristanka žene/partnerice i to što Vam daje dijete na viđenje, čini Vam ogromnu uslugu, jer Vam dijete nije dužna dati, niti je može bilo tko na to natjerati. I think so, that is in Crotia like's that!

Ukoliko redovito viđate svoje dijete, tada je od Vas ljudski da plačate za svoje dijete alimentaciju i više od toga. Moja bivša me je uspjela naći i poslala mi e-mail u kojem mi se žali da su njen partner i ona u ovoj krizi ostali bez posla u svojem poduzeću i jasno za molbom za novčanu pomoć, jer da djetetu prijeti odlazak u dom za nezbrinutu djecu s obzirom da ga nemaju od čega izdržavati. Nisu, naravno, niti jednom rječju spominjali moje pravo da to dijete vidim, niti da budem s njime nakon toliko godina osporavanja susreta i viđenja. Moj odgovor je naravno bio NE, ali sam napravio ustupak i predložio bivšoj da dijete spremi za odlazak samnom u Kanadu, gdje ja radim i živim sa svojih četvoro djece. Ona bi imala privilegiju da vidi svoje dijete jednom godišnje na par sati na slovensko-hrvatskoj granici ili na mađarsko-hrvatskoj granici, kada sam ja na godišnjem odmoru sa svojom obitelji na Korzici! Možda se za to i odluči, pitanje je sada!

To je potvrda onoga što ja stalno govorim! Dijete se može u potpunosti prilagoditi drugoj familiji, drugim roditeljima, pogotovo ako je ono maleno i ako nezna ništa. Biološki otac nema nikakvog značenja, niti je u bilo kakvoj funkciji odgoja djeteta dok je ono maleno, pa su traume za tako malo dijete minimalne! Slažem se u potpunosti sa ovim postom!

Evo jedva nađeh vremena od silnih obaveza da odgovorim na ovo! Nisam baš siguran da li je baš potrebno pored "čovjeka" stavljati toliko upitnika. Možda ste i Vi gosp. Canis jedan ogroman birokratski monstrum koji obmanjuje svoju žrtvu uvlačeći ga u beskonačne i dugotrajne sudske procese, izvlačeći za sebe na tuđoj nesreći, ekstra profite. Moram priznati da su me Vaši tekstovi dojmili, ali sve bi to bilo u redu da to nije velika obmana šire javnosti i cjenjenog čitateljstva legalisa u svrhu stjecanja svog promiđbenog efekta u cilju uvlačenja novih žrtava u vrzino kolo beskonačnog sudskog procesa i stjecanja neviđenih novčanih i materijalnih profita. Uvidjevši ovakvu situaciju, ja sam dijete koje je nekada bilo moje napustio i razrezao svoj "Gordijev čvor" na najlakši mogući način. Jednostavno, dijete koje sam viđao u nevjerojatno ponižavajućim uvjetima i sudskog procesa koji je trajao (do prije kada sam od svega digao ruke) skoro dvije godine, trebalo je već jednom reći "DOSTA". Ovo dijete će odgajati ulica, očuh, ili Hrvatska država (potpuno nebitno jer me dijete ne poznaje), a ja ću sa svojom djecom uživati u ljepotama novog života i nikada više na staro. Morate otvoreno ljudima reći da je pravosuđe takvo, te da će se presuda (pa i brakorazvodna parnica) donijeti nakon pet- do deset godina i da otac ili majka nemaju nikakvih mogućnosti da viđaju svoju djecu, ako to druga strana ne želi! Bilo bi poštenije i svrsishodnije. Eh sada Vaše pitanje o ljudskoj vrsti i etiketom o ljudskoj vrsti, što je iznenađujuće bezobrazna i neodgovorna izjava jednog pravnika. Ja ipak podižem svoje četvoro djece koje žive u obilju standarda jedne divne države i beskonačne ljubavi koju im ja dajem. Djeca me vole i ja njih, a ovo dijete me ionako ne poznaje, odbojno je prema meni i ne želim ga više blizu moje djece, niti moga života. To je sasvim normalna ljudska reakcija oca koji nije mogao doći do svoga djeteta i dugotrajnog sudskog procesa kojemu se nije vidio kraj, ali odvjetnici su normalno, potencirali nova i nova ročišta, te uredno za svako ročište i podnesak ubirali svoje ekstra profite bez ikakve naznake u krajnji ishod - moralno, zar ne??? A što se tiče alimentacije, nitko pametan ne bi ulagao novac u dijete koje ne može vidjeti ili u dijete koji mu postaje stranac. Neka to uradi Hrvatska država ili novi otac - potpuno svejedno! Skoro pet godina je prošlo od mog zadnjeg susreta sa djetetom i rane su potpuno zacjelile, moja savjest je potpuno čista, a ja zadovoljan i sretan, Pozdrav

Moram priznati da je puno lakše očevima koji ne mogu doći do svojeg djeteta zbog hirova bivše, nego majkama prema očevima koji ne dozvoljavaju pristup djetetu! Sve je to grozno, ali postoji razlika! Majkama je puno teže podnijeti gubitak djeteta, nego očevima, jer se dijete vrlo lako u dobi od 19 mjeseci adaptira na "novog oca" i problemi tu prestaju za očeve koji su nestali iz djetetovog života. Dijete već četri godine živi nadam se bezbrižno sa svojim "ocem" i mislim da se dobro uklopio na novu obitelj. Potrebno se boriti za vaše dijete, jer dijete bez majke u toj dobi NE MOŽE, dok bez oca sasvim normalno može rasti i živjeti uz drugog oca, bez ikakvih trauma, trzavica, povlačenja po centrima, sudovima. Vidim po svojoj djeci iz drugog braka da otac dolazi do izražaja tek u kasnijoj fazi dječijeg razvoja, a onda napuštanje djeteta i odlazak postaje traumatičan makar i za kratko vrijeme, pozdrav

I ja umirem od smjeha (priznajem)

Ovo sa UN-ovom Konvencijom je jako dobra stvar. Sve ide podmazano kada je u pitanju UN-ova Konvencija o pravima djeteta (oslobodi me Bože toga)! Nadam se da nitko i nikada neće pozivati na UN-ove Konvencije, ili tražiti pomoć od CZSS-a ili neke druge institucije (op. Hrvatske), ja je nisam dobio kada je trebalo, pa evo već skoro četiri godine kako nisam vidio dijete! Ma svejedno, bitna su moja djeca koja su sretna i ja s njima, a UN, hr. sudovi, ili CZSS u R. Hrvatskoj (ha, ha, ha) - iluzija jednog propalog sustava, zar ne??

Mislim da za zanimanje za dijete moraju postojati određene predispozicije! Dijete mora biti sa ocem i redovno kominicirati sa ocem i poznavati svoga oca. U mom slučaju, ja imam kompletnog stranca (vjerojatno bi me zvao striček nakon više od dvije godine od kako nisam vidio dijete koje je nekada bilo moje). Ovo je samo apel ostalim majkama da dozvole svojoj djeci da normalno viđaju svoga oca, inače se može desiti da očevi u potpunosti izgube bilo kakav interes za svoje dijete (kao što sam ga ja izgubio u potpunosti). Nema susreta, nema alimentacije, dijete će se morati prilagoditi (nadam se da se prilagodilo) novoj sredini i novim uvjetima života sa drugim ocem! Ja sam kao takav nebitan u cijeloj priči!

Dao sam svojoj djeci koji me vole i žele, koji ne pljuju na mene, ne tuku sa šakicama i kome nisam nepoznat. Moja djeca imaju svoga tatu, a ja sam njihov otac.

Sada je dva sata iza ponoći, nedjelja, Shangai, evo me za monitorom i čitam tvoju patnju i muku kroz koju sam i ja prolazio. Neko mi reče: "što tražiš na hr. seit-u, kada svoju djecu nečeš naučiti ni materinji jezik? A ipak me interesiraju objave moderatora, vjesti iz Evrope i svijeta, te naravno, da li se nešto promjenilo iz OZ-a na bolje za očeve u Hr. Ne želim te demoralizirati ni u čemu, ali svoj stav probaj uobličiti ovako: "ako ide-ide, ali ako ne ide, čuvat ću svoje zdravlje, moram biti psihički stabilan i spreman za razno-razne životne izazove, ne želim se ubijati, jer to nije vrijedno moga života, djeca su ok i ništa im ne fali, ako sam im ja nepotreban, prihvaćam to i idem drugim putem". Oženiti ću se ponovo, naravno oprez s kime, biti ponovo sretan, a moja djeca će ipak pitati za mene. (U mojem slučaju ja ipak ne bih više želio da me moj bivši sin ikada potraži, jer sam ga prekrižio zauvjek, ima svoga novog "tatu" i neka ga on podigne i odgoji, ja podižem svoju djecu)! Meni ni blizu! Nemoj čitati ovo zadnje, jer do toga stupnja sigurno nečeš doći, ali treba raditi na sebi i gledati malo na sebe. Imaš svoj život, nemaš nikakve odgovornosti (osim alimentacije-ja čak ne dam ni to!) i provedi ga u slobodi i veselju svakog dana koji dolazi. Ja sam imao sreće i sve je dobro prošlo, takvu sreću želim i tebi (bez alkohola, oružja, nasilja, frustracija, plakanja...)

Djeca su veliko bogatstvo i sreća. Divno je biti sa svojom djecom i provesti svakodnevno predivne trenutke u njihovoj mašti, igri, baviti se s njima, usmjeravati ih pozitivno, voljeti ih svim srcem... Ali i tuga i bol koja teško zarasta i prevlada, kada su vam vrata zatvorena ili kada imate nepremostive barijere da vidite svoje dijete. Zaista, odluke su zaista teške i bolne, ali ako se trezveno i racionalno razmišlja, šta dijete dobiva od oca koji ga ne može i ne smije vidjeti od majke tog djeteta? Dijete postaje sredstvo manipulacije, ucjene, puni mu se glava protiv njegovog vlastitog oca i nameće mu se novi "tata" od njegove bivše. Nemate institucije koji bi vam pomogli, ma kako vidim i da imate pravomočno rješenje suda, možete s njim obrisati slobodno izvjesnu stvarčicu u realizaciji prava da normalno viđate svoje dijete i da s njime komunicirate. Ima očeva koji bi potezali kalašnjikov, nekakva oružja da vide svoje dijete, očeva koji su izloženi nevjerojatnim poniženjima i mukama sa potpuno neučinkovitom birokracijom u Hr. da samo vide svoje dijete! Treba zamisliti u koji ponižavajući položaj se trebao staviti otac (kao ja npr.), da ide viđati svoje dijete u CZSS jedan sat tjedno i to šest mjeseci, bez ikakvog razloga, na moj zahtjev Sudu na osnovu privremenog Rješenja i s njim se igrati u prostoru od 3 m2 u nekoj kancelariji, kao nekakav kriminalac, nasilnik, (od 13 do 19 mjeseci djetetovog života, kada sam odlučio konačno da to prekinem jer tome nisam vidio kraja). Sve je to sada potpuno nebitno, jer je svrha ovoga moga posta bila osnovno pitanje: Što dijete dobiva i koliko ima svrhe biti više uz njega, ako je ono sretno uz svoju majku i novog čovjeka koji se svim silama trudi da bude otac djeteta? Kolike su traume djeteta kod ovih boraca koje spominje Chez i da li to ima uopće smisla se angažirati i u djetetu utjerati trajni animozitet zbog manipulacije bivše protiv njegovog oca? Zašto spominjati nebuloze o nekim konvencijama o pravima djeteta kada se vidi da je ovakav način itekako poguban i štetan za psihu djeteta? Mislim da treba altruistički gledati na stvar i ne misliti samo na sebe (Ja moram pošto-poto vidjeti svoje dijete), jer u suprotnom dešava se ono što se meni desilo, a to je, da me dijete odbaci kao oca i prihvati njenog partnera kao "tatu" i to samo zato što ste imali taj sitni jedan sat tjedno (i to ako!) u CZSS-u da vidite svoje dijete-užas! Mislim da se treba nad time zamisliti i ako ne idu normalnim putem susreti sa djetetom, ipak je potrebno donijeti važnu ali i bolnu odluku i definitivno OTIĆI u interesu djeteta. Pomoć institucije je u ovom osjetljivom području itekako potreban, ali ako ga nema, onda je to fakat Don Qihotska borba sa vjetrenjačama. To meni ne treba, a ne treba nikome, vjerujem, pozdrav

Za ovo dijete je suviše kasno! Da mu i sada banem na vrata nakon 2.5 godina i kažem "ja sam ti tata", to bi bilo smiješno, a ne vjerujem da bi mi to bivša dozvolila! Imam sada ogromne poslove nadzora polaganja plinovoda u Manđuriji prema Rusiji, a to bi moglo potrajati više od dvije godine! On je pametan momčić i vjerujem da se neće na mene niti osvrnuti kada odraste! Ima drugog "tatu"

Misliš da je ovo mjesto na kojemu se potiče očeve da vlastitu djecu zakidaju za prava koja evidentno Obiteljskim zakonom imaju, kaktuse dragi? I nije li više dosta hvaljenja na ovom mjestu i likovanja kako izbjegavaš zakonsku obvezu u RH i nitko ti ništa ne može?! I onda to još argumentiraš kojekakvim glupostima? FUJ!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Ne! Sasvim sigurno NE! Ali činjenice su neminovne, dijete u ovoj dobi NE PREPOZNAJE SVOGA OCA I POSTAJE ODBOJNO PREMA NJEMU. S obzirom da ne postoji način da imam normalne susrete sa djetetom i da se dijete odgaja u mržni prema ocu, da se to izbjegne, definitivno smatram da je jedino rješenje ODLAZAK! OZ u Hrvatskoj je divno sročen, ali nema nikakvih instrumenata da se provede. Očevi su na velikim mukama što da rade, ja sam to riješio na svoj način-mislim najispravnije.

To baš i nije istina! Ima jedna stvar u cijeloj priči koja je žalosna, ali ipak poučna! Zapravo sve se svodi na jedan veliki oprez! Ulazak u vezu, planiranje porodice, brak! Zaista bi trebalo jako dobro paziti (upravo zbog neslaganja u karakteru) s kim si u vezi i planiranje djeteta! Rastava braka i dijete u dobi do 19 mjeseci JE NUMITAN GUBITAK DJETETA! Jedino, ako je majka normalna osoba i ponaša se u interesu djeteta, ali kod mene je bila situacija potpuno druga. Ovo sve što rade "borci" za svoju djecu je užasna trauma za njih. Takva djeca su u pravilu dezorjentirana, očevi isfrustrirani, majke osvetnički raspoložene, a pravni sistem zaštite NE POSTOJI! Moje dijete je imalo 19 mjeseci kada sam u potpunosti digao ruke od njega i mislim da sam ga spasio svih onih trauma, a sebe od užasnih muka i patnji u kojem nema izlaza. ZAČARANI KRUG. Ili je trebalo koristiti prezervative i ne planirati djecu, dok se ne uvjerite da je to 100% vaša osoba, ili je trebalo već kada je dijete rođeno ostati u braku pod svaku cjenu, a ja sam izabrao definitivan odlazak. I mislim da se zbog toga trebam ponositi, jer ipak malo dijete će se bez trauma prilagoditi novoj familiji, potpuno novoj sredini, a ja novom životu. A što se tiče alimentacije, pa ipak, ako je očuh preuzeo svu brigu i odgovornost oko djeteta, onda i moj novac nije potreban, potrebniji je mojoj djeci, zar ne??

Baš sam se ukopčao i evo pročitah vaš post na tu temu! I ja sam imao užasnu kalvariju da viđam svoje vlastito dijete, ali... Sud je trajao skoro dvije godine, na zadnje ročište nisam htio izaći, jer sam ocjenio da je to začarani krug iz koje nema izlaza. Upoznao sam djevojku, rasprodao sve nekretnine, auto u Hrvatskoj i našao posao u Kanadi, sada sam službeno u Kini sa svoje troje dijece iz drugog braka. Četrvto dijete čekam i vjerojatno će se roditi u Shangaju, gdje sada živim privremeno. Nikada više hrvatskih sudova, nikada više CZSS-a, dijete nisam vidio skoro 2.5 godina, vjerojatno ga više nikada neću vidjeti u životu i živim sretno sa svojom novom obitelji i ne pada mi napamet vračati se nazad u HR. Čak, šta više kompletno moju imovinu koju sam stekao, sam oporučno prenio na svoju djecu iz drugog braka "bez prava na nužni dio", pa mi niko ne može ugroziti moju imovinu od bilo koga! Na kraju se moram zapitati: Zašto je djetetu potreban otac? Otac mu može biti svako u Hrvatskoj, jer u Hrvatskoj očuh ima veća prava, nego njegov biološki otac. Zašto da se "guram" kao "roditelj" djeteta kojega ne smijem više vidjeti? Alimentaciju ne želim plačati ni u ludilu, najprije da vidim svoje dijete, a onda novac sa svim kamatama. Jasno, dogovor bi bio po jednom satu viđenja 100 US$. Sa novcima se sve postiže, ali više mi ni to nije važno, kada imam svoje troje dijece i četvrto čekam. Sretna je okolnost da moja djeca neznaju ni beknuti Hrvatski jezik. Potpuno su se amerikanizirali, što je dobro da postoji barijera s obzirom na dijete koje više nije moje!

Treba stvarno biti glup i plačati za "ormar kojeg ne smijete otvoriti", ili za dijete kojeg ne smijete vidjeti! Ovo dijete nisam vidio skoro dvije godine, ali s obzirom na svoje troje dijece koji mi "nisu ormari" više i ne hajem! Pogotovo biti glup u slučaju kada vam brakorazvodna parnica traje dvije godine (dvije sporne stavke-alimentacija i susreti sa djetetom), i sada umirem od smjeha kada se toga sjetim-fakat urnebes! Možda bi se kiselio na sudu još dvije godine da nisam otišao van! I sviđa mi se ta pjesmica! Pozdrav,