(U tekstu nadalje pišem u prvom licu, ali imam jednako starog brata koji sa mnom prolazi kroz sve) Imam 20 godina i živim sa roditeljima, u kući očevih roditelja. Otac se od mog rođenja pravi da ne postojim (dakle financijska podrška - ništa, emotivna podrška - još manje), i smije mi se u lice kada kažem da ima obaveze koje, kao otac, treba izvršavati. Htio bih ga, sudski prisiliti da me uzdržava, jer sam u situaciji kao da nemam oca, jedino što, nažalost, moram živjeti s njim, i gledati njegovo neprestano opijanje uz tešku ovisnost o cigaretama (zabilježeno uz mnoštvo fotografija kroz duže vrijeme u kojem je prikazano okruženje (ne on) u kojem se opija i puši, prizori iz pakla). Dakle tužno, ali radije bih da ga nema. Moja majka se u strahu od izbacivanja iz kuće, kada god dođe do neke razmirice, svaki puta prikloni svome mužu (nekada me zna, da se ne bi zamjerila mužu, i ignorirati u potpunosti, prolaziti kraj mene kao da ne postojim i jednostavno JAKO boli taj nedostatak zdrave atmosfere u obitelji, ali to je druga tužna priča na koju ne bih stavljao previše fokusa - zasad). Svako sam ljeto od 17 godine radio u slobodno vrijeme pokušavajući nadoknaditi financijski manjak (majka radi za minimalac), ali to jednostavno nije dovoljno. Nemam vozačku, iznimno rijetko idem van, i luksuzom smatram odlazak frizeru jednom u dva-tri mjeseca (ako i toliko) (IZRAZITO poražavajuće, nedostojno čovjeku). Faks mi je bijeg od realnosti, ali mi je cijelo vrijeme mač nad glavom koji me tjera da položim sve u roku (zasad prilično uspješno), jer ne znam kako bih inače plaćao školarinu. 90% posto stvari koje imam (odjeća, tehnologija), sam si sam priuštio sa svojih <150 dana rada kao učenik/student (drugi troše na luksuz, ja na hranu i osnovne stvari za studiranje) i sa stipendijom za uspješne studente (jedan brat) (za stipendiju za studente slabijeg socio-ekonomskog stanja nisam, na papiru, u dovoljnom siromaštvu - Bože ima li te?). Ima li smisla tražiti i što, ili mi krovom nad glavi (otac) pruža dovoljno, jer je za izgubljenu mladost već kasno? Zanima me što mi je najpametnije činiti i koliko bi eventualni pravni postupak trajao jer meni treba pomoć i rješenje danas, a ne za recimo dvije godine i vrijedi li uopće išta poduzimati ili se pomiriti sa sudbinom? Napomena: ovih par redaka je premalo da opišem svoje nezadovoljstvo trenutnim životom (zahvaljujući ocu), a sama pomisao da nemam druge opcije nego živjeti s njime mi izaziva mučninu i sumnjam da bi ijedna eventualna naknada popravila situaciju, čak sam duboko uvjeren da bi dodatno (ako je to uopće moguće) narušila atmosferu u zajednici ljudi koja nije dostojna imena obitelj.
